Proirena tema "Prirodno pravo" Prirodno pravo zastupa ideju prava koje ne

proizlazi iz autoriteta ovjeka nego je vie predloak (pozitivnog) prava koji je zakonski
uredio ovjek, kojeg i legitimira. Ono je neosporna dunost svake dravne instance i svakog
ovjeka. Pogledajmo najprije dvije tipine leksikonske definicije:

Leksikonske definicije Prirodnog prava

Prirodno pravo (I) (latinski jus naturale), u pravnoj filozofiji naddravno, nadpozitivno
pravo, koje ne poiva na pravu koje odreuju ljudi, niti na ljudskim pravnim formama,
pravo kojem dravno pravo ne moe proturjeiti ni pod kakvim okolnostima (pravo pravo,
prirodno pravo).
(...) Prirodno pravo prepoznajemo kao pravo razuma (...) ve u antikoj filozofiji, a potom u
novom dobu (renesansa, barok i prosvjetiteljstvo). Prirodno pravo postalo je poseban
akademski predmet sa zatjevom da postane filozofija prava, temelj velikih pravnih sustava
(Grotius, Pufendorf), temelj teorije dravnih i drutvenih ugovora, a samim tim i
konstitutivne drave, temelj humaniziranja kaznenog prava (ukidanje procesa protiv
vjetica i muenja), kao i temelj pozitiviranja ljudskih prava, a tako i liberalne drave.
(...) Zloupotreba pozitivnog dravnog prava u 20. stoljeu, nakon 1945. godine dovela je
ponovnog oivljavanja filozofske antropologije i do "povratka prirodnog prava".

[preuzeto iz Bertelsmann Discovery Lexikon]

Prirodno pravo (II): Cjelokupnost prava koja su potvrena u biu svakog ovjeka, u
njegovoj prirodi, ovjeku uroena prava. Svaki ovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka
prirodna prava (npr. pravo na ivot i tjelesnu nepovredivost ili na osobnu slobodu),
neovisno o njegovu spolu, starosti, poloaju u drutvu, neovisno o vremenu, mjestu ili
dravnom ureenju u kojem ivi. Prirodna prava su naddravna i zbog tog neotuiva,
"vjena" prava; ta prava se razlikuju od zakona i od drugih dravno-pravnih nametnutih
normi koje se s vremenom mijenjaju, dakle ona se razlikuju od pozitivnog prava i
zahtijevaju veu pravnu kvalitetu nego pozitivno pravo.
Korijeni ideje prirodnog prava seu do grke antike; prirodno pravo je u odreenoj mjeri
sadrano i u filozofiji nekih sofista (5.i 4. stoljee prije Krista), u filozofiji Platona (427.-347.
prije Krista) i Aristotela (384.-322. prije Krista), posebno ih je oblikovao filozof Stoa (od 3.
stoljea prije Krista) i njegovi grkih i rimskih pristae, te dalje razvijao od Ciceron (106. -
43. prije Krista), Seneka ( 4. godina prije Krista/ - 65 poslije Krista) i Epiktet (ca. 50.-138.).
U kranskoj filozofiji i teologiji srednjeg vijeka, te posebno u filozofiji Tomasa
Akvina (1225.-74.) i drugih kolastiara prirodna prava vrijede kao ue boanskih prava
koja djeluju u ovjeku.
Politiko znaenje prirodna prava dobila su tek s prosvjetiteljstvom (17./18. stoljee).
Teorija prirodnog prava, koju su razvili J. Althusius (1557. - 1638.) i H. Grotius (1583. -
1645.), te dalje preraivali i razvijali S. Pufendorf (1632. - 1694.), Chr. Thomasius (1655. -
1728.), Chr. Wolff (1679. -1754.), J. J. Rousseau (1712. -1778.), I. Kant (1724. -1804.) i
drugi, po kojoj su prirodna prava potvrena u razumnoj prirodi ovjeka (razumna
prava) koristila je kao filozofska osnova Francuske revolucije (1789.) i drugih "graanskih"
revolucija 18. i 19. stoljea te je postala sredstvo graanstva u njegovoj borbi protiv
feudalistikog dravnog sistema (feudalizma) i apsolutistike drave (apsolutizma), a za
pravnu dravu. U ljudskim i graanskim osnovnim pravima na kojima poiva pravna drava
novog vremena, prirodna prava dobivaju konkretno oblije.

[iz: Beck, Reinhard: Struni rjenik politike, Izdavaka kua Krner, Stuttgart 1986. godine, S. 637]
Jasno je da ljudska prava potjeu iz te tradicije. Racionalistiki i prosvjetiteljski nauk o
prirodnom pravu doivio je svoj vrhunac u 17. i 18. stoljeu. U 19. stoljeu dominirao je
suprotan pokret, pokret protiv nauka o prirodnom pravu - pravni pozitivizam, koji polazi od
toga da je pozitivno (zakonsko) pravo jedino vaee, neovisno o tome to ono kae. Oba ta
pravca imaju dobrih strana, ali se jednako u oba kriju i opasnosti. Obje pozicije dale bi se
ovako usporediti:

Nauk o prirodnom pravu Pravni pozitivizam

Postoji nadreeno uvijek vaee prirodno Pravo nastaje iz pozitivnih normi neovisno
pravo koje je predloak pozitivnih normi. o njihovu sadraju.

Klasini nauk o prirodnom pravu zauzima Klasini pravni pozitivizam zauzima se za

se za apsolutni pravni sadraj. apsolutnu pravnu normu.

"Dakle, postoje pravna naela koja su jaa
od svake pravne forme, tako da neki zakon
koji proturjei ovim naelima jednostavno
ne vrijedi. Ova naela nazivaju se prirodno
ili pravo razuma. Ta prava su zacijelo
okruena nekim dvojbama, ali su se iz
stoljetnog rada razvili neki dijelovi koji su
sakupljeni u Povelji o ljudskim i graanskim
pravima na ope odobravanje irom
svijeta."
[Gustav Radbruch, Filozofija prava, 1950.]
O sadraju prava odluuje politika.
"ak i najmanje zakonsko pravo, iako je
samo formalno doneseno, duni smo
smatrati obavezujuim."
[Karl Bergbohm, Jurisprudencija i filozofija
prava, 1892.]
"Neosporna je istina da pravna vlast(sila)
moe utvrditi bilo kakav pravni sadraj."
[Felix Soml, Osnovna pravna nauka,
1927.]

Sudac ima pravo dati prednost svom Sudac je strogo vezan za zakone koje je
zdravom razumu i rasuivanju pred slovom donijela drava.
zakona.

Opasnost: Nesigurno pravo, samovolja Opasnost: "Nepravedni" zakoni nekog

diktatora provode se tono onako kako su
napisani

[Grafiki prikaz ove usporedbe nai ete u dijagramu uz proirenu temu Prirodno pravo]

Pravni pozitivizam 19. stoljea ekstremni sluaj da se ustanovi "perverzno" pravo smatrao
je samo hipotetikim sluajem. Ali upravo to se dogodilo u totalitarnim i faistikim
diktaturama 20. stoljea. Zbog toga je nakon Drugog svjetskog rata dolo do zaokreta, do
povratka prirodnom pravu. Sad se u sklopu Ujedinjenih naroda prirodno pravo pokuava
pozitivirati u formi ljudskih prava. To znai, ostaje se pri ideji da postoji nadreeno pravo,
ali se to nadreeno pravo pokuava propisati obvezujuim za sve ljude.

Rije se, dakle, o kompromisu izmeu dvije, gore opisane, ekstremne pozicije: Naravno da
u prvom redu vrijede propisani zakoni, ali se mora sprijeiti djelovanje po slovu zakona po
svaku cijenu. Ako zakoni povreuju pravednost, onda ovjek ima obvezu da ih ne slijedi. A
ta se podrazumijeva pod "pravednou" moe se vidjeti iz dokumenata priznatih diljem
svijeta, posebno iz Ope deklaracije o ljudskim pravima.
Teorija prirodnog prava: ija priroda? Koji zakon?
Postoji prirodni zakon, postoje prirodna prava, postoji stanje prirode. Onda postoji naturalizam, i zakoni
prirode, i nadnaravno. Postoji prirodni ovjek sv. Pavla i natura pura skolastika. Onda postoji priroda i Bog
prirode. Postoji prirodna znanost, prirodna povijest, prirodna selekcija, prirodna filozofija i filozofija prirode.
Postoje Baconovski znanstvenik koji prouava prirodu (putting nature on the rack), i Galileo koji nam veli
kako je knjiga prirode zapisana u jeziku matematike. Nemojmo zaboraviti niti knjievna djela; poput
Lukrecijeve On the Nature of Things, Humeova Treatise of Human Nature, Rortyeva Philosophy and the
Mirror of Nature, i Wilsonova On Human Nature. Postoji Emersonov esej Nature. Za fanove stripa,
postoji Mr.Natural; za fanove opskurnih superheroja, preapsurdan da bi ikada dobio filmsku adaptaciju od
milijardu dolara, postoji NatureBoy. Postoji film Natural Born Killers Olivera Stona i The Natural. Ringo Starr
pjeva"ActNaturally," Aretha Franklin"(You Make Me Feel Like)A Natural Woman," album Two Against
Nature Steelya Dana...

Postoje prirodne katastrofe, prirodni resursi, prirodni plin i umiranje prirodnom smru. Postoji prirodna
ljepota, ali i nakaze prirode. Postoji povratak prirodi i prirodno opijanje. Postoji Majka Priroda, etnje u
prirodi, prirodna hrana, prirodno planiranje obitelji i prirodni poroaj. Postoji prirodni poredak i druga
priroda.. Postoje prirodni brojevi. Postoje svi primjeri koje nisam nabrojao. Postoji postovi koji poinju
zvuati kao nastupi Georgea Carlina.

S obzirom da se "priroda" i "prirodno" koriste na razliite naine, nije udno da ljudi esto krivo shvaaju
to teoretiari klasinog prirodnog prava (classical natural law) misle kada definiraju ono to je dobro za
ovjeka u terminima onoga to je prirodno, a ono to je loe kao ono to je suprotno prirodi. Tako dolazi
do hrpe zbunjenih prigovora: "Ako je neprirodno loe, nije li koritenje naoala i protetskih udova
pogreno?; "Ali sve je prirodno, jer sve prati zakone prirode"; "Ako sam takav roen onda mora biti
prirodno"; itd. Prigovori takve vrste odraavaju temeljne zablude o tome to teoretiari prirodnog
prava misle pod "priroda".(Ponavljam, govorim o teoriji klasinog prirodnog prava, ona koja je
ukorijenjena u klasinoj metafizici Platonske, Aristotelovske i/ili Skolastike vrste. Ostavit u da majstori
"nove teorije prirodnih prava" govore za sebe.)

Osnovna ideja stvarno nije toliko komplicirana, i moe je se shvatiti, barem u prvoj aproksimaciji,
referenciranjem na svakodnevne primjere. Svi znamo da je u prirodi trave zahtijevanje vode i suneve
svjetlosti, ali ne previe topline; i iz tog razloga dobro je za travu da je zaljevana i dobro osvijetljena, a loe
je za nju kada nema vode i suneve svjetlosti, ili kada je izloena velikoj toplini. Svi znaju kako je u prirodi
stabla da zahtijeva tlo u koje moe pustiti svoje korijenje i iz kojeg moe crpiti vodu i nutrijente, i stoga je
dobro za drvo da pusti korijenje, a loe je za njega ako je nekako sprijeeno u tome. Svi znaju kako je u
prirodi vjeverice da skuplja oraie i sline plodove, te da se brzo kree kako bi izbjegla predatorima, stoga
je dobro za nju da radi te stvari, a loe je za nju kada iz nekog razloga to proputa initi. Priroda tih stvari
podrazumijeva odreene ciljeve ije ostvarenje znai i procvat kao vrste stvari koje jesu.

Dakle, nitko ne bi dao glupu primjedbu koja bi upuivala da, s obzirom kako su neke stvari prirodno
dobre za vjevericu, onda to znai, apsurdno, da bi stavljanje male udlage na slomljenu nogu
vjeverice kako bi bre zacijelila, bilo "neprirodno"; ili da rei kako su neke neke stvari prirodno
dobre za travu, takoer znai, apsurdno, da bi zalijevanje prskalicama, umjesto kie, bilo
"neprirodno". Jer prilino je oito da, iako je to ovjek napravio pa je umjetno, nijedna od tih stvari nije
neprirodna u relevantnom smislu. Udlaga ne ometa ostvarenje ciljeva (namjena) koje vjeverica mora ispuniti
kako bi napredovala kao vrsta stvari kakva je, a prskalice ne ometaju ciljeve koje trava mora ispuniti da bi
napredovala kao vrsta stvari kakva je. Naprotiv, udlaga i prskalice olakavaju ostvarenje tih ciljeva.

Slino tome, nitko ne bi prigovorio da je trivijalno govoriti o tome to je prirodno za drvo, vjevericu,
itd., jer u konanici, sve tako i tako slijedi zakone prirode. Jer, iako je naravno istina da su sve
materijalne stvari podlone zakonima fizike, razliite vrste materijalnih stvari imaju svoje posebne prirode
koje odreuju posebne vrste napredovanja (procvata). Brzo kretanje je neto to je potrebno vjeverici kako
bi bi bila u stanju napredovati kao vrsta stvari kakva je, ali to nije vrsta stvari koja je potrebna travi ili stablu
kako bi ono napredovalo kao vrsta stvari kakva je. Osim zakona koji upravljaju svim materijalnim stvarima
kao takvima, postoje manje fundamentalni zakoni koji reguliraju samo specifian dio prirode, i oni
odraavaju dobra karakteristina za te razliite dijelove.

Takoer nitko ne bi dao smijenu primjedbu o tome da ako je odreena vjeverica roena bez noge,
onda mora biti prirodno za vjevericu da nema etiri noge, ili ako neko bolesno drvo ne uspije pustiti
korijenje u tlo te se u konanici srui ili osui, onda mora biti prirodno za drvo da ne puta korijenje.
Jer iako su te okolnosti "prirodne" u smislu da do njih ponekad dolazi u redovnom tijeku prirode i proizlaze
iz faktora internih stvarima o kojima govorimo, a ne nekim ljudskim uplitanjem ili nekim drugim vanjskim
faktorom, oni su svejedno neprirodni u relevantnom smislu. Jer vjeverica roena bez noge ili drvo slabog
korijenja predstavljaju propuste da se realiziraju ciljevi koji definiraju procvat tih vrsta stvari, i stoga su
propusti da se potpuno realizira priroda stvari. To je razlog zato ih zovemo nedostacima stvari.

Nijedan od ovih primjera ne ukljuuje moralnu dobrotu ili zlou, jer moralnost ukljuuje razum i volju, koje
trava, drvee i vjeverice nemaju. Racionalna bia poput nas sposobni su za moralnu dobrotu ili zlou upravo
zato to imamo intelekt i volju. Volja sama ima svoju prirodnu namjenu, potragu za dobrom, a odreivanje
to je zapravo dobro je dio prirodne namjene intelekta. Moralno dobra ponaanje dakle ukljuuju volju da
inimo ono to je dobro za nas s obzirom na nau prirodu, a moralno loe ponaanje ukljuuje spremnost
da inimo suprotno onome to je dobro za nas s obzirom na nau prirodu. I u mjeri u kojoj intelekt zna to
je dobro za nas, odgovorni smo za ta dobra ili loa ponaanja. eljeti initi ono to je "prirodno" za nas
dakle znai, u teoriji klasinog prirodnog zakona, neto poput volje da inimo ono to tei realizaciji namjena
koje, s obzirom na nau prirodu, odreuju to je za nas napredovanje kao vrsta stvari kakva jesmo; A volja
da inimo ono to je "neprirodno" dakle znai neto poput spremnosti da inimo stvari koje tee
sprjeavanju namjena koje, s obzirom na nau prirodu, odreuju to za nas znai napredovati kao vrsta
stvari kakva jesmo.

Kada bi vjeverica bila racionalna, bilo bi prirodno i dobro za nju da eli pobjei od predatora i da skuplja
plodove za zimu, a bilo bi neprirodno i loe za nju da se ponudi predatorima i da jede samo zubnu pastu ili
kamenje. Potonje bi bilo neprirodno i loe za nju neovisno o razlogu zato eli te stvari oteenje
mozga, genetika anomalija koja potie udne elje, lo vjeveriji odgoj, vjeveriji pritisak vrnjaka,
utjecaj vjeverije pop kulture, argumenti vjeverijih filozofa koji su neprijateljski raspoloeni prema
prirodnom zakonu, ili zbog neeg drugog. Takoer bi te stvari bile neprirodne i loe za nju neovisno o
tome koliko snano eli jesti zubnu pastu i prepustiti se predatorima, ak i ako bi smatrala kako je ideja
jedenja plodova i bijega od predatora odbojna. Podrijetlo i snaga elja ne bi pokazivala da su te stvari
nekako prirodne (jo jednom, u relevantnom smislu), nego bi nasuprot tome ukazivale koliko je duboko
iskrivljen i neprirodan postao vjeveriin karakter poput crijeva koji ima toliko pregiba da je teko provesti
vodu kroz njega, ili vinova loza koja raste u toliko isprepletenom obliku da sama sebe omota.

to se tie ljudskih bia, poznavati detaljno to naa priroda odreuje kao dobro za nas zahtijevalo bi
paljivu analizu svake sposobnosti i kapaciteta razuma, govora, rada, seksa i tako dalje. Neu ulaziti u
sve to jer nije bitno za poantu ovog posta, a svaka od navedenih bi zahtijevala posebno tumaenje. (Feser
je o tome pisao na vie mjesta; u knjizi TheLast Superstition, u lanku Classical Natural Law
Theory,Property Rights, and Taxation, i u postovima poput ovog i ovog.) Nijedan teoretiar prirodnog
prava ne tvrdi kako je jednostavno rei "ponaaj se u skladu sa prirodom" kraj prie. To je tek poetak prie.
Poanta za sada je da; dok se javljaju razliita pitanja o pojedinostima o tome to se smatra ponaanjem u
skladu sa prirodom ili suprotno prirodi u pojedinanim sluajevima, opa ideja ponaanja u skladu sa
prirodom ne podlijee ishitrenim primjedbama kakve su prethodno navedene.

Dakle, kada teoretiari prirodnog prava priaju o ponaanju u skladu sa prirodom, ne misli "prirodno za
razliku od umjetnog ili ljudski stvorenog." Primjerice, kada kau da je kontracepcija loa, ne misle to zato
to ukljuuje koritenje pilula, ili mehanikih ureaja, ili gume i slinih tvari koje je osmislio ovjek. Pritom
misle da oigledno osujeuje prirodne namjene seksualnih sposobnosti (ili barem djelomino osujeuje, s
obzirom da nije negirano kako je seks prirodno usmjeren prema povezivanju suprunika, iskazivanju
privrenosti i slino, ba kao i prema prokreaciji). Metode koje ne ukljuuju ljudski stvorene ili umjetne
naine (kao to je to izvlaenje) mogu osujetiti tu namjenu ba kao i druge metode, i zbog toga su u
relevantnom smislu "neprirodne." (Jo jednom, ne pokuavam ovdje odgovoriti na svako pitanje koje se
javlja u konkretnom primjeru, samo ukazati na smisao "prirodnog" o kojemu govorimo.)

Umjetni ili ljudski stvoreni ureaji kao takvi ne samo da nisu "neprirodni" u relevantnom smislu, oni mogu
obnoviti ili ak olakati prirodnu namjenu naih kapaciteta, ba kao to to i rade naoale, alati, raunala,
protetski udovi i slino. (Ovo je tono u konteksu spolnosti ba kao i u drugim kontekstima impotentan
ovjek koji koristi viagru bi olakavao, a ne ometao, prirodne namjene svojih seksualnih sposobnosti.)
Takoer ne postoji nita u teoriji prirodnog prava to bi povlailo za sobom i sklonost prema onome to je
"prirodno" nasuprot umjetnom (Ludizam, feti za "organsku hranu," i slino.) Naprotiv, s obzirom da smo
distinktivno racionalne ivotinje, tehnologija i drugi umjetni proizvodi su manifestacije nae prirode.

Kada govore o onome to je u skladu sa naom prirodom, teoretiari prirodnog prava takoer ne misle na
"prirodno u smislu onoga to se obino dogaa u redovnom tijeku prirode." Razliite stvari se obino javljaju
u redovnom tijeku stvari koje osujeuju nau prirodu ozljede, bolesti, poplave, potresi, i to se toga tie,
nemoralni izbori. Dakle, kada ljudi kau kako je "prirodno" da dijete bude sebino ili da ovjek ima iskrivljen
pogled, iako postoji smisao u kojem je to tono, ne radi se o smislu koji je operativan u teoriji prirodnog
prava. Zlatna ribica e "prirodno" imati tendenciju da jede hranu koju joj bacate u akvarij ak i nakon to joj
to nije potrebno, ali time ne ispunjava svoju prirodu u relevantnom smislu (s obzirom da e se prejesti i
samim time ubiti.) Slino tome, mi imamo, s obzirom na nau ogranienu prirodu kao stvorenih stvari,
uroenu osjetljivost na greke i propuste razliitih vrsta prejedanje, pretjerane reakcije na nepravdu,
pretjerani strah u opasnim situacijama, seksualne poroke, tjelesne ozljede, zaraivanje razliitim bolestima,
itd. Navedeno nije "prirodno" u relevantnom smislu ispunjavanja nae prirode iako je "prirodno" u
drugaijem smislu jer se radi o pogrekama ili propustima kojima smo skloni zbog nae prirode.

Zbog istog razloga, teoretiari prirodnog prava ne misle "prirodno u smislu proizlaenja iz duboko usaene
tendencije." Jer duboko usaena tendencija bi mogla biti rezultat naviknutog poroka ili naslijeene mane,
oboje bi bilo suprotno prirodi u relevantnom smislu. Predispozicija alkoholizmu ili sranim bolestima ne
pomae osobi koja ju ima da ostvari namjene inherentne svojoj prirodi, ak niti ako takve predispozicije
imaju genetiki temelj. Crte karaktera mogu postati toliko naviknute da postanu "druga priroda", ali zbog
toga takoer ne postaju prirodne u relevantnom smislu.

Prirodno takoer moramo paljivo razlikovati od nadprirodnog, u teoriji klasinog prirodnog prava
"nadnaravno" nema nikakve veze sa duhovima i drugim paranormalnim fenomenima, nego sa onime to je
iznad ili dodatno naoj prirodi i namjenama koje su joj inherentne. Primjerice, spoznaja Boga je neto za
to smo sposobni s obzirom na nau prirodu i to nam je potrebno za potpuni procvat kao vrste stvari kakva
jesmo zato je prirodna teologija mogua ali intimna, "licem u licem" spoznaja Boga koja je blaena vizija
nije "prirodna" u tom smislu. To je prije pitanje milosti, podignuti na cilj vii od onoga kojeg moemo ili smo
sposobni postii s obzirom na nau prirodu. (O tome je Feser pisao ovdje i ovdje.)

Tendencija mijeanja prirodnog i nadprirodnog moe se pronai ne samo kod protivnika teorije prirodnog
prava nego i meu njenim prijateljima. S jedne strane postoje kritiari Katolikog seksualnog morala
koji pretpostavljaju da je utemeljen samo na Pismu, ili tradiciji, ili autoritetu papa. S druge pak
strane, postoje dobronamjerni ortodoksni katoliki autori koji izgleda pretpostavljaju da katoliki
seksualni moral moemo shvatiti i obraniti samo u teolokim pojmovima primjerice u terminima
"teologije tijela", ili "teologije saveza". Obje pretpostavke su krive, jer barem fundamentalni aspekti
Katolikog seksualnog morala (i sigurno njeni najkontroverzniji aspekti) su utemeljeni u prirodnom
pravu, samim time u pretpostavci da su dostupni svim ljudima (neovisno o tome jesu li katolici) i to
bi bilo tono ak i kada ne bi bilo boanske objave na kojima moemo temeljiti teoloke pristupe.

To ne znai da takvi teoloki pristupi nemaju vrijednost. Poanta je da nisu i ne mogu biti potpuni prikaz
spolnog morala. Oni mogu dopuniti ono to znamo iz prirodnog zakona, ali ne mogu ga zamijeniti. Jer milost
se nadovezuje na prirodu. Kada ignoriramo prirodu zbog milosti ili kada zamuujemo granicu izmeu njih,
iskrivljujemo potonje, a prethodno postaje nedostupno onima koji ne znaju ili ne prihvauju boansku
objavu. Zbog toga se, mnogim ne-katolicima, Katoliko uenje o spolnom moralu pogreno ini kao obian
diktat, ili u najboljem sluaju kao neto isto teoloki to moe privlaiti samo one koji su ve uvjereni u
moralnu relevantnost prie o Adamu i Evi, ili analogije izmeu suprunika na jednoj strani te Krista i Crkve
na drugoj.

To nas dovodi do "pravne" strane prirodnog prava, a samim time do drugog pojma koji se koristi u razliitim
smislima to treba paljivo razlikovati. Je li prirodni zakon zakon kojeg je postavio Bog? I da i ne. Da u mjeri
u kojoj prirodni zakon odraava prirodu stvari, a Bog, kao stvoritelj, je autor stvari i njenih priroda. Ali prirodni
moralni zakon u toj mjeri nije razliit od onoga to smo rekli za travu, drvee i vjeverice. Ne morate studirate
teologiju kako bi otkrili to je dobro ili loe za travu, drvee i vjeverice; dapae, moete biti ateist i to
poznavati. Ista stvar je istinita i za ono to je dobro ili loe za nas s obzirom na nau prirodu (barem u velikoj
mjeri iako postoje vjerske obveze ope vrste pod prirodnim zakonom s obzirom da je Boja egzistencija
doznatljiva kroz nepotpomognuti razum.)

Dakle, prirodni zakon (pravo) se razlikuje od zakona koji je izravno dan od Boga putem posebne objave,
kao zakon dan Izraelu kroz Mojsija. Znanje potonjeg zahtijeva poznavanje specifinih povijesnih dogaaja
i odreenih uda koji se veu uz te dogaaje. Prirodni zakon nije takav: on je u principu dostupan svim
ljudima jednostavno kroz vrlinu bivanja racionalnim i u stanju poznavati to je dobro ili loe za njih s obzirom
na njihovu prepoznatljivu prirodu. Stoga Akvinski razlikuje prirodni zakon od boanskog zakona. (On
takoer razlikuje prirodni zakon od ljudskog zakona, koji je, ili bi barem trebao biti, utemeljen u prirodnom
pravu i koji odreuje, kada ve nije jasno, kako se prirodno pravo primjenjuje u konkretnim povijesnim
okolnostima; a iz vjenog zakona, arhetipove ili ideje u boanskom umu prema kojem Bog stvara stvari i
koji je stoga krajnji temelj za prirodno pravo, ak i ako moemo znati puno o prirodnom pravu ve samim
poznavanjem ljudske prirode, bez referenciranje na Boga.)

Dakle pogreno je pretpostaviti da su argumenti prirodnog prava inherentno teoloki, barem u

smislu u kojem mnogi kritiari pretpostavljaju. Iako bi teoretiari prirodnog prava smatrali prirodnu
(nasuprot otkivenoj) teologiju dijelom cjelovitog opisa prirodnog prava, postoje jo uvijek velika
podruja moralnosti koja moemo poznavati bez referenciranja na teoloke tvrdnje bilo koje vrste,
a to ukljuuje i one koje su stvar najveih kontroverzi izmeu teoretiara prirodnog prava i njihovih
kritiara (npr. pobaaj i spolni moral). (Feser je pisao vie o vezi izmeu teologije i etike ovdje i ovdje.)

Dakle, za teoretiare prirodnog prava, odreene stvari su "prirodne" za nas u smislu nastojanja ispunjavanja
onih namjena ija realizacija predstavlja na procvat kao vrste stvari kakve jesmo. Ali moda je takoer
prirodno za nas u drugaijem smislu, u smislu slabosti kojoj smo skloni s obzirom na ogranienja nae
prirode da elimo negirati kako smo podloni prirodnom zakonu. U tom smislu smo svi barem prirodni
odvjetnici, ali poprilino ljigave vrste traimo, ne pravdu, nego bilo koji mogui nain kako bi se oslobodili
odgovornosti.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni lanak Whose nature? Which law?. (Za pojanjenja moete proitati
povezane linkove odnosno komentare na izvornom postu.)

PS

Zato etiri slike vjeverica? Zato to bi pet bilo previe...

Bezboni moral? Zato je judeo-kranstvo potrebno za ljudska

prava
"Europa e se vratiti Vjeri, ili e nestati. Vjera je Europa, a Europa je Vjera." Tako je zapisao Hilaire
Belloc 1920. godine kada se inilo da je smrt kranstva na Europskome kontinentu odmah iza horizonta.
Izgleda da smo proli taj horizont. Tek 21 posto europljana izjavljuje da smatra religiju "vrlo vanom", a jo
manje tek 15 posto odlazi na tjednu slubu bilo koje vrste. Tek 41 posto vjeruje u osobnog Boga. Srce
nekadanjih kranskih zemalja postalo je carstvo ponekad netolerantnog sekularizma.

Prole godine[2004.], kandidatura uglednog filozofa Rocca Buttiglionea na mjesto povjerenika za

pravosue Europske Unije odbijena je na temeljima toga to vjeruje u tradicionalni katoliki moralni nauk o
seksualnosti unato injenici da je Buttiglione jasno izjavio da se protivi dravnom nametanju takvog
nauka.

Ne trebam ni napomenutu kako europljani nisu openito pretjerano zabrinuti takvim razvojem dogaaja,
veina ih sigurno ne bi prihvatila Bellocovu apokaliptiku prognozu. Ipak, postoje i iznimke. Papa Benedikt
XVI. i njegov prethodnik Papa Ivan Pavao II upozorili su na trendove i pozvali na "re-evangelizaciju"
kontinenta. Zabrinutosti tih ljudi ne moemo odbaciti tek kao obranu interesa.

Neki ugledni mislioci koji nisu niti religiozni, ak niti politiki konzervativni noviji sluaj
njemakog filozofa Jurgena Habermasa, koji je i ateist i ljeviar izrazili su svoje razmiljanje kako
vrijednost individualnih prava, moralne jednakosti i ljudskog digniteta moda nee preivjeti
propadanje judeo-kranske kulture u kojoj su nastali. Postoji vrlo dobri razlozi da vjerujemo kako
postoji bitna veza izmeu tih vrijednosti i kulture o kojoj priamo veza zbog koje bi se i nevjernici trebali
nadati oivljavanju vjerske tradicije Zapadne civilizacije. Temeljito sekularizirana Europa nee dugo ostati
slobodna i civilizirana Europa.

Ideja da ljudska bia samo po sebi imaju priroeno dostojanstvo zapoela je sa idovima. Poznato je da
su drevni idovi bili jedinstveni u svom inzistiranju kako njihov Bog nije tek jedan od plemenski bogova,
nego je bio sam Stvoritelj svemira prema ijoj slici su svi ljudi stvoreni.

Ono to je manje poznato je da takav osebujan metafiziki koncept Boga posluio kao temelj
prepoznatljivog moralnog razmiljanja jer s obzirom da svako ljudsko bie predstavlja sliku samoga Boga,
onda svako bie ima vrijednost koja nadilazi sve drugo u svijetu, svako ljudsko bie, prema tome, ima istu
vrijednost. tovie, taj Bog svemogui Zakonodavac zapovijeda svim ljudima da se ponaaju prema
svom jedinstvenom statusu te da smatraju odgovornima one koji se tako ne ponaaju. idovski koncept
Boga se zato esto opisuje kao "etiki monoteizam": Ne tek suhoparna filozofska apstrakcija, on poziva
ljude da promijene ponaanje jedan prema drugome, kao i svoje miljenje o boanskoj naravi.

Kranstvo je od idova naslijedilo takvo univerzalno tumaenje monoteizma te ga nastavlja dalje razvijati.
Ljudska bia su toliko vana u Bojem planu da je sam Bog postao jedan od njih u osobi Isusa Krista,
pretrpio je ponienje smrti na kriu kako bi otkupio ljudske grijehe, uskrsnuo je od mrtvih kako bi ljudima
omoguio ivot vjeni. Doktrine inkarnacije, raspea i uskrsnua uzdiu ljudsko dostojanstvo do najvee
zamislive granice, kao to pokazuju implikacije tih doktrina kroz sljedea stoljea.

Krani nisu smatrali da je Bog tek daleki Prvi Uzrok nego sveprisutni i brini Otac, koji poziva svakog
ovjeka da postane sin ili ker koji e zauvijek boraviti u Njegovom domu. Takvo razmiljanje se razvilo u
koncept theosisa odnosno "poboanstvenjenja" u kojem je cilj kranskoga ivota koliko je to mogue za
ogranienja bia postati slian prirodi samoga Boga. Kao to je rekao Sv. Atanazije; "Bog je postao
ovjekom kako bi ovjek mogao postati Bogom." To usavravanje ovjeka omoguilo je Posveenu
Viziju(lat. visio beatifica), vjeno izravno zajednitvo sa boanskim; djeca postaju odrasli jer su postala
sposobna za zrelo zajednitvo sa svojim Ocem.

Drutvene i politike posljedice ove uzviene vizije pozicije ljudskog bia u kozmikom poretku su bile
dramatine. Bijedno postupanje prema siromanima, osakaenima i oboljelima, te drugim nemonicima u
predkranskim poganskim drutvima, vie nije bilo moralno podnoljivo. Ukinute su rimske gladijatorske
borbe, edomorstvo, naputanje novoroenadi, pobaaji. Seksualni in vie nije promatran kao sredstvo
putem kojeg mukarac iskazuje svoju dominaciju nad enom i drugim mukarcem(te se ponekad
razmnoava), nego je uzdignut na status fizike manifestacije brane ljubavi kao to je ona Krista prema
Njegovoj Crkvi. Blud i preljub su zabranjeni za mukarce ba kao i za ene, a razvod i poligamija su osueni
jer su nespojivi sa potivanjem dostojanstva braka.
Zbog tih i nekih drugih razloga, status ena se neizmjerno poboljao. ene vie nisu promatrane kao
vlasnitvo svojih mueva, ili tek kao rasplodni strojevi ili sredstva za osobni uitak. Od mukarca se sada
oekuje da zadovolji svoje seksualne apetiti tek uz uvjet ivotnog vezanja za jednu enu, odbacujui sve
ostale te je morao ne samo skrbiti za nju i svako dijete koje bi se rodilo unutar njihove zajednice, nego je
voljeti i rtvovati se za nju kao to je to Krist uinio za njega.

Feministkinje koje to promatraju kao paradigmu seksistikog ugnjetavanja ne shvaaju koliko je takav
status bio neizmjerno bolji od statusa ena u svakoj kulturi izvan judeo-kranske tradicije. Doista, napredak
do kojeg je dolo u takvim kulturama primjerice ukidanje prakse satia(kada udovica lijee na muevoj
lomai), vezivanje stopala, klitoridektomija su u pravilo nestajali pod utjecajima te tradicije. Kao to je
Alvin Schmidt opseno dokumentirao u svojoj knjizi "Under the Influence: How Christianity Transformed
Civilization", judeokranska tradicija je izravan izvor svih moralnih reformi vezanih uz tretiranje pojedinca
poput ukidanja ropstva koje Zapadnjaci uzimaju zdravo za gotovo, a koje su se proirile sa Zapada po
cijelom svijetu.

Judeo-kranska tradicija je takoer izravan izvor ideje univerzalnih ljudskih prava koja su postala zatitni
znak retorike internacionalistikih birokrata Europe koji inae sa prezirom gledaju na judeo-kransko
podrijetlo. Razlika(ako ne i odvajanje) izmeu crkve i drave je oduvijek postojala unutar kranstva, a
smisao toga je bilo postaviti stroge granice moi vlade. Crkvena vlast je bila suprostavljena kao balans
dravi, titila je obitelji i pojedince od dravne(samouvjerene) ambicije.

Kranski skolastiki mislioci srednjovjekovnog perioda, najvaniji meu njima Sv. Toma Akvinski, razvili
su sofisticirani sustav etike prirodnog prava prema kojoj postoji objektivan i racionalan, dokuiv moralni red
prema kojem trebamo suditi legitimnost svih drutvenih konvencija i uredbi, te ponaanje vladara.
Nasljednici skolastiara izveli su iz prirodnog zakona prvu razvijenu teoriju prirodnih prava sa ciljem
ogranienja vlasti europskih vladara nad uroenicima u njihovim novim kolonijama. panjolski teoretiari
poput Francisca de Vitoria i Bartolomea de Las Casasa tvrdili u kako ameriki indijanci, iako nevjernici,
imaju pravo na ivot, slobodu i vlasnitvo; kao ljudska bia nisu nita manje podloni prirodnom zakonu
nego to su to krani, samim time posjeduju ista prirodna prava poput krana.

U kontekstu protestantskog kranstva, John Locke je razvio verziju teorije prirodnog prava koja je bila
najutjecajnija unutar anglo-amerike politike tradicije. Locke zapoinje idejom kako su ljudska bia Boje
djelo, time i njegovo vlasnitvo, "poslani u svijet po Njegovoj zapovijedi i po Njegovom zadatku." Ako je
svaki ovjek Boje vlasnitvo, onda onaj koji povreuje tui ivot, slobodu ili vlasnitvo zapravo oteuje
ono to pripada Bogu. Kako bi izbjegli krenje Bojih imovinskih prava, duni smo ne povrijediti bilo koje
drugo ljudsko bie; to znai da smo duni ponaati se prema drugima ne krei prirodno pravo na ivot,
slobodu i vlasnitvo. U odnosu prema Bogu, svako ljudsko bie je sluga koji mora odgovarati za svoja djela
pred boanskim Vladarom, nema pravo na sebe; ali u odnosu prema drugim ljudima, on je svoj vlasnik
kojeg drugi ne mogu koristiti za ostvarenje svojih ciljeva.

Povijesno gledajui, jasno je kako moralni ideali koje cijene Zapadne sekularisti imaju teoloke
korijene. No, mogu li te vrijednosti dobiti svoje temelje u nekoj drugoj, ne judeokranskoj tradiciji
ili u nekoj sekularnoj filozofiji? Izgleda da ne mogu, dostojanstvo kojeg je Zapadna tradicija pripisala
ljudskim biima u potpunosti proizlaze iz ideje da njihova posebna svojstva razum i slobodna volja,
osobnost i moralni izbor odraavaju prirodu konane stvarnosti koja je sam Bog.

Ne-zapadne religije obino umanjuju znaaj ljudskih bia i osobnih obiljeja koji ih razlikuju od ostalih niih
ivotinja. Hinduizam, Budizam i Taoizam ne vide konanu realnost niti kao boanskog Oca niti kao suca i
davatelja moralnih zakona, nego kao neosobni apsolut koji postoji van dobra i zla, koji je ravnoduan prema
ljudskih problemima. Spasenje prema tim religija, nije shvaeno u terminima kontinuirane egzistencije
nakon smrti, u usavrenom obliku, nego neto skoro suprotno tome; izumiranje u sebi nestanak iluzije da
smo zapravo ikada uope i postojali.

ak i Islam, unato povijesnoj vezi sa Judaizmom i Kranstvom ima znaajno drugaiji koncept Boga.
Alah nije boanski Otac kojemu vjernik moe pristupiti kao sin ili ker, nego zapovjedajua i mona Volja
kojoj se podlijeemo kao neodoljivoj sili. Niti ideja ovjeka stvorenog na Boju sliku, niti pojam slobodnog
moralnog izbora se ne istiu posebno, ak se i sumnjivo gleda na njih. Spasenje prema tome nije stvar
postajanja slinim Bogu i postizanja Blaene Vizije, nego pristupanje vjenom izobilju raznih prizemnih
uitaka hrana, pie i drutvo lijepih ena(iako e neki muslimanski teolozi dati simboliku interpretaciju
tih simbola).

Ne udi da koncept dostojanstva ovjeka, jedinstvenog bia u cijeloj prirodi, nositelja neotuivih prirodnih
prava nije razvijen unutar ne-Zapadnjakih religija. Nije ni oito da bi s obzirom na njihovo poimanje ljudske
prirode ovaj koncept mogao biti prihvaen u takvoj stranoj kulturi.

Ipak, moe li neko isto sekularno opravdanje ovoga ideala pruati zajedniki temelj kojeg bi svi
mogli podrati? Postoje dvije ozbiljne potekoe, posebice jer je koncept ljudske prirode kojeg
prihvaa veina suvremenih sekularnih teoretiara blii konceptu onih religija izvan
judeokranskog okvira nego onih koje su uobliene unutar njega. Jo od Darwina(ako ne i prije)
sekularni mislioci su sve skloniji svesti ljudska bia na nie ivotinje i zatrti svaki prijedlog kako je njihov
kapacitet za razum i volju kvalitativno drugaiji od kapaciteta drugih stvorenja. Doista, sama ideja kako
ljudska bia imaju objektivnu, fiksnu prirodu ili bit i prirodni cilj odnosno smisao temeljne pretpostavke
tradicionalne teorije prirodnog prava je sa podsmijehom odbaena od strane takvih teoretiara.

Filozof Derek Parfit govori ono to moemo smatrati miljenjem veine suvremenih sekularnih intelektualca,
ne postoji objektivna stvarnost koja bi odgovarala tradicionalnom razumijevanju koncepta "osobe". Ljudska
bia iskazuju odreeni kontinuitet u svojim psiholokim i tjelesnim obiljejima kroz vrijeme, kao i odreeni
diskontinuitet. Ponekad su diskontinuiteti zanemarivi, a ponekad su kao kod oteenja mozga, mentalne
bolesti, operacije promjene spola i slino znaajne. Ipak, niti u jednom sluaju ne postoji stalno "ja", a
kamo li dua, koja bi bila temelj svih tih razliitih karakteristika, kao kod budizma, pojam o sebi, ili besmrtne
due predodreene za vjeni ivot u raju ili paklu, je iluzija.

Takvi trendovi u modernoj misli doveli su Jeremy Waldrona, pravnog filozofa sa sveuilita Columbia, (koji
nikako nije pripadnik takozvane vjerske desnice), da ukae kako je vrlo ozbiljno pitanje moemo li
Zapadnjakim idealima jednakih ljudskih prava dati sekularno opravdanje. U svojoj knjizi God, Locke, and
Equality, Waldron primjeuje da je ak i Locke koji je bio protestant provjetiteljskog doba, napustio
srednjovjekovni skolastiki pojam objektivne ljudske biti i prirodnog smisla, a samim time i tradicionalni
temelj vjere u prirodni zakon i prirodna prava naiao na ozbiljni problem kako opravdati vjerovanje u
ljudsku jednakost. Lockeovo rijeenje je bilo pozvati se na ideju da ak i ako ne postoje fiksne granice
ljudske prirode, ljudska bia barem imaju kapacitet za razum koji je dovoljan da ih dovede do vjere u Boga,
a time i shvaanju ideje da su Njegova stvorenje i odgovaraju Njemu za odnos prema drugima.

Skolastiari su vjerovali da iako ovjekova fiksna bit i prirodni cilj ili svrha potjeu od Boga u nekom
konanom smislu, moemo izvesti iz te biti i prirodnog smisla doktrinu prirodnog zakona i ljudskih prava
bez da se direktno pozivamo na Boju volju. No Locke, odbacivi te temeljne pojmove, nema se pozvati na
nita drugo nego Boju volju: S obzirom da ne moemo, prema njemu, poznavati nita o ljudskoj prirodi per
se to bi nam reklo kako imamo ikakva prava, moramo se osloniti na znanje kako smo Boje vlasnitvo,
to znai da bi krili Njegova prava ako bi naudili jedni drugima.

Lockeova teologija je dakle bila apsolutno presudna za njegovu politiku teoriju teoriju koja je moda
imala najvei intelektualni utjecaj na Ameriku Revoluciju i prema tome, promatrao je ateizam s krajnjim
uasom. "Odrei se Boga", rekao je "iako tek u mislima, unitava sve." Zbog toga je Locke, iako je bio
utjecajan teoretiar vjerske tolerancije u ranoj modernoj filozofiji, odluno negirao da bi ta tolerancija trebala
vrijediti i za ateiste, jer ateizam potkopava samu mogunost ikakvog opravdanja za vjerovanje u jednaka
ljudska prava.

Kao to Waldron priznaje, poricanje tolerancije prema ateistima danas nije ozbiljna opcija, ali kae da to ne
znai da ne postoji ozbiljan problem kako moemo vjerovanje u ljudsku jednakost opravdati na sekularnim
temeljima. Doista, problem je posebno akutan ako uzmemo u obzir injenicu kako su dananji intelektualci
jo manje od Lockea skloni vjerovati u fiksnu ljudsku prirodu ili prirodni ljudski smisao ili cilj. Smatraju da
ljudska bia nisu nita vie od sluajnog i besmislenog produkta slijepe sile prirodne selekcije; da
se tek malo razlikuju od ostalih ivotinja, a ne da se razlikuju u nekom apsolutnom metafizikom
nainu; te da nemaju nikakvu prirodu koju ne bi mogli promijeniti bilo drutvenim bilo genetikim
inenjeringom. Sasvim oito, pozivanje na Boju volju ne moe ih spasiti kao to je spasilo Lockea: Takvi
teoloki konceptu su, modernom umu, ak neprivlaniji od pojmova prirodne svrhe i esencije.

Dakle to nam je preostalo kao temelj doktrine prirodne ljudske jednakosti ili univerzalnih prava? McLean
je u svom neslaganju sa neslavnom odlukom "Dred Scott" branio pravdu i za roba na temeljima toga da "on
nose znak svog Stvoritelja ... i predodreen je za beskrajno postojanje."McLean nije rekao, po uzoru na
naturalistiki sekularizam, kako je rob kao i svako drugo ljudsko bie tek besmislen produkt evolucije,
predodreen za nestanak; niti je rekao da je robov doivljaj "sebe" iluzija bez ikakve metafizike dubine, te
da je ideja kako on sudjeluje u univerzalnoj, fiksnoj ljudskoj prirodi tek srednjovjekovno praznovjerje. Nije
lako pokazati kako takav deflatorni doivljaj ljudskog bia moe posluiti kao temelj osude ropstva kao
objektivne nepravde.

Stanje stvari kod suvremenih sekularnih moralnih teoretiara, ini se, ne prua puno razloga za optimizam.
Benedikt XVI, u govoru prije svog izbora, upozorio je da se "kreemo prema diktaturi relativizma koji
nita ne priznaje kao konano i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ego i svoje elje"

Sama ideja univerzalno obvezujuih moralnih standarda ukljuujui i standarde pravde koji bi mogli
posluiti kao opravdanje predanosti ljudskim pravima smatra se passe kod veine intelektualaca. Neki
komentatori u akademiji, i posebice u filozofiji, kritizirali su Papinu izjave jer relativizam(shvaen kao
doktrina da ne postoji neto poput objektivne istine) nije toliko rasprostranjen kod intelektualaca kao to se
to popularno misli, i kako postmodernizam i druge eksplicitno relativistike doktrine pripadaju tek glasnoj
manjini, a ne vladajuem pravovjerju. Postoji barem malo istine u tome odgovoru: primjerice, veina
intelektualaca ne sumnja u objektivnu istinu znanosti, ak i to se tie etike, barem veina vjeruje kako
njihov liberalizam podrazumijeva i univerzalne moralne principe koje treba prihvatiti svaka razumna osoba.

Ipak, odbaciti Papino upozorenje na temelju znailo bi da smo propustili uvidjeti poantu. Neovisno o tome
prihvaa li veina profesionalaca vjerovanje da postoji objektivna istina ak i po pitanju morala, moderni
intelektualni ivot je bio nemilosrdan u napadima na tradicionalna moralna i vjerska razmiljanja, i u
promoviranju ideja kako je jedino respektabilno intelektualno ponaanje preispitivanje svih ideja. Rezultat
toga je da se veina onoga to obini ljudi jo uvijek smatraju paradigmom moralne i vjerske istine - veinom
tradicionalna miljenja o tim temama su prezrene od strane intelektualne klase kao puke predrasude, te
da se bilo koje vrsto opredjeljenje po tim pitanjima ini iracionalnim i dogmatinim. Pouka koju prosjena
osoba zakljuuje iz toga je kako intelektualci vjeruju da su sudovi o moralu tek izraz subjektivnih osjeaja,
i kako svi moraju biti barem otvoreni prema mogunosti da tui moralni pogledi mogu biti podjednako dobri
kao i vlastiti.

To nije ono to profesionalni filozofi smatraju "relativizmom" jer ostavlja mogunost da moda stvarno
postoji neto poput objektivne moralne istine- neovisno odgovara li tradicionalnim razmiljanjima i neovisno
o tome trebamo li ikada biti toliko sigurni da zakljuimo kako smo je otkrili. No, to je ono to veina drugih
ljudi smatra "relativizmom", ili barem ima neka svojstva kojeg se boje kod relativizma.

Ako su tradicionalna razmiljanja jednostavno pogrena, i ne moemo prihvatiti nijedno

razmiljanje osim uvjetno, onda se ini neizbjeno da nikada neemo biti predani nekom moralnom
principu koje bi odralo drutvo zajedno. Kada svaki ovjek misli kako je racionalno dopustivo - tovie
da je duan- slijediti moralna pravila koja mu se ine moralno razumna, a ostale uredbe koje se temelje na
drugim pravilima (neovisno o tome prihvaa li ih veina njegovih sugraana) moe smatrati moralno
neutemeljenim. Posljedice takvog razmiljanja su upravo ono to je Papa istaknuo: Nita se ne smatra
sigurnim, a sudac moralne istine postaje, u praksi, "vlastiti ego i vlastite elje."

Sekularne moralne teorije koje zagovaraju suvremeni liberali samo jaaju takav ishod. Primjerice,
utilitarizam, kako ga tumai veina suvremenih zagovornika, smatra kako je krajnji cilj moralnosti
maksimizirati zadovoljstvo pojedinevih subjektivnih preferencija. Ta tvrdnja se predstavlja kao objektivno
istinita, i u tome smislu nije relativistika, ali s obzirom da je cilj moralnosti ispunjenje pojedinanih elja,
koje god da to jesu, oito je da su ranjive na Papinu kritiku kao to vidimo iz zakljuaka do koji su doli
poznati utilitaristiki filozofi poput Petera Singera (za pobaaj, za eutanaziju, ak i za zoofiliiju i nekrofiliju).

Naravno, utilitaristi ne misle kako bi svaku elju trebali ispuniti rekli bi da ispunjenje nekih elja(poput
elje da ubijemo nekog tko vam je presjekao put na cesti) mogu dovesti do frustracije mnogih drugih(s
obzirom da rodbina tog vozaa moe traiti osvetu), dakle takve elje nije doputeno ispuniti. No utilitarizam
ima tendenciju da implicira mogunost barem u principu rtvovanja nekih ljudi radi drugih, ako bi to
maksimaliziralo ukupno zadovoljavanje preferencija. Zbog toga ga openito smatraju nekompatibilnim sa
bilo kojim robusnim konceptom pravde i individualnih prava, sigurno je nekompatibilan sa bilo kakvom
idejom kako ljudska bia imaju ikakvo posebno dostojanstvo. Prihvativi misao kako bolesna djeca imaju
manju vrijednost nego neke ivotinje(koje takoer imaju elje koje se mogu ispuniti ili razoarati), Singer
tek prati tradiciju "ivotinjskih prava" unutar utilitarizma koja ide sve do Jeremya Benthama, duhovnog oca
teorije.

Veina liberala bi vjerojatno radije eljela neku vrstu "drutvenoga ugovora", a ne utilitarizam. Ideja je da
su fundamentalni principi moralnosti ona pravila koje zainteresirani(eng. self-interested), racionalni
pojedinci dogovore te ih slijede u ophoenju sa drugima. No, kada teorije te vrste ozbiljno shvate motive
pravih, racionalnih zainteresiranih osoba od krivi i mesa, postaje sve tee pronai nain kako bi poduprle
bilo kakvu predanost univerzalnim ljudskim pravima. Racionalna, zainteresirana osoba moda ne vidi
nijedan razlog zato ne bi iskoritavala druge ak i do te mjere da ih liavaju ivota, sloboda i vlasnitva
ukoliko takvo ponaanje slui njegovom cilju i ako nema posljedica po njega.

Neki teoretiari drutvenog ugovora pokuavaju izbjei problem tvrdei kako racionalne zainteresirana
osoba ne bi prihvatila takvo ponaanje, jer ako bi drugi saznali za njegovo ponaanje drugi ljudi mu ne bi
vjerovali dovoljno da surauju sa njime. to god mislili o toj strategiji, jasno je da se opet naglaava "vlastiti
ego i vlastiti elje", a kako ima malo toga po pitanju moralnih pravila sa ime se racionalni zainteresirani
ljudi u realnom svijetu slau, ini se da smo opet lieni nekog principa koji bi mogao odrati drutvo zajedno.
tovie, ako se pravila odnose samo na one koji se slau sa njima, onda svatko tko se ne slae svatko
tko ili ne moe ili ne eli "potpisati drutveni ugovor" ne bi imao nikakvih prava. Onda vie ne postoji
mogunost univerzalnih ljudskih prava.(Ne iznenauje da suvremeni sekularni teoretiari drutvenog
ugovora favoriziraju pobaaj i eutanziju u istoj mjeri kao i utilitaristi.)

Drugi teoretiari drutvenog ugovora, najistaknutije liberalni filozof John Rawls, zapravo ne smatra motive
ljudskih bia tako bitnima. Rawls ne poinje sa pitanjem na koja pravila bi pristali racionalni zainteresirani
individualci oni koji postoje iza onoga to naziva "veom neznanja" koje skriva rasu, spol, status, vjeru i
druge potencijalno pristrane faktore. Rawls tako izbjegava gore navedene probleme, ali to dolazi sa cijenom
jer s obzirom da se ne poziva na motive koje stvarni individualci stvarno imaju, teko je zamisliti kako e
principi koje pokuava obraniti biti obvezujui za stvarna ljudska bia. Doista, kako se pribliavao kraju
svog ivota, Rawls je polako priznao kako nije pruao opravdanje za svoj koncept pravde od kojeg bi
razumno mogli oekivati da uvjeri bilo koga tko ve nije simpatizirao te ideale.

Sekularni liberalni filozofi poput Richarda Rortya pozivaju se na Rawlove radove kako bi pokazali kako
liberalni koncept pravde i prava ne moe imati temelje izvan drutva koje ve nije liberalno. Prema Rortyu,
razliita drutva liberalna i neliberalna, slobodna i totalitarna u konanici imaju drugaija fundamentalne
moralne obaveze, i ne postoji nada za taj projekt kako e pronai objektivne standarde neovisno svih njih
jer bi netko mogao neke smatrati boljim od drugih. Tu vidimo kako sekularna liberalna moralna teorija
dovodi do vrste relativizma o kojem je Papa govorio ujedno se radi i o potvrdi Waldronovih
strahova kako vjerovanje u osnovnu ljudsku jednakost moda nije u stanju racionalno opravdati na
isto sekularnim temeljima.

Treba naglasiti kako nita ovdje izreeno ne podrazumijeva kako nereligiozni ljudi ne mogu vjerovati u
ljudsko dostojanstvo, pravdu i prava, niti negirati kako neka drutva izvan judeokranske tradicije stvarno
imaju slobodne drutvene i politike institucije. Ipak, ini se kako su te institucije koje postoje izvan Zapada,
bili ili nametnute od strane Zapada, ili uvezene iz njega na temeljima ekonomske korisnosti. tovie, tamo
gdje odreene specifine slobode nisu potrebne za ekonomsku korist, esto su i uskraene kao u novoj
Kini, Singapuru i drugim primjerima ideologije "Azijskih vrijednosti".
Ideja kako sva ljudska bia kao takva imaju priroeno dostojanstvo i da to povlai doktrinu objektivnih
vaeih, apsolutnih i univerzalnih ljudskih prava ini se da postoji samo na judeokranskom Zapadu, a
moralni(za razliku od ekonomskih i politikih) pritisci od strane drugih drutava da podre tu ideju dolaze
samo sa Zapada. ini se da oni koji cijene te ideale, ak i ako nisu osobno religiozni, imaju interesa u
ouvanju judeokranske tradicije, jer neovisno na kojim temeljima ta osoba prihvaa navedene vrijednosti,
nije ba jasno da ih moemo odrati na drutvenoj i globalnoj razini bez te tradicije.

U ovom trenutku, ini se kako je upravo u Sjedinjenim Amerikim Dravama(voi Zapadnog svijeta),
judeokranska tradicija najzdravija, a u europskoj domovini ta tradicija umire. Mnoge razlike izmeu
europe i SAD-a, bilo o moralnim bilo politikim pitanjima su, ini se, jasno povezane sa razlikom u vjerskom
razmiljanju.

Iz Amerike perspektive, europljani su spremni predati se zaguujuoj dravnoj birokraciji, ne marei toliko
za individualne slobode i odgovornost koliko za sigurnost koju vlada navodno prua. Zbog toga su takoer
pretjerano skloni procjenjivati ljudsko ponaanje na neosobni drutveno-znanstveni nain umjesto
referencirajui se na moralne kategorije, samim time su sve manje sposobni prepoznati zlo kao takvo to
vidimo iz tendencije europskih komentatora da smatraju moralno jednakima palestinskog bombaa koji
namjerno cilja na djecu i izraelskog vojnika koji sluajno ubije dijete dok se brani.

Osim toga, imamo i oitu opsjednutost sa legaliziranjem, ak i slavljenjem, razliitih poroka poput
pornografije i droga u veoj mjeri no to je to u Sjedinjenim Dravama, propast braka i tradicionalnih
obitelji u mnogim europskim dravama, zajedno sa alarmantnim niskim stopama nataliteta te snanim
promicanjem eutanazije. Ostao je kontinent, koji izgleda ne vidi vei smisao u ivotu nego hraniti se i piti
dobro na raun drugih, raditi malo i pariti se bez razmiljanja o braku ili djeci; kako bi proveli posljednje sate
u razliitim zabavama i zabranjenim zadovoljstvima, a onda kada i ti uici dosade, zavriti ovo besmisleno
postojanje sa to manje boli putem brze injekcije od strane vladinih lijenika.

Moda se radi o karikaturi, ali teko da je neutemeljena. Iz tradicionalne judeokranske perspektive,

opisani nain ivota ve dopola zvui kao opis pakla. Razumljivo je da se ljudi koji prihvaaju tradicionalnu
perspektivu pitaju je li ovo sve nagovjetaj gorih stvari.

Osam keri pohote

U prethodnom postu sam [Feser] identificirao tri aspekta seksa koje mu oito daju posebnu moralnu
vanost; radi se o sredstvu kojim nastaju nova ljudska bia; radi se o sredstvu kojim smo fizioloki
i psiholoki kompletirani qua mukarci i ene; i radi se o podruju ivota u kojem se ivotinjska
strana nae prirode najneumornije bori protiv racionalne strane nae prirode. Kada teoretiari
prirodnog prava i moralni teolozi govore o prokreativnim i ujedinjujuim funkcijama seksa, ono na
to misle su zapravo prva dva navedena aspekta. Osnovna ideja tradicionalne teorije prirodnog
prava u podruju spolnosti je da, s obzirom da je ono to je dobro za nas odreeno prirodnom
namjenama naih sposobnosti, ne moe biti dobro za nas da ih koristimo na nain koji frustrira
prokreativne i ujedinjujue namjene. Trei moralno vaan aspekt seksa, odnosno injenica da nas
jedinstveni intezitet sekusalnog uitka moe navesti na iracionalno ponaanje, nije toliko spominjan
u nae vrijeme pa recimo neto o tome.

Akvinski prua korisne smjernice o toj temi u diskusiji (Summa Theologiae) osam "keri" ili efekata
pohote. Treba imati na umu da "Pohota", kad je pogrdno koriste Akvinski i drugi teoretiara prirodnog
prava i moralni teolozi ne znai seksualna uzbuenost. Ne postoji nita pogreno sa seksualnom
uzbuenou, ak niti intenzivnom seksualnom uzbuenou, samoj po sebi. "Pohota" se koristi u teoriji
prirodnog prava i moralnoj teoriji kao tehniki termin za seksualne elje koje su na neki nain neuredne.
Na koji nain mogu biti "neuredne"? Akvinski zapisuje:
"Grijeh je, kod ljudskog ina, ono to je protivno redu razuma. Red razuma se sastoji od ureenosti
svega prema odgovarajuim namjenama na prikladni nain."(Summa Theologiae II-II.153.2)
Dakle, razumno ili dobro-ureena seksualna elja je seksualna elja koja je "ureena... prema svojim
namjenama" i to "na prikladan nain". Prema tome, seksualna elja je nerazumna ili neureena ako po
njoj djelujete na nain koji frustrira njene prirodne namjene, odnosno ako po njoj djelujete na neprikladan
nain.

Neureenost na nain koji ukljuuje frustraciju prirodnih namjena seksualne elje bi prema Akvinskom
postojala kada bi primjerice takva elja bila usmjerena na neto drugo osim ljudskog bia suprotnog
spola, ili kada bi seksualni in bio sprijeen pri postizanju svog prirodnog kraja inseminacije. Primjer
seksualne elje koja je neureena bi bila preljubnika seksualna elja. Pretpostavite da smatrate neku
osobu suprotnog spola koja nije s vama u braku privlanom. Za sada, nema grijeha; Ali pretpostavite da
umjesto da se odupirete tim mislima i slikama te posveujete svoju panju neemu drugome, vi voljno i
aktivno razmiljate o njima. Tu dolazi do grijeha poude. Smatrati da je druga osoba privlana je samo po
sebi prirodno, i u pravim okolnostima (da ste u braku sa tom osobom) ne bi bilo nita pogreno u
uputanju u seksualnu fantaziju i intenzivnu uzbuenost; ali kada niste u braku s tom osobom odnosno u
braku ste s nekim drugim, zbog okolnosti takve fantazije i uzbuenost su neureene i grene.

Ipak, za potrebe ovog posta, ostavit u po strani pitanja o tome kakva specifina vrsta elja i ponaanje
se smatra poudnom ili neureenom. Kontroverze oko pozicije prirodnog prava oko vanbranog seksa,
homosekualnosti, kontracepcije itd. nisu ono o emu sada piem. (o tome sam pisao na drugim mjestima,
primjerice ovdje). Ono o emu piem nije sama pouda nego "keri" ili efekti poude nain na koji
seksualna elja koja je neuredna obino rezultira s drugim modernim neureenostima.

Jo jedna napomena: Rei da je neka daljnja moralna neureenost uinak poude ne znai rei da uvijek
i potpuno proizlazi iz poude. Govorimo o tendencijama. to su due i jae neije seksualne elje
neureene, to je izglednije da e upasti u druge moralne neureenosti o kojima govori Akvinski;
Ali ako su seksualno elje manje neureene, ili je na njihovu neureenost odgovoreno pokuajima
da ih se ispravi, onda je manje izgledno da e uslijediti sekundarne neureenosti, ili barem nee
biti u istoj mjeri u kojoj bi bile.

Keri pohote
Od osim "keri pohote"; prvih etiri se odnosni na intelekt, a posljednjih etiri na volju. Prva "ker" ili
efekt je ono to Akvinski zove "sljepoa uma", kojom "jednostavni [in] razumijevanja, koji shvaa
neku namjenu kao dobru... je ometen pohotom". Ono o emu Akvinski govori moemo shvatiti ovako;
Intelekt ima kao svoju prirodnu namjenu ili finalni uzrok shvaanje istine. Meutim, istina je
"transcendental", kao to je i dobrota, a transcendentali su konvertabilni jedno prema drugome. Drugim
rijeima, istina i dobrota su zapravo ista stvar promatrana iz drugaijih toaka gledita. Stoga je intelekt u
istom mjeri prirodno usmjeren prema shvaanju dobra kao to je usmjeren i prema shvaanju istine. (Za
diskusiju o transcendentalima vidi knjigu Aquinas.)

Kada, iz bilo kojeg razloga, uivamo u nekoj stvari ili aktivnosti, skloni smo elji da mislimo kako
se radi o dobroj stvari ak i ako nije dobra; i kada, iz bilo koje razloga, smatramo da je neka ideja
privlana, skloni smo elji da mislimo kako se radi o stvari koja je istinita i razumna ak i ako
nije nita od toga. Svi to znaju; ne morate biti tomist da bi to shvatili. Netko tko se voli opijati ili uzimati
kokain toliko uiva u svojem poroku da odbija sluati one koji ga upozoravaju da e se nai u ozbiljnoj
nevolji. Ideolog je toliko zaljubljen u svoju najdrau ideju da e traiti bilo koji dokaza za koji se ini da
potvruje tu ideju, istodobno odbacujui sve upadljive dokaze protiv nje. Glumac ili pisac bez talenta je
toliko zaljubljen u ideju bogatstva i slave da odbija vidjeti kako bi mu bilo bolje potraiti neku drugu
karijeru. I tako dalje. injenica da uivanje u onome to je zapravo loe ili lano moe naruiti kapacitet
intelekta da vidi to je dobro i istinito je poznata injenica iz svakodnevnog ivota.

Ne postoji razlog zato bi mislili da su stvari razliite kada govorimo o seksu. Zapravo i to je dio poante
Akvinskoga upravo zato to je seksualni uitak tako neobino intenzivan, zbog toga je vjerojatnije da e
takav uitak, nasuprot drugim uicima, otetiti nau sposobnost da prepoznamo to je dobro i istinito
kada je ono u emu uivamo zapravo neto to je loe. Konkretnije, zbog redovnog djelovanje po
eljama da se uputate u seksualne ini koje su neuredne, bit e vam sve tee i tee vidjeti da se
radi o neurednim inima. Kao prvo, uitak kojeg osoba ostvaruje u takvim inima e im dati lani
dojam dobrote; a kao drugo, osoba e biti sklona traiti razlog da promatra te ini kao dobre ili
barem bezopasne, odnosno bit e nesklona traiti, ili posluati, razloge zato su loi. Stoga
uputanje u neureeno seksualno ponaanje ima tendenciju umanjivanja sposobnost da vidimo to je
dobro i istinito, posebice u stvarima seksualnog morala. Ukratko, zbog seksualnih poroka postajete glupi.

Ne morate biti tomist da bi to uvidjeli. Svi znaju da pretjeranost u seksualnih uicima moe zaslijepiti
nekoga na loe uinke uputanja u takve stvari. Konkretnije, svi smo upoznati sa primjerima poput onog u
kojem se razvratni ef ili uitelj uputa u potragu za seksualnim odnosima sa svojim podreenim ili
studentima unato riziku po svoju obitelji ili karijeru, primjerom ene koja se zavarava u razmiljanju kako
e oenjeni mukarac s kojim ima aferu ostaviti svoju enu i oeniti nju, korisnikom pornografije koji
odbija priznati da je ovisan, i tako dalje.

Naravno, postoji puno stvari koje tomist smatra seksualno neurednim a koje mnogi ljudi danas ne
smatraju neurednim. To je djelomice, iz tomistike perspektive, posljedica rairene intelektualne
pogreke; Jer kada ispravno shvatite opi metafiziki okvir koji podrava tradicionalnu teoriju prirodnog
prava esencijalizam, teleoloki realizam, itd; onda je poprilino oito da je pristup prirodnog prava
prema seksualnom moralu razuman, i zapravo ga je vrlo teko izbjei s obzirom na taj metafiziki okvir.
Osim toga, sam okvir nije samo savreno obranjiv nego ga je takoer (kao to sam detaljno
argumentirao) poprilino teko izbjei kada ga ispravno shvatite. Problem je to u suvremenom
intelektualnom ivotu veina ljudi ne zna nita, ili u najboljem sluaju zna neke karikature, o toj metafizici i
tradicionalnoj teoriji prirodnog prava koja se oslanja na njega. Posljedica toga je da ne shvaaju
racionalne temelje tradicionalnog seksualnog morala.

Ali tomist ne smatra da je jedini problem obina intelektualna pogreka jer nije istina da se ljudi u
suvremenom zapadnjakom drutvu esto ne slau, na intelektualnoj razini, s teoretiarima
prirodnog prava oko toga to je neuredno; radi se o tome da se obino ponaaju na nain za koje
teorija prirodnog prava kae da je neuredno. Ako takvo ponaanje ima tendenciju umanjivanja
kapaciteta da prepoznate to je istinito i dobro, posebno po pitanjima seksa, onda iz toga slijedi
da raireno odbacivanje tradicionalnog seksualnog morala ima veze s onom vrstom kognitivne
iskvarenosti koju Akvinski naziva "sljepoa uma" (kao to ima veze sa iskrenom intelektualnom
pogrekom.) injenica da ljudi koji se ne ponaaju u skladu sa tradicionalnih seksualnim moralnim
normama ujedno i ne vjeruju da te norme imaju ikakav vrsti intelektualni temelj dakle nije nimalo
iznenaujua. Naprotiv, upravo bi takav razvoj dogaaja teoriji prirodnog prava predvidjela.

U svijetlu te injenice moramo ocijeniti odbijanje nekih suvremenih akademskih filozofa da uope uzmu u
obzir argumente obrane tradicionalnog seksualnog morala. Oni koji to odbijaju tvrde da te argumente ne
treba uzimati ozbiljno jer se radi samo o izraavanju "bigotizma". Za poetak, jedan od problema s
takvom pozicijom je da je oito pogrean. Ili se radi o samoreferenciranju (jer pitanje je li tradicionalni
seksualni moral stvarno "bigotan", a ne racionalno opravdan, je upravo ono o emu se raspravlja); ili je
pogreni ad hominem prigovor (pokuaj odbacivanja argumenta na temelju navodne loe namjere onih
koji daju takve argumente).

Meutim, jo jedan problem je to na takvu strategiju odbacivanja argumenata za tradicionalni spolni

moral kao obinu racionalizaciju "bigotizma" moete odgovoriti protuoptubom da oni koji odbacuju
tradicionalni spolni moral pate od onoga to je Akvinski nazvao "sljepoa uma." Tradicionalni moralist
moe odgovoriti: "Naravno da ete vi odbaciti argumente kao obini bigotizam! To je zato to je va
intelekt toliko zamagljen seksualnim porokom da ne moete vidjeti to je dobro i istinito u pitanjima seksa,
tako da ak ne elite nit pokuati vidjeti to!"

Naravno, ako bi tomist tu prestao, i samo optuio drugu stranu zbog sljepoe uma, onda bi i on bio kriv
zbog samoreferenciranja ili ad hominem napada. Ipak, to pokazuje da ne postoji racionalni nain
izbjegavanja rasprave s onima s kojima se ne slaete po pitanju seksualnog morala. Ako branitelj
tradicionalnog seksualnog morala eli izbjei samoreferenciranja ili ad hominem onda mora dati
argumente za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane; a ako kritiar tradicionalnog
seksualnog morala eli izbjei samoreferenciranje i ad hominem, onda on takoer mora dati argument za
svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane.

Dosta digresije. Ostale tri "keri pohote" koje se dotiu intelekta slijede iz sljepoe uma. Druga je ono to
Akvinski naziva "brzopletosti" koje se dotiu naina na koje neuredna seksualna elja ometa "naum o
onome to treba uiniti zbog cilja." Akvinski tu misli da kao to nas uitak u onome to je neuredno moe
oslijepiti na istinske ciljeve naih seksualnih sposobnosti, tako nas moe zaslijepiti i na sredstva
postizanja tih ciljeva.

Trea ker poude je ono to Akvinski naziva "nepromiljenost", time misli na neuspjeh intelekta
da se uope pozabavi ciljevima i sredstvima. Drugim rijeima, dok "sljepoa uma" podrazumijeva da
se intelekt pita o ciljevima seksa no pogreno odgovara, a "brzopletost" podrazumijeva da se pita o
sredstvima postizanja tih ciljeva no pogreno odgovara; "nepromiljenost" podrazumijeva da se intelekt
uope ne pita koja su sredstva i koji su ciljevi prikladni. "Nepromiljeni" ovjek jednostavno slijedi
neuredne uitke o kojima je postao ovisan na odreeni sub-racionalni nain, "bezumno". Njegova
intelektualna aktivnost po pitanju seksa se ak ne bavi niti racionalizacijom.

etvrta ker pohote je "nestalnost". ini se kako je tu ideja da ak kada pohotna osoba nije potpuno
potonula u "sljepou uma", "brzopletost" i "nepromiljenost", odnosno jo je u stanju shvatiti ispravne
ciljeve i sredstva po pitanju seksa, to shvaanje je dosta slabo. Uitak neurednog seksualnog ponaanja
stalno odvlai pozornost intelekta tako da ono to je istinski dobro nije stalno prepoznato ili mu se ne tei.

Za Akvinskog, volja dolazi nakon intelekta, tako da , neiznenaujue, keri poude ukljuuju i etiri
neurednosti volje. Akvinski opisuje petu i estu ker poude:
"Jedna je elja za ciljem, koju nazivamo 'samo-ljubav' koja smatra uitke koje ovjek eli
pretjeranim, a s druge strane postoji "mrnja prema Bogu", jer je On zabranio eljeli uitak."

"Samo-ljubav", ini mi se, moemo shvatiti ovako; "Nepromiljena" osoba je potpuno potonula u svojim
neurednim seksualnim uicima. Osoba koja pokazuje "sljepou ima" i "brzopletosti" je takoer potonula u
neurednim seksualnim uicima, ali je uspjela isplesti mreu racionalizacija svoje potrage za tim
neurednim uicima. Ipak, bilo kako bilo, fokus poudne osobe je okrenut prema unutra, prema sebi i
prema vlastitim uicima i intelektualnim konstrukcijama, a ne izvan, prema onome to je stvarno dobro i
istinito. Um koji je iskvaren pohotom eli stvarnost prilagoditi sebi, umjesto da sebe prilagodi
stvarnosti. Stoga sama ideja da postoji takva stvar poput prirodnog, objektivnog moralnog
poretka, posebno kada govorimo o seksu, postaje nepodnoljiva pohotnoj osobi.

Nastavak je naravno ono to Akvinski naziva "mrnja prema Bogu"; jer Bog je Sam Bitak, i s obzirom da
je bitak, poput istine i dobrote, transcendental, slijedi da je Bog takoer Sama Istina i Sama Dobrota. Radi
se samo o razliitim nainima poimanja istine boanske stvarnosti. Prema tome, mrziti ono to je zapravo
istinito i dobro znai ipso facto mrziti ono to je zapravo Bog. Naravno, osoba koja je izgubljena u
neurednoj seksualnoj elji moe tvrditi da voli Boga; ako takva osoba zna da je izgubljena u neurednoj
elji i trai osloboenje od toga, onda je ta ljubav iskrena. Jo uvijek ima neko razumijevanje to je istinski
dobro i eli ojaati svoje shvaanje istog, i svoju mogunost traenja dobra. Ali pretpostavimo da osoba
voli svoje neuredne elje, mrzi one koji ga odgovaraju od slijeenja takvih elja, i odbija se
ozbiljno pozabaviti prijedlogom da takva predanost uicima suprotna Boanskoj Volji. Onda je
njegova navodna ljubav prema Bogu lana, on zapravo ne voli Boga, nego idola svoje vlastite
konstrukcije.

Posljednje dvije keri poude su ono to Akvinski naziva "ljubav prema ovome svijetu" i "oaj
budueg svijeta". Za Akvinskoga, ljudska bia qua racionalne ivotinje imaju i tjelesne moi (odnosno
nae ivotinjske moi prehrane, rasta, reprodukcije, senzacije, apetita, motorike) i netjelesne moi
intelekta i volje. Potonje, vie moi, ine nae due besmrtnim i odreenim za ivot poslije ovoga. S
obzirom da su nae ivotinjske moi, i uici povezani s njihovim izvravanjem, prirodni za nas, ne postoji
nita pogreno s time to volimo te stvari; Ali pod "Ljubav prema ovom svijetu" Akvinski misli na
pretjeranu ljubav prema tim stvarima.Neuredni seksualni uici, svojim intezitetom, imaju tendenciju
odvraati nas od dobara intelekta. Djelomice je to zato to nas takvi uici osljepljuju na ono to bi intelekt
inae uvidio kao istinito i dobro, ali takoer djelomice i zato to, iako poudna osoba moe jo uvijek
uvidjeti istinu i dobrotu, njihovo dostizanje je teko jer uitak koji donosi moe biti manje intenzivan od
onog neurednih seksualnih uitaka kojima robuje.

Prema tome, naravno da e poudna osoba biti nezainteresirana za sljedei ivot, i nee biti sklona
osiguranja svoje budue dobrobiti u njemu. initi e joj se hladno, apstraktno i dosadno u usporedbi sa
onima to eli u ovome ivotu; stoga ne udi da su kranski teolozi tradicionalno naglaavali opasnosti
seksaulnih grijeha za besmrtnu duu. Ne radi se o tome da su takvih grijesi najgori grijesi nisu
nego se radi o tome da uici povezani s njima olakavaju upadanje u njih, a ukoliko postanu
navika, vrlo im se teko otri. (Sveenici koji ele umanjiti vanost seksualnih grijeha u ime
suosjeanja time djeluju na nain koji je sve samo ne suosjeajan.)

Suprotni ekstrem

Do sada smo govorili o grijehu pretjerivanja u seksualnim uicima, ali je vrlo vano imati na umu da
postoje i druga podruja ljudskog ivota u kojima postoji neurednost pomanjkanja i neurednost
pretjerivanja. Piui o uitku openito, Akvinski zapisuje:
"to god je suprotno prirodnom poretku je izopaeno. Priroda je uvela uitak u djelovanje koje je nuno za
ivot ovjeka. Zato prirodni poredak zahtijeva da ovjek koristi te uitke, u mjeri u kojoj su nuni za dobrobit
ovjeka, s obzirom na ouvanje bilo pojedinca ili vrste. Prema tome, ako bi netko odbacivao uitke
proputajui stvari koje su nune za ouvanje prirode, on bi grijeio, djelovao bi suprotno poretku prirode.
To se odnosi na porok neosjetljivosti (Summa Theologiae II-II-132.1)"

Akvinski odmah zatim napominje kako je mogue odrei se uitaka na nain koji nije izopaen, kao kad
netko izabire celibat zbog sveenstva ili vjerskog ivota. Takoer postoje sluajevi u kojima suprunici
mogu pristati na apstinenciju od seksa zbog duhovnih razloga; ali ti sluajevi nisu (ili barem ne smjeli biti)
sluajevi kada se seksualni uitak odbacuje kao lo, nego sluajevi gdje se smatra dobrim, ali je svejedno
zaspostavljen radi neega jo boljeg. Normalni tijek ivota je da se ljudi vjenaju, i kada se vjenaju da
imaju seksualne odnose. To znai da je seksualni uitak jednostavno normalni dio obinog ljudskog
ivota. To je neizbjeno s obzirom da smo, po prirodi, podjednako tjelesna i ivotinjska stvorenja kao i
racionalna.

"Porok neosjetljivosti" u pitanju seksualnih uitaka bi se mogao oitovati u braku u kojem jedan suprunik
odbija voditi ljubav, ili to ini nevoljko, ili to ini bez ikakvog interesa, na nain kao to bi netko mogao bez
protesta pristati da opere sue ili baci smee. (Naravno, suprunici su ponekad bolesni, ili umorni, ili pod
stresom, ili iz nekog razloga ne bi ranije imali odnos. Ne postoji nita pogreno s time, problem je kada
jedan suprunik pokazuje stalnu averziju ili nezainteresiranost za seks.)

Ba kao to volja moe biti nedovoljno privuena prema seksualnom uitku, tako i intelekt moe imati
previe negativan stav prema njemu. Primjerice, neki kranski teolozi ranijih stoljea su bili sumnjiava
prema seksualnom uitku, i pogreno su smatrali da se radi o neemu to prisustvuje spolnom odnosu
samo kao rezultata istonog grijeha. Akvinski odbacuje takvo razmiljanje, i u stoljeima nakon njega,
teoretiari prirodnog prava, moralni teolozi, i Uiteljstvo Katolike Crkve je imalo sve pozitivniji stav prema
seksualnom uitku kao nainu kojim priroda olakava prokreativne i ujedinjujue namjene seksa.
[... na kraju se Feser pita zato smo skloni ekstremima i kako pomiriti sve te probleme.]

Ljudska bia su racionalne ivotinje, nismo netjelesni ni aseksualni - kao aneli, ali nismo niti poput ne-
ljudskih ivotinja potpuno tjelesni, uzdiemo se iznad senzacija i apetita. To je, metafiziki, jednostavno
vrlo udna pozicija; jedva je stabilna i zbog seksa ju je posebno teko odravati. Jedinstveni intezitet
seksualnih uitaka i elja, i naa tjelesna nepotpunost quamukaraca i ena, stalno nas podsjeaju na
tjelesnu i ivotinjsku prirodu, kao da nas vuku "dolje". Istovremeno, naa racionalnost nam neprestano
nastoji nametnuti svoju kontrolu i povui nas natrag "gore". Konflikt je toliko zamoran da ga pokuamo
izbjei tako to se priklonimo jednoj od strana.
Dakle, bihevioralno, imamo tendenciju upasti ili u istuntvo ili u seksualnu neumjerenost. Intelektualno,
upadamo ili u pogreke platonizma tretiramo ovjeka kao netjelesnog, duu zatoenu u tijelu ili u
suprotne pogreke materijalizma, tretiramo ljudsku prirodu kao da je svodljiva na tjelesno. Feser tvrdi da
aristotelijansko-tomistika pozicija predstavlja ispravnu ravnoteu, tonije aristotelijansko-tomistika
filozofska antropologija koja utvruje da je ovjek jedna supstanca s tjelesnim i netjelesnim aktivnostima:
te aristotelijansko-tomistika teorija prirodnog prava koja podupire tradicionalni seksualni moral,
istodobno potvrujui esencijalnu dobrotu seksa i seksualnog uitka.
Napisano prema Whats the deal with sex? Part II, autor je filozof Edward Feser. (Pri prevoenju sam
koristio, nerazmiljajui, i "pohota" i "pouda", nisu iste stvari, ali jasno je iz konteksta o emu se radi.)

PS

Svi navedeni poroci su u odreenoj mjeri prisutni u drutvu, a to znai da mnogi - ili ponekad svi-ljudi
upadaju u njihove zamke.

Nije stvar u tome da se ljudi ne slau s tradicionalnim moralom, odnosno odgovorima na bitna pitanja o
seksu, nego im nije jasno zato bi uope netko postavljao takva pitanja. Osim toga, esto moete uti
izjave u kojima ljudi eksplicitno tvrde da su tradicionalisti u krivu to se tie X jer oni osjeaju ugodu
prilikom uputanja u X. Ili, moda X i je pogreno, ali zato se odrei takve ugode. Dosta ljudi misli da
moete neto odbaciti samo zato jer vam se ne svia zakljuak. (Dakle, ne tvrde da je neto pogreno u
premisama ili logici, nego jednostavno ne prihvaaju zakljuak.)

Feser takoer ispravno napominje da oni koji u ime suosjeanja ne ele govoriti o seksualnim grijesima,
ili ak negiraju takvo to, zapravo pokazuju lano suosjeanje ne pridonose istinskom dobru drugoga.

Zavrit u Anscombinim citatom;

"Oni koji pokuavaju pretvoriti seks u obinu leernu zabavu plaaju kaznu: postaju plitki. Prije ili
kasnije govor koji odraava takvo ponaanje postaje plitak. Obeauju svoja tijela; smatraju
beznaajnim ono to je prirodno povezano s nastankom ljudskog ivota."

initi ono to nam je prirodno

Tradicionaliste esto ismijavaju kada se protive nekoj praksi ili politici - primjerice sodomiji, ili ukljuivanju
ena u borbu na temelju toga to to smatraju neprirodnim, ili kada apeliraju na ideju prirodnog zakona
kako bi obranili neki moralni ili pravni stav. Razgovor o tome to je "prirodno", uvjeravaju nas oni koji ga
ismijavaju, je tek ideoloka dimna zavjesa za zastarjelo praznovjerje.

Ipak, upravo je kulturna Ljevica(eng.Cultural Left) kroz posljednje godine nairoko koristila najbestidnije
apeliranje na prirodu. Radikalni "zatitnici okolia" zahtijevaju "Povratak Prirodi!" - ak i "Povratak u
Pleistocen!" ako mogu navesti trenutnu varijantu tog starog slogana i povratak u stanje harmonije sa
drugim ljudima i sa okoliem i njegovom florom i faunom od koje nas je navodno moderno industrijsko
drutvo odvojilo.

Seksualni libertni(eng. libertine) pokuavaju pronai u Darwinizmu opravdanje za odbacivanje

tradicionalnih moralnih ogranienja jer nisu u skladu sa naom pravom prirodom. Kao to veli pjesma "The
Bad Touch" benda Bloodhound Gang, koju se u novije vrijeme koristila za udvaranje;
You and me baby aint nothin but mammals
So lets do it like they do on the Discovery channel
Ekoloko i liberalno pozivanje na prirodu moe se na prvi pogled initi uvjerljivim barem kaotinoj
mjeavini hormonske strasti, romantine fantazije i obinog neznanja u umu adolescenta ali ne treba
previe razmiljanja da shvatimo njihovu apsurdnost i meusobnu nekompatibilnost.

Razmislimo o apeliranju zatitnika prirode: Jednostavno je netono tvrditi da su primitivna ljudska drutva
ikada bila(ili tamo di postoje da su i danas) "u harmoniji sa prirodom," ako to znai da su takvi ljudi ivjeli u
nekoj vrsti Edenskog vrta, u kojem su svi bili jednaki i ljubav je bila slobodna, i ivotinje su nam bile prijatelji,
a ne hrana. Naravno, takva drutva su tipino bila neista, vonjava, siromana, pogoena bolestima,
praznovjerna i neuka; hijerarhija i muka dominacija i ljubomora su univerzalne, a primitivna "slobodna
ljubav" nije postojala nigdje osim u grozniavoj mati Margaret Mead; ivotinje su esto izlovljavali skoro
do nestanka, kao to su ameriki indijanci uinili sa bizonima, dabrovima i konjima.(europljani su morali
ponovno dovesti konje u Sjevernu Ameriku).

Gledatelji emisije na PBS-u 1900 House mogli su vidjeti kako je iznimno teko modernim ljudima, posebice
modernim adolescentima, prilagoditi se nainu ivota od prije samo 100 godina a "napredni ekolozi" misle
da bi pronali blaenstvo vrativi se natrag 10,000 godina ?!

Naravno, lagano je mladim "idealistima" razmiljati o takvim glupostima uz pizzu, pivo i marihuanu u svojoj
modernoj sobi studentskog doma. Moda da zastanu sa "aktivizmom" i bludnim aktivnostima te otvore
knjigu ili odu na predavanje, otkrili bi kako je Thomas Hoobes opisao(ratno) "stanje prirode" prije samo 350
godina: "Bez znanja, bez slova, bez drutva; i to je najgore od svega, stalni strah i opasnost od nasilne
smrti; a ivot ovjeka, osamljen, siromaan, gadan, brutalan i kratak."

Ili ipak ne: Osoba mora stvarno bili neuka kako ne bi prezirala viziju "naprednih ekologa", a takvo neznanje
se najbolje njeguje na modernim sveuilitima. U svakom sluaju, u stvarnosti je moderna Zapadna,
znanstveno i tehnoloki utemeljena civilizacija sigurno materijalna i u velikoj mjeri politiki(moralno ba i ne
- iako ne zbog razloga koje ljeviarski ekolozi navode) najbolja od svih svjetova. (injenica da gotovo
nijedan ekolog ne naputa ovu civilizaciju kako bi ivio meu sentimentaliziranim "ljudima zemlje" govori
nam da i oni sami prepoznaju tu injenicu).

tovie, stvaranje civilizacije nije nikako suprostavljeno pravoj prirodi ljudskog bia nego je bilo potpuno
prirodno za njih. Kao to je Aristotel rekao, ovjek je racionalna ivotinja, po svojoj prirodi najpametnija
stvar na ovoj zemlji.

U ljudskoj je prirodi spoznati uiti o svijetu i nainima kako ga promijeniti prema naim potrebama.
Automobili, raunala, neboderi, nuklearna energija, kapitalizam, globalna trgovina, individualna prava na
ivot, slobodu i vlasnitvo te drugi uspjesi modernog civiliziranog svijeta, nisu nimalo "neprirodna"
prirodna su ba kao i ptije gnijezdo i dabrove brane.

Radi se o produktima nesputanog ostvarivanja prirodnog atributa razuma koji nas razlikuje, i postavlja
iznad, niih bia u ivotinjskom carstvu.

To nas dovodi do libertinskog pozivanja na prirodu. Prvo primijetite nekonzistentnost sa ekolokim

pozivanje na prirodu: Ako "nismo nita vie od sisavaca,", itd., samo ivotinje od kojih se ne oekuje da se
dre moralnih ogranienja, onda ne moemo prigovarati da tetimo "okoliu" kao to to rade i ivotinje, niti
tretiranju ivotinja na nain kako se one meusobno tretiraju u svakom trenutku ponaaju se kako ele,
bez obzira koliko je to nasilno ili rasipno.(tovie, vezano uz bizarne moralne skrupule vegetarijanaca,
prema bilo ijem poimanju "prirodnoga" i posebno prema libertinskom poimanju, nema niega prirodnijeg
za ljude nego da jedu meso, odnosno ubijaju ivotinje svatko tko sumnja u to moe provjeriti svoje zube
u oblinjem ogledalu.)

U stvari, iako smo ivotinje, nismo samo ivotinje. Pretpostaviti da zato to su ljudi evoluirali iz ovjekolikih
majmuna onda se moraju i ponaati poput njih, je glupo kao i pretpostaviti da bi kit trebao na svojim
perajama hodati po kopnu jer je evoluirao iz kopnenih ivotinja. Bitna je razlika izmeu ljudi i stvorenja iz
kojih su evoluirali, samo kod ljudi imamo prisutan razum i kapacitet da tumaimo svijet i nas same u
terminima kompleksnih kulturnih, estetskih i moralnih kategorija to je posljedica naeg razuma.

Opisati ljude kao da nisu "nita vie" od nakupine besmislene tvari, zvijeri koje podlijeu samo najniim
eljama, znai opisati ih na krajnje neprikladan nain. Ljudska bia, bia koja su po svojoj prirodi razumna
bia, ne mogu ne razmiljati o sebi i svom ponaanju u terminima kompleksnih koncepata poput slobodne
volje te dobra i zla, a pokuati shvatiti njihovo ponaanje bez uporabe tih koncepata je poput pokuaja da
razumijemo ponaanje niih ivotinja bez da koristimo jednostavnije koncepte poput gladi i straha.
Kao to je filozof Roger Scruton uvjerljivo i opirno ustvrdio u svojoj knjizi An Intelligent Persons Guide to
Philosophy, tendencija suvremenih intelektualaca da reduciraju kompleksno, inteligentno i smisleno
ponaanje na jednostavno, grubo, besmisleno ivotinjsko ponaanje odnosno reducirati ga na neto to
oito nije nije prava znanost, nego sirova pseudoznanost, radi se o jednom od uzroka osjeaja otuenja
i nelagode koji postoje u suvremenom ivotu.

Oni koji su skloni takvom reduciranju takoer zlorabe koncept onoga to je "prirodno" kada ele opravdati
neki oblik ponaanja kojeg tradicionalno osuujemo zbog neprirodnosti tako to trae neki genetski uzrok
za to ponaanje. Iako mnogo toga to je "prirodno" ljudskom bia nesumnjivo ima genetsku osnovu, iz toga
ne slijedi da sve to ima genetsku osnovu mora biti prirodno, posebno u onome smislu "prirodnoga" koje
ima moralnih implikacija. Vjeverica koja zbog neke genetske mutacije ima sklonost jesti i pohraniti
kamenie, a ne ljenjake, ili se pokuava pariti samo sa drugim vjevericama istog spola, oito se ponaa
suprotno onome to bi mogli nazvati "vjeverija priroda" a zbog disfunkcionalnosti i tetnosti u biolokom
smislu, takvo ponaanje smanjuje vjeveriinu ansu ili preivljavanja ili razmnoavanja.

Slino tome, moe postojati genetski faktor odgovoran za alkoholizam, ili prejedanja, ili homoseksualnost,
ili nasilje, ili bilo to drugo, ali to nikako ne znai da je takvo ponaanje "prirodno" ili moralno
neproblematino. Naravno, kako tono moralno ocijeniti takva ponaanja je kompleksan zadatak, potrebno
mu je pristupiti paljivo i nepristrano, ali neovisno o tome, identifikacije neke genetske komponente je tek
poetak, a ne kraj.

Na kraju svega, tradicionalni moralisti imaju prednost po pitanju to je "prirodno" za ljudska bia. Moralna
pravila koja najvie pridonose ljudskom dobrostanju, nuno moraju biti ona koja su najvie usklaena sa
ljudskom prirodom. Bez obzira koja su to pravila, niti jedna ljudska zajednica koja ih zanemaruje kroz dui
vremenski period nema puno izgleda da e rasti, pa ak niti preivjeti, posebno kada se natjee sa
zajednicama koje se dre tih pravila.

Iz toga slijedi da openito za moralna pravila koja su najdue preivjela, ima najvie anse da su usklaenja
sa ljudskom prirodom i da su pogodna za ljudsku dobrobit jer kada to ne bi bili, ta pravila bi vjerojatno
brzo izumrla, jer bi i grupa ljudi koja ih se pridrava izumrla. Dakle tradicionalnim moralnim pravilima
moramo prije vjerovati, nego sumnjati u njih(eng. benefit of the doubt), i moramo pretpostaviti da ona najvie
pridonose ljudskoj dobrobiti dok se ne dokae suprotno.

Nije iznenaujue da u istraivanjima sociobiologa, kada primjenjuju darwinovu evoluciju na ljudska bia,
te kod pisaca poput Hayeka koji razvijaju kvazi-darwinovske teorije kulturalne evolucije, esto pronalazimo
potvrdu korisnosti tradicionalnih stavova i obiaja koje samoprozvani progresivci odbacuju kao
"predrasude". Politiki teoretiar Larry Arnhart, u Darwinian Natural Right: The Biological Ethics of Human
Nature, tvrdi kako darwinovska sociobiologija ili kako je danas nazivaju, evolucijska psihologija je daleko
od toga da podriva tradicionalni moral, zapravo podrava tradiciju prirodnog prava u razmiljanju o moralu
povezanog sa Sv. Tomom Akvinskim, tradicija koja je konzervativna u moralnim implikacijama(i zbog toga
odbaena od strane kulturne Ljevice).

Moda "ponaati se prema prirodi" u konanici znai, initi upravo suprotno onome to nam poruuju
libertinci i "vratimo se prirodi" tipovi. Doista, moda "Povratak prirodi!" treba biti bojni pokli tradicionalista
tada bi napokon taj pokli ima nekog smisla i bio bi konstruktivan.

Deset konzervativnih naela!

U nastavku prenosim deset principa konzervatizma koje je saeo Russell Kirk, politiki teoretiar poznat po
svojem utjecaju na konzervatizam. Principi se odnose na ameriki konzervatizam, ali su napisani dovoljno
openiti tako da se mogu primijeniti i na druga drutva. Svi navedeni principi su bitni i vrijedni itanja tako
da ih nisam posebno ureivao s namjerom isticanja nekog dijela. Izvornu verziju moete proitati ovdje, ili
saetak (kao sliku) ovdje.
S obzirom da nije niti religija niti ideologija, skup razmiljanja pod nazivom konzervatizam nema nikakvih
svetih zapisa ili Das Kapital koji bi mu davao dogmate. Ono to konzervativci vjeruju moemo odrediti, u
mjeri u kojoj je to mogue, iz zapisa vodeih konzervativnih autora kroz posljednja dva stoljea. Nakon par
uvodnih napomena o ovoj temi, navest u deset takvih konzervativnih naela.

Moda bi bilo bolje, veinu vremena, koristiti rije "konzervativno" kao pridjev jer ne postoji Model
Konzervativca, a konzervatizam je negacija ideologije: radi se o stanju uma, tipu karaktera, nainu gledanja
na civilni drutveni poredak.

Stav koji nazivamo konzervatizmom podupire skup sentimenata, a ne sustav ideolokih dogmi. Gotovo je
tono da bi konzervativca mogli definirati kao osobu koja o sebi misli kao takvom. Konzervativni pokret ili
skup razmiljanja se moe prilagoditi velikoj raznolikosti stavova o mnogim temama, ne postoji
konzervativno vjerovanje.

U sutini, konzervativna osoba je jednostavno ona koja smatra da su trajne stvari ugodnije od Kaosa i Stare
Noi. (A ipak konzervativci znaju kao to je rekao Burke - da je zdrava "promjena sredstvo naeg
ouvanja.") Narodna povijest kontinuiteta iskustva, prema konzervativcu, prua puno bolji vodi za politiku
od apstraktnih nacrta kavanskih filozofa. Naravno, postoji vie u konzervativnom uvjerenju od ovog
openitog stava.

Nije mogue sastaviti popis konzervativnih uvjerenja; unato tome, nudim vas, saeto, deset opih principa;
ini se sigurnim rei da bi veina konzervativaca potpisala veinu ovih maksima. U razliitim izdanjima
svoje knjige The Conservative Mind dao sam listu odreenih kanona konzervativne misli lista se razlikuje
ovisno o izdanju; u svojoj antologiji The Portable Conservative Reader ponudio sam varijaciju na temu.
Sada vam predstavljam saetak konzervativnih pretpostavki koje se pomalo razlikuju od mojih kanona u
tim dvjema knjigama. Raznolikost konzervativnih stavova moe sama za sebe biti dokaz da konzervatizam
nije fiksna ideologija. Koje principe e naglaavati konzervativci u odreenom trenutku ovisi o okolnostima
i potrebama tog vremena. Slijedeih deset toaka odraava konzervativce u Americi;

***

> Prvo, konzervativci vjeruju da postoji trajan moralni poredak. Taj poredak je stvoren za ovjeka, a
ovjek je stvoren za njega: ljudska priroda je stalna, a moralne istine su trajne.

Poredak ovog svijeta oznaava harmoniju. Postoje dva aspekta ili tipa poretka: unutarnji poredak due, i
vanjski poredak drave. Prije dvadeset i pet stoljea Platon je poduavao tu doktrinu, ali ak i obrazovani
je danas teko shvaaju. Problem poretka je glavna briga konzervativaca jo od kad
je konzervativno postalo pojam u politici.

Dvadeseto stoljee je doivjelo odvratne posljedice kolapsa vjerovanja u moralni poredak. Kao i zloini i
katastrofe u Grkoj u petom stoljeu prije Krista, propast velikih nacija naeg stoljea pokazuje nam
provaliju u koju upadaju drutva koja zamijene mudri vlastiti interes, ili lukavu socijalnu kontrolu, sa ugodnim
alternativama starinskog moralnog reda.

Liberalni intelektualci govore kako konzervativac vjeruju da su sva drutvena pitanja, pri srcu, pitanja
privatnog morala. Ispravno shvaena, ova izjava je tona. Drutvo u kojem su mukarci i ene voeni
vjerovanjem u trajni moralni poredak, snanim osjeam za ispravno i pogreno, osobnim uvjerenjima o
pravdi i asti, e biti dobro drutvo neovisno o tome koje politike aparate koristi; dok e drutvo u kojem
su mukarci i ene moralno izgubljeni, neupoznati sa normama, i voeni prvenstveno zadovoljavanjem
apetita, biti loe drutvo neovisno o tome koliko ljudi glasuje i neovisno o tome koliko liberalan moe biti
njegov formalni ustav.
> Drugo, konzervativac se pridrava obiaja, konvencija i kontinuiteta. Stari obiaji su ti koji
omoguuje ljudima da ive zajedno u miru; razarai obiaja unitavaju puno vie nego to znaju ili
namjeravaju. Kroz konvencije rije koja se toliko zloupotrebljava u naem vremenu smo pronali nain
izbjegavanja stalnih sporova oko prava i dunosti: zakon je u svojoj osnovi skup konvencija. Kontinuitet je
sredstvo povezivanja generacija; bitan je podjednako i za drutvo kao i za pojedinca; bez njega, ivot je
besmislen. Kada uspjeni revolucionari izbriu stare obiaje, ismiju stare konvencije, i prekinu kontinuitet
drutvenih institucija odmah otkriju nunost uspostavljanja novih obiaja, konvencija i kontinuiteta; ali taj
proces je bolan i spor; a novi drutveni poredak koji u konanici nastane moe biti znaajno inferiorniji
starome poretku kojeg radikali rue u svojem aru za Zemaljskim Rajem.

Konzervativci su pobornici obiaja, konvencija i kontinuiteta zato to preferiraju vraga kojeg poznaju rae
nego vraga kojeg ne poznaju. Konzervativci vjeruju kako su poredak, pravinost i sloboda proizvod
dugotrajnog socijalnog iskustva, rezultat stoljea pokuaja, razmiljanja i portvovnosti. Stoga je drutveno
tijelo vrsta duhovnog suraivanja, usporedivo sa crkvom; moemo ga ak nazivati i zajednica dua. Ljudsko
drutvo nije stroj, kojeg treba tretirati mehaniki. Kontinuitet, krvotok, drutva se ne smije prekidati. Burkeov
podsjetnik na potrebu razborite promjene je neto ega su konzervativci svjesni. Ali potrebna promjena
mora biti postepena i diskriminativna, nikada ne mijenjati odjednom stare interese.

> Tree, konzervativci vjeruju u ono to moemo nazvati principom propisivanja.Konzervativac

osjea da su moderni ljudi patuljci na ramenima divova, mogu vidjeti dalje od svojih predaka samo zbog
velikog stasa onih koji su tu bili prije nas. Zbog toga konzervativci vrlo esto naglaavaju vanost
propisivanja odnosno, stvari koje su utvrene davnom uporabom, kako ovjek ne bi olako prihvatio
suprotno. Postoje prava ije je glavno odobrenje njihova starost ukljuujui prava na vlasnitvo. Slino
tome, na moral je velikim djelom propisan. Konzervativci tvrde da je mala vjerojatnost kako emo, mi
moderni, doi do nekih bitnih otkria u moralu ili politici. Opasno je odreivati svako prolazni pitanje na
temelju privatnih prosudbi i i privatne racionalnosti. Pojedinac je budalast, ali vrsta je mudra, proglasio je
Burke. U politici inimo dobro pridravajui se propisa, pa ak i predrasuda, jer je veliko misteriozno drutvo
ljudske vrste steklo propisanu mudrost puno veu od bilo koje beznaajne privatne racionalnosti ovjeka.

> etvrto, konzervativci se vode svojim principom razboritosti. Burke se slae sa Platonom kako je
kod dravnika, razboritost glavna meu vrlinama. Svaka javna mjera se mora prosuditi prema svojim
dugoronim posljedicama, ne prema privremenoj koristi ili popularnosti. Liberali i radikali su, kau
konzervativci, nerazboriti jer jure prema svojim ciljevima bez da se osvru na rizike od novih zlouporaba
gorih od onih zla koje pokuavaju rijeiti. Kao to je rekao John Randolph, Providnost se sporo kree, ali
vrag je uvijek u urbi. S obzirom da je ljudsko drutvo kompleksno, rjeenja ne mogu biti jednostavna
ukoliko e biti djelotvorna. Konzervativac izjavljuje da on djeluje samo nakon dovoljno promiljanja, nakon
to odvae posljedice. Iznenadne i otre reforme su opasne kao i iznenadne i otre kirurke operacije.

> Peto, konzervativci paze na princip varijeteta. Konzervativci osjeaju privlanost prema plodonosnosti
davno uspostavljenih drutvenih institucija i naina ivota, za razliku od suavanja uniformnosti i
otupljenosti egalitarizma radikalnih sustava. Za ouvanje zdrave raznolikosti u bilo kojoj civilizaciji, potrebno
je preivljavanje poretka i grupa, razlika u materijalnim uvjetima, i mnogih drugih vrsti nejednakosti. Jedini
stvarni oblik jednakosti je jednakost pred Posljednjim Sudom i jednakost pred pravednim (zakonskim)
sudom; svi drugi pokuaji izjednaavanja moraju dovesti do, u najboljem sluaju, drutvene stagnacije.
Drutvo zahtijeva poteno i sposobno vodstvo; a ako se prirodne i institucionalne razlike unite, neki
trenutni tiranin ili bijedni oligarsi e stvoriti novi oblik nejednakosti.

> esto, konzervativce odgaja njihov princip neusavrljivosti. Konzervativci znaju da ljudska priroda
pati nepopravljivo od odreenih ozbiljnih greaka. S obzirom da je ovjek nesavren, ne moete stvoriti
savreni drutveni poredak. Zbog ljudske nemirnosti, ovjeanstvo bi se pobunilo pod bilo kojom
utopijanskom dominacijom, i dolo bi do jo jednog nasilnog iskazivanja nezadovoljstva ili nestanka od
dosade. Traiti utopiju znai zavriti u katastrofi, upozorava konzervativac; nismo stvoreni za savrene
stvari. Ono to razumno moemo oekivati je podnoljivo ureeno, pravino, slobodno drutvo, u kojem e
neka zla, neprilagoenosti i patnje nastaviti vrebati. Odgovarajuom pozornou prema razboritim
reformama moemo ouvati i unaprijediti ovaj podnoljivi poredak, ali ako zanemarimo stare institucije i
moralna jamstva nacije onda se anarhistiki impuls ovjeanstva otima kontroli: "ceremonija nevinosti je
zaguena". Ideolozi koji su obeavali usavravanje ovjeka i drutva pretvorili su veliki dio dvadesetog
stoljea u zemaljski pakao.

> Sedmo, konzervativci su uvjereni da su sloboda i vlasnitvo blisko povezani. Odvojite vlasnitvo
od privatnog posjedovanja i Levijatan postaje gospodar svega. Nakon utemeljenja privatnog vlasnitva
izgraene su velike civilizacije. to je rasprostranjenije posjedovanja privatnog vlasnitva to je stabilnija i
produktivnija zajednica. Konzervativci tvrde da ekonomsko izjednaavanje nije ekonomski napredak.
Pribavljanje i troenje nisu glavni ciljevi ljudske egzistencije; ali treba teiti vrstom ekonomskom temelju
za osobu, obitelj i zajednicu.

Henry Maine, u svojem radu Village Communities, daje snanu argumentaciju za privatno vlasnitvo, za
razliku od zajednikog vlasnitva: "Nitko nije slobodan napadati vlasnitvo i istodobno tvrditi da cijeni
civilizaciju. Povijest navedenih stvari se ne moe raspetljati." Institucija (privatnog) vlasnitva je bila moan
instrument poduavanja mukaraca i ena odgovornosti, pruala je motive za potenje, za podravanje
ope kulture, za podizanje ovjeanstva iznad razine ropskog rada, pruila nam je vrijeme da mislimo i
slobodu da djelujemo. Zadravanje plodova vlastita rada; vidjeti kao na rad postaje trajan; ostaviti imovinu
svojim potomcima; mogunost uzdizanja iz prirodnog stanja siromatva do sigurnosti trajnog uspjeha;
posjedovati neto to je stvarno vae vlastito sve su to prednosti koje je teko negirati. Konzervativac
priznaje da posjedovanje vlasnitva znai i odreene dunosti za onoga koji posjeduje; ali zadovoljno
prihvaa te moralne i pravne obveze.

> Osmo, konzervativci podravaju dobrovoljne zajednice, ba kao to se protive prisilnom

kolektivizmu. Iako su amerikanci snano privreni privatnosti i privatnim pravima, takoer su narod osobit
po svom uspjenom duhu zajednitva. U istinskoj zajednici, odluke koje izravno utjeu na ivote graana
se donose se lokalno i dobrovoljno. Lokalna politika tijela obavljaju neke od funkcija, a ostale obavljaju
privatna udruenja. Sve dok su te funkcije na lokalnoj razini, i obiljeene opim odobrenjem onih na koje
utjeu, postoji zdrava zajednica. Kada te funkcije, redovno ili uzurpacijom, prelaze na centraliziranu vlast,
onda je zajednica u ozbiljnoj opasnosti. to god je blagotvorno i razboriti u suvremenoj demokraciji, mogue
je kroz kooperativno htijenje. Ako se u ime apstraktne Demokracije, funkcije zajednice prebace u nekom
udaljenom politikom smjeru, vlada (uz suglasnost onih kojima upravlja) ostvaruje standardizacijske
procese koji su suprotni slobodi i ljudskom dostojanstvu.

Nacija nije jaa od brojnih malih zajednica od kojih se sastoji. Sredinja uprava, odnosno korpus odabranih
rukovoditelja i dravnih slubenika, koliko god da su dobronamjerni i ueni, ne mogu provesti pravdu,
prosperitet i mir nad masom mukaraca i ena lienih starih odgovornosti. Taj eksperiment je ve isproban;
i zavrio je katastrofalno. Ispunjavanje naih dunosti u zajednici ui nas razboritosti, uinkovitosti i
milosru.

> Deveto, konzervativac shvaa potrebu za razboritim ogranienjem moi i ljudskih strasti.Politiki
govorei, mo je mogunost da radite to elite, bez obzira na volju ostalih. Drava u kojoj je pojedinac ili
mala grupa, u stanju dominirati bez ikakve provjere voljom svojih sugraana je despotska, neovisno o tome
naziva li se monarhijom, aristrokracijom ili demokracijom. Kada svatko tvrdi da je mo nad samim sobom,
drutvo postaje anarhija. Anarhija nikada ne traje dugo, jer je svima nepodnoljiva, i suprotna neizbjenoj
injenici da su neke osobe jae i pametnije od svojih susjeda. Anarhiju zatim nasljeuje tiranija ili oligarhija,
u kojoj je mo monopolizirana od strane nekolicine.

Konzervativac nastoji ograniiti i uravnoteiti politiku mo kako ne bi nastala niti anarhija niti tiranija.
Unato tome, u svakom trenutku, mukarci i ene su u napasti svrgnuti ogranienja moi zbog neke
navodne privremene koristi. Karakteristika je radikala da razmiljaju o moi kao sili dobra sve dok je ta
mo u pravim rukama. U ime slobode, francuski i ruski revolucionari su ukinuli stara ogranienja moi; ali
ne moete ukinuti mo; uvijek pronae nain da padne u neije ruke. Mo koju su revolucionari smatrali
opresivnom u rukama starog reima postala je puno puta podjednako tiranska u rukama radikalnih novih
gospodara drave.

Shvativi da je ljudska priroda mjeavina dobra i zla, konzervativac ne stavlja svoje povjerenje u puku
dobronamjernost. Ustavna ogranienja, politike provjere i ravnotee, adekvatna provedba zakona, drevna
ogranienja volje i apetita to su instrumenti slobode i reda koje konzervativac odobrava. Pravedna vlada
odrava korisnu tenziju izmeu zahtijeva autoriteta i zahtijeva slobode.

> Deseto, konzervativac shvaa da u snanom drutvu treba prepoznati i pomiriti trajnost i
promjenu. Konzervativac se ne suprostavlja drutvenom poboljanju, ali sumnja da postoji takva sila poput
mistinog Progresa, sa velikim P, koja djeluje u svijetu. Kada drutvo napreduje u odreenim podrujima,
obino nazaduje u ostalima. Konzervativac zna da na svako drutvo utjeu dvije sile, koje je Taylor
Coleridge nazvao Postojanost i Progresija. Postojanost drutvo je oblikovana trajnim interesima i
uvjerenjima koji nam daju stabilnost i kontinuitet; bez te Postojanosti, drutvo klizi u anarhiju. Progresija u
drutvu je duh i tijelo talenata koji nas potiu na razborite reforme i poboljanja; bez te Progresije, ljudi
stagniraju.

Stoga imamo razumna konzervativna nastojanja pomirenja zahtijeva Postojanosti i zahtijeva Progresije.
Konzervativac smatra da bi liberali i radikali, neosjetljivi na pravedne zahtjeve Postojanosti, svojim
pokuajima pourivanja u neki sumnjivi Zemaljski Raj, ugrozili naslijeenu batinu. Ukratko, konzervativac
favorizira razuman i umjeren progres; protivi se kultu Progresa, iji zagovornici misle da je sve novo nuno
superiorno svemu starome.

Ba kao to je bitna za ljudsko tijelo, promjena je bitna i za drutveno tijelo. Tijelo koje se prestaje obnavljati
poinje umirati. Ali ako tijelo eli biti snano, promjena se mora dogaati na ureen nain, usklaen sa
formom i prirodom tog tijela; ako nije takva, promjena e stvoriti monstruoznu tvorevinu - rak koji e unititi
svog domaina. Konzervativac pazi da nita u drutvu ne bi bilo potpuno staro, i da nita u drutvu ne bi
nikada bilo potpuno novo. Radi se o sredstvu ouvanja nacije, ba kao to je takva promjena sredstvo
ouvanja ivueg organizma. Koliko je drutvene promijene potrebno, i koja vrsta promijene, ovisi o
okolnostima vremena i nacije.

***

Dakle to su principi koji se javljaju kroz dva stoljea suvremene konzervativne misli. Mogli smo prodiskutirati
o drugim principima podjednake vanosti; primjerice konzervativno shvaanje pravde, ili konzervativan stav
o obrazovanju. Ali ta pitanja, s obzirom na vremenska ogranienja, moram prepustiti Vaem istraivanju.

Bitna crta razdvajanja u suvremenoj politici nije podjela izmeu liberala i totalitarijanaca; na jednoj strani su
svi oni ljudi kojima se svia ideja kako je trenutki poredak jedini poredak, i da su materijalne potrebe jedine
njihove potrebe, i da mogu raditi to god ele sa ljudskom batinom. S druge strane su oni ljudi koji
prepoznaju trajni moralni red u svemiru, konstantnu ljudsku prirodu te visoku dunost prema redu
duhovnom i redu trenutnom.

PS