6 Quentin Skinner PDF

Quentin Skinner
Ideoloki kontekst Hobbesove

politike misli*
Suvremena reputacija Hobbesova Levijatana kao djela iji znaaj za

politiku teoriju uvelike nadmauje radove kasnijih mislioca1 djelomice
poiva i na injenici da se prilikom prouavanja Hobbesove politike filo-
zofije pozornost oduvijek usmjeravala ponajprije na sam Hobbesov tekst,
pri emu se nije zanemarivalo samo pitanje odnosa izmeu njegove misli
i vremena u kojem je ona nastala, nego je nedostajalo i pokuaja da se
istrai njegovu povezanost s ostalim politikim misliocima onog doba
te moguu naklonost prema njihovim idejama. Tvrdnja da se Hobbes u
potpunosti izdvojio iz glavne struje engleske politike misli2 onog vre-
mena upravo zahvaljujui svojoj izuzetnoj odvanosti3 smatra se svoje-
vrsnim aksiomom historiografije.4 Tema jedne studije posveene recepciji
Hobbesova politikog nauka svodi se na tvrdnju prema kojoj se Hobbes
sam suprotstavljao snanoj konstitucionalistikoj tradiciji koja se tada
jo uvijek razvijala5, no koja se na kraju (sreom)6 pokazala odvie
otpornom na njegove samostalne napade. Hobbes je bio prvi koji je
napao njezine fundamentalne pretpostavke7, no nitko ga u tome nije sli-
jedio. Iako je pokuao ukloniti cijelu strukturu tradicionalnih zakonskih
odredbi8, uspio je samo potaknuti ponovno potvrivanje ustaljenih
principa9, pri emu se zapravo radilo o prihvaanju i ponovnom potvr-
ivanju prevladavajue engleske politike tradicije.10 I to je Levijatan
vie prihvaan kao najvee, ako ne i jedino remek-djelo11 engleske poli-
tike teorije, sve se vie inilo da se u Hobbesovoj misli ne nazire nikakav
smislen odnos prema prolaznim politikim sporovima njegovih suvreme-
nika. Nauk iznesen u Levijatanu s vremenom se poeo promatrati kao
* Prevedeno prema Quentin Skinner: The Ideological Context of Hobbess Political
Thought u: The Historical Journal, sv. 9, br. 3 (1966), str. 286-317.
Quentin Skinner
izolirana pojava u engleskoj misli, bez ikakvih prethodnika ili nastav-

ljaa.12 Hobbesov sistem, smatra se, bio je povezan s vremenom u kojem
je nastao samo na temelju estoke opozicije koju su izazvale njegova
odvanost i originalnost.13
Meutim, gledite prema kojem je Hobbes na englesku misao utje-
cao gotovo iskljuivo stvaranjem opozicije14 te da nijedan od njegovih
suvremenika nije zauzimao tako usamljeno mjesto u svijetu misli15 za-
htijeva temeljito preispitivanje. Naime, mogue je pokazati da se sloene
i dvosmislene odnose izmeu Hobbesa i drugih politikih mislioca onog
vremena na taj nain naprosto pojednostavljuje i pogreno interpretira.
Dosad nije istaknuto da je Hobbesov nauk, unato neprijateljstvu broj-
nih kritiara, imao i brojne poklonike, osobito u kontinentalnom di-
jelu Europe. Takoer nije uoeno da je cijela jedna skupina teoretiara
de facto vlasti aktivnih za vrijeme Engleske revolucije kritiki prouavala
Hobbesovu teoriju politike obveze i ujedno je smatrala autoritativnom.
injenica da su ti aspekti Hobbesove ondanje reputacije previeni do-
vela je do stvaranja pogrenog, zavaravajueg miljenja ak i o namjerama
samih njegovih kritiara.
Te povezanosti izmeu Hobbesova nauka i intelektualne sredine u
kojoj je nastao dosad jo nisu istraivane.16 No pokuaj da se Hobbesovu
misao sagleda u ideolokom kontekstu njezina nastanka nee samo dove-
sti do cjelovitije slike u povijesnom smislu. Takav je pokuaj ve sam po
sebi relevantan za pitanja o samoj naravi Hobbesova doprinosa politi-
koj teoriji. Naime, Hobbesovim se gleditima esto pristupalo na pogre-
an, nehistorijski nain. Tretiralo ga se kao potpuno izoliranog mislioca,
izumitelja posve novog tipa politikog nauka.17 Zbog toga se njegovu
misao smatralo neizbjenim utjecajem, odnosno nunim polazitem
za ostale politike pisce tog vremena, ukljuujui Harringtona te ak i
Lockea.18 Meutim, svi takvi sudovi postaju proizvoljni ili nehistorijski
kad se ukae na to da je Hobbes sam bio pod utjecajem postojeih tra-
dicija politike ideologije te da je doprinosio njihovu razvoju i daljnjem
razraivanju. Prevladavajue gledite o znaenju Hobbesova politikog
nauka zapravo ovisi o odbacivanju svih takvih dokaza o njegovim inte-
lektualnim odnosima sa suvremenicima. Isto je tako mogue pokazati
da to samo po sebi mora znaajno umanjiti vjerodostojnost takvih inter-
pretacija. Ukratko, cilj je ove rasprave pokazati, polazei od prouavanja
Hobbesove reputacije meu njegovim suvremenicima, da nije mogue
odvojiti pitanja o ispravnoj interpretaciji Hobbesovih gledita od pitanja
o ideolokom kontekstu u kojem su ona nastala.
98
Ideoloki koncept Hobbesove politike misli
Za ustaljeni pogled na Hobbesa kao potpunog izopenika iz intelektu-

alnih krugova ondanjeg drutva, bete noirea onog vremena19, barem je
djelomino zasluna i zavaravajua ogranienost istraivanja. Iako postoje
vrijedni radovi posveeni mnogobrojnim napadima na Hobbesa iz redova
engleskog sveenstva, dosad nije provedena nijedna studija20 o recepciji
Hobbesa u kontinentalnoj Europi za vrijeme njegova ivota. Openito se
pretpostavlja da su se Hobbesova gledita ispostavila jednako tetnima
i sablanjivima21 i izvan Engleske, u kontinentalnoj Europi, te da sam
Hobbes ni ondje nije naiao na naklonost itatelja.22 Meutim, oito
je da je potrebno nainiti distinkciju izmeu mnogobrojnih Hobbesovih
kritiara u Engleskoj i mnotva poklonika koje je pridobio u kontinental-
noj Europi, prije svega u Francuskoj.
Sam Hobbes se pred kraj ivota pomalo ogoreno osvrnuo na kon-
trast izmeu reputacije koju je uivao izvan Engleske i koja jo uvijek
ne blijedi23 te otpora na koji je i dalje nailazio meu engleskim sveui-
litima i u Kraljevskom drutvu. Kraljevsko je drutvo neprestano pro-
nalazilo naine da ga ignorira. No strani uenjaci nisu iskazivali takvo
neprijateljstvo. Kad je Pierre Bayle na kraju stoljea u svojem Rjeniku
odluio saeti njihova postignua, izdvojio je Hobbesa kao jednog od
najveih umova sedamnaestog stoljea.24 A vjerojatno najvei meu stra-
nim uenjacima, sam Leibniz, na mnogim je mjestima navodio poznatog
Hobbesa, i to s izuzetnom suptilnou.25 Leibniz se nije nimalo slagao
s Hobbesovom etikom i politikom teorijom, koja bi nam, kad bismo
je usvojili, donijela jedino anarhiju.26 No svejedno je Hobbesa svrstao
meu najznaajnije ondanje mislioce, jer (kao to je napomenuo u jed-
noj od Meditacija) to bi moglo biti pronicljivije od Descartesa u fizici
ili Hobbesa u etici?27
Hobbes je visok ugled meu kontinentalnim uenjacima prvi put za-
dobio generaciju ranije, tijekom svojeg jedanaestogodinjeg progonstva za
vrijeme graanskih ratova u Engleskoj. Bio je est posjetitelj Mersenneove
samostanske sobe (Mersennes cell), koja je 1640-ih predstavljala zasigurno
najvaniji salon za okupljanje obrazovanih pojedinaca. Mnogi znanstve-
nici i filozofi koje je Hobbes ondje upoznao postali su deklarirani sljed-
benici i promicatelji njegove politike teorije. Neki od njih nastavili su
se dopisivati s Hobbesom te su ga ak i posjeivali nakon to se vratio u
Englesku 1651.28 Hobbes je ondje upoznao lijenika Sorbirea, koji je
poslije objavio prvi francuski prijevod njegova djela De Cive, a zatim i
prijevod djela De Corpore Politico; oba prijevoda popraena su predgo-
vorom posveenom laskavom velianju Hobbesova politikog sustava.29
Sreo je i matematiara Du Verdusa, koji je kasnije takoer preveo De Cive
99
Quentin Skinner
te je spomenuto djelo u predgovoru preporuio Luju XIV. kao primje-

reno za koritenje u francuskim kolama.30 Upoznao je Gassendija, ije
su opaske o slobodi i jasnoi Hobbesove politike misli kasnije uvrtene
u drugo izdanje De Cive.31 Sam je Mersenne na slian nain pisao o ne-
usporedivom Hobbesu, koji je u svojem djelu De Cive pokazao da je
politiku mogue uiniti jednako znanstvenom kao to je to geometrija.32
Velik broj pisama koje su Hobbesu u to vrijeme slali njegovi francuski
tovatelji otkriva razmjere njegove popularnosti i ideoloke relevantnosti
u Francuskoj, kao i napore koje su njegovi sljedbenici ulagali kako bi se
djela tog velikog politiara uinila nadaleko poznatim.33
Ta kontinentalna prihvaenost relevantnosti Hobbesova nauka odra-
zit e se u politikoj propagandi De Wittove stranke u Nizozemskoj34,
kao i meu apologetima apsolutizma u Francuskoj. U Nizozemskoj je
Velthuysen pozdravio objavljivanje djela De Cive raspravom u obliku
pisma upuenog njegovu slavnom autoru, istaknuvi pritom kako su
njegova vlastita gledita izrazito bliska onima velikog Hobbesa.35 Slavni
Hobbes navodi se kroz cijeli taj Dissertatio kao autoritet za ljudsku
narav, za odnose izmeu prirodnih i ljudskih zakona te za ovlasti nosite-
lja graanske vlasti (civil magistrate, op. prev.).36 U Francuskoj se Merlat
na slian nain posluio gleditem tog slavnog Engleza, Hobbesa, kao
osnovom za argumentaciju u svojem djelu Trait du Pouvoir Absolu.37 Iako
je tvrdio da se nikako ne slae s Hobbesom u vezi s pitanjem ljudske pri-
rodne nedrutvenosti, u razraivanju vlastitog pogleda na izvore politike
zajednice i njezin nuan oblik uvelike se oslanjao na poznati Hobbesov
prikaz. Hobbes je bez ikakve sumnje ispravno uoio da bi zloba veine
ljudi dovela do unitenja Drutva i stoga je bio u pravu kad je zakljuio
ne samo to da se na toj pretpostavci uope osniva potreba za politikom
vlau, nego i to da iz toga slijedi zahtjev da takva mo bude apsolutna.
Za dodatna objanjenja Merlat jednostavno upuuje znatieljnika na
Hobbesova vlastita djela.38
Hobbesova politika teorija bila je i kritiki prouavana i popularizi-
rana meu njegovim suvremenicima na europskom kontinentu. Meu
Hobbesove itatelje koji su za njegove misli pokazali razumijevanje ubra-
jaju se i neki od ondanjih velikana. Poznato je da je nastanku Spinozina
djela Tractatus Politicus prethodila kritika refleksija o Hobbesovoj te-
oriji, to je vidljivo iz sadraja samog djela i koritene terminologije
te same metode kojom se autor sluio.39 Ta je slinost prepoznata i u
ono vrijeme, osobito meu kritiarima, koji su Spinozu stavljali u isti
ko s Hobbesom i zatim ih zajedno odbacivali.40 Na temelju postojeih
pisama zna se da Spinoza nije krio svoju povezanost s Hobbesom.41 Iz
100
Aubreyeve je biografije poznato da je sam Hobbes (anticipirajui brojne

suvremene komentare)42 u Spinozinoj politikoj teoriji prepoznao jed-
nako pesimistino, no jo rigoroznije razraivanje vlastitih pretpostavki.43
No Hobbesov je politiki nauk na najvei odjek ipak naiao meu konti-
nentalnim prouavateljima prava. ak su i neprijateljski nastrojeni tradi-
cionalisti priznavali njegov izravan utjecaj. Samuel Rachel, profesor prava
na Holsteinu tijekom 1660-ih, osvrnuo se - vrlo instruktivno - na opasnu
injenicu da iako se mnogo uenih i dobrih ljudi u Engleskoj pobunilo
protiv te nove Hobbesove filozofije, ipak su je mnogi u Francuskoj i
Nizozemskoj, pa ak i Njemakoj, spremno prihvatili.44 Prouavatelji
prava ponekad su bili neprijateljski nastrojeni prema Hobbesovim pogle-
dima, no u svojim su ga radovima ipak svrstavali uz bok ostalih velikana
- njegovo su ime navodili zajedno sa slavnim antikim autorima te je
uz Grotiusa i Pufendorfa smatran jednim od glavnih modernih autori-
teta. Gundling se u svojim djelima esto pozivao na Hobbesa, a u djelu
De Jure Oppignorati Territorii navodi ga kao autoritet i prilikom rasprave
o problemima uspostavljanja politike zajednice i u pogledu potrebe za
monopolom nad moi i vlau unutar takve zajednice.45 U svojem djelu
Synopsis Juris Gentium, Textor je Hobbesa, zajedno s Pufendorfom, ista-
knuo kao autoritet kad je rije o distinkciji izmeu Prirodnog zakona
ovjeka i Zakona drave te o izvorima kraljevstava i nainima na koje
ona nastaju pod Zakonom naroda.46 Beckman u djelu Meditationes
Politicae daje popis autoriteta za politiku teoriju u kojem izdvaja dvo-
jicu neusporedivih mueva koje u tim stvarima treba traiti za savjet,
Huga Grotiusa i Thomasa Hobbesa.47 Grotiusa se u ono vrijeme smatralo
najveim autoritetom za raspravu o ius gentiumu, no Beckman je poslije
odluio da je Hobbes taj ije ime zasluuje veu hvalu od svih ostalih.48
Najpaljiviji prouavatelj Hobbesa meu juristima sedamnaestog sto-
ljea bio je sam Pufendorf, iji je cilj bio konstruirati sustavnu pravnu
znanost na temelju pomirenja Grotiusovih i Hobbesovih principa.49
U svojoj velikoj raspravi iz 1672. godine, De Jure Naturae et Gentium,
Hobbesa tretira kao autoritet za mnoga pitanja o kojima se (prema
Pufendorfovoj omiljenoj frazi) uenjaci jo nisu sloili50, a takoer
prua i vjerojatno najinteligentniju analizu Hobbesove politike teorije
onog doba. Pufendorf je esto kritizirao Hobbesa, iji je temeljni politiki
aksiom, smatrao je, bio nedostojan ljudske prirode.51 No bez obzira na
to, bio je spreman braniti ak i taj dio Hobbesova sustava budui da je
smatrao (ba kao i Leibniz)52 da je Hobbes imao tu nesreu da su ga neki
od uenih ljudi interpretirali s puno strogosti, a nedovoljno razuma.53
Pufendorf je, osim toga, ostao blizak i sklon Hobbesovim stajalitima
101
Quentin Skinner
u pogledu dvaju vanih pitanja, kojima odgovaraju II. knjiga njegove

Rasprave, o ovjeku i drutvu, te VII. knjiga, o uspostavljanju Drave.
Iako je ostao sumnjiav prema Hobbesovoj ideji rata svih protiv sviju,
Pufendorf je u II. knjizi priznao da je Hobbes prilino spretno oslikao
nesigurnosti takve drave te je zakljuio da pristupi li se toj teoriji samo
kao hipotezi, ona bi se mogla pokazati relevantnom te bi ak mogla
imati i odreenu upozoravajuu vrijednost.54 U VII. knjizi Pufendorf je
jo blii Hobbesu - moda ak i blii nego to bi se dalo zakljuiti iz
njegova priznanja. Na samom poetku slae se da ono to je gospodin
Hobbes uoio u vezi s duhom ovjeanstva nije irelevantno za na sada-
nji argument: to da sve ljude krasi neutaiva elja za moi. I premda je
ostao nesklon teoriji obveze koju je Hobbes izveo, zakljuio je (uz iscrpne
navode iz Levijatana) da nam je gospodin Hobbes pruio veoma ingeni-
ozan nacrt graanske Drave, zamiljene kao umjetnog ovjeka.55
Postaje jasno da je neposredna recepcija Hobbesove politike teorije
u kontinentalnoj Europi bila mnogo manje neprijateljska nego to je to
bio sluaj u Engleskoj. Europski su uenjaci u veoj mjeri bili svjesni re-
levantnosti i znaaja Hobbesova nauka. Ta je distinkcija uglavnom zane-
marivana u suvremenim komentarima. No u ono vrijeme te je distinkcije
osim samog Hobbesa bio svjestan i njegov prvi biograf, Hobbesov prija-
telj John Aubrey. Prilikom izrade popisa Hobbesovih uenih i poznatih
prijatelja za njegovu biografiju, Aubrey je izrazio aljenje zbog injenice
da Hobbes kao prorok ne uiva nikakav ugled u vlastitoj zemlji te da ga
vie potuju stranci nego sunarodnjaci.56
Povezanost Hobbesove politike misli s ideologijama Engleske revolu-
cije istovremeno je zasjenjivala, ali i rasvjetljivala tendencija uenjaka da
se pri istraivanju usmjere iskljuivo na estoke osude kojima su Hobbesa
izloili njegovi neprijatelji iz redova sveenstva. Tono je, naravno, da
su Hobbesovi suvremenici osobito isticali njegovu originalnost, ali isto
tako i osobito osuivali i odbacivali njegove heterodoksne stavove. No
bez obzira na to, oito je da je Hobbesov utjecaj promatran iz pogrene,
zavaravajue perspektive. Mogue je pokazati (nezavisno od sredinjeg
pitanja Hobbesovih sljedbenika) da promatranje Hobbesovih kritiara
kao predstavnika politike teorije onog vremena navodi na pogrean
trag u dva vana pogleda. Kao prvo, to je gledite koje se temelji na za-
varavajuem pojednostavljenju nijansi i sloenosti razliitih politikih
ideologija tog vremena. Unato mnogobrojnim napadima kojima je bio
izloen, Hobbes je takoer stekao i znaajan ugled kao autoritet za poli-
tika pitanja meu mnogim uenim ljudima - ak i meu ortodoksnim
uenjacima koji se nisu priklonili nijednom od njegovih stavova. Kao
102
drugo, prihvaeno gledite o Hobbesovu ugledu dosad se temeljilo na

pogrenom dojmu o pretpostavkama, pa ak i namjerama, Hobbesovih
kritiara. Dosad nije uoeno koliko su se bojali ne samo Hobbesova opa-
snog nauka, nego i njegove ozbiljne ideoloke moi i utjecaja, a da i ne
spominjemo strah od njegovih brojnih poklonika.
Hobbesov ozbiljan ugled meu uzvienim i razboritim pojedincima
istovremeno su priznavali i njegovi protivnici.57 Do kraja stoljea Hobbes
je prihvaen kao autoritet ak i meu filozofima deklarirano suprotnog
temperamenta. Toma Hobbesa, priznao je Shaftesbury, smatram ge-
nijem, pa ak i originalnim misliocem meu vodeim predstavnicima
filozofije.58 Dotad je Hobbes ve stekao priznanje kojem se oduvijek
nadao - njegova su djela svrstana (iako ne bez kontroverza) u knjinice
njegova sveuilita.59 Za ivota odano mu je jo jedno slino priznanje.
Selden i Osborne, u ijim je radovima prisutna upadljiva hobsijanska
linija razmiljanja, takoer su bili (prema Aubreyu) jedni od prvih oz-
biljnih izuavatelja Hobbesovih politikih radova. Dok je za Osbornea
Hobbes bio ovjek koji je ukrasio svoje doba60, poznato je da je Selden
traio Hobbesovo poznanstvo na temelju toga to je itao Levijatan.61 U
istom je duhu Hobbesu njegov prijatelj Abraham Cowley posvetio be-
smrtnu pindarsku odu62, ija e pretjerana osjeajnost kasnije odzvanjati
u Blountovoj primjedbi o Hobbesu kao velikom instruktoru najrazbori-
tijeg dijela ovjeanstva.63
Iako su Hobbesu takve poasti dolazile uglavnom od njegovih ne to-
liko konvencionalnih prijatelja, priznanje su mu odavali i mnogi drugi.
Hobbes je imao brojne oboavatelje u redovima sveenstva64, meu koje
vrijedi ubrojiti i prototip biskupa iz razdoblja restauracije, Setha Warda.
Ward je bio sumnjiav prema Levijatanu, nije odobravao Hobbesov napad
na sveuilita. No svejedno mu je iskazao izrazito potovanje65, a postoji
i mogunost da je napisao poslanicu kao predgovor djelu De Corpore
Politico, u kojoj su Hobbesovi izvrsni uvidi o temeljima i principima
politike pohvaljeni kao najbolji ikada napisani.66 James Harrington
pisao je o Hobbesu na veoma slian nain. Iako je bio sumnjiav i kritian
spram Levijatana, svejedno se sloio da je gospodin Hobbes najvei pisac
ovog vremena te da e to u budunosti i ostati.67 I dok je Harrington u
vidu imao budua vremena, Websterova referenca na Hobbesa i slavne
antike autore predstavlja vrhunac hvalospjeva Hobbesu. Nema potrebe,
tvrdio je Webster, previe potovati miljenja antikih mislioca kad je rije
o dravnitvu. Iako su proizveli za svoje doba znaajna i vrijedna djela,
ak je i na sunarodnjak Hobbes o tim stvarima pisao istananije i s vie
dubine nego to bi to grki um ikad mogao.68
103
Quentin Skinner
Na te anticipacije Hobbesove suvremene reputacije u ono se vri-

jeme moglo naii ak i meu njegovim kritiarima. No ta su priznanja
Hobbesova znaaja potisnuta u suvremenim komentarima. Meutim,
ak su i kritiari bili sloni u tome da je Hobbes bio ne samo ovjek
izvrsnih odlika69, ovjek jedinstvenih zasluga u moralnoj i sokratovskoj
filozofiji70, nego je bio i jedan od najuenijih pisaca svojeg doba.71 ak
su i najei kritiari Levijatana smatrali da je rije o djelu univerzalnog
uenjaka.72 Osim toga, uoavanje autorova snanog acumen ingeniia73
navelo je kritiare da u svojim napadima budu prilino oprezni. Jedan je
od kritiara priznao da je Hobbes bio ovjek tolike uenosti da se je-
dino mogao nadati tome da e kamen koji baci na tog diva pogoditi svoj
cilj.74 Clarendon je takoer u predgovoru svojeg dravnikog napada
priznao koliko je teko pokuati osporiti veliku zaslugu i autoritet koji
je Levijatan zadobio na temelju poznatog imena svojeg autora, ovjeka
izvrsnih odlika. Kao i svaki sljedbenik, pridruio se ostalim kritiarima
u priznavanju Levijatana kao djela koje u sebi sadri razna dobra znanja,
lijepo izdvojena te veoma duhovito i vjeto prikazana, i to pohvalnom
metodom te snanim i ugodnim stilom.75
Nadalje, jasno je da kritiare nije uznemirila tek ozbiljna reputacija ili
ak uznemirujui sadraj Hobbesova nauka, nego njegova ideoloka mo,
kao i rastua popularnost. Ta je toka izgubila na vanosti pod teinom
suvremenih napada na Hobbesa - iako bi broj napada sam po sebi mogao
pruiti svojevrstan paradoksalan vodi za Hobbesovu trajnu popularnost.
Meutim, prihvaanje Hobbesovih stavova meu irom publikom za kri-
tiare je od samog poetka predstavljalo znaajan problem. Ve je 1657.
godine Lawson zabiljeio kako je Levijatan ocijenjen kao racionalno
djelo i od strane ugledne gospode i mladih studenata na sveuili-
tima.76 Dvije godine nakon objavljivanja, Rosse je oekivao da e sam
postati predmetom napada zbog odbacivanja tako popularnog djela.77
Do 1670. godine Tenison se osjetio primoranim priznati da zasigurno
ne postoji nijedan ovjek imalo zainteresiran za sadanje doba koji bi
bio neupoznat s Hobbesovim imenom i djelom.78 Clarendon je u isto
vrijeme zabiljeio koliko je Hobbesova popularnost nastavila odolijevati
svakom napadu te koliko su njegova djela i dalje cijenjena i kod kue i u
inozemstvu.79 Do kraja ivota Hobbes je stekao toliko velik ugled, kao
to je Whitehall ljutito primijetio, da su ak i naoko mudri i razboriti
pojedinci s vremenom prihvatili njegove politike stavove, koje su zatim
svakodnevno branili.80
Hobbesovi su protivnici nedvojbeno eljeli istaknuti nastalu prijetnju,
no postoje nezavisni dokazi o razmjeru Hobbesove popularnosti za vrijeme
104
njegova ivota. Sauvani katalog najprodavanijih knjiga u Engleskoj iz

1658. godine sadri sva Hobbesova djela iz politike teorije, a upuuje i
na to da je Hobbes bio jedan od najpopularnijih pisaca navedenih u di-
jelu kataloga posveenom humanistikim naucima te da su ga brojem
natuknica nadmaili jedino Bacon i Raleigh.81 Dvadeset godina poslije
Eachard e u svojem djelu Dialogue prikazati lik Hobbesa kako odgo-
vara svojim klevetnicima istiui da su se njegova djela usprkos njihovim
kritikama veoma dobro prodavala te da su se dosta itala i bila prilino
cijenjena.82 Povijest tiskanja svih Hobbesovih politikih djela svakako to
i podupire.83 Djelo De Corpore Politico, izvorno objavljeno 1650. godine,
doivjelo je tree izdanje do 1652. godine, odmah je prevedeno te su u
francuskoj verziji tijekom jedne godine izala jo dva dodatna izdanja.
Spis De Cive prvi je put objavljen u prilino maloj nakladi 1642. godine,
no nakon to je pet godina poslije ponovno izdan, doivio je tri izdanja
u jednoj godini. Ponovno je objavljen 1657. i 1669. godine, a ukljuen
je i u Opera Philosophica, zbirku Hobbesovih radova u dva sveska, koja je
doivjela dva izdanja 1668. godine. Spis je na francuski je preveden 1649.
godine, do 1651. ve su izala tri izdanja, a 1660. objavljen je i novi pri-
jevod. Levijatan je u prvoj godini objavljivanja doivio tri izdanja, a do
1668. godine za knjigom je (kao to Pepys navodi) vladala toliko silna
potranja da je trebao platiti trostruko vie od originalne cijene kako bi
nabavio jedan primjerak84, unato tome to su iste godine zapravo izala
dva dodatna izdanja tog dijela. S tim dostignuem u pogledu broja objav-
ljenih izdanja ne moe se mjeriti ak ni Locke (da uzmemo najpoznatiji
primjer iz naredne generacije), za ijeg su ivota njegove Dvije rasprave
doivjele svega tri engleska i dva francuska izdanja.85
Nepriznavanjem tog elementa Hobbesove popularnosti stvarala se
pogrena slika o namjerama ondanjih Hobbesovih kritiara. Na njih se
gledalo kao na pojedince koji napadaju jedinstven izvor heterodoksnog
miljenja. No mogue je pokazati da su pozornost usmjerili na Hobbesa
ne zato to ga se doivljavalo kao usamljenog protivnika tradicije, nego
zato to se smatralo da je pruio najumjenije izloenu i ujedno najutje-
cajniju argumentaciju u prilog stajalitu koje je postajalo sve popular-
nije te u ideolokom smislu sve znaajnije. Kritiarima sklonima histeriji
ak se inilo da veina loih naela onog vremena nije starija od jedne
naroito pogubne knjige; zapravo je rije upravo o leglu Levijatana.86
Do poetka revolucije iz 1688. godine, kad je pitanje odanosti konceptu
de facto vlasti ponovno (kao i u vrijeme prvog objavljivanja Levijatana)
postalo sredinjim pitanjem politike rasprave, posljednjim se zagovorni-
cima ideje pasivne poslunosti inilo da su autoritet i razlozi Hobbesove
105
Quentin Skinner
politike teorije odjednom toliko openito prihvaeni kao da je posri-

jedi apostolski nauk.87 Do tog je vremena (sudei prema Anthonyju
Woodu, Hobbesovu starom neprijatelju s Oxforda) Levijatan ve iskva-
rio polovicu plemstva u cijeloj zemlji.88 Sumnja o Hobbesovoj vodeoj
ulozi u kvarenju generacije89 pojavila se i meu nekima od njegovih dr-
avnikih kritiara, koji su zatim na tome temeljili svoje kritike. Richard
Cumberland svoj je podui filozofski napad na Hobbesa opravdao nadom
da e uspjeti ograniiti sve rairenije prihvaanje Hobbesovih politikih
nazora.90 ak je i Clarendon, u gorini svojeg drugog progonstva, tvrdio
da je izvore brojnih odvratnih stavova pronaao u Levijatanu te da je
upravo ta knjiga posijala njihovo sjeme.91
Prema realistinijoj pretpostavci - a ujedno i onoj koja mnogo vie
otkriva - razlog gorljivog prihvaanja i branjenja92 Hobbesova nauka
nalazi se u rairenosti podrugljivog humora u ono nesretno doba.93
Kad se generaciju poslije Francis Atterbury osvrnuo na lakou s kojom
su pogrena i glupa mnijenja tog vremena zadobila uporite, a zatim
se i rairila, nije imao nikakve sumnje u to da je u njima bilo prisutno
neto to je laskalo naoj tatini, poudi ili ponosu te se uklopilo s odva-
nom sklonou. Posebno je istaknuo Hobbesa kao ovjeka koji je svoju
reputaciju i sve svoje sljedbenike dugovao upravo vjetini da svoja na-
ela prilagodi ljudskim konstitucijama i udima.94 Gotovo svi prethodni
kritiari iznijeli su tu istu tvrdnju. Prema Lucyju, popularnost Levijatana
samo je ukazivala na duh koji je vladao ovim vremenom, u kojem je sve
uenje, zajedno s religijom, doivjelo promjenu, a ljudi su, naalost, u
svim znanostima postali skloni prihvaanju novih, pogrenih miljenja,
meu koja vrijedi ubrojiti i djela gospodina Hobbesa.95 A sudei prema
Eachardu - Hobbesovu najotrijem i najotroumnijem kritiaru - samo
ono doba iznjedrilo je toliko nepokolebljivih i odlunih praktiara ho-
bsijanizma da bi takvima postali ak i da se na svijetu nije pojavio ni-
kakav Hobbes.96
Za neke je Hobbes bio glavni simptom, za druge jedini uzrok, sve
racionalnije naravi politike rasprave. No toka oko koje se svi kritiari
slau jest to da je Hobbesova popularnost odraavala jo rairenije podr-
avanje njegova nazora. Njihovi pokuaju nisu bili toliko usmjereni na
denuncijaciju samoga Hobbesa koliko na odbacivanje Hobbesa kao naj-
boljeg primjera zabrinjavajueg i sve popularnijeg fenomena hobsizma.
Za vrijeme Hobbesova ivota rije hobsizam ve se upotrebljavala u
znaenju divljeg, ateizmu sklonog stava prema postojeim oblicima vla-
sti i njihovim nosiocima97, dok se hobsistima nazivalo one koji su e-
ljeli sruiti postojee zakone i slobode te uspostaviti proizvoljnu vlast.98
106
Hobsistiki zlikovac postao je predmetom popularnih kazalinih paro-

dija tijekom razdoblja restauracije: u Farquharovu Stalnom paru prikazan
je kako ita dijelove knjige na ijoj naslovnici pie Praksa pobonosti, no
zapravo se radi o Levijatanu.99 Hobsista se takoer smatralo, to je bilo
mnogo ozbiljnije, politikim racionalistom koji je polazio od pretpo-
stavke da je Bog ljudima ostavio slobodu (kao to to poklonici Hobbesa
umiljeno smatraju)100 da svoje vlastite politike zajednice ustanove na
temelju principa jednakosti i samoouvanja, odnosno principa koje su
postavili upravo hobsisti.101 Locke je u svojem Eseju suprotstavio hobsi-
sta kraninu kao ovjeka koji svoje pridravanje pogodbe ne oprav-
dava time to Bog, koji ima mo vjenog ivota i smrti, to od nas zahti-
jeva, nego time to to od nas trai javnost, a ako se toga ne pridrava,
kaznit e te Levijatan.102 Isto tako, Bramhall je svoje djelo Catching of
Leviathan namijenio ne samo Hobbesu, ve ovjeku koji je u potpunosti
hobsist, s namjerom da mu pokae kako hobsijanska naela zaista uni-
tavaju sve odnose meu ljudima, kao i cijeli okvir Commonwealtha.103
Hobsiste i Hobbesove sljedbenike, koji su toliko uznemiravali svoje
suvremenike, moderni su komentatori gotovo u potpunosti zanemarili.
Pozitivnim ideolokim afinitetima koji su postojali izmeu politikih
pogleda Hobbesa i njegovih suvremenika stoga nije pridavano nimalo
pozornosti. U jednoj analizi odnosa izmeu Hobbesa i hobsizma izne-
sena je tvrdnja da su Hobbesova politika gledita tijekom njegova ivota
naila na samo jednu pozitivnu, povoljnu reakciju, dok je neprijatelj-
skih reakcija meu objavljenim osvrtima bilo pedeset i jedna.104 Oito
je, meutim, da je ovdje izostavljen velik broj podataka. Kao prvo, nije
uvijek bilo prepoznato da veina Hobbesovih kritiara (izuzev matema-
tiara) nije bila usmjerena toliko na njegov politiki nauk koliko na na-
vodno ateistike implikacije njegova determinizma.105 Samo je pola od
dvanaest rasprava u potpunosti usmjerenih na Hobbesa i ujedno napi-
sanih tijekom njegova ivota bilo posveeno njegovoj politikoj misli.106
To nije znailo da je Hobbesovu izriito politikom nauku u ono vrijeme
pridavano manje pozornosti. Mogue je pokazati da je Hobbes bio pri-
lino blizak i povezan s drugim strujama prisutnima u ondanjim poli-
tikim raspravama, kao i to da su ti afiniteti i povezanosti bili uoeni te
da se o njima prijateljski diskutiralo. Takoer je mogue pokazati da je
Hobbes ve tijekom ivota bio citiran i jednostavno prihvaen - neovisno
o bilo kakvom detaljnom kritikom prouavanju - kao autoritet za pita-
nja politike teorije, ak i meu piscima koji vjerojatno nikada nisu itali
njegova djela, ili su ih proitali samo kako bi ih opovrgli.
Upravo je njegov poznati pokuaj da objasni politiko udruivanje
107
Quentin Skinner
u terminima ovjekove potrebe za posredovanjem podmukle i nasilne

ljudske prirode izravno osigurao Hobbesu mjesto u prihvaenom kanonu
politikih teoretiara. Postao je poznat kao mislilac koji se dosjetio izvo-
enju nunog oblika drave iz zamiljenog kaosa prirodnog stanja. Ba
kao to je Aristotel uspio zadrati ugled u sedamnaestom stoljeu - ak i
meu onima koji su pokuavali umanjiti njegove zasluge - kao prvi autor
koji je istaknuo ovjekovu prirodnu drutvenost, tako je i Hobbes stekao
ugled kao prvi autor koji je obrnuo tu tradicionalnu pretpostavku. ak i
oni autori koji su taj problem eljeli odbaciti, ili barem ostaviti otvorenim
(kao to je jedan od njih istaknuo), nisu mogli izbjei pitanje je li ovjek,
kao to se to oduvijek smatralo, prirodno drutven, ili je on, kao to
to smatra jedan od suvremenih uenjaka, zapravo prisiljen stupiti u
Drutvo iskljuivo radi ivotnih nunosti i blagodati.107
Najjasniji dokaz tendencije povezivanja Hobbesova autoriteta s tim
stajalitem pruaju nam vigovski autori koji su se bavili pitanjem oda-
nosti. Najvei meu njima bio je ujedno i najoprezniji prilikom navo-
enja, no nema sumnje da je upravo u pogledu tog pitanja John Locke
doao najblie citiranju Hobbesa u svojim Dvjema raspravama. Ve je
istaknuto da neki pojedinci koje u III. poglavlju Dviju rasprava na-
pada zbog brkanja prirodnog stanja sa stanjem rata mogu biti samo
hobsisti.108 Ostali populistiki pisci bili su izravniji i otvoreniji. Lockeov
prijatelj Tyrrell esto je navodio Hobbesa kao ovjeka koji je smatrao
da e se podanici, odrijei li ih se njihove obveze, neizbjeno vratiti u
Prirodno stanje, odnosno stanje (kao to je Hobbes smatrao) koje karak-
terizira rat.109 U svojoj obrani promjene odanosti koja je nastupila 1688.
godine, Samuel Mead iznosi tu istu tvrdnju.110 Shaftesbury je ak i lukavo
upozorio na vrijednu lekciju koju bi hobsijanski nauk mogao sadravati.
Tvrdio je da se svim srcem elio sloiti s onim autorima koji su ljudsku
narav, neposredovanu bilo kakvom vlau, prikazivali pod monstruo-
znim licem zmajeva, levijatana i tko zna kakvih sve prodrljivih zvijeri.
Ako je i postojalo prirodno stanje, neka bude prikazivano kao stanje
rata, pljake i nepravde, jer ako se prikae u dobrom svijetlu, ljudima
e postati privlano te e ih nagnati da se preobrate u pustinjake.111 A
Algernon Sydney, junak meu populistikim autorima, u svojem djelu
Discourses nije samo citirao Hobbesa na jednak nain, nego je to inio
i s nedvosmislenim odobravanjem. Dvaput je istaknuo da, doe li do
gaenja ugovora izmeu nositelja graanske vlasti i naroda, neizbjeno
e doi do povratka na stanje koje Hobbes opravdano naziva bellum
omnium contra omnes, u kojem si nijedan mukarac ne moe obeati bilo
koju drugu enu, djecu ili dobra osim onih koje si sam moe pribaviti
108
vlastitim maem.112
Hobbesova teorija politikih sporazuma113, pogledi tog eminen-
tnog filozofa na prirodno stanje rata114 meu ljudima, kao i njegov
pokuaj da na toj pretpostavci izgradi shemu ljudske prirode115, pred-
stavljaju stavove s kojima je bio upoznat cijeli niz ondanjih politikih
autora, ak i ako veina onih koji su navodili to gledite nije pokazivala
dodatno zanimanje za Hobbesove izvode temeljene na tim aksiomima.
Strah od anarhije koji je to gledite podrazumijevalo pridonio je pove-
anju naklonosti za Hobbesove stavove tijekom revolucije 1688. godine.
Na opasnosti naglaene u Hobbesovu poimanju moi spremno su upo-
zorili i protivnici teorije de facto vlasti. Hobbes je na opasnosti prihva-
anja vlasti kao prava na nasljeivanje ukazao ve samom koncepcijom
stanja rata - naime, u trenutku kad se sve prepusti snazi i moi, dolazi
do stanja rata.116 Teoretiari de facto vlasti i sami su se mogli okoristiti
tim upozorenjem. Nekolicina njih opravdavala je promjenu odanosti u
sluaju kad vladar vie ne moe vladati na temelju tvrdnje da bi se u
suprotnom drutvo rastvorilo u rulju ili bi se pretvorilo u Hobbesovo
prirodno stanje.117 Oito je da je Hobbesovo prirodno stanje dotad
ve postalo sintagmom koja je ula u opu upotrebu. Primjerice, Dryden
je 1673. godine napadnut zbog toga to je u jednoj od svojih drama
ljude prikazao u hobsovskom stanju rata.118 Ve 1694. godine Lownde
je smatrao apsurdnim pisati o prirodnoj drutvenosti ovjeka, budui da
je rije o gleditu koje se u tolikoj mjeri razlikuje od stavova uenih po-
jedinaca, meu koje prije svega ubraja Hobbesa.119
Nema dvojbe da je ta nekritika tendencija dovoenja Hobbesa u vezu
s gleditem o prirodnom stanju uvelike zasluna za ugled koji je stekao
jo tijekom ivota. No takoer je mogue pokazati da je njegova politika
teorija bila i predmetom ozbiljnijeg kritikog ispitivanja. Suvremenici su
Hobbesa ponekad navodili kao autoritet ak i kad se radilo o pojedi-
nostima njegove politike teorije - prirodi politikog rasuivanja120, op-
segu suverene vlasti121, a naroito pravima graanske vlasti u crkvenim
stvarima122. No ono zbog ega je Hobbes meu svojim suvremenicima
zadobio status autoriteta jest prije svega njegovo razumijevanje politike
obveze. O njemu su raspravljali (sa suzdranou, ali i s odreenim po-
tovanjem) neki od najtradicionalnijih teoretiara apsolutizma, ijim je
stavovima o odanosti Hobbes ostao prilino blizak. O njemu su takoer
raspravljali (s blagonaklonom pozornou) i najradikalniji teoretiari de
facto vladavine, za koje je Hobbesovo razumijevanje politike obveze po-
stalo vanim modelom.
109
Quentin Skinner
Prihvaanje Hobbesova autoriteta po pitanju de facto vlasti meu nje-

govim suvremenicima prolo je gotovo u potpunosti nezapaeno. No prvi
od navedenih afiniteta - onaj prema tradicionalnim apsolutistima - bio
je popraen brojnim komentarima u ono vrijeme. Jedan je kritiar ak
usporedio Hobbesa sa Sibthorpeom i Manwaringom, dvojicom kraljev-
skih kapelana koji su 1620-ih optueni za zagovaranje teze da je kraljeva
volja iznad zakona.123 Aubrey takoer navodi da je Manwaring (kojemu
je Wood kasnije pridodao i Sibthorpea) propovijedao hobsizam prije sa-
moga Hobbesa.124 Kritiari apsolutizma iz redova vigovaca na slian su
nain iskoristili Hobbesovu sklonost prema stavovima monarhista poput
De Moulina, Wrena, a osobito Filmera - o emu je dosad pisalo nekoliko
autora.125 Tyrrellov napad na Filmera ukljuivao je optubu (prisutnu i
u Sydneyevu djelu Discourses)126 da je odreene tvrdnje preuzeo izravno
od Hobbesa.127 U jednoj od svojih najranijih biljeki o politikoj teoriji
Locke je preuzeo Filmerove rijei odobravanja upuene Hobbesovim po-
gledima na suverenitet. I upravo je Locke (u jednoj od svojih biljenica)
uputio retoriko pitanje erastijanizmu Samuela Parkera: Koliko se on
zapravo razlikuje od nauka gospodina Hobbesa?128 Razlike su znaajne,
no spomenuti su kritiari ispravno uoili zajedniku tradiciju izmeu
Hobbesa i patrijarhista. Iako se rasprava o ljudskoj prirodi meu pa-
trijarhistima preteno vodila u biblijskim terminima, ak je i ovdje po-
stojala zanimljiva paralela izmeu njihova pozivanja na palog ovjeka i
Hobbesove pretpostavke o uroenoj ljudskoj zlobi kao politikoj premisi.
Te su povezanosti ak potaknule i razmiljanja o moguem utjecaju kalvi-
nistikog individualizma na Hobbesa129, kao i utjecaju Hobbesa na druge
teoretiare apsolutizma.130 Dodatna paralela vidljiva je u nainu na koji
su patrijarhisti izveli apsolutizam iz potreba politike zajednice. Jedan od
velikih autoriteta primijetio je da bi djelo Dudleya Diggesa, u kojem se
raspravlja o neizbjenosti sukoba meu ljudima u prirodnom stanju te
o vodeem principu ljudske naravi, samoouvanju131, zapravo moglo
predstavljati skraenu, popularno napisanu verziju Levijatana.132
Navedene paralele doimale su se dovoljno bliskima da kod nekolicine
patrijarhista izazovu nelagodu. Meu njihovim radovima objavljenim za
vrijeme Ekskluzijske krize (the Exclusion Crisis) bilo je nekoliko izriitih
pokuaja - prije svega Mackenzia i Falknera - da se u svojim pogledima na
monarhiju ograde od Hobbesovih gledita.133 Deset godina prije, Tenison
se u svojem Razmatranju Hobbesova nauka potrudio objasniti injenicu
da je kao poklonik takvih miljenja i sam bio izloen prigovorima.134
Hobbesovo nepopustljivo podravanje apsolutne vlasti kraljeva, naro-
ito u crkvenim stvarima, svejedno je predstavljalo doktrinu privlanu
110
mnogim tradicionalnim monarhistima, od kojih su neki ak i priznavali

Hobbesov autoritet. Biskup Parker napisao je da njegov vlastiti prikaz
ovlasti nositelja graanske vlasti prilino nalikuje onom u Levijatanu.
No kako da to izbjegnem? Nisu li to moje vlastite rijei? Iako bih mogao
poricati, mirno priznajem da se moje izjave ne razlikuju znatno od nje-
govih.135 ak je i Clarendon izjavio da je Hobbesova rasprava o cr-
kvama u kranskom Commonwealthu besprijekorno poglavlje te da je
Hobbesovu izvanrednom nainu rasuivanja pruila osobito primje-
renu temu.136 A najvee priznanje Hobbesovoj teoriji suvereniteta sti-
glo je od najistaknutijeg patrijarhista, samog sir Roberta Filmera. Filmer
je napisao otroumnu kritiku Hobbesova prikaza, no u predgovoru je
priznao da s nemalim zadovoljstvom ita Hobbesova djela De Cive i
Levijatan te da nijedan drugi autor pitanje prava suverena nije obradio na
tako iscrpan i razborit nain.137
Meutim, Hobbes je u svoje vrijeme na najdetaljnije razmatranje
i najveu naklonost naiao kod teoretiara de facto vladavine. Njihovo
racionalistiko i kontraktualistiko poimanje prava podanika i suverena
bilo je zapravo osuivano tijekom obiju velikih kriza u razumijevanju
politike obveze tijekom Engleske revolucije. Prvi je put nailo na osudu
1649. godine, s uspostavljanjem de facto vladavine u Commonwealthu
nakon smaknua kralja; ponovno je osueno 1689. godine, nakon to
je de iure vlast Jakova II. zamijenjena vladavinom velikih izbavitelja
Vilima i Marije. Mogue je pokazati da su se tijekom obiju kriza mnogi
teoretiari de facto vladavine konkretno posluili Hobbesovim autorite-
tom prilikom postizanja dogovora s novim upraviteljima. Upravo nam
rasprava tih autora o Hobbesovu gleditu prua najnedvosmisleniji, ali
ujedno i najmanje prepoznat dokaz za ondanju popularnost, kao i za
ozbiljnu ideoloku relevantnost hobsiszma u politikoj misli Engleske
revolucije.
Do poetka Slavne revolucije veina je pisaca koji su se bavili po-
litikom obvezom postala isuvie oprezna ili iskusna da bi pomislili na
pruanje podrke bilo kojem cilju zagovornika de facto vladavine poziva-
jui se na opasnu reputaciju komonveltskih teoretiara. Radije su zastu-
pali tvrdnju da se novi autoritet ne temelji na potrebi za podvrgavanjem,
ve na slobodnom pristanku graana. Nadali su se da e uspjeti dokazati
potrebu za podvrgavanjem bez iznoenja i potvrivanja Hobbesovih na-
ela.138 Njihova je tipina tvrdnja bila da je naa Vlada sad potpuno us-
postavljena te da mi koji joj se podvrgavamo ne moemo biti optueni za
hobsizam, budui da ne tvrdimo da bilo koji princ kojem pripada miran
posjed prijestolja moe zahtijevati nau poslunost, nego samo onaj koji
111
Quentin Skinner
je u njemu smjeten i potvren odlukom naih predstavnika.139

No jedna skupina pisaca nastavila je argumentirati u terminima de
facto vlasti. I jasno je da ta strana rasprave nikad nije bila daleko od po-
navljanja Hobbesovih najkarakteristinijih pogleda. U sreditu te kon-
troverze, za vrijeme revolucije 1688. godine, nalazio se William Sherlock,
kanonik katedrale sv. Pavla u Londonu i ujedno pristaa de facto teorije iz
redova torijevaca, iji je spis Case of Allegiance napisan 1691. godine s na-
mjerom da opravda autorovu odluku da poloi novu prisegu odanosti dr-
avi nakon toliko odbijanja.140 Sherlock je bio svjestan slinosti izmeu
vlastitoga gledita i Hobbesove argumentacije i stoga mu je bilo stalo do
njihova preciznog razlikovanja. Kritiari su istaknuli, priznaje Sherlock,
da je prilikom argumentiranja u prilog prava de facto vlasti rije o ho-
bsizmu. No oni koji to tvrde ne razumiju ni gospodina Hobbesa ni
mene. Naime, Hobbes pravo vlasti temelji iskljuivo na moi i stoga tvrdi
da je sam Bog prirodni gospodar i upravitelj Svijeta, i to ne zato to ga je
stvorio nego zato to je svemogu. No ja tvrdim da se Drava osniva na
pravu te da je Bog prirodni gospodar Svijeta zato to ga je On stvorio.141
Drugi autori koji su stajali na Sherlockovoj strani u toj raspravi u manjoj
su se mjeri ustruavali pozivati na slinost, kao i autoritet, Hobbesova
razumijevanja tog problema. Kao to je jedan od njih istaknuo, najbolji
poznavatelji te teme sloili su se da su obveze uvjetne samo onda kad je
prethodno postignuta suglasnost. Hobbes je zaista rekao da se onima
koji se dobrovoljno podvrgnu sporazumu kasnije ne moe nanijeti nika-
kva teta, budui da su se ve odrekli svoje volje, a umu koji se na neto
dobrovoljno odlui ne moe se nanijeti teta.142 U jo jednoj raspravi iz
te iste godine naglaava se da je Hobbes opravdano uoio u pogledu de
facto vlasti da ondje gdje se dopuste vanjsko pravo i vlast nema razloga
zato se ne bi dopustilo i vanjsku obvezu koja se ne protivi savjesti.143
Svaki kritiar te skupine teoretiara de facto vlasti tvrdio je da u njiho-
vim opaskama vidi zlokoban pokuaj oivljavanja hobsistikih naela
politike obveze. Nisu samo napadali njihovo oslanjanje na Hobbesov
autoritet, nego su i isticali povezanost s drugim teoretiarima de facto
vlasti iz mranog razdoblja Commonwealtha. Kritiari su im predbacivali
da su, unato tvrdnjama kako podravaju naela Engleske crkve, svoje ar-
gumente zapravo preuzimali od pobunjenika iz 1642. godine te od zago-
vornika Cromwellove uzurpacije.144 Takoer, iako su tvrdili da potvruju
doktrinu odanosti iz spisa Convocation Book, to im djelo u stvarnosti nije
ba previe koristilo te bi bilo bolje da su se posluili radovima autora
kao to su Hobbes, Baxter, Owen, Jenkins i ostali.145 I dalje se smatralo
da je Hobbes izvrio najvei utjecaj. Neki od napada upuenih Sherlocku
112
(meu protivnicima poznatim pod nadimkom Doktor) pokuali su pa-

ljivim usporedbama tekstova utvrditi da je mnogo prije Doktorova vre-
mena gospodin Hobbes nauavao identine stvari.146 Pitanje je, kao
to je jedan od tih autora istaknuo, nisu li Hobbes i Doktor nauavali
isti nauk o zakonskom pravu i posjedovanju suvereniteta te o prijenosu
odanosti uzurpatorima? A odgovor - koji je uslijedio nakon podueg
usporeivanja tekstova - bio je da su po pitanju politike obveze Hobbes
i Sherlock fratres fraterrimi te da nije u moi metafizike initi razliku
izmeu njihovih nauka.147 Jo jednu detaljno provedenu tekstualnu us-
poredbu njihovih djela ponudio je jedan drugi kritiar koji je tvrdio da
je pokazao da Hobbes pravo vlasti temelji iskljuivo na moi. A ne ini
li to isto i Doktor? Mora da sam gadno pogrijeio ako to nije namjera
njegove cijele knjige.148 Jedan manje strpljiv kritiar na kraju je doao do
zakljuka da su Hobbesova naela nadmaena. Naime, i dok je gospodin
Hobbes nauavao o apsolutnoj vlasti svih vladara iskljuivo kao filozof,
na temelju naela samog razuma, ovi najnoviji hobsisti, pozivajui se
na autoritet Svetog pisma, istovremeno se trude pribaviti si i unosan
poloaj u dravi.149
Vrlo je vano uzeti u obzir to da su Hobbesovi kritiari nedvojbeno
bili u pravu kad su tvrdili da postoji veza izmeu teoretiara de facto
vlasti iz 1690-ih i ranije skupine hobsistikih teoretiara koji su djelo-
vali 1650-ih godina. Iako gotovo u potpunosti zanemarena, ta je ranija
skupina izuzetno vana za utvrivanje ondanje reputacije Hobbesove
politike misli i njezina stvarnog ideolokog utjecaja. Mogue je pokazati
da ti teoretiari u svojim radovima Hobbesa nisu samo citirali nego su o
njemu i raspravljali kao svojem autoritetu o pitanjima vezanim uz temelje
i doseg obveza graana prema Dravi. Takoer se moe pokazati da je i-
tanje Hobbesove politike teorije meu tim autorima uspjelo i razjasniti
i poduprijeti neke od njihovih vlastitih stavova.
Istina je da bi popis autentinih Hobbesovih sljedbenika meu njego-
vim suvremenicima bio kratak te da se na njemu ne bi nalazio nijedan od
najistaknutijih ondanjih autora. No dokaze za formiranje takvog popisa
mogu nam nedvosmisleno pruiti jedino specifini navodi i Hobbesu na-
klonjene rasprave o njegovim politikim djelima. Meutim, potrebno je
biti svjestan toga da takva ispitivanja - iako nam pruaju jedini konaan
nain za procjenjivanje prihvaenosti odreenog autora - nisu samo izu-
zetno rigorozna kad se primjene na konvencije politike rasprave seda-
mnaestog stoljea, nego ve i sama po sebi imaju tendenciju da znatno
podcijene postojee dokaze.
113
Quentin Skinner
Dokazi e najvjerojatnije biti podcijenjeni djelomice i zbog injenice

da je Hobbesova politika teorija zaista utjecala na stavove ire skupine.
Stoga nije bilo razloga zato bi se sami ti autori usredotoili iskljuivo na
autoritet Hobbesa. Nekolicina autora koji su raspravljali o Hobbesovim
gleditima i sami su tretirani kao autoriteti u pogledu pitanja koja su
zapravo svima njima bila zajednika. Nije neuobiajeno pronai autore
kao to su Anthony Ascham, Marchamont Nedham ili Lewis de Moulin
navedene kao autoritete za pitanja oko kojih je u jednakoj mjeri moglo
posluiti i pozivanje na Hobbesa.150 Dodatan razlog podcjenjivanja do-
kaza lei u injenici da je u ono vrijeme navoenje autoriteta bilo u su-
protnosti sa svim konvencijama politike rasprave. U skladu s ondanjim
trendovima, naginjalo se neformalnosti, ak i anonimnosti: neprepozna-
vanje snage te konvencije nedvojbeno je pridonijelo osnaivanju dojma
o Hobbesovoj notornoj usamljenosti. Hobbes nije bio previe citiran u
svoje vrijeme, ali to nisu bili ni ostali politiki mislioci: svako priznavanje
i otvoreno pozivanje na druge autore, kao i isticanje njihovih zasluga,
izgledalo je kao nedostatak originalnosti, kao ropsko vraanje na tipinu
srednjovjekovnu potragu za odobravanjem svakog stajalita.151 Poznato je
da se sam Hobbes hvalio kako je proitao svega nekoliko djela drugih pi-
saca te da ih je jo manji broj citirao u svojim spisima.152 Njegov prijatelj
Francus Osborne isto je tako istaknuo vlastitu osloboenost od pozivanja
na autoritete te je ak zagovarao naviku umjerenog itanja, kako ovjek
ne bi postao srameljiv u pogledu vlastitih pogleda i njihova iznoenja.153
A John Selden, jo jedan od Hobbesovih prijatelja, pridravao se mak-
sime da je prilikom citiranja knjiga potrebno navoditi samo one au-
tore koje ljudi inae itaju. Ostale moete itati za vlastito zadovoljstvo,
ali ih nemojte imenovati.154
Osim toga, ini se vrlo vjerojatnim da je broj onih autora od kojih
se ak i moglo oekivati da e navoditi Hobbesov autoritet dodatno
umanjen time to su ti autori naprosto bili svjesni Hobbesove opasne
reputacije. ovjek koji je u Parlamentu oznaen kao autor bogohulnih
i profanih djela155 ba i nije predstavljao mislioca kojeg bi tek tako, bez
stvarno nunog razloga, bilo uputno navoditi kao autoritet o bilo emu.
Taj oblik potiskivanja teko je dokazati. No u ono vrijeme nije bilo uope
upitno da je meu onima koji prema Hobbesu nisu iskazivali nimalo
blagonaklonosti ni sklonosti bilo mnogo onih koji su svejedno bili ho-
bsisti.156 Svakako je jasno da su u Engleskoj u 17. stoljeu postojala po-
litika uvjerenja koja su ljudi prihvaali, pa ak i raspravljali o njima,
no nisu bili previe skloni tome da ih se objavljuje. Smatralo se da je i
sam Hobbes postupio previe odvano objavivi stavove koji su, iako ih
114
je smatrao istinitima, svejedno bili previe opasni da bi se izrekli na-

glas.157 A doista postoje i naznake da su poklonici Hobbesovih pogleda
svoje simpatije mogli bolje iskazati privatno nego u bilo kakvom tiska-
nom obliku. Hobsizam je znao biti analiziran, iako bez ikakvih poprat-
nih komentara, jedino u privatnim zbirkama biljeki (commonplace books,
op. prev.).158 Sir William Petty jo je jedan primjer ondanjeg politikog
mislioca koji je Hobbesu, u svojim privatnim biljekama, odao priznanje
kao vodeem autoritetu u politikoj teoriji, no nijednom ga nije naveo u
svojim objavljenim djelima.159
Uzme li se uvjete i konvencije ondanje rasprave ozbiljnije u obzir,
nipoto ne postaje nuno tendencioznim tvrditi da su se Hobbesovi
suvremenici po svemu sudei oslanjali na njegova djela u mnogo veoj
mjeri nego to su ih citirali. Primjerice, tipina hobsijanska premisa
prema kojoj se politika zajednica mora osnivati na posredovanju ljudske
u osnovi antisocijalne psihologije takoer je na vrlo slian nain izraena
i u mnogim raspravama voenim oko pitanja odanosti iz 1650-ih go-
dina160, u nekim raspravama o potrebi za apsolutnom moi objavljenim
tijekom razdoblja engleske republike (Commonwealth)161, kao i u rado-
vima hobsistikih autora kao to Franis Osborne162, Thomas White163
te Matthew Wren164. Isto tako, tipian hobsijanski zakljuak prema
kojem iz toga proizlazi uzajamni odnos izmeu dunosti prosvjedovanja i
obveze pokoravanja na identian je nain izraen u vie desetaka rasprava
o odanosti napisanih tijekom 1650-ih.165 injenica da je samo mala sku-
pina autora otvoreno priznavala i javno slijedila autoritet Hobbesa ne
iskljuuje mogunost njegova ireg utjecaja. No kljuna je stvar to da
su unutar tih hobsijanskih skupina postojali autori koji su se i u svo-
jem pristupu i u svojim teorijama politike obveze otvoreno pozivali na
Hobbesov autoritet te mu se nisu ustruavali odati priznanje.
Najbolji opi prikaz Hobbesove metode i naela, s kojim se pogledi
spomenutih hobsista mogu usporediti, sadran je u predgovoru djela
De Cive, naslovljenom itatelju. Hobbesova glavna namjera, kako ju
je ondje ocrtao, bila je demonstrirati nuan oblik drave, kao i graan-
sku obvezu prema njoj, kao dedukciju iz poznate naravi ljudske prirode.
Dakle, revolucionarni princip Hobbesove politike teorije sastojao se
- u izravnoj suprotnosti s tradicionalnom slikom ovjeka kao politike
ivotinje - u poznatom nauku da su ljudske dispozicije po prirodi, osim
ako ih se ne obuzda strahom od neke prisilne moi, takve da e svaki
ovjek biti nepovjerljiv prema drugima ili u strahu od njih te, kao to mu
prirodno pravo doputa, tako mu i nuda namee potrebu da se poslui
svojom snagom s ciljem ouvanja samoga sebe.166 Hobbesova prva de-
115
Quentin Skinner
monstracija svodila se, dakle, na to da ljudsko stanje bez graanskog

drutva (stanje koje moemo prikladno nazvati prirodnim stanjem) ne
predstavlja nita drugo doli rat svih protiv sviju; a u takvom stanju rata svi
ljudi imaju jednako pravo na sve stvari.167 Takvo razumijevanje ovjeka
Hobbes i njegovi sljedbenici smatrali su aksiomatskim, dok su ga istovre-
meno njihovi protivnici iz redova sveenstva s jednakim arom odbaci-
vali. Aksiomom se u jednakoj mjeri smatralo i tvrdnju, prisutnu u djelu
The Right of Dominion iz 1655. godine, prema kojoj je do prve pojave
vlasti dolo nasilnim, oruanim putem.168 Prema toj argumentaciji, u
prirodnom stanju svatko ima pravo na vlast, a posjed na neto mogue
je osigurati jedino osvajanjem. Upravo je polazei od te toke, kao to
autor primjeuje, Hobbes vjerojatno zakljuio da se prirodno pravo za-
pravo sastoji u stanju rata svih protiv sviju, kao i pravu svakog ovjeka
na sve stvari, ak i na tijelo drugog ovjeka. Naime, kao to u nastavku
slikovitije istie, svaki je ovjek u Prirodnom stanju imao onoliko koliko
je mogao stei ili sauvati vlastitom silom i snagom, i to ranjavanjem ili
ubijanjem ostalih.169 Taj se aksiom ponovno javlja i u tvrdnji iz djela
Killing is Murder, objavljenom dvije godine poslije, prema kojoj je pri-
rodno stanje ljudi, prije nego to su se udruili u Zajednicu, kao to je to
ispravno tvrdio Hobbes, bilo tek obino stanje rata.170
Druga od Hobbesovih demonstracija svodila se na to da se, budui
da je osnovni zakon ljudske prirode pred ovjeka kao temeljni cilj posta-
vio samoouvanje, u svim ljudima im postanu svjesni tog odvratnog
stanja univerzalnog rata javlja elja (a ak ih i sama priroda na to sili) da se
oslobode iz te bijede.171 Zakoni ljudske prirode, prema tome, omoguuju
ljudima da posreduju svoje prirodno stanje. Svaku od navedenih tvrdnji
na slian su nain preuzeli i razradili ostali teoretiari de facto vlasti. Kao
to je Hobbes istaknuo u svojim Philos. Rudiments, prirodni zakon kae
da ljudi tee miru kako bi ouvali svoje ivote, to nije mogue dok se na-
laze u stanju rata.172 Zbog toga je, kao to Hobbes takoer istie u Phil.
Rud., mogue promatrati samu ljudsku prirodu kao majku prirodnog
zakona.173 Nain na koji Hobbes opisuje prirodne zakone promatran
je kao autoritativan i u djelu The Idea of the Law, u kojem se Hobbesov
vlastiti prikaz opirno navodi.174 I autor djela The Right of Dominion na
slian se nain posluio Hobbesovim prikazom kako bi podupro tvrdnju
da svatko ima dovoljno moi da kontrolira i obuzdava svoje izvanjsko
ponaanje, kako ne bi poinio nijedno izvanjsko ili graansko djelo nes-
pojivo s prirodnim zakonom. U tom je smislu tona Hobbesova izjava da
je lako pridravati se prirodnog zakona.175
Hobbesova sredinja demonstracija svodila se na to da je ljudsku
116
apsolutnu koristoljubivost na primjeren nain mogue posredovati samo

takvom pogodbom kojom se uspostavlja apsolutna, po mogunosti
monarhijska vlast. Jer oito je da u suprotnom nee biti graanske vla-
sti, nego e i dalje prevladavati prava koja svi ljudi imaju na sve stvari,
odnosno prava rata.176 Jedini mogui nedostatak tog prikaza koji je
Hobbes priznavao sastojao se u tekoi demonstriranja toga da oblik
vladavine treba biti monarhijski. Razmatranju tog problema posvetio se
John Hall, hobsistiki autor djela The Grounds and Reasons of Monarchy
Considered. Poput Hobbesa, tvrdio je da bi u svojim stavovima radije
bio sumnjiav, nego ih temeljio na provizornim, nedokazanim pretpo-
stavkama.177 Takoer je, kao i Hobbes, priznao da je svaki pokuaj do-
kazivanja intrinzine vrijednosti i korisnosti monarhije toliko kakljiv
zadatak da se ak i Hobbes u svojem djelu De Cive, premda se pobrinuo
da je ostatak knjige (posveen prvenstveno zagovaranju Monarhije) do-
kazan, dvoumio jesu li argumenti koje iznosi u prilog tome dovoljno
vrsti.178 Cijelu je tu raspravu ponovno objavio John Toland kao uvodni
tekst svojeg izdanja Harringtonovih Djela.179
No Hobbes je ostao uvjeren da je njegova osnovna tvrdnja o odnosu
izmeu samoouvanja i politike obveze u potpunosti dokazana. Jednak
stupanj uvjerenosti pokazivali su i ostali teoretiari de facto vladavine.
Uoeno je, kao prvo, da se posjedovanjem same moi uspostavlja pravo
koje zahtijeva pokoravanje: budui da je cilj pristajanja na uspostavu vla-
davine samoouvanje, to pretpostavlja dunost pokoravanja svakoj vla-
sti koja je sposobna pruiti zatitu. Logina je posljedica, kao to je to
Hobbes kazao, da vrsta i neodoljiva mo daje pravo vrhovne vlasti i
vladavine nad onima koji joj se ne mogu oduprijeti.180 Time je dokazano
da prema zakonu rata onaj tko iz sukoba izae kao pobjednik ima pravo
na sve ono to osvoji: ius est in armis; te da - kao to tvrdi Hobbes - vrsta
i neodoljiva mo daje pravo dominija i vlasti.181 Takvoj se vlasti, dakle,
treba pokoravati u svim stvarima, i u duhovnim i u svjetovnim. Gledite,
u ono vrijeme prilino raireno, prema kojem svaki ovjek treba razumi-
jevati Sveto pismo u skladu sa svojim ogranienim mogunostima razu-
mijevanja predstavlja miljenje koje je Hobbes izriito opovrgavao.182
Kao drugo, ti su hobisti uoili da ideja uzajamnog odnosa izmeu si-
gurnosti i poslunosti ocrtava i definira granice graanskih obveza. Ako se
obveza osniva na moi (vlasti), ona mora prestati ondje gdje sama vlast ne
uspijeva ispuniti svoju svrhu. Hobbes je ispravno istaknuo ne samo to da
se mo prisile, maa, a onda i mo nad ivotom, prenosi s ljudi na nosi-
telje graanske vlasti, nego je takoer prepoznao - kao i svi racionalni
ljudi - smisao u kojem to znai da mo nad ivotom na nositelje gra-
117
Quentin Skinner
anske vlast prelazi putem pristanka i glasovanja ljudi. Ovdje se itatelja

upuuje na Hobbesa i njegovo djelo de Corp. Polit.183 Bilo bi pogreno
pretpostaviti da je politika obveza stvorena samim prirodnim zakonima,
koji ne mogu stvarno ni formalno obvezati bie sve dok se ne obznane.
Moglo bi se initi da obveze u drutvu proizlaze iz prirodnog zakona u
sluajevima, kao to Hobbes opisuje, kad se ljudi opim sporazumom
obvezuju na potivanje onakvih zakona za koje prosude da e biti na
dobrobit svih njih.184 No to bi znailo pogreno shvatiti ulogu zakona.
Jer prije nego to se sve to moe uzdii do visine i savrenstva zakona,
potrebno je da doe naredba od viih moi, odakle e proizai moralna
obveza, ime e se uspostaviti formalnost zakona.185
Svaki od znaajnijih stavova Hobbesova politikog nauka naiao je
na odobravanje odreenog dijela njegovih suvremenika. No postoji jo
jedan nain, koji ak i vie toga otkriva, na koji se moe dokazati onda-
nja ideoloka relevantnost Hobbesovih politikih gledita. Ostali autori
o Hobbesu nisu raspravljali samo kao o sredstvu za razjanjavanje svo-
jih vlastitih politikih stavova. Hobbesa je kao autoritet navodila i sku-
pina njemu suvremenih pisaca iji su politiki stavovi bili izrazito slini
Hobbesovu nauku, no za koje je mogue pokazati da su do tih istih za-
kljuaka doli neovisno o prouavanju Hobbesovih djela. Hobbesa nisu
navodili kao izvor svojih stavova, nego s ciljem potvrivanja ve postojeih
vlastitih stajalita. Oni nam pruaju najjasniji dokaz toga da Hobbesova
politika teorija nije predstavljala u potpunosti izoliran fenomen, nego je
u odreenoj mjeri doprinosila ondanjem misaonom ozraju.
Najznaajniji od tih pisaca nedvojbeno je bio Anthony Ascham, koji
zasluuje da bude poznatiji nego to jest. Godine 1648. objavio je djelo
A Discourse, u kojem se bavio pitanjem (navedenom u podnaslovu) to
je osobito zakonito tijekom pomutnji i revolucija vlasti. Ascham u predgo-
voru navodi kako je kao polazite uzeo hobsijansku bojazan da je anarhija
jedina alternativa te uvijek prisutna prijetnja bilo kojem politikom po-
retku. Njegov jednako hobsijanski zakljuak bio je da volja apsolutne,
neopozive i neumoljive moi, zajedno s vrlinama pasivne poslunosti,
prua jedini nain bijega iz promjenjivosti svih stvari.186 U prvom dijelu
knjige argumentira se u prilog navedenom zakljuku polazei od prilino
hobsistikih tvrdnji o prirodnim zakonima ljudskog ponaanja u njiho-
voj osnovnoj i izvornoj socijalnoj situaciji. Jedinim, ali i kljunim pravom
ljudi u takvom stanju smatralo se pravo samoouvanja. Odatle se zatim,
u treem poglavlju, prelazi na povijest prvih posjednika, koji su bez
ikakvih skrupula o tome da bi drugima mogli initi naao, postavljali
svoja tijela gdje god su htjeli.187 Ta je rasprava zatim u etvrtom poglav-
118
lju modificirana uvoenjem pretpostavke o situaciji ekstremne oskudice,

koja bi od ljudi zahtijevala povratak na komunalniji sustav, odnosno
sustav u veoj mjeri temeljen na zajednitvu. Te dvije toke zajedno su
upuivale na cjelinu Aschamove teze. S jedne strane, ne postoje prirodna
politika prava, s obzirom na to da je posjedovanje najvee pravo.188
Prisvajanje je oduvijek, jo od primitivnih vremena, sluila kao dostatna
osnova politike zajednice. S druge strane, ak i prava na posjed ne mogu
biti apsolutna. Za vrijeme izvanrednog stanja, svako prirodno pravo au-
tomatski gubi prioritet pred osnovnim hobsijanskim pravom na ivot.
Pretpostavka na kojoj je temeljen cijeli taj prikaz svodi se na to da sama
nunost prua jedini odrivi put kad je rije o politikom pravu. Naime,
kao i u Levijatanu, upravo sama nunost stvara zakone, stoga ih ona
treba i tumaiti nakon to se donesu.189
Taj izrazito hobsijanski smisao nunosti postavljanih pred ljude samom
njihovom naravlju i stanjem lei u sreditu cjelokupnog Aschamova gle-
dita. Argument se ponavlja, u potpuno drugaijem kontekstu, ali na
nain koji mnogo toga otkriva, u jedinom drugom djelu za koje se si-
gurno zna da ga je napisao Ascham, raspravi iz 1647. godine naslovljenoj
Of Marriage. Ascham je na brak gledao kao primjer ugovora kod kojeg
nikad ne moe postojati dovoljan razlog za ponitavanje. Smatrao je da
ovjek koji se nalazi u braku eli stanje koje se ini uvelike paralelnim
s prihvaanjem apsolutne politike obveze. On prestaje biti on sam i
svoju slobodu koristi jo samo jednom, kako bi je izgubio do kraja i-
vota.190 Ascham je tako ponovno uvuen u opisivanje naravi racionalnog
ponaanja u takvim nepromjenjivim okolnostima. Odlika je mudrosti
prepoznati da sama situacija uvjetuje odgovarajue ponaanje: Mudrog
se ovjeka naziva tvorcem vlastite sree jer svoje elje prilagoava nuno-
sti dogaaja te se veselo kree onim putem kojim bi inae bio potiteno
vuen protiv svoje volje.191
U prvom dijelu svojeg djela Discourse Ascham u politikom kon-
tekstu razmatra isto pitanje koje je ve obradio u kontekstu obitelji u
raspravi Of Marriage. Polazei od te toke, Ascham u drugom dijelu
spomenutog spisa razrauje potpuno hobsistiki politiki zakljuak o
uzajamnom odnosu izmeu zatite i poslunosti kao osnovi politike
obveze. Konkretan problem kojem se Ackham posveuje jest pitanje u
kojoj mjeri ovjek moe na primjeren nain poloiti prisegu i iskazati
odanost uzurpiranoj vlasti. Ascham se ovdje namjerno nimalo ne obazire
na bilo kakva pitanja vezana uz legitimne izvore ili najbolje oblike vlada-
vine. Jedino je pitanje, kao i kod Hobbesa, mogu li nosioci izvrne vlasti
ouvati ivote svojih podanika u uspjenom politikom poretku. Ako u
119
Quentin Skinner
tome ne uspiju, odanost graana prestaje te se umjesto toga svaki od njih

nastoji zatititi sam. S obzirom na to da je priroda svakome povjerila
brigu o njegovoj vlastitoj sigurnosti i ouvanju, slijedi da je onaj tko je
prisegnuo na odanost i vjernost svojem vladaru te svoje prisege odrijeen,
a ujedno zadobiva i potpunu slobodu, ako njegov vladar napusti svoje
kraljevstvo.192 No ako vlast uspijeva ouvati poredak, tada je jedina ob-
veza graana pokoravati joj se, bez obzira na bilo kakve prosudbe koje je
mogue donijeti u vezi sa zakonitou moi i ovlasti izvrne vlasti. Jedini
kriterij koji se provlai kroz argument je nunost: kao to se u zavrnom
poglavlju zakljuuje, graani su duni pokoravati se vlastima dokle god
je Boja volja da im daje Mo zapovijedanja nad nama.193
Jezik Aschamovih djela i pretpostavke koje u njima iznosi po svojoj
su naravi izrazito hobsistiki. No Hobbes nije spomenut ni na jednom
mjestu, Ascham se u svojem djelu uope ne poziva na Hobbesa i nema
nikakvih dokaza da je u ono vrijeme zaista itao De Cive, Hobbesovo
jedino objavljeno politiko djelo. Meutim, Ascham je 1649. godine
objavio drugo izdanje svojeg djela; proirio ga je dodavanjem devet novih
poglavlja, a naslov je promijenio u O pomutnjama i revolucijama vlasti.194
Ascham se sada vratio (na kraju II. dijela) na svoju prijanju raspravu o
prirodnom stanju i ljudskoj naravi. Ovdje je ne samo proirio i po-
tvrdio svoj prijanji prikaz, nego ga je i dodatno opravdao pozivanjem
na autoritet Hobbesa. Ascham je prvo pruio opravdanje svojih gledita
o politikoj obvezi razmatranjem izvora sudske (magistracy, op. prev.) i
graanske vlasti u prirodnom stanju. Sada je obvezu graana da se poko-
rava bilo kojoj vlasti koja je sposobna pruiti mu zatitu izveo iz tipine
hobsijanske pretpostavke prema kojoj bez takve zatite drutvo nikako
ne bi moglo postojati. Sloboda od svake vlasti predstavljala bi za nas
veliku tetu; jer time bismo oito bili ostavljeni u stanju rata, bili bismo
prisiljeni snalaziti se u toj prirodnoj i slobodnoj dravi svijeta, u kojoj
je svatko preputen sudu temeljenom na snazi, a ne na zakonu, o koji
se nitko ne moe ogrijeiti. Potpuno podinjavanje vlasti bilo je jedino
rjeenje, jer (kao to Ascham sada priznaje) Hobbesova je pretpostavka
(kada bi dva ovjeka bila svemogua, nijedan od njih ne bi bio obvezan
pokoravati se drugome) prilino relevantna i konkluzivna za temu o kojoj
je rije.195 Ascham je na kraju pridodao i jo jedno opravdanje svojih sta-
vova o meusobno povezanim obvezama zatite i poslunosti. Ponovno
je iznio svoje gledite prema kojem je promjena odanosti automatski do-
pustiva ako doe do raspada vlasti ili ako ona prestane ispunjavati svoju
svrhu. No kako bi podupro tu tvrdnju, sada se odluio pozvati na dva
vea autoriteta. Promjena odanosti opravdana je u svim onim sluajevima
120
kad (kao to kau Grotius i Hobbes) osoba o kojoj je rije zanemaruje,

odnosno ne izvrava svoju dunost vladanja, ili kad je drava pokorena u
tolikoj mjeri da se osvajaima vie nije mogue oduprijeti.196
Slino koritenje Hobbesova autoriteta s ciljem podupiranja ve
postojeih, formiranih politikih stavova moe se pronai u radovima
Marchamonta Nedhama. Hobbesova teorija obveze bila je toliko bliska
prikazu kojim su se Nedham i ostalim teoretiari de facto vlasti poslu-
ili radi opravdavanja vladavine Commonwealtha da je na stranicama a-
sopisa Mercurius Politicus, slubenih novina iji je urednik bio upravo
Nedham197, Hobbesov nauk zadobio prilino zavidan status slubene
propagande Republike Engleske. Tijekom 1651. godine ozbiljni uvodni
lanci koji su uvijek sluili kao predgovor Nedhamovim novinskim iz-
danjima dvaput su se sastojali iskljuivo od nepotpisanih izvadaka iz
Hobbesova djela De Corpore Politico. Prvi od njih sastojao se od duga-
kog citata preuzetog iz karakteristine Hobbesove rasprave o obvezi gra-
ana da se pokoravaju svakoj vlasti koja im moe pruiti zatitu.198 U
drugom je izvatku istaknuto Hobbesovo inzistiranje na podudaranju na-
redbi graanskog autoriteta s Bojim svrhama.199 Pored toga, Hobbes je
u Nedhamovim novinama jo dvaput naveden kao autoritet za politiku
znanost.200
Nedham je i u vlastitim spisima i u svojem novinarstvu pokazao u
kojoj se mjeri njegovi stavovi mogu odrati pozivanjem na Hobbesov au-
toritet. To se najbolje moe vidjeti u djelu The Case of the Commonwealth
Stated, koje je Nedham objavio 1650 godine. Njegov je cilj bio, ope-
nito, dokazati (u prvom dijelu) nunost i pravinost pokoravanja po-
stojeim vlastima; te, konkretno, opravdati (u drugom dijelu) autoritet
nove komonveltske vlasti. Sredinja tvrdnja Nedhamova djela, kao i kod
Aschama, bila je hobsijanska teza prema kojoj se osnova svake vlasti mora
nalaziti u apsolutnoj potrebi ljudi da pokoravanjem svoje volje zatite
sebe i svoje interese. Neki oblik vladavine u svakom je trenutku apsolutno
nuan kao jedina alternativa anarhiji. U drugom djelu knjige Nedham se
koristi tom tvrdnjom kako bi odbacio sve promjene koje su predlagali ro-
jalisti, leveleri o svi ostali protivnici engleske republike. U sredinjem po-
glavlju prvog dijela jednostavno se kao aksiom navodi da, budui da je
nuno da uvijek postoji neka vlast radi odravanja ljudskih meuodnosa i
izbjegavanja pomutnje, oni koji joj se odbijaju pokoriti, jer ne mogu sami
uspostaviti takvu vlast, na neki su nain puki anarhisti.201
Nedham tako, ba kao i Ascham, dolazi do sumornog i tipino ho-
bsijanskog zakljuka da, s obzirom na to da je vlast apsolutno nuna,
121
Quentin Skinner
potrebno je pokoravati se bilo kojoj vlasti koja je zaista u stanju odravati

uspjean politiki poredak. Nedham nema nikakvih dvojbi o tome da se
naelo odanosti mijenja ovisno o okolnostima i dogaajima. Okretanje
kola sree, kao to se pokazuje u uvodnom poglavlju, nepredvidljivo je i
ireverzibilno. Jednom kad se okrene protiv odreene drave, njezini gra-
ani samo grade dvorce u zraku protiv pogubne nunosti ako nastave
ustrajati na umiljaju tobonje lojalnosti.202 Nadalje, nema govora o
inzistiranju na odanosti zakonitoj vlasti, a ne uzurpiranoj. Nedham je
svoje hobsijanske zakljuke podupro time to je odbio pristati na to da
se uope moe nainiti takvo razlikovanje. Ustrajao je, u II. poglavlju,
na tome da ne postoji nijedna antika ili moderna drava koja bi mogla
preivjeti ispitivanje svojeg izvornog prava vladanja. Nijedna se vlast
izvorno nije oslanjala ni na to drugo nego na ma.203 Jedino mogue
pravilo politike obveze je, dakle, prepoznati samu nunost vlasti i poko-
riti joj se.
Kao i u sluaju Aschamova djela, ta je hobsijanska obrana de facto vla-
sti dovrena bez pozivanja na Hobbesa. No kao i kod Aschama, Hobbesov
je autoritet naknadno upotrijebljen radi potkrepljivanja Nedhamova vla-
stitog stajalita. U drugo izdanje svoje knjige, koje je izalo 1650. godine,
Nedham je uvrstio dodatak u kojem objanjava kako bez obzira na to to
sam ve dostatno dokazao tvrdnje iznesene u samom djelu, htio sam ih
uiniti uvjerljivijima za itatelja uvrtavanjem dodataka iz Salmasiusa i
iz Hobbesova posljednjeg djela De Corpore Politico.204 Na zadnjih pet
stranica dodatka otisnuti su odgovarajui izvadci iz Hobbesove rasprave
u vezi s objema tokama kljunim za Nedhamov vlastiti argument. Iz
Hobbesove se rasprave moe jasno zakljuiti da do sigurnosti za ivot,
tijelo i slobodu nije mogue doi nikako drugaije nego odricanjem
od naeg prava na samozatitu.205 Takoer je mogue zakljuiti iz onoga
to je Hobbes kazao da je, s obzirom na to da ne postoji drugi nain
ouvanja dobrobiti Drave osim pokoravanjem postojeoj vlasti, u
potpunosti opravdano - kao to je ve prije tvrdio - podvrgnuti joj se
radi vlastite sigurnosti.206
Ovaj pokuaj ukazivanja na odgovarajui ideoloki kontekst
Hobbesova politikog nauka - odnosno pokazivanja da je Hobbes jo za
ivota stekao znatan broj sljedbenika, da je njegov nauk bio priznavan i
izvan Engleske te da su njegovi suparnici strahovali od njegove popular-
nosti - predstavlja istraivanje koje za prouavatelja politike misli sadri
i analitike i historijske implikacije. Pridodati prouavanju tu historijsku
pozadinu zapravo znai pridodati novi test plauzibilnosti za bilo koju
predloenu interpretaciju Hobbesove politike teorije. Vie nije mogue
122
pretpostavljati da se pitanje toga to njegova teorija zaista jest moe va-

ljano smatrati prvotnijim i odvojenim207 od pitanja njezinih intelektu-
alnih odnosa (s uenjima ostalih ondanjih autora). Svaka interpretacija
mora implicirati i uzeti u obzir postojanje odreenih poveznica izmeu
Hobbesova stajalita i pogleda njegovih suvremenika. Uvjetom prihva-
anja bilo koje predloene interpretacije sada je mogue postaviti to da
same te poveznice moraju biti povijesno mogue i vjerojatne. Na taj je
nain historijsko prouavanje Hobbesova intelektualnog miljea mogue
upotrijebiti s ciljem vrednovanja razliitih interpretacija Hobbesova zna-
aja, kao i znaenja i smisla njegove politike filozofije.
Moderni trend u interpretaciji Hobbesa podrazumijeva naglaava-
nje Hobbesove povezanosti s tradicionalnijim politikim pogledima.
Hobbesova teorija politike obveze, prema toj interpretaciji njegovih na-
mjera, odvojena je od svojih naoko znanstvenih psiholokih premisa te
je umjesto toga utemeljena u tradicionalnoj doktrini Prirodnog prava. U
najuvjerljivijem od tih izlaganja Hobbesova je rasprava potpuno prefor-
mulirana na jezik teorije dunosti. Prema toj teoriji, podanikova obveza
pokoravanja ne proizlazi iz njegove brige o vlastitom interesu, nego iz
priznavanja prvotne dunosti pokoravanja zakonima Prirode, i to uslijed
toga to ih prepoznaje kao Boje zapovijedi. Hobbesa se stoga shvaa kao
u osnovi filozofa prirodnog zakona, koji vjeruje da su zakoni prirode
vjeni i nepromjenjivi te da, kao zapovijedi Boje, obvezuju sve ljude koji
se ispravno slue razumom i tako dolaze do vjerovanja u svemono bie
iji su oni sami podanici.208 U najekstremnijem prikazu te interpreta-
cije ak se sugerira da kod Hobbesa postoji dihotomija izmeu artifi-
cijelnog i stvarnog sustava obveze, koja ostaje nerazrijeena sve dok
Hobbes ne odlui otii iza svoje filozofske fikcije zapovijedi bez zapo-
vjednika do stvarnosti iz koje je ta fikcija izvedena, pri emu istie kako
je drugi prirodni zakon zapravo zakon evanelja.209 Kljuna tvrdnja za-
jednika svim takvim interpretacijama moe se saeti rijeima prvog au-
tora koji je predloio taj pogled na Hobbesov nauk. Hobbes je, moramo
pretpostaviti, prilino ozbiljno mislio ono to je toliko esto govorio - da
je prirodni zakon zapovijed koja dolazi od Boga te da mu se treba poko-
ravati upravo zato to je zapovijed Boja.210
Ovdje namjera nije izravno pitati prua li ta interpretacija Hobbesova
gledita o politikoj obvezi najbolji prikaz onoga to je Hobbes zaista
mislio. Meutim, odnos izmeu Hobbesovih pogleda i vremena u kojem
su oni nastali predstavlja predmet prouavanja za koji se moe pokazati
da je mnogo relevantniji za problem o kojem je rije nego to se pretpo-
stavljalo. Naime, sada je mogue pokazati da bi pogled na Hobbesove in-
123
Quentin Skinner
telektualne odnose sa suvremenicima impliciran takvom deontolokom

interpretacijom bio povijesno nevjerojatan. Teina tih dokaza moda je i
sama po sebi dovoljna za diskreditiranje svake takve interpretacije.211
Ako je Hobbesova namjera bila utemeljiti politiku obvezu na pr-
votnijoj dunosti pokoravanja Bojim zapovjedima, slijedi, kao prvo, da
su svi Hobbesovi suvremenici - svaki sljedbenik, suparnik, simpatizer -
u jednakoj mjeri promaili smisao njegova politikog nauka. Nadalje,
svi su oni (nevjerojatnom sluajnou) pogrijeili na potpuno identian
nain. Upravo je Hobbesova teorija politike obveze najvie zaokupljala
panju njegovih kritiara i sljedbenika te su se svi oni jednoglasno slagali
u pogledu toga o kakvoj je vrsti teorije rije. Svi njegovi sljedbenici, kao
to je pokazano, bili su zaokupljeni naglaavanjem dunosti pokorava-
nja bilo kojoj uspjeno konstituiranoj politikoj vlasti. Svi oni navodili
su Hobbesa kao autoritet koji je dokazao da temelj i nunost te obveze
poivaju u temeljnoj ljudskoj elji za samoouvanjem. To je ujedno bio
i popularno prihvaen dojam o Hobbesovim intencijama. U jednoj od
biljenica iz onog vremena posveenoj ralanjivanju uvjerenja gospo-
dina Hobbesa, Hobbes je saeto prikazan kao mislilac koji je nauavao
da je osnovni prirodni zakon prisutan u ljudskoj dui upravo zakon ze-
maljskog samoljublja, te da je zakon suverena u graanskom stanju
jedino obvezujue pravilo o tome to je pravedno, a to nepravedno.212
Na drugom je mjestu jo saetije istaknuto kako je rije o pogledu prema
kojem se sve to nositelji graanske vlasti zapovijede mora posluati,
ak i ako je suprotno boanskom moralnom zakonu.213 A kad se Daniel
Scargill, hobsist-pokajnik koji je bio predmet mnogih rasprava, javno
odrekao svojih hobsistikih pogleda pred Sveuilitem u Cambridgeu
1669. godine, meu poglede koje se smatralo hobsistikima ubrajale
su se tvrdnje da je cijelo pravo dominija i vlasti temeljeno iskljuivo na
moi te da je sva moralna pravednost utemeljena jedino u pozitivnom
zakonu graanskih sudaca.214
Navedene pretpostavke o Hobbesovu nauku dijelili su i svi Hobbesu
suvremeni kritiari njegova djela. Sami ti autori bili su kranski morali-
sti, od kojih bi se moglo oekivati da e pokuati uoiti bilo kakav slian
prizvuk u Hobbesovim radovima. No veina je njih uloila velik napor
kako bi umjesto toga istaknuli ono to je Clarendon nazvao potpunom
novinom215 Hobbesova nauka. Kod Hobbesa nisu pronali nikakav ele-
ment tradicionalizma: gledali su na njega kao na potpunog ikonoklasta
koji se (kako je to sroio Bramhall) ponosio svojim uklanjanjem an-
tikih orijentira - izmeu vladara i podanika, oca i djeteta, supruga i
supruge, gospodara i sluge, ovjeka i ovjeka.216 Nadalje, svi su se oni
124
slagali o tome kakav je oblik Hobbesov ikonoklazam poprimio. Hobbesa

su povezivali s dvama odreenim politikim doktrinama, za koje se sma-
tralo (kao to Clarendon istie) da e dovesti do ruenja ili potkopavanja
svih onih naela vlasti koja su odravala mir u ovom kraljevstvu tijekom
tolikih godina.217 Pretpostavili su, kao prvo, da je Hobbes, budui da je
politiku obvezu utemeljio na kalkulacijama racionalnog vlastitog inte-
resa, jednako tako vjerovao da ovjek postaje apsolutno duan pokoravati
se svakoj vlasti koja ga moe zatititi. Svi Hobbesovi kritiari smatrali
su da Hobbesova polazina toka nisu bile obveze koje namee prirodni
zakon, nego strahovi ovjeka u prirodnom stanju. Kad je 1683. godine
Sveuilite u Oxfordu objavilo svoju poznatu osudu heterodoksnih
knjiga, Hobbes je bio naveden imenom i javno denunciran kao autor koji
je izmislio tvrdnju da samoouvanje predstavlja temeljni zakon prirode
te da ujedno zamjenjuje obvezu pokoravanja svim ostalim zakonima.218
To je bilo gledite koje su dijelili i svi ostali Hobbesovi kritiari. Hobbes
je nauavao da prirodno pravo postoji u svakom ovjeku219; da drutvo
moe nastati jedino iz nunosti i straha220 i to na temelju naela jedna-
kosti i samoouvanja.221 Obvezu koju je Hobbes opisao stoga nije podu-
pirala i odravala podudarnost s nekim prirodnim zakonom, nego sama
mo. Kod tog autora, kako je to rekao Lawson, svaki je monarh apso-
lutan.222 Hobbes je moda i ustrajao na ugovoru i zakletvi u generaciji
svojih levijatana, no ta je obveza uzalud, budui da se ljude ne moe
natjerati na pridravanje ugovora i potivanje zakletve.223 Clarendon se
sloio da je Hobbes izgradio takvog suverena i osmislio takve ljude da
prvi, odnosno suveren, moe govoriti i raditi sve to mu se uini pri-
kladnim i zgodnim za postizanje svojih svrha, dok ostali, njegovi poda-
nici, ne smiju ni rei ni uiniti nita to bi suverena moglo ozlovoljiti.224
Meutim, cijeli skup pretpostavki o Hobbesu najbolje je saeo jedan od
njegovih sljedbenika. Gospodin Hobbes, tvrdio je taj Hobbesov sljed-
benik, bio je uvjeren da su po prirodi sve stvari zajednike i da temelj
zasebnog vlasnitva, kao i onog mojeg i onog tvojeg, ne proizlazi iz prirode,
nego iz ugovora i pristanka ljudi, koji su na to natjerani nunou sprea-
vanja onih zala koja bi nuno proizala iz zajednikog posjedovanja svih
stvari.225 Kao drugo, svi su kritiari pretpostavljali da je Hobbes, budui
da je politiku obvezu podanika uinio ovisnom o suverenovu pruanju
zatite, jednako tako namjeravao dodati to da obveza podanika mora pre-
stati kad im nije pruena odgovarajua zatita. Hobbesova namjera nije
bila nita manje, kako je to rekao Clarendon, nego pruiti podanicima
doputenje da otkau poslunost svojem vladaru onda kad su mu nji-
hova suradnja i pomo najpotrebnije.226 Kritiari su bili sloni u tome da
125
Quentin Skinner
se upravo u tom stavu nalazi konani dokaz toga da je Hobbes napustio

svako vjeru u obvezu koja nam je nametnuta vjernou (odnosno zako-
nom Boga Svemoguega u naoj prirodi) koja prethodi svakom ljudskom
sporazumu.227 Umjesto toga uinio je graanske zakone pravilima
dobra i zla.228 Toliko udaljeni od uoavanja tradicionalnih elemenata
doktrine prirodnog prava kod Hobbesa, kritiari su njegov utilitaristiki
prikaz politike obveze smatrali najopasnijim napadom na spomenutu
doktrinu. Ondje gdje ta naela prevladaju, kako je to Bramhall gotovo
oajniki zakljuio, zbogom asti i potenju i vjernosti i odanosti: svi oni
moraju ustupiti mjesto vlastitom interesu.229
Neki suvremeni komentatori odluili su poi herojskim putem i ospo-
ravanja vanosti i relevantnosti navedenih dokaza koji potjeu iz vremena
Hobbesova ivota, i to na temelju toga to svaki suvremeni itatelj moe
uoiti opu irelevantnost Hobbesovih kritiara230. No priznati to samo
bi znailo dovriti paradoks i uiniti cijeli taj intelektualni milje nemogu-
im za razumijevanje. Sam Hobbes pretvoren je u najnevjerojatniji lik od
svih njih. Prikazivan je kao da predstavlja tradicionalan tip politike te-
orije prirodnog prava na nain toliko zamren da se njegov nauk svugdje
smatralo djelom potpunog utilitarista, politikog kalkulatora spremnog
(prema Bramhallovu znamenitom izrazu) da svojeg suverena prihvati u
dobru, ali ne i u zlu.231 I unato sklonosti mirnom ivotu, kao i oaju
nad time to je optuen zbog krivovjerja232, Hobbes se nijednom nije po-
kuao ograditi od zabrinjavajue radikalnih autora koji su se pozivali na
njegov autoritet, ili razoruati svoje bezbrojne kritiare ukazivanjem na
njihove zablude u pogledu svojih pravih intencija. Iz Hobbesova jedinog
poznatog odgovora kritiarima svojih pogleda na politiku obvezu, jasno
je da se za obje strane glavno pitanje sastojalo upravo u znaajnoj ulozi
koju je Hobbes dodijelio vlastitom interesu pojedinaca.233
Njegovi sljedbenici i kritiari pretvoreni su u gotovo jednako nevjero-
jatne likove. Postaje nemoguim razumjeti zato su se Hobbesovi supar-
nici osjeali toliko ugroenima. Podrobnije bi im itanje (uvjereni smo u
to) pokazalo da nije postojalo nita originalno u Hobbesovoj moralnoj
misli.234 itanjem bilo kojeg od autora koji su navodili Hobbesa otkrili
bi iste one opasne principe za koje su tvrdili da su prisutni kod Hobbesa.
No njihovi su napadi svejedno i dalje bili upravljeni na Hobbesa, a ne
na njegove oito mnogo radikalnije sljedbenike. Isto je tako nemogue
razumjeti zato bi se bilo koji od Hobbesovih deklariranih sljedbenika
toliko potrudio da se pozove na njegov autoritet. Svi oni razvili su po-
litika gledita koja su bila mnogo radikalnija nego to bi to bilo koji
predstavnik doktrine prirodnog prava ikad mogao prihvatiti ili podrati.
126
Svi oni (uvjereni smo) potpuno su pogreno razumjeli intencije autora

kojeg su navodili kao svoj najradikalniji autoritet. Ukratko, postaje jasno
da prihvaanje deontoloke interpretacije Hobbesovih pogleda zapravo
znai uklanjanje svake smislene dodirne toke izmeu Hobbesa i njegova
vlastitog intelektualnog miljea.
Namjera ove studije bila je naglasiti povezanost, openito zanemari-
vanu ili ak i opovrgavanu, izmeu djelovanja filozofa i povjesniara. U
njoj sam pokuao rasvijetliti ideoloki kontekst jednog klasinog skupa
tekstova i zatim na temelju toga konstruirati okvir njihova odgovarajueg
intelektualnog miljea. Implikacija se sastojala u tome da ondje gdje takav
okvir nedostaje (ili je manjkav), sam klasian tekst mogao bi meu filozo-
fima biti razumljen na povijesno apsurdne naine. Cilj je bio pokazati
da povjesniarev zadatak razumijevanja misaonih ozraja nije odvojen of
filozofovih pokuaja interpretiranja tekstova.235 No ipak, povjesniar bi
i dalje trebao podsjeati na to da ak i filozofova najplauzibilnija inter-
pretacija mora biti podvrgnuta ispitivanju te da ju je u svjetlu povijesnih
dokaza ponekad potrebno i odbaciti.236
Preveo:Domagoj Pozderac
127
Quentin Skinner
BILJEKE
1 R. G. Collingwood, The New Leviathan (Oxford, 1942), str. iv.
2 Bowle, op. cit. Str. 13.
3Trevor-Roper, Thomas Hobbes, str. 233.
4 Za studije o recepciji Hobbesove misli, vidi J. Laird, Hobbes (London, 1934),
III. dio, str. 243-317, osobito 247-57; H. R. Trevor-Roper, Thomas Hobbes
i The Anti-Hobbists, u Historical Essays (London, 1957), str. 233-8, 239-43;
J. Bowle, Hobbes and his Critics (London, 1951); S. I. Mintz, The Hunting of
Leviathan (Cambridge, 1962), kao i sporedne rasprave u ostalim radovima
navedenim dalje u tekstu.
5 Ibid. str. 42.
6 Ibid. str. 47.
7 Ibid. str. 42.
8 Ibid. str. 43.
9 Ibid. str. 13.
10 Ibid. str. 14.
11 Thomas Hobbes, Leviathan, ur. M. Oakeshott (Oxford, 1946), Uvod, str. x.
12Trevor-Roper, Thomas Hobbes, str. 233.
13 Mintz, op. cit. str. 155.
14 Leslie Stephen, Hobbes (London, 1904), str. 67.
15 G. P. Gooch, Political Thought in England: Bacon to Halifax (London, 1915),
str. 23.
16 Bowleova knjiga jednostavno tretira Hobbesove kritiare kao predstavnike
politike tradicije koju je Hobbes navodno samostalno doveo u pitanje. Za
izvrsnu raspravu o odnosu izmeu Hobbesovih intelektualnih pretpostavki
i njihova odgovarajueg socijalnog konteksta, vidi Keith Thomas, The Social
Origins of Hobbess Political Thought, u Hobbes Studies, ur. K. C. Brown
(Cambridge, Mass., 1965), str. 185-236.
17 Leo Strauss, Natural Right and History (Chicago, 1953), str. 182.
18 Za tu pretpostavku, vidi osobito ibid. str. 202-51; C. B. Macpherson, The
Political Theory of Possessive Individualism (Oxford, 1962), str. 265-70; R. H.
Cox, Locke on War and Peace (Oxford, 1960), osobito str. 136-47 o odnosima
izmeu zemalja Commonwealtha, gdje se tvrdi da Lockeov nauk preutno slijedi
Hobbesov, str. 146.
19 Mintz, op. cit. str. vii.
20 Osim kratkih, iako vrijednih, primjedbi u Laird, op. cit. III. dio
128
22 Ibid. str. 57.

23 Thomas Hobbes, Considerations, The English Works, ur. sir W. Molesworth
(London, II vols., 1839-45), IV, 435.
24 Pierre Bayle, Dictionnaire Historique et Critique (Rotterdam, 4 vols., 1697),
III, 99-103.
Biljeka: prijevodi ovog i svih sljedeih citata preuzetih iz izvora iz 17. stoljea su
moji, a ortografija i interpunkcija su modernizirane.
25 G. W. Leibniz, Opera Omnia (Geneva, 6 vols., 1768), I, 5, 256.
26 Ibid. IV, 360.
27 Ibid. VI, 303.
28 O posjetima, vidi Thomas Birch, The History of the Royal Society (London,
4 vols., 1756), I, 26-7; S. Sorbire, A Voyage to England (London, prev. 1709),
str. 26-27.
29 Vidi u Elements Philosophiques du Citoyen (Amsterdam, 1649), Sorbireov
prijevod De Cive; Le Corps Politique ou les Elements de la Loi Morale et Civile
(Amsterdam, 1652), njegov prijevod De Corpore Politico.
30 Vidi u Les Elements de la Politique de Monsieur Hobbes (Paris, 1660), Du
Verdusov prijevod De Cive.
31 Gassendi za Sorbirea: tiskano u Thomas Hobbes, Elementa Philosophica De
Cive (Amsterdam, 1647), sig. **, 10a-b.
32 Mersenne za Sorbirea; tiskano u ibid. sig. 11 a-b.
33 Za posebnu studiju o toj skupini i njihovoj korespondenciji s Hobbesom,
vidi moj lanak, Thomas Hobbes and his Disciples in France and England,
Comparative Studies in Society and History, viii (1966), 153-67.
34Vidi Johan de la Court, Consideratien van Staat (n.p., 1661); A. Wolf,
Annotations, Correspondence of Spinoza (London, 1928), str. 446.
35 Lambertino Velthuysen, Epistolica Dissertatio (Amsterdam, 1651), str. 2.
36 Ibid. str. 35 ff., 136 ff., 175 ff.
37 E. Merlat, Traite du Pouvoir Absolu des Souverains (Cologne, 1685).
38 Ibid. str. 219-22.
39 Benedict de Spinoza, The Political Works, prev. i ur. A. G. Wernham (Oxford,
1958), Uvod, str. 1, 12.
40 Npr. Richard Baxter u The Second Part of the Non-Conformists Plea for Peace
(London, 1680); William Falkner u Christian Loyalty (London, 1679); i Regnus
a Mansvelt, navedeno u uvodu spisa The Moral and Political Works of Thomas
Hobbes (London, 1750), str. xxvi n.
41Vidi Wolf, op. cit. Letter 50, str. 269.
42 Npr. S. Hampshire, Spinoza (London, 1951), str. 133-6.
129
Quentin Skinner
43Vidi John Aubrey, Brief Lives, ur. A. Clark (Oxford, 2 vols., 1898), I, 357.
44 Samuel Rachel, Dissertation on the Law of Nature and of Nations (1676), prev.
u J. B. Scott (ur.), The Classics of International Law (Washington, 2 vols., 1916),
II, 75.
45 N. H. Gundling, De Jure Oppignorati Territorii (Magdeburg, 1706), str. 16.
Takoer spominje Hobbesa u De Praerogativa (n.d.) te u Dissertatio de Statu
Naturali (1709).
46 J. W. Textor, Synopsis of the Law of Nations (1680), prev. u L. von Bar (ur.),
The Classics of International Law (Washington, 2 vols., 1916), Iie343, 9 i 82.
47 J. C. Beckman, Meditationes Politicae (Frankfort, 1679), str. 7.
48 J. C. Beckman, Politica Parallela (Frankfort, 1679), str. 417.
49 Laird, Hobbes, str. 276.
50 Samuel Pufendorf, Of the Law of Nature and Nations (London, prev. 1710).
Navodi Hobbesa kao autoritet u pogledu Prirodnog zakona (u II. knjizi, pogl. iv,
te u VIII, i); konsenzusa (II, iii); ugovora (V, ii); suvereniteta (VII, vii).
51 Ibid. str. 87.
52 Leibniz, op. cit. v, 468.
54 Ibid. II. knjiga, str. 84-8.
55 Ibid. VII. knjiga, str. 518-26.
56 Aubrey, op. cit. i, 373.
57 J. Eachard, Some Opinions of Mr Hobbes Considered. U uvodu se ini razlika
izmeu Hobbesovih ozbiljnih i popularnih sljedbenika, pri emu se hobsovci
dijele na pit, gallery i box prijatelje. Vidi sig. A, 4a-b.
58 A. A. Cooper, trei grof od Shaftesburyja, The Life, Unpublished Letters and
Philosophical Regimen, ur. B. Rand (London, 1900), Pismo Stanhopeu, str. 414.
59Vidi Thomas Hearne, Remarks and Collections (Oxford, ii vols., 1885-1921),
X, 75 i 322.
60 Francis Osborne, A Miscellany (London, 1659), sig. A.
61 Aubrey, op. cit. I, 369.
62 Ibid. str. 368.
63 Charles Blount, The Oracles of Reason (London, 1693), str. 104.
64 Aubreyev popis Hobbesovih najbliih prijatelja ukljuivao je i etiri sveenika
(vidi Aubrey, op. cit. I, 370).
65 Seth Ward, A Philosophical Essay (Oxford, 1652), sig. A, 3a.
66 Thomas Hobbes, To the Reader, De Corpore Politico (London, 1650). Usp.
Thomas Hoobbes, The Elements of Law, ur. F. Tonnies (London, 1889), Uvod,
str. vii.
130
67 J. Harrington, The Prerogative of Popular Government, Works (London,

1771), str. 241.
68 J. Webster, Academiarum Exainen (London, 1654), str. 88.
69 Alexander Rosse, Leviathan Drawn out with an Hook (London, 1653), sig.
A, 12a.
70 Philip Scot, A Treatise of the Schism of England (London, 1650), str. 223.
71 Roger Coke, A Survey of the Politics (London, 1662), sig. A, 4a.
72 John Dowel, The Leviathan Heretical (Oxford, 1683), sig. A, 2a.
73 Villiam Lucy, Observations, Censures and Confutations of Notorious Errors in
Mr Hobbes his Leviathan (London, 1663), str. 117.
74 William Lucy, Examinations, Censures and Confutations of Divers Errors in the
Two First Chapters of Mr Hobbes his Leviathan (London, 1656), sig. A, 5a.
75 Edward Hyde, grof od Clarendona, A Brief View and Survey of... Leviathan
(Oxford, 1676), sig. A, 1b.
76 George Lawson, An Examination of the Political Part of Mr Hobbes his
Leviathan (London, 1657), sig. A, 2b.
77 Rosse, op. cit. sig. A, 4b.
78 Thomas Tenison, The Creed of Mr Hobbes Examined (London, 1670), str. 2.
79 Clarendon, op. cit. sig. A, 3a.
80 John Whitehall, The Leviathan Found Out (London, 1679), str. 3.
81 W. London, A Catalogue of the Most Vendible Books in England (London,
1658), sig. T, 3a, do sig. Z, 1b.
82 John Eachard, Mr Hobbess State of Nature Considered, ur. P. Ure (Liverpool,
1958), str. 14.
83 Za dodatne pojedinosti, usp. H. Macdonald i M. Hargreaves, Thomas Hobbes:
a Bibliography (London, 1952), str. 10-14, 16-22, 30-6, 76-7.
84 Samuel Pepys, The Diary, ur. H. B. Wheatley (London, 8 vols., 1904-5), VIII,
91. Podatak o trima izdanjima Levijatana iz 1651. godine mogao bi, naravno,
navesti na krivi trag, budui da je kod drugih dvaju izdanja oito rije o lanim
imprintima potjeu iz onog doba, no toni su datumi tiskanja nepoznati.
85Vidi John Locke, Two Treatises of Government, ur. P. Laslett (Cambridge,
1960), Uvod, dodatak A, str. 121-9.
86 Charles Wolseley, The Reasonableness of Scripture-Belief (London, 1672), sig.
A, 4a.
87 Abednego Seller, The History of Passive Obedience since the Reformation
(Amsterdam, 1689), sig. A, 4a.
88 Anthony Wood, Thomas Hobbes, Athenae Oxoniensis (London, 2 vols.,
1691-2), II, 278-483.
131
Quentin Skinner
89 J. Lymeric, Bramhallov ivot u Works of ... John Bramhall (Dublin, 1676),

sig. N, 1b.
90 Richard Cumberland, A Treatise of the Laws of Nature (1672) (prev. London,
1727), Uvod, sect. xxx.
91 Clarendon, op. cit. sig. *, 3a.
92 Baxter, op. cit. str. 8.
93 Nepoznat autor, Inquiry, navedeno prema Mintz, op. cit. str. 136.
94 Francis Atterbury, Maxims, Reflections and Observations (London, 1723), str.
66.
95 Lucy, Examinations, sig. A, 3b.
96 Eachard, Some Opinions, sig. A, 3b.
97 R.F., A Sober Enquiry (London, 1673), str. 51.
98 John Crowne, City Politics (London, 1683), str. 50.
99 T. Farquhar, The Constant Couple (London, 1700), str. 2; Vizard, This
Hobbes is an excellent fellow. Openito o tome, vidi L. Teeter, The Dramatic
Use of Hobbess Political Ideas, E.L.H. III (1936), 140-69.
100 Nepoznat autor, A Letter to a Friend (London, 1679), str. 6.
101 Nepoznat autor, The Great Law of Nature or Self-Preservation Examined
(n.p., n.d.) (u katalogu Britanskog muzeja navodi se 1673. godina), str. 6.
102 John Locke, An Essay Concerning Human Understanding (London, 1690),
Knjiga I, pogl. 3, para. 6.
103 John Bramhall, The Catching of Leviathan (London, 1658), od naslova do
pogl. II, p. 503.
104 S. P. Lamprecht, Hobbes and Hobbism, American Political Science Review,
xxxiv (1940), 31-53, osobito str. 32.
105Ta je tvrdnja izvrsno iznesena u Mintz, op. cit. str. vii, no takoer passim.
106Vidi popis u ibid. str. 157-60.
107 Nepoznat autor, Confusion Confounded (London, 1654), str. 9.
108Vidi Locke, op. cit. str. 298, kao i biljeku uz 19. odlomak
109 James Tyrrell, Dialogue Three, Bibliotheca Politica (London, 1694), str.
174. Takoer navodi Hobbesa na str. 153, 155-6, 169, 181.
110 Samuel Mead, Oratio pro Populo Anglicano (n.p., 1689), sig. B, 3b-4a.
111 A. A. Cooper, trei grof od Shaftesburyja, Characteristics, ur. J. M. Robertson
(London, 2 vols., 1900), ii, 83.
112 Algernon Sydney, Discourses Concerning Government (London, 3. izdanje,
1751), str. 43, 342.
113 Nepoznat autor, Vindiciae Juris Regii (London, 1689), str. 27.
132
114 Nepoznat autor, The Parallel (London, 1682), str. 12.

115 Nepoznat autor, Animadversions on a Discourse (London, 1691), str. 16.
116 Npr. Nepoznat autor, The Duty of Allegiance (London, 1691), str. 53.
117 William Sherlock, The Case of the Allegiance Due to Sovereign Powers
(London, 1691), str. 38.
118 Nepoznat autor, The Censure of the Rota (Oxford, 1673), str. 3.
119 J. Lownde, A Discourse Concerning the Nature of Man (London, 1694), sig.
A, 5a i 6b.
120 Harrington, Politicaster u Works, str. 559.
121 Sir William Petty, The Petty Papers, ur. markiz od Lansdownea (London, 2
vols., 1927), I, 219.
122 Npr. Nepoznat autor, A Treatise of Human Reason (London, 1674), str. 44-
5; Scot, op. cit. str. 140.
123Whitehall, op. cit. str. 7.
125 O De Moulinu i Hobbesu, vidi P. Zagorin, A History of Political Thought in
the English Revolution (London, 1954), str. 71, kao i popratnu biljeku; o Wrenu
i Hobbesu, vidi Locke, op. cit. str. 75 n.; o Filmeru i Hobbesu, vidi W. Haller,
Uvod u Tracts of Liberty in the Puritan Revolution (Columbia, 3 vols., 1934),
I, 3.
126 Sydney, Works, str. 188.
127 J. Tyrrell, Patriarcha Non Monarcha (1681), navedeno u Locke, op. cit. str.
71 n.
128 Za Lockeov osvrt na Filmera, vidi ibid. str. 33. Za Lockeov osvrt na Parkera,
vidi Maurice Cranston, John Locke, a biography (London, 1957), str. 133.
129 Phyllis Doyle, The Contemporary Background of Hobbess State of
Nature, Economica, vii (1927), 336-55.
130 Npr. G. Lanson, Bossuet (Paris, 1891), str. 184-281.
131 Dudley Digges, The Unlawfulness of Subjects Taking Up Arms (n.p., 1643),
str. 3.
132 J. N. Figgis, The Divine Right of Kings (London, 2. izdanje., 1914), str. 239.
133 George Mackenzie, Ius Regium (Edinburgh, 1684), sig. H, 1a; Falkner, op.
cit. osobito str. 407-11.
134Tenison, op. cit. sig. A, 2b.
135 Samuel Parker, A Defence and Continuation of the Ecclesiastical Polity
(London, 1671), str. 279.
136 Clarendon, op. cit., navedeno u B. H. G. Wormald, Clarendon (Cambridge,
1951), str. 304.
133
Quentin Skinner
137 Sir Robert Filmer, Observations Concerning the Original of Government,

Patriarcha and Other Political Works, ur. P. Laslett (Oxford, 1949), str. 239.
138 Nepoznat autor, Their Present Majesties Government Proved to be Thoroughly
Settled, and that we may Submit to it, without Asserting the Principles of Mr Hobbes
(London, 1691).
139 Ibid. str. 15.
140 Sherlock, op. cit. sig. A, 1a.
141 Ibid. str. 15.
142 Nepoznat autor, A Discourse (London, 1689), str. 7.
143 Nepoznat autor, A Full Answer (London, 1689), str. 36.
144 Nepoznat autor, An Answer to a Late Pamphlet (London, 1691), str. 1.
145 Nepoznat autor, Providence and Precept (London, 1691), str. 4-5.
146 Nepoznat autor, An Examination [of Sherlocks Case of Allegiance] (London,
1691), str. 14.
147 Ibid. str. 15.
148 Nepoznat autor, Dr Sherlocks Case of Allegiance Considered (London, 1691),
str. 73. Paralele s Levijatanom navedene su na str. 80-2.
149 Nepoznat autor, Dr Sherlocks Two Kings of Brainford (London, 1691), str.
13.
150 Npr. navoenje Aschama: Nepoznat autor, A Combat Between Two Seconds
(London, 1649), str. 5; navoenje Nedhama: K. Goodwin, Peace Protected
(London, 1654), str. 75; navoenje de Moulina: M. Hawke, The Right of
Dominion (London, 1655), str. 136.
151 Usp. R. F. Jones, Ancients and Moderns (St Louis, 2. izdanje, 1961), naglaava
njihovu pretpostavku da ako pokornost autoritetu antikih autora iskljuuje
mogunost ispitivanja tradicionalnih uvjerenja, ne moe se oekivati nikakav
napredak znanja, str. 119.
153 Francis Osborne, Conjectural Paradoxes, Works (London, 9. izdanje,
1689), str. 538 i 548.
154 John Selden, Table Talk, ed. sir Frederick Pollock (London, 1927), str. 24.
155 The Journals of the House of Commons (n.p., n.d.), vol. viii, 1660-1667, str.
636.
156 Eachard, Some Opinions, sig. A, 4b.
157 Thomas Pierce, ATTOKATAKPIXIE (London, 1658), sig. *, 3b-4a.
158 Npr. natuknice Uvjerenja gospodina Hobbesa te Naela gospodina
Hobbesa u Britanskom muzeju u Londonu, Sloane MSS 904 i 1458.
159 Vidi Petty Papers, II, 5. Usp. sir William Petty, The Economic Writings, ur. C.
134
H. Hull (Cambridge, 2 vols., 1899).

160 Npr. u T.B., The Engagement Vindicated (London, 1650), str. 5-6; u John
Dury, Considerations Concerning the Present Engagement (London, 4. izdanje,
proireno, 1650), str. 13-14; te u Nepoznat autor, A Disengaged Survey of the
Engagement (London, 1650), str. 20.
161 Npr. u Nepoznat autor, Confusion Confounded, str. 9; u John Hall, Of
Government and Obedience (London, 1654), str. 13-14 i 98. (N.B. taj John Hall
nije isti onaj John Hall od Durhama (1627-56) naveden nie u tekstu u 177.
biljeci)
162 Francis Osborne, A Persuasive to a Mutual Compliance (London, 1652), str.
11.
163 Thomas White, The Grounds of Obedience and Government (London, 1655),
str. 44-5.
164 Matthew Wren, Monarchy Asserted (London, 1659), str. 49-50.
165 Npr., Samuel Eaton, The Oath of Allegiance (London, 1650), str. 8;
Nepoznat autor, Conscience Puzzled (London, 1650), str. 7; J. Drew, The
Northern Subscribers Plea Vindicated (London, 1653), str. 23; E. Elcock,
Animadversions (London, 1651), str. 47; Nepoznat autor, The Bounds and Bonds
of Public Obedience (London, 1649), str. 26; N.W., A Discourse Concerning the
Engagement (London, 1650), str. 11.
166 Thomas Hobbes, De Cive, ur. S. P. Lamprecht (New York, 1949), str. 11.
167 Ibid. str. 13.
168 Hawke, The Right of Dominion, pogl. VII, str. 41.
169 Ibid. pogl. IV, str. 32; pogl. VII, str. 43.
170 Michael Hawke, Killing is Murder and No Murder (London, 1657), str. 7. O
Hawkeu, vidi takoer F. Raab, The English Face of Machiavelli (London, 1694),
str. 141.
171 Hobbes, De Cive, str. 13.
172 Hawke, Right of Dominion, str. 27.
173 Ibid. str. 29.
174 John Heydon, The Idea of the Law (London, 1660), str. 124-5.
176 Hobbes, De Cive, str. 13.
177 John Hall, The Grounds and Reasons of Monarchy Considered (Edinburgh, 2.
izdanje, 1650), sig. A, 4a-b.
178 Ibid. str. 50.
179 James Harrington, Works, ur. J. Toland (London, 1771), str. 13.
180 Hawke, Killing is Murder, str. 12.
135
Quentin Skinner

182 Scot, Op. cit. str. 140.
183 Euitactus Philodemius, An Answer to the Vindication (London, 1650), str.
15-16.
184 Heydon, op. cit. str. 109, 150-1.
185 Ibid. str. 137.
186 Anthony Ascham, A Discourse (London, 1648), str. 37. Radi ujednaenosti
u navoenju, sva se paginacija odnosi na proireno drugo izdanje (London,
1649). Vidi 194. biljeku nie u tekstu. Za dodatne reference na Aschama i
rasprave o njegovim djelima, vidi moj lanak History and Ideology in the
English Revolution, The Historical Journal, viii (1965), 151-78, osobito str. 163
i popratnu biljeku.
187 Ascham, op. cit. str. 6.
188 Ibid. str. 6.
189 Ibid. str. 10.
190 Anthony Ascham, MS Tract on Marriage (56 fos., 1647), pogl. I, fo. 1. Nikad
objavljeno djelo, oito nepoznato Aschamovim komentatorima. Vidi Cambridge
University Library MSS., MS. Gg, I, 4, Tracts MS. fo. xxvi ff. paginirano
odvojeno kao fos. 1-56, uvezano zajedno s MS. P. Tomkinsona, A Description of
the City of Rome. Na naslovnoj stranici navedeni su naslovi pet poglavlja, poetak
O braku openito, datum te oznaka autora od gosp. Askhama, koji je potom
ubijen u panjolskoj kao agent u slubi engleskog parlamenta.
191 Ascham, On Marriage, pogl. IV, fo. 36.
192 Ascham, Discourse, str. 21 i 39.
193 Ascham, Discourse, str. 45. Slinosti s Hobbesom njegovi suvremenici
nisu dovodili u pitanje. Primjerice, Filmer o Hobbesovu nauku nije raspravljao
izdvojeno, nego kao o pogledima gospodina Hobbesa, gospodina Aschama te
ostalih iz te skupine. Vidi Filmer, op. cit. str. 231, te usp. str. 188.
194 Anthony Ascham, Of the Confusions and Revolutions of Goverments (sic, u
originalu, London, 1649), II. dio, dodaci na str. 85-95, 104-8.
195 Ibid. pogl. ix, str. 108.
196 Ibid. str. 119.
197 O Nedhamu, naroito kao uredniku, vidi J. Frank, The Beginnings of the
English Newspaper (Cambridge, Mass., 1961), str. 206.
198 Uvodni lanak u Mercurius Politicus, br. 31 (2-9. sijenja 1651).
199 Ibid. br. 34 (23-30. sijenja 1651).
200 Mercurius Politicus, br. 29 (19-26. prosinca 1650), str. 486, i br. 352 (5-12.
oujka 1657), str. 7641. Vidi takoer Frank, op. cit. str. 257.
136
201 Marchamont Nedham, The Case of the Commonwealth Stated (London,

1650), str. 17. Kao i u sluaju Aschama, sva se paginacija radi ujednaenosti
u navoenju odnosi na proireno drugo izdanje (London, 1650). Vidi 204.
biljeku niu u tekstu.
202 Nedham, op. cit. str. 5.
203 Ibid. str. 9.
204 Ibid. 2. izdanje, s prilogom (London, 1650), str. 103.
205 Ibid. str. 109.
206 Ibid. str. 108-9.
207 H. Warrender, The Political Philosophy of Hobbes (Oxford, 1957), str. ix.
208 Ibid. str. 322.
209 F. C. Hood, The Divine Politics of Thomas Hobbes (Oxford, 1964), str. 97.
210 A. E. Taylor, The Ethical Doctrine of Hobbes, Philosophy, XIII (1938),
str. 418.
211.U sljedeem odjeljku pokuat e se dokumentirati prijedlog izvorno iznesen
na kraju mojeg lanka Hobbess Leviathan, The Historical Journal, vii (1964),
321-33.
212 Britanski muzej, Sloane MSS., br. 1458, fo. 35.
213 Ibid. br. 904, fo. 14.
214Vidi James L. Axtell, The Mechanics of Opposition: Restoration Cambridge
v. Daniel Scargill, Bulletin of the Institute of Historical Research, XXXVIII (1965),
102-11, kao i istaknute reference.
215 Clarendon, op. cit. sig. A, 1b.
216 Bramhall, op. cit. str. 542.
217 Clarendon, op. cit. sig. A, 3b.
218 Judgment ... of the University, navedeno u D. Wilkins, Conciliae Magnae
Britannicae et Hiberniae (4 vols., London, 1737), iv, 610-12.
219 Filmer, op. cit. str. 242.
220 Philip Warwick, A Discourse of Government (London, 1694), str. 55.
221 Nepoznat autor, Great Law of Nature, str. 8.
222 Lawson, op. cit. str. 17.
223 Ibid. str. 23.
224 Clarendon, op. cit. str. 115.
225 Eutactus Philodemius, The Original and End of Civil Power (London,
1649), str. 15.
226 Clarendon, op. cit. str. 90.
227Tenison, op. cit. str. 147.
137
Quentin Skinner
228 Nepoznat autor, An Examination, str. 15.

230 K. C. Brown, Hobbess Grounds for Belief in a Deity, Philosophy, XXXVII
(1962), 337 n.
232 O tome vidi Aubrey, op. cit. I, 339.
233Taj sam odgovor objavio i o njemu raspravljao u svojem lanku Hobbes
on Sovereignty: An Unknown Discussion, Political Studies, xiii (1965), 213-18.
234 Hood, op. cit. str. 13.
235 Namjera je ovog rada, dakle, pruiti jednu odreenu povijest sluaja jedne
openitije teorije o metodama pokuavanja razumijevanja povijesti ideja. Samu
tu teoriju pokuao sam izloiti u apstraktnijim terminima u svojem lanku The
Limits of Historical Explanations, Philosophy, XLI (1966), 199-215.
236 Ovaj rad izuzetno puno duguje korespondenciji s profesorima J. G. A.
Pocockom i J. M. Wallaceom, kao i raspravama s gosp. Peterom Laslettom i
gosp. Johnom Dunnom, kojima sam zahvalan ne samo zbog itanja ranijih
verzija teksta, nego i zbog ispravaka pogreaka i pomoi oko odreenih referenca.
138

6 Quentin Skinner PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

6 Quentin Skinner PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Quentin Skinner

Ideoloki kontekst Hobbesove

Suvremena reputacija Hobbesova Levijatana kao djela iji znaaj za

izolirana pojava u engleskoj misli, bez ikakvih prethodnika ili nastav-

Za ustaljeni pogled na Hobbesa kao potpunog izopenika iz intelektu-

te je spomenuto djelo u predgovoru preporuio Luju XIV. kao primje-

Aubreyeve je biografije poznato da je sam Hobbes (anticipirajui brojne

u pogledu dvaju vanih pitanja, kojima odgovaraju II. knjiga njegove

drugo, prihvaeno gledite o Hobbesovu ugledu dosad se temeljilo na

Na te anticipacije Hobbesove suvremene reputacije u ono se vri-

njegova ivota. Sauvani katalog najprodavanijih knjiga u Engleskoj iz

politike teorije odjednom toliko openito prihvaeni kao da je posri-

Hobsistiki zlikovac postao je predmetom popularnih kazalinih paro-

u terminima ovjekove potrebe za posredovanjem podmukle i nasilne

Prihvaanje Hobbesova autoriteta po pitanju de facto vlasti meu nje-

mnogim tradicionalnim monarhistima, od kojih su neki ak i priznavali

je u njemu smjeten i potvren odlukom naih predstavnika.139

(meu protivnicima poznatim pod nadimkom Doktor) pokuali su pa-

Dokazi e najvjerojatnije biti podcijenjeni djelomice i zbog injenice

je smatrao istinitima, svejedno bili previe opasni da bi se izrekli na-

monstracija svodila se, dakle, na to da ljudsko stanje bez graanskog

apsolutnu koristoljubivost na primjeren nain mogue posredovati samo

anske vlast prelazi putem pristanka i glasovanja ljudi. Ovdje se itatelja

lju modificirana uvoenjem pretpostavke o situaciji ekstremne oskudice,

tome ne uspiju, odanost graana prestaje te se umjesto toga svaki od njih

kad (kao to kau Grotius i Hobbes) osoba o kojoj je rije zanemaruje,

potrebno je pokoravati se bilo kojoj vlasti koja je zaista u stanju odravati

pretpostavljati da se pitanje toga to njegova teorija zaista jest moe va-

telektualne odnose sa suvremenicima impliciran takvom deontolokom

slagali o tome kakav je oblik Hobbesov ikonoklazam poprimio. Hobbesa

se upravo u tom stavu nalazi konani dokaz toga da je Hobbes napustio

Svi oni (uvjereni smo) potpuno su pogreno razumjeli intencije autora

22 Ibid. str. 57.

67 J. Harrington, The Prerogative of Popular Government, Works (London,

89 J. Lymeric, Bramhallov ivot u Works of ... John Bramhall (Dublin, 1676),

114 Nepoznat autor, The Parallel (London, 1682), str. 12.

137 Sir Robert Filmer, Observations Concerning the Original of Government,

H. Hull (Cambridge, 2 vols., 1899).

181 Hawke, Right of Dominion, str. 50.

201 Marchamont Nedham, The Case of the Commonwealth Stated (London,

228 Nepoznat autor, An Examination, str. 15.

You might also like