KOMPARATIVNA ANALIZA DRAMA KRALJ UMIRE EUGENEA IONESCA I

TRI SESTRE ANTONA PAVLOVIA EHOVA

Beznae, patetika, komizam, raskid s tradicijom karakteristike su ehovljeva

dramskog opusa koji je nastajao krajem 19. stoljea, ali i drama Eugenea Ionesca, jednoga od
glavnih predstavnika tzv. teatra apsurda, autora koji je pisao u drugoj polovici 20. stoljea.
Apsurd postojanja problem je koji zaokuplja duh obojice ovih autora, a ovaj rad bavit e se
komparativnom analizom drama Kralj umire Eugenea Ionesca i Tri sestre Antona Pavlovia
ehova.

Prostor drame Kralj umire nije eksplicitno imenovan: znamo da se radi o prijestolnoj
dvorani Kralja Brengera, ali geografskih naziva nema. Vrijeme takoer nije odreeno. Ovu
neodreenost moe se tumaiti kao univerzalnost, odnosno prisutnost dramskih osoba i radnje
u svim vremenima i na svim prostorima. Didaskalijama je ukazano da se radnja odvija u
zatvorenom prostoru, prijestolnoj dvorani ureenoj u gotikom stilu, ali olinjaloj, to ve
ukazuje na neureenost i propadanje dvora. Elementi na sceni jasno su podijeljeni na malo i
veliko, na desno i lijevo. Prostor scene ine neto izdignuto kraljevo prijestolje, dva manja
prijestolja za dvije kraljice te velika i mala vrata s lijeve strane, velika i mala vrata s desne
strane, mala vrata u pozadini koja vode u kraljeve odaje i prozor s lijeve i s desne strane. O
prostoru dodatno saznajemo iz replika dramskih osoba: pukotina koju likovi uoavaju na
poetku drame do kraja drame se iri i cijeli prostor postupno se uruava. Osim toga, Kraljica
Margareta govori o prostoru izvan dvora: Zemlju mu je obrastao korov. Gore su se uruile.
More je probilo nasipe i preplavilo zemlju., Vrtoglavi ponori, srueni gradovi, spaljena
kupalita, naputene krme. Mladi se masovno iseljavaju (Ionesco 1999: 260). Iako s jedne
strane ovi opisi zvue kao najava apokalipse, s druge strane zvue kao svakodnevne vijesti nae
dananjice. Dakle, princip univerzalnosti funkcionira. Ono to je kljuno, to najavljuje ve
naslov drame, raspad je dramske osobe Kralja. On je bolestan i umire. Zajedno s raspadom
Kralja iznutra (svijest) i izvana (tijelo, ak i odjea), i njegovo kraljevstvo se raspada iznutra i
izvana. Ovaj raspad na svim planovima simboliki je prikaz kraha jednog sustava, jednog
svijeta, te je on na sceni prikazan u liku Kralja. Kralj doivljava pad na nekoliko razina: njegova
bolest ga pogrbi, naposlijetku i srui u bolnika kolica, to ga sputa s visine njegova prijestolja
na razinu ostalih likova; pad s visine zakonodavnosti u podruje potpune nemoi. Propadanje
kraljevstva dolazi do svog kraja zajedno s krajem dramskog teksta ili predstave: postupno
nestaju likovi, scenografija, svjetla. No, dok jedno Kraljevstvo propada, Lijenik svjedoi o
cvjetanju nekog drugog svijeta: S onu stranu granice trava je opet poela rasti. Ondje drvee
zeleni. Sve se krave tele dva puta na dan, ujutro i popodne oko pet sati, pet sati i etvrt. Na
slian nain podijeljen je svijet i u Tri sestre: svijet u kojemu ive sestre doima se zatvoreno
zbog njihove nemogunosti izlaska odlaska u Moskvu, koja nije dio dramskog prostora ali je
kljuan motiv, koji predstavlja bolje mjesto, sreu i ispunjenje snova koji ipak ostaju
neispunjeni. Moskva je ono kraljevstvo s druge strane granice koje cvjeta dok ovdanje
kraljevstvo propada, nedostina utopija. Fiziko raspadanje u Tri sestre simbolino je prikazano

1
motivom poara koji bukti negdje u gradu, a stihija je zahvatila i dom Prozorovih ne vatra
doslovno, nego u smislu izgaranja odnosa, izgaranja vjere i nade.

Kao prostor, i vrijeme u Ionescovoj drami prikazano je karakteristino za teatar apsurda.

Tijek vremena u drami prikazan je sasvim nerealno i preputen subjektivnosti dramskih likova:
kralj u predsmrtnom deliriju tvrdi kako se rodio prije pet minuta, a Margareta ga pokuava
razuvjeriti tvrdnjom da ivi tono dvjesto osamdeset i tri godine; ona takoer tvrdi da su vojnici
u dva dana ostarjeli pedeset godina, i slino. Naglasak je upravo na subjektivnom doivljaju
vremena: provodei ivot u ispraznim aktivnostima i obilju proslava, drutvenih dogaaja,
zabava i proslava godinjice braka etiri puta godinje, kralj i dalje prieljkuje jo samo koje
stoljee kako bi napravio ono to za nekoliko stoljea ivota nije stigao. O ovom problemu
ljudske inercije u odnosu na prolaznost ivota govori i ehovljeva drama. Tri sestre su, za
razliku od Kralja, svjesne prolaznosti ivota i tee boljemu, govore o boljemu, ali nita ne
poduzimaju. Ova svijest zadana je ve time to drama zapoinje danom sjeanja na smrt oca,
odnosno sjeanja na prolost. K tome, rutina i usporeni ritam ivota dramskih likova remete
realnu percepciju vremena kod dramskih likova. Upravo u vremenskoj dimenziji istie se
problematika nitavnosti ivota, koja ovisi o nainu kako ga ivimo ega Ionescov Kralj
postaje svjestan prekasno, a ehovljeve sestre su toga cijeli ivot svjesne dovoljno da zbog
toga pate, ali nedovoljno da neto konkretno poduzmu.

Komunikacija je jo jedan dodirni element ovih dvaju dramskih tekstova. U primjeru

kazalita apsurda, drami Kralj umire, likovi esto ne uspijevaju uspostaviti smislen i logian
dijalog, replike su potpuno kontradiktorne, osobito u sluaju Kralja i Kraljice Margarete, a este
su i isprazne fraze, osobito u sluaju Julije. Straar, kao predstavnik jo donekle odrane, ali
klimave tradicije, izraava se specifinim, slubenim konstrukcijama, koje vergla
disciplinirano, ceremonijalno i sasvim praznoglavo, kao stroj. Dramska komunikacija takoer
je problematian element cijelog ehovljevog opusa, a tako i dotine drame. U ehovljevoj
dramaturgiji poremeena je tradicionalna usustavljenost repliciranog, dijalokog govora
uvjetovanog zbivanjem. Ona je zamijenjena ili usporednou (tj. istodobnou ili paralelnou)
- obino kratkih - nerepliciranih iskaza ili smjenjivanjem duih, monolokih ulomaka koji mogu
(ali ne moraju) biti popraeni (stvarnim ili podrazumijevanim) replikama. (mit 2005: 373).
Iskazi likova u ehova ne nadovezuju se nuno na prethodne replike, nego se ini da je svatko
od likova zadubljen u svoje vlastite misli i ne obazire se na tue, iako se stvara taj privid.
Znaajna je razlika u tome to najvei dio drame Kralj umire zauzimaju kratke i odsjene
replike koje se brzo izmjenjuju, dok su replike u ehovljevoj drami dulje, kontemplativne,
doimaju se sporije te su esto nedovrene.

Na temelju ove kratke analize, moe se donijeti zakljuak da modernist ehov i

predstavnik teatra apsurda Ionesco imaju zajednikih karakteristika, to se i oekuje od velikih
autora iji su tekstovi uvijek aktualni. Obojica nadilaze dramske i lingvistike zadanosti, i u
prikazu apsurdnih dogaaja i u karakterizacijama dramskih likova. Tipina fabularnost
zamijenjena je razgovorima: dijalokim, ili ne sasvim dijalokim. Prikaz nemoi i nedostatka
volje problemi su koji zaokupljaju i ehoca i Ionesca. Samoobmanjivanje koje vidimo i u Kralj
umire i u Tri sestre dovodi do traginih posljedica.
Izvori:

2
ehov, A. P. 1999. Drame. Zagreb: Hena.

Ionesco, E. 1981.Kralj umire, u: elava pjevaica i drugi antikomadi. Prir. Ivan Kuan.
Zagreb: Znanje

Literatura:

Matek mit, Z. 2005. A. P. ehov, 'Tri sestre': Monoloki ili dijaloki govor?, u: Croatia et
Slavica Iadertina, Vol.1 No.1. Sijeanj 2006. str. 373-383. Zadar.