Beskonana pravinost

Jedan od znanih Kafkinih aforizama glasi: Nismo greni samo zbog toga to smo (ve) okusili s
drveta saznanja nego i zbog toga to jo nismo okusili s drveta ivota. Greno je stanje u kojem
jesmo, neovisno od krivica. Dakle, greni smo, odnosno osjeamo da na ivot nije u skladu sa
Zakonom, zbog toga jer smo smrtni. To je naa apriorna krivica. Ona se ne moe otkloniti nikakvim
kajanjem, nikakvom pokorom, nikakvim zaslugama. Sve do svoje smrti stajat emo zato pred
(otvorenim) vratima Zakona. Bit emo u procesu koji kao konana, smrtna bia ne moemo dobiti.
Zakon nam je stoga kao takav zabranjen.

Zakon o Zakonu glasi (a odjek toga glasa ujemo u Kantovom zahtjevu da se ne pitamo o temelju
kategorikog imperativa, odnosno na drugoj ravni o porijeklu vrhovne vlasti) da je Zakon
zabranjen prije nego bilo to zabranjuje.

Da bi Zakon mogao odreivati to je dobro, a to loe, mora ostati izvan rasprave o tome je li dobar ili
lo, mora ostati izvan rasprave o zlu, iji je uvjet mogunosti; time i uvjet obiajnih zakona uope.
Imamo, dakle, Zakon kao pred-zakon i zakone u obiajnom (pozitivnom) smislu te rijei.

Tu razliku, razliku koju filozofija prava ograniava razlikom izmeu prirodnog i pozitivnog prava,
Jacques Derrida razmatra u predavanju o mistinom temelju autoriteta pod naslovom Sila zakona. U
njemu e se Derrida posve jasno odrediti u pogledu svjetskoga spora koji traje ve nekoliko stoljea.
Rije je o sporu koji se najbolje otvara pri interpretaciji znamenite Kafkine parabole iz Procesa,
odnosno na podlozi razgovora to ga vode u katedrali optueni Josef K. i sveenik, koji kae:

Kakav god nam vratar izgledao, on je ipak slubenik Zakona, dakle pripada Zakonu, dakle ne
podlijee ljudskom sudu. Takoer se ne smije povjerovati da je vratar podreen ovjeku. Biti vezan
svojom slubom makar samo za ulaz Zakona neusporedivo je vie nego slobodno ivjeti na svijetu.
ovjek tek prilazi Zakonu, a vratar je ve tamo. Njega je Zakon postavio u slubu, sumnjati u njegovo
dostojanstvo znai sumnjati u Zakon. S tim se miljenjem nikako ne slaem, ree K. tresui
glavom, jer ako se ovjek njemu prikloni, tada mora sve to je govorio uvar smatrati istinitim. A da to
nije mogue, to si i ti sam podrobno utemeljio. Ne, ree sveenik, ne mora se sve smatrati istinitim,
mora se samo smatrati nunim. alosna misao, ree K. La postaje poredak svijeta. K. je ovo rekao
na kraju, ali to nije bio njegov konaan sud.

Sveenikove su rijei razumljive, budui da je kao zatvorski kapelan slubenik Zakona. Za njega ono
to je nuno prethodi onome to je istinito. Pravno reeno, legalno za njega prethodi legitimnom,
pozitivno pravo prethodi prirodnom pravu.

Oni koji sveenikove rijei pretpostavljaju rijeima Josefa K. najee se pozivaju na Blaise Pascala,
na njegove formulacije iz 294. paragrafa Misli:

Jedan kae da je bit pravinosti autoritet zakonodavca, drugi komoditet suverena, trei dani obiaj
(navika); a najtanije je slijedi li se sam um da nita nije pravino po sebi; sve se s vremenom
klima. Obiaj sazdaje svu pravednost, ve samim tim razlogom to je ova prihvaena; to je mistini
temelj njena autoriteta. Tko je svodi na njeno poelo, taj je unitava. Nita nije tako pogreno kao oni
zakoni koji ispravljaju greke. Tko im se pokorava zato to su pravini, pokorava se pravinosti koju
on zamilja, ali ne biti zakona: ovaj se sav sastoji u sebi; on je zakon, i nita vie. Tko bi mu htio
ispitivati motiv, naao bi da je on tako slab i tako povran da bi se, ako nije naviknut promatrati sva
uda ljudske mate, morao diviti to mu je jedno doba pribavilo toliko sjaja i asti.
Umijee rovarenja, ruenja Drava, sastoji se u tomu da se uzdrmaju utvreni obiaji, ispitujui ih do
samoga njihovog izvora da bi im se istakao nedostatak autoriteta i pravinosti. Treba, kau, pribjei
temeljnim i prvotnim zakonima Drave, koje je jedan nepravini obiaj abolirao. To je pouzdan nain
da se sve upropasti; nita po tom mjerilu nee biti pravino. Meutim, narod rado slua ove govore.
On zbacuje jaram im to uvidi; i velikai se time koriste na njegovu propast, i propast onih radoznalih
ispitivaa usvojenih obiaja. Zato je najmudriji meu zakonodavcima govorio da ljude, njihovog dobra
radi, esto treba obmanjivati; a jedan drugi dobar politiar: Cum veritatem qua liberetur ignoret,
expedit qoud fallatur (Kad ne zna istinu koja bi ga izbavila, korisno mu je da ga obmanu). Ne treba da
narod osjeti istinitost te uzurpacije; ona je odavno zavedena bez razloga, ona je postala razlona;
treba je prikazivati kao autentinu, vjeitu, i sakriti joj porijeklo ako se ne eli da joj skoro bude kraj.

ini se kao da Pascal ovdje zastupa i brani legalizam, da izjednauje zakonitost i pravednost. No,
koliko je pogreno legalistiko itanje Pascala, jasno je ve iz 298. paragrafa Misli: Pravino je
slijediti ono to je pravino; nuno je slijediti ono to je najmonije. Nuno je, dakle, ono to se
utemeljuje na moi i nasilju, a pravino i istinito jest neto drugo. Inae la nuno postaje svjetskim
poretkom. U tom smislu Pascal nipoto nije na poziciji sveenika, nego je s obzirom na dijalog
izmeu K. i sveenika na strani prvog. Proglaavajui skrueno zakone (jedne institucije) nunou i
pritom se pravei da je iznad istine i lai, sveenik nije nita drugo do cinik.

Upravo to konstatira Derrida kada, polazei od Pascala, ocrtava razliku izmeu prava i pravinosti,
odnosno izmeu legalnosti i legitimnosti. Time se, kako kae, odupire cininom moralu koji tu razliku
brie. Osloniti se treba na pravinost, na etinost, a ne samo na pozitivne zakone ili postojee
zakonodavstvo!

Na prvi se pogled ini da zbog razlike izmeu legitimnosti i legalnosti postoje na jednoj strani
legitimni, a na drugoj strani legalni zakoni. No nema legitimnih zakona kao takvih. Postoje samo
legalni zakoni, koji jesu ili nisu legitimni. Koji su, dakle, legalni zakoni legitimni? to je tajna legitimnih
legalnih zakona? Ti su zakoni postavljeni zakoni, to su zakoni pozitivnog prava, a ujedno i pravini
zakoni, zakoni koji se temelje na pravinosti. Naime, postoje i ilegitimni, dakle nepravini zakoni.
Razlika izmeu pravinih i nepravinih zakona proistjee iz injenice da zakoni postavljanja zakona
nisu identini s ve postavljenim zakonima.

Tek na toj ravni, na ravni zakona postavljanja zakona, poinju prave dileme. Nastupa pitanje
autoriteta zakona. U vrijeme apsolutnih vladara, sunanih kraljeva i tome slino, tajna autoriteta bila
je kljuno pitanje. Pascal, a prije njega Montaigne, govore o mistinom temelju autoriteta zakona i
stoga jer polaze od ve vaeih zakona, iz obiaja. No obiaj nije oduvijek; bit je obiaja u njegovoj
oblikovanosti. Prije obiaja nema obiaja. Bilo je, pak, njegovo poelo, dakle ono ishodite koje
obiajem vlada jo uvijek, sve do njegova kraja. Otuda Pascalova konstatacija da onaj tko obiaj
svodi na njegovo poelo, obiaj samim tim unitava. Dakle, onaj tko se pita o poelu zakona, o
autoritetu na kojemu se zakoni temelje, ve rui postojanost zakona. U temelju ih podriva pokua li
razotkriti njihovu tajnu, demistificirati njihov mistini temelj, odnosno mistinost autoriteta na kojemu
se zakoni temelje.

Derrida mistini temelj autoriteta zakona razotkriva, i barem djelomice ve i demistificira, kada zakon
postavljanja zakona evidentira i identificira kao performativnu mo.

Naravno, demistifikacija mistinog temelja autoriteta zakona na dekonstruktivistiki nain ne

precrtava mistinost, nego je, nakon to je opie, prikazuje na novi i drukiji nain.

Iz performativne moi ne proistjee samo zakonodavstvo, a ponajmanje pozitivno zakonodavstvo.

ak ni ustavotvorni akt kao akt ustanovljenja nove drave-nacije s novim pravom, dakle nove pravne
drave, ne moe posve iscrpiti performativnu mo. Sadraj performativne moi
odreuje poiesis, poiesis u smislu Platonova Simpozija: u znaenju privoenja iz ne-bivstvovanja u
bivstvovanje, odnosno u znaenju proizvoenja bivstvujueg u njegovu bivstvovanju. Pravinost kao
performativna mo ne ocrtava tek razliku izmeu krivice i prava ili izmeu legitimnosti i legalnosti,
nego i razliku izmeu prava i bespravlja, izmeu zakonitosti i nezakonitosti, ak izmeu istine i prava.

U tom je smislu pravinost isto to i dekonstrukcija. Stoga Derrida tvrdi da je lud na pravinost, i to ne
na pravinost uope nego na beskonanu pravinost. Beskonana pravinost je prije svega i iznad
svega pravinost spram drugog kao drukijeg. Beskonana pravinost znai postaviti sebe samog za
temeljna ljudska prava kao prava drugog, od sebe drukijeg ovjeka.

Pravinost ovdje nije legalitet, proraunljiva razmjernost, pravna raspodjela ili distributivna pravda,
nego apsolutna disimetrija.

Beskonana je pravinost kao takva bez temelja. Odatle (usprkos prepoznavanju njenog porijekla u
performativnoj moi) neizbrisiva mistinost autoriteta zakona. Njihov se autoritet, na primjer prilikom
uspostave nove drave inom osamostaljenja, raa takorei u praznini, nastaje iz bezdana, ako ve
ne iz nitine. Njihov je autoritet rezultat istog performativnog akta: Nikakav utemeljujui diskurs ne
moe niti smije osigurati ulogu meta-jezika u odnosu na performativnost ustanovljenog jezika ili u
odnosu na njegovo povlateno tumaenje. Diskurs se tu suoava sa svojom granicom: u samome
sebi, u samoj svojoj performativnoj moi. Performativni postupak ne proistjee iz zakona, nego
zakone postavlja. Ne ide iza njih, nego im prethodi.

Time nam se otvara nova mogunost interpretacije Kafkine parabole Pred vratima Zakona, odnosno
onoga podatka iz nje prema kojem bi onaj tko eka bilo kada, sve do svoje smrtne ure, mogao ui u
Zakon. Ali koji je zbog svoje neodlunosti, tik pred smru, ugledao, iako jo nije bio kadar stupiti u
njega, samo njegov sjaj: auru zakona kao zakona. I tako je ovjek sve do svoje smrti ostao pred
vratima zakona. Bio je, i ostao, pred Zakonom. No, ovjek je sa svojom performativnom moi oduvijek
ve pred Zakonom. Sintagmu biti pred zakonom valja sada razumjeti doslovno, dakle u vremenskom,
a ne prostornom smislu. Biti pred zakonom znai da Zakon ne egzistira prije mene; dakle niti da
Zakon moe ekati na mene. Zakon se uva ne uvajui se, uvan od uvara koji nita ne uva,
vrata ostaju otvorena i otvorena za nita. Prema tumaenju italijanskog filozofa Massima Cacciarija,
koji jo odlunije naglaava da je mo Zakona upravo u nemogunosti stupanja u ve otvoreno,
odnosno dolaska do mjesta na kojem ve jesmo: Kako se moemo nadati da bismo otvorili ako su
vrata ve otvorena? Kako se moemo nadati da emo stupiti-u-otvoreno? U otvorenom smo, stvari su
dane, u otvoreno ne stupamo Stupiti moemo samo tamo gdje moemo otvoriti. Ve-otvoreno
imobilizira ovjek sa sela ne moe stupiti jer je ontoloki nemogue stupiti u ve otvoreno.

Drugim rijeima, Zakon je potpuno ovisan o meni, jer je njegova egzistencija ovisna o meni. Prema
Derridi, nepristupana transcendencija Zakona pred kojom i prije koje se ovjek odrava izgleda
kao beskonano transcendentna i, prema tome, teoloka samo u mjeri u kojoj, ak i kad mu je
najblia, ona ne ovisi samo od njega, od performativnog ina kojim je on ustanovljuje: Zakon je
transcendentan, nasilan i nenasilan, jer on ovisi samo od onoga tko je pred njim i, dakle, prije njega
od onoga tko ga proizvodi, utemeljuje, autorizira u jednom apsolutnom performativu ija prisutnost
njemu samom uvijek nekako izmie. Zakon je transcendentan i teoloki, dakle uvijek budui, uvijek
obean, jer je imanentan, konaan i dakle ve proli

U Derridinim rijeima osjea se odjek egzistencijalizma. No naglasak je na hajdegerovskim

egzistencijalima, ponajprije na njegovom dogaaju prisvajanja (Er-eignis). Pravna epoche, suspenzija
postojeega zakonodavstva, svagda je nepredvidljiv dogaaj, dogaaj koji ne moemo unaprijed
proraunati. Ponajprije ne moemo proraunati njegove posljedice, njegov konaan ishod. Tu ne ide
bez igre na sreu. Svaki je performativni akt rizian. to vie stavimo, to vie moemo dobiti. Ali i
izgubiti.

Na kraju nam ne preostaje drugo nego jo jednom proitati zavrne rijei dijaloga izmeu Josefa K. i
sveenika iz 9. glave Procesa:

Ranije si bio tako ljubazan prema meni, ree K., i sve si mi objasnio, a sad me puta kao da ti nije
stalo do mene. Pa ti mora ii, ree sveenik. No da, ree K., shvati to. Prvo ti shvati tko sam
ja, ree sveenik. Ti si zatvorski kapelan, ree K. i priblii se sveeniku. Njegov hitni povratak u
banku nije bio tako neophodan kako ga je on predstavio, mogao je sasma lijepo jo ostati. Ja, dakle,
pripadam sudu, ree sveenik. Zato bi onda htio neto od tebe. Sud nee nita od tebe. On te
prima kad doe i puta kad odlazi.

Znamo li sada o emu se radi? Ne puno vie nego prije. I sada se moramo sami odluiti jesu li
posljednje rijei sveenika kao zatvorskog kapelana, dakle funkcionera dviju institucija, istinite ili
lane, zavode li nas ili ne zavode te rijei. Istinu moramo vazda izabrati sami! Drugim rijeima, ko eli
biti izbavljen umjesto da se sam izbavi, promait e ulaz koji je odreen samo za njega. Vratar je
govorio istinu kad je ovjeku rekao da mu ne moe dopustiti da ue. Kroz vrata koja su predodreena
za njega, ovjek moe proi i ne mora proi.