Doc. dr. sc. Saa egvi.

: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti

Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Dr. sc. Saa egvi, docent

Pravnog fakulteta Sveuilita u Splitu

LEGITIMNOST GRAANSKOG OTPORA NEKI

TEORIJSKI ASPEKTI
UDK: 342.721.73
Primljeno: 15. 02. 2007.
Pregledni rad

U suvremenim ustavnim reimima koji se smatraju priblino pravednima i priblino

demokratinima ne postoji nijedno proceduralno pravilo koje moe jamiti da e sva prava biti
zatiena ili da se nee kriti. Isto tako, ni praktina provedba svih pravila ne moe jamiti u svim
sluajevima da e oni biti prihvatljivi za sve drutvene skupine i individue. ak i u
najdemokratinijim sustavima pojedine skupine ili pojedinci mogu se osjeati ugroeni ili
nepravedno deprivirani glede ljudskih i demokratskih prava. U takvim uvjetima za pojedince i
skupine otvara se temeljna dilema: lojalnost ili neposlunost.
Autor u radu pokuava analizom razliitih naina ispoljavanja graanskog neposluha i
prigovora savjesti, kao oblika graanskog otpora, utvrditi gdje su legitimne granice takvim pravima
pojedinaca i skupina, ne samo u odnosu na prava drugih graana ve i u odnosu na temeljno
demokratsko pravo - pravo veine, odnosno da li spomenuti oblici graanskog otpora mogu i smiju
dovesti u pitanje temeljne vrijednosti veine, a time i cjelokupni ustavni aranman.

Kljune rijei: graanski otpor, moralna autonomija, lojalnost, graanski

neposluh, prigovor savjesti
ovjek (je) osuen na svoju vlastitu
savjest, ali u isto vrijeme to je najvei dar
koji je ovjek primio. Dar velik, ali zato
ozbiljan, ak i opasan
J.P. Sartre, 1947.

UVOD

Mrea neovisnih strunjaka vezanih uz temeljna ljudska prava1 poetkom

prole godine izdala je 40 stranica opirnog miljenja koje optuuje koncept
sporazuma izmeu Vatikana i Republike Slovake, a koji dozvoljava
medicinskim strunjacima da odbijaju vriti pobaaje i sline postupke koji su

1 Europsku mreu neovisnih strunjaka za ljudska prava osnovala je Europska komisija 2002. godine na
preporuku Europskog parlamenta. Svaka zemlja lanica ima svog predstavnika koji dolazi iz redova
akademika ili starijih odvjetnika. Tijelo izvjeuje europske institucije o stanju temeljnih prava na
podruju Unije.

177
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

protivni njihovim religijskim uvjerenjima, pozivajui se na pravo prigovora

savjesti.2 Prema strunjacima EU, zakonsko pravo osobe na pobaaj odbija pravo
ostalih da ga ne provedu, ukoliko to ima kao posljedicu ne obavljanje pobaaja.
Pravo na prigovor savjesti zbog vjerskih uvjerenja moe i mora biti potovan, ali
se mora osigurati mogunost pobaaja enama koje to ele reeno je u izvjeu.3
Prakticiranje tih prava ne smije doi u konflikt s pravima drugih, ukljuujui i
pravo svih ena da prime odreene medicinske usluge i savjetovanje bez
diskriminacije. Uz to, miljenje spomenutih strunjaka se ne odnosi samo na
pobaaj. Izmeu ostalih tema o temeljnim ljudskim pravima koja se jame
graanima EU spominju se i eutanazija, potpomognuto samoubojstvo, istospolni
brakovi i dostupnost kontracepcije. Pri tome treba naglasiti da je Vatikan do sada
ve potpisao slian sporazum i s Italijom, Portugalom i Latvijom, ali da ti
ugovori imaju vie ogranienja, te da se klauzule o prigovoru savjesti odnose
samo na izuzee od sluenja vojne obveze.
Iako pravo prigovora savjesti na vojnu obvezu nije u tom dokumentu bio
tematiziran, niz prethodnih dokumenata i stavova OUN, EU, kao i mnogih drugih
meunarodnih institucija, aktualiziraju i to podruje temeljnih ljudskih prava, to
sve zajedno govori da iako se pravo prigovora savjesti dugo dralo za jedan od
oblika graanske neposlunosti i kao takvo se smatralo manje znaajnim pravnim
pitanjem, ono ipak ima svoj pravni i politiki znaaj jer predstavlja znaajan
kriterij za ocjenu kvalitete odreenog pravnog poretka.4
injenica je da je u suvremenim europskim dravama pravo prigovora savjesti
regulirano ustavnim ili zakonskim odredbama, pri emu postoji ipak razlika u
nainu na koji je to pitanje regulirano i koja je podruja zahvatio, ali je u veini
zajedniko da je zajameno pravo prigovora savjesti na vojnu obvezu.5 Na taj
nain utvren je pravni okvir, ali je niz pitanja u teorijskom i praktinom dijelu
ostalo upitno ili u najmanju ruku otvoreno.
Suvremeni demokratski sustavi ustanovljeni su na ope prihvaenim naelima
vladavine veine, vladavine prava i socijalne pravde. To osigurava legitimnost u
rjeavanju sukoba interesa putem legalnih institucija i mehanizama. Ipak, nijedan
politiki aranman nije savren, a k tomu drutvo je ivi organizam, koji u svom

2
Ovaj slovako-vatikanski konkordat omoguava zdravstvenim djelatnicima u bolnicama koje financira
Katolika crkva da zbog prigovora savjesti odbiju izvoditi pobaaje ili medicinski potpomognutu
oplodnju. U tekstu sporazuma stoji da se isti temelji na: prepoznavanju slobode savjesti u zatiti i
promociji vrijednosti svojstvenih znaenju ljudskog ivota. Iako je cilj sporazuma da se svakom
pojedincu omogui prigovor savjesti on stimulira iroko pravo na prigovor savjesti i ne osugurava
zatitu od zlouporabe ovog prava.
3
Vidi izvjee na: www.poslovni.hr./Content
4 Komisija o ljudskim pravima OUN u svojoj Rezoluciji 46/87. preporuila je svim dravama lanicama,
to je ostao stav neizmijenjen do danas, da se drave trebaju suzdravati od zatvaranja onih koji se
pozivaju na prigovor savjesti na vojnu obvezu, te alternativnu slubu i nepristrano odluivanje u
proceduri potaknutoj postavljanjem prigovora savjesti.
5
Republika Hrvatska spada u red onih europskih drava koje su u svojim ustavnim tekstovima
legalizirali pravo prigovora savjesti na vojnu obvezu. Jedna od rijetkih drava lanica EU koja do danas
nije regulirala ovo pravo na prigovor savjesti je Grka. Vidi l. 47. Ustava RH (pravo na prigovor
savjesti vojne obveze) i Zakon o obrani (NN33/02., l. 38.)

178
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

razvitku uvijek iznova otvara neka pitanja svoje konstitucije i demokratskog

funkcioniranja.6 Zbog tog razloga bolje je govoriti o priblino pravednim i
priblino demokratinim ustavnim reimima.7 Naime, nijedno proceduralno
pravilo ne moe jamiti pravedan ishod u smislu da e sva prava biti zatiena ili
da se nee kriti, pa, dakle, ni njegova praktina provedba u svim sluajevima ne
moe biti prihvatljiva za sve drutvene skupine i individue. U stvarnosti, ak i u
najdemokratinijem sustavu pojedine skupine i pojedinci mogu se osjeati
nepravedno depriviranim za svoja ljudska i demokratska prava. Treba li se takvim
skupinama ili pojedincima dopustiti pravo na otpor8 ili djelovanje na svoju ruku?
Ima li ikakvog opravdanja za krenje zakona ili odbijanje izvrenja zakona koji
su propisno proceduralno usvojeni na demokratskim zakonodavnim tijelima? Je
li pozivanje na moral ili savjest i odbijanje izvravanja propisa ne kri pravo
veine u donoenju obvezujuih zakona i time dovodi u pitanje kako liberalna
tako i demokratska naela?9 Moe li se masovnijim pozivanjem na moral,
vjeroispovijed ili savjest u odnosu na izvravanje neke pravne norme, dovesti u
pitanje temeljne vrijednosti veine, i gdje su granice takvim pravima pojedinaca,
a da se ne ugroze prava drugih, odnosno gdje su granice izmeu prava i dunosti,
prava i morala? Na koncu, kad je rije o graanskoj neposlunosti i pravu na
prigovor savjesti, kao oblicima prava na otpor i zajamenim ljudskim pravima,
uvijek se kao bitna tema namee i pitanje same lojalnosti dravljanina koju on
duguje svojim konstitucionalno uspostavljenim institucijama, a i drugim
lanovima zajednice.

6
Tome u prilog ide i injenica da iako je nuan uvjet za dobro funkcioniranje demokratskog sustava
princip veine, on ne funkcionira uvijek, niti uvijek dovodi do najboljih rezultata. Mogunost
neuinkovitosti principa veine jest bitan nedostatak, no nije dovoljan da izazove krizu u
demokratskom ureenju. Vidi ire u: Bobbio, N, Pravilo veine: ogranienja i aporije, u: Kasapovi,
M., Zakoek, N., Legitimnost demokratske vlasti, Zagreb, 1996., str. 297.
7
Cohen, Jean and Andrew, Arato, Civil Society and Political Theory, Cambridge: The MIT Press, 1992.,
pp. 566.
8 Kako postoje razliite vrste otpora (usmjereni protiv vanjskog ili unutarnjeg ugroavanja politike
zajednice, protiv unutarnjih tlaitelja ili protiv uredbi neke strane pobjednike sile, nasilan ili
nenasilan, aktivan ili pasivan) i razliiti oblici otpora (od atentata do sabotaa, od graanskog
neposluha do odstupanja ministara), dolo je do inflacije uporabe pojma, pri emu se gotovo svaka
politika aktivnost danas etiketira kao otpor. U stroem smislu se pod otrporom podrazumijevaju samo
sluajevi kada osoba koja prua otrpor svjesno uzima u obzir opasnost zapostavljanja ili kanjavanja i
kada se u svom odbijanju da slijedi zapovijedi, upute ili zakone moe pozivati na svoju savjest ili na
neko vie pravo. Pri tome je veoma vano razlikovati otrpor od puke povrede dunosti, zanemarivanja
naredbi ili prekoraenje zakona. Otpor ima konzervativni cilj: obrana odnosno ponovno uspostavljanje
- status quo ante. Vidi ire: Herfried Mnkler, Otpor, u D. Nohlen, Politoloki rjenik, Panliber,
Zagreb, Osijek, Split, 2001., str. 262.-263.
9
Ideja liberalne demokracije podrazumijeva da ispod zakona postoje moralni principi koji legitimiziraju
sam pravni poredak. Vidi: Cohen, Arato, op. cit. pp. 582.-583.

179
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

1. GRAANSKA NEPOSLUNOST IZRAZ MORALNE

AUTONOMIJE OVJEKA

Poslunost i otpor dugo su vrijedili kao komplementarni pojmovi europskog

politikog poretka: pruanje otpora zloinakom naredbama i nepravednim
zakonima predstavljalo je poslunost uzvienom pravu i prihvaanje uzvienih
vrednota. Pitanje granice poslunosti uvijek je bilo povezano s pitanjem granica
prava drave na upletanje.
Od vremena od kada su ljudi postali svjesni svojeg postojanja, njihova misao
je bila usmjerena na razmiljanje i prieljkivanje politikog sustava u kojem bi svi
pojedinci bili slobodni i dostojanstveni, odnosno u kojem bi svi lanovi bili
meusobno politiki jednaki, kao kolektivitet suvereni i u kojem bi oni
posjedovali sve kapacitete, izvore i institucije koji im trebaju vladati nad sobom
samima.10 Moderna demokratska drava koja od XIX. stoljea crpi svoje motive
iz koncepta liberalne demokracije danas se uzima, uz odreene modifikacije i
nadogradnje, otvorenim i poeljnim okvirom ureenja suvremene drave. U
takvom konceptu demokracije, gdje je drava zajednika institucija svih svojih
lanova, ne bi se smjelo ekonomski tiranizirati ekonomski slabije od strane
ekonomski monijih, odnosno tiranizirati politiki slabije od onih koji su
politiki jai.11
Stalna i uporna nastojanja ljudi da kao slobodna bia, izgrauju zajednicu u
kojoj e uskladiti svoje interese s interesima zajednice, s ciljem zatite svojih
individualnih (prirodnih) prava, doveli su do postupnog mijenjanja njihovog
odnosa prema politiki organiziranoj zajednici, na nain da se drava poinje
promatrati kao prisilna organizacija koja nastoji na niz naina ograniavati
ovjekovu slobodu, iako se on raa kao slobodno bie (a svugdje je u lancima!
J.J.Rousseau), jednako i ravnopravno sa svim drugim lanovima drutvene
zajednice.12 Tome je doprinijela i moderna prirodno pravna teorija13 svojim

10 Radi se o izuzetno dugoj epohi u kojoj je ovjek u skladu sa svojom naravi, posredstvom svijesti i
slobode, putem svoga uma poimao svrhoviti poredak prirode kao izvor naela to ih treba ostvariti u
vlastitoj egzistenciji.
11 U takvom sustavu obini graani pokuavaju ili oekuju od svojih voa da jasno izraavaju njegovo

zamagljeno, ali vrsto uvjerenje da oni nisu samo pioni u bilo kojoj politikoj igri, niti vlasnitvo ma
koje vlade ili vladara, ve je pojedinac koji ivi i protestira zbog kojega se igraju sve politike igre i
zbog kojega su ustanovljene sve vlade. Radi se zapravo o sustavu u kojem najsiromaniji ovjek treba
imati ivot za ivljenje kao i onaj najvei. Vidi: MacDonald, Margaret, Prirodna prava, cit. u:
Matulovi, Momir, Ljudska prava, Zbornik tekstova iz suvremenih teorija ljudskih prava, II.
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Rijeka, 1992., str. 41.
12
To je u suprotnosti sa idejom stvaranja graanskog drutva koje je zapravo i nastalo kao rezultat
sporazuma da bi prirodna prava bila bolje uvana (vladavina na temelju suglasnosti!). ovjek nije
uao u drutvo, kae Paine, ustupanjem svojih prirodnih prava da bi mu bilo gore nego to mu je bilo
ranije ve samo da bi ih bolje osigurao. Vidi: MacDonald Margaret, op. cit., str. 45.
13 Doktrine o prirodnom pravu i prirodnim pravima imaju dugu i upeatljivu povijest od stoika i rimskih

pravnika do Atlantske povelje i Rooseveltove etiri slobode (sloboda govora i vjere, sloboda od
oskudice i straha svih osoba i na svakom mjestu!).

180
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

stavom da ljudska prava nisu samo moralno ve, posebno izrazito, pravno pitanje,
jer vlast svojim pravnim normama mora priznati ta prava i zajamiti im pravnu
zatitu.14
Iako se danas smatra da ljudska prava nalaze svoje najpotpunije ostvarenje u
uvjetima demokracije, jer se pretpostavlja da je demokracija takav oblik
politikog poretka ili vladavine za koji se moe rei da bi trebao biti poredak
potivanja ljudskih prava, moe se konstatirati da suvremena ustavna
demokracija do sada ipak nije uspjela u cjelini pomiriti vladavinu veine s
individualnom neovisnou, kao i osigurati sve uinkovite mehanizme obrane od
trajne potrebe veine da drugima namee svoj sustav ideja, vrijednosti i nain
razmiljanja. Danas se, za razliku od prethodnih perioda kada se primjenjivala
gruba fizika represija nad pojedincima radi sprjeavanja slobodnog razvoja
individualnosti, vladajua veina koristi suptilnijim i sofisticiranijim metodama
nametanja veinskog miljenja i diktiranja naina ponaanja, prvenstveno
koristei monopol ili steenu politiku poziciju u sredstvima informiranja. U
takvim uvjetima u kojima vlada tiranija miljenja veine teko se javljaju
pojedinci koji imaju drugaije ili oprene stavove, jer se takvi pojedinci koji se
bore za istinu, ljubav i integritet esto moraju osim javne osude nositi i sa
moguim ugroavanjem vlastitog fizikog opstanka.15 Na taj nain suvremena
demokracija esto sprjeava ljudsko duhovno oslobaanje i ovjekovu realizaciju
u njegovoj punini. Drutvo u kojem se pojedinac nalazi u situaciji da zbog
konformizma zadrava svoju ideju u sebi ili na jednom mjestu, odnosno ako ta
ideja nema mogunosti izraziti se, predstaviti zajednicu u kojoj je sloboda misli,
savjesti i govora zapravo bezvrijedna i predstavlja samo puku formu.16 Takvo
drutvo govori zapravo o uspostavljenim odnosima izmeu graana i vlasti, ali i
izmeu samih graana, kao i o odnosima izmeu samih dravnih vlasti.

14
Pri tome se mora polaziti od injenice da ljudska prava, kao kvintisencijalni element pravne drave,
nisu neto to drava daje svojim lanovima, ve ona predstavljaju granicu preko koje drava i njen
pravni poredak ne smiju prei! Vidi: J. St. Mill, O slobodi (prijevod), Beograd, 1990., str. 8.
15 Zatita slobode misli i izraavanja i njihova praktina realizacija uveliko ovisi o tome ima li odreena

drava tradiciju neovisnog i aktivnog sudstva, jesu li ustavna prava od juer ili su ta prava tek skovana
u odreenom drutvu, te kako su se pojedina prava i slobode tretirala ranije. Takoer su od velike
vanosti i ira kulturna obiljeja odreene sredine, odnosno radi li se o zemlji u kojoj se kultura uvijek
uivala, je li je praktina filozofija zemlje individualistika ili stavlja naglasak na poloaj pojedinca
unutar zajednice. Vidi: A. Bai, Leksikon Ustava RH, Split, 2000., str. 326.
16
Sloboda govora predstavlja kljuni nain kojim ljudi komuniciraju jedan s drugim, i kao takva je
nezamjenjivi oduak za emocionalna stanja i vitalni aspekt razvoja neijeg karaktera i ideja.
Realizacija slobode misli i govora doprinosi otkrivanju istine. Budui da su ljudi tijekom vremena
izloeni razliitim tvrdnjama, razumljiva je elja da se otkriju one tvrdnje koje su najblie istini.
Sloboda govora doprinosi i akomodaciji interesa, odnosno prilagodbu meusobno suprotstavljenih
interesa i elja. Ona omoguava ljudima da ukau i na svoje elje, ime se olakava donoenje
odgovarajuih odluka i propisa. Sloboda misli i govora doprinosi i razvijanju tolerancije razliitosti, a
time se pomae u ostvarivanju stabilizacije ustavnodemokratskog ustrojstva drave i drutva. Na koncu
sloboda misli i govora podstie autonomiju pojedinca i njegovu slobodu izbora. Vidi ire u: A. Bai,
Komentar Ustava RH, Split, 2004., str. 109.-119.

181
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Ustavno demokratska drava liberalnog tipa mora jamiti granicu preko koje
vladajue miljenje veine ne moe zadirati u individualni moralni i intelektualni
integritet jer je obrana te granice vaan uvjet slobode na isti nain kao i zatita
pojedinca od samovolje i nasilja vlasti.
Bez obzira da li se radi o drutvu tiranije miljenja veine, ili pak o drutvu
u kojem su prihvaeni i afirmirani svi demokratski principi, te usvojena
koncepcija pravednosti kao temeljno naelo politikog ureenja u kojem graani
ureuju svoje odnose, pojedinci, lanovi drutva se mogu nai u situaciji, bez
obzira je li se sustavno i trajno kre njihova ljudska prava ili ne, da se norme
veine sukobljavaju sa njihovim sustavom vrijednosti (moralnim, vjerskim i sl.)
i tada se otvara jedno od kljunih pitanja u odnosima izmeu graanina i drave:
bezpogovorna lojalnost ili pravo na politiki individualizam i moralnu
autonomiju (gdje pojedinac zauzima kritiki stav prema pravnim i politikim
aktima),17 odnosno pojednostavljeno: pokoravanje (komformizam) ili otpor -
protivljenje (graanski neposluh).18

1.1. Graanska lojalnost ili o savjesnom graaninu koji nastoji ostati

ovjek!
Od dravljanina svake demokratske drave se trai ne samo participacija u
oblikovanju politikih odluka, ve i lojalnost, odnosno da potuje zakone drave
u kojoj ivi te da predano ispunjava i odreena prava i obveze. Graani mogu na
razliite naine biti motivirani na lojalnost dravi i njenoj vlasti: interesno,
ideoloki ili emocionalno.
Da bi graani voljeli svoju dravu i osjeali je kao svoju, drava ne smije
tolerirati postojanje privilegija i diskriminacija, te mora ohrabrivati participaciju
u politikom ivotu. Politika participacija nije samo sredstvo da bi se imali dobri
zakoni i sprjeile zlouporabe, ve je i najbolja kola za odgoj dobrih graana.
Potovanje prema dravi graani iskazuju kroz moralnu snagu koja ih podstie da
djeluju za zajedniko dobro i da se odupru neprijateljima zajednike slobode. Pri
tome, teko je odrediti granicu gdje prestaje graanska lojalnost prema idealu
drave, a gdje poinje graanska lojalnost prema strukturama vlasti, koja graane
esto svodi na status objekta kojima se moe manipulirati.19 Dokle moe otii
takva logika zorno su pokazali totalitarni reimi prolog stoljea koji su u praksi
funkcionirali kao masovne organizacije izoliranih pojedinaca. Potpuna lojalnost
mogua je jedino kada se vjernost lii bilo kakvog konkretnog sadraja koji po

17
O politikom individualizmu i moralnoj autonomiji vidi: Joseph Raz, Moralnosti utemeljene na pravu,
u: M. Matulovi, op. cit. str. 160.-167.
18
Prema nizu teoretiara, u demokratskom drutvu se veine najee naalost ne formiraju od
najslobodnijih osoba, nego od najveih konformista, te stoga suvremenu demokraciju poistovjeuju s
drutvom komformizma. Vidi: N. Bobbio, op. cit. str. 299.
19
O tome vidi ire u: H. Arendt, Graanska neposlunost, u: Eseji o politici, Antibarbarus, Zagreb, 1996.,
str. 261.

182
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

prirodi stvari moe dovesti do kolebanja u miljenju. Kako pojedinac ne bi doao

u situaciju da njegova lojalnost bude zloupotrebljena od strane vlasti i okrenuta
protiv njega samog, potrebno je da graani steknu politiko obrazovanje o dravi
u kojoj ive. Obrazovanje graana pretpostavlja informiranost o drutvenim i
politikim tokovima i minimalno poznavanje pravnog sustava i institucija.
Obrazovanje graana je posebno vano iz razloga to drava nije neutralna i
anonimna vlast, nego institucija kojom upravljaju ljudi koji imaju svoje interese.
Ukoliko je drava u funkciji takvih interesa tada je lojalnost graana takvoj
dravi obina prevara koja dovodi do pristajanja veine pojedinaca na privilegije
manjine. S druge strane, priznavanje graanskih i politikih prava ne
podrazumijeva neutralnost vlasti i odsutnost njenog interveniranja u drutveni
ivot. Iz navedenih razloga u svim suvremenim drutvima otvara se kao jedno od
bitnih pitanja u okviru graanske lojalnosti: kako biti savjestan graanin i pritom
ostati ovjek?20 Savjestan graanin bi trebao biti pojedinac koji je lojalan dravi
i vlasti sve dok su oni u funkciji opeprihvaenih naela jednakosti i pravednosti.
Meutim, ukoliko vlast prekri ta naela, savjesni graani bi se trebali
mobilizirati i priskoiti u pomo rtvama nepravde. Snaan stimulans za
pokretanje graanske vrline mogao bi biti osjeaj nunosti. Graani u takvom
zajednikom angamanu moraju otkriti vrijednosti koje zasluuju biti branjene
po naelu da se titei prava i slobode jednog ovjeka brani sloboda i ast itavog
drutva. No, bez obzira na sve izneseno vjerojatno e uvijek postojati razlika
izmeu savjesno-lojalnih i interesno-lojalnih graana. Prvi, lojalnost dravi
doivljavaju kao lojalnost demokratsko-humanistikim idealima i takvi su uvijek
spremni da se kroz oblike graanske neposlunosti suprotstave svim anomalijama
vlasti, dok drugi slijepo vjerujui vlasti koja je za njih od Boga ostaju uvijek
vjerni i bezpogovorno lojalni, ali i spremni da svoju lojalnost naplate
privilegijama i napredovanjem u drutvenoj hijerarhiji.
Na suprotnom polu od graanske lojalnosti nalazi se pojam graanske
neposlunosti koji oznaava javan, nenasilan, ilegalan, svjestan politiki in
suprotan pravu, ali i prigovor savjesti (ili odbijanje zbog savjesti) koji je za
razliku od graanske neposlunosti individualni in odbijanja izvravanja neke
dunosti zbog vjerskih ili moralnih uvjerenja, u nizu zemalja danas priznat kao
legalan in, ali pod odreenim uvjetima. Upravo u uvjetima odanosti politikom
individualizmu i moralnoj autonomiji, gdje pojedinac zauzima sve kritinije
stavove spram politikim i pravnim aktima drave, prigovor savjesti predstavlja
posebno pravno i etiko pitanje.

20 Iako je osobna savjest ono to teoretiari istiu kao motor graanskog aktivizma i dovoljan razlog
legitimnosti graanskog otpora, neki teoretiari, kao npr. H. Arendt, termin savjesti su odvojili od
termina graanske neposlunosti, jer je pravno opravdanje otpora koji se vri iskljuivo na osnovu
savjesti teko izvedivo iz dva razloga. Prvo, savjest je subjektivna (jedna savjest stoji nasuprot druge).
Drugo, opravdan je otpor samo onog ovjeka koji je sposoban razluiti dobro od loega, te je
zainteresiran za svoj boljitak, a zajednica nije sposobna procijenjivati da li neposlunik ima takve
osobine. Osobna savjest, po njoj, postaje politiki znaajnom tek kad se odreeni broj pojedinanih
savjesti podudara i kada zajedno nastupe u javnosti. Time se pojedinci mogu pozivati na cijelu
zajednicu neposlunih graana. Vidi: H. Arendt, op. cit. 221.

183
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

1.2. Pravo na graansku neposlunost - (prirodna dunost spram

pravednosti)?
U ustavno demokratskim dravama liberalnog tipa polazi se od pretpostavke da
dravljani duguju svoju lojalnost svojim konstitucionalno uspostavljenim
institucijama. Ako se legislator dri procedure i naela pravde koja su zajamena
ustavnim aranmanom, te ako se ne kre politika ili graanska prava dravljana,
tada neposluh nije legitiman nain politikog djelovanja. Prema liberalnoj doktrini
dunost poslunosti ovisi o vladinu potivanju prava, i nema nita sa stupnjem
participacije graana u politikom ivotu. Iz ove perspektive je moralno
utemeljenje ustavne demokracije locirano u principu prava pojedinca. Cijeli
raspon od temeljnih, osobnih do politikih prava koja pripadaju lanovima
zajednice, a kojima se osiguravaju sloboda izraavanja, okupljanja, udruivanja i
sl., smatraju se upravo pravima koja omoguavaju participaciju u politikom
sustavu putem institucija kao to su stranke, tisak, izbori, parlamenti i interesne
grupe. Ta prava i njihovi institucionalni okviri predstavljaju zatitu od zloupotreba
vlasti. Kada reprezentativna tijela rade dobro, ne bi trebalo biti nikakve potrebe za
odreenom nelegalnom vaninstitucionalnom politikom akcijom, osim ako se ne
radi o akciji koja ima za cilj obranu nekih individualnih prava.
Graanski neposluh21 moe predstavljati legitimnu akciju ili in samo u
sluaju uskrate pravde, shvaene kao povrede individualnih ili manjinskih prava
koja je poinila odgovarajua konstituirana demokratska veina.22 Na taj nain,

21
Pojam graanske neposlunosti se prvi put javlja 1866. godine u knjizi Yenkee in Canada u kojoj su
urednici knjige naslov Thoreauovog eseja Otpor graanskoj vladi promijenili u Graanska
neposlunost. Sam Thoreau nikad nije koristio navedenu sintagmu. Henry David Thoreau predstavlja
historijsku paradigmu, kako graanske neposlunosti tako i prigovora savjesti. 1846. godine bio je
osuen u SAD na zatvorsku kaznu nakon etvorogodinjeg upornog odbijanja da plati porez dravi, jer
je smatrao da bi plaanjem poreza sudjelovao u podupiranju drave u provoenju nasilja izraenom u
ratu protiv Meksika, u podravanju robovlasnikog sustava na Jugu SAD i nehumanog odnosa prema
amerikim starosjediocima. Taj svoj stav kasnije je izrazio u svojim poznatim esejima o neposlunosti
prema dravi, predstavljenim javnosti 1848. pod nazivom On the Relation of the Individual to the
State i svojim rijeima: Jedina obveza koju imam jest pravo da si dopustim da inim uvijek to
mislim da je pravo. Cijela politika filozofija Thoreaua bila je utemeljena na premisi individualne
savjesti kao jedinog istinskog kriterija kod ocjene toga to je politiki ispravno i pravedno, kao i na
miljenju da kada ovjekova savjest doe u koliziju s pravom tada ta osoba mora slijediti svoju savjest.
Vidi o tome u: D. Vukadin, Pravo prigovora savjesti, Filozofska istraivanja, Zagreb, 2003., sv. 2., str.
423.-424.
22 Graanska neposlunost po definiciji predstavlja nelegalan in. Budui da se graanska neposlunost

suprotstavlja nepravdi u granicama potivanja zakona ona sprjeava krenje prava i ispravlja ga kada
se dogodi, te se u stvarnosti zato moe govoriti o opravdanosti graanskog neposluha. Pojam legitimna
akcija se uzima upravo iz kriterija pravednosti i pravinosti, a ne zakonitosti. Za razliku od liberalnih
teoretiara J. Habermas predlae ozakonjivanje graanske neposlunosti, na nain da sudovi ne bi
trebali suditi neposlunim graanima na isti nain kao i kriminalcima iz razloga to svaka dravno-
pravna demokracija koja je sigurna u sebe samo promatra graansku neposlunost kao normalizirajuu
i neophodni sastavni dio svoje politike kulture. Legitimnost graanske neposlunosti kao oblik
neinstitucionaliziranog nepovjerenja prema dravi jest onaj element koji izdie dravu iz cjeline
njenog pozitivno ustanovljenog poretka. Pravna drava potie i odrava u budnom stanju nepovjerenje
prema nepravdi koja nastupa u legalnim oblicima. Vidi: J. Habermas, Graanska neposlunost test
za demokratsku pravnu dravu, Gledita, Beograd, sv. 10.-12., str. 54.-58.

184
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

graanski neposluh je usmjeren na zatitu individualnih prava prema

demokratskoj politikoj zajednici.
Jedan od najistaknutijih liberalnih teoretiara dananjice John Rawls definira
graansku neposlunost kao javni, nenasilni, a ipak politiki akt savjesti, suprotan
zakonu, koji se obino ini sa ciljem provoenja promjene u zakonu ili politici
vlade.23 S ovom definicijom je u skladu i Habermasovo odreenje, iako bi on
spadao u skupinu radikalno demokratskih teoretiara graanske neposlunosti,
prema kojem u graansku neposlunost ubrajamo one postupke koji su po svom
obliku ilegalni, mada se razvijaju u okviru pozivanja na zajedniki priznate osnove
legitimiteta demokratsko-dravno-pravnog poretka (teorija demokratske
legitimacije).24 Za Gandhija, graanski je neposluh podvrsta Satyagraha djelovanja
(nenasilni otpor prakticiran u Junoafrikoj Republici i Indiji u prvoj polovici XX.
stoljea) koji oznaava krenje zakona od onoga koji prua otpor, na civilni,
odnosno nenasilni nain. Kritelj priziva zakonsku kaznu te radosno podnosi
boravak u zatvoru.25 Slinog je stava, glede kazne za neposluh, i J. Rawls koji
smatra da ukoliko je pojedincu iskreno stalo do pravednog poretka, on e prihvatiti
kaznu koju je zasluio prema postojeem (nepravednom) zakonu te e prihvatiti
ak i neke nepravedne zakone, ukoliko oni ne prelaze odreenu granicu
nepravednosti. Pojedinac se mora rtvovati kako bi uvjerio ostale lanove drutva
da njegovi postupci imaju dostatnu moralnu bazu u politikim uvjerenjima
zajednice. Ova vjernost zakonu pomae da veina shvati da je in zaista politiki
svjestan i iskren, i da je usmjeren ka javnoj svijesti o pravednosti.26
Za razliku od spomenutih H. Arendt smatra da je sintagma graanska
neposlunost rairena u svijetu, ali je po podrijetlu i svojoj biti primarno amerika,
te u skladu s duhom amerikih zakona ak istie da ni u jednom drugom jeziku
ne postoji izvorni termin koji bi odgovarao znaenju amerikog termina civil
disobedience.27 H. Arendt smjeta graanski neposluh izmeu kriminaliteta i
direktne revolucije, ali za razliku od liberala, za nju nenasilje nije njegova temeljna
karakteristika, nego njegov duh. Meutim, ona ne eli afirmirati nasilje kao oblik
legitimnog otpora ve ga promatra u proturjeju s politikim djelovanjem, a
graanski neposluh je, za nju, politika akcija par exellence.28

23
Rawls John, Teorija graanske neposlunosti, u: M. Matulovi, op. cit. str. 127.
24
Habermas Jrgen, op. cit. 55.
25 Gandhi Mahatma, Satyagraha (Non-Violent Resistance), Navajivan Publishing House, Amedabad,

1958., str.4.
26
J. Rawls, op. cit. 139.
27
H. Arendt spada s Habermasom u najistaknutije teoretiare demokratske legitimacije, koja polazi od
naela demokratske reprezentacije prije nego od ideje individualnih prava prema dravi. Ova teorija
reafirmira utopijske demokratske norme neposredne participacije graana u javnom ivotu. Unutar ovoga
kruga postoji snana tradicija koja tei odbacivanju graanske neposlunosti u demokratskom politikom
drutvu. Prema Arendt liberalni pristup ne moe primjereno razdvojiti graansku neposlunost od
prigovora savjesti (conscientious objection) jer civilni neposluh ne podrazumijeva izoliranog pojedinca,
u liberalnom smislu, ve djelovanje kolektiva, grupe. Prema njoj graanski neposlunici nisu nita drugo
nego najkasniji oblik dobrovoljnih asocijacija, pa su oni u suglasju s najstarijim tradicijama zemlje. Vidi
o tome H. Arendt, Crisis in the Republic, New York, 1969., pp. 74.-98.
28 Ibid., str. 96.

185
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Poseban doprinos teorijskoj razradi fenomena graanske neposlunosti dao je

Ronald Dworkin, koji je za razliku od veine liberalnih teoretiara graanske
neposlunosti koji su nastojali utvrditi legalne granice aktivnosti (nasilnost),
odnosno kad se neposluh pretvara u protupravno osporavanje naela ustavnog
poretka, ponudio posve drugaiji pristup. Po Dworkinu akcije civilnog neposluha
su jako sloene pa je tako teko utvrditi kad je na djelu upotreba sile, osobito
ako su sudionici u akcijama neposluha bili izazvani primjenom sile od strane
organa reda. U tom smisli on vri razliku graanske neposlunosti na nain da je
jedna utemeljena na pravdi (justice-based), a druga politiki utemeljena.
Prva se tie sluaja gdje netko kri zakon u ime obrane prava manjine naspram
interesa ili ciljeva veine. Druga je na djelu kada netko ne potuje zakon, ne zbog
uvjerenja u nepravednost ili nemoralnost politike, ve iz uvjerenja da se radi o
neprimjerenom, glupom ili po drutvo tetnom zakonu. Po njemu oba tipa su
ofenzivna jer im je cilj promjena politike ili zakona. Uz ovo, Dworkin je vrio
podjelu graanske neposlunosti prema obliku i intenciji na nain da ih je
podijelio na: uvjeravajue - diskuzivne (pervasive) i neuvjeravajue
nediskurzivne. Uvjeravajue imaju za cilj prisiliti veinu na sluanje
protuargumenata s nadom da e nakon toga promijeniti miljenje (ne dovodi u
pitanje veinski poredak) dok neuvjeravajue ciljaju poveavanju trokova u
provoenju neeljenih zakona ili politike kako bi na koncu veina shvatila da je
to neisplatljivo zbog previsoke cijene. Dworkin prihvaa sve aktivnosti
graanskog neposluha sve dok su motivirane uvjerenjem u zbiljsku nepravednost
zakona koji osporavaju, ali ukoliko se radi o akcijama koje su rezultat
sukobljenih interesa, a ne pokuaja obrane manjinskih prava, takve su aktivnosti
nelegalne i ne mogu se niim opravdati jer udaraju u samu sr principa veine.29
Iz svega iznesenog moe se doi do zakljuka da graanska neposlunost,
uopeno promatrano, nije usmjerena ka neposrednom svladavanju konkretnih
problema, ve je njen cilj prije svega potaknuti javnost na razmiljanje, pobuditi
etika razmatranja, preispitivanje legitimnosti vlasti te stvoriti drutvenu klimu
koja e tako prisiliti vlast na promjene.
to se tie legitimnosti odnosno, opravdanosti graanskog neposluha neke
teorije daju potpuno apstraktne kriterije (kao npr. radikalna teorija graanske
neposlunosti nepravednost zakona opravdava neposlunost takvim zakonima),
dok druge pokuavaju dati ipak preciznije kriterije opravdanosti. Meu
teoretiarima graanske neposlunosti Rawls je utvrdio najkonkretnije kriterije
opravdanosti graanske neposlunosti. Prema Rawlsu, opravdanost neslaganja
sa zakonom i institucijama ovisi o mjeri u kojoj su ti zakoni i institucije
nepravedne, a sluajevi oitih i bitnih nepravdi bi bili: negiranje naela jednakog
prava na slobodu; uskraivanje prava glasa i prava na rad; uskraivanje slobode
kretanja ili ako se vri represija nad nacionalnim manjinama i nekim religioznim

29 Dworkin Ronald, A Matter of Principle, Cambridge, 1985., pp.107.-111.

186
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

sektama. Uz to Rawls postavlja jo dvije pretpostavke: iscrpljenost svih legalnih

oblika za uklanjanje nepravde i jasno odreivanje granica graanske
neposlunosti da ne doe do masovnog nepotivanja ustava i zakona.30
Uz Rawls teoretiar koji je najkonkretnije razradio kriterije legitimnosti
graanskog neposluha je Franz Neumann prema kojem postoje etiri situacije u
kojima pojedinac ima pravo na pruanje legitimnog otpora: kada se ne potuje
doktrina o pravnoj jednakosti svih ljudi; kada zakoni koji pogaaju ivot i
slobodu nisu opi zakoni; kada postoje retroaktivni zakoni koji naruavaju
princip univerzalnosti zakona i kada izvravanje zakona koji pogaaju ivot i
slobodu nije preputeno organu odvojenom od dravnih institucija koje donose
odluke.31

1.3. Oblici i elementi graanske neposlunosti

Ukoliko pogledamo tradicionalnu klasifikaciju moralno i politiki motiviranih
oblika neposlunosti (prema kriteriju intenziteta u objektivnom drutvenom
kontekstu) mogue ih je uopeno razvrstati u tri kategorije:
- revolucionarna neposlunost (politiki motivirano krenje zakona s krajnjim
ciljem promjene vlasti);
- graanska (civilna) neposlunost (politiki motivirano krenje zakona s
ciljem promjene pozitivnopravnog propisa ili vlasti; javni protest kojim se
iskazuje neslaganje s pravom ili dravnom politikom);
- prigovor savjesti (krenje zakona od strane pojedinca koji smatra da bi
postupanje po normi bilo moralno zabranjeno; radi ope prirode odreene norme;
ili se norma odnosi na odreena pitanja na koja se po pojedincu ne bi trebala
odnositi).32
Na temelju istih kriterija, ali neto diferenciranije mogle bi se graanske
(civilne) neposlunosti razvrstati u etiri oblika i to:
- pravni oblik neslaganja najua razina gdje se pojedinac protivi normi, ali
u doputenim pravnim okvirima;
- nelegalna neposlunost pri kojoj pojedinac ne pristaje na sankciju za svoje
ponaanje jer institucije kojima se protivi smatra nelegitimnim ili nepravednim;
- oblici neslaganja koji su usmjereni ne na neko specijalno podruje ve tee
opoj reformi dravnih institucija. Ovakve se radnje tee mogu opravdavati od
strane pojedinaca koji su u njima zateeni;
- revolucionarna neposlunost usmjerena, ne na reformu dravnih vlasti, ve
na reorganizaciji drutva na drugaijim naelima i vrednotama.33

30
J. Rawls, op. cit. 132.-135.
31 Franz Neumann, O granicama opravdane neposlunosti, u: Demokratska i autoritarna drava, Zagreb,
1992., str. 181.
32 Vidi o tome u: M. Cerar, Nekateri pravni in moralni vidiki ugovora vesti, Zbornik znanstvenih rasprav,

Ljubljana, 1993., br. LIII., str. 32.

187
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Prema veini autora koji se bave problemom graanske neposlunosti moe se

zakljuiti da bi nuni elementi koji odreuju ovu graansku aktivnost morali biti:
- protupravno (protuustavno, nezakonito) djelovanje;
- svjesno djelovanje;
- javno djelovanje (javni in);
- argumentirano djelovanje;
- u pravilu politiko djelovanje;
- vrijednosno usmjereno djelovanje;
- djelovanje u krajnem sluaju (iscrpljena sva druga sredstva);
- nenasilno djelovanje (pasivni otpor);
- djelovanje kojega je cilj ostvariti odreenu promjenu u pravnom sustavu ili
politici drave;34

1.4. Subjekti graanske neposlunosti

1.4.1. Pojedinac
Individualizam, razum, iskustvo, istina, sloboda, obrazovanje i pravednost
predstavljaju one vrijednosti koje odreuju graanina kao aktivnog sudionika u
procesu donoenja politikih odluka, ali koje ga i potiu na svjesno krenje
zakona i suprotsavljanje vlasti. Bitno teorijsko polazite je da je graanin
sposoban formulirati zahtjeve koji e mu omoguiti slobodu, sluei se razumom
i steenim iskustvom, odnosno da je sposoban prepoznati kada je vlast pravedna
te se protiv takve vlasti ima pravo buniti.35
U politikom smislu, na alost, nikada velike skupine ljudi ne reagiraju na
nepravdu istovremeno, ve sve ovisi o iznimno hrabrim i mudrim pojedincima.
Takvi pojedinci, voeni spomenutim idealima i ohrabreni slobodnim mislima i
slobodnom imaginacijom osjeaju dunost ka krenju zakona i poduzimanju onih
radnji koje smatraju ispravnim, ne elei da prepuste svoje ivote sudbini
konformistike veine36 Pri tome je jedno od temeljnih pitanja moe li osobna
savjest jednog pojedinca biti dovoljan razlog za graanski otpor i mogu li se
njegovi postupci smatrati graanskom neposlunou.
Stav veine teoretiara je da se treba odvojiti termin otpor zbog savjesti od
graanske neposlunosti. Tako H. Arendt smatra da se teko moe pravno
opravdati otpor pojedinca koji se vri iskljuivo na temelju savjesti iz dva razloga.

33
Ibid., str.34.
34
Vidi npr.: J. Rawls, op. cit., str. 128.-130., C. Bay, Civil Disobedience: Prerequisite for Democraty in
Mass Society, Boston, 1971., pp. 225., H. Bedau, On Civil Desobedience, Obligation and Dissent, New
York, 1969., pp.205., J. Raz, The Authority of Law, Essays on Law and Morality, Oxford, 1986., pp.
269.
35
U svezi s ovim stavom Marcuse tvrdi da je : istina cilj slobode, dok se sloboda mora definirati i
odrediti uz pomo istine. Vidi: Herbert Marcuse, Represivna tolerancija, u: Kritika iste tolerancije,
Globus, Zagreb, 1984., str. 82.
36
O ulozi pojedinaca u graanskom neposluhu pisali su osim Thoreaua i Gandhi, pripadnici
frankfurtskog kruga kao i mnogi drugi.

188
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Prvo, zato to je savjest subjektivna (savjest stoji nasuprot druge savjesti!) i

drugo, zato to je otpor opravdan samo od strane onog graanina koji je sposoban
razluiti dobro od zla, a zajednica nije sposobna to procjenjivati. Prema njoj
privatni otpor utemeljen na osobnom stavu, moralnim imperativima ili pozivanju
na vii zakon ne moe se smatrati graanskom neposlunou.37 Slinog je stava
i J. Rawls koji smatra da je individualni in koji nije podvrgnut zakonskim
odredbama i koji nije u javnom forumu i ne priziva uvjerenja zajednice zapravo
prigovor savjesti odbijanje iz razloga savjesti, a ne graanska neposlunost.38
Za razliku od navedenih teoretiara, neki kao npr. Thoreau i Gandhi, smatraju
da u borbi za pravedan cilj nije nuan veliki broj ljudi jer je uspjeh mogu ak i
kad postoji samo jedan odluan neposluni graanin, a tom se stavu priklonio i J.
Habermas, koji smatra da se graanskom neposlunou moe smatrati i in
pojedinca ukoliko je javan, ako se moe obavezati ustavnom konsenzusu, te ako
se ne vri samo zbog ostvarivanja privatnih uvjerenja.39
1.4.2. Manjina
Graanin osim to je indivudualno odreen, kao pojedinac, iz niza interesa ili
uvjerenja, od onih politikih i ekonomskih do kulturnih i sl., ukljuuje se
formalno ili neformalno, trajno ili povremeno u pojedine drutvene institucije,
grupe ili skupine koje se mogu nai i u situaciji da pruaju otpor vlasti, ak i kad
tu vlast podrava veina. Nepoluni graani tada djeluju u ime i zbog grupe, a ne
zbog toga to ele postii neki ustupak za sebe. Oni se odupiru vlasti,
ustanovljenim autoritetima ili zakonima iz osnova temeljnog razilaenja njihovih
stavova i uvjerenja sa onima veine. Te manjine nisu politike stranke ve
organizacije, koje su u nekim situacijama i nastale iskljuivo sa tim razlogom i
koje nestaju kad dostignu zadati cilj.
Pojedinci djelujui u grupi imaju legitimitet pri graanskoj neposlunosti
iskljuivo ukoliko su utemeljeni na moralnim principima koji su svima
razumljivi, a na kojima se temelji oekivanje svake moderne ustavne drave da e
biti priznata na temelju osobnog motiva svakog graanina.

2. PRAVO PRIGOVORA SAVJESTI KAO

PRIRODNO MORALNO PRAVO GRAANINA

U okviru teorijskih rasprava o graanskoj neposlunosti prigovor savjesti je

najee bio tretiran kao jedan od oblika graanske neposlunosti. Meutim,

37 Neposluni graanin nikada ne postoji kao usamljeni pojedinac; on moe funkcionirati i preivjeti
jedino kao lan grupe. Arendt, op. cit., str. 228.
38 Rawls, op. cit., 130-131.
39
J. Habermas, op. cit., str. 63.

189
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

uestalost pozivanja pojedinaca na odbijanje izvravanja odreenih dunosti u

drutvu zbog sukoba odreenih pravnih normi sa savjeu pojedinaca, ovo pitanje
je postupno dobijalo sve vie prostora u javnosti, da bi danas kao corpus
separatus u velikom broju konstitucija suvremenih demokratskih ustavnih drava
nalo svoje mjesto i postalo ak legalno pravo graana.

2.1. Savjest i drutvena prisila

Uspostava ustavne demokracije ne znai ujedno da su temeljna prava graana
u potpunosti zajamena, odnosno da se pojedinac ne moe u izvravanju prava i
obveza nai ponekad i u sukobu sa svojim svjetonazorom, moralom i savjeu.
Kao svjesno bie ovjek ima sposobnost samoopaanja. To znai da moe
kontrolirati i izraavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka
esto se naziva glas savjesti (to Kant naziva praktini um), a to znai da
pojedinac svojim umom objanjava i analizira svoje praktino djelovanje. Savjest
je spoznajni proces kojim provjeravamo da li smo tono odredili neto prema
onome u stvarnosti, odnosno da li nam je procjena ispravna i da li je primjena naeg
postupka odgovarajua situaciji. Ona je slina pravnom postupku pa se esto naziva
unutarnjim sudijom. Savjest i sudi i izrie kaznu. Isto tako, savjest zahtijeva
promjenu u ponaanju. Budui da je to subjektivna kategorija, esto se dogaa da
je pojedinac postiskuje i ne iskazuje kajanje za svoje postupke. Kako je ovjek
drutveno bie on je odgovoran prema drugim ljudima, lanovima zajednice, i
njihovim savjestima, te je zbog toga duan svoje postupke opravdavati
argumentima. ovjek mora imati savjest o dunostima, a dunost se shvaa kao
dobro djelovanje. Tko nema savjest o dunosti taj nema ni prava. Prema Tomi
Akvinskom osnovno naelo praktinog uma je: Dobro valja initi, za njim teiti,
a zlo valja izbjegavati. Savjest predstavlja subjektivnu i relativnu kategoriju, te e
pojedinci zbog toga i razliito djelovati u odreenim prilikama voeni svojom
savjeu (npr. odbiti ili prihvatiti vojnu slubu ili otii u rat). Ona je vezana za sam
identitet ovjeka pa gubitkom savjesti nestaje i identiteta pojedinca.
Savjest je osobiti izriaj samosvjesnosti odnosa pojedinca i drutva.
Prihvaanje drutvenih normi iznutra predstavlja najbolji odnos prisile i
stabilizacije drutvenih odnosa.40 Za svakog pojedinca savjest je izbor kojim se
ugrauje u drutvene odnose. Ljudi se u svom ponaanju ufaju u svoju savjest,
stvarajui vrijednosne sudove o svemu to se deava oko njih, pa tako i o pravnim
normama i politikim aktima dravne vlasti. Kada pojedinac osjeti unutarnji
otpor prema pravnoj normi, on nema mogunost izbora i mora reagirati u skladu
sa svojom savjeu, bez obzira na negativne posljedice po njega. Individualna

40 Tako na primjer E. Fromm iznosi interesantan stav da ovjek usvaja zakone i sankcije koje tim inom
postaju dio njegovog ja, jer ih taj isti pojedinac ini unutarnjim. Na taj nain taj pojedinac umjesto
da se osjea odgovornim prema neemu izvan sebe, on se osjea odgovornim prema neemu u sebi,
svojoj savjesti, koja je uinkovitiji regulator ponaanja nego strah od vanjskih autoriteta, jer dok ljudi
od tih istih autoriteta mogu pobjei, ne mogu pobjei od sebe samih. Vidi: E. Fromm, ovjek za sebe
istraivanje psihologije etike (prijevod), Zagreb, 1986., str.133.

190
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

savjest predstavlja jedini kriterij kod ocjene toga to je politki ispravno i

pravedno, te kada ovjekova savjest doe u koliziju s pravom tada ta osoba u
pravilu slijedi svoju savjest. Pri tome treba naglasiti da je od posebne vanosti i
podsvjesni element koji formira savjest - strah od kazne. Za svakog pojedinca
koji se ogrijeio o normu, glede odnosa zloina i sankcije, savjest je kritini
imbenik drutvene preobrazbe kanjenog.
Na koncu, iako se do danas nije uspjelo proniknuti u determinante supstancije
savjesti, moe se rei da savjest, kao unutarnji glas ovjeka i ljudsko moralno
ulo, predstavlja ovjekovu tenju da donosi moralne sudove o tome to je dobro,
a to loe, odnosno njegovu sposobnost da razlikuje i da stvara vrijednosna
opredjeljenja koja su, isto tako, vrijedna koliko i ostali sudovi koji dolaze od
razuma. Savjest prosuuje ljudsko funkcioniranje, a po nekim miljenjima ljudi,
zapravo ne trebaju biti niti svjesni onoga to im nalae savjest da bi trpjeli njezin
utjecaj.41

2.2. Pravni i etiki aspekti

Prigovor savjesti u pravu ne predstavlja znaajno pravno pitanje, ali se sve
vie u suvremenim demokracijama smatra bitnim kriterijem za ocjenu kvalitete
odreenog pravnog sustava, kako s aspekta pravne teorije i njene evaluacije u
pozitivno pravo, tako i s etikog aspekta.
Prigovor savjesti predstavlja otpor pravnoj normi i/ili politikom djelovanju
vlasti iz razloga to je ista norma i/ili politika nametnuta, te pojedinac kao zatoenik
savjesti, zbog osjeaja dunosti i voen Kantovim kategorikim imperativom,
odbija izvriti, ili se ne eli podvrgnuti, zapovijedi izraenoj u nekoj pravnoj normi
ili politikom aktu.42 Ukoliko se poe od stava da je svakom pojedincu njegova
savjest glavni kriterij koji usmjerava njegovo ponaanje ili prosuivanje, dolazi se
do zakljuka da je prigovor savjesti po svojoj prirodi moralno pravo, ak vie
moralna dunost, nego pravno pravo.43 Iz konstatacije da je prigovor savjesti
moralna dunost pojedinca proizlazi da isti mora prigovoriti zbog neizdrive
unutarnje potrebe koja je izazvana kolizijom pravne norme (koju ne moe
prihvatiti) i njegovog moralnog suda (religiskog, filozofskog i sl.), koja ga dovodi
u situaciju da taj konflikt rijei u korist svog morala. Budui da je ljudska savjest
neograniena, i ujedno subjektivna, pravna norma, objektiviziranjem kriterija u
drutvenoj zajednici, nastoji ograniiti tu savjest (u sluaju prigovora savjesti).
Tako se pojedinac, vezano za prigovor savjesti, nalazi u pravnoj sferi on prihvaa
ili pristaje na pravnu sankciju. Kako se s moralne strane prigovara savjesti ne
smatra odgovornim jer je voen moralnom dunou, dolazi do sutuacije da
pojedinac moe biti pravno kanjen, ali ne i kanjen na autentini moralni nain.

41
Ibid., str. 131.-133.
42
D. Vukadin, op. cit., str. 421.
43 Takva tvrdnja se zasniva na stavu da u podruju morala pravo egzistira kao zamiljena korelacija

moralne dunosti. ire u: M. Cerar, op. cit., str. 35.

191
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

Na taj nain stvara se razlika izmeu moralne i pravne sankcije, jer moralna
sankcija djeluje iznutra, a pravna sankcija izvana. Moralna sankcija djelujui
iznutra, u sluaju prigovora savjesti, predstavlja autentinu sankciju pojedinci je
sebi nameu u sluaju da su u odreenoj situaciji postupili protivno svojoj moralnoj
dunosti. To sve govori u prilog tezi da je prigovor savjesti, osim to je pravno
pitanje, i izuzetno znaajno etiko pitanje.
Kako savjest predstavlja ovjekovu tenju da donosi moralne sudove,
prigovor savjesti predstavlja prirodno moralno pravo, jer je njegova osnovna
znaajka u protivljenju morala pojedinca pravnoj normi, u emu se ogleda i
njegova protupravnost. S druge strane, prigovor savjesti je i ljudsko prirodno
pravo koje proizlazi iz ljudske prirodne tenje da suprotstavlja svoje moralne
stavove pozitivno-pravnim normama, to u odreenoj mjeri mora priznati i
pozitivno pravo. Pri tome, treba naglasiti da se prigovor savjesti ne moe shvaati
kao ope, temeljno i neotuivo ovjekovo pravno pravo.44
Prigovor savjesti je specifino pravilo koje se primjenjuje u relativno kraem
vremenskom periodu. Ono predstavlja odbijanje povinovanja normi iz razloga to
je norma nametnuta, a ovisno o situaciji, vlastima je poznato da li pojedinac pristaje
na nju. Tipini primjeri jesu odbijanje prvih krana da sudjeluju u nekim obredima
pobonosti koje je propisala poganska drava, ili odbijanje Jehovinih svjedoka da
iskau poast zastavi. Poznati su i primjeri protivljenja pacifista da slue u
oruanim snagama ili protivljenje vojnika da se pokore zapovijesti za koju su
smatrali da je oito oprena moralnom zakonu rata. Javno iskazivanje vlastitog
vjerskog stava ili pacifizma u suprotnosti je s drutvenom normom, ali istovremeno
se tolerira jer je u skladu sa irom normom. Dualizam u kojem se priznaje da
pojedinac ima pravo na striktnija pridravanja drutvenih pravila ue grupe koje
nisu suprotstavljene interesu ire grupe, ve su samo in nepriznavanja unutarnjih
regula ire grupe, mogu je samo kao oblik pasivnog otpora. Naime, ira grupa
nikada ne prihvaa in aktivnog otpora, budui da to predstavlja aktivni sukob.
Ukoliko bi prigovor savjesti preao u muenitvo, to moe destabilizirati normu
ireg drutva budui je muenitvo dokaz da je moralna norma zbog koje se
prigovor savjesti provodi vana.
Znaenje ljudske savjesti posebno je valorizirano, u recentnom dobu,
njezinom verifikacijom kao kategorije meunarodno-pravno zatienog ljudskog
prava. Time doktrina ljudskih prava ne pridaje pravu na slobodu savjesti samo
znaaj univerzalnosti ve i atribut neutralnosti, jer polazi od pretpostavke da
ljudska prava ne smiju biti ovisna o subjektivnoj ocjeni kreatora pravnih normi,
donositelja politikih odluka ili o konkretnom politikom sutavu. Uz to, u
suvremenoj meunarodnoj zajednici, kao rezultat meunarodnog konsenzusa,
afirmiran je stav o postojanju univerzalnih moralnih ljudskih prava (meu koje
spada i pravo na slobodu savjesti). Pri tome, mora se naglasiti, da ne postoji
apsolutna univerzalnost ljudskih prava, ve egzistiraju iskljuivo ona moralna
ljudska prava koja su rezultat meunarodne normativne suglasnosti.45

44 Ibid., str. 35.

192
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

2.3. Karakteristike i elementi prigovora savjesti

Za razliku od graanske neposlunosti koju promatramo kao pojedinano ili
grupno svjesno, argumentirano i nenasilno protivljenje pravnim propisima ili
politikim odlukama vlasti, s ciljem uvaavanja nelegalnih, ali legitimnih
drutvenih vrednota, pristajui na sve pravne posljedice takvog ina, prigovor
savjesti predstavlja krenje prava od strane pojedinca zbog ope prirode pravne
norme ili zato to smatra da bi postupanje po pravnoj normi bilo protivno
njegovom moralu, uz pristajanje na sve legalne sankcije. Iako se prigovor savjesti
u nekim elementima podudara s graanskom neposlunou oni se u nekim
elementima i drastino razlikuju. Kad govorimo o razlikama onda su one sljedee:
a.) prigovor savjesti ne predstavlja oblik apeliranja na veinski drutveni
osjeaj pravednosti ili na neku drugu drutvenu vrednotu, jer pojedinac postupa
primarno na temelju svog morala i savjesti, a ne ireg ili opedrutvenog;
b.) prigovor savjesti, kao individualni in pojedinca, u pravilu nije javnog
karaktera, to ne znai da takva aktivnost mora ostati prikrivena tijelima dravne
vlasti, ve da pojedinac prigovara nema namjeru upozoravati javnost na svoj
moralni stav. Pojedinac iz osjeaja dunosti jednostavno odbija izvrenje
zapovijedi ili podvrgavanje pravnom nalogu. On se ne poziva na uvjerenje
zajednice i u tom smislu prigovor savjesti nije javan in.
c.) Prigovor savjesti se ne mora nuno temeljiti na politikim naelima, ve se
moe zasnivati i na religioznim, filozofskim, humanistikim ili drugim naelima
oprenim ustavnom ureenju.46 Naelo pravednosti i naelo jednakog prava na
slobodu neka su od pitanja koja se najee nalaze u prigovorima savjesti, a
njihova upozorenja i protesti u pravilu slue jaanju demokracije u drutvu. U
slobodnom drutvu nitko ne moe biti primoran da religioznim inovima kri
jednako pravo na slobodu, ili da se u statusu vojnika pokori nepravednoj
zapovijedi dok eka priziv na vii autoritet.47

45
Tome u prilog govore brojni meunarodni dokumenti koji su, izmeu ostalog, afirmirali i pravo
slobode savjesti (prigovor savjesti se tretira kao legitimno vrenje slobode misli, savjesti i
vjeroispovijesti), kao to su npr.: Opa deklaracija o ljudskim pravima, Meunarodni pakt o
graanskim i politikim pravima, Europska konvencija o ljudskim pravima i fundamentalnim
slobodama, Amerika deklaracija o pravima i dunostima i Afrika povelja o pravima ljudi i naroda.
Prve tri konvencije ne doputaju, ni pod kojim uvjetima, ponitenje/ ukidanje prava slobode savjesti.
Afrika povelja ne predvia suspenziju nijedne svoje odredbe.
46
Kad se radi o prigovoru savjesti na vojnu obvezu religijski motivi bi bili: zagovaranje nenasilja, i ljubav
prema bljinjima ili odbijanje prihvaanja drugih zastava, obiljeja ili unuformi; humanistiki bi se
motivi temeljili na naelima: dobro ovjeku dobro svim ljudima koji rat i pripremu za njega
smatraju apsurdom i pripremom za zloin; filozofski i politiki motivi se iskazuju u suprotstavljanju
izdvajanju novca za vojne svrhe, vojnoj industriji i svim drugim djelatnostima koje crpe resurse
drutva za tu namjenu; pacifistiki i mirovnjaki motivi se esto isprepliu sa filozofskim jer su dosta
slini, a iskazuju se zalaganjem za politika sredstva, a ne nasilna u razrijeavanju konflikata u drutvu
i meunarodnoj zajednici, te se nadovezuju na ovjekov osobni otpor prema oruju i njegovoj
primjeni. Kao iri pojam, koji se rjee navodi postoji i prigovor savjesti protiv nasilja gdje pojedinci
prigovaraju: protiv uporabe nasilja kao naina rjeavanja problema; protiv sudjelovanja u planiranju i

193
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

2.4. Legitimnost prigovora savjesti

Svaka rasprava o prigovoru savjesti ima kao neminovnu posljedicu i raspravu
o njegovoj legitimnosti. Pri tome, prije svake rasprave o legitimnosti, treba poi
od nekoliko opih stavova. Kao prvo, treba poi od ope konstatacije da u
globalnom ljudskom drutvu prioritet uvijek moraju imati tenje da se nastoje
zadovoljavati i razvijati temeljne ljudske duhovne potrebe (afirmacija ljudskog
dostojanstva). Kao znaajno polazite kod rasprave o legitimnosti moe posluiti
i stav da suvremeno drutvo treba afirmirati individualistiku moralnost koja
zapravo predstavlja humanistiku moralnost,48 pri emu se problem umnoava
zbog apsurdne injenice da u drutvima s veim stupnjem pravednosti, gdje ne
postoje razlozi za ograniavanje bilo kojeg ljudskog prava, istovremeno postoje
tendencije uvrivanja i ouvanja institucija pravednosti, s jedne strane, te
sankcioniranje prigovaraa savjesti, s druge strane. Normalno, to se ne odnosi na
one situacije u kojima bi dolo do krenja prava drugih zbog toleriranja
individualnog prava na otpor. Da bi suprotstavljeni moralni koncepti bili
doputeni i tolerirani, odnosno da bi dobili jednako mjesto u pravednom pravnom
sustavu ljudskih prava, neophodno je da koritenje jednog prava ne iskljuuje ili
ugroava prava drugoga, jer bi to vodilo ka uspostavi neravnopravnih odnosa
meu lanovima zajednice.49
Legitimnost prigovora savjesti, kao individualnog otpora pravnim normama
ili politikim aktima vlasti, primarno je potrebno promatrati kroz odnos
pojedinac dravna vlast (zakonodavna veina vlasti). Bitna karakteristika tog
uzajamnog odnosa je da kad god se pojedineva savjest sukobi sa pravnom
normom pojedinac mora postupati po svojoj savjesti. Prigovor savjesti, kao
legitiman i prihvatljiv in pojedinca, posebno dolazi do izraaja i dobija na
znaaju zbog injenice da nedoputanjem apeliranja za drutvenom pravednou
vladajua veina moe biti motivirana da poduzima pojaano represivno
djelovanje u politiko-pravnom podruju.
Pravedno drutvo se oituje po tome da ne eli sankcionirati pojedince koji
prigovaraju zbog savjesti. Komplementarnost deklariranih koncepcija
pravednosti bit e realizirana ako upravljai prigovor savjesti uine prihvatljivim
vidom neslaganja s pravnim normama ili politikim aktima vlasti. Pri tome se
pojedincu preputa da sam odlui da li je njegov in pravedan i adekvatan datim
okolnostima.50
Da bi prigovor savjesti bio legitiman i prihvatljiv mora se zasnivati na
moralnim principima pojedinca, koji upravlja tumaenjem i shvaanjem pravnih

proizvodnji sredstava za izvoenje nasilja; protiv osposobljavanja za izvoenje nasilja; protiv

sudjelovanja u organizacijama koje su namijenjene izvoenju nasilja. Vidi o tome u: C. Moscos at al.,
The New Consientious Objection From Sacred to Secular Resistance; Oxford UniversityPress, New
York, Oxford, 1993.
47 Vidi o tome u: J. Rawls, op. cit., str. 130.-132.
48 J. Raz, op. cit., str.160.
49
O tome ire vidi u: D. Vukadin, op. cit. 426.
50 Prema J. Rawlsu da bi prigovor savjesti bio opravdan potrebno je da se ispune sljedei uvjeti: moraju

194
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

normi ili politikih akata vlasti, a ne na osobnim interesima ili drugim

iskonstruiranim oblicima politike lojalnosti. Kad se pojedinac na temelju svojih
moralnih principa odlui na otpor, on tada postupa svjesno i savjesno, pa ak i
ako nije u pravu.51 Ukoliko je zbog prigovora savjesti dolo do ugroavanja
nacionalne sigurnosti ili jedinstva pravnog sustava zemlje odgovornost ne snose
pojedinci koji pruaju otpor ve upravljai koji su svojim nasiljem ili
zlouporabom vlasti doveli do ovog oblika graanskog otpora.52 Uporaba
represivnih sredstava radi odravanja nepravednog sustava smatra se inom
nelegitimnog nasilja protiv kojega lanovi zajednice imaju opravdan razlog
poduzimati aktivnosti graanskog otpora.
Legalnost prigovora savjesti mora se promatrati i u kontekstu stava, koji je
duboko ukorijenjen u ovjekovo shvaanje prava, po kojem obveze koje namee
pravna norma ili politiki akti vlasti same po sebi nisu dovoljan razlog da se neto
ini ili neini, jer pravne ili politike dunosti ne vode rauna o moralnom
znaaju razloga za injenje.53
Glede legitimnosti prigovora savjesti moe se na koncu rei da za ocjenu i
tumaenje danas slue i univerzalno priznati i afirmirani meunarodnopravni
principi, koji se mogu primijeniti u odnosima izmeu drava, ali i pojedinaca u
nacionalnoj dravi, kao to su: pricip jednakosti (jednaka prava drava, ali i
graana u ustavnom sustavu); naelo samoodreenja (pravo naroda da odluuje
o vlastitim stvarima bez mijeanja drugih drava i ovjeka u odnosu na druge
pojedince); pravo na samoobranu (opravdanost rata, ali i akata pojedinaca
ukoliko su podvrgnuti nasilnim radnjama); princip pravednosti (pravedni uvjeti,
pravedne institucije meunarodne zajednice i pravedni ratovi, odnosno pravedni
uvjeti ivota graana, pravednost dravnih institucija i pravednost pravnih
propisa i akata vlasti).

biti pokuani standardni naini postizanja satisfakcije; predmet protesta mora biti realno krenje
pravde; pojedinac koji protestira mora dragovoljno izjaviti ili izraziti svoj stav, da svatko drugi, koji je
na slian nain podvrgnut nepravdi, ima pravo protestirati na slian nain; da akt neposlunosti treba
biti racionalno i promiljeno planiran u postizanju ciljeva onoga koji protestira. Vidi: J Rawls, op. cit.,
str. 136.-137. F. Neumann iznosi tri teorije koje bi trebale biti kriterij kod odluivanja o opravdanosti
izraavanja neposlunosti: funkcionalna teorija, po kojoj je pruanje otpora opravdano ako voa vie
ne izvrava svoje funkcije; teorija prirodnog prava, po kojoj je otpor opravdan kada voa zaboravi
na ogranienja koja mu namee prirodno pravo, ili kada ne postupa u skladu s tim propisima; moderna
demokratska teorija, po kojoj je narod taj koji odluuje da li je neki otpor pravedan ili ne. Vidi: F.
Neumann, op. cit., str. 174.
51 ovjek se moe oduprijeti svakoj zapovijedi svoje vlade ako mu to nalae savjest. F. Neumann, op.

cit., str. 179. U demokratskom drutvu, dakle, svaki je pojedinac odgovoran za svoje tumaenje naela
pravednosti i za svoje ponaanje prema tim naelima. J. Rawls, op. cit., str. 143.
52
Prema Rawlsu, svaka uporaba represivnog dravnog aparata u namjeri ouvanja institucija
nepravednosti, sama po sebi predstavlja oblik nelegitimnog nasilja kojemu se ljudi imaju pravo
suprotstaviti. Vidi: J. Rawls, op. cit., 135.
53 Radi se zapravo o dihotomiji jer moralnosti utemeljene na pravu esto ne uvaavaju moralne vrednote

ljudskih vrlina i njihovih tenji ka pravednosti. U tom smislu se i trai da svaka teorija morala mora
uzimati u obzir postojanje dunosti, ali i postojanje razloga koji ne predstavljaju dunosti. Vidi: Raz,
op. cit., ste.159.
54 Drave s protestantskom tradicijom su relativno lake i prije priznale pravo na prigovor savjesti i ti

195
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

2.4.1. Kako pravno tretirati prigovor savjesti neke ideje i stavovi

U modernim pravnim sustavima, koji poivaju na izmijenjenim stavovima o
ljudskim pravima, sve se vie nalazi razloga za zauzimanje pozitivnog stava
spram prava na prigovor savjesti, jer ono u veoj mjeri ne ugroava drutvenu
zajednicu.54 Pri tome se, na temelju sudske prakse, u nekim zemljama, i veeg
broja teorijskih radova, dade zakljuiti da bi se legalni organi, oni koji su kao
legislatori ovlateni da reguliraju materiju prigovora savjesti, te oni koji su
nadleni da po prigovoru savjesti postupaju, trebali pridravati odreenih pravno
relevantnih smjernica i kriterija:55
Glede prigovora savjesti, kao pravno doputene radnje ogranienog opsega,
drava moe poluiti jednak uinak ako ukine neki propis ili obvezu (opa vojna
obveza) ili ako odobri pravo na prigovor savjesti na vojnu obvezu, pri emu je u
ovom drugom sluaju prigovor savjesti iznimka od pravila i restriktivno
ogranien, te uvjetovan injenicom da ne vrijea prava drugih pravnih
subjekata;56
Pri tumaenju prava na prigovor savjesti treba vriti razliku izmeu
moralnog i pravnog shvaanja prigovora savjesti.57 Pri tome, treba imati na umu
da postoje izvanpravne pojave, stanja ili injenice koje zbog svog drutvenog
znaaja (kao to je danas i prigovor savjesti) moraju u odreenim situacijama biti
i pravno potvrene. To se ostvaruje na nain da pravo konstituira svoje institute i
pojmove, sa svojim specifinim shvaanjem i tumaenjem. Time se omoguava
da sud kao pravna instanca, u naem sluaju glede prigovora savjesti, utvruje ili
tumai sadraj moralnih, religioznih, filozofskih ili humanitarnih razloga za
prigovor savjesti.58
Pri ocjeni pravne dopustivosti konkretnoga sluaja prigovora savjesti
prednost treba dati subjektivnom stavu pojedinca-prigovaraa u odnosu na
autoritativno tumaenje objektivnih pravnih mjerila.59 Iako se subjektivni stav
pojedinca ne moe nikada stvarno utvrditi, ili se u njega potpuno uvjeriti, onaj
koji presuuje mora uzeti u obzir prigovaraeve razloge za prigovor.60
Subjektivni stav pojedinca treba uporediti s objektivnim kriterijima (zakonskim

regulirale i u pravnim propisima. Norveka je to regulirala ve 1990. Drave s katolikom

vjeroispovijedi su znatno zaotajale u tretiranju ovog problema, pa je tako Francuska tek 1963. godine
priznale pravo na prigovor savjesti, Njemaka je priznala kao ustavno pravo 1968. (l.12. a.), a Italija
je ovo pravo regulirala samo zakonom 1972. godine. Hrvatska je to regulirala Ustavom 1990. u l. 42.
Za razliku od njih pravoslavne drave jo uvijek odbijaju legalizirati ovo pravo (npr. Grka iako je
lanica EU).
55
O nekim otvorenim pitanjima i smjernicama glede tretiranja prigovora savjesti vidi ire u: M. Cerar,
op. cit., str. 42.-45.
56 Moe se raditi iskljuivo o pravnoj dopustivosti prigovora savjesti u ogranienoj mjeri (moralni stav

pojedinca ne smije zadirati u prava drugih pravnih subjekata), jer bi opa pravna dopustivost prigovora
savjesti bila s pravnog motrita proturjena, budui je sam prigovor savjesti contra legem.
57 Autentino moralno tumaenje - razumijevanje prigovora savjesti je uvijek subjektivno, dok je pravno

tumaenje objektivizirano. Kako u pravu pri presudi glede utemeljenosti prigovora savjesti prednost
ima subjektivni stav pojedinca moe se zakljuiti da se radi o prednosti pravno objektiviziranog
subjektivnog stava nad pravno objektiviziranim stavom.
58 O vrstama i nainima tumaenja vidi npr.: Moskos Ch. at all, The New Concientious Objection, From

196
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

odredbama i sudskom ili upravnopravnom praksom), te u duhu suvremenog

prava prihvatiti one prigovore koji ne proturjee objektivnim kriterijima. U
skladu s naelom in dubio pro reo, ukoliko je ovlatena osoba u postupku
prigovora savjesti neodluna, prednost treba dati razlozima pojedinca-
prigovaraa. Objektivizirano motrite utemeljenosti prigovora savjesti moe biti
znaajnije od subjektivnog stava pojedinca, jedino u situaciji ako prigovor
predstavlja ujedno i zahtjev za dopustivost takve radnje odbijanja i od strane
drugih, jer se tada ne radi o prigovoru savjesti ve o moguoj ugrozi dijela
pravnog sustava i graanskoj neposlunosti;
Prigovor savjesti se moe izraziti aktivno i pasivno, odnosno odreenom
konkludentnom radnjom aktivno se suprotstaviti normi ili propustiti injenje
radnje (naputanje obveznog lijeenja pacijenta). Ovo je pitanje bitno u sluaju
da prigovara ne eli objanjavati svoje razloge i da pri tome moe svoju
pasivnost lano obrazlagati (npr. zbog straha ili srama). Od ovlatenog tijela, koje
postupa po prigovoru savjesti, se zbog toga oekuje da poduzme sve mogue
radnje kako bi utvrdio prave razloge prigovaraa, pod uvjetom da iz svih
injenica predmeta moe utvrditi da je odreena osoba i stvarno prigovara. U
sluaju da prigovara odbija obrazloiti razloge za prigovor savjesti moe biti
relevantna i injenica da li pravna norma propisuje doputene razloge za prigovor
savjesti. Ako propisi ute kriterij moe biti da e se odobriti onaj prigovor savjesti
koji nije obrazloen, ali se pretpostavlja da se temelji na savjesti prigovaraa;61
U postupku utvrivanja dopustivosti prigovora savjesti, pored ogranienja
koja izriito utvruju pravni propisi, treba uzeti u obzir i neka naelna
ogranienja:
- pravo na prigovor savjesti se ne odnosi na razne oblike graanske
neposlunosti;
- pravo prigovora savjesti nije ope pravo;
- pravo prigovora savjesti ne smije zadirati u prava drugih ljudi;
- pravni poloaj i postupanje pojedinca koji ga prisiljavaju na prigovor savjesti
mora biti prisilno nametnut (vojna obveza), a ne kao rezultat dobrovoljnog
i svjesnog ulaska u odreenu pravnu situaciju (lijenici, suci i moralno
vjerski stavovi);

Sacred to Secular Resistance, Oxford Univerity Press, New York, 1993., pp. 3-6., Koir M, Ugovor
vesti vojaki dolnosti, Ljubljana, 1998., Chalk R., Drawing the Line: An Examination of
Conscientious Objection in Science, Annals of the New York Academy of Sciences, Vol. 577., New
York, 1989.
59 O tome vidi: Murray J. C., War and Conscience: Obligation and Dissent, Boston, 1971., pp. 334.
60
Premda bi prigovor savjesti trebao biti dovoljan razlog da se, recimo, izbjegne vojna sluba, ponekad
se kao dokaz iskrenosti, ali i kao korak koji bi trebao obeshrabriti stvaranje obiaja, u nekim dravama
trai dokaz ozbiljne posveenosti religiji.
61 Iako se na savjest koja poiva samo na moralnim uvjerenjima i vrijednostima, i koju ne podupire

religijska vjerska pripadnost, esto gleda sa sumnjom, u SAD je tako npr. u praksi Vrhovnog suda kao
formalni razlog prigovora savjesti prihvaeno i moralno uvjerenje i motivacija.
62 M. Cerar, op. cit. str. 45.

197
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

- prigovor savjesti mora biti rezultat uvjerenja pojedinca da time titi temeljne
i najvie vrednote (ivot, zdravlje, sloboda pojedinca);62
Ukoliko je prigovor savjesti pravno nedopustiv, prigovara se mora
sankcionirati, pri emu je mogue, u ovisnosti o pojedinom primjeru, voditi rauna
o olakavajuim okolnostima. Ukoliko bi pak takva osoba bila osloboena bilo
kakve odgovornosti, sud bi poslao poruku da prigovara nije niti bio u sukobu sa
pravom i u nadlenosti i domenu prava, odnosno radilo bi se o osobi kojoj je, kako
kae Hegel uskraena (ukradena) kazna kao njegovo pravo.63

ZAKLJUAK

Problematika teorije graanskog otpora mnogo je sloenija nego to se to

obino smatra. Pri tome, mora se naglasiti, na razliiti nain se tretira pitanje
prava na graansku neposlunost od prava na prigovor savjesti.
Ukoliko pod graanskom neposlunou podrazumijevamo striktno odreeni
nenasilni i javni in pojedinca koji ima za cilj da utjee na stvaranje pravednih
zakona, onda se moe konstatirati da takva akcija ne dovodi do bezvlaa, ve da
tei ka drutvenom napretku i jaanju civilnog drutva. Iako se radi o inu koji je
protuzakonit, on je duboko moralan jer stremi postizanju ili odravanju
pravednog reima. Graanska neposlunost, kao nain politike participacije,
moe postati poeljan nain protestiranja pa ak i graanska dunost, iskljuivo
ukoliko bude legalizirana. U takvim uvjetima bi graanska neposlunost mogla
postati normalizirajui i neophodni sastavni dio politike kulture svake
suvremene demokratske drave. Ukoliko do toga ne doe graanska
neposlunost e ipak ostati duboko moralan in koji predstavlja oblik
neinstitucionaliziranog nepovjerenja prema dravi i ujedno element koji izdie
dravu iz cjeline njenog pozitivno ustanovljenog poretka.
Za razliku od graanske neposlunosti, prigovor savjesti je ogranieno pravno
dopustiv. Pravo na prigovor savjesti, dakle nije contra legem ve exceptio legis,
jer su zakonodavci u okviru pravnog sustava iskazali tendenciju da to pravo
relativiziraju s namjerom da moralni stav pojedinca ne zadire u prava drugih
pravnih subjekata. Glede pravne dopustivosti prigovora savjesti, da bi se izbjegla
razliita tumaenja ili zlouporabe, utvreni su odreeni opi pravni kriteriji i
ogranienja, dok se u svakom konkretnom sluaju uzimaju u razmatranje i
odreena naela koja prelaze okvire pozitivnog prava jer je prigovor savjesti
primarno moralna kategorija.
Legalizacija prigovora savjesti, odnosno njegova ograniena pravna
dopustivost, predstavlja znaajan korak u razvoju modernog prava, posebno

63 M. Cerar, op. cit., str. 45.

198
 Doc. dr. sc. Saa egvi.: Legitimnost graanskog otpora - neki teorijski aspekti
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., str. 177.-199.

onoga dijela koji se odnosi na zatitu najviih ljudskih vrijednosti, od prava na

fiziki integritet do slobode govora, misli, savjesti i vjeroispovijedi.

LEGITIMACY OF CIVIL RESISTANCE

SOME THEORETICAL ASPECTS

In modern constitutional regimes which are considered to be approximately just and

approximately democratic no procedural rule exists which can guarantee that all rights will be
protected or will not be breached. Similarly, not even the practical implementation of all rules can
guarantee in all cases that they will be acceptable for all social groups and individuals. Even in the
most democratic of systems, certain groups or individuals can feel threatened or unjustly deprived
in regard to human and democratic rights. Under such conditions, for groups and individuals a
fundamental dillema presents itself: loyality or disobedience.
In this paper, the author attemps, by analysing the various ways civil disobedience and
conscientious objection are manifested as forms of civil resistance, to establish where the legitimate
boundaries of such rights of individuals and groups are, and not only in relation to the rights of
other citizens but in relation to the basic democratic principle majority rights. That is, whether the
mentioned forms of civil resistance can and may question the basic values of the majority and
thereby also the entire constitutional arrangement.

Key words: civil resistance, moral autonomy, loyality, civil disobedience,

conscientious objection.

199