Ante Kovaid- U registraturi-Ante Kovaid je jedan od najznaajnijih predstavnika hrvatskog

realizma. Kovaid je bio romanopisac, pjesnik, feljtonist i polemiar. U registraturi je roman

poluautobiografija koju je u prvom dijelu pisao izravnije, a u drugom i tredem posrednije, a u zavrnici
romana, u ludilu Ivice Kimanovida, kao da je slikao svoje budude duevno stanje u kojem de samo
godinu dana kasnije i dogorijeti njegov ivot. Djelo je prvenstveno slika raspadanja, raslojavanja
hrvatskog patrijarhalnog drutva i ujedno pokvarenost gradske sredine. Sve to je u vezi sa selom,
seoskim ivotom i ljudima, to je primjer nadahnutog, nekonvencionalno shvadenog ostvarenog
realizma,a sve to je u vezi sa gradom i gradskim stanovnicima, to je primjer nemorala i ostvetnike
karikature. Kovaid nema puno povjerenje ni u seljaka kao pojedinca ni u seljaki stale. U njegovom
romanu data je gusta i mrana crna slika grada i gradske inteligencije, ali u u njegovoj slici sela, meu
seljacima nije sve u redu. Kovaid veoma istanano pie i o zavisti i zlobi izmeu hrvatskog ,jala" to
vidimo u odnosu izmeu Joice Zgubidana i njegovog susjeda Malog Kanonika. Nije mu ostala
skrivena ni pohlepa likova kao to je Medonid, lakovjernog seljaka koji prati Doricu u plemidku kudu i
zbog ae vina zaboravlja na svoju dunost i otuenost onih koji su kao kanonikov Miha, napustivi
rodni dom i tradiocionalni ivot predaka, ostali njegdje na pola puta izmeu sela koje su napustili i
grada koji ih nikada nije prihvatio. Razgovorom registara u registraturi, izvgnuo je Kovaid poruzi sve
to je u to doba bilo pismeno u Hrvatskoj. Prema gradskoj sredini Kovaid je uvijek bio sarkastian.
Kovaid se izrugao sluganskom mentalitetu komoridnara ora, razotkrio je i sruio lani mit o
dobroiniteljstvu i plemenitosti Meceninoj, no najvedi gnjev i najotvoreniju mrnju iskazao je lik
Rudmira Imbrice. Kovaid nikog nije toliko prezirao kao poluinteligentne, koje je uvijek izlagao
satirinoj poruzi. Pjesnika zanesenost Kovaida dola je do izraaja u kreiranju lika Laure. Kreirao ju
je romantiarski slobodno, kao demonsku enu koja poznaje i priznaje samo diktate svoga srca,
ritmiko strujanje svoje krvi u kojoj se se razmnoile estice zloina i kreposti, bludnitva i mrnje,
ponosa i ludila. A Ivica Kimanovid u romanu nije bio lice koje pokrede radnju i dogaaje. U romanu
ne doznajemo nita o Iviinim subjektivnim okolnostima, eljama i ambicijama, kao ni to gdje je
nestala njegova prirodna spretnost, gdje mu je i zato ambicija zatajila. U romanu nema nigdje ni
Iviina fizikog opisa. Kod Ivice Kimanovida poznata nam je samo mrnja prema ljudima to ih je
upoznao u gradu, s kojima se svakodnevno susretao i o kojima je manje vie ovisio. U registraturi, ako
obratimo panju na Iviino prezime vidimo da ono nosi jednu ironiju prema graanima i
poluinteligentima. Simbolika prezimena jedan kimanovid meu mnogim beskimenjanovidima moe
se shvatiti samo kao ironija.
Dinko imunovid- on je u hrvatsku pripovjedaku prozu unio svjeinu i dah motiva narodne
knjievnosti i uobliio ih stvarnost na moderan i visoko umjetniki nain. Matovitost bajke, sa
ostacima narodno jero anja, ljubavni zanos narodne lirske pjesme, zatim junako doba nae narodne
epike kada se cijenila fizika snaga i vjetina megdana, a oruje i blistava odora, dobar konj i vjerna
ljuba predstavljali za junaka najdrae to swe moe poeljeti-sve je to, u no om umjetnikom
osvjetljenju, oivjelo u imunovidevim pripovijetkama kao ljepsi i zanosniji svijet od svijeta savremene
stvarnosti. Dalmatinska Zagora i Cetinjska Krajina s patrijarhalnim redom, naturalnom ekonomijom i
plahovitodu ljudi pruila je Simunovidu temeljnu grau za sva njegova knjievna djela. U sukobu
starog i novog autoru se prolo i minulo ini uvijek boljim, vrdim i privlanijim. Njegovi su likovi
snani i lijepi sano u starinskom rasporedu stvari, dok naleti modernog unose u njih opasne klice
izgubljenosti i propasti. Pripovijetka Duga govori o djevojici Srni koja je ivjela u doba kada
djevojice nisu smjele mnogo toga, da bi ostale vitke i blijedopute, Jednog je dana ila s roditeljima u
vinograd kupiti groe. Tamo je srela Savu i Klaru, Sava je priala kako ju je zbog njezinog veza snala
nesreda. Srna je od njih ula da se djevojica kada proe ispod duge promijeni u djeaka. Tada se na
nebu pojavila duga i Srna jehtjela prodi ispod nje. Tako je ila i dola do movare. Mislila je da ju moe
predi ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u naputenu tvravu i
tugovali. Jedne nodi su se bacili s visoke tvrave. Zabranjivanjem eljenih stvari moe se postidi samo
loe.
Simo Matavulj je najizrazitiji realistiki pisac u srpskoj knjievnosti, koji je za svoje knjievno djelo
dobio visoko priznanje akademika nauka. Najbolja Matavuljeva djela su ona u kojima opisuje ivot u
Dalmaciji, gdje se rodio i najdue ivio. Takve su njegove novele: Povareta, Pilipenda, Okopac, Bila,
roman Bakonja fra Brne. Bakona fra Brne je jedno od najboljih ostvarenja u srpskoj knjievnosti iz
vremena realizma. Odlikuje se izvanrednim zapaanjima, opdim ugoajem, atmosferom, profiliranim
likovima, bogatim i sonim narodnim govorom, junjakim humorom i lukavstvom, te vrstom
kompozicijom. Svaka stranica ovog romana, svaki lik, situacija, dogaaj-sve je to dato precizno i
saeto. U romanu Bakonja fra Brne Matavulj slika atmosferu u jednom od sedamdeset i tri
franjevaka manastira, iji svijer, kaluerska bratija i njihova posluga svakodnevno brinu kako de
preivjeti, a nita ne initi, kako de kmetice privoljeti da daju ovac i poklone, da kulue na
manastirskom imanju, kako de izvudi novac koji su dali pod interes i sl. Meu kaluerima i poslugom
nema pravog vjernika, niko nikog ne potuje, svi podmedu nogu jedan drugom,a sve radi sigurnog,
dobrog i masnog zalogaja, dodvoravajudi se, s jednakom poniznodu i potovanjem, i sv. Franji, i sv.
ocu P api, i poviduru u Zadru,i bekom cesaru, i plemidima i bogatim trgovcima. Radnju romana ini
obian svakidanji dogaaj. Fra Brne, zvan vra Nadvar, dovodi sinovca Ivu Jerkovida u manastir, da
"umre za ovaj svit" i da nastavi "svetu lozu Jerkovida iz Zvrljeva". Ivo, bistro seosko dijete, uvia
prednosti fratarskog ivota. Gledajudi put.strica, vra Nadvara, Ivo u sebi govori:"Kako je lijepo biti
fratrom!. ..Jahati dobra konja ....Nositi isto rublje, spavati na meku u suvoti i toploti, jesti mesa i
ribe, piti vina i kave svakog bogovetnog dana ..." U mastiru Ivo zatie polupismen i poluprosvijeden
svijet, licemjerno pobone fratre, koji se povazdan izleavaju, jedu i piju. Djeak razumije da je smisao
ivota u tome da se nita ne radi, a ivi to ugodnije. Bakonja povrno "svrava nauk" i zadovoljan
postignutim sam za sebe kae:" Svi kau da sam dobar ovik, a neki kau da sm rav fratar! Moe biti
jedno i drugo! Kad sam se rodija, ja nisam izbira ta du biti, a sad sam kakva me dadoe Bog i ljudi!"
Knjievna kritika je najvedu panju posvetila socijalnoj strani romana, olahko prela preko opisa
zadivljujude snage naroda, koji sve to stojiki podnosi, ne predaje se i ironizira.
Borislav Stankovid-Neista krv-eruptivnom snagom svoga talenta Stankovid je otkrivao stari
svijet u propadanju, prilino vjeto zastupajudi i branedi njegov moral, koji ba u njegovom djelu
unitava toliko mnogo ljudskih snova i enji za linom sredom i slobodom. Centar njegovih
preokupacija je gotovo uvijek tragika linosti u okovima patrijarhalnog morala, uzaludni napori
individue, da prekorai teke spone, kojima je vezana lina sreda. Ni kod jednog srpskog pisca nema
takvog arkog isticanja znaaja line srede za ivot ovjeka, kao to ga ima na vakom koraku u prozi
Bore Stankovida. Lina sreda je tako postavljena gorude u nj ovoj prozi da je ona jedan od osnovnih
razloga postojanja ovjeka. Bez nje ovje ne ivi u prozi Bore Stankovida. Lirski temperament
Stankovida dao je najsna.znije stranice u opisima ljubavne enje, strasnih sukoba i istonjake
ulnosti. Stankovid ke kao i njegov Mitke u Kotani najvedi pjesnik neumitne prolaznosti ivota i "ali
za mladosdu '. Neista krv- Hadijin sin, bogata, efendija-Mita, prijatelj begova i paa, znalac turskog
i arapskog jezika, uvijek tamo negdje na granici, toboe u poslu, u trgovini u sticanju, on hari i troi;
on gospodski ivi daleko od svojih, dok mu gospodsku kudu u aroi uvaju ena i jedina kder, ljepotica
Sotka. Kad je dolo u pitanje da se proda i ta posljednja kuda, efendi-Mita prodaje i Sofku za enu
djetetu od 12 godina, i za milonidu matorom seljaku i orjatinu Marku. Pokorno i pokoreno dijete
savlada uas i zaprepadenje, dade rije da dobrovoljno pristaje, da hode stranom rtvom da spase
gospodinovo gospodstvo. Pogibija Markova spaava je svekrove milote; plemenitost njena priblii joj
sve uukudane prljave, prostake kude nekude; godinama njeguje i vaspitava Tomu, zavoli ga, a on
nju voli i potuje bez granica. Tada, poto je potroio od Marka dobiveni novac,on, rijedak gost tamo
meu seljacima, efendi-Mita, gord i nadut, odlazi zetu i trai ponovo kupovnu cijenu, jer nije badava
dao Sofku "seljacima i pezevenicima". Zet mu baci kese, uleti kod Sotke, i prvi put, ali ne poslednji,
udari je pesnicom u elo i nogom u trbuh. Efendija efendie,ena njegova, majka Sofkina, radi, slui i
duti, a Sotka propada bjedno i sramno. Pije rakiju, prljava je, mu je bije, ili joj jedno dalje dijete
ostavi, kad nekad kudi navrati; djeca su svakojaka, Sotka ih vija i udara papuom ili nanulom, i kune
ih. Stigla je Sofka na dno pakla.
Radoje Domanovid je prvi izraziti satiriar u srpskoj knjievnosti. Domanovid je knjievnu grau,
uglavnom, crpio iz svakidanjeg ivota, a esto je posezao i za obradom anegdota koje je sluao. U
svojim satirama Domanovid je slikao drutvo zahvadeno moralnom, socijalnom i politikom krizom'
slikao ga u vremenu kada se preivjeli autokratski reim borio sa novim tenjama graanstva.
Domanovideva satira, pored ostalog, iznosi na vidjelo i pievo osobno teko ljudsko i poetsko
ogorenje i nezadovoljstvo sa duhovnom klimom i atmosferom sredine u kojoj je ivio. On se rugao
duhovnoj lijenosti i umalosti svoje sredine, koja se plai svega novog i zadovoljava se sa postojedim
stanjem u Srbiji. Sa velikim sarkazmom je opisao jednu udnu zemlju koja se "proula u svijetu po
velikom broju svinja i ministara". S podsmijehom je govorio o slijepom vjerovanju u tzv. "narodne
voe koji se ne ustruavaju da predvode "svoj narod" mada su slijepi od roenja, ali je otricu svoje
satire, najvedim dijelom, usmjerio prema reimu i njegovoj administraciji. U Domanovidevim satirama
dominiraju masovne scene, rijetki su prikazi pojedinaca Predmet njegovog interesovanja je kolektiv,
kao zajednica, narod. On najede uspijeva da doara sliku stanja u drutvu i psihologiju mase. U
tome je Domanovid pravi majstor, skoro nedostian. Umjetnika vrijednost njegovih satira je ti
njihovoj "uvjerljivosti i ubjedljivosti" i "bajkovitosti"" koja je izraz njegove osobne nadarenosti i
njegovog izvanrednog smisla za alegoriju, hiperbolu i karikaturu. One daju dublji, idejni smisao i
univerzalno znaenje njegovim satirama. Prikazivanju pieve zamisli znaajno doprinosi karikatura,
ironija i groteska. Karikatura zadrava itaoevu panju na slici koju predoava, trudedi se da izgleda
korektno, duhovito i zanimljivo. Ironija i groteska nastoje da ostvare uvjerljiv emocionalni ugoaj i da
fabulu satire uine to ivljom. Ideja djela se, u takvim okolnostima, javlja naknadno, u punom
znaenju. Posebno veliku idejnu vrijednost imaju one Domanovideve satire koje su nastale u periodi
izmeu 1898. i 1903. godine, kao to su: Danga, Voa, Stradija i dr. Domanovideva satira Voa po
svome sklopu, dobro izabranim pojedinostima i po glavnoj zamisli, spad a meu njegove najbolje
satire. Satira je alegorijska pria o besmislenom ljudskom povjerenju u lakovjemo predavanje svoje
sudbine u ruke nesposobnih voa koji, iako svjesni, svoje nesposobnosti, zauzimaju rukovodede
poloaje. Takvih nesposobnih voa ima na elu organizacija, drutava, preduzeda, politikih stranaka,
ali to je jo gore, i na elu naroda. Domanovid je obradio ovu svoju satiru u obliku-vjeto voene
alegorijske prie. U nekoj nepoznatoj, neplodnoj zemlji narod, se odluio da krene u novi kraj gdje
nema sue, kamenjara, gladi. Narod ispijen, izmuen , iznemogao, rjeava da bira vou koji de ga
voditi pravim putem. Meu sobom ne nalazi takvog. Pripadnici tog naroda nemaju povjerenja jedni u
druge. Zato za vou biraju stranca srednjih godina i mrka lica, koje se gotovo i ne vidi od duge kose i
brade. Osobine novog voe su: neprestano duti, pa prema tome, vjerovatno i misli. Svi se sa
strahopotovanjem odnose prema njemu iako nije progovorio ni rijei.
Branislav Nuid-najplodniji srpski pisac izmeu dva rata. Nuidevo djlo je bilo prihvadeno na svim
jugoslovenskim prostorima, skoro podjednako od svih generacija, vie od domadih i stranih pisaca.
Nuidev anr je komedija, nijedna druga knjievna vrsta. U svojim komedijama Nuid je prikazivao
malograane, ljude srednje klase, lice i nalije javnog i privatnog ivota u Srbiji, politike i porodine
spletke, nerealne ambicije, mondenski ivot u Beogradu i pomodarstvo, zatucanost i glupost
inesavjesnost, primitivizam svake vrste, domazluk, ljubavne intrige, sumnjienja i podvale, a naroito
karakter vlasti i karaktere ljudi koji sudjeluju u vlasti. Likovi u Nuidevim komedijama su realne
linosti, neposredno uzete iz ivota, ivi i istiniti u svakoj situaciji ..Publika je u njima prepoznavala
svoje osobine i osobine pojedinaca iz svoje okoline. U njihovim postupcima, nainu miljenja,
navikama ogledao se ivot sredine. To su graani, malograani, konzervativni i patrijarhalni ljudi,
esto doljaci, skorojevidi-tipini predstavnici konkretne drutvene sredine i drutvenog sloja kojem
pripadaju. U svom komediografskom postupku Nuid se sluio onom vrstom komike za koju je
pouzdano znao da de kod publike izazvati buru smijeha i oduevljenja. Razne spletke, zabune,
zablude, dosjetke izvor su humora u Nuidevim komedijama. One se onaj vaan dio stvaralakog
postupka koji vodi ka stvaranju situacije i mogudeg dramskog zapleta, za koji je Nuid imao
izvanrednog smisla. U komediji Narodni poslanik radi se o timikoj buni kojoj su prethodili izbori koje
je reim kralja Milana sprovodio policijskim terorom. Reim je elio da na izborima dobije takvu
skupdinu koja bi bila posluna i koja de izglasavati sve vladine mjere. Od ovakvog samovoljnog
graenog lanog parlamenta Nuid je stvorio satirinu i humoristinu karikaturu. Posluio se
apsurdom. Uzeo je za valdinog kandidata politiki neukog gazda Jevrema Prokida, primitivnog trgovca
koji je uo da poslanici imaju dobre profite i poelio da i on na lak nain doe do bogatstva.
Otrovidna satira inspirisana humorom doivjela je vrhunac na sceni kada bivi defraudent Sreta
Numera vjeba gazda lev-rema u ulozi vladinog poslanika. Njima se pridruuje i policijski pisar Sekulid.
uid je dao ivotopisan portret predstavnika policije u Srbiji, primitivca lienog obrazovanja koji se
namede silom i kockarski ulijede u korupciju. U tom portretu nije samo predstavnik policijske vlasti
nego i svaki na primitivac kome udara vlast u glavu i kome se lako raspusti samovolja. Nuid nije
prema svim likovima bio kritiki nastrojen. on je milostiv i prema gazda Jevremu koji bi da se skloni
od zla i mrnje. Gazda Jevrem je patrijarhalani otac porodice i to ostaje u cijeloj komediciji i kada je u
domadem krugu i kada je u izbornoj borbi. On bi volio da se na izborima sve svri trgovaki u etiri
oka, bez sukoba, kompromisno. Ostavljajudi satiru Nuid silazi na tlo komedije. On pod isti krov
dovodi i kandidata vlade i kandidata opozicije i zabavlja se mijeajudi ljubav i politiku raspravu.
Najednom de sav taj izborni rat zavriti familijamo, izmirenjem u kome de ipak svi biti zadovoljni.
Meutim, ovakvoj slici data je realna slika ondanjeg sklapanja familijarnih veza meu politikim
protivnicima kada se osvaja vlast. Neke linosti Nuid nije dovodio na teren komike. Te linosti u ovoj
komediji su gazda Jevremova kdi Danica i zet, advokat Ivkovid. Oni su ozbiljna lica komedije. U
Nuidevim komedijama ljubav ima udjela u stvaranju zapleta, jer mlado pokoljenje stvara neprilike
svojim oevima, a oevi slabi na djecu mire se sa sudbinom.
Oton upani- slovenaki pjesnik Oton upani je elegancijom svog ritmikog stiha i njegovom
jenostavnodu izvrio itavu reformu slovenake lirike, dokazavi da se modernizacija pjesnikog
izraza moe ostvariti u punoj mjeri a da .se nacionalnodrutvena uloga i dejstvo knjievnosti ne
dovode u pitanje. upani je poeo da objavljuje pjesme jo kao gimnazijalac. U tim akim
godinama druio se s Keteom, Murnom i Cankarom. Njihovo prijateljstvo zasnovano na istim
shvatanjima nacionalnih ideala pretvorilo se u pjesniki pokret poznat pod imenom slovenaka
moderna. Prva upaniideva zbirka pjesama aa opojnosti predstavljala je pravi dogaaj u knjievnoj
historiji slovenakog naroda. Bilo je u toj poetnikoj poeziji dosta tragova sa strane. Druga zbirka
pjesama Preko ravnice, pokazuje da je upanid brzo sazrijevao i da se lako oslobaao stranih
utjecaja.Najpotpuniji pjesniki izraz upaniev je u onom nadahnudu koje je proisteklo iz njegove
prisnosti sa ivotom naroda i u kome su ispjevane pjesme njegovih zbirki Samogovri i V zarje Vidove.
U zbirci Samogovori pjesnik je traio odgovor na mnoga pitanja slovenakog nacionalnog i drutvenog
ivota, pa otuda ovdje esto susredemo rodoljubive i socijalne motive, koji u potpunosti otkrivaju
njegov odnos prema sudbini i ivotu naroda. Meu njaljepe upaniieve pjesme spada pjesma
Duma, velianstvena himna slovenkoj zemlji, njenim krastoma i njenoj bududnosti koja se raa u
vrevi velikih gradova.
Ivan Cankar- je cjelokupnu svoju aktivnost zasnovao na idejama socijalne pravde i jednakosti i
predstvalja tip pravog proleterskog umjetnika. U Cankarevim djelima veoma je est motiv o djeci, o
djetinjstvu ispunjenom bijedom, siromatvom i mukotrpnim danima. Takvo djelo je i Dom Marije
boje pomodnice. Najpotresnije slike djeijih patnji Cankar je dao upravo u ovoj noveli. Ni u jednom
njegovom djelu o djeci nema toliko tjelesnih i duevnih patnji, niti je sjenka smrti uinila ivot toliko
mranim kao to je to u njegovoj pripovijetci. Dok je inae slikao ivot djeaka, ovdje nije junak
pripovijetke djeak, nego djevojica i to njih 14. Ovo djelo razlikuje se od drugih Cankrevih djela i
kompozicijom jer nosi u sebi zametke modernog romana u kome naporedo tee nekoliko ljudskih
sudbina koje nusi meusobno uslovljene i prepletene, a vezane su manje-vie za cjelinu djela.
Predmet ovog Cankarevog djela su ivotne historije i umiranje 14 neizljeivo bolesnih djevojica koje
lee u zajednikoj sobi bolnice za neizljeivo bolesnu djecu u Beu. Pored fizike deformacije, fizikih
rana, koje ih iskljuuju iz drutva, svaka od njih nosi u sebi jo i teret line usamljenosti, odbaenosti,
iz ega se raa njihova zajednika mrnja na ivot. Djelo je iz Beke, velegradske sredine i ivotne
atmosfere, a svoj zaetak, svoju poetnu inspiraciju imalo je svakako u prisnom linom poznanstvu
pievom s malom,10-godi.djevojicom Malikom, kod ije je porodice Cankar due vremena
stanovao za vrijeme 11-godi.boravka u Beu. On se s njom veoma sprijateljio jo u kudi, a kasnije ju
je redovno posjedivao u bolnici. Tu je upoznao i druge takve djevojice i upoznao njihove sudbine.
Cankareve junjakinje su djeca osuena na smrt bez ikakve svoje krivice, prognana surovom sudbinom
iz njihova ivota, enja za ljepotom, snagom, slobodom, raala se i rasla u njihovim vizijama
izmjeanim udno isprepletenim s hridanskim motom o ivotu poslije smrti. One nisu razmiljale o
srednoj bududnosti ved su razmiljale kako de u nekom drugom ivotu igrati po zelenim travnjacima i
livadama, kako de skakati za loptom. Umjetnika vrijednost Doma Marije boije pomodnice prije
svega je u neobino snanom i dubokom prodoru pidevom u psihika stanja ovih djevojica, u
prodiranju u najintimnije kutke njihove svijesti i podsvijesti, u slikanju onog bogatog i neprekidnog
prelivanja unutranjeg .ivota njegovih junakinja iz okvira stvarno doivljenog i naivno matanje o
idealnom ivotu. Skoro uvijek Cankar kratko ali reljefno daje najprije fiziki lik linosti da nas uvede u
bogate i raznovrsne tokove njihove svijesti i podsvijesti. Od ivota osuena ova nesredna djeca iz
svoje mrtvanice posmijavaju tom po povrini normalnom i potpunom ivotu koji budi van bolnike
sobe. Ljudi iz tog ivota s kojim se se one oprostile i koga mrze ili preziru, smjeni su im i odvratni. Sve
ivotne historije i sudbine ovih djevojica atmosfera su sukoba dvaju svjetova:onog u bolnikoj sobi i
onog van bolnice.
Milan Rakid-naporedo s Duidem, srpska poezija na poetku 20.vijeka daje jo jedno orginalno i
znaajno ime, istaknutog pjesnika Milana Rakida. Rakid nije bio naroito plodan pjesnik. Za ivota je
izdao tri zbirke pjesama. Ljubav je veoma est motiv Rakidevih pjesama. U svojoj Ljubavnoj pjesmi on
se utapa u idile prohujalih vjekova, eledi da ljubav svog ivota doivi u duhu davnih vitekih
vremena. Ima u Rakida i pjesama u kojima je ljubavno osjedanje isto i snano, nepomudeno skepsom
i mislima o relativnosti i prolaznosti srede. Takva mu je Ljubavna pjesma, enja i Serenada.
Meutim; brojne su i njegove pjesme u kojima se istota ljubavnog osjedanja gasi pred bolnim
saznanjima da je svaka sreda samo varka i prolaznost. Takva mu je Iskrena pjesma.U pjesmi elja
pjesnik sa dostojanstvom razmilja o smrti. On je spreman da je doeka, ali ljudi koji su tako esto
znali da uprljaju ivot, uprljade i njegovu smrt svojim licemjernim suzama. I u toj viziji smrti on se
raduje tihom dolasku ene koja ga voli i koja de neujno oplakati nekadanju njihovu sredu, za koju
ljudi nisu znali i koju niko od njih ne bi mogao da razumije. Zato on eli da umre udaljen od svih i od
svega za ime eznu budni i obini ljudi. Takvu smrt, u ljepotama prirode posrebrene mjeseinom,
pjesnik je spreman da doivi kao pravu radost i sredu. Rakideva poezija je najede podstaknuta milju
o uzaludnosti i prolaznosti ivota. Posebnu vrijednost Rakidevih pjesama ine njihove verifikatorske
odlike. I Rakid se gnuao rasputenog, neodmjerenog i banalnog izraza, pa su zato i njegove pjesme u
pogledu forme krajnje dotjerane i gotovo savrene.
Vjenceslav Novak- napisao je 7 romana, objavio je i tridesetak pripovijedaka. Osim pripovijedne
proze pisao je pjesme, feljtone, recenzije i rasprave iz muzikologije i muzike pedagogije. U djelu
Posljednji Stipanidi govori o propasti jedne hrvatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta
19.vijeka i buenje nacionalne svijesti Hrvata, te o problemu patrijarhalnog odgoja: intimnoj tragediji
Lucije, te povijesnopolitikom trenutku Senja. Sve poinje krtenjem malog Jurja, sina Valpurge i Ante
Stipanida. Dalje se nastavlja opisivanjem ivota Stipanida, te velike oinske ljubavi prema Jurju. Ti
privatni dogaaji popraeni su politikom pozadinom o poetku buenja nacionalne svijesti u Hrvata i
o poecima ilirskog pokreta, te o trgovini i gospodarstvu Senja. Sve to zavrava Lucijinom nesredom i
boledu, te na kraju njenom smrdu. U romanu se sueljavaju dva vremena, prolost i sadanjost.
Novak je vjerovao da se u odnosima u prolosti treba izvui pouka za sadanjost. Takoer je Novak u
ovom romanu naglasio izrazitu razliku izmeu prolosti i sadanjosti. Posebno je naglasio kako su
Stipanidi u prolosti bili vrlo imuna i ugledna obitelj kojom su rukovodili mukarci, da bi u
sadanjosti bili jedan vrlo siromaan sloj graanstva grada Senja zahvaljujudi Anti koji je sav imetak
prigrao ulaudi u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili. Dolazi do raslojavanja obitelji, stari Stipanid
umire, Juraj se pomaariva, dok enski dio obitelji ostaje bez ideala, naputen, s dugovima koje je
Ante ostavio. Novak je sa punom psiholokom produbljenodu gradio lik Ante Stipanida. To je ovjek
koji u tenji da se odri u drutvenom ivotu za Napoleonove vladavine postaje dounik francuskih
vlasti a kada je Austrija ponovo zavladala on se nudi za poloaj gradskog suca u rodnom mjestu.
Kasnije Stipanid prilazi ilirskim borcima da bi u posljednjem trenutku izdao za novac koji dobija od
austrijskog kapetana Benetija. Taj novac dobijen prodajom sopstvene asti on alje sinu koga je
raspiniki ivot doveo do konobarskog poziva i rada. Najvii domet Novakovog knjievnog djela ini
slikanje lika Lucije, nesredne djevojke ije je djetinjstvo proteklo u potinjenosti ocu,a mladost bila
iznevjerena igrom jednog razvratnika.
Ksaver andor alski-lirinost, sentimentalnost, nostalgija su kljuni u njegovom realistinom
opisivanju. Opisivao je hroniku zagorske plemike sredine, obuhvativi je zbirkom Pod starim
krovovima. Novelistika zbirka Pod starim krovovima govori o svijetu zagorskih plemida za koje je
pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedaki
ukljuuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedai zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu,
tako da je pripovjeda u dvostrukoj ulozi: pripovjedaa i lika. Po nainu pisanja, po tematskim
zahvatima, alski je bio izrazit realist. Najvedi umjetniki domet postigao je svojim zagorskim
motivima predstavivi se u punom smislu kao pjesnik i slika svog rodnog kraja. Pristupao je idilino, s
osjedajem nostalgije za onim to propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u sutinu
problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u
njihovoj stvarnoj slici. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument politikoga, drutvenoga,
gospodarskoga i kulturnoga ivota Hrvatske od poetka 19. vijeka do njegovog zavretka. Knjiga Pod
starim krovovima ostavlja dojam vrste cjeline, ne. samo zbog aktivno prisutnog pripovjedaa. Lik
Batorida svojom osobnodu povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je sredinje mjesto
radnje. U svemu prevladava postupnost od upoznavanja glavne linosti i dvorca Brezovice, preko
itavog niza portreta, pejzaa i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj
moemo pronadi sve nabrojene karakteristike to ih, pojedinano, pronalazimo u ostalim novelama o
zagorskim plemenitaima. U zbirci se krasno spaja realizam sa poezijom i fragmentarnom tragedijom.
Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitakog svijeta, koji je vjekovima bio uvar
hrvatske narodnosti, ali koji u dodiru sa novim dobom propada. Roman se sastoji od 13 pripovjedaka.
Prvom pripovijetkom Ilistrisimus Batorih pisac je naznaio temu cijele zbirke i dao najdetaljniji opis
glavnog junaka Batorida i njegovog naina ivota, koji je uglavnom proletio u atmosferi kudnih
zabava. Dao je i opis Brezovice i na kraju opis smrti Batorida; njegovi kmetovi, sada slobodnjaci dolaze
iz osvete da zapale dvorac i Batorid umire od srane kapi. Tako je alski u ovoj noveli dao naslutiti
motive ostalih pripovijedaka, zaokruio je njegov ivotopis i dao vrijeme u kojem de se zbivati ostatak
pripovijetke. Opisao je i tragine sudbine ljudi ovog posebnog drutvenog sloja koji se nije znao snadi
u novim drutvenim politikim okolnostima.
Vojisalv Ilid- roen je u jednoj od najuglednijih beogradskih patrijarhalnih porodica, iji su se
gotovo svi lanovi bavili knjievnim radom. Otac mu je bio poznati romantiarski pjesnik Jovan Ilid.
Njegovo djetinjstvo, kao i sav kasniji ivot, protekao je u sumornom raspoloenju-u usamljenosti i
bolesti koja ga je dugo pratila. Za vrijeme svog kratkog ivota Ilid je stvorio obimno pjesniko djelo. Sa
svega 16 godina napisao je prve stihove,a sa 25 je izdao svoju prvu knjigu pjesama. Ilid se svojim
idejama udaljio od romantiarskih generacija. On stvara deskriptivne pjesme sa izrazito realistikim
motivima i slikama. U osnovi pjesme "Vee" je ivotopisan motiv i slike graene detaljima koji vjerno
doaravaju prirodu i ivotnu atmosferu jedne seoske veeri. Nebom se, u slikama ove pjesme, kao
arene pruge rasipaju zraci zalazedeg sunca, dok se sa udaljenih polja vradaju umorni ratari i obani.
Mir rane veeri i koju su ved utonula daleka seoska prostranstva remeti jedino kripa ratarevih kola i
zvuk frule pastira; uz koga mirno koraa njegov vjerni i lijeni pas. Za ugaslim zrakama sunca javlja se
blijeda mjeseeva svjetlost, a sa njom i tama nodi koja u sebe utapa cijelo selo. U pjesmi je naroito
upeatljiva zavrna slika, u kojoj se kripa erma i lave pasa javljaju kao posljednji znaci ivota u selu
koji sve vie tone u san i tamu nodi. Karakteristina je i pjesma "Grm", u kojoj je Ilid simbolino
opjevao gordu ivotnu usamljenost i postojanost. Usamljen, munjama opaljen grm odolijeva svim
promjenama u prirodi: godinja doba se smjenjuju a on uvijek ostaje isti-mraan, nijem i nesavladiv.
Svoju izolovanost i nad ivotnom svakidanjicom Ilid je nadahnuto simbolizovao u ovoj skladnoj
deskriptivnoj pjesmi. Ilid nije bio sretan ni u mladosti, a ni kasnije, kada je smrdu ene i djece doivio
teku porodinu tragediji. U osnovi njegove prirode bila je i jedna elegina sklonost da se bolno
uivljava u sjedanje na dane mladosti i srede. Ispjevao je vie ljubavnih i rodoljubivih pjesama, ali u
njima se rijetko sredu vedra raspoloenja. Pri itanju njegovih pjesama nemogude je oteti se
osjedanju sjete i umora, osjedanju nekog tihog i bolnog umiranja. Sva ta raspoloenja, sav taj bol koji
mu je ivot tako esto priinjavao, on je opjevao sa mirnim ponosom, bez usklika i kletvi, sa dostoj
anstvenim stavom.
Mato-proza: I u ivotu i u literaturi Mato se pridravao i neprestano istico estetiko osjedanje,
ustajudi kad god je za to bilo prilike, u njegovu odbranu. Po tome se on izdvaja od ostalih literarnih
stvaraoca svog vremena, koji su odvie teili sociolokim problemima, kroz njih tumaili knjievna
djela, od njih upravo uvijek polazi. Otuda kod njega bijeg i odbrana historicizma, s jedne strane i
utapanje u ljepotu, traenje ljepote, njegovanje forme, svega to je sklad i uzvieno s druge strane.
Mato je u svojoj osnovi, isti artista i u ivotu i sluiti ljepoti. Mato je stao da objavljuje svoje
pripovijetke ba u vrijeme kada se u hrvatsku prozu unose novi akcenti, naroito akcenti psiholokog
karaktera, a nisu bili rijetki ni poetski elementi. Mato je svoje pripovijetke protkao poezijom, istom
lirikom ivota i mate, gdje su se smjenjivali san i java, svjetlo i sijenka, lijepo i runo. Na toj
naizmjeninosti on je zasnovao svaku svoju crticu i priu, pomodu nje utkivao je u ta svoja ostvarenja
ivot pun nesvatljivih kontradiktornosti i apsurdnosti. On je sav u pronalaenju i otkrivanju apsurda
koji razjeda ovjekovu duu, duu razapetu izmeu htijenja i elja, snova i realnosti. Tematski, bez
obzira na to u kojoj se zbirci nalazile-Matoeve se pripovijetke granaju u dva pravca. Prvi pravac
njegovih pripovijedaka ine one s izrazito neobinim sieima, u kojima ima, za svakidanjeg ovjeka,
dosta udnog i halucinantnog. On je tragao za podsvjesnim u ovjeku, za onim to se nalazi u
njegovoj psihi. I te pripovijetke ni. po emu nisu izmiljene, uvijek se temelje na realnim osnovama,
pa makar nam na .prvi pogled i izgledale nevjerovatne. Njegova Jesenja idila sva u jednom komaru i
haosu, dramatinom deavanju u jednoj jesenjoj nodi, prua sliku ljubavnog udesa nesredne
esnaestogodinje djevojke, koja poslije svoje isprekidane ispovijesti umire u hropcu. Ali, njenom
smrdu se ne zavrava pripovijetka, ved smrdu njenog staratelja, koji se ubija. Mato uvijek insistira na
traginom i pojaava ga. Ekspresionistiki elementi mijeaju se sa naturalistikim, drastinim
prikazom krika umirude djevojke kojoj preplaena maka zabada svoje ape u mtrve i zasvagda
svenule oi. Ljubav je osnova gotovo svih Matoevih pripovijedaka s tim neobinim motivima: tu
ljubavnu osnovu dopunjuje i vjeito prati smrt. Ljubav i smrt, njihovo vjeito drugovanje motivi su
mnogih pripovijedaka kao to su : Camao, U samotnoj nodi i dr.pjesnik: nenaena sreda,
neostvareni zagrljaj i ljubavni san, nedosegnuta ljepota ljubavi, motivi su mnogih Matoevih pjesama
kao to su Utjeha kose, Djevojici umjesto igrake, Jednoj i jedinoj i dr. Sjeta i bol preovladavaju u
ovim pjesmama, daju im romantiarski ton i osjedanje ivotne izgubljenosti. Petrarkistiki i
romantiarski elementi uvukli su se i isprepleli u njegovim ljubavnim stihovima. Mato je tu iskazao
sebe, svoje nemire i bijegove iz sebe u sebe. Ved sama injenica da on pie pjesme i u zrelim
godinama potvrda je Matoeve unutarnje potrebe da i na ovaj nain iskae svoja osjedanja, da ih se
oslobodi. Meutim, to nisu bila oslobaanje ved diranja u osjetljive i tanke strune svoga srca, koje
jednom dotaknute stale su da sviraju tihu muziku pjesnikovog linog udesa, a ti zvuci bili su potvrda
njegove osamljenosti koja je vodila totalnom razoarenju, unitenju i smrti. Poema Mora
najcjelovitije daje sliku Matoeva vienja pregaene i zgaene Hrvatske. Sve je u njoj crna nod, oaj,
pakao. U udnom komaru, u paklu, vampiri bjesne, otimaju, dave. Vampiri su isuili i ispili narodu
krv, zavadili ga, doveli do rasula i do bijega iz zemlje. Na sebi je pjesnik osjetio tu zavaenost meu
bradom za tuu korist, tuu dobrobit. Pjesnik je sada izraz toga stanja, saivljava se s narodnim
bolom i stradanjima. Smrt je poenta ove pjesme, njen poetak i kraj. Pritisnut njenim prisustvom, on
je progovorio, zahuktalo u nekom vrisku i kriku. Ali u tom kriku ima izvjesnog prkosa i otimanja,
udnje za slobodnim suncem i samostalnodu domovine. Sva u znaku jednog opdeg kovitlaca, Mora je
i nagovjetkjedne eksplozije kojaje dola s prvim svjetskim ratom. U svojoj osnovi impresionista,
Mato je ovom poentom nagovijestio ekspresionoistiku poeziju, buntovnu i vizionarsku, koju de
nekoliko godina poslije njegove smrti dati Miroslav Krlea i August Cesarec. Mato novele:Mato
u novelama novelam. Sjedne strane slika domade, kajkavsko tlo unjevi u tu sliku neposrednu i
realistiku doivljenost likova i ivota kajkavske provincije. S druge strane Mato se u nizu svojih
novela posvetio problemu psihologije intelektualaca savremene Hrvatske. U tim svojim radovima on
nije bio kadar da otkrije drutveno-ekonomske korijene sudbine mnogih rastrojenih i izgubljenih
intelektualaca. Te su mu pripovijetke pisane stilom koji je u mnogim pogledima bio mjeavina
tradicionalnog realizma i novih, modernih knjievnih strujanja sa zapada.U njima nema dublje
socioloke analize ni ubjedljive psiholoke motivisanosti, koja je esto ustupala mjesto bizarnosti i
konstrukciji. Najpoznatije Matoeve novele su Nekad boli, sad se spominjalo, Mod savjesti, Duevni
ovjek i Cvijet sa raskrda. Cvijet sa raskrda- glavni junak je putnik koji pjeke putuje po svijetu, a ono
to je lijepo biljei svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stie u
mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivi se zatie ondje prelijepu, ali slijepu djevojku
Izabelu. I izmeu njih se raa ljubav na prvi pogled. Izabela ivi s ocem i paziteljicom, kako je Mato
naziva, koja je uva i uvijek je s njom. No ovaj put Izabela se uspjela oduljati iz dvora i tako je naila
na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i eli da on poe sa njom u dvor i da zajedno tamo ive, no on to
ne prihvada jer kae da onda ne bi bio slobodan, a drugaije ne moe ivjeti. Izabela onda pristaje i da
krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on ne eli takvu sudbinu. U to dolazi lzabelin
otac i odovodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

Laza Kostid-pjesnik srpskog romantizma. Predavao je njemaki, latinski i maarski. Njegova glavna
aktivnost je u buenju nacionalne i politike svijesti o sjedinjenju srpskog naroda. Jedna od najljepih
pjesama njegovog ranog pjesnikovanja je Meu javom i me snom u kojoj je opjevao misaoni nemir i
slutnju jednog osobenog stanja ljudske svijesti koja se raa meu j avom i me snom. Ljubavna
poezija zrelijih kostidevih godina je proeta tugom izniklom iz njegove beznadne ljubavi prema Lenki
Dunerskoj koju je zavolio u sasvim kasnim godinama svog ivota. Ta tuga uinila je Kostidevu
intimnu dramu jo traginijom. I upravo u tim trenucima Kostid je stvorio svoje remek djelo srpskog
pjesnikog romantizmam svoju udesnu i slavnu poemu Santa Marija de la Salute. Pjesnikovo
obradanje sv. Mariji od Spasa upravo je izraz dubokog beznaa u kojem se pjesnik koji je inae
naginjao ateizmu tada. nalazio. Crkva sv. Marije od Spasa nalazi se na ostrvu San oro, na zapadnoj
strani Venecije. U temeljima te velianstvene graevine nalaze se hrastovi i borovi posjeeni na
padinama bosanskih planina. Kad je u mladosti posjetio tu crkvu pjesnika je uznemirilo saznanje da su
mleidi svoja bogatsva i svoju civilizaciju najede stvarali na opljakanim dobrima. Meutim, sada sa
iskustvom i svjedu daje umjetnika ljepota vjeita i univerzalna, on se kaje zbog svoje mladalake
srdnje. Pjesnik se potom vrada vlastitoj sudbini i zapoinje potresnu ispovijest o promaenosti svog
ivota. I tada se u njegovom snovienju kao neizljeiva rana raa vizija Lenke. On je ponesen snagom
strasti ali i tu je svijest o tome da je to samo zakanjeli san njegova osjedjelog ivota. aledi to ta
ljubav nije dola kada je bio u snazi i vatri mladosti on osjeda potrebu za kajanjem pa se u oaju
iznova obrada lijepoj Venecijanskoj svetici "oprosti moje grene zalute, Santa Marija de la Salute".
Laza Lazarevid-knjievnik, ljekar, jedan od najboljih srpskih realista, akademik. Napisao je samo
devet pripovijedaka s patrijarhalnim pogledima na ivot: Prvi put s ocem na jutrenje, Sve de to narod
pozlatiti, Vjetar, Na bunaru, kolska ikona, Ona zna sve, Udobri as hajduci iVerter. Pripovijetka Zvona
sa crkve u Noterdamu ili Prvi put s ocem na jutrenje inspirisana je autorovom nostalgijom za
porodicom i sjedanjem na njenu toplinu. U radnji otac nije centralna linost, lik majke je najcelovitije
dat, a njena psihika uravnoteenost i moralna snaga svojim intenzitetom zasjenjuje ostale likove.
Sutina njenog bida je u fizikoj i emotivnoj prisutnosti i bdjenju nad svim lanovima porodice. Otac
Mitar, kum Ilija, mati Marica, drugovi: apotekar, mido kazanija, Kristo iz Mokevine ulice, pisac pria a
ima sestru i mlaeg brata okicu.
Stevan Sremac- bio je jedan od najduhovitijih srpskih pisaca. Napisao je niz pria sakupljenih u
zbirku Iz niza starostavnih. To je zbirka knjievno oivljenih legendi, pisanih naglaeno lirskim,
poetskim izrazom kojim se doarava atmosfera dalekog feudalnog ivota. Meutim, stvarnu
vrijednost Sremevog djela, ine njegove humoristike pripovijetke, kojima se i svrstao meu
najbolje pisce srpskog realizma. Tematiku za te svoje radove Sremac uzima iz ivota Beograda i
srbijanske palanke, a naroito iz ivota i drutvenih odnosa koji su vladali u starom Niu, njegovom
rodnom kraju. Njegova pripovijetka Pop Dira i pop Spira ine jedino Sremevo djelo u kome je
naslikan seosko-malograanski ambijent njegovog rodnog kraja. U sreditu su dvije popovske
porodice i sukob koji je nastao zbog elje obiju propadija da svoje kderi udaju za novog seoskog
uitelja. Sremac slika komiku tog sukoba u kome se preplidu uzajamne intrige, pakosti i ludosti
zavaenih popadija. Njihovi muevi bivaju takoe uvueni u mreu tih sukoba, u kome se ubrzo gasi
staro prijateljstvo dviju porodica. Sebini interesi dovode do fizikog obrauna izmeu popova, u
kome jednom od njih biva izbijen zub. Likovi popova dati su bez uljepavanja i idealizacije, ved je oba
popa dao u njihovoj samoivosti, pohlepi za novac, jelo i karijeru. Njegova veda pripovijetka Pop Dira i
pop Spira predstavlja ivotopisno realistiko svjedoanstvo o ivotu i ljudskim odnosima u nekom
velikom banatskom selu pokraj Temivara. Roman poinje kao bajka "Bila dva popa ....oba moglu
pojesti puno a pogotovo volili krofne." U istom selu u susjednim kudama ivjela su dva paroha, pop
Diro, otac Kirilo, nadimak mu Hala i pop Spira, otac Spiridon, nadimak mu Kesa. Frau Cvekenmajerka
je jedini postojedi lik koji de uvijek da ivi u svim vremenima, stokuda i traara. Razgovor izmeu
popova: popovi se ale to posao vie ne cvjeta kao prije, sad manje svijet umire a manje se i raa,
prije u svakoj kudi devet Jugovida pa ima i udadbe i enidbe-ljepota, a sad dolo drugo, evropsko
vrijeme. Likovi: pop Cira, ena Persa, kderka Melanija-evropski maniri, mu uitelj Petar Petrovid, a s
druge strane pop Spira, ena Sida, kder Jula, mu aco-brija a u Beu zavrio za zubara, etvero djece
Rada, Iva, Marko i Sida. Pop Spira udari pop Diru stolicom i izbije mu zub, a Arkadije crkvenjak, kad su
bili kod popa Oluje zamijeni za konjski zub.
Ivan Tavar- pisac i istaknuti politiar libelarane slovenake buroazije. U njegovom knjievnom
radu vidna su dva razdoblja: prvo traje od 1908. a drugo, krade i zrelije, traje od 1916. godine pa sve
do smrti. Tavar zapoinje knjievni rad pripovijetkama i romanima: Madam Amalija i Antonio
Gledevid s romantiarskim elementima. Napisao je i zbirku pripovijedaka Med gorami gdje slika ivot
slovenakog sela. Ma koliko da je poznavao selo on se nije mogao uzdignuti do objektivne analize tog
ivota. Meutim, najznaajnije djelo Ivana Tavara je njegov historijski roman Visoka hronika. Na
osnovu dokumenata koje je prikupio iz zaostavtine dvorca Visoko u Poljanama, Tavar u ovom
romanu sa puno ljubavi, osjedanje i mate oivljava jedan znaajan period prolosti svog rodnog
kraja. Njegova Visoka hronika naslikala je ivot Visokog ivlja samo u 12. vijeku. U osnovi hronike je
ivot porodice Isidora Kalana, bogatog seljaka, iji je lik Tavar gradio sa osobitom ljubavlju. U tjesnoj
povazanosti sa tom porodinom hronikom naslikan je itav splet interesa i odnosa nastalih .u
redovima slovenakog seljatva i graanstva poslije poznatog tridesetogodinjeg rata. To je bilo
vrijeme divljanja crkvene i feudalne reakcije koja se u borbi protiv protestanata surovo oborila i
na seljatvo i na graane. Naklonjen je imudnom i konzervativnom seljatvu, graane prikazuje
mnogo objektivnije, a pojedine crkvene predstavnike, kao biskupa Janeza, neposredno idealizuje.
Tavar nije umio da objektivno sagleda klasnu strukturu feudalnog svijeta i nunost njegovog
propadanja, pa je zbog toga previao pojave i ljude koji su bili historijski nosioci bunta protiv
feudalizma.