96 Habermas, J.

, Moderna nedovren projekt

Prijevod
UDK 130.219
Primljeno: 17. listopada 2009.

Moderna nedovren projekt*

JRGEN HABERMAS

Saetak
Kakvo je danas stanje svijesti moderne? Je li moderna tako zastarjela, kako to
tvrdi novi konzervativizam openito, a postmodernisti posebice? Neokonzer-
vativci optuuju modernu kulturu da podriva udoredne temelje drutvenog
ivota. Autor pokazuje da neokonzervativizam ne razumije odnos kulture i
drutva, da kulturnoj moderni pripisuje patologijske sindrome (hedonizam,
narcizam, gubitak identiteta) koji su zapravo proizvod kapitalistike moder-
nizacije ekonomije i drutva. Sistemski imperativi trine ekonomije i biro-
kratske drave posredstvom novca i vlasti duboko ugroavaju svijet ivota
te proces kulturne reprodukcije i drutvene integracije. Tek se razlikovanjem
drutvene i kulturne modernizacije mogu razumjeti i patologijski uinci ko-
ji proistjeu iz same sfere kulture. Dok drutvenu modernizaciju karakteri-
zira rastua autonomija ciljno racionalnog djelovanja (u trinoj ekonomi-
ji i upravnom aparatu), koja vodi kolonizaciji svijeta ivota, dotle kulturnu
modernizaciju obiljeava rastua diferencijacija kulturnih vrijednosnih sfera
(znanost, moral, umjetnost), zasnovanih na raznorodnim pretenzijama na va-
enje (istina, ispravnost, autentinost) i diferenciranje struktura racionalnosti
(kognitivno-instrumentalni, moralno-praktiki, estetski). Konzervativni kriti-
ari aporija moderne kulture odbacuju cijeli projekt moderne, zagovarajui
bilo povratak predmodernizmu, bilo iskorak u postmodernu, bilo pak puku
protumodernu (filozofi kao to su Nietzsche, Heidegger, Bataille, Foucault,
Derrida). Nasuprot njima, autor potencijale moderne vidi u zatiti i razvijanju
sfere komunikacijske racionalnosti protiv sistemskih imperativa ekonomije i
drave, u ponovnom povezivanju podruja znanosti, morala i umjetnosti te
u povezivanju njima odgovarajuih ekspertskih kultura s komunikacijskom
praksom svijeta ivota. Tako pojmljena, moderna je jo nedovren projekt koji
sadri povijesne emancipacijske potencijale samo kao diferencirano povratno
vezanje moderne kulture sa svakodnevnom praksom, samo ako se i drutvena

*
Habermasovo izlaganje prilikom primanja Nagrade Theodor W. Adorno, koju mu je grad
Frankfurt dodijelio u rujnu 1980. Izlaganje je potom objavljeno pod naslovom Die Moderne
ein unvollendetes Projekt u knjizi: J. Habermas, Kleine Politische Schriften I-IV, Suhrkamp,
Frankfurt, 1981, str. 444-464. V. Passerin dEntrves, Maurizio/Benhabib, Seyla (ur.), 1996: Ha-
bermas and Unfinished Project of Modernity, Polity Press, Oxford.
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 97

modernizacija moe upraviti prema drugim, ne-kapitalistikim stazama, ako

svijet ivota moe iz sebe razviti institucije koje ograniava dinamika gospo-
darskoga i administrativnoga sistema.
Kljune rijei: kulturna i drutvena moderna, diferencirana racionalnost, sistem-
ski imperativi, svijet ivota, konzervativizam, postmoderna, Adorno, Kant

Nakon slikara i filmskih autora sada su i arhitekti priputeni Venecijanskome bi-

jenalu. Ali razoarao je odjek tog njihova prvog nastupa. Izlagai u Veneciji pred-
stavljaju avangardu s preokrenutim frontama. Pod krilaticom sadanjost prolosti
rtvovali su tradiciju moderne koja otvara mjesto novome historizmu: Preuuje se
injenica da se moderna hranila raspravom s prolou, da Frank Lloyd Wright ne bi
bio mogu bez Japana, Le Corbusier bez antike i mediteranskoga graditeljstva, Mies
van der Rohe bez Schinkela i Behrensa. Tim komentarom kritiar iz Frankfurter
Allgemeine Zeitunga1 obrazlae svoju postavku koja svojom dijagnozom vremena
premauje povod: Postmoderna se odluno nadaje kao antimoderna.
Ta se reenica odnosi na afektivno strujanje koje je prodrlo u pore svih intelek-
tualnih podruja i koje je izazvalo teorije postprosvjetiteljstva, postmoderne, post-
povijesti itd., ukratko, novi konzervativizam. Tome protuslovi Adorno i njegovo
djelo.
Adorno je tako bezrezervno prihvatio duh moderne da ve u pokuaju razliko-
vanja autentine moderne od pukoga modernizma nasluuje one afekte koji odgo-
varaju na napadanje moderne. Zato nije posve neprimjereno da zahvalim na Ador-
novoj nagradi tako to u se posvetiti pitanju kakvo je danas stanje svijesti moderne.
Je li moderna tako zastarjela kako to tvrde postmodernisti? Ili je mnogoglasno pro-
klamirana postmoderna, sa svoje strane, samo phony? Je li postmoderno fraza
pod kojom se neupadljivo daju naslijediti ona raspoloenja koja je od polovice 19.
stoljea kulturna moderna izazvala protiv sebe?
Tko kao Adorno poetak moderne smjeta u 1850. godinu, vidi je oima Bau-
delairea i avangardne umjetnosti. Dopustite da taj pojam kulturne moderne obja-
snim kratkim osvrtom na dugu pretpovijest,2 koju je osvijetlio Hans Robert Jauss.
Rije moderan prvi se put pojavljuje u kasnome 5. stoljeu da bi se razgraniila
upravo slubeno priznata kranska sadanjost od pogansko-rimske prolosti. Pro-
mjenljivim sadrajima modernost stalno iznova izraava svijest epohe koja uspo-
stavlja odnos s prolou antike kako bi sebe samu pojmila kao rezultat prijelaza

1
Pehnt, W., Die Postmoderne als Lunapark, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 18. 8. 1980,
str. 17.
2
Literarische Tradition und gegenwrtiges Bewutsein der Moderne, u: H. R. Jauss, 1970: Lite-
raturgeschichte als Provokation, Frankfurt/M., 11 i d.
98 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

od staroga k novome. To ne vrijedi samo za renesansu, s kojom za nas poinje no-

vovjekovlje. Modernim su se shvaali i u vrijeme Karla Velikoga u 12. stoljeu
i u vrijeme prosvjetiteljstva dakle uvijek kada se u Europi formirala svijest nove
epohe obnovljenim odnosom prema antici. Pritom je antiquitas bila normativnim
i preporuljivim uzorom do uvenoga spora modernih sa starima, odnosno s pri-
staama klasicistikoga ukusa u Francuskoj kasnoga 17. stoljea. Tek se s perfek-
cijskim idealima francuskoga prosvjetiteljstva, s modernom znanou nadahnutom
predodbom o beskrajnome napretku spoznaje i razvoja k drutveno i moralno bo-
ljemu pogled postupno oslobaa opinjenosti kojom su klasina djela antikoga
svijeta djelovala na duh odnosnih modernih. Konano, suprotstavljajui klasinome
romantiko, moderna svoju vlastitu prolost trai u idealiziranome srednjem vijeku.
Tijekom 19. stoljea taj romantizam otputa iz sebe onu radikaliziranu svijest mo-
dernosti, koja se oslobaa svih historijskih relacija i zadrava jo samo apstraktno
suprotstavljanje tradiciji, povijesti sveukupno.
Sada vrijedi kao moderno ono to pomae da se objektivno izrazi aktualnost
duha vremena koja se spontano obnavlja. Signatura je takvih djela ono novo, ko-
je biva prevladano i obezvrijeeno novou sljedeega stila. Ali dok puko modno,
stavljeno u prolost, postaje staromodnim, moderno zadrava tajnu relaciju prema
klasinome. Oduvijek je vrijedilo kao klasino ono to nadivljava vremena; tu sna-
gu u emfatikome smislu moderno svjedoanstvo vie ne pozajmljuje, dakako, od
autoriteta neke prole epohe, nego jedino od autentinosti neke prole aktualnosti.
To prebacivanje dananje aktualnosti u jueranju istodobno je iscrpljujue i pro-
duktivno; ono je, kao to to Jauss opaa, sama moderna koja stvara svoju klasinost
samorazumljivo, govorimo u meuvremenu o klasinoj moderni. Adorno se pro-
tivi onome razlikovanju moderne i modernizma, jer bez subjektivnoga uvjerenja,
koje biva nadraeno novim, ne kristalizira se ni objektivna moderna (sthetische
Theorie, 45).

Uvjerenje estetike moderne

To uvjerenje estetike moderne poprima jasnije obrise s Baudelaireom, ali i s njego-
vom teorijom umjetnosti na koju je utjecao E. A. Poe. Ono se razvija u avangardnim
strujanjima i egzaltira, na koncu, u Caf Voltaire dadaista i u nadrealizmu. Moe se
obiljeiti stajalitima koja nastaju oko fokusa izmijenjene svijesti o vremenu. Ona
se izraava u prostornoj metafori izvidnice, dakle avangarde, koja se poput izviaa
probija u nepoznato podruje, izlaui se rizicima naglih, okantnih susreta, koja
osvaja jo nepoznatu budunost, koja se mora orijentirati, dakle nai pravac na jo
neizmjerenu terenu. Meutim orijentacija prema naprijed, anticipacija neodreene,
kontingentne budunosti, kult novoga znae, zapravo, velianje aktualnosti, koja
stalno iznova raa subjektivno postavljene prolosti. Nova svijest o vremenu, koja
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 99

s Bergsonom prodire i u filozofiju, ne izraava samo iskustvo mobiliziranoga dru-

tva, ubrzane povijesti, diskontinuiranoga svakodnevlja. Revalvacijom tranzitorno-
ga, letiminoga, efemernoga, slavljenjem dinamizma, upravo se izraava enja za
neumrljanom sadanjou koja zastaje. Kao pokret vlastite negacije modernizam je
enja za istinskom prisutnou. To je, kako misli Octavio Paz, tajna tema naj-
boljih modernistikih pjesnika.3
To objanjava i apstraktnu opreku naspram povijesti, koja time gubi ustroj-
stvo ralanjenoga dogaanja predaje to jami kontinuitet. Pojedinane epohe gu-
be svoj lik u korist herojskoga afiniteta sadanjosti s najudaljenijim i najbliim:
dekadentno se neoekivano prepoznaje u barbarskomu, divljemu, primitivnomu.
Anarhistika nakana da se razbije kontinuum povijesti objanjava subverzivnu sna-
gu estetike svijesti, koja se protivi normalizirajuim postignuima tradicije, koja
ivi od iskustva pobune protiv svega normativnoga te neutralizira i moralno dobro i
praktino korisno, koja neprekidno inscenira dijalektiku tajne i skandala, udei za
fascinacijom prepadanjem to proizlazi iz ina profaniranja te istodobno bjeei
pred njegovim trivijalnim rezultatima. Tako su, prema Adornu, obiljeja raspada
peat izvornosti moderne; ono ime ona oajno negira monolitnost svagda jedna-
koga; eksplozija je jedna od njezinih invarijanata. Antitradicionalistika energija
postaje vrtlogom koji guta. Utoliko je moderna mit usmjeren protiv sebe samoga;
njegova bezvremenost postaje katastrofom trenutka koji razbija vremenski konti-
nuitet (sthetische Theorie, 41).
Naravno da svijest o vremenu, koja se artikulira u avangardnoj umjetnosti, nije
naprosto antihistorijska; ona se upravlja samo protiv pogrene normativnosti razu-
mijevanja povijesti, koje se crpi iz oponaanja uzora, a iji tragovi nisu izbrisani ni
u Gadamerovoj filozofijskoj hermeneutici. Ona se slui objektiviranim prolostima
koje je historizam uinio raspoloivim, ali se istodobno buni protiv neutralizacije
mjerila kojima se bavi historizam kada povijest zatvara u muzej. Iz toga duha Wal-
ter Benjamin konstruira odnos moderne prema povijesti posthistorijski. On podsje-
a na samorazumijevanje Francuske revolucije: Ona je citirala proli Rim isto kao
to i moda citira prolu nonju. Moda ima njuh za aktualno gdje god se ono kree u
gustiu nekadanjega. I kao to je Robespierreu antiki Rim bio prolost napunjena
sadanjicom, tako historiar treba shvatiti konstelaciju u koju je njegova vlastita
epoha ula s posve odreenom ranijom. Tako on utemeljuje pojam suvremenosti
kao sadanjice koju su probile krhotine mesijanske (Gesammelte Schriften, sv. I,
2, str. 701 sl.).
To je uvjerenje estetike moderne u meuvremenu zastarjelo. Dodue, ezde-
setih je godina jo jednom recitirano. Danas ipak moramo priznati da nakon sedam-

3
Essays, 2. sv., Frankfurt/M., 159.
100 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

desetih godina modernizam jedva jo nailazi na odjek. Octavio Paz, pristaa mo-
derne, tada je zabiljeio, ne bez melankolije: Avangarda iz 1967. ponavlja djela i
geste one iz 1917. Doivljavamo kraj ideje moderne umjetnosti.4 Nadovezujui se
na istraivanja Petera Brgera, u meuvremenu govorimo o postavangardnoj umjet-
nosti, koja vie ne taji neuspjeh nadrealistike pobune: Ali to znai taj neuspjeh?
Naznauje li rastanak s modernom? Znai li postavangarda ve prijelaz u postmo-
dernu?
Tako to doista shvaa Daniel Bell, poznati drutveni teoretiar i najbriljantniji
meu amerikim neokonzervativcima. U svojoj zanimljivoj knjizi5 razvija tezu da
se krizne pojave u razvijenim zapadnim drutvima mogu svesti na lom izmeu kul-
ture i drutva, izmeu kulturne moderne i zahtjeva ekonomskoga i upravnoga susta-
va. Avangardna umjetnost prodire u vrijednosne orijentacije svakodnevnoga ivota
i inficira svijet ivota uvjerenjem modernizma. On je veliki zavodnik, koji donosi
vladavinu naela neogranienoga samoozbiljenja, zahtjeva za autentinim samo-
iskustvom, subjektivizma prenadraene senzibilnosti i time oslobaa hedonistike
motive, koji su nespojivi s disciplinom profesionalnoga ivota, uope s moralnim
osnovama svrhovitoga ivljenja. Time Bell, kao u nas Arnold Gehlen, pripisuje ras-
takanje protestantske etike, koja je uznemiravala Maxa Webera, adversary cultu-
re, dakle kulturi iji modernizam raspiruje neprijateljstvo protiv konvencija i vrli-
na svakodnevice racionalizirane privredom i upravom.
S druge strane, impuls moderne je, prema tome tumaenju, definitivno iscrp-
ljen, a avangarda je na svome kraju: iako se jo uvijek iri, ona ipak vie nije krea-
tivna. Time se za neokonzervativizam postavlja pitanje kako mogu postati valjane
norme koje postavljaju granice libertinizmu, koje opet uspostavljaju disciplinu i
radnu etiku, koje socijalnodravnome niveliranju suprotstavljaju vrline individu-
alne uinkovite konkurencije. Jedino rjeenje Bell vidi u religioznoj obnovi, u pri-
kljuivanju izvornim tradicijama koje su otporne na kritiku, koje omoguuju jasno
odreene identitete i pojedincu stvaraju egzistencijalnu sigurnost.

Kulturna moderna i drutvena modernizacija

Vjerske moi koje se odlikuju autoritetom ne mogu se, dakako, stvarati ni iz ega.
Zato se iz takvih analiza nadaje jedina uputa za djelovanje, postulat koji je prihva-
en i u nas: duhovna i politika rasprava s intelektualnim nositeljima kulturne mo-
derne. Navodim razboritoga promatraa novoga stila koji su ezdesetih godina neo-
konzervativci nametnuli intelektualnoj sceni: Rasprava poprima takav oblik da se
sve to se moe shvatiti kao izraz opozicijskoga mentaliteta postavlja tako da se u

4
Essays, 2. sv., nav. dj., 329.
5
Bell, D., The Cultural Contradictions of Capitalism, New York, 1976.
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 101

svojim konzekvencama moe povezati s ovom ili onom vrstom ekstremizma: tako
se uspostavlja veza izmeu modernizma i nihilizma, izmeu humanitarnih progra-
ma i pljakanja, izmeu dravnih zahvata i totalitarizama, izmeu kritike izdataka
za naoruanje i suradnje s komunizmom, izmeu feminizma i borbe za prava homo-
seksualaca, s jedne strane, i razbijanja obitelji, s druge strane, izmeu ljevice uope
i terorizma, antisemitizma ili, ak, faizma. Ta se primjedba Petera Steinfelsa6 od-
nosi samo na Ameriku, ali paralele su oite. Pritom se personalizacija i ogorenost
zbog grdnje intelektualaca koju i u nas izazivaju protuprosvjetiteljski intelektualci
mogu objasniti manje psiholoki nego, naprotiv, analitikom slabou samih novo-
konzervativnih uenja.
Neokonzervativizam naime prebacuje neugodne posljedice vie ili manje
uspjene kapitalistike modernizacije privrede i drutva na kulturnu modernu. Bu-
dui da iskljuuje konstelacije izmeu dobrodolih procesa drutvene moderniza-
cije, s jedne strane, i katonski optuene motivacijske krize, s druge strane te da ne
otkriva socijalnostrukturalne uzroke izmijenjenih stajalita prema radu, potroakih
navika, razina zahtjeva i orijentacija na slobodno vrijeme, moe ono to se pojavlju-
je kao hedonizam, nedostatna spremnost za identifikaciju i sljedbu, kao narcizam,
kao povlaenje iz statusne i efektivne konkurencije neposredno pripisati kulturi ko-
ja u te procese ipak zahvaa na veoma posredovan nain. Poziciju neanaliziranih
uzroka moraju, onda, zauzeti oni intelektualci koji se jo uvijek osjeaju obvezatni
prema projektu moderne. Daniel Bell vidi, zacijelo, jo jednu povezanost izmeu
erozije graanskih vrijednosti i konzumerizma drutva preorijentiranoga na masov-
nu proizvodnju. Meutim i on je malo impresioniran vlastitim argumentom i svodi
novu permisivnost u prvome redu na irenje ivotnoga stila koji je nastao ponaj-
prije u elitnim protukulturama umjetnike boeme. Time on, dakako, samo varira
nesporazum ija je rtva ve bila avangarda kao da je misija umjetnosti da svoje
neizravno dano obeanje sree ispuni socijalizacijom umjetnikih egzistencija sti-
liziranih u svoju suprotnost.
Osvrui se na vrijeme nastanka estetike moderne, Bell kae: Radikalan u pi-
tanjima privrede, buruj je postao konzervativan u pitanjima morala i ukusa.7 Kad
bi to bilo tono, konzervativizam bi se mogao shvatiti kao povratak prokuanome
patternu graanskoga uvjerenja. Ali to je prejednostavno. Jer stanje raspoloenja,
na koje se neokonzervativizam moe danas osloniti, nipoto ne proizlazi iz nelago-
de zbog antinomijskih posljedica kulture koja prelazi svoje granice i iz muzeja se
probija u ivot kulture. Tu nelagodu nisu izazvali modernistiki intelektualci, nego
joj je korijen u dubljim reakcijama na drutvenu modernizaciju, koja pod pritiskom

6
The Neoconservatives, 1979, 65.
7
Bell, D., nav. dj., 17.
102 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

imperativa gospodarskoga rasta i dravnih organizacijskih postignua sve dalje za-

hvaa u ekologiju izraslih oblika ivota, u komunikacijsku unutarnju strukturu dru-
tvenih svjetova ivota. Tako neopopulistiki prosvjedi samo poantirano izraavaju
iroko rairene strahove od unitenja urbanih i prirodnih miljea, od razbijanja oblika
humanoga suivota. Mnogoliki povodi za nelagodu i prosvjed nastaju svuda gdje
jednostrana modernizacija, upravljana mjerilima ekonomske i administracijske ra-
cionalnosti, prodire u ivotna podruja koja su usredotoena na zadatke kulturne
predaje, socijalne integracije i odgoja, te stoga postavljena prema drugim mjerili-
ma, naime prema mjerilima komunikativne racionalnosti. Neokonzervativna uenja
odvlae pozornost upravo od tih drutvenih procesa; ona projiciraju uzroke, koje ne
osvjetljavaju, na razinu tvrdokorno subverzivne kulture i njezinih odvjetnika.
Kulturna moderna raa, dakako, i svoje vlastite aporije. Na njih se pozivaju
intelektualne pozicije, koje ili proglaavaju postmodernu ili preporuuju povratak
predmoderni ili radikalno odbacuju modernu. Neovisno o problematinim drutve-
nim posljedicama modernizacije, takoer i iz unutarnje perspektive kulturnoga raz-
voja nastaju motivi za dvojbu i oajavanje glede projekta moderne.

Projekt prosvjetiteljstva
Ideja moderne tijesno je srodna s razvojem europske umjetnosti; ali ono to sam
nazvao projektom moderne postaje vidljivim tek ako napustimo dosadanju uobia-
jenu usredotoenost na umjetnost. Max Weber kulturnu je modernu okarakterizirao
time da se supstancijalni um izraen u religioznim i metafizikim slikama svijeta
razdvaja na tri elementa koja se samo jo formalno dre zajedno (oblikom argumen-
tacijskoga utemeljenja). Dok se slike svijeta raspadaju, te se naslijeeni problemi
mogu obraivati odvojeno, sa specifinih stajalita istine, normativne ispravnosti,
autentinosti ili ljepote, kao pitanja spoznaje, kao pitanja pravde, kao pitanja ukusa,
u novovjekovlju se diferenciraju vrijednosne sfere znanosti, morala i umjetnosti.
U odgovarajuim kulturnim sustavima djelovanja institucionaliziraju se znanstveni
diskursi, moralnoteorijska i pravnoteorijska istraivanja, umjetnika proizvodnja i
umjetnika kritika kao posao strunjaka. Profesionalnom obradom kulturne predaje
svagda s apstraktnoga aspekta valjanosti nastaju vlastite zakonitosti kognitivno-in-
strumentalnoga, moralno-praktinoga i estetsko-ekspresivnoga kompleksa znanja.
Odsada postoji i interna povijest znanosti, teorije morala i prava te umjetnosti to
zacijelo nisu linearni razvoji, ali su ipak procesi uenja. To je jedna strana.
Na drugoj strani poveava se udaljenost izmeu ekspertnih kultura i iroke pu-
blike. Ono to se u kulturi poveava specijalistikom obradom i refleksijom ne dos-
pijeva bez daljnjega u posjed svakodnevne prakse. S kulturnom racionalizacijom
prijeti, naprotiv, osiromaenje svijeta ivota, obezvrijeenoga u svojoj tradicijskoj
supstanciji. Projekt moderne, koji su u 18. stoljeu formulirali filozofi prosvjetitelj-
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 103

stva, sastoji se u tome da se objektivirajue znanosti, univerzalistiki temelji mo-

rala i prava te autonomna umjetnost odluno razviju u svojoj vlastitosti, ali da se
istodobno i kognitivni potencijali, koji se tako akumuliraju, oslobode svojih visokih
ezoterikih oblika i iskoriste za praksu, tj. za umno oblikovanje ivotnih odnosa.
Prosvjetitelji formata jednoga Condorceta jo su zaneseno oekivali da e umjetno-
sti i znanosti unapreivati ne samo nadzor nad prirodnim snagama nego i tumaenje
svijeta i samotumaenje, moralni napredak, pravednost drutvenih institucija, ak
i sreu ljudi.
Dvadeseto stoljee nije mnogo ostavilo od toga optimizma. Ali problem je
ostao te se umovi i dalje razilaze oko toga hoe li ustrajati na intencijama prosvjeti-
teljstva, koliko god one bile frakturirane, ili e odustati od projekta moderne, hoe
li, primjerice, kognitivne potencijale, ukoliko se ne ulijevaju u tehniki napredak,
ekonomski rast i racionalnu upravu, vidjeti toliko zagraenima da ivotna praksa
upuena na oslijepljele tradicije ostaje time nedirnuta.
Projekt moderne zapravo je rascjepkan ak i meu filozofima koji su danas
neka vrsta zatitnika prosvjetiteljstva. Oni imaju povjerenja u jo samo jedan od
elemenata u koje se um izdiferencirao. Popper, mislim na teoretiara otvorenoga
drutva kojega neokonzervativci jo nisu prisvojili, ustraje na prosvjetiteljskoj, po-
litikoj snazi znanstvene kritike; on zato plaa cijenu moralnoga skepticizma i da-
lekosene indiferentnosti prema estetikome. Paul Lorenzen rauna na ivotnore-
formsku djelotvornost metodike izgradnje umjetnoga jezika u kojemu se afirmira
praktini um; ali pritom kanalizira znanosti u uskim putanjama moralno analognih,
praktinih opravdanja i takoer zaputa estetiko. U Adorna se, obratno, emfati-
ki zahtjev uma povukao u optuujuu gestu ezoterikoga umjetnikog djela, moral
vie nije sposoban za utemeljenje, a filozofiji ostaje samo jo zadatak da u indirekt-
nom govoru upuuje na kritike duhove zakukuljene u umjetnosti.
Diferenciranost znanosti, morala i umjetnosti, ime Max Weber obiljeava ra-
cionalizam zapadne kulture, znai, istodobno, autonomizaciju specijalistiki obra-
enih sektora i njihovo odvajanje od tradicijske struje, koja se prirodno nastavlja u
hermeneutici svakodnevne prakse. To je odvajanje problem koji nastaje iz vlastite
zakonitosti diferenciranih vrijednosnih sfera; ono je izazvalo i propale pokuaje da
se dokine ekspertna kultura. To se moe najbolje vidjeti u umjetnosti.

Kant i samostalnost estetikoga

Iz razvoja moderne umjetnosti moe se, grubo pojednostavljeno, izvui linija au-
tonomizacije. Najprije se u renesansi konstituiralo ono predmetno podruje koje
pripada iskljuivo kategorijama lijepoga. U 18. stoljeu institucionalizirane su knji-
evnost, likovna umjetnost i glazba kao podruje djelovanja koje se odvaja od sa-
kralnog i dvorskog ivota. Konano, sredinom 19. stoljea nastalo je i esteticistiko
104 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

shvaanje umjetnosti koje od umjetnika trai da svoja djela proizvodi ve sa svije-

u lart pour larta. Time samostalnost estetikoga moe postati programom.
U prvoj fazi toga procesa nastupaju kognitivne strukture novoga podruja, ko-
je se izdvaja iz kompleksa znanosti i morala. Kasnije postaje pitanjem filozofijske
estetike da se te strukture razjasne. Kant odluno izrauje vlastitost estetskoga pred-
metnog podruja. On polazi od analize suda o ukusu, koji je, dodue, usmjeren na
subjektivno, na slobodnu igru mate, ali ipak ne oituje samo sklonosti, nego rauna
na intersubjektivni pristanak.
Premda estetski predmeti ne pripadaju ni sferi onih pojava koje se mogu spo-
znati uz pomo kategorija razuma ni sferi slobodnih djelovanja koja podlijeu zako-
nodavstvu praktinoga uma, umjetnika djela (i djela prirodne ljepote) pristupana
su objektivnoj prosudbi. Pored sfere valjanosti istine te trebanja lijepo konstituira
sljedee podruje valjanosti, ono koje utemeljuje povezanost umjetnosti i umjetni-
ke kritike. Govori se zatim o ljepoti kao da je ona svojstvo stvari (Kritika moi
suenja, par. 7).
Naravno da ljepota prianja samo uz predodbu o stvari, kao to se sud o uku-
su odnosi na relaciju predodbe nekoga predmeta prema osjeaju uitka i neuitka.
Jedino se u mediju privida neki predmet moe opaati kao estetski; jedino kao fik-
tivan on moe tako aficirati osjetilnost da uspije u predstavljanju onog to izmie
pojmovnoj naravi objektivirajuega miljenja i moralnoga prosuivanja. Duevno
stanje, koje nastaje estetski pokrenutom igrom predodbenih snaga, Kant karakteri-
zira, k tome, kao ugodu bez interesa. Kvaliteta nekoga djela odreuje se dakle ne-
ovisno o njegovim praktinim ivotnim relacijama.
Dok spomenuti osnovni pojmovi klasine estetike, dakle ukus i kritika, lije-
pi privid, bezinteresnost i transcendentnost djela, poglavito slue razgraniavanju
estetskoga od drugih vrijednosnih sfera i ivotne prakse, pozitivne odrednice sadr-
i pojam genija, koji je nuan za stvaranje umjetnikoga djela. Kant naziva genija
uzornom originalnou prirodnoga dara nekoga subjekta u slobodnoj uporabi nje-
govih spoznajnih moi (Kritika moi suenja, par. 49). Ako pojam genija oslobo-
dimo njegovih romantikih ishodita, moemo u slobodnome opisu rei: nadareni
umjetnik u stanju je autentino izraziti ona iskustva to ih stjee u koncentriranome
ophoenju s decentriranom subjektivnou, koja je osloboena prisila spoznavanja
i djelovanja.
Ta vlastitost estetskoga, dakle objektiviranje decentrirane subjektivnosti, koja
samu sebe iskuava, izlazak iz vremenskih i prostornih struktura, raskid s konven-
cijama opaanja i svrhovite djelatnosti, dijalektika razotkrivanja i ok, mogla je
tek s gestom modernizma nastupiti kao svijest moderne, i to nakon to su ispunje-
na sljedea dva uvjeta. To je, prvo, institucionalizacija o tritu ovisne umjetni-
ke produkcije i uivanje nesvrhovite umjetnosti, posredovane kritikom; i, drugo,
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 105

esteticistiko samorazumijevanje umjetnika, pa i kritiara, koji se smatraju manje

odvjetnicima publike nego tumaima, koji pripadaju samome procesu umjetnike
produkcije. Sada u slikarstvu i knjievnosti moe zapoeti pokret koji neki vide
anticipiranim ve u Baudelaireovim umjetnikim kritikama; boje, crte, glasovi, po-
kreti prestaju primarno sluiti prikazivanju; mediji prikazivanja i tehnike stvaranja
sami avansiraju u estetski predmet. A Adorno moe svoju Teoriju estetike zapoeti
reenicom: Samorazumljivo je postalo to da nita to se odnosi na umjetnost vie
nije samorazumljivo, ni u njoj ni u odnosu prema cjelini, pa ak ni njezino pravo
na postojanje.

Pogreno dokidanje kulture

Dakako, nadrealizam ne bi umjetnosti osporio pravo na postojanje kada upravo mo-
derna umjetnost ne bi u sebi nosila obeanje sree koje se odnosi na njezin odnos
prema cjelini. U Schillera obeanje, koje dodue prua estetski nazor, ali ga ne is-
punjava, jo ima eksplicitan lik utopije koja nadilazi umjetnost. Ta linija estetske
utopije see sve do Marcuseove ideologijsko-kritiki okrenute optube afirmativ-
noga karaktera kulture. Ali ve se u Baudelairea, koji ponavlja promesse de bon-
heur, utopija pomirenja okree ka kritikom zrcaljenju nepomirljivosti socijalnoga
svijeta. To postaje utoliko bolnijim to se umjetnost vie udaljava od ivota te se
povlai u nedodirljivost ispunjene autonomije. Ta se bol odraava u bezgraninome
ennui odbaenoga, koji se poistovjeuje s parikim prnjarima.
Na takvim se osjeajnim stazama sakupljaju eksplozivne energije, koje se, na
koncu, ispranjuju u pobuni, u nasilnome pokuaju da se samo prividno autarkina
sfera umjetnosti razbije i tom rtvom iznudi pomirenje. Adorno veoma tono vidi
zato nadrealistiki program otkazuje umjetnosti, ali je ipak ne moe odbaciti
(sthetische Theorie, 52). Svi pokuaji da se premosti razmak izmeu umjetno-
sti i ivota, fikcije i prakse, privida i zbilje; da se ukine razlika izmeu artefakta i
uporabnoga predmeta, izmeu proizvedenoga i zateenoga, izmeu oblikovanja i
spontanoga micanja; pokuaji da se sve proglasi umjetnou i svatko umjetnikom;
da se sva mjerila povuku, da se estetski sudovi prilagode oitovanju subjektivnih
doivljaja ti u meuvremenu dobro analizirani poduhvati danas se shvaaju kao
nonsens-eksperimenti, koji protiv volje utoliko bljetavije osvjetljuju upravo one
strukture umjetnosti koje bi trebalo povrijediti: medij privida, transcendenciju djela,
koncentrirani i planski karakter umjetnike produkcije te kognitivni status suda o
ukusu.8 Radikalni pokuaj dokidanja umjetnosti daje pravo, ironijski, onim katego-
rijama kojima je klasina estetika okruila svoje predmetno podruje; te su se kate-
gorije pritom, dakako, i same promijenile.

8
Wellershoff, D., Die Auflsung des Kunstbegriffs, Frankfurt/M., 1976.
106 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

Neuspjeh nadrealistike pobune potvruje dvostruku zabunu pogrenoga do-

kidanja. S jedne strane: ako se razbiju posude navlastito razvijene kulturne sfere,
isteknu sadraji; od desublimiranoga smisla i destrukturiranoga oblika ne preostaje
nita, ne proizlazi oslobaajue djelovanje. Ali jo je tea druga zabluda. U svako-
dnevnoj komunikacijskoj praksi kognitivna tumaenja, moralna oekivanja, ekspre-
sije i vrednovanja moraju se meusobno proimati. Procesima sporazumijevanja
svijeta ivota potrebna je kulturna predaja na irokoj osnovici. Stoga se racionalizi-
rana svakodnevica uope ne bi mogla osloboditi ukoenosti kulturnoga osiromae-
nja time to bi se jedno kulturno podruje, ovdje dakle umjetnost, nasilno otvorilo
i uspostavilo prikljuak s jednim od specijaliziranih kompleksa znanja. Na tome bi
se putu jedna jednostranost i jedna apstrakcija u najboljem sluaju mogla nadomje-
stiti nekom drugom.
I u drugim podrujima teorijske spoznaje i morala postoje paralele s progra-
mom i neuspjelom praksom pogrenoga dokidanja. One su meutim manje jasno
obiljeene. Zacijelo su znanosti s jedne strane te teorija morala i prava s druge po-
stale autonomne na slian nain kao i umjetnost. Ali obje sfere ostaju povezane
sa specijaliziranim oblicima prakse: jedna s oznanstvljenom tehnikom, druga sa u
pravnom obliku organiziranom i u svojim temeljima na moralno opravdanje upue-
nom upravnom praksom. Ipak su se institucionalizirana znanost i u pravnome susta-
vu izdvojeno moralno-praktino raspravljanje toliko udaljili od ivotne prakse da bi
se i ovdje program prosvjetiteljstva mogao pretvoriti u program dokidanja.
Od mladohegelovskih dana krui krilatica o dokidanju filozofije, a od Marxo-
vih je postavljeno pitanje odnosa teorije i prakse. Tu su se intelektualci, dakako,
povezali s radnikim pokretom. Samo su na rubovima toga socijalnog pokreta sek-
take skupine nale prostor za svoje pokuaje da program dokidanja filozofije od-
sviraju kao nadrealisti melodiju dokidanja umjetnosti. U posljedicama dogmatizma
i moralnoga rigorizma ovdje se oituje ista pogreka kao i ondje: postvarena sva-
kodnevna praksa, koja se temelji na neusiljenoj interakciji kognitivnoga s moralno-
-praktinim i estetsko-ekspresivnim, ne moe se lijeiti prikljuivanjem jednom od
nasilno otvorenih kulturnih podruja. Osim toga, praktino odvajanje i institucij-
sko utjelovljenje znanja akumuliranoga u znanosti, moralu i umjetnosti ne smije se
brkati s kopijom ivljenja nesvakodnevnih predstavnika tih vrijednosnih sfera s
poopavanjem subverzivnih snaga, koje su u svojoj egzistenciji izrazili Nietzsche,
Bakunjin, Baudelaire.
U odreenim situacijama teroristike aktivnosti zacijelo mogu biti u vezi s
prenatezanjem jednoga od kulturnih elemenata, dakle sa sklonou da se politika
estetizira, nadomjesti moralnim rigorizmom ili da se savije pod dogmatizam neko-
ga nauka.
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 107

No te teko dohvatljive konstelacije ne bi trebale dovesti do toga da se ve in-

tencije nepopustljivog prosvjetiteljstva difamiraju kao izrod teroristikoga uma.
Tko projekt moderne povezuje sa stanjem svijesti i javno spektakularnim djelova-
njima individualnih terorista, ne zakljuuje manje pogreno od nekoga tko bi neus-
poredivo stalniji i obimniji birokratski teror, koji se vri u tami, u podrumima vojne
i tajne policije, u logorima i psihijatrijskim ustanovama, proglasio kao raison dtre
moderne drave (i njezine pozitivistiki iscrpljene legalne vladavine), samo zato to
se taj teror slui sredstvima dravnoga prisilnog aparata.

Alternative pogrenoga dokidanja kulture

Mislim da je bolje uiti iz zabluda koje su pratile projekt moderne, iz pogreaka
pretjeranih programa dokidanja, nego da proglasimo izgubljenim modernu i njezin
projekt. Moda se na primjeru recepcije umjetnosti moe barem naznaiti izlaz iz
aporija kulturne moderne.
Od vremena u romantizmu razvijene umjetnike kritike postojale su suprotne
tendencije koje se s pojavom avangardnih strujanja jae polariziraju: ta kritika je-
dan put zahtijeva ulogu produktivne dopune umjetnikome djelu, a drugi put ulogu
odvjetnika interpretacijske potrebe iroke publike. Graanska je umjetnost svojim
adresatima upravila oba oekivanja: laik, prijatelj umjetnosti trebao se obrazovati u
eksperta, ali smio se ponaati i kao poznavalac koji estetska iskustva primjenjuje na
vlastite ivotne probleme. Moda je ovaj drugi, prividno bezazleniji nain recepcije
svoju radikalnost izgubio upravo time to je ostao nejasno spojen s prvim.
Naravno da umjetnika produkcija mora semantiki zakrljati ako ne djeluje
kao specijalizirana obrada vlastitih problema, kao domena eksperata bez obzira na
egzoterine potrebe. Pritom se svi uputaju u to (i kritiar kao struno obrazovan
recipijent) da se obraeni problemi izdvajaju s tono jednoga apstraktnog aspekta
valjanosti. Meutim to se otro razgranienje, ta usredotoenost iskljuivo na jednu
dimenziju lomi im se estetsko iskustvo unese u individualnu ivotnu povijest ili se
inkorporira u kolektivni ivotni oblik. Recepcija sa strane laika ili, tovie, eksperta
svakodnevice dobiva drukiji pravac nego percepcija profesionalnoga kritiara koji
gleda na interni razvoj umjetnosti. Albrecht Wellmer upozorio me je kako estetsko
iskustvo, koje se ne pretvara primarno u sudove o ukusu, mijenja svoju pozicijsku
vrijednost. im se ono upotrebljava eksplorativno za osvjetljavanje ivotnopovije-
sne situacije, odnosei se na ivotne probleme, ulazi u jezinu igru koja vie nije igra
estetske kritike. Tada estetsko iskustvo ne obnavlja samo interpretacije potreba, u i-
jem svjetlu opaamo svijet; ono istodobno zahvaa u kognitivna tumaenja i norma-
tivna oekivanja te mijenja nain na koji svi ti momenti ukazuju jedni na druge.
Primjer za tu eksplorativnu, na ivot orijentiranu snagu, koja moe proizai
iz susreta s nekom umjetnikom slikom u trenutku kada se jedna biografija vee
108 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

u vor, opisuje Peter Weiss kada svoga junaka, nakon oajnoga povratka iz pa-
njolskoga graanskog rata, opisuje kako luta Parizom i imaginarno anticipira onaj
susret koji e se, malo kasnije, dogoditi u Louvreu, pred Gericaultovom slikom
brodolomaca. Nain recepcije na koji mislim pokazuje se u odreenoj inaici jo
primjerenije herojskim procesom usvajanja, koji isti autor prikazuje u prvome sve-
sku svoje Estetike otpora na skupini politiki motiviranih, znanja ednih radnika u
Berlinu 1937, na mladim ljudima koji u veernjoj gimnaziji stjeu sredstva kako bi
prodrli u povijest, pa i u socijalnu povijest europskoga slikarstva. Oni iz otpornoga
kamenja toga objektivnoga duha kleu krhotine koje asimiliraju, unose u iskustveni
obzor svoga miljea, jednako udaljenoga i od obrazovne tradicije i od postojeega
reima, te ih okreu dok ne ponu svijetliti. Nae shvaanje kulture samo se rijet-
ko poklapalo s onim to se prikazivalo kao golem rezervoar dobara, nakupljenih
iskustava i prosvjetljenja. Kao bezvlasnici pribliavali smo se nakupljenome isprva
uplaeno, s velikim strahopotovanjem, dok nam nije postalo jasno da smo to sve
imali napuniti svojim vlastitim vrednovanjima, da se ukupni pojam mogao koristiti
tek onda kada je izricao neto o naim ivotnim uvjetima te potekoama i svojstve-
nostima naih misaonih procesa.9
U takvim primjerima usvajanja ekspertne kulture iz perspektive svijeta ivota
spaava se neto od intencije bezizglednih nadrealistikih pobuna, jo vie od Brech-
tovih, ak od Benjaminovih eksperimentalnih promiljanja o recepciji ne-auratskih
umjetnikih djela. Slina se promiljanja mogu primijeniti na sfere znanosti i mora-
la ako se ima na umu da duhovne, socijalne i etologijske znanosti jo nipoto nisu
posve odvojene od strukture znanja orijentiranoga na djelovanje, i da je zaotrava-
nje univerzalistikih etika na pitanja pravednosti otkupljeno apstrakcijom koja za-
htijeva nadovezivanje na isprva izluene probleme dobroga ivota.
Diferencirano povratno vezanje moderne kulture sa svakodnevnom praksom,
upuenom na vitalne predaje, koje su osiromaene pukim tradicionalizmom, uspjet
e meutim samo ako se takoer drutvena modernizacija bude mogla upraviti pre-
ma drugim, ne-kapitalistikim stazama, ako svijet ivota iz sebe bude mogao razviti
institucije koje ograniava sistematska vlastita dinamika gospodarskoga i admini-
strativnoga sistema djelovanja.

Tri konzervativizma
Za to su, ako se ne varam, loi izgledi. Tako je, vie-manje u cijelome zapadnom
svijetu, nastala klima koja potie modernistikokritika strujanja. Kao izlika za kon-
zervativne pozicije slui otrenjenje koje su ostavili neuspjeli programi pogrenoga
dokidanja umjetnosti i filozofije te oevidne aporije kulturne moderne. Dopustite

9
Die sthetik des Widerstands, 1. sv., Frankfurt/M., 54.
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 109

mi da ukratko prikaem razliku izmeu antimodernizma mladih konzervativaca i

predmodernizma starih konzervativaca te postmodernizma novih konzervativaca.
Mladi konzervativci usvajaju osnovno iskustvo estetske moderne, razotkriva-
nje decentrirane subjektivnosti osloboene svih ogranienja kognitivnosti i svrho-
vite djelatnosti, svih imperativa rada i korisnosti i istupaju s njom iz modernoga
svijeta. S modernistikom atitudom utemeljuju nepomirljivi antimodernizam. Oni
premjetaju spontane snage imaginacije, samoiskustva, afektivnosti u daleko i ar-
haino te instrumentalnome umu manihejski suprotstavljaju samo jo evokaciji pri-
stupano naelo, bilo volju za mo ili suverenost bilo bitak ili dionizijsku snagu
poetikoga. U Francuskoj ta linija vodi od Georgea Bataillea preko Foucaulta do
Derridaa. Naravno da nad svima lebdi duh Nietzschea, oivljenoga sedamdesetih
godina.
Stari konzervativci uope se ne daju zaraziti kulturnom modernom. Oni ne-
povjerljivo prate raspad supstancijalnoga uma, diferencijaciju znanosti, morala i
umjetnosti, moderno razumijevanje svijeta i njegovu samo jo proceduralnu racio-
nalnost te preporuuju (u emu je Max Weber vidio povratak u materijalnu racio-
nalnost) vraanje na pozicije prije moderne. Stanovit uspjeh ima, prvenstveno, novi
aristotelizam, to ga danas ekoloka problematika potie na obnavljanje kozmolo-
gijske etike. Na toj su liniji, koja polazi od Lea Straussa, zanimljivi primjerice rado-
vi Hansa Jonasa i Roberta Spaemanna.
Novi se konzervativci odnose prema steevinama moderne jo ponajprije afir-
mativno. Oni pozdravljaju razvoj moderne znanosti utoliko ukoliko ona svoju vla-
stitu sferu samo prekorauje kako bi unaprijedila tehniki napredak, kapitalistiki
rast i racionalnu upravu. U ostalome preporuuju politiku ublaavanja eksplozivnih
sadraja kulturne moderne. Jedna im teza glasi da je znanost, ako se ispravno shva-
ti, ionako postala beznaajna za orijentaciju u svijetu ivota. Druga je da politiku
svakako valja osloboditi zahtjeva moralno-praktikoga opravdavanja. A trea teza
utvruje istu imanentnost umjetnosti, osporava joj utopijski sadraj, poziva se na
njezin prividni karakter kako bi izolirala estetsko iskustvo u privatnome. Kao svje-
doke mogli bismo navesti ranoga Wittgensteina, Carla Schmitta iz srednje dobi i
kasnoga Gottfrieda Benna. Definitivnim ograniavanjem znanosti, morala i umjet-
nosti u autonomne, od svijeta ivota odvojene, specijalistiki upravljane sfere, od
kulturne moderne preostaje samo jo ono to se od nje moe imati odustajanjem od
projekta moderne. Za osloboeno mjesto predviene su tradicije koje ostaju pote-
ene zahtjeva za utemeljenjem; dakako, ne moe se uvidjeti kako bi se one u mo-
dernome svijetu odrale drukije nego podrkom ministarstava kulture.
Ta je tipologija pojednostavljena kao i svaka druga; ali ipak bi mogla biti upo-
rabiva za analizu duhovno-politikih rasprava. Kao to se bojim, ideje antimoder-
nizma, s malenim dodatkom predmodernizma, ire se u okruju zelenih i alterna-
110 Habermas, J., Moderna nedovren projekt

tivnih skupina. U promjeni svijesti politikih stranaka ocrtava se, naprotiv, uspjeh
tendencijskoga obrata, a to znai saveza postmodernih i predmodernih. ini mi
se da nijedna stranka nema monopol na grdnju intelektualaca i novoga konzerva-
tivizma. Stoga imam dobar razlog, a pogotovo nakon, gospodine gradonaelnie
Wallmann, pojanjavajuih tvrdnji u vaem uvodu, da budem zahvalan liberalnome
duhu u kojemu mi grad Frankfurt dodjeljuje nagradu povezanu s imenom Adorna,
imenom sina ovoga grada, koji je kao filozof i knjievnik, kao malo tko drugi u Sa-
veznoj Republici Njemakoj, obiljeio lik intelektualca te postao uzor intelektual-
cima.

S njemakoga preveo
Tomislav Martinovi

Jrgen Habermas
MODERNITY AN UNFINISHED PROJECT

Summary
What is the state of consciousness of modernity presently like? Is modernity
as out of date as is claimed by neoconservatism in general and the postmo-
dernists in particular? Neoconservatists accuse modern culture of undermi-
ning the ethical foundations of social life. The author shows that neoconserva-
tism does not understand the relation between culture and society, and that it
ascribes to cultural modernity the pathological syndromes (hedonism, narcis-
sism, loss of identity) which are, in fact, the product of capitalist modernisa-
tion of economy and society. Through money and power, the systemic im-
peratives of market economy and of the bureaucratic state gravely endanger
the world of life and the process of cultural reproduction and social integra-
tion. Thus, it is solely through distinction between societal and cultural mo-
dernisation that one can also understand the pathological effects resulting from
the sphere of culture itself. While societal modernisation is characterised by a
growing autonomy of purposefully rational activity (in market economy and
administration), which leads to colonisation of the world of life, cultural mo-
dernisation is marked by an increasing differentiation of cultural value spheres
(science, morality, art) based on varied aspirations to validity (truth, rightness,
authenticity) and by a differentiation of structures of rationality (cognitive-
instrumental, moral-practical, aesthetic). Conservative critics of the aporiae of
modern culture reject the entire project of modernity, advocating either a re-
turn to pre-modernism, or a step forward into postmodernity, or else mere an-
ti-modernity (philosophers such as Nietzsche, Heidegger, Bataille, Foucault,
Derrida). In contrast to them, the author sees the potentials of modernity in
the protection and development of the sphere of communicational rationality
Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111 111

against the systemic imperatives of economy and of the state, in the reestab-
lishment of links between the spheres of science, morality and art, and in con-
necting the corresponding expert cultures with the communicational practice
of the world of life. Thus perceived, modernity is still an unfinished project,
which encompasses historical emancipatory potentials only as a differentiated
reactive linkage of modern culture with everyday practice, only if societal mo-
dernisation can also be steered down other non-capitalist paths, if the world of
life can develop out of itself institutions limited by the dynamics of the eco-
nomic and administrative system.
Keywords: cultural and social modernity, differentiated rationality, systemic
imperatives, world of life, conservatism, postmodernity, Adorno, Kant