Udruga za promicanje filozofije Filozofija.

org Naputak o citiranju:

Jordanovac 110
Ime, Prezime, Naslov lanka,
10 000 Zagreb Filozofija.org, URL="puna
Hrvatska Internet adresa koja se vidi u
www.filozofija.org vaem internet pregledniku",
dananji datum

TOMA AKVINSKI (1225. 1274.)

Miljenko Beli

SADRAJ

1. IVOT I DJELA
2. TEMELJNE MISLI TOMINE FILOZOFIJE

1. IVOT I DJELA

Sasvim sigurno Toma pripada najuem krugu vrhunskih velikana ljudske kulture svih
vremena i svih krajeva. Kao neki indicij njegove veliine spomenimo da su Tomina glavna
djela, osobito dvije Sume, prevedena na armenski, hebrejski, grki, arapski, perzijski,
starovenecijanski, talijanski, francuski, panjolski, portugalski, njemaki, nizozemski, engleski,
norveki, vedski, poljski, eki, slovaki, maarski, japanski i kineski jezik.

Roen je u oevu dvorcu u opini Roccasecca, blizu gradia Aquino, izmeu Rima i
Napulja. U blizini je glasovita opatija Monte Cassino. Upravo na tom podruju sukobljavali
su se papa Grgur IX. i car Fridrich II. Grofovi Akvinski nali bi se esto kao izmeu dvije
vatre. Tomin otac pristajao je uz Friedricha. Jedan od Tomine brae sudjelovao je u
kriarskoj vojni koju je vodio Friedrich. Bio je zarobljen, a otkupio ga je Papa. Preao je
na Papinu stranu i ostao mu vjeran. To je bio povod da na vijest o tome jo jedan Tomin brat
prijee na Papinu stranu (ostala braa i dalje su bila u slubi Friedricha). Za tu vjernost Papi
(ipak kao svjetovnom vladaru) bio je osuen na smrt i smaknut. Smijemo pretpostaviti da
takvi doivljaji mladoga Tome nisu ostali bez utjecaja na njegovu psihu. Napomenimo jo da
je Friedrich podravao dobre kulturne veze s Arapima.

Kao dijete od pet godina (1230. ili 1231.) poslan je na odgoj i kolovanje u Monte
Cassino, vjerojatno u namjeri - po obiaju tadanjeg vremena - da s vremenom postane
benediktinac i samostanski opat. No, 1239. u sukobu s Grgurom IX., Friedrich II.
upotrijebio je samostan i okolicu kao vojnu utvrdu, pa su se aci morali vratiti svojim
obiteljima. Te iste 1239. godine Toma nastavlja kolovanje u Napulju. Napuljsko
sveuilite osnovano je 1224. Friedrich I. Car je odredio da se logika i filozofija prirode
moraju predavati prema spisima Aristotela i njegovih uglednih tumaa. U Napulju su se
prevodila Aristotelova, Avicennina i Averroesova djela. Dakako, etiri godine (i neto
preko toga) studija na tom sveuilitu (tako usmjerenom) je utjecalo na Tomin znanstveni
put. U Napulju je Toma upoznao dominikanski red i koncem 1243. ili poetkom 1244. postaje
dominikanac. Time je sruio kombinaciju o crkveno-svjetovnoj karijeri. Rodbina je

1
reagirala grubo, ali Toma je ostao vjeran zvanju.

Nema sigurnih vijesti gdje je boravio i gdje je Toma studirao od 1245. do 1248. Sigurno je
samo da je iz Napulja otputovao u Rim, a iz Rima dalje. Vjerojatno je boravio u kojem veem
dominikanskom samostanu Italije, Francuske ili Njemake. Sv. Albert ureuje 1248. u
Klnu studium generale, i od te godine do 1252. Toma studira u Klnu. Vjerojatno je u to
vrijeme bio zareen za sveenika.

Na preporuku sv. Alberta Velikog dolazi 1252. kao svreni baccalaureus u Pariz.
Magister uz kojega je poeo predavati bio je Ilija Erunet, dominikanac. ivotopisac (Vilim
de Tocco) kae da je nadmaio sve profesore (magistros) Pariza i istie onu novost koju je
Toma donosio i sadrajem i nainom svojih predavanja. U Parizu nastavlja redovit ivot
sveuilinog radnika. G. 1256. ispunja uvjete i slijedee, 1257. godine, postaje magister,
redoviti profesor. U Parizu ostaje jo dvije godine, do 1259. Nije jasno zato je Toma
premjeten iz Pariza. U Italiji ostaje skoro deset godina (1259-1269). U to vrijeme
razmjerno manje predaje, a pie vie nego u Parizu. Od 1265. vodi kao magister actu regens
dominikansko uilite u samostanu sv. Sabine u Rimu; tu je do 1267. Ponovno je zatim
premjeten u Pariz, kamo polazi koncem 1268. i stie vjerojatno u sijenju 1269. Ostaje do
Uskrsa 1272. Uz djela iz sistematske filozofije i teologije sudjeluje u pismenim raspravama o
averoizmu i o poloaju redovnika (napose pripadnika prosjakih redova) u Crkvi.

1272., poetkom rujna stie u Napulj i ondje osniva novi studium generale. Radi kao uvijek,
veoma ustro, no ipak, ostavio je nedovren III. dio Sume teologije. Nije dospio izraditi neke
najavljene artikule u Sumi, nije dovrio (za promatranje razvoja njegove misli vrlo vano
manje djelo, opusculum, iako prilino velik traktat) De substantiis separatis. Nakon sluenja
svete Mise u kapeli sv. Nikole u Napulju ili na spomen dan sv. Nikole 6. prosinca 1273.
Toma vie nije pisao. Na pitanje svog subrata, prijatelja i suradnika-tajnika brata Reginalda,
odgovarao je da ne moe vie, da je blizu kraja njegova ivota, kao to je kraj njegova
znanstvenog rada. U to je vrijeme govorio, kako vele ti isti izvori, da mu se ini sve to je
napisao kao modica (male vrijednosti) i palea (slama) i da mu je smrt blizu. Naime, ti isti
izvori govore o nekom vienju (quae revelata sunt mihi) i da ga je to vienje i nastali
dojam zaustavio u radu.

Toma je pozvan na opi crkveni Sabor u Lyonu koji ima poeti na 1. svibnja 1274.
Koncem sijenja Toma polazi s dvojicom pratilaca iz Napulja. Nakon kraeg zaustavljanja
kod Monte Cassina dospio je do cistercitskog samostana u Fossanuova ve bolestan i tu je
preminuo rano ujutro, 7. oujka1274.

Vaan, a naporan rad, kritiko izdanje svih Tominih djela - jo nije dovren. Od propovijedi
pripisivanih svetom Tomi tek malen je dio autentian i gotovo sav pripada drugom Tominu
boravku u Parizu. To su propovijedi za intelektualce, vrlo pomnjivo izraivane.

2
2. TEMELJNE MISLI TOMINE FILOZOFIJE

Pitanje o vrijednosti nae spoznaje u Tomino vrijeme nije bilo postavljano kako se danas
postavlja. No ipak, u drugom kontekstu, Toma je obradio vidike koji zahvaaju u sr
pitanja o vrijednosti nae spoznaje. Umski sud, izgraen od pojmova i kopule suda govori o
stvari objektivno, tako kako sama stvar ontiki jest; no ta naa spoznaja, makar istinita, ima
razne stupnjeve i malo kada uzlazi do adekvatne spoznaje. Nadalje, um pri svom sudu spoznaje
i svoj vlastiti in, i zna da je taj in logiki istinit, tj. u skladu sa svojim spoznajnim
objektom. Prema naem dananjem postavljanju pitanja tek sada dolazi kljuna toka: od kuda i s
kojom sigurnou um to zna. Toma odgovara da to um zna, ne novim pridodanim umskim
inom, nego jednostavnom samosvijeu, onom prozirnou uma samome sebi, a do nje
dolazi prigodom bilo kojeg umskog svjesnog ina.

Joseph Marechal, prilino utjecajan u Belgiji i Njemakoj, pokazuje kako je, prema Tomi,
ona kopula suda izgraena zaletom, usmjerenou na cjeloviti jest i ve ga u sebi virtualno
ukljuuje; daljnjom razradbom pronalazimo da je to Onaj koji Jest. Od tuda spoznajna i
onto-logina vrijednost toga jest u svakom sudu.

Tomina metafizika neovisna je o astronomskoj, fizikalnoj ili bilo kakvoj slici svijeta bitno
ovisnoj o okolnostima u kojima nastaje. On svoju metafiziku izvodi iz nekih osnovnih
nazora batinjenih iz Aristotelove filozofije. Slui se ponekad slikama iz nauke o prirodi svoga
vremena, ali razmjerno rijetko i samo kao pomonim objanjenjem. to vie, izriito govori o
relativnosti nae spoznaje o nebeskim tijelima: nebeska pojava koju astronomi sada ovako
tumae, moda se moe tumaiti i drugaije.

Cornelio Fabro, ugledan suvremeni tomist, smatra kako je nauk o participaciji osnovna vizija
Tomine metafizike. Participacija bismo mogli objasniti jednostavnom usporedbom: kiparova
inspiracija osnovica je kipa i kip je upravo time kip, taj takav umjetniki kip to participira
na upravo toj takvoj umjetnikovoj inspiraciji. Jest isto ona to izrie umjetnikov duh svojom
inspiracijom i ono to izrie kip, ali nije isto, jer to je na svoj nain - bujniji i izraeniji - u
kiparevu duhu, a na svoj nain u kiparevu djelu. Ili, isto na drugi nain: kipar nije samo
puki izvritelj svoga kipa, nego naprosto osnovica svega bivstva toga kipa. Moe se
nainiti mnogo odlijeva istog bronanog kipa, ali svi ti odljevi tek time su taj takav, na taj
nain i u tom stupnju umjetniki kip, to participiraju na onoj jednoj realnosti, tj. inspiraciji
u umjetnikovu duhu. Tako otprilike, a uz potrebne prilagodbe, nekako nasluujemo kako sva
stvarnost, od Boga razliita, nije samo neki puko mehaniki od Boga izveden uinak, nego
je to ba participacija na Bojoj punini. I u tom je sva stvarnost stvora. Ta ontiki participirana
stvarnost izrie se onto-logiki analognim pojmovima1. Nauka o analogiji bila je u Tomino

1
Takvi pojmovi izriu isto, ali ne na jednoznaan, nego na nijansiran nain, s nijansiranim smislom.

3
vrijeme, dakako, manje razraena nego je danas. No ovjek primjenjuje svoj logiki
instrumentarij prije nego ga je teoretski i znanstveno razradio. Tako i Toma implicirano
primjenjuje analogiju (i njome izrie participaciju) u mnogo vanih i lijepih pitanja filozofije i
teologije, na primjer kada govori o slinosti stvora s Bogom, kad govori o osobnosti u Bogu i
u ovjeku, o ovjekovoj slobodi volje i o Bojoj slobodi, o odnosu ovjeka prema Kristu s kim
smo u sinovstvu analogni ali u ljudskoj naravi jednoznani, o posjedovanju istine, o ljubavi
unutar Presvetog Trojstva i o ljubavi kojom ovjek ljubi.

Nadalje, Toma je preuzeo od Aristotela (ali preko Arapa, napose preko Averroesa) nauku o
pasivnoj mogunosti i zbiljnosti.2 Napose je lijepo razradio nauku o bitku (esse) kao o
vrhovnoj zbiljnosti.3 Prvo uoimo to je odrednica (morphe, forma). Toma, naime, lui
zbiljnost ukoliko je forma i u koliko je bitak (esse). Iz iste bronce moe se nainiti zvono,
top, kip. Koliko je realno da zvono, top, kip... nisu isto, toliko je realno da je na toj - radom
kipara - obraenoj bronci ostalo "neto", neka svojevrsna realnost, ime je ta bronca
sada komponenta kipa. Recimo isto na ovaj nain: kip je cjelina, bie, ono to jest; a u njemu
je uz komponentu bronce - jo i ono ime ta bronca sada jest bronca kipa, jer kip je zaista
izraen. To ime se ta bronca podvrgava vodeoj zamisli za izradbu kipa (i to ba tog,
takvog) to se zove odrednica (morphe, forma). To je, dakle, zbiljnost kojom je neto ovakvo
ili onakvo.

Slino kao to moemo (i moramo) govoriti o odrednici to je zbiljnost, actus kojom je neko
bie takvo. Isto tako moemo govoriti o "neem" u biu ime ono naprosto jest, jest
stvarnost, rjeava se "prevaga" za biti (dodajmo da to kontrastom bude uoljivije: za biti a
ne ne-biti. Tu zbiljnost-akt Toma zove vrhovnom zbiljom; njome se ozbiljuje (aktuira, ini
stvarnim) sve, pa i odrednice. Toma upotrebljava izraz esse. Spomenimo usput: je li bitak u
biu ograniene savrenosti jedna od komponenata njegovih, realno razliita od drugih
njegovih komponenata, ili je to naziv za snop objektivnih ontikih injenica po kojima se
ostvaruje bivstvovanje bia ograniene savrenosti? O toj pojedinosti Tomine nauke mnogo
se pisalo u prvoj treini ovog stoljea; no kod Tome nije to pitanje bilo postavljeno u tom
obliku, niti je u tom obliku rjeavano. Ovu drugu interpretaciju Tomine nauke donio je Franjo
Suarez D.I.4

Primjena te nauke o bitku naroito je podesna u metafizici o Bogu, gdje Toma pokazuje
kako je Bog isti, potpuni, cjeloviti nerazmrvljeni bitak, jer postoji kao samostalna
stvarnost, ba kao bitak; i tako je Bog bitak, esse i - nita vie, te upravo zato u svoj punini sve
njegove jedrine. To znai da je Bog neizmjeran, jer On je samo Da i nikakav i ni pod kojim
vidikom Ne; prestaju Njegove savrenosti ondje gdje poinje ne-biti; dakle nigdje. A i
te savrenosti nisu kao zbroj vrijednih knjiga u knjinici, nego naprosto kao izvori svega i

2
Dynamis-energeia, potentia-actus.
3
Tu su ve neki neoplatonski elementi koji su doli preko Prokla i Boetija, odnosno preko Avicene i
Averroesa.
4
Franjo Suarez (1548-1617).

4
na nain samog istog izvorita. Da Bog postoji, Toma dokazuje preteno Aristotelovim
putem, tj. iz ne-nunosti bia ovog naeg svijeta (ta bia takve su naravi, da - koliko je do
njih samih - mogu bilo biti, bilo nebiti; i zato nije u njima prevaga da postoje, nego u biu
drugaije naravi u kojemu nema te pasivne mogunosti, samo zbiljnost, i to ova vrhovna,
bitak, esse kao samostalna stvarnost) i iz njihove finalistike usmjerenosti koja ne potjee od
njih. No, Toma ide i Platonovim stazama, te dokazuje da Bog postoji iz stupnjeva savrenosti,
a ti stupnjevi svi upuuju na vrhovnu savrenost kao na svoje izvorite. Toma takoer
govori o vjenoj neoborivosti istine, a ta - da bi mogla biti vjena i neoboriva mora se
zasnivati i oslanjati na neto vjeno i neoborivo, na Boga. I jo analizirajui najvie
karakteristine ovjekove mogunosti, um i volju, Toma izlae kako su one usmjerene na
neto to nema granica, nema ih ni u svom bivstvovanju, ni u svojoj vrijednosti, ni u svojem
trajanju.

Tom istom analizom ovjekovih moi Toma dolazi do zakljuka da je ovjek, po dui, besmrtan.
Dua je odrednica.5 I zato Toma ne samo da ne moe nauavati da je dua u tijelu kao u
grobu, nego jo vie, on dri da stanje odjelitosti due i tijela ne moe biti konano naravno
stanje ovjeka. No o ovjeku Toma pie ne samo kao metafiziar, nego i kao zapaa. Ugodno
iznenauje i svojom opirnou i svojom pronicavou Tomino psiholoko promatranje i
razraivanje onoga to se zbiva u ovjeku na temelju njegovih tenji. S takvim razumijevanjem
za ovjeka i za onaj cjelovit svijet to ga ovjekov um otkriva metafizikim razmiljanjem,
gdje je Bog izvorite svega (sad izostavljamo Tomine teoloke vidike), Toma je mogao
izraditi na zadovoljavajui nain metafizike osnove etike. Etinost se zasniva na ljudskoj
naravi neposredno, a posredno na Bojoj naravi, jer ljudska je narav participacija Boje
naravi. Ono to slijedi iz naravi kao pravo ili, kao dunost ita naelno reeno razum, a
subjektivno primjenjuje savjest.

ivot zajednice ureuje se zakonom, a njemu je pravilo bonum communet, ope dobro; a i
toj brizi za ope dobro izvorite je Boja briga za ope dobro. Da bismo osjetili ljepotu i
plemenitost takvog shvaanja zajednice uope i drave napose, usporedimo bellum omnium
contra omnes (rat svih protiv svih) to ga prikazuje kao prirodno stanje Thomas Hobbes,
ili to nauava Ibn Haldun (1332-1406): nunost vlasti vezana je za pokvarenost ljudske
prirode; vlast je obrambeni mehanizam za sprjeavanje meusobnih sukoba, ona se
slui nasiljem i autoritetom.

Ve iz ovog (dakako fragmentarnog) prikaza moemo zakljuiti kako je Tomina filozofija i

duboka i iroka te jako razraena. Ona je i batinjena i samostalna Tomina. Stil mu je
jezgrovit, relativno jasan i obrauje samo bitno. Premda u najuoj vezi s teologijom, Tomina
filozofija je jedan zaokruen samostalan sistem.6 Po izgradnji sistema s Tomom se moe
usporeivati moda jedino Hegel.

5
U tom pitanju Toma se dri Aristotela.
6
Tako i njegova teologija.

5
Od njegove Sume protiv nevjernika sauvan je velik dio autografa. No od De veritate imamo
sauvane rukopise koji nisu pisani Tominom rukom, ali se iz rasporeda ispisanog i
neispisanog razabire da je to pisano po Tominu diktatu.