Milo u Kosovu

Kako sjutra bijel danak svanu,

uranio vojvoda Milou,
prije zore i prije Danice,
pak oprema sebe i dralina.
Kad Danica pomolila lice
i zorica zemlju opsjenula,
on izvede svojega dralina,
dovede ga do adora svoga,
pa pripasa brijetkinju ordu.
Gledaju ga sve srpske vojvode,
hoe l' stvorit to je govorio;
dokle Milo posjede dralina.
Kad viee do dva pobratima,
posjedoe konje od mejdana,
za Miloem konje naerae
na Sitnicu studenu vodicu,
na Sazliju, kamenu upriju,
i upriju zdravo pregazie.
Kad u tursku vojsku zagazie,
bojna koplja strmu okrenue;
misle Turci Srbi e se predat,
pred njima se rastavljaju Turci,
sve meu se oni govorahu:
Blago nama danas do vijeka,
predae se tri srpske vojvode
kojih smo se najgore bojali.
A Milo im s konja odgovara:
Jadni Turci, vi manite glave,
vieete preda' kako sam se
dok dopanu nai vitezovi,
pak vas stanu gonit na buljuke
kano vjetar snijeg na smetove,
raskidati vama utrobice
kano vuci ovcam' digerice.
To ne znaju to im Milo kae
vee caru na mutuluk tre:
Evo nama tri srpske vojvode
kojih smo se najgore bojali,
oni idu da s' predadu nama.
Njima care velik baki daje,
pa sastavi svu ulemu listom,
i ulemu care zapituje:
to u Vlasim' ja sada pruiti,
ali nogu, al' bijelu ruku?
Ta ulema caru govorila:
Sramota je Vlahu pruit ruku,
prui nogu, nek t' u nogu ljubi,
neka ti je vazda pod nogama.
Progovara vezir utuglija:
Car-Murate, od istoka sunce,
hoemo li preda njih izii?
Odgovara silan car-Murate:
Otidite preda njih u polje,
pak prostrite tri ohe velike:
jednu ohu prostrite crvenu,
drugu bjelu, a treu zelenu;
kada sluge konje naeraju,
ako idu da s nama ratuju
hoe sve tri nogam' pogaziti;
ako nose od gradova kljue
i harae od sedam godina,
crvenu e ohu pregaziti,
i crvenu i ohu bijelu,
a zelenu na koplja dignuti,
pak ispod nje konje proerati.
Kad doue carevi ridali,
odleee pred srpske vojvode,
prostrijee tri ohe velike.
Kad vojvode konje naerae,
sve tri ohe nogam' pogazie.
Kad to vie vezir utuglija,
pogovara turskom car-Muratu:
Vidi, care, sluga Lazovijeh
kako ohe nogam' pogazie!
Hoe s tobom zaturiti kavgu,
ne nose ti od gradova kljue.
Progovara silan car-Murate:
Nije tako, moja eco draga!
Da su eli zametnuti kavgu,
davno bie povadili orde;
auri se pjani dogodili,
u pjanosti ohu pogazili.
U to doba Milo na dralinu
sa obadva svoja pobratima;
odjahae konje od mejdana.
Izleee carevi seizi
da Milou prihvate dralina;
ne dade ga carevim seizim',
ve ga daje Kosani-Ivanu:
Priuvajde mojega dralina
dok uljegnem caru pod adora,
da ga vidim i da ga spomenem
kakono sam sino govorio.
Pak upade caru pod adora.
Opazi ga silan car-Murate,
po iljtetu nogu opruio;
misli care Milo e ga ljubit,
te ovako njemu progovara:
Lako malo, Lazareva slugo,
nemoj moje gaziti serdade,
ve mi ljubi izmu i mamuzu.
Planu Milo kao vatra iva,
na Murata naskoio vuki,
britku sablju povadi hajduki,
iva cara Milo rasporio
od ukura do grla bijela.
Jadan Murat bez rijei z'jeva,
pod adorom Miloeva sablja
po glavama kao munja s'jeva,
te obara careve vezire;
posijee vezir-utugliju,
i do njega muhur-seibiju,
i carevih dvanaest ridala;
dok dopade do konja dralina,
sedamdeset odsijee glava.
Sva tri pobre konje posjedoe,
kroz Kosovo konje povratie
i u Turke juri uinie.
Boe mili, nemila sastanka!
Kad se stade krvca proljevati,
da je kome stati pa gledati
kako srpske sijevaju orde,
kako l' turske zijevaju glave!
Ljuto sjeku srpske vojevode,
sjeku Turke ka' zelenu travu:
kud prolazi Toplica Milane,
dobra bie kola prolazila;
kud prolazi Kosani Ivane,
dvoja bie kola prolazila;
kud prolazi Obili Milou,
troja bie kola prolazila.
Uzavrela sva ordija turska
da zastavi vojvodama puta,
ali nita uinit ne moe.
Dobri konji a silni junaci,
posjekoe svu carevu vojsku;
pokraj vode konje odjahae,
na Sitnicu vodu silazie,
umivaju potamnjelo lice
i krvave ruke do ramena,
rashlauju svoje pusto tjelo,
da svijetli gospodaru pou.
Peru' lice na vodici hladnoj
meu se su momci govorili
kako im je kom u boju bilo,
dok zaree vojvoda Milou:
Avaj, brao, ao mi do boga
e ostade vjera u nevjeri!
Sino sam se caru zatjecao
da u junak na bojnom Kosovu
rasporiti turskog car-Murata,
stati njemu nogom pod gr'oce
i skinut mu zeir prsten s ruke;
ja rasporih silnoga Murata,
a drugo sam sve zaboravio
sijekui careve delije;
nisam caru stao pod gr'oce,
ni skinuo zeir prsten s ruke,
da darujem gospodara svoga.
Stan'te malo kod vode Sitnice,
dok se caru pod adora vratim
da iznesem vjeru ispod noga.
Besjede mu oba pobratima:
Nemoj, brate, da se povraamo,
u povratku dobivanja nema.
Ja vas, brao, posluati neu,
ja u ii, da ni doi neu;
volim obraz od ivota moga.
Pa posjede debela dralina,
povrati ga u ordiju tursku.
ao brai brata ostaviti,
oba za njim konje povratie,
udarie muki sjei Turke,
probijaju sabljom sebi pute
do adora turskog car-Murata.
Pred adorom Milo odjahao,
odmah caru pod ador ulazi,
pak mu stade nogom pod gr'oce
i skide mu zeir prsten s ruke;
po adoru pritisnuli Turci,
pritisnuli sve k zemlja crna:
sramota je ne osvetit cara
pod barjakom sveca Muhameda;
Milo tre brijetkinju ordu,
isijee ador na tenefe
i delije turske, Jedrenlije,
pak posjede zmajovita drala;
kroz Kosovo konje naerae.
Tu se mnoga krvca proljevae,
kose Turke k zelenu travu:
za dan goru sablja isje nee,
ni vojvode svu carevu vojsku;
sva se sila pod oruje digla
da osveti pogaenog cara.
Dok zavika Toplica Milane:
Osveti me, vojvoda Milou,
ostadoh ti danas u Kosovu!
A Milo mu tiho odgovara:
Prosto tebi, moj brate Milane,
i ja u ti bre tamo doi.
Dok povika Kosani Ivane:
Zbogom, brate, vojvoda Milou,
pogiboh ti i ja u Kosovu,
osveti me, mio pobratime!
A Milo mu tiho odgovara:
Dobar, brate, Kosani Ivane,
ja se uvjek tome daru nadam,
nije alit slavno umrijeti.
Pokraj njega proera dralina,
raljutio sebe i paripa,
Turke tera, nema kuge gore,
uz Kosovo leti kao zmaju,
mnoge trave krvcom obojio,
vrelom krvcom turadije klete,
dok doera do vode Sitnice.
Al' da vidi jada velikoga,
kad se junak izbaviti nada
zlo mu pada od kog se ne nada -
iz stijene babetina viknu:
Jadni Turci, jada doekali!
Vidite li, oim' ne vieli,
u Miloa srca vilovita,
u junaka konja zmajovita,
na njemu su dva dobra oklopa,
oklop konjski i oklop junaki;
vi Milou nita ne morete
dok je njemu drala od mejdana;
ve vi bojna koplja okrenite,
pobodite u ledinu tvrdu,
otra koplja nebu okrenite,
rastavite konja od junaka,
morete ga onda osvojiti.
Kad zaue bae Jedrenlije,
udarie koplja u ledinu,
gusta koplja kao gora crna;
dok nalee dralin u tu goru,
pade jadan u zelenu travu,
sve mu koplja noge raznijee,
bez nogu se po kopljima valja,
trai jadan svoga gospodara;
a Milo je od njeg' odskoio,
pak u ruke koplje prihvatio;
na bojno se koplje opirui
preskakae Turke na buljuke
i ruse im glave odsjecae.
U Turina silovita vojska,
dobri konji, a dobri junaci,
a Milo je bez svojijeh krila:
bez dralina i bez pobratima.
Navalie Turci sa svih strana,
navalie kao zemlja crna
na Miloa umorna junaka.
A kakav je Obili Milou!
Sav u krvi ogreznuo bjee
sijekui po Kosovu Turke.
Navalila sila svakolika
na Miloa samcita junaka,
navalie, pa ga uhvatie,
na plea mu ruke savezae,
da ga vode caru pod adora,
a Milo im tiho besjedio:
Stan'te malo, Turci vitezovi!
Zovnite mi onu babetinu
to aljae da se krvca lije,
ini mi se neto mi je svoje,
da joj kaem za gotovo blago.
Turci bjehu, za boga hajahu,
dovedoe babu iz stijene.
Babetini Milo govorio:
Primakni se, moja mila strina,
ti si neto mojoj majci svoje,
da ti kaem za gotovo blago
to ga vie uivat ne mogu.
Prevari se babetina runa,
primae se vojvodi Milou.
U Miloa zavezane ruke,
babetinu zubim' dokopao,
pa je baci u vodu Sitnicu,
neka prati krvave junake.