Poglavlje 1

1. VJEZBA

1.1 Odredivanje induktivnosti zavojnice pomocu

voltmetra i ampermetra
1.1.1 Induktivnost i induktivni otpor

Ako zavojnicu induktivnosti L spojimo na izvor izmjenicne

struje (slika 1.1 ), promjenjiva struja kroz zavojnicu uzrokovati
ce promjenjivi magnetski tok zavojnice. Magnetski tok je pro-
porcionalan jekosti struje kroz zavojnicu:
slika 1.1
= LI (1.1)
Induktivnost zavojnice L je velicina koja ovisi o samoj konstrukciji zavojnice,
tj. o njezinim geometrijskim parametrima i o sredstvu unutar zavojnice. Tako je
na primjer induktivnost cilindricne zavojnice, nacinjene od jednog sloja s N zavoja,
polumjera r, duzine d, gdje je r << d, dan formulom:

o 2  2  r2
L= 9N d +r r 2
2 (1.2)
10 d
Ako je zavojnica omotana o zeljeznu jezgru permeabilnosti , onda koeficijent samoin-
dukcije postaje puta veci negoli u vakuumu, odnosno u zraku.

Prema Faradayjevom zakonu, zbog promjenjivog magnetskog toka u zavojnici se

javlja inducirana elektromotorna sila :
d
= (1.3)
dt

17
1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 18

Pojava gdje inducirana EMS nastaje zbog promjene magnetskog toka uzrokovane
vlastitom strujom naziva se samoindukcija. EMS samoindukcije dana je izrazom:
dI
= L (1.4)
dt
Po Lenz-ovom zakonu smjer inducirane EMS suprotan je smjeru struje kruga.
Dakle, u krugu izmjenicne struje, u kojem je promjena struje i po smjeru i po iznosu
stalna, zbog opisane samoindukcije, zavojnica predstavlja jednu vrstu otpora, tzv.
induktivni otpor .
Induktivni otpor ne trosi elektricnu energiju i u njemu se ne razvija toplina, on
se javlja samo u krugu izmjenicne struje, jer se kod stalnih, jednosmjernih struja
ne javlja samoindukcija (osim u trenutku ukljucenja i iskljucenja zavojnice u strujni
krug).

Promjenu jakosti struje u vremenu, kroz zavojnicu, opisuje izraz:

I(t) = Io sin(t) (1.5)
gdje je Io maksimalna vrijednost napona; kruzna frekvencija struje koja tece krugom; t
vrijeme.

Promjena pada napona, na krajevima zavojnice, takoder je sinusoida no s po-

makom u fazi u odnosu na struju. Naime, zbog samoindukcije, napon brza ispred
struje. Ako se u strujnom krugu nalazi cisti induktivni otpor, fazni pomak iznosi

90o ili rad. Promjenu napona opisuje izraz:
2

U(t) = Uo sin(t + ) = Uo cos(t) (1.6)
2
Ako je omski otpor zavojnice zanemarivo mali, onda ce pad napona na zavojnici
u svakom trenutku uravnoteziti elektromotornu silu samoindukcije,
U =
odnosno, prema (1.4) i (1.6):
dI(t) d (Io sin(t))
Uo cos(t) = L =L = LIo cos(t)
dt dt
odnosno,
Uo = LIo (1.7)
Ako se ovaj izraz usporedi s Ohm-ovim zakonom U = RI, dobiva se izraz za
induktivni otpor:
RL = L (1.8)
1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 19

1.1.2 Impedancija
Izraz (1.8) omogucuje mjerenje induktivnosti zavojnice. Dovoljno je poznavati
frekvenciju izvora i induktivni otpor, koji je za ovaj idealizirani slucaj ujedno i otpor
kruga. U praksi je nemoguce postici uvjete u kojima bi omski otpor bio zanemariv
u odnosu na induktivni. Pogledajmo stoga, slucaj strujnog kruga izmjenicne struje
s omskim i induktivnim otporom.

Promatramo serijski spoj omskog i induktivnog ot-

pora (slika 1.2 ). Ukupan pad napona jednak je vek-
torskom zbroju padova napona na omskom i induk-
tivnom otporu.

slika 1.2
Pad napona na omskom otporu je u fazi sa jakoscu struje,
dok je pad napona na induktivnom otporu u fazi ispred struje
za /2, kao sto prikazuje slika 1.3 .
Primjenom trigonometrije na dani trokut, slijedi: slika 1.3
IRL L
tan = = (1.9)
IR R
Apsolutni iznos ukupnog napona mozemo odrediti primjenom Pitagorinog poucka
(slika 1.3 ): q
U= UR2 + UL2 (1.10)
Buduci je napon na pojedinom otporu jednak produktu jakosti struje i odgo-
varajuceg otpora, mozemo pisati:
p
U = (IR)2 + (IRL )2
Ili, p
U =I (R)2 + (RL )2 (1.11)
Prema Ohm-ovom zakonu,
U p
= (R)2 + (RL )2 = Z (1.12)
I
Z je ukupan otpor strujnog kruga, nazivamo ga impedancija. Iz (1.8) i (1.12)
slijedi: p
Z = (R)2 + (L)2 (1.13)
Gornja relacija daje nam izraz za induktivnost zavojnice:

Z 2 R2
L= (1.14)

1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 20

Dakle, induktivnost zavojnice mozemo izracunati iz podataka za impedanciju

(omjera ukupnog pada napona i jakosti struje kruga), omskog otpora i kruzne
frekvencije.

Napomena:
Instrumenti u krugu izmjenicne struje bazdareni su tako, da pokazuju efektivne
vrijednosti struje i napona. Za efektivnu i maksimalnu vrijednost napona, odnosno
struje, vrijedi odnos:
Io Uo
Ief = , Uef =
2 2
Vidimo da je u izrazu za impedanciju (1.12) svejedno da li cemo uvrstavati efektivne
ili maksimalne vrijednosti napona i struje dok su obje iste vrste.

Uo Uef 2 Uef
Z= = = (1.15)
Io Ief 2 Ief
1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 21

OPIS MJERENJA:
Nepoznatu induktivnost zavojnice mozemo izracunati pomocu izraza (1.13) poz-
navajuci vrijednosti napona U, jakost struje I koja tece krugom, kruznu frekvenciju
struje i omski otpor R.

Mjerenje istosmjernim izvorom

Pribor:
- istosmjeran izvor,
baterija B
- promjenjivi otpornik R
- voltmetar V
- ampermetar A
- zavojnica L (3 komada)
- vodovi

slika 1.4
Za mjerenje omskog otpora R potrebno je sloziti
vjezbu kao na slici 1.4 , odnosno ostvariti shemu
prikazanu na slici 1.5 .
Promjenjivi otpornik staviti na maksimum i potom
zatvoriti prekidac. Smanjiti vrijednost otpora tako da
slika 1.5
se s dovoljnom tocnoscu mogu ocitati vrijednosti za Uef
i Ief .
Pustiti da struja tece samo kratko vrijeme potrebno za ocitavanje. Nakon
izvrsenog mjerenja povecati otpor na maksimum i otvoriti prekidac.
Klizacem promjenjivog otpornika podesiti napon izvora redom na 6V , 5V , 4V ,
3V , 2V i 1V te ocitati struju za pojedini napon. Mjerenja izvrsiti za tri zavojnice
razlicitih induktiviteta.

Zavojnica u krugu istosmjerne struje predstavlja samo omski otpor. Ohmov

zakon iz izmjerenih vrijednosti jakosti struje i pada napona na krajevima zavojnice
daje omski otpor R.
1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 22

Mjerenje izmjenicnim izvorom

Pribor:
- izvor izmjenicnog napona,
transformator T
- promjenjivi otpornik R
- voltmetar V
- ampermetar A
- zavojnica L (3 komada)
- vodovi

slika 1.6
Za mjerenje napona U i jekosti struje I kruga,
potrebno je sloziti vjezbu kao na slici 1.6 , odnosno ost-
variti shemu prikazanu na slici 1.7 .

Kompletno ponoviti mjerenja, opisana za uredaj s

istosmjernim izvorom. slika 1.7
Zavojnica u krugu izmjenicne struje predstavlja induktivni otpor (zbog samoin-
dukcije) ali i ukupni omski otpor (zbog svoje duljine u odnosu na ostale vodice u
krugu), pa iz izmjerenih, efektivnih vrijednosti za napon i struju , po (1.15), mozemo
izracunati ukupan otpor kruga, tj. impedanciju Z.

Kruznu frekvenciju mozemo izracunati iz vrijednosti frekvencije struje f.

= 2f (1.16)

Za frekvenciju f uzeti vrijednost gradske mreze koja iznosi 50Hz.

Uvrstavanjem dobivenih vrijednosti u izraz (1.14) mozemo odrediti nepoznatu

induktivnost L zavojnice.
Z 2 R2
L=

1.1 Odredivanje induktivnosti pomocu apmpermetra i voltmetra 23

ZADACI:
1. Odrediti induktivnost zavojnica oznacenih s L1 , L2 i L3 .

2. Pogreske.
1.2 Odredivanje induktivnosti pomocu Wheatstoneovog mosta 24

1.2 Odredivanje induktivnosti pomocu Wheatsto-

neovog mosta
Wheatstoneov most moze sluziti i za mjerenja s izmjenicnom strujom, uz uvjet
da se vodi racuna o impedanciji, te o razlici faza izmedu struje i napona, za
svaku granu mosta.

Promotrimo most sastavljen prema

shemi prikazanoj na slici 1.8 .
U granama 1 i 2 nalaze se zavojnice induk-
tivnosti L1 i L1 s omskim otporima r i r i
omski otpori r1 i r1.
Neka je R1 = r + r1 ; R2 = r + r2 .
U granama 3 i 4 postoje samo cisti omski
otpori R3 i R4 .
Jedna dijagonala sadrzi generator izm-
jenicne struje G, kutne frekvencije , a
druga slusalicu T, kao nulinstrument.
slika 1.8
Oznacimo li impedanciju pojedinih grana sa Z1 , Z2 , Z3 , Z4 , most ce biti u
ravnotezi, odnosno slusalicom nece prolaziti struja, kada bude vrijedio odnos:
Z1 Z3
= (1.17)
Z2 Z4
te kada su struje u tockama i medusobno u fazi, dakle kada imamo 1 = 2 = ,
ili prema (1.9)
L1 L2
tan = = (1.18)
R1 R2
odnosno,
R1 L1
= (1.19)
R2 L2
Iz jednadzbi (1.13), i (1.18) slijedi:
p p
Z1 R21 + L21 2 R1 1 + tan2 R1
=p 2 = p = (1.20)
Z2 R2 + L22 2 R2 1 + tan2 R2
Buduci da u granama 3 i 4 postoje samo omski otpori R3 i R4 , jednadzba (1.17)
prelazi u oblik:
Z1 R3
= (1.21)
Z2 R4
1.2 Odredivanje induktivnosti pomocu Wheatstoneovog mosta 25

Iz (1.19), (1.20) i (1.21) slijedi:

L1 Z1 R3
= = (1.22)
L2 Z2 R4
Dakle, poznavajuci L2 , R3 i R4 , mozemo odrediti L1 .

MJERENJA
Pribor:
- izvor istosmjernog napona
(ispravljac) I
- generator signala (audio
frekvencijsko podrucje) G
- audio pojacalo signala Ap
- slusalice T
- zavojnice L (3 komada)
- most (promjenjivi otpor s
klizacem na ravnalu)
- vodovi

slika 1.9

Sloziti uredaj kao na slici 1.9 , odnosno ostvariti shemu prikazanu na slici 1.8 , uz
malu izmjenu, naime buduci da se u vjezbi prati promjena intenziteta zvuka, slusalice
se u krug spajaju preko pojacala.

Kad se ne trazi vrlo velika tocnost i kad se radi o zavojnicama vrlo velikih
induktivnosti, otpori r1, r2 mogu se zanemariti, a R3 i R4 mogu biti zice, na kojima
klizi kontakt K.
je zica s kliznim kontaktom, dugacka 1m, s milimetarskom razdiobom za
ocitavanje polozaja kontakta K. Neka je L2 zavojnica nepoznate induktivnosti, a L1
zavojnica poznate induktivnosti, odredene u prvom djelu vjezbe.
Kontakt K treba tako dugo pomicati, dok se ne postigne minimalni intenzitet
zvuka u slusalicama. Tada vrijedi jednadzba (1.22). Na mjerilu, kod kontakta K
ocitati duljine d1 i d2 = 1m d1 . Duljine su proporcionalne vrijednostima otpora
R3 i R4 , tako da imamo:
d1
L1 = L2
1m d1
1.2 Odredivanje induktivnosti pomocu Wheatstoneovog mosta 26

ZADACI:
1. Pomocu Wheatstoneovog mosta odrediti induktivnost zavojnica L2, L3 . Vri-
jednosti za L1 uzeti iz prvog dijela vjezbe.

2. Pogreske.
Poglavlje 2

2. VJEZBA

2.1 Odredivanje kapaciteta kondenzatora pomocu

voltmetra i ampermetra
2.1.1 Spajanje kondenzatora
Kondenzatori se mogu spajati u paralelu ili u seriju.
Pri spajanju u seriju dvije medusobno spojene ploce
nose naboje razlicitih predznaka. Ukupni kapacitet Cn
dobivenog uredaja, od n serijski spojenih kondenzatora
(slika 2.1 ), jednak je: Slika 2.1
n
1 X 1
= (2.1)
Cn i=1
Ci

Pri spajanju u paralelu medusobno spojene ploce nose naboje

istog predznaka. Ukupni kapacitet Cn dobivenog uredaja, od n par-
alelno spojenih kondenzatora (slika 2.2 ), jednak je sumi pojedinih
kapaciteta:
Xn
Cn = Ci (2.2)
i=1
Slika 2.2
Jedinica za mjerenje kapaciteta, u SI sustavu, je farad F.
Vodic ima kapacitet od jednog farada, ako ga naboj od jednog kulona nabija na
potencijal od jednog volta.

27
2.1 Odredivanje kapaciteta pomocu voltmetra i ampermetra 28

2.1.2 Kapacitivni otpor

Ako kondenzator prikljucimo na izvor istosmjernog stalnog napona, krugom ce
poteci kratkotrajna struja i cim se kondenzator napuni, struja ce prestati teci.
Ako, pak, kondenzator prikljucimo na izvor izmjenicnog
napona (slika 2.3 ), kondenzator ce se naizmjenicno puniti i
prazniti, i u jednom i u drugom smjeru, te ce krugom teci
izmjenicna struja.
Dakle, kondenzatorom moze teci izmjenicna struja, a sam
kondenzator, u takvom krugu, predstavlja novu vrstu otpora za slika 2.3
izmjenicnu struju, koji se naziva kapacitivni otpor RC .
Promjenu pada napona na krajevima kondenzatora opisuje izraz:

U(t) = Uo sin(t) (2.3)

gdje je U (t) trenutacna vrijednost napona; Uo maksimalna vrijednost napona; kruzna

frekvencija struje koja tece krugom, = 2f ; t vrijeme.
Vidimo, da se napon izmedu ploca kondenzatora, prikljucenog na izvor izmjenicne
struje mijenja sinusno.

Kako za kapacitet C, napon U i naboj Q kondenzatora vrijedi relacija:

Q
C= (2.4)
U
nuzno ce se i naboj Q kondenzatora, u vremenu mijenjati sinusno. Iz (2.3) i (2.4)
slijedi:
Q(t) = CU(t) = CUo sin(t) (2.5)
Za element vremena dt naboj kondenzator promjenit ce se za dQ, te ce jakost struje
u strujnom krugu biti:

dQ(t) dU(t)
I(t) = =C = CUo cos(t) (2.6)
dt dt
primjenom relacije:

cos(t) = sin(t + ) (2.7)
2
slijedi:

I(t) = CUo sin(t + ) (2.8)
2
Vidimo da je struja, koja tece krugom, u fazi ispred napona za /2.
2.1 Odredivanje kapaciteta pomocu voltmetra i ampermetra 29

Umnozak CUo predstavlja amplitudu sinusoide (2.8), odnosno maksimalnu vri-

jednost jakosti struje kruga.
Io = CUo (2.9)
Ako u izraz (2.9), umjesto maksimalne vrijednosti napona, uvrstimo efektivnu
vrijednost dobit cemo izraz za efektivnu vrijednost struje (odjeljak 1.1.2 na str. 20)

Ief = CUef (2.10)

odnosno,
Uef 1
= (2.11)
Ief C
Usporedujuci ovaj izraz s Ohmovim zakonom dobivamo izraz za kapacitivni otpor
RC :
1
RC = (2.12)
C
Vidi se da ce struja kruga biti veca, sto je kapacitet C kondenzatora i kruzna frekven-
cija struje veca.

Kapacitivni otpor, kao i induktivni, ne trosi elektricnu energiju i u njemu se ne

razvija toplina.
2.1 Odredivanje kapaciteta pomocu voltmetra i ampermetra 30

OPIS MJERENJA
Nepoznati kapacitet kondenzatora mozemo odrediti pomocu izraza (2.11), poz-
navajuci kruznu frekvenciju kruga, jekost struje i pad napona na kondenzatoru:
Ief
C= (2.13)
Uef

Pribor:
- izvor izmjenicnog napona,
veliki transformator T
- kondenzator C
(3 komada)
- voltmetar V
- ampermetar A
- vodovi

slika 2.4

Za mjerenje napona U i struje I kruga, potrebno je

sloziti uredaj kao na slici 2.4 , odnosno ostvariti shemu
prikazanu na Slika 2.5
slici 2.5 .
Pomocu transformatora podesiti napon redom od 10V do 80V u koracima od
10V , te ocitati jakost struje za pojedini napon.
Na osnovu ocitanih vrijednosti, te frekvencije struje f = 50Hz izracunati kapacitet
danog kondenzatora.
2.1 Odredivanje kapaciteta pomocu voltmetra i ampermetra 31

ZADACI:
1. Odrediti kapacitet danih kondenzatora (C1, C2 i C3 ). Koristiti izmjenicni
napon do 80V.

2. Spojiti kondenzatore u paralelu i odrediti kapacitet nastale kombinacije. Us-

porediti dobiveni rezultat s izracunom (2.2).

3. Spojiti dva kondenzatora poznatih kapaciteta u seriju i odrediti kapacitet

nastale kombinacije. Usporediti rezultat s izracunom (2.1).

4. Pogreske.
2.2 Odredivanje kapaciteta pomocu Wheatstoneovog mosta 32

2.2 Odredivanje kapaciteta kondenzatora pomocu

Wheatstoneovog mosta

Nepoznati kapacitet mozemo odrediti pomocu

Wheatstoneovog mosta, spojenog prema shemi
prikazanoj na slici 2.6 .
U granama 1 i 2 nalaze se kondenzatori kapaciteta
C1 i C2, a u granama 3 i 4 omski otpori R3 i R4 .
Dijagonala sadrzi generator izmjenicne struje
G, a dijagonala slusalicu T.
Kad je most u ravnotezi, kad je zvuk u slusalici
T minimalnog intenziteta, vrijedi odnos:
slika 2.6
R3 RC1 C2
= = (2.14)
R4 RC2 C1

odnosno,
R3
C2 = C1 (2.15)
R4
2.2 Odredivanje kapaciteta pomocu Wheatstoneovog mosta 33

OPIS MJERENJA
Pribor:
- generator signala (audio
frekvecijsko podrucje) G
- kondenzator C (6 komada)
- slusalice T
- most
- vodovi

slika 2.7
Sloziti vjezbu kao na slici 2.6 , odnosno ostvariti shemu prikazanu na slici 2.7 .

Neka je C1 kondenzator poznatog kapaciteta, a C2 kondenzator nepoznatog

kapaciteta. Otpori R3 i R4 su zice, na kojima klizi kontakt klizaca K.
Pomocu klizaca K odrediti polozaj u kojem je zvuk u slusalicama minimalnog
intenziteta. Tada je most u ravnotezi i vrijedi jednadzba (2.15).
Na mjerilu ocitati duljine d1 i d2 . Duljine su proporcionalne vrijednostima otpora
R3 i R4 , tako da imamo:
d1
C1 = C2
d2

Buduci da su nam na raspolaganju 3 kondemzatora poznatih kapaciteta i 3

kondenzatora nepoznatih kapaciteta, potrebno je izmjenom kondenzatora poznatih
kapaciteta izvrsiti po tri mjerenja za svaki od kondenzatora nepoznatih kapaciteta.

ZADACI:
1. Pomocu Wheatstoneovog mosta odrediti nepoznate kapacitete triju kondenza-
tora koristeci kondenzatore poznatih kapaciteta.

2. Pogreske.
Poglavlje 3

3. VJEZBA

3.1 Odredivanje horizontalne komponente geomag-

netizma elektricnom metodom
3.1.1 Magnetni ucinak elektricne struje

Kad vodicem tece struja, u prostoru oko njega stvara se

magnetsko polje. Smjer silnica magnetskog polja odreduje
se pravilom desne ruke:
Obuhvatiti vodic prstima desne ruke, palac izduziti u sm-
jeru strujnog toka. Prsti desne ruke tada pokazuju smjer
magnetskog polja. (slika 10.1 )
Dakle, magnetske silnice, koje nastaju oko ravnog vodica
poprimit ce oblik koncentricnih kruznica. slika 10.1
Ako pak vodic ima oblik kruznice, magnetske silnice imat ce oblik zatvorenih
krivulja oko vodica, kako to prikazuje slika 10.2 :
Prikazan je kruzni vodic presjecen ravninom
crtanja. Smjer struje je takav da ona ponire
u desni presjek, oznacen krizicem (simbol za
kraj strelice koja pokazuje smjer struje), a
izvire iz lijevog presjeka, oznacenog tockom
(simbol za siljak strelice).
slika 10.2

34
10. Odredivanje horizontalne komponente geomagnetizma 35

Prema Biot-Savartovom zakonu element vodica duljine ds,

kojim tece struja jakosti I, daje u tocki M, udaljenoj za r od
elementa vodica, a smjestenog tako da smjer spojnice te tocke s
elementom vodica cini kut , polje jekosti dh:
Ids
dh = sin (3.1) slika 10.3
4r2
U sredistu kruznog vodica, polumjera (r = , = /2), kojim tece struja jakosti
I element vodica daje polje jekosti:
I
dh = ds (3.2)
42
Jakost polja, koje daje cijeli vodic, u sredistu kruznog vodica dobit cemo integriran-
jem izraza (3.2)
Z 2
I I
h= ds = (3.3)
4 0
2 2
U sredistu plosnate zavojnice s N zavoja, srednjeg polumjera , polje je N puta
jace:
NI
h= (3.4)
2

Stavimo li u srediste plosnate zavojnice, kojom tece

struja, magnetsku iglu, na nju ce djelovati prema jed-
nadzbi (3.3) magnetsko polje ~h. Igla ce se otkloniti
prema smjeru tog polja.
Ako je ravnina zavojnice smjestena u ravnini mag-
netskog meridijana, dakle u vertikalnoj ravnini u kojoj
je i os magnetske igle, onda je polje ~h horizontalno i
okomito na horizontalnu komponentu magnetskog polja
~ Pod utjecajem magnetskog polja ~h nastalog
Zemlje H.
prolaskom struje kroz zavojnicu, igla se otkloni iz mag-
netskog meridijana za kut kojemu je tangens jednak:
h
tan = (3.5)
H
slika 10.4
10. Odredivanje horizontalne komponente geomagnetizma 36

OPIS MJERENJA
Pribor:
- stalak sa dvije velike
zavojnice Z
- kompas K
- istosmjerni izvor I
- ampermetar A
- reostat R
- vodovi

slika 10.5 slika 10.6

Spojiti vjezbu prema slici 10.5 , odnosno ostvariti shemu prikazanu na slici 10.6

Za mjerenje se umjesto jedne upotrebljavaju dvije zavojnice jednakih param-

etara, postavljenih u paralelnim vertikalnim ravninama i spojenih tako da njihova
medusobna udaljenost bude jednaka njihovom radijusu te da njima tece struja jed-
nake jakosti i jednakog smjera.
Kompas se nalazi na postolju izmedu zavojnica, u horizontalnoj ravnini koja
prolazi sredistima zakrivljenosti zavojnica. Zbog lakseg se mjerenja kompas i stalak
sa zavojnicama usmjeravaju tako da smjer Sjever-Jug kompasa, kao i smjer mag-
netske igle budu paralelni sa zavojnicama.

Pri ukljucivanju zavojnica u strujni krug, izmedu njih nastaje homogeno magnet-
sko polje, koje djeluje na magnetsku iglu kompasa. Jakost induciranog magnetskog
polja jednaka je:
 4  32 NI
h= (3.6)
5
Pod djelovanjem induciranog magnetskog polja magnetska ce se igla otkloniti iz
polozaja Sjever-Jug za odredeni kut.
Pomocu reostata povecavati otklon magnetske igle po 10o , do konacnih 90o te ocitavati
odgovarajuce vrijednosti jakost struje. U slucaju da napon nije dovoljan, povecati
vrijednost na izvoru (2V , 4V ,. . . )
10. Odredivanje horizontalne komponente geomagnetizma 37

Horizontalna komponenta geomagnetizma moze se odrediti iz izraza (3.5), odnosno:

H = h cot (3.7)

ZADACI:
1. Odrediti horizontalnu komponentu geomagnetizma.

2. Pogreske.
Poglavlje 10

10. VJEZBA

10.1 Balmerova serija i odredivanje Rydbergove kon-

stante
Bohrova teorija atoma

Ideja elektrona koji kruze na odredenim udaljenostima od pozitivne jezgre (Slika 10.1)
dolazila je u kontradikciju sa samom sobom. Najveci problem predstavljala je privlacna
1
Coulombova sila pozitivne jezgre i negativnog elektrona, F = k qr2q2 , gdje su q1 i q2 ukupni
naboji elektrona i jezgre, r je udaljenost njihovih sredista, a k = 8.98755 109 Nm2 C2
konstanta. Po ovoj bi jednadzbi elektron prije ili kasnije uslijed Coulombove sile trebao
pasti na jezgru, sto bi dovelo do anihiliranja naboja. Takav bi atom bio neodrziv i svemir
kakvog poznajemo jednostavno ne bi postojao. Bohr je prihvatio i usavrsio Rutherfordov
model atoma, uz to sto je implementirao Planckovo i Einsteinovo kvantiziranje energije i
kutne kolicine gibanja elektrona u atomu. Bohrov model atoma (1913.g.) ocituje se kroz
sljedece postulate:

1. Postoje odredena stacionarna stanja u kojima elektroni kruze oko jezgre bez gu-
bitaka energije. Dopustene su samo one staze na kojima je orbitalni moment kolicine
gibanja cjelobrojni visekratnik reducirane Planckove konstante:

L = rn = n, n = 1, 2, 3, ...
h
=
2
Prirodno, elektroni borave u stacionarnim stanjima najnize energije i moguce ih je
prebaciti u orbite s vecim energijskim potencijalom na nacin da apsorbiraju kvant
energije.

2. Atom emitira ili apsorbira zracenje samo kad njegov elektron prelazi iz jedne staze
u drugu (iz jednog stacionarnog stanja u drugo). Prijelazom iz viseg u nize energi-
jsko stanje, atom emitira kvant svjetlosti, cija je energija jednaka razlici energijskih
razina navedenih stacionarnih stanja:

E = hf,

71
10.1. BALMEROVA SERIJA I ODREDIVANJE RYDBERGOVE
KONSTANTE POGLAVLJE 10. 10. VJEZBA

gdje je f frekvencija zracenja, a h je Planckova konstanta koja iznosi 6.626 1034

Js. Dakle, E = E2 E1 , gdje je E2 energija polazne (vise) razine, a E1 energija
konacnog stanja.

Bohr je uocio svojevrsnu analogiju izmedu gibanja plan-

eta oko Sunca i rotacije elektrona oko atomske jezgre.
Coulombova sila ima ulogu centripetalne sile zbog koje
se atomi gibaju kruznim putanjama:

me v 2 Ze2
= ,
r 40 r2

gdje je me masa elektrona (9.11 1031 kg), e je jedinicni

naboj, koji iznosi 1.6022 1019 C, a Z je atomski broj
promatranog atoma. Bohr se u svojim razmatranjima
zbog jednostavnosti ogranicio na najjednostavniji atom,
Slika 10.1: Planetarni vodik, kod kojega je Z = 1.
model atoma
Iz ovih je uvjeta jednostavno izvesti izraze za polumjer odredene orbite, te brzinu
elektrona u njoj:
n2 h2 0 Ze2
rn = ; v n =
me Ze2 40 n
Uocljive su dvije bitne zakonitosti:
Brzina elektrona obrnuto je proporcionalna iznosu kvantnog broja n:
1 1
v1 : v2 : ....vn = 1 : : ... :
2 n
Polumjer Bohrove orbite (pretpostavljena je kruzna) proporcionalan je kvadratu
kvantnog broja n:
r1 : r2 : ...rn = 12 : 22 : ...n2 .
Energija En dozvoljene staze elektrona, po Bohrovom je modelu atoma dana formulom:
1 e4 me 1
En = ; n = 1, 2, 3, ...,
8 20 h2 n2
gdje je 0 = 8, 8542 1012 C2 /Nm2 dielektricna konstanta vakuuma. Stoga emitirana
svjetlost moze imati sljedece frekvencije (zbog E = hf ):
1 e4 me 1 1
fnm = 2 3
( 2 2 ); n, m = 1, 2, 3, ...
8 0 h n m
Ukoliko se koristi valni broj N := 1 i uz c = f , gornja formula prelazi u:
1 1
N = Rth ( 2
2 ), (10.1)
n m
1 e4 me
gdje je Rth = 8 20 h3 c
Rydbergova konstanta, koja proizlazi iz Bohrovog modela atoma.

72
10.1. BALMEROVA SERIJA I ODREDIVANJE RYDBERGOVE
KONSTANTE POGLAVLJE 10. 10. VJEZBA

Vodikov atom

n = 1 Lymanova serija, ul-

Slika 10.2: Spektralne serije vodikovog atoma
traljubicasto podrucje spektra
n = 2 Balmerova serija, vidljivi
dio spektra
n = 3 Paschenova serija, infracr-
veno podrucje spektra
n = 4 Bracketova serija, infracr-
veno podrucje spektra
n = 5 Pfundova serija, infracr-
veno podrucje spektra

Slika 10.2 prikazuje energijski dijagram i spektralne serije vodikovog atoma. Za m

, dostizemo granice serije, a pridruzena energija je tada ionizacijska energija (ili energija
vezanja) za elektron n-te dozvoljene orbite. Energija vezanja se moze izracunati formulom:
1
En = Rth hc ,
n2
gjde je c = 2, 99795 108 m/s brzina svjetlosti u vakuumu. Osnovno energijsko stanje za
vodikov atom je - 13,6 eV.

Opticka resetka

Ako svjetlost valne duljine dode na opticku resetku konstante d, ona se ogiba. Mak-
simumi rasvjete se dogadaju kada kut ogiba ispunjava sljedece uvjete:

k = d sin k = 1, 2, 3, ...

Razlicite valne duljine elektromagnetskog zracenja iz spektralne lampe nasem se oku cine
kao razlicite boje.

73
10.1. BALMEROVA SERIJA I ODREDIVANJE RYDBERGOVE
KONSTANTE POGLAVLJE 10. 10. VJEZBA

Sljedeca je formula za ogib k-tog reda izve-

dena geometrijskom dedukcijom sa slike 10.3:
l
k = d (10.2)
d2 + l2
Udaljenost 2l (Slika 10.3.) izmedu spektral-
nih linija iste boje s lijeve i desne strane
(simetricno) se ocitava bez pomicanja glave.
Udaljenost x je udaljenost izmedu metarske
skale i opticke resetke. Slika 10.3: Koristenje opticke resetke

OPIS MJERENJA:

Slika postavke eksperimenta prikazana je na Slici 10.4. Zivina, odnosno vodikova spek-
tralna lampa izvor je svijetlosti koji promatrate, a prikljucuje se na izvor visokog napona.
Podesite napon na izvoru napajanja tako da lampa pocne svijetliti, ali tako da napon ne
prelazi 5 kV. Metarsku skalu postavite odmah iza spektralne lampe kako biste smanjili
greske paralakse. Opticku resetku namjestite na udaljenost do 50 cm od lampe i skale,
a visinu opticke resetke namjestite u istoj visini s prorezom spektralne lampe i paralelno
s metarskom skalom. Svijetleci prorez spektralne lampe promatra se kroz resetku. Sobu
zamracite toliko da jos mozete ocitavati vrijednosti na metarskoj skali.

Slika 10.4: Fotografija aparature

74
10.1. BALMEROVA SERIJA I ODREDIVANJE RYDBERGOVE
KONSTANTE POGLAVLJE 10. 10. VJEZBA

Potreban pribor i oprema:

2 spektralne lampe (vodik, ziva)

Drzac za spektralne cijevi, 1 par

Zastitna metalna cijev lampe (sjenilo s
pukotinom)
Spojni vodovi, 30 kV, l = 1 m
Drzac objektiva, 5 x 5 cm
Opticka resetka, 600 linija/mm
Izvor visokog napona, 0 - 10 kV
Keramicki izolirani nosac
Tronozac
Okrugli drzac
Kvadratna potporna sipka, l = 400 mm
Kvadratna stezaljka Drzac cijevi
Metarska skala, l = 1 m
Granicnici, 1 par
U zivinom spektru mozete jasno vid-
jeti tri linije. Konstanta resetke d
odreduje se prema podacima iz tablice
10.1 za valnu duljinu pojedine boje
svjetlosti zivinih spektralnih linija.
Vasu izracunatu vrijednost usporedite
s poznatom vrijednoscu konstante
opticke resetke, dpoznato = 1, 671m,
koju i koristite u vjezbi.
Rydbergova konstanta, a prema njoj
vodikovi energijski nivoi, odredeni
su prema mjerenju valnih duljina u
Balmerovoj formuli. Valne duljine
karakteristicnih vodikovih spektralnih
linija odreduju se iz jednadzbe (10.2),
mjereci l, x i uzimajuci poznatu vri-
jednost za konstantu opticke resetke
d. Rydbergova se konstanta racuna iz
izraza (10.1).

Tablica 10.1: Valne duljine zivinih spektralnih linija

boja (nm)
zuta 578
zelena 546,1
plava 434,8

ZADACI:
1. Odredite konstantu opticke resetke pomocu zivinog spektra.

2. Odredite, iz vidljivih linija Balmerove serije vodikovog spektra, Rybdergovu kon-

stantu i energijske razine.

75
Poglavlje 4

4. VJEZBA

4.1 Elektroliza
4.1.1 Elektroliza
Tvari koje otopljene u vodi cine otopinu elektricki vodljivom nazivaju se elek-
trolitima. Elektrolitom nazivamo i tvar koja u rastaljenom stanju provodi elek-
tricnu struju. Pojava protjecanja elektricne struje kroz otopinu, pracena kemijskim
promjenama u otopini, zovemo elektroliza.

Promotrimo elektrolizu u vodenoj otopini bakar-sulfata (CuSO4) i kemijske

promjene koje prate taj proces:
Opcenito, elektrolit otopljen u tekucini ne rastvara se samo na molekule koje se
rasprse po otopini, nego se i molekule disociraju na elektricki nabijene dijelove, ione.
Bakar-sulfat, reagirajuci s vodom raspada se na dva dijela: Cu++ i SO4 .
Kada u otopinu uronimo dvije bakrene plocice (elektrode), spojene s izvorom stalne
elektromotorne sile, u njoj se stvara elektricno polje; kationi Cu++ putuju prema
negativnoj elektrodi, katodi, a anioni SO4 putuju prema pozitivnoj elektrodi, an-
odi. Struja, dakle, ne potjece samo od gibanja negativnih naboja, kao u cvrstim
vodicima, nego i od pozitivnih naboja (dogovorno, uzima se da je smjer struje smjer
gibanja pozitivnih naboja, kao i u cvrstim vodicima).
Kada kation Cu++ stigne na katodu on ce reagirati s njenim negativnim elek-
tronima, prema shemi:
Cu++ + 2e Cu
i pretvorit ce se, izgubivsi svoj naboj, u neutralni atom bakra, koji ce se nataloziti
na katodi.
Anion sulfat, predat ce svoj negativni naboj na anodi, prema shemi:

SO4 SO4 + 2e

38
4.1 Elektroliza 39

i pretvorit ce se u neutralni radikal sulfat. No taj radikal nije postojan, pa za male

gustoce struja na anodi (gustoca struje je omjer jakosti struje i povrsine elektrode),
on odmah reagira s bakrom anode prema shemi:

SO4 + Cu Cu++ + SO4

Tako da se na anodi stvara onoliko iona bakra, koliko ih je na katodi nestalo. Kolicina
bakra u elektrolitu je dakle konstantna (Ovaj elektroliticki proces sluzi u industriji
za rafiniranje bakra).

4.1.2 Faradayev zakon elektrolize

Vidjeli smo da je proces vodenja elektricne struje u otopini pracen kemijskim
promjenama u otopini. Ako otopina sadrzava kovnu sol neke kiseline, onda se na
pozitivnoj elektrodi taloze kovine, dok se na negativnoj u pravilu stvara plin.

Faraday je proucavajuci elektrolizu u raznim otopinama, dosao do zakljucka

da postoji odredena veza izmedu kolicine materije koja se natalozi na elektro-
dama i jakosti struje izvora. Preciznim mjerenjem mase natalozene ili na elektrodi
oslobodene tvari, Faraday je utvrdio da se pri prolasku struje od oko 96500C na-
talozi ili oslobodi onoliko grama elementa iz otopine kolika mu je atomska masa
podijeljena s valencijom.
Velicina od
F = (96485, 309 0, 029)C/mol
naziva se Faradayeva konstanta. Pomocu te konstante mozemo formulirati Fara-
dayev zakon:
Kod prolaska elektricne struje kroz otopinu, mnozina tvari elementa n,
natalozenog ili oslobodenog na elektrodi, pomnozena s valencijom ele-
menta j u spoju u otopini, jednaka je kolicini naboja Q koji prode kroz
otopinu, izrazenoj u jedinicama Faradayeve konstante F .

Matematicki, Faradayev zakon glasi:

Q It
nj = = (4.1)
F F
kako za mnozinu tvari vrijedi:
m
n= (4.2)
M
Faradayev zakon poprima oblik:
m It
j= (4.3)
M F
4.1 Elektroliza 40

gdje je m masa elementa natalozena ili oslobodena na elektrodi, izrazena u gramima, M

njegova molarna masa (M (X) = Ar (X)g/mol), j valencija, a F numericka vrijednost
Faradayeve konstante izrazena u kulonima.

U okviru ionske teorije elektroliticke teorije vodljivosti mozemo lako razumjeti i

objasniti Faradayev zakon elektrolize. Ionizacija se sastoji u otpustanju ili dodavanju
elektrona atomima. Tako se npr. ion Ag stvori odvajanjem jednog elektrona od
atoma Ag. Ion Ag ima dakle pozitivan naboj jednak po iznosu naboju elektrona.
Prema tome, kada se 108g Ag natalozi na elektrodi (prisjetimo se da odgovarajuca
masa tvari jednaka po iznosu jednom molu srebra), prenese se na elektrodu i kolicina
naboja od NA naboja elektrona. Kako je naboj elektrona e = 1, 602 1019 C, a iznos
Avogadrove konstante NA = 6, 022 1023 mol1 , preneseni naboj jednak je umnosku:

eNA = 1, 602 1019 C 6, 022 1023 mol1 96472C/mol

Dobili smo upravo vrijednost blisku onoj koju smo definirali kao Faradayevu kon-
stantu. Vidimo dakle zorno fizikalno znacenje te velicine:
Faradayeva konstanta je kolicina naboja koju nosi jednostruko ion-
izirani mol elektrolita.
4.1 Elektroliza 41

OPIS MJERENJA:
Pribor:
- ispravljac za istosmjernu
struju I
- posuda za elektrolizu P
- elektrode E
- ampermetar A
- otopina bakar-sulfata
- stoperica

slika 5.1
slika 5.2
Bakrene elektrode, oznacene brojevima 1 i 2, ocistiti brusnim papirom, oprati
pod tekucom vodom te sacekati da se osuse. Potom ih izvagati na analitickoj vagi,
odnosno izmjeriti im mase m1 i m2 , prije elektrolize (izvrsiti dva mjerenja za svaku
elektrodu).
Elektrode stavimo u predvidenu posudu, jednu nasuprot dru-
goj, kako to prikazuje slika 5.3 . Potom se u posudu ulije pripreml-
jena otopina bakar-sulfata, koncentracije
C = 10%CuSO4. Na taj nacin dobili smo jednu elektroliticnu
celiju.
Celiju spojiti prema shemi prikazanoj na slici 5.2 . U trenutku
zatvaranja prekidaca, pokrenuti i stopericu. Pomocu ispravljaca
podesiti jakost struje kruga na oko 200mA. Elektroliza treba tra-
jati oko 40 min, u tom vremenu potrebno je, stalnim kontroliranjem slika 5.3
ampermetra, odrzavati jakost struje.
Po zavrsetku elektrolize, pri otvaranju prekidaca treba zaustaviti i stopericu te
ocitati vrijeme t trajanja procesa. Elektrode odmah izvaditi iz elektrolita, oprati,
pustiti da se osuse te ih izvagati, odnosno izmjeriti im mase m1 i m2, nakon elek-
trolize (izvrsiti dva mjerenja za svaku elektrodu). Natalozenu , odnosno oslobodenu
masu bakra, dobit cemo iz izraza:.

|m1 m1| + |m2 m2 |

m= (4.4)
2
4.1 Elektroliza 42

Faradayevu konstantu mozemo dobiti iz izraza (4.3) uvrstavanjem dobivenih

vrijednosti:
MIt
F = (4.5)
mj

ZADACI:
1. Odredite Faradayevu konstantu.

2. Usporedite dobivenu vrijednost s poznatom konstantom.

3. Pogreske.
4.2 Vodljivost elektrolita 43

4.2 Vodljivost elektrolita

4.2.1 Polarizacija
Dok struja prolazi elektrolitom na katodi se zbivaju elektrokemijski i kemijski
procesi razliciti od onih na anodi. Ako je prije prolaska struje postojala savrsena
simetrija, cim struja prolazi elektrolitom, zbog spomenutih pojava na elektrodama,
simetrija odmah prestaje, naime, elektrode se polariziraju. U prirodi postoji jedan
opci zakon prema kojem se svaki sistem opire promjeni stanja u kojem se nalazi.
Tako su i promjene nastale na elektrodama takve naravi, da stvaraju protuelek-
tromotornu silu, koja se opire prolasku struje kroz elektrolit. Umjesto Ohmovog
zakona:
U = RI
gdje je U razlika potencijala izmedu elektroda; R otpor elektrolita izmedu elektroda;
I struja koja tece elektrolitom
Imamo:
U = RI
gdje je elektromotorna sila, zvana protuelektromotorna sila polarizacije.
Zelimo li mjeriti otpor R elektrolita izmedu dviju elektroda, na nacin kako se on
mjeri kod metalnih vodica, moramo izbjeci pojavu polarizacije, tj. da bude = 0.
To se postize tako, da se za mjerenje umjesto istosmjerne struje upotrijebi izm-
jenicna struja dovoljno velike frekvencije. Prolaskom izmjenicne struje kroz otopinu
simetrija ostaje statisticki sacuvana, jar elektrode stalno mijenjaju polaritet, pa sto
prolaz struje ucini u jednom smjeru, to razori u protivnom smjeru.
Ako se upotrijebe elektrode iz onog metala koji je ujedno i pozitivan ion elek-
trolita, talozenje metala na katodi, odnosno otapanje anode u elektrolitu nista ne
mijenja u prirodi kontakta metal-otopina. Na taj nacin dobili smo nepolarizirane
elektrode. Takvu situaciju mozemo ostvariti upotrebljavajuci otopinu bakar-sulfata
i bakrene elektrode (vidi odjeljak 4.1.1, str. 38). Kako tada ne dolazi do promjene
niti kemijske, niti elektricne energije, elektromotorna sila polarizacije jednaka je nuli.
Vodljivost elektrolita mjerit cemo u tom specijalnom slucaju, koji dozvoljava opcenite
zakljucke, a i omogucuje provodenje mjerenja jednostavnim sredstvima.

4.2.2 Specificni otpor i specificna vodljivost elektrolita

Eksperimenti su pokazali da je otpor R stupa tekucine, duzine l i i jednolicnog
presjeka S, kod dane temperature i koncentracije, proporcionalan duzini, a obrnuto
proporcionalan presjeku stupa.
Imamo dakle, kao i za cvrste vodice:
l
R= (4.6)
S
4.2 Vodljivost elektrolita 44

gdje je specificni otpor elektrolita.

Kod elektrolita se gotovo uvjek govori o specificnoj vodljivosti ili ukratko
o vodljivosti , koja je po definiciji, jednaka reciprocnoj vrijednosti specificnog
otpora:
1
= (4.7)

ili, zbog (4.6)
l
= (4.8)
RS

4.2.3 Ekvivalentna vodljivost

Vodljivost elektrolita puno je jasnija ako promotrimo ekvivalentnu vodljivost
elektrolita.
Da bi definirali ovaj pojam, potrebno je prvo upoznati se s pojmovima: kiloekviva-
lent i koncentracija kiloekvivalenata.

Kiloekvivalent je kolicina materije definirana brojem kilomola n nekog iona

i brojem njegovih naboja , kao:
= n (4.9)
Ako je M kilomolarna masa iona, tada izmedu mase m i velicina u relaciji (4.9)
postoji relacija:
m
= (4.10)
M

Koncentracija kiloekvivalenata definira se kao kvocjent broja kiloekvi-

valenata i volumena V u kojem su oni otopljeni:

= (4.11)
V
Kombinirajuci (4.10) i (4.11) dobivamo:
m
= (4.12)
MV

Ekvivalentna vodljivost pokazuje kolika bi bila vodljivost elektrolita kad bi

u provodenju struje sudjelovali svi ioni jednog kiloekvivalenta otopljenog elektrolita.
Za danu koncentraciju kiloekvivalenata u jednom kubicnom metru vrijedi relacija:

= (4.13)

4.2 Vodljivost elektrolita 45

Podijelimo li jednadzbu (4.8) s , vidimo da je jednak:

1 l
= (4.14)
RS

Velicina 1 jednaka je volumenu u kojemu je otopljen jedan kiloekvivalent elek-

trolita. Mozemo dakle pisati:
l
= = (4.15)
RS
Sada si mozemo stvoriti konkretnu predodzbu o ekvivalentnoj vodljivosti. Za-
mislimo si jedan kiloekvivalent otopljen u kubicnih metara otopine. Citav taj vol-
umen neka je stavljen izmedu dvije ravne, jednake, paralelne elektrode, medusobno
udaljene za 1 metar. Povrsina jedne elektrode je onda nuzno jednaka kvadratnih
metara. Ako je izmjereni otpor izmedu elektroda jednak R, ekvivalent vodljivosti
tada je R1 .
4.2 Vodljivost elektrolita 46

OPIS MJERENJA:
Pribor:
- Konduktometar K
- sonda S
- sasa C
- stalak s
- otopine

slika 5.4
Sloziti vjezbu prema slici 5.4 .
Za izvodenje vjezbe pripremljene su otopine bakar-sulfata, koncentracija:
Co = 10%CuSO4
C1 = 0, 001Co = 0, 01%CuSO4
C2 = 0, 006Co = 0, 06%CuSO4
C3 = 0, 01Co = 0, 1%CuSO4
C4 = 0, 02Co = 0, 2%CuSO4
C5 = 0, 06Co = 0, 6%CuSO4
C6 = 0, 1Co = 1%CuSO4
C7 = 0, 5Co = 5%CuSO4

U casu se ulije otopina odredene koncentracije (C1 , C2,. . . , redom, od najmanje

do najvece). U otopinu se potom uroni sonda s elektrodama, prikljucena na kon-
duktometar.
Konduktometar je uredaj za mjerenje otpora tekucine.

slika 5.5 Konduktometar

Vrijednost otpora otopine potrebno je pronaci na konduktometru. Naime, kad
konduktometar pokazuje pravu vrijednost otpora, kazaljka (lijevo) je maksimalno
4.2 Vodljivost elektrolita 47

otklonjena od vertikalnog polozaja, bilo u lijevu ili u desnu stranu. Dakle, potrebno
je, zakrecuci lijevi i desni regulator, prijeci sve moguce vrijednosti otpora, prateci pri
tom otklon kazaljke. Kombinacija polozaja lijevog i desnog regulatora uz maksimalni
otklon kazaljke pokazuje vrijednost otpora elektrolita. (npr. konduktometar na slici
5.5 pokazuje vrijednost otpora od 440)

ZADACI:
1. Odredite otpore danih otopina bakar-sulfata te nacrtajte krivulju R = R()

2. Izracunajte vodljivost svake otopine te nacrtajte krivulje ()

3. Izracunajte ekvivalentnu vodljivost svake otopine te nacrtajte krivulje

()
Poglavlje 5

5. VJEZBA

5.1 Analiza linearno polarizirane svjetlosti

5.1.1 Polarizirana svjetlost
Svjetlost je elektromagnetski val kojeg emitira atom pri prijelazu iz pobudenog
stanja u stanje nize energije. Elektricno polje emitiranog elektromagnetskog vala,
od samo jednog atoma, titra u samo jednoj ravnini. Medutim, u izvoru svjetlosti
postoji golemo mnostvo atoma koji emitiraju elektromagnetske valove. Smjerovi
titranja elektricnog polja valova koji dolaze od razlicitih atoma, nisu ni na koji nacin
korelirani, vec su nasumce rasporedeni. Proizlazi da se svjetlost koja dolazi od izvora
sastoji od titranja elektricnog polja u svim mogucim ravninama (ali naravno, uvijek
okomito na smjer sirenja svjetlosti). To je nepolarizirana svjetlost.
Kod polarizirane svijetlosti titranje elektricnog polja odvija se u samo jednoj
ravnini.
Opticki sustav koji prirodnu, nepolariziranu svjetlost polarizira naziva se po-
larizator . Zadaca polarizatora je da od upadne svjetlosti propusti samo jednu
komponentu titranja elektricnog polja.
Opticki sustav koji pokazuje da je svjetlost polarizirana zove se analizator.
Polarizator i analizator mogu biti jednaki opticki sustavi, ali u razlicitim ulogama.

48
8.1 Analiza linearno polarizirane svjetlosti 49

5.1.2 Linearno polarizirana svjetlost

Neka je
m elektricni vektor, koji pokazuje kako se mijenja
amplituda titranja elektrinog polja elektromagnetskog vala.
Najjednostavniji slucaj titranja ostvaren je kada vektor
m mijenja
periodicki (sinusno) samo svoju velicinu i orijentaciju (predznak),
a ne i smjer (pravac nosilac). Tada kraj tog vektora opisuje duzinu
BB (slika 8.1 ). Kaze se da je titranje linearno, te da je svjetlost
linearno polarizirana
Ravnina odredena smjerom vektora m i smjerom zrake zove se
ravnina titranja polarizirane svjetlosti.
Ravnina odredena smjerom zrake i okomicom na ravninu titranja
zove se ravnina polarizacije. slika 8.1

5.1.3 Polaroid
Savrseno linearno polariziranu svjetlost daju dvolomni, dihroiticni kristali. Dvolom
ima svojstvo da rastavlja upadnu, prirodnu, nepolariziranu ili polariziranu svjetlost
na dva snopa linearno polarizirane svjetlosti, medusobno okomitih ravnina polar-
izacije. Ako je kristal dihroican, on ima svojstvo da apsorbira jednu od polariziranih
zraka, te propusta linearno polariziranu svjetlost samo u jednom smjeru. On moze
sluziti bilo kao polarizator bilo kao analizator.

Polaridi su vrlo prikladni polarizatori velikih dimenzija dobivenih suspenzijom

dihroicnih kristalica jod-sulfata u celofanu. Kristalici su postavljeni tako da ih ima
oko 1011 po cm2 i svi su jednako orijentirani.
Film polaroida stavlja se izmedu staklene ploce, stisnute bakelitnim prstenom.
Na prstenu je naznacen smjer u kojem titra val polarizirane svjetlosti koja izlazi
iz polaroida. Mi cemo nazvati taj smjer p kod polarizatora, a a kod analizatora.
Padne li prirodna svjetlost na polaroid, ili opcenito na neki drugi polarizator, polov-
ina njene energije je apsorbirana, a druga polovina izlazi kao linearno polarizirana
svjetlost (Zanemarujuci gubitke uslijed apsorpcije i refleksije).
8.1 Analiza linearno polarizirane svjetlosti 50

Neka je m elektricni vektor vala polarizirane svjet-

losti (slika 8.2 ). Padne li polarizirana svjetlost normalno
na neki drugi polarizator, odnosno analizator i to tako da

m (smjer p) cini kut sa smjerom a u kojem analizator

propusta titranje, kod izlaza iz analizatora val svjetlosti
ima amplitudu:
m = m cos (5.1)
Kako je intenzitet svjetlosti proporcionalan kvadratu am-
plitude vala svjetlosti,

I A2 (5.2)
slika 8.2
iz (8.1) i (8.2) proizlazi:
I = km2 cos2 (5.3)
gdje je k koeficijent proporcionalnosti

Odnosno,
I = Io cos2 (5.4)
gdje je I intenzitet upadne svjetlosti, Io intenzitet svjetlosti koja prolazi kroz analizator
Izraz (8.4) zovemo Malusov zakon. Ocito je kako se intenzitet svjetlosti, koju
propusti analizator mijenja s kutom . Dakle, zakrecuci analizator (ili polarizator),
odnosno mijenjajuci kut , mijenjat ce se i intenzitet propustene svjetlosti.
3
Vidimo da za = i analizator ne propusta svjetlost. Kaze se da su
2 2
analizator i polarizator ukrsteni; smjer a je tada okomit na p.
U slucaju paralelnih smjerova, dakle za = 0 i intenzitet propustene svjetlosti
je maksimalan.
8.1 Analiza linearno polarizirane svjetlosti 51

OPIS MJERENJA
Pribor:
- laser
- polarizirajuci filter sa
skalom
- fotocelija
- digitalni multimetar
- vodovi

slika 8.3
Spojiti vjezbu prema slici 8.3 .

Budite sigurni da je fotocelija potpuno osvjetljena kada postavite polarizator.

Ako se eksperiment izvodi u nezatamljenoj sobi mora se odrediti pozadinsko osv-
jetljenje za vrijeme kada je laser iskljucen i to se uzima u obzir za vrijeme obrade
rezultata. Preporuljivo je laser ukljuciti 30 min. prije mjerenja kako bi se sprijecile
fluktuacije u intenzitetu laserskog snopa. Polaziracijski filter se tada rotira u ko-
racima od 5 stupnjeva izmeu polozaja filtera 90o i ocitava se odgovarajuca foto-
struja fotocelije.
8.1 Analiza linearno polarizirane svjetlosti 52

ZADACI:
1. Provjeriti Malusov zakon. Nacrtati graf I i0 = Io cos2 , gdje je io back-
ground.

2. Nacrtati graf I i0 . Odredite ravninu polarizacije linearno polarizirane

svjetlosti.

3. Pogreske.
5.2 Polarimetrijsko odredivanje secera u vodenoj otopini 53

5.2 Polarimetrijsko odredivanje secera u vodenoj

otopini
5.2.1 Zakretanje ravnine polarizacije
Kad zraka linearno polarizirane svjetlosti prolazi kroz neku od opticki aktivnih
tvari, njena se ravnina polarizacije zakrece, za kut zakreta , kao sto je to
prikazano na slici 8.4

slika 8.4
Kada izmedu ukrstenih polarizatora i analizatora postavimo opticki aktivnu tvar,
intenzitet svjetlosti koju propust analizator vise nece biti minimalan. Da bi se to
postiglo potrebno je analizator dodatno zakrenuti za kut . Smjer zakreta ovisi o
svojstvima opticke tvari, naime, gledajuci prema analizatoru smjer zakreta ravnine
polarizacije moze biti jednak smjeru kazaljke na satu, dakle nadesno ili suprotno,
dakle nalijevo. U ovisnosti o tome razlikujemo lijeve i desne opticki aktivne tvari.
Velicina kuta zakreta ovisi o debljini opticke tvari (razmjeran je debljini) i o
valnoj duljini svjetlosti. Prolazi li optickom tvari bijela polarizirana svjetlost svaka
valna duzina vala te svjetlosti zakrenut ce se za razliciti kut. Taj ce kut biti naj-
manji za crvenu svjetlost, a najveci za ljubicastu.

U tekucinama, kao opticki aktivnim tvarima, zakretanje ravnine polarizacije

uzrokuje iskljucivo asimetrican raspored atoma u molekuli. Takvu asimetricnu
molekulu ima obican secer, saharoza C12H22 O11, pa njegova vodena otopina zakrece
ravninu polarizacije svjetlosti i to desno, za kut :

= []dC (5.5)

gdje je C koncentracija secera u otopini; d duljina stupa tekucine, kroz koju prolazi svjet-
lost, izrazena u decimetrima; [ ] kut specificnog zakreta secera.
5.2 Polarimetrijsko odredivanje secera u vodenoj otopini 54

OPIS MJERENJA
Pribor:
- laser
- polarizirajuci filter sa
skalom
- fotocelija
- digitalni multimetar
- stalak sa kadicom
- secerne otopine razlicitih
koncentracja
- vodovi

slika 8.5
Spojiti vjezbu prema slici 8.2 uz dodatak stalka sa kadicom koji se smjesta izmedu
lasera i analizatora.

Svjetlost koja prode kroz kadicu sa secernom otopinom i analizator pada na

fotoceliju F, koja je spojena na digitalni multimetar. Pratite promjene vrijednosti
na multimetru u odnosu na zakretanje ravnine analizatra. Zabiljezite kut za koji je
vrijednost na multimetru maksimalna.

Za danu otopinu, koncentracije C0 izvrsiti tri mjerenja.

Izmjeriti duljinu d kadice.
Pomocu jednadzbe (8.5) odrediti kut specificnog zakreta [] za danu otopinu
poznate koncentracije.

[] =
dC
Potom napuniti kadicu otopinom nepoznate koncentracije i izmjeriti kut zakre-
tanja . Nepoznatu koncentraciju odrediti iz jednadzbe (8.5) uz kut specificnog
zakreta [] otopine koncentracije Co .

C=
[]d

ZADACI:
5.2 Polarimetrijsko odredivanje secera u vodenoj otopini 55

1. Odrediti kut specificnog zakreta saharoze u vodenoj otopini (Co ).

2. Odrediti nepoznate koncentracije C1 i C2

3. Pogreske.
5.3 Fotometrija 56

5.3 Fotometrija
Tockasti izvor svjetlosti intenziteta svjetlosti I(cd) emitira svjetlosni tok (lm) kroz
prostorni kut . Tada je intenzitet svjetlosti u elementu prostornog kuta d:
d
I= [cd] (5.6)
d
Osvijetljenost ili iluminacija (rasvjeta) neke povrsine definira se kao tok svjetlosti
po jedinici povrsine:
d lm
E= [ = lx] (5.7)
d m2
Osvijetljenost (rasvjetu) povrsine tockastim izvorom svjetlosti, jakosti I, odredujemo
pomocu jednadzbi (5.6) i (5.7):
Id
E= (5.8)
dS
Po definiciji je (vidi sliku) d = dS
r2
n
, gdje je r udaljenost tockastog izvora od el-
ementa promatrane povrsine, dSn je diferencijal povrsine koja je okomita na radijus
r, a sto je ortogonalna projekcija elementa povrsine dS promatrane plohe. Stoga
vrijedi odnos dSn = dScos, gdje je kut izmedu normale povrsine i vektora udal-
jenosti r.

slika 8.4
Uvrstivsi gore navedene izraze, dobivamo:
Icos
E= . (5.9)
r2
Jednadzba (5.9) opisuje fotometrijski zakon udaljenosti koji se cesto zove i Lam-
bertovim zakonom (J. Lambert, 18 st.). Prema tom zakonu, rasvjeta povrine sman-
5.3 Fotometrija 57

juje se proporcionalno s kvadratom udaljenosti od r za konstantni intenzitet svjet-

losti I.
OPIS MJERENJA:
Pribor:
- izvor struje
- luksimetarska sonda
- zarulja,

slika 3.3
Slozite eksperimentalni postav kao na gornjoj slici. Luksmetarska sonda mora
biti u istoj visini sa zaruljom, sve je potrebno centrirati na optickoj klupi. Sondom
izmjerite eventualnu pozadinsku rasvjetu (prirodno svjetlo, svjetlo u ucionici) kada
je zarulja iskljucena takve uvjete morate zadrzati tijekom cijelog mjerenja. Dobivene
vrijednosti za pozadinsku rasvjetu morate oduzeti u svakom mjerenju sa zaruljom.
Napravite 10 mjerenja za razlicite udaljenosti sonde od izvora svjetlosti (zarulja).
Zarulju spojite na izvor koji cete naci na stolu. Rad luksmetarske sonde, koja sadrzi
fotoceliju, zasniva se na fotoelektricnom efektu upadna svjetlost inducira struju u
fotoceliji; jakost te struje, razmjerna je svjetlosnom toku.
ZADACI:
1. Odredite intenzitet svjetlosti dane zarulje koristeci fotometrijski zakon udal-
jenosti i podatke koje ste dobili ocitavajuci luksmetar i mjereci udaljenost
sonde od izvora.

2. Nacrtajte graf funkcije E = f( r12 ) i metodom najmanjih kvadrata odredite

intenzitet svjetlosti tockastog izvora koji ste koristili.