MARIJA JURI ZAGORKA

GORDANA

-8-
''Veliki sud''
 VELIKI SUD

DOLAZI
Kao glas none sove prola je jezovita vijest itavim krajem o pohodu Lukavana koje
vodi crveni oklopnik. I diglo se na noge sve to ima oruja i orua da brani svoje
domove od onoga to ima doi. Brzotee divljim trkom idu od mjesta do mjesta,
javljajui ljudima da dolaze vojnici iz Lukavca na elu s crvenim oklopnikom, da
otimlju i pale na lomai povelje, njihove slobode. Plemii hodati i siromani, seljaki i
gospodski, diu se u obranu. Svi su spremni na borbu, a jo spremniji na smrt. Bolje
umnjcti nego robovati otmiaru bilo kojeg imena, vjere i porijekla, htio to knez
Brandenburg, ili vlast na vrhu kraljevstva bilo kojeg imena.

Diglo se Turopolje. Zatalasali se ljudi. Uzbudila srca. Svima je u glavi samo jedna
misao: razbiti napadae.

U Lomnici nekoliko kua. Pred njima su domari, susjedi, teaci i nekoliko plemia iz
raznih dvoraca.

Kao crna avet, vue se cestom lukavaka eljad, preskakuje grabe, i pada ba pred
Lektorievu kuu. Kapetan lukavakih momaka zapovijeda gospodaru kue:

- Daj ovamo povelje!

- Nemam ih u kui, gospodine, a da ih imam, ne bih ih dao. Poten ovjek treba svoju
slobodu kao kruh i sunce. Samo hulje i razbojnici mogu biti bez slobode. Njima je
dovoljno da se naderu i nalou. ovjek ima svoj dom i brani ga.

- Hoe li mi dati povelje ili ne?

- Moji su ih prei stekli zato Sto su se u potenju svojem borili za dom. Svaki bi me
poten ovjek morao prezreti kad prije ne bih dao ivot, nego poteno steenu
slobotinu.

Lukavaki kapetan podrugljivo se hihoe:

- Dok izmolim molitvu, neka su povelje u mojim rukama.

- Neka moli vrag pakleni - odgovori Lektori.

Tog asa Trumbeta udari straga kapetanova konja u noge. Ovaj se povali, a kapetan
lei na tratini, seljaki plemii bace se na njega. S ceste dohitaju vojnici na konjima i
svjetlucava koplja zabadaju se u meso branitelja.

Sudaraju se branitelji sa silom. Motike udaraju po glavama, a maevi po prsima. I po

koja motka i sjekira pomau.

~1~
 VELIKI SUD

Deset vojnika jedva se otimlje obrani. Lukavanima dolaze u pomo jo nekolicina s

ceste.

Strahovita bitka oruja i orua. Mladi plemii Modec, Mui i Tolovi dojahali su na
hitrim konjima i brane svoje drugove golim maevima.

Bije se bitka, prska krv. Konji gaze preko ljudi i opet posru, pogoeni poljskim
oruem. Krikovi, psovke, kletve i udaranje gvozda.

A iza kue seljakog plemia Lektorica dva vojnika kopaju, zatieni petoricom
drugova. Hitro kopaju. U dubokoj jami gvode udari po drvetu.

- Evo je! Tu je krinjica - najavi kopa. Drugi se sagne i digne malu kutiju od drveta
zatvorenu lokotom pa brzo na konja.

Svi su odjahati iza staje, preskoili grabu i zamalo su na cesti gdje na visokom konju
eka momak. Sa sedla vise dvije vree. Brzo spuste u jednu od njih malu krinjicu, pa
onda momak krene s lakim teretom, obilazei borbeno klupko i zaustavlja se na cesti
gdje ekaju Lukavani.Voda sjedi mirno na sedlu, sav u crvenom oklopu. Na kacigi
vjetar vitla crvenim perjem. Lice mu pokriva vizir, samo dvije rupe omoguuju mu da
gleda.

Spaen iz ruku branitelja, sav razderan i isprebijan, digao se kapetan plaenika na

drugog konja i pohitao prema vodi. Putem nastoji popraviti razderani haljetak i pokriti
ga platem. Onda pristupi crvenom oklopniku i nasmije se:

- Iskopali su povelje i pokopali ve drugog plemia. Tako mi, eto, idemo Turopoljem i
pokapamo, ali ipak svatko ostaje iv. Tko nam moe spoitnuti da inimo nasilja.

- Do kraja ovog pohoda nee ba svi ostati ivi. Tada crveni voda digne ruku u znak da
se eta ima svrstati. Onima koji se jo uvijek biju pred Lektoricevom kuom kapetan
odredi:

- Vojnici, na okup. Ostavite ovu gamad. Ima vanijeg posla.

- Na opinu! - vikne jedan od voa vojnika. Na tu se zapovijed Lukavani ponu

povlaiti od kue seljakog plemia. Sada jo ee branitelji navaljuju na njih.

Od desetorice vojnika bez konja ustala su dvojica Od trojice ranjenih, uzverao se jedan
na sedlo svojem drugu, utekao. On, koji su obranili svoje konje udarcima koplja
poure se na cestu do glavne ete. Iz kue su izale ene i plaui navjeuju:

- Sve uzalud. Odnijeli su nau slobodicu.

- Kako? Povelje Nemogue.

- Vidjeli smo kako su ih straga u dvoritu iskopali i ponijeli.

Zaprepateni zglcdaju se plemii s opljakanim Lektoriem.

~2~
 VELIKI SUD

- to to znai, ljudi? Zar avo vodi Lukavane i pokazuje im naa skrovita?

Pohitaju iza kue gdje naoe iskopanu jamu i praznu.

- Kako su mogli nai krinju kad smo je mi sami zakopali? Samo smo mi znali gdje je.

- I kod mene su odmah pogodili, navlas!- pripovijeda plemi Modec.

- Kako se moe odmah pogoditi, kad smo ih mi sami zakopali zajedno? Ni susjed za
susjeda nije znao kamo je koji sklonuo svoje povelje.

- Tu ovjeka ostavlja pamet.

l ba kod Modeca pogodili i kod mene - naglasi Lektori.

- Drugdje jo nisu bili.

I nastade utnja. Strahovito pitanje u oima. Nemir im trese tijela i due kao da neka
neman tiho i nevidljivo obilazi oko njih i jezovitom zloom otkriva neprijatelju
zaklomte starih papira sto nose u sebi njihove slobotine.

Bijesno zuri Lektori u iskopanu jamu iz koje su mu odnijeli krinju. Blijeda lica i
oajna pogleda obraa se drugovima:

- A to sad? Od ovog asa sam sluga, rob lukavakog kneza, budimske vlasti, svih
lopova i razbojnika koji posebnu za mojim ivotom.

Njegov se glas ori dvoritem kao vjesnik osvete.

Uz kuu prislonila se njegova ena i sklopljenih ruku plae.

A svi okolo stoje i ute. Peku ih misli u glavi. Nemogu nai natrag tom nevidljivom
udovitu koje bi moglo Lukavanima pokazati gdje su sklonili svoje povelje.

I neprestano obnavljani pitanja, dozivaju sjeanje. Mue muku njihove misli kako da
nadu puta k nevidljivoj opasnosti koja Lukavanima razotkriva najskrovitije im tajne.

- Kako su mogli pogoditi ve dva puta? Zar s njima putuje neastivi?

- Neman je izdajnika neka neman izopena od ljudi razbojnika i avla paklenih!

- to neman? ovjek je to koji im je rekao, ali tko? Zar nas je netko promatrao iz
oblaka?

- Drugo se ne moe ni misliti. Bili smo samo nas desetorica vjernih drugova.

- Pravo veli Modec. Idemo svi. I seljaki gospodski plemii. Jednako gubimo svoju
slobodu.

- Uzalud je sada razbijati glave tim mislima Bolje je razbiti maem. Hajdemo, brao.

~3~
 VELIKI SUD

- Mi smo je ve izgubili. Modec i ja - veli Lektori. - Hajdemo, brao, u pomo drugima,

ili barem na osvetu.

I Lektoriu dadoe konja pa uzjae, uzima koplje to je palo iz ruku nekom vojniku.

Tako se i Lektori pridrui Modecu i Muicu da se upute u pomo brai. Jo im pogledi

doseu Lukavane. Nisu odmakli daleko. Ali plemii ne krenue za njima. Poznaju
tono poprene putove i odlue se kroz ikare, ljivike i poljane da bi prestigli crvenog
oklopnika i prije njega stigli pred opinu.

urili su se i pregazili mnogu tek zasijanu oranicu kako bi to prije javili brai da
Lukavani smjeraju na opinu.

Znojni i zadahtani. izali su na trg pred opinom. Ve izdaleka razabiru svoje mlade
drugove na konjima kao i banderij pod vodstvom turopoljskog kapetana.

- Banderij je na okupu! - veli Modec. - Valjda su ve unaprijed pogodili kamo elja vue
otimae.

Pogledi i Arbanasi opaze jahae pa im izlaze u susret. Obasiplju ih pitanjima. Modec

priopuje to se desilo pred Lektoricvom kuom i kako su mu odnijeli povelje.

- to to veli? - zaprepaste se mladi ljudi. - Kako su mogli znati gdje se nalaze krinje?
Pa to je kao neka arolija?

- Nali su i jednu i drugu krinjicu. odmah otprve. Dok su se sprijeda pred kuom ljudi
branili, oni su se zavukli iza kue i brzo iskopali.

- Neastivi plete ovu zasjedu, brao.

- Nemamo kad o tome raspravljati.

Hitro svaki na svoje mjesto.

- Pravo rekoste, gospodine kapetane, jer oni dolaze ba na opinu.

- Otkud zna?

- uli smo kad je Lukavanin izdao nalog, poto je crveni oklopnik dao znak rukom
prema Gorici.

- Jao nama, neman nas je zahvatila svojim apama.

- Nau plemenitu opinu hoe uiniti vazalom? ujete ljudi? objavljuje kapetan.

A svima plamte lica. upan vie:

- Ubijte crvenu neman. Tko ubije crvenog oklopnika, neka mu bude moj dvorac. Tako
mi asti!

~4~
 VELIKI SUD

Ali ovog asa nitko ne uvaava upanovo obeanje. Nitko ne trai dvorac, svatko eli
samo sauvati svoju slobodu, svatko eli proliti krv onoga koji se opasio crvenim
oklopom.

Mete je pred opinom od ljudi koji dolaze pjeke, nosei sa sobom orue. I svi se
svrstavaju oko konjanika. Kapetan banderija uzvikuje:

- Mir, tko nema konja, natrag. Konjanici naprijed. Vi drugi ostanite straga, pregazit e
vas lukavaki jahai.

- Ciljamo mi na njihove konje, sve emo ih polei na ledinu.

- Morate se pokoriti mojoj zapovijedi. Kako ja odredim, lako e biti. Svatko ima svoj
posao.

Pokoravaju se s oruem u ruci i s mrkom odlukom u dui.

- Razbit emo ih - vie Lektori napojen osvetom.

Tada kapetan banderija javlja crnu vijest:

Ne dolaze samo ovi cestom. I s one strane ceste vidjeli su etu sivih konjanika. I ono su
Lukavani. Doi e crvenome u pomo. Dok on navali na opinu, oni e drugi na
upana.

Vijest o nekoj sivoj eti koja dolazi odozgo da im udari u lea pronosi se od usta do
usta, pali ih plamenom otpora. Svima je jasno: ne mogu odoljeti. Ne mogu odbiti
navalu. Ali branit e se.

- Umirati je bolje nego robovati!

Na vrancu iznenada se pojavi upan. Blijed je. U ruci mu goli ma. Svi ga gledaju
zaueno, s nijemim pitanjem:

"Zar je gore ostavio ker?"

U susret mu pohita kapetan i moli:

- Vratite se. gospodine Berislaviu. titite svoj dvorac, svoje povelje i svoju ker. Ne
ostavljajte je.

- Sama je traila od mene da idem na opinu.

- Onda neka i ona doe dolje pa da je sakrijemo u zgradu.

- Ni maknuti se nee, sva je kao izbezumljena. A gore su Luci i Draenievi momci.

Sami ste im vi odredili kako se moraju vladati.

Dolje iz banderija netko vikne:

~5~
 VELIKI SUD

- Idu Lukavani!

Kapetan skrene konja. Za njima jurne upan. Ve su obojica ispred banderija i gledaju
du ceste.

- Idu avli!

- Crveni ih vodi! Crveni oklopnik dolazi!

Topot konja ini im se grmljavina pakla. Svjetlucanje kopalja ispunja ih nemilim

osjeajem.

U prvi as svi su pred opinom ukoeni, ledeni. Tek kad ih kapetan oslovljuje,
razbudili se, uzavreli. Banderij stoji u polukrugu poput potkove da im neprijatelj doe
ravno pred ma.

Samo imuni ide naprijed, sam samcat, i potjera konja cestom.

- Cvjetko je poludio - vikne Arbanasi i pohita za njim trkom.

Ljudi pred opinom ne znaju zato ga mladi plemi hvata i zaueni promatraju kako
ga je dostigao i zaustavio.

Nekoliko stotina koraka pred njima pojavio se crveni oklopnik. Okruen je vojnicima u
eljeznoj bojnoj opremi. imuni se zaustavi i veli svojem drugu Arbanasiu, u koji ga
je dostigao:

- Ostavile me. gospodine Velislave.

- Ovdje ga kanite izazvati na megdan? Sasjei e vas.

- Neu trgnuli ma i ne moe me napasti, a da ne osramoti svoju ast pred svima,

- Dakle, vi kanite gospodine imuniu...

- Govoriti s njime.

- Mislit e svijet pred opinom da ga molite za milost.

- Zar ste izgubili povjerenje da neu uiniti nita to bi moglo baciti sjenu na moj
obraz, na odvanost? Neu ponizili ni sebe ni vas, nikoga. Bio sam s Jelenkom prijatelj,
govorit u s njime.

- Dobro, odlazim ali ostat u tamo iza ikare u blizini.

I skrene konja, preskoi grabu, pa zae za gustu ivicu kraj ceste. Tamo podalje u
grmlju spazi Arbanasi ensko stvorenje u crnoj pei, u crnom haljetku i suknji. Stoji
uz nekoga ovjeka u poderanom kaputu, sa irokim klobukom na glavi. ena je
navukla crnu peu na lice. a ruke sklopila. Oito se skriva od Lukavana i boji se.

~6~
 VELIKI SUD

Dalje je Arbanasi ne gleda. Sva panja prikovana je uz imunia koji stoji nasred
ceste i eka povorku Lukavana. Ima ih vie od etrdeset. Koplja im stre uvis kao
uma otrica to prijete. Na elu jae crveni konjanik. Stigavi blie imuniu. crveni
je usporio trku. Okree se k onima u bojnoj opremi. Oito im neto govori, izdaje nalog.
to li? Trojica izlaze iz povorke kao da ele zatititi crvenog vou.

"Kukavica" - pomisli Velislav. - "Boji se da ga ne uhvatimo! I kako se oprezno ogledava

oko sebe?"

Na cesti eka zagorski plemi pa uzdie:

- Da mi je s njim govoriti u etiri oka. Ili bih ga svladao rijeima, ili sasjekao maem.

Pozorno prati Velislav iz svojeg zaklonita. Oito je crveni oklopnik prepoznao

imunia na konju, usred ceste i ne eli se s njim sresti. Velislav sve to promatra, ali
mu zahvaa panju i ena u crnoj pei jer je pala na koljena.

"Jadna ena, strepi od njega!" - pomisli Arbanasi, ne slutei da se pod crnim ruhom i
peom krije Jasenka. Jadna djevojka ne moe vie da se odri na nogama. Klekla je na
zemlju, a arko stoji uz nju u poderanom kaputu i ape joj:

- Pazite, promatra nas Arbanasi.

- to hoe gospodin imuni - pita ona ne brinui se za drugo. Sasvim se zavukla u

crnu peu i nepomino zuri u crvenog oklopnika. Ali jo je daleko.

- Pazite gospoice, gospodin Arbanasi esto nas promatra.

- uti. Ne gledaj ga. Hoe li doi blie crveni oklopnik? I dolazi blie. Dolazi.

Nita ne postoji za Jasenku, samo taj crveni oklopnik. I dre. To je onaj oklop koji ona
poznaje. Zakopala ga je u staji. I otkopala i nala praznu krinju. Zima je strese usred
vrelog dana i dua joj dre od strahovite zebnje. Usne joj se sledile. Strava joj tee
ilama kao ledena zmija.

Sa ceste dopre do nje glas lukavakog kapelana. Prignuo se k uhu crvenog oklopnika.
Zar prima njegove naloge? Sada ide prema imuniu. Svaka kretnja oklopnikova i
kapetanova ide joj kroz ile.

Nekoliko koraka pred imuniem kapetan lukavakih vojnika zaustavlja se i pila:

- to elite, gospodine?

- elim govorili sa svojim davnim prijateljem, a sada crvenim oklopnikom.

- Nema vremena.

- Imat e vremena jer on me zvao.

- Kako bi vas zvao? Po kome je poslao poruku?

~7~
 VELIKI SUD

- Znam po kome. I znam da mi je javio: doi e da se samnom pobije.

- Tako? Priekajte da mu kaem zbog ega ste doli.

I kapetan se vrati. imuni razabire da mu saopuje njegovu poruku i prima njegove

naloge Opet se kapetan vraa k njemu.

- Plemeniti gospodin Jelenko Kuevi sada nema vremena. Ali kad svri svoj posao,
onda e vam doi na megdan.

Nema vanijeg posla od izravnanja asti. Kada emo izravnati i kako, to hou da mu
kaem.

- Svaki vitez zna kako e izravnati ast.

- Prepustite to njemu i meni.

imuni je dojahao pored kapetana blie crvenom oklopniku. Uzalud mu kapetan

nastoji zakriti put. imuni se zaustavi oko dvadesetak koraka od oklopnika i veli
glasno:

- elim govoriti s tobom. Jelenko. jer moda za koji sat neu vie biti na ivotu

Umjesto oslovljenog, odmah odgovara kapetan osorno:

- Maknite se s puta. gospodine!

I opet pojaha imuni nekoliko koraka blie.

- uj me Jelenko.

Iza ivice skamenjena klei Jasenka. Uha su joj rastvorena, svaka kapljica krvi
pretvorena u sluh. Ukoena bez daha i kucaja eka. Sva njezina dua ezne da uje
oklopnikov glas. Ali on se ne odazivlje. Ili Jasenka ne uje. um joj u glavi kao u
velikom mlinu. I trgne za rukav arka:

- Je li to rekao?

- Nita. Moda e ipak odgovoriti kad mu kae to je naumio.

I utihnuc oboje. Jasenka i momak ekaju iza grma drui.

Drei uzde, goloruk i miran imuni poziva:

- Jelenko! Doi naas! Ne uzimam oruje. Goloruk te ekam. elim li samo kazati
jednu jedinu rije.

Ni kamen nije tako krut, leden i ukoen kao Jasenka iza ivice. Uzalud. Nita ne uje.

Ipak neto se dogaa na cesti, ali to? Vid je ostavlja, sve joj igra pred oima.

~8~
 VELIKI SUD

Ruka crvenog oklopnika die se uvis. Ruka u bojnoj rukavici. Die se ruka kao strailo,
kao crveno krilo neke zlokobne nemani.

to znai taj znak. to govori taj pokret ruke? Ne zna Jasenka. eka. istrauje

Umjesto rijei crvenog oklopnika. opet slua imuniev glas:

- Veli Jelenko, da ti idem s puta? Ne mogu dok me ne saslua. Hou da isprosim u

tebe Jasenku. Da nju usreim. Zbog nje doi, ostavi neprijatelja. Vrati se k nama. Sve
je oproteno. Jelenko, za sestru, za majku.

Jasenku zahvati gr. Hoe da ustane, vie u sav glas, ali sva je u gru. I hoe da potri
na cestu. Ne moe. klei, rui se, tijelo je krhko.

Crveni oklopnik ponovo die ruku i uini znak otklona.

- Nee ti usreim sestru? Jelenko, nije ti ni do majke ni do sestre. Doi da ti kaem...

Ne, ne. Ne smije on govoriti o meni. Ne, dahe djevojka. Ali rijei su joj ostale samo
apat. Ona misli da vie. ali nema daha ni glasa. Samo joj u grudima hrope

Cestom se zauje topot konja, die se praina i neki oklopljeni ljudi okrue crvenog
oklopnika, jedan pograbi imunieva konja i silom ga vue u stranu, dok vojnici pojure
naprijed.

- Sramotom si posuo obraze sakrivene vizirom, Jelenko! Izdajice kleti! Dao si me

napasti golorukog! - vie imuni.

imuni izvadi ma. S one strane preskoi Arbanasi ivicu i golim orujem ide da
brani druga. Lukavani hitaju naprijed dok su tri vojnika ostala da svladaju imunia.
Udaraju ga maevima, ali on se brani. I njegov drug mu pomae. U ikari kraj ceste
neto se pomaklo, konjanici iz gutare izjahali, preskoili grabu i nali se na cesti.

Jasenka zapanjena gleda kako se iza njezinih leda pojavljuju plemii. I prepozna
zagrebaku gospodu Mrnjavia, Vojkovia, Kraljevia i njihove drugove. S golim
maevima priskoe u obranu imunia, ali Lukavani, im su ih opazili, dadoe se u
bijeg pa ravno za svojom etom to je brzim trkom krenula na opinu. imuni i
Arbanasi razabiru da im je put slobodan. Zaueni gledaju zagrebake plemie:

- Otkud, brao? - pita zadahtani imuni.

- Iz Zagreba. Zvali ste nas, gospodine Cvjetko.

- Ja? Ne znam nita o tome.

- Doao je glasnik da svakako budemo to prije ovdje.

- To je upan poslao glasnika. Eto, vidite. Zlo se sprema.

- uli smo od brzotee jo pred podne i evo nas.

~9~
 VELIKI SUD

- Hajdemo za njima.

- Onda preko vrtova da stignemo prije njih. Zaas smo tamo, a Lukavani moraju obii
nekoliko zavoja.

Smjesta pojurie. Hitaju, gazei zasaenu zemlju koja im je dragocjena. Ali ne moe se
drukije.

Velislav je zaboravio enu u crnoj pei to je kleala u ivici. Sad je izala na cestu sa
arkom. Groznica je trese:

- to mislite, gospodarice?

- Misli su mi nemone, srce mrtvo.

- Vitak je, visok kao na gospodar, ali neu da je on - naglaava momak.

- Kneev lakrdija je rekao: nekoga su poslali da ubaci mrnju medu nas. To je, samo
to vjerujem, premda sam... - ali uuti. Nee da vjeruje, premda je vidjela oklop. Ovaj
isti. Zakopala gaje i opet je iezao.

- Idemo pred opinil. arko. Sakrit emo se i gledati.

I njih dvoje odu.

imuni s drugovima stie pred opinu.

Nitko ne opaa plemie koji su stigli sa imuniem i dvojicom Turopoljaca. Svi su kao
odsutni. Vid, sluh, svi osjeaji njihovih dua, sve je to prikovano uz oklop to se crveni
na prsima vode lukavakih plaenika.

Jo samo pedeset koraka.

Neprijatelji ute. I branitelji. Neto je ovog trenutka palo meu njih. Neko pitanje
zadre u zraku, nijemo, u svim prsima.

to e biti sada

Tko e progovoriti. Tko izazvati?

Sva panja onih pred opinom usredotoena je na kretanje crvenog oklopnika.

Ali on je miran. Suvereno ponosan Pod oklopom kao da se sakrila nabujala mrnja.
ini im se da je taj crveni Oklop krvav oblak iz kojega e provaliti arka bujica.

ute. Kapetan turopoljskog banderija sjedi u svom sedlu. Uza nj upan. Blijed, krut,
edan boja. Uoi napadaja koji se sprema udario mu je u obraze hladan mir.

Probada pogledom mrnje oklopnika, okruena lukavakim vojnicima.

- to eka - pitaju se branitelji pred opinom.

~ 10 ~
 VELIKI SUD

Moda oekuje dolazak svih momaka to su ih mladi plemii vidjeli u zasjedi.

Kaciga se okrene prema lukavakom kapetanu. Oito mu neto kazuje. Ali to nitko ne
uje. Lukavanin digne glavu, gleda hrvatske plemie. Glas Lukavanina prenosi se
nad glavama onih pred opinom:

- Po nalogu uzvienog kneev skog gospodara iznesite povelje svoje opine da se

ustanovi jesu li krive ili prave.

Kao udar vjetra, djeluju te rijei na ljudstvo. upan vikne iz sveg grla:

- Samo hrvatski sabor ima prava istraivati nae povelje.

- I knez, gospodar ovog kraja - odgovara Lukavanin.

- Gospodar ovog kraja smo mi, hrvatski sabor i narod.

- Jo netko vei. Dolazim u ime kraljevo - naglaava Lukavanin.

- Dajte kraljevsko pismo i peat da vidimo.

- Ne vjerujete svome knezu

- Knez je svoj - nikad na.

- Va je i bit e dok god mu bude volja.

- Ako nas nije volja, nitko ne moe vladati nama. I kralja biramo. I biramo onog koga
mi hoemo

Rije jednog i drugog ukrtaju se kao naotreni maevi. Sve ee se sudaraju. upan
se okrene prema crvenom oklopniku:

- Dosta mi je toga razgovora s ovim slugom neprijatelja. Zato ti sine crveni, izrode
pakla, uti? Voa si. Govori.

Svi se okrenu prema crvenom oklopniku.

uti i ne odgovara. Samo mahne, omalovaavajui rukom.

- Izdajnice podmukli! Zar si sluga i lukavakom kapetanu?

Bez daha ekaju ljudi odgovoj ispod eljeznog vizira. Sve su se zjenice usjekle u one
eljezne crne onice.

utnja. Tada se oklopnikova glava sagnula prema kapetanu neujnim nalogom.

Ponovo vikne upan;

- Ne skrivaj se kukavno. Govori, to hoe od nas. nemani neljudska.

~ 11 ~
 VELIKI SUD

Svjetina je vru plamen. Zasiktala su usta svih branitelja jer crveni oklopnik uti.
Samo njegova kretnja znai nalog koji nitko ne uje, osim kapetana Lukavana.

Ovaj ponovo digne glas:

- S plemenitim gospodinom vi nemate nikakva posla. Ja sam onaj koji izvravam

njegove zapovijedi.

- Samo s njim imamo posla, a s vama emo lako svriti - veli kapetan banderija.

upan vrsto napne uzde pa izazivlje.

- Doi. nevoljo! Izai mi na megdan! Pozivam te. Jetenko Kueviu! Izai mi na ma

ako nisi kukavica!

Ruke crvenog oklopnika kao da su jae povukle uzde pa se konj stade propinjati.

- Evo i ivina na kojoj sjedi buni se to mora nositi takvog izroda. Lukavaki kapetan
ponovo vikne:

- U ime kralja poslani smo da uzmemo opinsku krinju s poveljama. Pazite to velim.

Njegov glas nitko ne uje. Svi sluaju upana koji ne prestaje dozivati:

- Izai mi na ma, Jelenko, ako nisi kukavica!

Crveni se opet pomakne kao da ga svaka rije pogaa u oklopljena prsa i onda povue
k sebi kapetana, neto mu veli. Ovaj vikne:

- Plemeniti gospodin vam poruuje da e vam izii na ma, ali ne smije prije nego to
se izvri kraljeva zapovijed. Dajte povelje.

- Ne damo dok smo ivi.

- Dat ete kad budete mrtvi! - bijesno vikne kapetan, i trgne ma.

Koplja zazvekeu u rukama njegovih momaka.

- Naprijed, Lukavani!

Kao orkan, prolomi se krik Hrvata pred opinom.

- Udarite na crvenog izroda! Razderite crvenu neman! Raskomadajte crvenu ivinu!

Oluja zavitla. Osveta se zatalasa. Gorua poplava mrnje. Valovi narodnog gnjeva
zapljuskuju...

Tresak oruja, maevi, koplja, sjekire, motke sudarom ispunjaju zrak. Crveni oklopnik,
povukao se u pozadinu, ravna Lukavanima. Njegov kapetan izvikuje zapovijedi
momcima koje mu odreuje.

~ 12 ~
 VELIKI SUD

Nasrnuli su, zahvatili se, zagrizli jedni u druge.

Cestom dolazi neka buka kao grmljavina u oblacima. Dim sune uvis. Tamni konjanici
padoe pred opinu kao prikaze iz pononog mraka.

eta, naoruana do grla. zavrti se, razdvoji, a svaki dio ete se produi. Dva crna zmaja
okruuju bojovnike.

- Svreno je. Pali su nam u leda - veli upan. - Sad umri Berislaviu kao to se pristoji
junaku.

- Doli su u pomo Lukavani! - vikne Pogledi, bijui se. - To su oni odozgo.

- Udarimo, brao. Moramo umrijeti, radije u boju nego u ropstvu!

Padaju povici ispred opine. Poklici, krikovi. Bjenje navale branitelja na Lukavane.
Obrana prua pravednicima jakost.

- Udarite! - vie upan. - Neka je smrt naa dragocjenija.

Nadola eta na vrstim konjima, okretna, hitra, brza kao nevidljivi znak nekog
nevidljivog, omotala se poput crne zmije oko onih koji se biju pred opinom.

U savrenom okrugu sagradili su ivu ogradu oko bitke. Zaokruili su oba protivnika.

- Stanite! - uje se povik s onkraj ovog zida sivih konjanika.

Ljudi su u zamahu u kojem se oruje ne da zaustaviti. I buka je zagluna, a poziv se

raspri.

Prasak zatutnji nad glavama ljudi kao da su udarila tri groma iz oblanog neba.
Bojovnici se pokolebali, povukli oruje.

Barut mirie nad njihovim glavama, a tome nisu vini. Okreu se, trae, otkuda prijeti
grdna smrt od taneta.

Zablenuti gledaju kako nova eta upire u njih ubojite cijevi. to je to? Zato? Zar
Lukavani imaju vatreno oruje? Nikad ga nisu vidjeli u njihovim rukama. Iz Budima
su im poslali to kukaviko oruje koje im se ini prikladno samo za razbojnike. upan
vie bijesno:

- Iz zasjede pucaju orujem koje se dolikuje samo kukavici. Na megdane ne dolazi,

crveni avole. Pukom ubija zasjednie. Na nian uzeti ovjeka metkom sramotna je
kukavtina.

Odjednom se oglasi netko iz mrane nepoznate ete:

- Nismo pucali u ljude. Nikoga nismo ranili.

- Tko ste? Zato pucate ako niste kanili iz zasjede nikoga ubiti?

~ 13 ~
 VELIKI SUD

Opet odgovara glas ovjeka iz sivih momaka:

- Pucali smo da zaustavimo borbu.

- Umrijet emo prije nego zaustaviti obranu, lukavaki zmaju!

Plemii oko upana i banderij uzvrpoljili se. Opkoljeni su i Lukavani.

- I mi i oni? Istodobno? - ude se hrvatski plemii.

- Ali zato? Zar na taj nain Pencinger kani pomoi crvenom vragu?

Zapanjenje prelazi duama branitelja, dok lukavaki kapetan vie onima to su opkolili
bitku:

- Tko ste vi da se usuujete spreavati borbu?

To pitanje smete Turopoljce. Zato taj vie na svoje saveznike?

Jo prije nego bi tko odgovorio, upan upuuje svoje ljude:

- Pazite! Lukavtinom nas kane pobijediti! Lukavaki kapetan dovikuje im kao da nisu
jedno.

Zateeni su zbrkom i ali od ubojitih cijevi nitko se ne moe maknuti. Opet se oglasi
lukavaki kapetan, viui svojim momcima:

- Naprijed, udarite na opinu!

- Tko se makne i nastavi bitku, dobit e hitac u glavu.

Novo zaprepatenje obuzima upana i sve branitelje opine. Tko to zapovijeda

Lukavanima? I zato? to se dogaa?

Crveni oklopnik je u sreditu i neprestano se saginje lukavakom kapetanu. Ovaj die

ruku u vis i okree se prema eti koja im je ba iza lea:

- Tko ste vi tamo?

- Tko smo da smo, jai smo i traimo da smjesta bacite maeve u korice.

- Tko to zapovijeda kraljevskoj eti? - opet se esti lukavaki kapetan.

Odgovor na to pitanje ekaju i hrvatski bojovnici u tiini. Neki duboki glas odgovara
Lukavanima:

- Ja sam taj koji zapovijedam.

Narod pred opinom ne moe shvatiti. Otkud ova eta da zaustavlja crvenog oklopnika
i njegove ljude i istodobno i njih? I istrauju, zagledavaju.

~ 14 ~
 VELIKI SUD

Iza ete to je zaokruila bitku, stoje dva jahaa. Obojica su odjeveni u sive odore,
zamotani u plateve, oklopljeni sivim oklopima. Na glavi im kacige. Viziri im pokrivaju
lica. Jedan od njih ini se vrlo visok, snaan i pleat. Onaj drugi takoer je visok, ali i
vitak, mlad. Tako se barem ini ispod oklopa. Svi pogledi istrauju im tijela, oklope,
rupe na viziru, da bi im zamijetili oi.

Zbunjeni su svi, i branitelji i napadai. Smuenost zahvaa sve jednako. Vreva misli u
svim glavama.

to se dogodilo? to hoe ova nova eta, predvoena dvojicom udnih ljudi to sjede na
sedlima, u sivim oklopima kao dva demona. Onaj pleati i onaj vitki, obojica kao kipovi
od gvozda.

Duboki, mirni, snani glas dopire ispod vizira pleatog oklopnika:

- Gospodo, Turopoljci! Zahtijevam da samo neko vrijeme obustavite borbu.

Te rijei rasplamte upana:

- Da se vai Lukavani odmore, a crveni uzmak ne naem gnjevu? Znamo ga mi.

Kukave, trebao ti je, Kueviu, i sivi oklopnik u pomo? to hoete i zato skrivate lice
sivim vizirom?

- Odmah ete vidjeti.

Napeto oekivanje zanijemi sva usta. Pleati oklopnik ponovo vikne:

- Kapetane Lukavca, upamtite: tko digne ma ili koplje, razoruat e ga nae puke.

- Ne vjerujte! - dovikuju hrvatski plemii. - Sivi izazivlje samo naoko.

Nove sumnje dre ih na oprezu. ekaju to e slijediti. Sivi oklopnik dade neke znakove
rukom, a sivi momci opet se redaju, neobino spretno, svi kao jedan.

- Ljudi, tako se kree samo kraljevska vojska! - apu Turopoljci.

- Nema nitko prava zapovijedati kraljevskim etama - oglasi se lukavaki kapetan, ali
njegov prosvjed nije odvie samosvjestan.

- Hoete li sluati ili ne? - pita sivi oklopnik, digne ruku, a njegovi momci maknu
sumnjivim kretnjama puke.

- Oruje u korice svi. Svi.

Zapovijed pod cijevima puaka djeluje. Oruje zvekne, maevi padaju u korice, koplja
se sputaju niz sedla.

- Sada vi, hrvatska gospodo, uinite isto!

~ 15 ~
 VELIKI SUD

I sluaju. A ipak sve to zapanjuje upana i njegove ljude. ekaju i ute, ali budno paze
na Lukavane i na one to zapovijedaju.

- Pazite, mogli bi nas iznenada zaskoiti.

I dre oruje u pripremi.

Sivi oklopnik ponovo se javlja i mirno, hladno zapovijeda:

- Izaite, gospodo Turopoljci, iz okruga kroz ovo malo mjesto izmeu moje momadi.
Svrstajte se oko one lipe i ostanite na miru.

Plemii banderija gledaju upana i svojeg kapetana. to e oni odrediti? Cijevi zure, a
upan odredi:

- Neu da itko od vas izgine oo hica iz ove cijevi to ju je izmislila kukavtina i zasjeda.
Izaite samnom da vidimo to kani taj sivi delija. Jo uvijek moemo izgubiti ivot ako
bi se usudio da nas svojim odredbama ponizi.

I onda digne glas prema sivom oklopniku:

- Svaka odredba koja bi nam nametnula i najmanje ponienje izazvat e nas na smrt.
Ali nikada na predaju.

- asti mi moje, ne kanim se upletati u vau borbu s Lukavanima.

- Zato onda traite da se odstranimo ispred opine koju elimo braniti?

- Ostanite pred opinom, ali mirni dok ne izvrim ono to kanim. Samo vas molim: ne
mijeajte se u moje poslove.

- A vi se mijeate u nae - veli upan - i samo pogledom pozove svoje da idu za njim.

Okrug sivih momaka razmakne se samo toliko da dvojica po dvojica banderijskih

konjanika uzmognu izlaziti. Svi se svrstaju pred opinom. Onaj drugi sivi oklopnik
samo uti ne mie se.

Poredali se Turopoljci i zauzeli mjesto ispred opine. Na elu su im upan, kapetan

banderija, suci i ostali slubenici opine.

Svaka rije i kretnja jakog mukarca u sivom oklopu sve vie inati sumnje, dvojbe i
izaziva na oprez. Ve slijedeeg asa potrese ih jo nevjerojatnije udo.

Sivi oklopnik nastavlja odredbe. Okrenuo se prema Lukavanima to stoje stisnuti u

obru, i veli mirno:

- Kapetane lukavakih vojnika, odredite svojim momcima da izau s ove strane mirno.
Neka se skupe tamo uz onu lipu u potpunom miru.

- Moram znati kome se pokoravam -odgovara on - i pitam vas: tko ste?

~ 16 ~
 VELIKI SUD

- urite se, gospodine kapetane. Moja puana zrna ne pitaju u ijem e se tijelu
zaustaviti.

- Pokoravam se. Ali znajte, suprotstavili ste se kraljevim odredbama.

Na drugoj strani opet se razmake obru sivih momaka a lukavaki momci izlaze ravno
pred lipu to je porasla uz bok bojitu.

- Taj pripravlja novo bojite - veli imuni. - Eto, sebi je oistio prostor. Sad on vlada
ledinom. Koji je to avo? U koju svrhu svrstava sve nas?

Ali ovjek koji ima tako veliku etu i opasno oruje prisililo je sve na poputanje. I
napadae i branitelje. Sada je bojovnike razdijelio, a sam zauzima ledinu. Branitelji
opine uzbueni su. Nakane sivog doljaka nitko ne moe odgonetnuti.

- Ako je to sam Pencinger? - apne Pogledi svojim drugovima.

- Taj sivi? - mogao bi biti on...

- ...doao je s dosjetkom da nas zaskoi i svlada bez boja.

- Samo tiho. Da ujemo to govori - uutkava ih upan.

Lukavani su polagano izili iz okruga. Posljednji se uputi crveni oklopnik koji je stajao
na najkrajnjem mjestu ledine. Kad je htio izii iz kruga, pleati sivi konjanik zakri mu
put:

- Plemeniti gospodine, izvolite malo priekati.

On se ispravi i upilji pogled u neznanca. Ali ovaj dade rukom znak lukavakom
kapetanu koji je uz bok crvenome.

- Gospodine kapetane, izvolite izii.

"Taj ne pozna alu!" - misle ljudi, dok kapetan izlazi. Sivi oklopnici stadoe na put
crvenome. Pleati snani ovjek u eljeznom oklopu oslovi zaustavljenog:

- Imam s vama neto vano govoriti, gospodine.

Crveno pero na kacigi okrene se k njemu. Ljudi utihnu. Ipak do njih dopire samo neki
mrmor ispod vizira crvenog oklopnika.

- to elite? Zarobiti me?

- Boe sauvaj. Samo se porazgovoriti. Sudei po odori, vi ste plemi?

- I po rodu - odgovara poluglasno.

~ 17 ~
 VELIKI SUD

Svakome od Turopoljaca, koji su u blizini, hrapavi glas je nepoznat. Svjetina pred

opinom isprui glave, nategne vratove i zabode pogled u dva oklopnika: crvenog i
sivog.

- Svreno je.

- Sporazumijevaju se - tvrde plemii.

- Rekoh: Pencinger je znao da smo mi ivi pakao u kojem e izgorjeti na lomai njegov
ljubljeni saveznik i doao je da ga spasi lukavtinom.

- Izmaknuo nam je, izdajnik.

- Ne moe to biti. Ne damo ga.

Nekoliko njih utjera konje na sive momke da prokre put do crvenoga. upan ih
zaustavlja, dozivlje i zapovijeda:

- ekajte dok ja ne odredim. Svako neka dri ma u pripremi, ali neka miruje dok ne
znam to hoe ovaj.

Burno im kucaju srca, a ruke grevito stiu drke maeva. Svi vjeruju da je pod sivim
oklopom sam barun Pencinger.

Crveni oklopnik sjedi na sedlu sam samcat, u obruu nove ete. Pred njim na konjima
dvojica sivih oklopnika. Onaj jaki, s mirnim hladnim glasom, zakima neto glavom pa
mu odgovara na primjedbu:

- Znam. I po rodu ste plemi. I ovaj moj drug koji mi stoji slijeva plemi je po rodu.

Crveni okrene k njemu glavu, ali ne veli nita. Ni vitki sivi oklopnik ne govori. Rije
vodi samo onaj snanih ramena.

- Crveni oklopnie. odmah u vam razjasniti to elim od vas, ali pomaknite se malo
dalje u okrug.

- Ipak ste me zarobili? Tko se to usuuje? Stojim pod zatitom kralja!

- Rekoh vam na ast: ne elim vas zarobiti. Pomaknite se da vam ne moram silom
odrediti mjesto. Neete? Dobro.

Onda pogleda sivog druga i obojica sivih skrenue konje tako daje crveni morao pred
njima uzmai. Sada se dogodi novo udo.

Obru sivih momaka se zatvori. Tri oklopnika su na konjima u sredini okruga, na

ledini, naoigled onih pred opinom i Lukavana pod lipom koje uva osam momaka
sivog oklopnika s pukama.

~ 18 ~
 VELIKI SUD

I opet voda digne glas i ruku da upozori ljude na posluh. Ali to je suvino. Svi ute.
Rastvorenih usana i razrogaenih oiju prate hrvatski branitelji tajne namjere
nepoznatog ovjeka.

- Evo, objavljujem svima - progovori sivi oklopnik. - Obustavio sam bitku samo zato to
se ne zna hoe li crveni oklopnik ostati u vaoj borbi iv. Vjerojatno ste ga osudili na
smrt.

Pred opinom se zatalasale sve due, maknule sve ruke. Sumnja dobiva potvrdu. Hoe
da spasi izdajnika, svojeg slugu.

Oklopnik nastavlja govor:

- Netko je tu kome je vie do ivota plemia to se krije pod ovim oklopom negoli do
vlastitog.

I zabruji neto kao bjesnilo. Ali nimalo ne smete govornika:

- Evo. moj drug i ja. Mi ga ne damo vaoj osudi.

Sve buniji biva prosvjed i sve ivlja vjera: crvenog oklopnika su zatitili i nitko vie
nee moi do njega svojom otricom. Ali sada vikne sivi voa:

- Moj drug eli zatraiti od crvenog oklopnika da se s njim pobije na ma.

- Izlika! La! Himba!

- Varate se. Evo pazite!

Lukavani stoje mirno a pred opinom se skamenjuju od neoekivanog preokreta.

- Ne miem se odavde dok vi, crveni oklopnie, ne iziete mojem drugu na megdan.

to e odgovoriti crveni?

Njegov se glas ne uje jer tiho pita protivnika:

- Otkud vam pravo traiti da se bijem s njim? I ne poznajem ga.

- Ali ga ja poznajem i to mi je dovoljno.

- Meni nije. Moram znati zato se eli pobiti. Ima li to pravo?

- Ima pravo. Jamim za to.

- A tko ste vi, gospodine? - upravi pitanje crveni snanom ovjeku.

- To je sporedno. A tko je moj drug, uskoro ete saznati.

- Pripravan sam se pobiti, ali recite zbog ega me zove. To hou da znam.

~ 19 ~
 VELIKI SUD

U to sivi digne glas da se sve orilo:

- Kako se naziva vitez koji drugom vitezu nee na megdan?

- Kukavica - odgovara, neki crnoputi mladi u krugu sivih.

Crveni oklopnik osjeti udarac, okrene se k onom drugom i veli:

- Primam, ali s kim se bijem?

- S plemiem sebi ravnim - odgovara pleati, umjesto svojeg druga.

- To se mora dokazati.

- Dokaz elite?

- Da, gospodine.

- Ako elite dokaz, onda je samo do vas da ga dobijete.

utnja lei nad ledinom i drhtavo pitanje.

- Imat ete dokaz ako obojica skinete vizire. Dakle, crveni oklopnie?

Pozvani ne makne rukom.

- Istog asa kad skinete vizir, skinut e ga i moj drug. Istodobno. Zadajem rije. Dakle,
naprijed!

Svjetina dre. Dru svi oni pod lipom i oni pred opinom. Nitko nita ne pita. Svaki
ovjek samo eka, zurei u ono udo od visokog ovjeka kojemu nitko ne vidi lice, nitko
ne zna odakle je, zato je stigao, tko gaje poslao i to hoe, a svi ga sluaju pod
pritiskom ognjenog oruja, a sada pod snagom njegove linosti.

Svi razabira da tu netko hoe borbu na ma sa crvenim oklopnikom. I to e biti jedini

uzrok to je zaustavio njihovu borbu. Netko je tu tko ima raune sa crvenim. I ne da ga
dok se s njim ne pobije.

I dok se Lukavani bune, pred opinom se hrvatski plemii razbudili nekom tajnom
radou. Kao daje neka svjetlost sijevnula oko njih, sva su lica zasjala, a pogledi su
zahvatili onu trojicu u sredini okruga. Oslobodili se sumnje i sada se nadaju da e oni
sami moi krojiti kaznu crvenom avlu.

- Dakle, gospodine crveni oklopnie, primate li ponudu da obojica skinete vizire?

On zanijee glavom.

- Nee da skine vizir - objavi sivi zapovjednik. Mrmor prosvjeda i spoitanja u redovima
hrvatskih plemia, a sivi zapovijeda crvenome:

- Onda se morate pobiti s mojim drugom pokriveni vizirom.

~ 20 ~
 VELIKI SUD

Naas crveni oklijeva, a onda prkosno trgne glavom i dade znak da prihvaa.

Hrvati slute da se tu neto krije to je ipak u njihovu korist. Neznanac nije protiv njih.

- Sivi oklopnik, moj mladi drug poziva na ma crvenog oklopnika objavljuje nepoznati
voa da je morao svatko uti.

I uskomeaju se svi, razbude, rasplamsaju, oekujui.

- Crveni oklopnik prihvatio je izazov.

Pred opinom radosno drhtavo iekivanje borbe, a tamo pod lipom skunjili se
Lukavani. Ali i njih die na noge ljubopitnost. Kapetan je blijed, uznemiren,
neprestano se ogledava kao da nekog trai da mu pritekne u pomo.

- Nijedan od bojovnika ne smije izvan kruga koji su povukle moje ete. Upamtite,
momci! - odreuje pleati.

I krenue jedan do drugoga i stvaraju oko njih neprodornu ogradu. Tog asa vikne
ispod lipe kapetan Lukavca.

- Kakvog rauna imaju ova dvojica zajedno?

Sivi se okrene k njemu i odgovori podrugljivo i prezirno:

- To sigurno znaju oni sami. A sada neka obojica siu s konja.

I jedan i drugi se pokore.

- Odluili su da se bore pokriveni vizirima jer tako eli crveni oklopnik- najavi voa.

- Dakako- poluglasno povikuju hrvatski plemii oko upana.

Ali buka se brzo stia. Tamo stoje dva borca. Jedan visok, vitak, oklopljen crvenim
oklopom. U njegovu dranju neto prkosno, silovito, samosvjesno. I drugi je visok i
vitak, oklopljen sivim oklopom. Stoji kao da u njemu neto vri. Snanom je gestom
izvukao ma.

I protivnik vadi ma. Oko njih i vani izvan kruga grobna tiina. Protivnici se
razdvajaju. Svaki stoji na svojem mjestu.

Pleati oklopnik odredi:

- Naprijed!

Jednakom brzinom pohitaju protivnici jedan protiv drugoga i navale kao dvije
razdraene zvijeri. Dvije mrnje. Dvije osvete.

Zato se biju? Tko je taj sivi to strasno, napada crvenog?

~ 21 ~
 VELIKI SUD

Sudaraju se maevi, a zveket ide ljudima do kosti. Svaka dua osjea da se ovdje bije
neki tajni obraun.

Udaraju snagom mladosti, nasru bijesom uvrede, odbijaju jakim miiima, sukobljuju
se gladnom eljom da jedan drugog smrvi u prah.

Zvekeu otrice. Svaki udarac osjeaju ljudi u svojim grudima.

- Zar nevolja nee pokositi sivoga - pitaju se Lukavani.

I dru i pomau svakom kapi krvi, svakim dahom.

Pola sata je prolo.

to se to dogaa? Kakva je to borba. Ni jedan nije mogao dohvatit drugoga. Prsa su im

oklopljena, ali su ruke slobodne i trbuh je tu da primi otricu maa?

Uzalud ekaju. Ni kap krvi ne potee

Zar je to igra, ili prevara?

Neto se zamutilo u redovima hrvatskih plemia. Oni najvjetiji maevima izgubili su

mir.

- Ljudi, sivi ga tedi.

- Jest, sivi je mogao svojom otricom ve davno estito pokakljati crvenoga.

- Pravo veli Darko Mrnjavi. I ja sam to opazio - prikljui mu se imuni, Pogledi i svi
redom.

- Valja ekati u jednakoj borbi. Nijedan ne poputa. Kao da su se dogovorili.

Tada se najednom neto promijeni u bojnom okrugu. Sivi kao da se pretvorio u avla,
kao da mu je neka tajnovita sila spustila iz oblanog neba bljesak snage. Sav se
razgorio, razbudio, raspalio... Bacio se na crvenog protivnika strahovitom jurnjavom i
bije nesmiljeno, hitno, strelimice.

Opet se sivi zaleti na crvenoga kao grom. On odbije, ali se zaljulja. Uzvik ushita proe
hrvatske plemie.

Crveni je na koljenima. Odjednom se hitro digne, zadri na nogama i upre ma.

Razoaranje u oekivanju brzo se opet digne do bunog poziva svome sivom tieniku.

to je to? Sivi eka. Ne navaljuje. eka i crveni. Prolaze as-dva: jo uvijek eka. to je
to? Dogovor?

Sumnja se uzbuni. Vika razlijee:

- Kukave crveni, nema hrabrosti?

~ 22 ~
 VELIKI SUD

Crvenom je jasno da mora navaliti. I potri k protivniku. Njegov ma odbija ga

udarcima koji zvone kao glasnici poraza.

- Gotov je. Sad e ga pogoditi ravno u trbuh.

Ma u ruci crvenoga zastane. Zar mu je ruka ukoena? Smalaksala je.

- Pusti ma, bijednie, nije za tebe maevanje, razbijau bijedan.

- Ranjen je! - kliu ljudi.

Sivi die ma od protivnika i puta mu da se opet osvjei.

- Nije ranjen - apu lukavaki momci.

- tedi ga! - prosvjeduju hrvatski plemii.

- Dao mu je vremena da se snae.

Sivi, jasno, sve vie tedi crvenoga. Oito je nee da ga izrani. Doputa mu da ga i
odbije, ali opet neprestano napada. Kad bi ga mogao probosti, povue ma. Hrvati sve
vie diu uzbunu. Protiv vlastite njihove volje i odredbe upanove provali bijes pred
opinom.

Vika je sivoga dozvala k svijesti. Ili neto drugo upravlja njegovom desnicom. Bez daha
i bez odmora navaljuje, udara. Treska za treskom. Zveket za zveketom. Ma mu je
pobjesnio u ruci kao daje divlja zvijer koja ga goni, ali ne razdire rtvu.

Crveni odbija, dae, noge mu klecaju, sivi goni kao mahnit.

Lukavtina, bjesomuna mrnja ili nenadmaiva snaga razara, unitava protivnikove

sile. Pije ih, lomi, pustoi, baca u nitavilo.

Hrvate hvata drhtanje, grozniavo treptanje, dahtanje. Sivi skoi, udari bjesomuno
pet puta. Kao munja, svjetluca ma od udaraca o ma protivnikov...

Crveni zatetura.

Krik radosti hrvatske svjetine. Mukla strava Lukavana. Sivi skoi, udari bjesomuno.

Crvenome ruka klone, ma se sputa na zemlju. Pao je na koljena. Divlje se ori vrisak
radosti. Jo se dri. Mukom hoe da nadvlada nesvjesticu. Crvenome gasne posljednja
snaga.

Sivi udari jo jednom po klonulom mau gromovitim udarcem. Crveni pada na ledinu.
Pokriva ga pljusak radosti. Ali to je to? Ljudi se jedva snalaze.

Kao zvijer, skoi sivi na onoga na zemlji i pograbi ga za vrat. Crveni se trgne i odbija
protivnikove ruke.

~ 23 ~
 VELIKI SUD

Ovakav svretak viteke borbe? Ne, to jo nisu vidjeli.

Pred njima se kotrljaju dva tijela. Osjetivi na sebi protivnika, crveni se opet

osvijesti, brani se.

etiri ruke zahvatile se na ledini kao pande divljih zvijeri.

- to je to?- zapanjeno pitaju hrvatski plemii. Crveni nije ranjen, a sivi se baca na
njega akama?

- Rekoh - veli upan - htio ga je izmuiti i sramotno baciti na crnu zemlju. To je htio.
Zato ga nije ranio.

- A zato ga baca na zemlju?

- avolski vitez - klikne netko.

- Samo bi se davo usudio na takav in.

- Zajahao je sivi na njega. Je li to vidio svijet? Uguit ga hoe? To nije viteki.

- Zna on zato tako postupa.

- Izdajicu valja uguiti. Onda sivi zna tko je crveni? Bijesna mu navala veli da zna. Tko
li je taj sivi?

- Vepar je, ne ovjek.

Svatko je izgubio svoje misli u onoj dvojici to se bore na zemlji. Sivi ga savija, skae po
njemu i lomata njime. I uhvati oko vrata.

- Jao, gui ga.

- Velike li tete!

- Neto mu vee oko vrata. Vidite li?

- Ne, ne, obratno raskopava.

Veliko iroko urnebesno pitanje bljesne u oima hrvatskih plemia.

- Raskopava vizir?

- Vizir e mu skinuti.

Ljudi poskakuju. Kliu. Pogledi pohlepno hvataju ruke sivog protivnika ruke to su se
kao divlje zvijeri zadrle u vrat crvenome.

- Vizir, vizir - ponavljaju ljudi kao da oekuju neku veliku slast.

~ 24 ~
 VELIKI SUD

- Vizira e se dokopati.

- Zato se crveni brani kao bijesna zvijer. Dere ga sivi kao vepar. Nee mu utei.

- Gle, crveni ga bije, ali uzalud.

- to radi tako dugo, zato ne skida vizir?

Neto se odjednom prevrne Nekoliko krikova. Crveni se bacio na trbuh. Hoe da sakrije
lice. Svreno je.

- Gledajte ljudi. U blato je zarinuo glavu.

- Bit e dvostruko blatan obraz hulje.

- Jelenko, sad e pred nama svanuti u svojoj sramoti.

- Jelenko, jadna ti majka.

- Ljudi, gledajte sivoga, ivi je Lucifer.

Skau ljudi, guraju se, svatko hoe da vidi sivoga to se bori da otkopa onom drugom
remen kacige. I ponovo kliknue.

Sivi raskopa remen, digne glavu kao da je kriknuo od radosti. Onda vre pritisne
itavim tijelom crvenog oklopnika pod sobom i vue mu s glave otkopani vizir. Crveni,
kao da e glavom pod ledinu, da se sakrije. Zadrava se noktima i rukama Protivnik
mu vue s glave vizir s kacigom.

Sivi lei na crvenome. U ruci mu je vizir. Digne ga uvis i baci visoko kao da bi ga htio
odbaciti oblacima. Ali glava je protivnikova zagnjurena u ledinu.

Svijet eka. Sivi opet zahode ruke oko vrata protivniku, ali se ne da okrenuti kao da ga
je crna zemlja uzela u zatitu i upila u sebe. To jo vie raspali nadraenog sivog
oklopnika. I sjedne crvenom oklopniku na lea. Ljudi urliu.

Sad onome dolje nema pomoi.

Objema rukama zgrabi sivi crvenoga protivnika za vrat, stisne ga i digne mu glavu k
sebi gore.

Ispod sivog vizira zaori poludivlji glas:

- Evo ga, gledajte ga. Evo mu obraza.

Urlanje, udaranje, divlja provala. Ljudi se valjaju.

Hrvatski plemii nasrnu na obru stranih momaka, muvaju se, maevima kre put do
razotkrivenoga.

Gromko vie sivi zapovjednik i dade znak eti:

~ 25 ~
 VELIKI SUD

- Razdijelite se. Pustite ih. Neka gledaju. Momci otvorili prostor. I sunue Turopoljci u
okrug kao bujica to je razrula nasip.

- Lice crvenoga ovamo. Tijelo njegovo dajte. Glavu njegovu hoemo.

Pali su oko razotkrivenog kao pljusak tue iz crnog neba. Kao munje razdraene oluje.
Nastaje tiina kao iza praska groma. Ljudi zanijemjeli, oinuti strijelom.

A onaj tamo to dri glavu crvenog oklopnika i pokazuje razotkriveno lice vie ispod
svog vizira poput luaka opsjednuta avlom:

- Evo, on je! Evo vam ga, to je on.

Ni poklik, ni rije ne silaze s usana onih to su se zaustavili kao da su udarili glavom o

peinu.

Kao da im tlo nije pod nogama sigurno, kao da se zemlja pod njima stresla.

Protivnik jo uvijek sjedi na leima crvenom oklopniku i dri njegovu glavu. Ispod sivog
eljeza neko avolsko hihotanje, urlik zadovoljene osvete. Ali nitko mu ne poklanja
panju. Svi su se izgubili u zaprepatenju, gledajui njegovu rtvu.

Ova se ne moe maknuti. Kutrave tamne kose prosule se po znojnom elu. Iz

ogrebotine curi krv po blijedom licu. Oi polumrtve. Ne brani se. Preputa se. Snaga
mu je iscrpljena. Nema vie ime da se brani. Igraka je u rukama ognjenog
pobjednika.

Sivi pleati ovjek na konju probudi hrvatske plemie to zure kao zamrli.

- Moja gospodo, jeste li sada vidjeli izdajnika?

Nitko mu ne odgovara. Omamljeni su tekim udarcem. Pogledi, Arbanasi i imuni

stoje prvi sprijeda.

Ruke su im nemono klonule niz bedra. upan iza njih izgubio prisutnost. Ne zna to
se to pred njim odigrava. Izgubio je vid. Sve je u magli.

- Nemogue! - dae nekoliko glasova.

- Ljudi, tko je to pred nama? - krikne upan.

Oajni povici pitaju sa strahom i uasom.

Nitko ne vjeruje oima. upan se bijesno zaleti, viui:

- Tko je taj? Ljudi, govorite.

- Zar ne vidite? - vikne neki glas. - Evo pogledajte!

- Draeni

~ 26 ~
 VELIKI SUD

- Valjda niste poludjeli? Oslijepili ste, ljudi!

- Ne, to nije njegovo lice, brao.

- Neka sam Bog zna tko je.

A upan stade drhtati kao da ga je tek sada zahvatila spoznaja onoga to gleda.

Kapetan banderija vrsto ga uhvati za lakat i prodrma:

- Prikaza je to, nita drugo, gospodine upane.

Netko od plemia vikne iz sveg grla:

- Slavimire Draeniu, jeste li to vi?

Crveni se mie. Slomljen, polumrtav, predan na milost i nemilost dvjema divljim

rukama to dre njegovu glavu i otkrivaju ljudima lice.

upana oblijeva smrtni znoj. Teko die. Srce hoe da mu iskoi iz grudi. as je blijed,
as opet crven. ini mu se da e pasti mrtav. Skupivi posljednju snagu, hoe jo da
opravda pred ljudima ono to gleda i oajno vikne:

- La je to, la, obmana.

I nestaje mu zraka. Kapetan ga hvata da ne padne.

Oni drugi saginju se, bulje u to lice na zemlji. Da, to je Draenievo lice. Ali otkuda?
Kako je ovaj pod crvenim oklopom zadobio njegov lik? Tko mu je navukao crveni
oklop? Gdje? Kada? Kako?

Bio je zarobljen, dakle, oni su ga zarobili, uvukli su ga u taj oklop. Onda se njihova
panja skrenula prema onome koji mu je skinuo kacigu i vizir. A tko je sivi? Tko je
njegov pleati drug?

Munjevito krue misli i primjedbe. upan i prijatelji obasiplju se pitanjima. Padaju im

na duu kao utezi. Dva siva oklopnika zapovijedaju ovom etom to je dojurila odozgo,
s onkraj ume kao na dani znak.

Tko su ti ljudi? Tko je onaj sivi to zapovijeda?

Tko je taj to je s crvenim oklopljenikom zapodjenuo borbu na ma? I tedio ga u

dvoboju, a divljaki izmorio? Htio ga je imati nemona pred sobom, ni ranjena ni
mrtva.

A zato ga je htio imati samo izmorena, unitena, nemona? Samo zato da mu moe
otkriti lice? I zato su mu se ruke kao zvjerske pande bacile na vizir? U njemu je bilo
sve to je htio imati od crvenog oklopnika? Ne njegov ivot, ne krv, samo vizir. Zato
samo vizir? Zato mu je bilo samo do toga da pokae njegovo lice. Ako ga mrzi, mogao
ga je ubiti. I deset puta. Borba je izgledala na ivot i smrt, a zapravo se vodila o vizir.

~ 27 ~
 VELIKI SUD

Iz prestravljenih upanovih prsiju provali oajna muka:

- Ljudi, u tome je skrivena avolska obmana, spletka, prevara uperena protiv

Draenia.

- Jest, nita drugo nego to - vele svi.

Te rijei olakale su im duu. Dale su pravac odgonetki.

Prvi do sivog zapovjednika stoji imuni i pita ga:

- Tko ste vi?

- To je manje vano, tko sam ja - odgovori ovaj sa sedla.

- Kakva je to igra? - zavie upan prema sivom oklopniku.

- Neka se razjasni. Neka progovori ako je vitez.

- Skinite vizire, sivi avoli!

- S pukama se bore zasjednici, sramota!

- Vatreno oruje nije za potene.

- Samo na Turina ide se tim nedostojnim orujem! Niste ljudi, Lukavani ste.

Zapovjednik na konju ne moe do rijei. Ogorenje zapljuiti protiv njega. Kao da ga se

to nije nimalo kosnulo. Samo zuri kroz crne rupe i eka. Grde, psuju, trae da
razotkrije lice.

Nitko ne pomae crvenom oklopniku da se oslobodi bijesa svojeg protivnika. U viteko

obraunavanje ne smije se nitko upletati. Ipak, ovakav obraun nisu vidjeli. Ne za ast
i krv, nego za vizir.

upan nasre prema sivom zapovjedniku, poziva ga na red, izaziva njegov odgovor.

- Skinite vizir ako vam je lice poteno.

- ekajte, plemeniti gospodine, ne prilazite ovamo.

- Ne marim, ubijte me, ali razotkrivena lica.

- Ako ste kastelan Pencinger ili njegov ovjek, recite to sve to znai? Da ujemo?

- To se ne moe izrei s nekoliko rijei.

- Onda razloite opirno. Ako ste vitez i plemi, govorite.

- Ovog je asa vanije tko je onaj tamo - i pokae na sivog oklopnika koji jo uvijek dri
glavu svoje rtve.

~ 28 ~
 VELIKI SUD

- Da, tko je ovaj tu? - pita imuni, a s njim svi drugovi.

I gledaju oklopnika koji jo uvijek dri visoko Draenievu glavu kao da osjea naroiti
uitak to ljudi zapanjeno ogledavaju Draenievo lice.

- Dosta je, vidjeli smo ga - nahrupe Draenievi prijatelji. - Sada elimo vidjeti
protivnika. Dolje vizir!

- Sasvim se slaem s vama - odgovori zapovjednik i okrene se prema pobjedniku s

odredbom:

- Ostavi ga! Pokori se elji ove gospode. Skidaj vizir.

Odredba udari ljude u zatiljak. Svi se trgoe k sivom pobjedniku. On odmah poslua,
side s lea pobijeenog i okrene ga na leda. Ovaj se ne brani. Ni jednim jedinim
pokuajem ne nastoji sprijeiti svoga protivnika da s njime radi to ga je volja. Nema
snage. Oi su mu napola otvorene, udovi tijela obamrli. Sivi die ruku da otkopa vizir.
Povlai za sobom sve poglede ljubopitnosti, svu e da ugledaju njegovo lice. Oko njega
guva. Zahvatili su pogledima svaku kretnju njegovih ruku.

Otkopao je remen. Snana desnica digne vizir i kacigu. Golu glavu okrene k njima i
gromko zaori:

- Tu sam!

Zanijemili su. Ukoili se....

Ponovo zamire svjetina, ponovo pada mrak neizvjesnosti. Hladne ruke hvataju
sljepooice. Pred oima im titra. Blijedi im vid. Skamenjeni ljudi apu:

- Jelenko!

to se to dogodilo? Kakvi su se to zlodusi poigrali s njima. to se tu odigrava pred

njima? Kakav sukob nemogunosti? Pred njima crvenom oklopu Draeni smlavljen na
zemlji, a nad njim se isprsio Jelenko, njegov pobjednik. Draeni na elu Lukavana, a
Jelenko pod zapovjednitvom nekog nepoznatog snanog oklopnika.

Strahovita obmana, jezovita zabluda, nikad viena vjerojatnost. Tu dolje na zemlji vide
druga, vou njihove urote protiv kneza Brandenburga, druga otetoga, a sada poloenog
na zemlju bez snage, na pola izbijenoga. Uza nj Jelenko.

Gdje da ponu pitati? Gdje raspredati vor u koji su zapali? A ovaj lei nemoan na
zemlji. Nitko se nije sjetio da mu pomogne. Ni sam upan. Zagonetka je jaa od svakog
osjea ja prijateljstva, ak i osjeaja budueg rodbinstva. Gvozdenom rukom dri ih ta
zagonetka, u koju se survala sva panja, svaki ljudski osjeaj. Tu je jedina zelja
zagledati u lice neizvjesnosti to lei u magli te zagonetke. Razotkriti je, prodrijeti joj do
dna. To jedino ele svi.

~ 29 ~
 VELIKI SUD

- Draeni e to razjasniti - pada rije iz neijih usana. Tek ova primjedba sjeti ih
nevoljnika koji lei na ledini. On to moe razjasniti.

Priblie se k njemu, uhvate ga za rukeda bi ga digli. Jedva die. Jedva se mie.

Iscrpljena snaga do posljednje kapi.

Svi nagrnu prema Draeniu. ele ga uti. U njega vjeruju. I saginju se k njemu koji
lei smlavljen od protivnika. Nekoliko njegovih mlaih drugova pokuavaju ga dozvati
svijesti. Zagledaju ga u lice i razabiru da gleda. Oi mu svijest nije potamnjela.

- Moete li ustati?

Ne odgovara. Oi su mu napola otvorene, bori se da bi se odupro nesvjestici to razara

sve sve njegove snage. uje sve to se oko njega dogaa, ali je kao zamro, izgubivi
tjelesnu snagu. Ljudima se ini da su mu svi udovi tijela uzeti i da nikada vie nee
stupiti na noge.

- Nije ranjen - ustanovi opinski ranarnik - valjda nije ni uzet. Onaj ga je crni vrag
smrtno izmuio, svaku mu snagu zatro. Treba da neto estoko popije.

I potre u oblinju kuu a dotle mu vra tare ile. Sve se vie ljudi naginje k njemu.
Htjeli bi ga dii i mislima i eljama da uju od njega rije koja bi im rasvijetlila tajnu
to se koi pred njima zaogrnuta platem tmine.

- Pokuajte se dii - veli mu Arbanasi - i prihvati ga za ruke.

Ne die se i ne odgovara. Lei nauznak. Prilazi mu upan i suutno ga zove:

- Slavimire, to je to s tobom? Govori!

- Ipak nije priseban - veli netko.

- Morao bi razjasniti to je to, kako?

- Dajte mira - odluno e vra - nemoan je. Evo ve nose okrepu.

Vra prui ruku za vrem i napaja obnemogloga. Kapetan banderija predloi mladim
plemiima:

- Neka ide netko u upanovu kuu i kae Vileni to se dogodilo. U tolikoj daljini ne
mogu nas od upanova dvora ni vidjeti, a kamoli uti.

Smjesta se kapetanovoj odredbi usprotivi upan:

- Da nitko nije otiao u moju kuu. Jao onome tko bi joj to rekao. Vilena ne smije
doznati nita dok se ova zagonetka ne razjasni. Poaljite dva opinska slubenika na
zaokret neka ne putaju nikoga proi cestom k mojem dvorcu.

Sada se Draeni makne i stade se upirati rukom o ledinu. Njegovo se tijelo pomakne.
Ruke mu trae oslonac. Neki mladi primijeti:

~ 30 ~
 VELIKI SUD

- im je uo da su spomenuli vjerenicu, probudio se u ivot.

- Njeno ime bila je najbolja okrepa. Evo, die se.

Ranarnik i drugi uzimaju ga pod ruke i pridiu glavu. Na pola se podupre o desnicu i
uspravlja.

Kosa mu je razbaruena, znojna, lice zaprljano od dodira s blatnom zemljom. Oklop na

njemu svinut, crvena navlaka napola razderana. Napokon se die. Protare elo, mokro
od znoja. Opet su se razgibale zaustavljene misli. A ljudi oko njega ne ekaju, ve ga
nemilosrdno biju pitanjima.

- to je bilo? Kako se dogodilo? Zato nosite crveni oklop?

- ekajte dok pribere svijest i snagu i misli - zatiuje ga upan. Divljaci ste, ne ljudi.

- Istina je. Neka samo to prije doe k sebi da razjasni.

- Eno, ve vrsto stoji na nogama. Bit e uskoro sasvim io. Svi se guraju k njemu.

A Jelenko se popeo u sedlo k svojem zapovjedniku koji je pokriven vizirom.

- Evo izdajnika utjee se k svojem zapovjedniku u zatitu.

- Ljudi, Jelenko je sablast to stoji u mraku ove zagonetke. On je to.

- Kako je doao ovamo? Zato? Kakva je to eta?

- Lukavaka. Sve je bila prevara. Ono je Pencinger, ili njegov sluga.

- ekajte, ne nagaajte - opominje ih Darko Mrnjavi - zamalo e se Draeni

oporaviti i sve razjasniti.

Dok oni raspravljaju, Jelenko Kuevi mirno sjedi u sedlu uz zapovjednika u sivom
oklopu. Kao da i oni neto oekuju.

upan stoji uz Slavimira Draenia, hrabri ga toplim rijeima, tjei ga i napaja

estokim piem da to prije uzmogne govoriti.

- Nisi ti osramoen. Znamo mi svi. Ovako se ne bije. Znaju to i oni. Htio te do smrti
izmuiti da te to vie utue. Samo nastoj stei jakosti. Evo pij! Sve e se razjasniti. -
Znam: rtva si osvete sivog demona.

Draeni progovori:

- Hvala vam na brizi. Uistinu sam rtva, ali razjasnit u sve ...

Jelenko se na sedlu okrene k Turopoljcima i digne ruku u znak da eli neto rei.

- to taj kani? - prosvjeduju oni.

~ 31 ~
 VELIKI SUD

- ujte me svi! - zagrmi Jelenko.

Te rijei djeluju na Draenia kao dah svih ljudskih snaga. Popne se, stisne pesti,
digne glavu. Protivnikova pojava i njegov glas ispune ga plamenom ivota. Pohita
nekoliko koraka i vikne prema njemu:

- Hoe li jo govoriti, smjeso lai? Podmukli spletkaru?

Taj povik zapali Jelenkove oi arom i gromko vikne:

- Sad ete vidjeti kome pristaju ove pogrde. Razjasnit u.

Oba protivnika okom u oko kao dvije sjekire, kao dva maa, to bi zasjekli jedan u
drugi u smrtnom zamahu, kao dvije eljusti, edne da jedna drugoj zarinu zube u
meso.

Krikom kakav jo nitko nije uo iz Draenievih usta vikne on:

-Razjasniti mogu samo ja. Samo i jedino ja.

- Mislite li, gospodine plemeniti? Ja opet velim: ima jo drugih koji su zvani
razjanjavati. Najprije ja, Jelenko Kuevi.

- Zamijesili biste ljudski razum svojim laima, himbama, izdajico! Ne sluajte ga -

pozivlje Slavimir Draeni.

Draeni se razmahao, razvikao. Nikad nisu slutili da bi ga mogla rasplamtiti tolika

vatra.

- Samo ovjek komu su nanijeli krivicu moe se ovako razgnjeviti - upuuje upan
mlade ljude oko sebe.

- Neemo sluati Jelenka. Neka govori Draeni.

- Slavimire Draeniu, pozivam te, govori! - javlja se upanova zapovijed.

- Ne biste li prije mene posluali? - pita Jelenko.

Buka prosvjeda die se protiv njega, a svi se okreu k Draeniu:

- Samo njega sluamo. Neka govori.

- Dobro, sluat u i ja - veli Jelenko, a blijedo lice odaje zluradost.

Na to se Draeni okrene k plemiima Turopolja i Zagreba i platneno zapone:

- Drugovi, prijatelji sumiljenici moji!

- Ba kao krasni naslovi - upadne Jelenko sa zlobnim podrugljivim smijehom.

Ponovni prosvjed die se protiv njega, a Draeni uzdigne glas:

~ 32 ~
 VELIKI SUD

- ujte me, prijatelji! Evo, razjanjenja.

Stisnutim srcem slua upan. Svi nagrnu naprijed. Svi ekaju neto veliko o emu
ovisi i njihova sudbina. Ispruivi ruku, Draeni pokae prema Jelenku:

- Ovaj tu oteo me pred oima mojih drugova Pogledia i Arbanasia. Je li bilo tako?

- Istina je - potvrde obojica mladih drugova.

Jelenko podrugljivo uti.

- Oteo me, a prije uortaen s gostioniarem dade sasuti u nae vino uspavljujui
praak. Od toga smo zaspali i nitko od nas nije se mogao probuditi kad nas je dopala
njegova zloinaka ruka.

- I to je istina - potvrde Arbanasi i Pogledi.

- U umskom dvorcu kneza Brandenburga odrali su nada mnom sud jer sam bio voa
urote protiv kneza. I osudie me na smrt.

Bijesni pogledi i tihe kletve padaju prema Jelenku Kueviu. Draeni stupa korak
naprijed:

- Ali su se predomislili i osudili me na jo veu kaznu nego to je smrt. Odlue mi

pokloniti ivot ako moj budui tast pristane na ponudu koju su mu predloili preko
svojeg izaslanika.

Jelenko se smije i probudi bijes plemia protiv sebe, a Draeni klikne prema njemu.

- Smijte se, gospodine! Zamalo ete zaplakati, zaridati nad svojom sramotom. Moj
budui tast ponosno je odbio da mi spasi ivot na taj sramotni nain. I moja vjerenica
je odbila.

Uzbuna zavlada u krugu mase i sve vie raste naklonost prema Draeniu.

- A sad ujte to je jo uinio sa mnom ovaj ovjek, izdajica.

- Pazite, Draeniu! Ova rije mogla bi pasti na vau glavu.

Ali Jelenkov prijetei povik zaglui razdraeni prosvjed pred opinom. Kad Draeni
opet nastavi, svi uute.

- Evo, brao i gospodo, ovaj izdajica predloio je Pencingeru u umskom dvorcu, gdje
sam amio, straan zloin.

- to jo? - promrmlja upan.

- Taj zloin je glasio da mene, otetog uznika, silom odjenu u crveni oklop i odvedu na
elo lukavakih vojnika kao da sam njihov voa. ujete li to?

~ 33 ~
 VELIKI SUD

Poput grmljavine zagrme poluglasne kletve prema Jelenku Kueviu, a Draeni ih

poziva da ga sluaju:

- Eto, brao, tako mene zarobljenika vode silom. Onaj kapetan tamo vazda ini kao da
u mene trai naloge, naginje se k meni i sve odreuje on sam na moj raun.

- Zato ste ga posluati? - vikne Jelenko. - Zato? Zato niste viknuli: evo, brao,
zarobljen sam, uzmite me.

- Nisam to mogao uiniti jer ste mi zaprijetili: odam li se ljudima, navalit e na dvorac
moje vjerenice i na njoj uiniti sramotno djelo.

Zgraanje se prospe iz usta svjetine. I njihovi poklici prijete Jelenku Kueviu. Sa

zlobnim smijehom okrene se Jelenko svojem sivom zapovjedniku. upan digne glas i
okrene se prema Turopoljcima.

- ujete li sada zato je on bio tamo na elu Lukavana?

- Jest, zato sam bio. I zato je kapetan mogao raditi sa mnom to je htio. Zato se nisam
mogao maknuti da uvam ast svoje vjerenice. Eto, tamo vam je lukavaki kapetan.
Pitajte njega.

Okrenuli su se prema lipi, gdje stoji kapetan sa svojim momcima. Dri ga vrsto na
oku siva eta nepoznatog zapovjednika koji niti to veli niti to ini, samo hladno,
mirno slua.

A Lukavanin potvruje Draenieve rijei:

- Istina je!

- Dalje! to je bilo dalje? - izaziva Jelenko.

estokom se kretnjom obazre Draeni k njemu:

- to dalje? Evo to. Doli ste vi sa etom koju vam je dao zatitnik Pencinger, moj
tamniar.

Ovog asa svi su se pogledi nali na viziru visokog pleatog oklopnika to sjedi na
konju uz Jelenka i ravnoduno slua.

- Crveni oklopnie, stoj! - vikne pleati ovjek na konju, a njegovi drugovi upere duge
cijevi prema opini.

Puke izazivlju ogoreni prosvjed. Draeni nestane u grupi, sagnuvi se dolje.

- Nema milosti nikome tko ga zatiti. Jedan, dva ...

Ljudi se razdijele. Draeni ostane nadohvat ubojitom oruju, blijed i raspaljen:

- Izdajice, Kueviu. to hoete?

~ 34 ~
 VELIKI SUD

Umjesto njega, uje se glas njegova zapovjednika:

- Gospodo plemii, doli ste sluali optubu. uli ste je do kraja. Pozivljem vas da
sudite optuenome.

- to je to opet?

Zapanjeni su stari i mladi, ne vjerujui da su pravo uli. Ali sivi opetuje:

- Pravo je i poteno da povuete krivca pred svoje suce.

- Opet zamka- vikne Draeni.

- Ljudi, udarimo na njih! Pravo veli ovaj plemi ovdje - oglasi se Jelenko. - Sudite mi.
Roen sam Turopoljac. Sad ja traim sud.

Na te rijei Draeni potri nekoliko koraka naprijed:

- Osudu su izrekli. Prokleli su ga, izgnali.

- Nisu! - najavi snani ovjek u sivom oklopu. - Ne moe narod izricati osudu. Samo
vai suci imaju na to pravo.

- Udarimo na sivoga! Na njega! - uju se povici.

- Udarimo na sve - zove Draeni.

Sivi oklopnik digne ruku i veli:

- Pozivljem, gospodo, da se nitko ne lati maa.

Na sredinu ledine pojahao je Kuevi, uzviknuvi:

- Gospodine upane, asni suci opine turopoljske, traim od vas da me smjesta

povuete pred svoj sud.

- Pred sud? Taj hoe pred sud?

- Jest, pred sud elim. Suci su me pozvali da doem.

- Ne dajte obeastiti svoj sud - vikne Draeni. - Nema za ovoga vie suda, osim
vjeala! Udarimo na njih! Evo, ja u dati i ivot. Izvukao je ma, slijede ga i drugi.

- Stoj! Ne miite se! - zaprijeti sivi oklopnik s vizirom na licu tako gromko da su se ljudi
zaustavili, a Jelenko opet nastavi:

- Ima li pravinijeg puta nego da stupim pred suce? Zvali ste me pred svoj sud. Tu
sam. Ako jo ima u Turopolju pravde, onda me ova mora pozvati pred svoje lice i
kazniti.

Draeni gromko prosvjeduje i pozivlje drugove:

~ 35 ~
 VELIKI SUD

- Ne moe biti suda bjelodanom zloinu. Samo vjeala. Samo otrice nae smiju suditi
ovom izrodu. Je li tako, prijatelji?

Prije negoli su mogli odgovoriti, izae Darko Mrnjavi i mirnim nastupom uutka
drugove:

- Gospodo, nema nita prirodnije nego da Jelenka Kuevia povuete pred sud. Ne
razumijem zato se tome protivite?

Tada se na ledini pojavi sijedi starac, najstariji sudac Turopolja, najasniji od svih. I on
digne ruku. Neki uutkavaju bunu mlade.

- utite. ujmo to misli sudac, plemeniti Musi.

Starac ih pogledom uutka, a onda progovori mimo, sveano:

- Neka bude mir. ujte moje rijei. Dugo smo ekali da ovaj nesretnik doe pred na
sud. Sada je tu. Ima odgovarati za svoje ine.

- Onda u tamnicu s njim! - vikne Draeni.

- Tako je! Neka mu se sudi. Ja to traim, ja upan.

- Ali odmah, ovog asa, tu pred svima! - trai Jelenko.

- U tamnicu s njim, a na ove dignimo maeve svoje! - pozivlje Draeni.

- Ne! Sada odmah ovdje neka se sudi.

- Pred sud! - kliu ljudi, u elji da uju priznanje grenika.

- On hoe odmah, samo da nam osujeti borbu! - opominje Draeni prijatelje.

Svjetina je ve prihvatila prijedlog da se sudi odmah. U tom prijedlogu nazrijeva

zadovoljenje svoje gorue elje da uje priznanje izdajice. I die se plameni prosvjed:

- Sud! Odmah sud!

Jelenko gromko nadvikuje ljude:

- Evo. tu sam, ujte me.

Na to se Draeni upre i dobaci Jelenku sav izvan sebe:

- Ima li jo kakav zloin koji ja ne znam i nisam mogao prokazati?

- Ima! - odgovori Jelenko.

Ovaj njegov odgovor pada kao ulje na vatru. Zapiskutao je gnjev ljudi, ali se nitko vie
ne pribliava Kueviu. Zaokupili su starog suca Musia koji pozivlje jo dvojicu svojih
drugova da odmah pristupe suenju.

~ 36 ~
 VELIKI SUD

- Neka se Lukavani maknu ispod lipe.

- Tamo je stol, a oko njega klupe. Neka sud zasjeda.

Sam sivi oklopnik odredi Lukavanima da se pomaknu, dok njegovi momci budno paze
da ni jedan ne umakne.

Svi se poredaju na ledinu. Stari sijedi sudac sa dvojicom ide k stolu. upan je rumen,
krv mu je poiknula u glavu od zadovoljstva.

- Tako. neka sad slua i neka Draeni prisegne pa e onda sav svijet vidjeti kakva mu
je nanesena nepravda.

Oko Draenia se okupe drugovi. On im uzbueno pria:

- Ne smije se dopustiti da onaj tamo ostane pod vizirom. Neka ga skine.

Ljudstvo se smirilo. Svi su se okupili i stisnuli u klupko da budu blie sudu. Kapetan
banderija odreuje da se ljudi pomaknu i ostanu na mjestu.

- Neka se nitko ne uplee u suenje.

Dok se svi redaju, Draeni pripovijeda:

- Ne mogu vam iskazati to sam pretrpio u tamnici kamo me spremio Jelenko. Drhtavo
sam ekao to e Vilena? Ali ostala je junakinja. Nije pokuala nagovoriti oca da
prihvati sramotnu ponudu. Ova hulja jo se usuuje pred sud. Vjerojatno je smislio
novu varku.

- Ne bojte se. Suci e ga odmah raskrinkati im pone lagati.

- Hoe li pripovijedam kako je na mene navlaio crveni oklop? Mislio sam da u

poginuti od jada.

- A to mislite, Draeniu, tko je taj u sivom oklopu to tu sjedi na konju i dri nas sa
tvojim pukama na uzdi?

- Ne znam i ne slutim. Ili je Lukavanin ili neki drugi Kueviev ortak. Svakako hulja,
kao i on.

- Poten ovjek ne moe biti kad skriva lice.

Tada se priblii Darko Mrnjavi i primijeti:

- Evo, vidite, napokon Jelenko pristupa pred sud od svoje volje.

Draeni se nasmije posprdno i razjanjava:

~ 37 ~
 VELIKI SUD

- A zato? To je vrlo jasno. Ne bi se stavio pred sud sam da tu nisu njegovi Lukavani.
To je ova siva eta s pukama. Neto su, gospodine, novo smislili da vas zabave kako bi
iz Lukavca stigla pomo.

- Zar ih nema dovoljno - odgovara Darko. - Nije im potrebno vie.

- Nema ih dovoljno da nas potuku do posljednjega. Vidjet ete, gospodo. Jelenko je

zatraio sud da Pencinger stekne vremena. Ugovorili su u Lukavcu: sve do posljednjeg
plemia jo e danas uiniti kmetom. Trebalo bi to rei sucima i upanu.

- Sam upan je za to da se odmah sudi.

- Vidjet ete kakva nevolja od toga - uvjerava Draeni.

- Idite, recite vi upanu, gospodine Draeniu, mi vas pratimo - ponudi imuni.

Odmah su se uputili k njemu. Draeni mu stade razjanjavati zato sivi hoe suenje.
Meutim, upan ne moe doekati Kuevievu kaznu i veli:

- Ako ne sudimo i onda nas sivi moe drati ovdje sa svojim prokletim pukama. Dakle,
na istom smo. Protiv ovih vatrenih metaka ne moe. Ostani miran. Neka se dokae po
sudu tvoja nevinost, sine moj.

Ni Draeniu za volju nee se odrei uitka da pravda suda zauvijek oigoe Jelenka
Kuevia. Uvjeren je da e svaka njegova rije biti kao suho gorivo na raareno
ognjite. Htio bi da izazove protiv njega stranu osudu zakonitog suda. A to mu je
potrebno samo zbog jednog razloga. upan osjea da ne bi mogao vie ivjeti u svojem
dvorcu koji je tako blizu Kuevieva. Ako mu suci izreknu osudu, onda e ga zauvijek
izagnati i nee vie moi ivjeti u svojem dvorcu, nee ga svojom pojavom izazivati. Ako
bi Jelenko ostao tamo, onda bi upan morao ostaviti vlastito gnijezdo. Ta okolnost
utvrdila je u njemu odluku i nikako ne odstupa. ivo trai da mladom ovjeku sudi
sud, i to smjesta, to vise to ga je sud ve jednom pozvao da se javi.

I suci se slau sa upanom

Svjetina pak oekuje od tog suenja nepoznata otkria i trai suenje. Sluti da bi
mogla uti priznanja od kojih e trnuti, groziti se, ali ba je to nuka da jo bunije eli
neka se pokore svi, i Draeni, i njegovih nekoliko prijatelja. Nikoga sada ne zanima
Pencinger ni Lukavac, svi su eljni neuvenih otkria i burno kliu da se Kueviu sudi
ovdje, na ledini pred svima.

Mladi plemii povukli su se naprijed. upan ne poputa, a ni sudac. I ostali se

pokoravaju.

Tri suca sjede na klupi jedan pored drugoga. U sredini sjedoglavi starac Musi. Sva
trojica pobuuju poitanje. upanu su odredili mjesto kraj sebe. I on sjeda u tekom
oekivanju da e sada osloboditi i sebe i svoje dijete prisutnosti tog zlotvora.

~ 38 ~
 VELIKI SUD

Svi su utihnuli. Jelenko je siao sa sedla i pribliuje se sucima. Sva se panja slila na
njega. Svi razabiru da je njegova stasita pojava neobino omravjela. Lice upalo. Oi se
izgubile u crnim kolobarima. Kao da se u njemu sve uruilo. to je to postalo od tog
plemia? To pitanje lei u svim pogledima, dok on ide sve blie sucima.

Zaustavio se polagano i mirno. Svima se ini: drsko. Stari sijedi sudac oslovi ga:

- Jelenko Kueviu, elio si pristupiti ovom sudu?

- Jesam. Bio sam zastavnik banderija. Prije mjesec dana oteo sam zastavu pred
crkvom i zadao sam potenu rije da u se vratiti. Evo me, tu sam da odgovaram za
svoje ine redom.

- Zadao je asnu rije da e se vratiti za koji dan, a nije doao vikne Draeni.

Njegovi mu drugovi odobravaju i jo dodaju:

- Nije odrao rije. Nije vrijedan ovog suda.

- Moe li sud ispitivati nekoga tko nije odrao rije? -javi se Draeni ponovo.

- Doao sam sada, gospodine.

- Sada kad vas titi itava vojska?

Jelenko se okrene prema Draeniu i njegovim drugovima:

- Bojite se, gospodine Slavimire Draeniu, mojih izjava pred sudom?

Odgovori mu grohotan smijeh. Sudac digne ruku i glas, pa ukori mlade i odredi im da
ute. Jelenko razlae sudu dalje:

- Rekao sam i zadao rije da u se vratiti, ali kad izvrim djelo na koje sam se obvezao.
Tek sad sam ga do kraja izvrio.

- Da izvrite izdaju.

- Ne urite se, Slavimire Draeniu!

- Mir, mlada gospodo - pozivlje sudac ponovo plemie a s njima i Draenia da ute i
sluaju.

Sueva linost, prema kojoj su puni poitanja, utjecala je na njih i potpuno ih smirila.
Sudac pita dalje:

- Jelenko Kueviu, bivi zastavnik turopoljskog banderija, oteo si jednog dana zastavu
iz ruku onog kojemu je kapetan banderija povjerio da je nosi na blagoslov ira.
Priznaje li?

- Priznajem, oteo sam zastavu.

~ 39 ~
 VELIKI SUD

- Zato si to uinio?

- Jer sam saznao da kastelan Slavimira Draenia nije dostojan da nosi zastavu.

- to je uinio taj kastelan da bi bio nedostojan?

- Nije dostojan da nosi zastavu zato to je u slubi Draenievoj.

Medu svjetinom digne se plameni prosvjed, a nadvikuje ga Draeniev glas:

- Blati moju ast. Zato mu doputate da govori?

- Vi ete dobiti svoju zadovoljtinu, godpodine Draeniu, za svaku klevetu koju vam
nanese ovdje pred sudom Jelenko Kuevi. Dakle, molim vas, smirite se.

- I ja u mu dati svaku zadovoljtinu naglasi Jelenko.

Podrugljiv smijeh dopire do Jelenka, ali ga sudac opominje da se vie ne obazire i

poslua daljnja pitanja.

- Zna li, Jelenko Kueviu, da mora svaku klevetu opozvati ili ono to tvrdi dokazati
vjerodostojnim svjedocima?

- Znam, plemeniti sue!

- A gdje su tvoji svjedoci?

- Eno tamo, Lukavani - ubaci opet netko od plemia.

upan potvrdi glavom, dok Jelenko digne glas:

- Plemenita gospodo suci! Dane i noi gubio sam san s oiju, a u dui mir od jedne
jedine elje: da doe taj trenutak da uzmognem stati pred vae lice naoigled itavog
naroda

- Zatien lukavakom vojskom - poluglasno mu dobaci upan sa svoga mjesta.

Mladi mu ne odgovara. uti i eka novo pitanje. Musi nastavlja, a ljudi sluaju.

- Zato si tako dugo oklijevao, Jelenko Kueviu?

- Nisam oklijevao, nego ekao as.

- Da se uzmogne dokopati gospodina Slavimira Draenia?

- Da, to sam ekao.

Priznanje pokrene klupko mladih ljudi oko Draenia, a on sav crven zakima
slavodobitno i ne moe se uzdrati pa doda:

- Priznaje drsko.

~ 40 ~
 VELIKI SUD

- Priznaje, to jo hoemo? - padaju povici.

- Da, priznajem. Njega sam htio domamiti pred vae lice da ga razotkrijem.

Hladno i mirno zvui njegov odgovor.

- Prema tome, priznaje sve ono to je on ovdje kazao? - pita sudac.

- Samo to da sam htio skinuti vizir pred svima vama. Samo to priznajem i nita vie.

Razbueni Draeni tiho vijea s drugovima, ali ga oni uutkavaju da im ne pobjegne

ono to se govori pred sudom.

U potpunoj tiini padaju hitro pitanja i odgovori:

- Dakle, ti si oteo Draenia samo zato da ga moe obui u crveni oklop i sramotiti ga
pred narodom?

- U njegov oklop nisam ga oblaio ja.

- Ali tvoji saveznici u Lukavcu?

- Ne, gospodo suci. Oblaio se sam.

- Rekao si da e priznati sve, dakle, nemoj nijekati. Priznat u sve redom, rekoh
onako, kako je bilo.

- Ti si na sramotan nain oteo plemenitog mladog viteza?

- Ne, nisam, gospodo suci.

- Kako nisi, a kad su tada bili u upanovoj kui i suci - upozori Musi Jelenka - i onog
ti je dana Draeni pred svima ponudio bratstvo?

- A ja sam odbio ponudu.

- Mrnja te zaslijepila zbog djevojke koja te odbila i tako si odbio, ne samo bratstvo,
nego si se zakleo osvetom Draeniu i djevojci?

Sada se javi upan pa doda sa svoje strane:

- Gospodo suci, nije obeao osvetu samo njoj nego i drugovima i svemu svom narodu
koji se odvratio od Kuevia jer je izazivao svakog ovjeka, svakog druga, razbijao je
kao nedostojnik, razbija. Svi su ga zbog toga odbacili i tako se svima zaprijetio
osvetom.

- Jest, zaprijetio sam se svima.

Svijet se pomakao jo blie kao bujica to nastoji potkapati zemlju da nae put.
Jelenkov ih odgovor razdrauje, razgara plamen njihova ogorenja i upan osjea tajnu
radost da e ga izagnati. Nitko nee pristati da ga dulje gleda u opini.

~ 41 ~
 VELIKI SUD

Ponovo se Musi obrati Kueviu:

- Tvoja osveta bila je ova izdaja, je li?

- Jest, izdaja drugova. Izdaja cijelog Turopolja! - viu oni iz svjetine.

Na te rijei Jelenko zagrize usne. Nekoliko trenutaka uti. Miii eljusti mu

podrhtavaju. A ljudi utihnu da bi uli svaku rije:

- Priznaje li? Izdaja je bila obeana osveta?

- Jo nisam dospio do ove stvari i molim plemenite suce neka mi dopuste

ispripovijedati to se dogodilo prije one izdaje i prije one moje prijetnje da u se osvetiti
svima.

- Podruguje se sa sudom. Govori u vjetar.

Ta primjedba pada iz usta Draenia i njegovih prijatelja. upan se die pa ide da

umiri svojeg budueg zeta i njegove drugove:

- ujete li kako grdno sam sebe sramoti? Pustite ga.

Sudac pozivlje Kuevia povienim glasom:

- Govori dalje, ali obeaj da nee nikoga dotai objedom.

- Kunem se: nikoga ne kanim obijediti. Za sve to velim, odgovaram sudu.

Od asa do asa ljubopitnost raste kao poplava. Jelenkovo lice poprimi udan izraaj.
Kao da mu je navalila na duu gorina ui. Plamen mu suklja iz oiju. Mravo lice kao
daje nestalo u kostima. Miii trzaju od neke teke unutarnje napetosti. Grudi mu
padaju i opet se diu. Svijet je kao olujom zahvaena rijeka.

Sudac ga promatra neko vrijeme i tada opominje:

- Zato ne govori dalje?

- Plemeniti suci sjeaju se da sam jednog dana, prije vie od pol godine, nestao iz
Turopolja? Bilo je to odmah nakon onoga kad sam bio izbaen iz upanove kue.

- Da, osam dana nije te nitko vidio. I tvoji su te uzalud traili. I Musievi drugovi
potvruju te rijei, ali ga odmah pitaju:

- A gdje si bio?

Lutao sam daleko od Turopolja, stvarajui odluku da se nikad vie ne vratim.

- Da si bar ostao na toj odluci - promrmlja upan.

Opet ni rijei ne odvraa Jelenko, ve gleda u oi sucu i nastavlja polagano i glasno

dok svi sluaju. I Draeni je upro sluh.

~ 42 ~
 VELIKI SUD

- I tako jednog dana, ovako osramoen, jadan, sav potopljen nevoljom, sretnem jahaa
u plemikoj odori. On me gleda kako jaem korakom. Moda su mu prodorne oi
otkrile da nosim u sebi golemi teret. Ne znam zato, ali on me slomio, pitao me, odakle
sam. "Po vaoj odori - ree on- mogli biste biti iz Turopolja?" Rekoh da se ne vara.
Ispitivao me mnogo za moj roeni kraj, a napokon mi ree nekako udno dobrostivo
"Mladi ovjee, oito vam je netko umro? Barem mi se tako ini!"

Ljudi na ledini bivaju nestrpljivi. eljni su uti zloine, prevare, izdaju, a nikako prie.
Ali se ne usuuju prekidati, ve samo tapkaju o ledinu.

- Pokopao sam mnogo svojih - odgovorim ja nepoznatom. - Sada su drugovi pokopali

mene. udno me gleda plemi, ispituje, a ja rekoh: "Osramotili su me, izbacili!" Sve
tako rije po rije - nastavlja Jelenko i taj me plemi pozove sa sobom. Odveo me u
jedan dvorac.

- U Lukavakoj umi lei taj dvorac? - prekida sudac.

- Ne mogu nikom rei gdje lei.

- Znam. Tamo ti dosad obitavao! - naglaava sudac, a ostala dvojica potvrde.

- U Brandenburgovu dvorcu - vikne nesavladljivim uzbuenjem Draeni.

Sudac ga opomene samo znakom ruke, a Jelenko kao da nije uo, ili ga vie ne dira, ne
odazivlje se pokliku. U oima mu bljesne i opet utrne neko svjetlo kao da je na
dalekom mranom obzorju zasvjetlucala munja. I sad nastavlja glasno, odvie glasno
kao da bi htio da ga uju od jednog kraja do drugoga:

- Ostao sam na tom dvorcu i razotkrio svoju duu plemiu. Razotkrio je do dna.

Suci kimaju glavom, dok Musi pita nekako suutno:

- A taj neprijatelj naeg naroda iskoristio je tvoju nevolju i naveo te na zlo da nisi pravo
ni znao. Je li bilo tako?

- Sve u vam razjasniti kad stignem do ovog dijela mojeg priznanja.

Onda mladi obrie znoj sa ela i uzdahne:

- Poto sam mu razjasnio i razotkrio to je zapravo bio uzrok da su me izbacili, moj

gostoprimac iznenadio se, i saopio mi je neto vrlo, vrlo udno.

Sve pomnije sluaju ljudi priu.

- To to ti je rekao utjecalo je na tvoju izdaju?

- Saopit u vam do kraja, plemeniti suci. Ono to mi je moj dotad nepoznati plemi
rekao bilo je neoekivano. U meni se razgorio pakao. Kliknuo sam od elje da idem
putem koji mi je pokazao on.

~ 43 ~
 VELIKI SUD

- Mrnja te, dakle, navela da si ga posluao?

- Tek tada se u meni raspalila mrnja kad je taj plemi podigao gusto crno pokrivalo i
pokazao mi glavu koja nosi dva obraza. Jedan blag i dobar, a drugi crn, avolski.

Oko Draenia uzgibali se plemii. On im neto priopuje, ali drugi ih uutkavaju da

bolje uju, dok sudac srdito pita:

- Kakve to prie pripovijeda? Govori jasno. Kakva dva obraza?

- Bit u jasniji. Moj zatitnik pripovijedao mi je doivljaj koji je bio u vezi s mojom
sudbinom i upravljao svim mojim inima.

- Dakle, to je to bilo? - upita Musi potaknut i osobnom znatieljom.

- Moj mi je zatitnik pripovijedao ovo: "Jednog dana sam izjahao, elio sam vidjeti
okolicu Zagreba. Odabrao sam skrovite putove oko zagrebake tvrave. Odjednom
opazim da stazom s Medvedgrada dolaze u susret neki otmjeni jahai. Vidio sam
izdaleka da su Brandenburgov kastelan s neakom prvog budimskog kancelara. Taj
neak zvao se Ferenczy.

- Nemogue je dalje sluati - vie Draeni. - Kakvim to pripovijetkama hranite

plemenite suce?

Drugovi mu povlauju, ali ljudi hoe da uju i opet uutkavaju:

- elimo sluati.

Opet sudac mora iskoristiti svoj utjecaj da smiri uzavrelu mladost. Jelenko se i ne
obazire na njih. Sudac ga opominje:

- Kani li nas zavarati nekom priom?

- Moete sa mnom initi to vas je volja ako se ogrijeim o ast suda. Moj zatitnik
ocrtao mi je doivljaj ovako: "Vidim kako jae Brandenburgov kastelan s budimskim
plemiem Ferenczyjem. S njima je bio i trei plemi, u posve neobinoj odori, koja mije
upala u oi jer takvu ovdje nitko ne nosi." Moj zatitnik tono je upamtio lice tog
mladia, ba zato to mu se ta odora uinila nepoznatom. Jo se ogledavao za ovim
gospodinom. Dok je opisivao mladog plemia, zajedniki smo ustanovili tko je to bio u
drutvu kastelana i neaka predstavnika budimske stranke, to je zakleti neprijatelj
Hrvata.

- Tko je to ustanovio? - pita sudac.

- Moj zatitnik i ja poto sam po opisu prepoznao toga gospodina.

- Kojega? - pita sudac.

- Pencingera! - upadne nekoliko glasova.

~ 44 ~
 VELIKI SUD

- Koga si prepoznao? - pitam sada Kuevia i nikoga drugog - naglasi sudac.

- Svojeg najljueg neprijatelja.

- A kako se zove?

- Rei u na kraju sve do posljednje rijei plemenitom sudu jer prije svega moram
razjasniti kako sam se odluio na sve ono to se kasnije zbilo i svalilo na mene.

upan neto razgovara sa sucima. Stari sudac ga umiruje. Onda dolazi Draeni sa
svojim drugovima i upozorava da je pria izrugivanje suda.

- Ostavite ga. Neka govori i kazuje tako dugo dok nikoga ne vrijea - odlui sudac. -
Kad smo odluili da ga ispitujemo i stavimo pred sud, treba da sve sasluamo to nam
kazuje. To je njegovo pravo da se brani kako zna.

Izjava starog suca izaziva poitanje i posluh. Svi se umire. Musi ponuka Jelenka da
nastavi

- Od asa kad mi je moj zatitnik sve to rekao i kad smo ustanovili da moj smrtni
neprijatelj ide s predstavnicima naih neprijatelja, u meni je planula elja za osvetom

- Dakle, priznaje da si se htio osvetiti?

- Osveta me gonila, ona je upravljala mojim putovima, mojim odlukama. To priznajem

pred ljudima i pred Bogom.

Na te rijei svi su tihi i mirni. I ekaju to e slijediti.

- I odluio sam da se vratim u Turopolje, da uhodim.

- Svoje drugove - dobaci poluglasno Draeni.

Znoj pospe Jelenku elo. Miii su mu nategnuti kao od tekog tjelesnog napora. I
nastavlja kao da nije nita uo:

- sam ugovorio sa svojim zatitnikom. Svakog tjedna odlazio sam iz Turopolja dva
puta k njemu da mu odnosim vijesti i primim od njega upute.

- O kome i o emu?

- O kretanju mojeg neprijatelja. Odlazio sam redovito u lov u lukavake ume. ekao
sam da vidim kako e se tamo sastati moj neprijatelj s lukavakim kastelanom.

Oito su ve i suci nestrpljivi. Starac ubaci pitanje koje mu ve dugo pee usne:

- Kad si imao neprijatelja za njih uhodario, zato si onda izdao Brandenburgu svoje
drugove i zato si izdao urotu protiv Brandenburga?

- Ne. nisam izdao drugove ni urotu.

~ 45 ~
 VELIKI SUD

Tog asa planue svi zajedno, a na elu im Draeni:

- Zato ste onda, Jelenko Kueviu, nestali kad smo ili na Lukavac? Znali ste da emo
pasti u ruke Brandenburga koji nas eka u zasjedi?

- Nestao je na putu, a da se nije ni javio. Samo izdajica moe ovako ostaviti drugove -
upada imuni.

Sada i suci opetuju ta pitanja:

- Zato si onda tako kukavno nestao? Odgovori: zato drugovima nisi rekao kamo ide?

- ekao me na odreenom mjestu moj zatitnik koji je isto tako doao u Zagorje da sa
mnom uhodi svaki korak jednog ovjeka.

- Bajke nam je dosta!

- Prvi put sam bio u sumnji da moda krivo inim svojem neprijatelju. Moj zatitnik i ja
odluimo poi u Turopolje da negdje u blizini Lukavca promatramo to e biti. Hoe li
on doi tamo? Hoe li sa mojim drugovima doista protiv Brandenburga? Ali nismo stigli
na vrijeme u Turopolje. Konj mojeg zatitnika slomio je nogu.

Grohotan smijeh poprati njegove rijei. Ipak se on ne da smesti.

- Naravno, nismo ni slutili to bi se moglo dogoditi pred dvorcem grada Lukavca i da

onaj u Loboru nije knez, dakle, daje netko otkrio urotu. To nam nije bilo ni na kraj
pameti. Tek drugog dana saznali smo da je urota otkrivena pa bi gotovo bili svi
nastradali da imuni nije na vrijeme stigao. Tada je moj zatitnik uskliknuo: "Sad je
jasno tko je izdao urotu!"

- Dakle, tko? - pita sudac.

- Ako ve sada odgovorim na to pitanje, sigurno mi neete dopustiti da iskaem sve do

kraja.

- Znak da kani taj grijeh navaliti na tua lea?

- Samo na prava lea. Istina mnogo puta robuje, jer se protiv nje roti la.

- La! La se roti na njegova usta - vikne Draeni.

- A to je bilo dalje? - pita sudac Jelenka.

- Moj zatitnik preselio se blie Turopolju da mi bude na pomoi. Poto je otkrivena

urota, svakog smo dana uhodarili sumnjivog ovjeka. Jednog dana, kad sam otiao u
umu da straarim i opet uhodim hoe li sumnjivac doi na razgovor Pencingeru, istri
iz gutare preda me jaha. Bio je kapetan lukavakih vojnika. Onaj tamo.

- Dakle, sastajao si se s njim? - vikne Draeni iz redova plemia a ostali zlurado

prihvaaju tu primjedbu. Jelenko se ne osvre i pripovijeda sucima:

~ 46 ~
 VELIKI SUD

- Taj kastelanov kapetan ree mi tada ovako: "Danas gospodin Pencinger ne moe
odrati sastanak u umskom dvorcu."

- Evo ga! Priznaje! - javljaju se plemii, a Draeni uzvikuje plamenom radosti.

upan ushieno slua i rukom daje znakove da ute. Sudac jedva stiava mlade.
Jelenko neprirodno povisuje glas:

- Kapetan lukavakih vojnika rekao je dalje: "Gospodin Pencinger ne moe danas

odrati sastanak jer je stigao iz Budima Verboczyjev glasnik!"

- ujete li ljudi? S neprijateljima je ortaio. Ne sluajte ga dalje. Zabranite mu govoriti.

Sramota je da ga sluamo.

Sudac strogo opominje:

- Gospodine Draeniu, ne upadajte. Mirno ekajte priznanje koje ide vama u prilog.

Ali ga ni to ne moe smiriti. Lice mu gori i ne moe ostati miran, sluajui priznanje
smrtnog neprijatelja.

- Neka Kuevi nastavi - odredi sudac.

- I tada. plemenita gospodo suci - naglasi Jelenko - tada ree kapetan: "Sutra doite na
Medvedgrad. Tamo vas ekaju na dogovor budimski glasnik i gospodin Pencinger..."

- ujte ga! ujte! - vie masa. a Jelenko krikne i nadvisi buku:

- A tada kapetan ree jo ovo: "Do vienja na Medvedgradu, plemeniti gospodine

Draeniu!"

Svi se dignu. I suci i upan, i sve plemike pesnice. Svi su kao val to ga je bacila uvis
divlja oluja.

- Jelenko Kuevi, izrekli ste nedostojnu klevetu - veli sudac, uzviknuvi.

- Sramota je da mu sud dopusti govoriti - krikne Draeni.

I dok su svi zakipjeli od bijesa, suci svom svojom snagom uutkavaju svijet, a
sjedoglavi starac opet pita Jelenka:

- Tebi je kapetan rekao: "Do vienja, gospodine Draeniu?"

- Jest, rekao je meni.

I zagrmi prosvjed na ledini, a prijetnje padaju.

- Kako je tebi mogao rei: ''Dovienja, gospodine Draeniu'', kad kapetan lukavakih
vojnika pozna tvoje lice?

~ 47 ~
 VELIKI SUD

- Istina je to plemeniti gospodine sue! Istina, ali ja sam na sebi imao crveni oklop.
Kacigu sa crvenim perjem. I vizir na licu.

- Imao je crveni oklop - vikne upan. - To je dovoljno, on je to bio.

Odjednom urnebesno zagrmi Jelenkov glas kao da je nakanio govorili oblacima na

nebu

- Imao sam na sebi i oklop ali onaj koji mi je dao moj zatitnik,

- Pomjerio je umom.

- Ruga se sudu i zdravoj pameti. Lae svaku rjje.

- Gdje mu je zatitnik?

Kao divlja zvijer, doleti na ledinu Draeni, pa e upanu raspaljenim glasom:

- Vi sve to sluate? Vi ste to dopustili? I sud s vama? Vi odgovarate za ovu klevetu.

Traim zadovoljtinu.

Za njim dotre Draenievi drugovi. Ostala se masa pomakne naprijed u divljem

prosvjedu da slua ovakve ludorije.

- Ne smije se dalje sramotiti sud plemenite opine Turopolje. Dosta je.

- Ne dam govoriti dalje, makar ga morao ubiti! - vikne Draeni.

I pesnice prijete i maevi se vade iz korica. Oko Jelenka sike plamen mrnje i
prosvjeda. Ali on se ne mie. Stoji i gleda beskrajno zluradim smijekom, drsko
skrstivi ruke na prsima.

Na suevu odredbu zauzme kapelan banderija svoje mjesto i zaprijeti svojim ljudima:

- Sud trai mir. Sud e odluiti. Neka svatko mirno eka. Dobit e on svoju odmazdu. A
vas, gospodine Draeniu, eka zadovoljtina. Smirite se.

- Moja je zadovoljtina samo u otrici maa.

- Pravi plemi mora ekati dok se ne odlui. Ako ne bude mira, smjesta idemo u opinu
da sudimo iza zatvorenih vrata.

- Bolje je tako nego da ovdje blati moj obraz - upada Draeni.

Ali svi prosvjeduju Nitko nee da bi se rasprava vodila u opini. Meutim, i suci ekaju
i ne miu se. Kapetan banderija sa svojim drugovima napokon uutka ljude. U
potpunoj tiini odzvanja glas starog suca:

- Jelenko Kueviu, zna li kako zakon strahovito kanjava klevetu?

- Znam, plemeniti sude.

~ 48 ~
 VELIKI SUD

- A ipak ne povlai objedu?

- Ne, plemeniti sude.

- Onda ne zna da si izrekao najcrnju klevetu?

- Bit e kleveta tek onda kad ono to sam rekao neu moi dokazati.

- Dokazati hoe? - pita sudac gotovo zapanjen.

- Jest, dokazati redom sve to sam ustvrdio.

- Zna li, Jelenko Kueviu, to je dokaz?

- Znam. Vjerodostojno svjedoanstvo.

- A gdje ima svjedoka, pa jo vjerodostojnog? Nije to mogue. Svi tvoji dokazi bit e
nova kleveta.

Sivi oklopnik pribliio je svojeg konja upanu i sucima, digao ruku i zaustavlja njihove
odluke svojim povikom:

- Stanite, gospodo!

Uskomeali se ljudi i suci. Sivi oklopnik s vizirom na licu obraa se sucima:

- Plemeniti sude, plemenite opine. Dopustite mi rije!

- to hoete? - pita sijedi sudac, dok se svjetina malo primiri, znatieljna to e rei.

- Molim plemeniti sud da mi dopusti izii pred vas i neto kazati.

- Pod vizirom nitko ne moe stupiti pred nae lice.

- Dolje vizir, dolje - vie svjetina.

Sivi oklopnik silazi sa sedla, pokloni se sudu i javlja:

- Skinut u vizir, ali samo pred vama, plemenita gospodo suci, i pred licem plemenitog
gospodina upana. Molim vas da me odvedete u opinu.

- Ne dajte se prevariti. To je lukavaki izaslanik, hoe da ude u opinu da se lukavo

uvue do vaih povelja.

Te rijei uzvikne Slavimir Draeni upanu, a onda opetuje svojim drugovima. Dok se
svi oni neprestano uzbuuju. Darko Mrnjavi sve je mirniji i staloeniji. I opet se
javlja:

- ekajte, gospodine Slavimire, ne moe on protiv nas tolikih nita. Ipak je dobro da
saznamo tko je i to. Sudu i upanu mora svatko vjerovati.

~ 49 ~
 VELIKI SUD

- Bit e zlo ako ga pustite u opinu. Vi i ne slutite kakva to moe biti zamka.

Suci ne sluaju Draenia i odlue. Idu zajedno sa upanom i s oklopnikom prema

zgradi. Ljudi se razdijele u dva reda. Svatko nastoji da izbliza zagleda pleatom ovjeku
u vizir. Ali ne mogu nita primijetiti.

Ljubopitnost je opet porasla, a s njom i uzbuenje:

- Tko se krije pod vizirom?

- Zato su dopustili da idu sami s njim? - prigovaraju ljudi.

Tada Draeni, Arbanasi i Pogledi polete za upanom i ponude mu svoju pratnju:

- Ne bojte se. Imam i ja uza se ma kao i on.

- Ali gospodin Draeni misli da bi mogla biti prevara skovana protiv vas. Ako on
iznenada navali na vas?

- Tu je Berislavi. Tu je i kapetan banderija. Ostavite me s mirom.

I ulazi sa svima u kuu.

Opinska hrastova vrata zatvorila su se za njima.

Suci, upan i sivi oklopnik uoe u sobu. Za njima kapetan banderija s maem u ruci.
Starina sudac pogleda ovjeka to stoji pred njim i oslovi ga:

- Dakle, skinite vizir.

- Na vau zapovijed, gospodine sue.

Otkopao je remenje. Suci, upan i kapetan zure u njega. Zagledali su se zaueno u

njegovo lice plemenitih crta, obraslo ve dobrano prosijedom bradom. Tamna mu je put
lica i tamne su mu oi mirne, spokojne. To je lice ovjeka koji u sebi nosi promiljeni
razbor, odluku, spremnost na sve. Ipak ga gledaju s nepovjerenjem. To je lice prava
zagonetka. Ne poznaju ga. Oklopnik se okrene k upanu. Berislavi korakne blie k
njemu i usklikne zapanjen:

- Vi ste to? Vi, plemeniti gospodine?

- Kako vidite ja, gospodine upane.

- Na elu onim momcima vani?

- Da, gospodine upane. To su moji momci.

- Pa zar niste u inozemstvu?

- Evo me pred vama ovog asa.

~ 50 ~
 VELIKI SUD

- Ali kako to? Ne razumijem.

- Ponajprije vas molim, gospodine upane, da kaete plemenitim sucima tko sam.

Smjesta upan udovolji njegovoj elji:

- Ovaj vitez, gospodo, pobratim je vojvode Ilokoga, plemeniti Davor Antolkovi. Borio
se s njim protiv kralja Vladislava kad smo htjeli dii na prijestolje Ivania Korvina. Svi
ga duboko tuju i cijene. Poto je gospodin Davor Antolkovi bio vazda uz vojvodu i na
njegovu dvoru vodio borbu protiv Vladislavove vojske, otiao je s njim u progonstvo u
Veneciju. A dalje ne znam nita.

- Dalje u vam rei sam - prihvati Davor Antolkovi. - Boravili smo ondje, a zatim su
dolazili prijatelji gospodina vojvode Ilokoga i ipak smirio s kraljem samo zato da se
moe vratiti. Trebali su njegovu snanu desnicu na bojnom polju protiv Turina.
Napokon se vojvoda morao odluiti i odazvati se svojim prijateljima da im bude na
pomoi u bojevima protiv Turina, a isto tako u neprestanim borbama s Budimom. Ja
sam ostao dalje u progonstvu. Protiv mene naroito se urotio gospodin Verboczy jer
sam stalno zastupao naela da bi bilo najbolje prekinuti s nedostojnom laljivom
budimskom vladom i potraiti drugog saveznika u inozemstvu kojemu bi bilo u
interesu da mi budemo svoja drava kao to smo neko bili. To je Verboczy znao i
svuda me pratio i traio da me uhvati i baci u tamnicu gdje bih sigurno ve davno
izginuo, bilo otrovom, bilo kakvim drugim podmuklim umorstvom. I zato mi je sam
vojvoda zapovijedio da ostanem u progonstvu.

- Zato ste se opet vratili u ovako opasnom asu kad je Verboczyjeva stranka jaa nego
ikad?

- Gospodin Damir i von oda imali su osobitu osnovu u borbi protiv budimske stranke
pa su me pozvali da te vratim. Ali tajno da nitko o tom nita ne dozna.

- Sad razumijem zato niste htjeli skinuti vizir.

- Da, gospodine upane, zbog toga sam i doao pokriven da me Verboczyjevi ljudi ne
prepoznaju.

- A gdje obitavate?

- Na jednom imanju svojih sumiljenika, ali to nikome ne kazujem, to manje ljudi zna,
to bolje. I tamo imam svoje momke koje stalno vjebam boju da proe vrijeme. I od
toga e biti koristi. Poto su Damir, vojvoda i svi nenadano pozvani na bojite,
prekinuli smo nae vijeanje i pripreme za borbu protiv domaih Turaka. E, tako sam
sa svojim momcima doao ovamo u asu kad je zapoela bitka. Moram vas moliti za
oprotenje to sam je zaustavio i to vatrenim orujem, ali inae se ne biste pokorili ni
vi, a ni Lukavani.

- Odluili smo da ih sve pobijemo, ali od vaih smo puaka morali sustati veli
kapetan banderija.

~ 51 ~
 VELIKI SUD

- I zato je na narod mislio da se pod vaim vizirom krije Pencinger razlae Musi.

- Molim, dakle, plemeniti sude, razjasnite narodu zabludu, ali ne izrecite moje ime.

- Samo se po sebi razumije.

- I molim gospodina upana i suce da nikada ni pred kim ne spomenu ime Davora
Antolkovia jer e smjesta Lukavani tragati za mnom i progoniti, ne samo mene, nego
i one koji su me pozvali i ovdje mi dali zaklonite. U prvom bi redu stradali gospodin
Damir i vojvoda Iloki.

upan prilazi k njemu i prua mu ruku:

- U svoje ime i u ime asnih staraca, kao i u ime kapetana banderija. kunem se: nitko
iz naih usta nee doznati tko ste.

- Hvala! O vaoj izjavi ovisi i moja glava.

- Po nama ni vlas nee pasti s nje.

Nakon toga stari sudac pristupa k Davoru s pitanjem:

- Vi ste se prijavili da sudu neto kaete?

- Da, plemeniti gospodine sue, i hvala vam to ste mi dopustili da se samo vama
otkrijem. Sada molim da mi dopustite govoriti.

- Izvolite, plemeniti gospodine. Sluamo vas.

- Htio bih da uje i narod. Poto je sud voen pred svima, bit e sigurno i meni
slobodno da govorim javno?

- Samo se po sebi razumije - pristanu suci.

- Jedino molim da ostanem pod vizirom.

- Naravno. To vam je slobodno kad mi odredimo.

- I molim objavite narodu da sam vjerodostojan ovjek.

- To nam je dunost.

upan neto razmilja i zabrine se:

- Plemeniti gospodine, vi poznajete Jelenka Kuevia?

- Da poznajem ga.

- Onda vas sigurno nije mogao oblagati i obmanuti svojim izmiljotinama?

~ 52 ~
 VELIKI SUD

- Ne, gospodine upane, ne bi me mogao nitko obmanuti niti nalagali. Vi ete se o tome
uvjeriti.

- Dakle, hajdemo nastaviti - pozove sudac, a upan i ostali idu s njima.

Svjetina teko eka. Sve su oi uprte u zatvorena vrata opine.

Kapetan ih otvori. Kao da je ljude dotakla munja. Razbudili se, okrenuli k vratima kroz
koja izlaze suci, upan i ovjek s vizirom. To ih nemalo zaudi. Neznanac je, dakle,
iziao prekriven iz opine kao to je i uao? Znak da su mu oni to dopustili. Ako su mu
dopustili, mora da je netko odlian. I ini im se da suci i upan svojim dranjem
iskazuju sivom oklopniku neku ast.

Pristupili su k stolu. upan ponudi svoje mjesto na klupi sivom oklopniku. Zauenje
ide od usta do usta. Tko je taj? Kad ga aste, ne moe biti nitko od Lukavana, a
kamoli Pencinger.

Mladi plemii skupili su se u klupko i apu:

- Tko bi to mogao biti?

Nagaaju, i Pogledi, i imuni, i Arbanasi, i Mrnjavi i Vojkovi. Uzalud. Ne mogu

se dosjetiti.

- Netko ih je grdno prevario - veli Draeni - neki pustolov.

- I to je mogue, ali plemeniti gospodin upan ponudio mu je svoje mjesto.

- Da mu je znanac, poznao bi ga bio po glasu ve prije. Tko zna to je sve nabajao

staroj gospodi. Trebali ste traiti da i vas upute i pozovu u opinu.

Sivi oklopnik nije prihvatio upanovu ponudu, ve mu se vrlo uljudno nakloni i kao
obian istraenik stoji ispred stola, okom u oko sucima.

Stari sjedina Musi ustane. Tiina. Pohlepno slua narod:

- Uvjerili smo se da je prisutni plemeniti gospodin asna, vjerodostojna osoba koju

poznaje sam plemeniti upan Stjepan Berislavi. Imamo razloga dopustiti plemenitomu
gospodinu da govori pod vizirom.

U grobnoj tiini sasluali su ljudi tu suevu izjavu. Poitanje se odraava u masi to se

poredala na ledini. Nitko se ne mie. Svi su usredotoili panju na ono to e uti.
Zaboravili su ak i na Jelenka koji je stao postrance, odvie miran.

- eljeli ste dati ovom sudu neko razjanjenje - veli sudac Davoru. Pozivam Vas,
dakle, plemeniti gospodine, kaite sve to smatrate potrebnim, a sud e kasnije
postaviti i svoja pitanja.

- Plemeniti i potovani sude! Sluao sam to sam to je pripovijedao Jelenko i dunost

mi je da sudu neke stvari razjasnim.

~ 53 ~
 VELIKI SUD

Ljudi su se odjednom potisnuli naprijed, ali ih kapetan banderija zadri i opet bude
tiina.

Pogledi istrauju Jelenkovo lice, ne bi li u njemu unaprijed nali odgonetku, u kojem

e smjeru govoriti neznanac. On je miran, premda blijed, zelenkast. Desnu je ruku
poloio na drak maa, a oi mu lutaju daleko. Niim ne pokazuje to oekuje, nada li
se, ili se boji.

Ispod vizira pred sudom uje se snaan i nepoznati glas:

- Plemeniti Kuevi rekao je da ne moe kazati kako je upoznao nekog svog zatitnika.

- Taj sigurno i ne postoji? - upita sudac.

- Obratno, postoji.

- Zato ne kazuje kako se s njim upoznao i gdje je taj njegov zatitnik. Kako se zove?

- Jer je zadao rije da e utjeti i nikako nee odati ni dvorac ni ime.

- To vam je kazao Jelenko...

- Znam sasvim tono da ga je netko uzeo u zatitu i traio od njega utnju.

Napeta pitanja bljesnue u oima plemia, naroda, sudaca i samog upana.

- Moda vi poznajete tog zatitnika? - pita Musi.

- Poznajem.

Moete li nam rei tko je?

- Ja.

U ljudstvu jo upornije pitanje, a kod sudaca i upana zabuna...

- Kako? Vi, plemeniti gospodine?

- Vi njegov zatitnik? - proape upan preneraeno.

- Da, ja, plemeniti suci i plemeniti gospodine upane.

- Dakle, ipak ste se dali od njega obmanuti?

- Ne, gospodo. Nisam se dao obmanuti.

- Ali kako? to onda znai vae svjedoanstvo?

- Rei u svima jasno i glasno.

~ 54 ~
 VELIKI SUD

Svjetina se ukoila, samo da bude tiho i mirno kako bi mogla to bolje uti. Draeni
stupi korak naprijed, isprui vrat i zagleda se u sivog oklopnika.

I suci i upan ekaju njegove rijei u bezglasnom miru.

- Gospodo, sve to je Jelenko Kuevi ovdje pred sudom iskazao ja u razjasniti i

dokazati.

Ljudi se poljuljali, suci zablenuli, upan porumenio, Draeni skoi naprijed, samo je
Jelenko miran.

- Tko ste vi? - povikne Draeni, skoivi iz redova plemia.

Sivi oklopnik digne ruku u znak da ne kani odgovoriti na to pitanje.

- Ne mogu dopustiti da tu netko govori, a ne znam tko je.

- Mi znamo tko je-vikne jedan od sudaca - a to nam je dovoljno.

- Gospodo, pod ovim se vizirom skriva neki pustolov. elim ga vidjeti.

- utite. Ne upliite se u suenje - digne se asni Musi. Ne doputam takvo

ponaanje.

Uzbueni Draeni ne moe se zaustaviti:

- Pustolov je pod vizirom.

- Uvrijedili ste asnu osobu - vikne Musi.

- Tko jami da je asna?

- U prvom redu gospodin upan, a vas opominjemo da se vladate dostojno kao to ste
se neko vladali.

- Ne mogu dopustiti da me tjeraju u la, a ne znam tko je?

- Sud je ovdje da sudi, a ne vi.

Kapetan banderija priblii se i stade umirivati Draenia. On se okrene prema svojim

prijateljima, polagano dolazi k njima i pita:

- to je to. brao? Vi me ostavljate? Ne branite me?

- Ne smijete se upletati u rije sudu. Sve e oni rijeiti pa emo vidjeti i uti.

- Pod vizirom ne smije nitko na mene bacati sjenke, ja u ga zdrobiti.

- upan, va budui tast, iskazao mu je poast. ekajte.

- Mir! - vikne sudac i okrene se prema plemiima.

~ 55 ~
 VELIKI SUD

Smjesta su posluali. Samo se Draeni ne moe smiriti.

Opet su ljudi mirniji, ali ljubopitnost dre u njihovim duama. Svi gledaju u suca koji
oslovljuje sivog oklopnika:

- Izrekli ste veliku rije. Molim da nam, dakle, redom kaete to je istina u prii
Jelenka Kuevia, a to nije?

- Gospodo, jednog sam dana boravio u dvorcu jednog plemia, kako sam to priopio
maloprije povjerljivo ovom sudu, i tamo susreo ovog mladia. Odmah opazim da ga je
udarila teka alost i oslovim ga. Konano ga povedem k sebi gdje mi se povjerio, ba
kako je to prije razloio. Pripovijedao mi je kako je u upanovoj kui bio od djetinjstva.
I sada su mu najednom zabranili da prijee prag. To je za njega velika sramota, a
uvjeren je da mu je tu sramotu skrivio neki mladi plemi koji je doao s gospodom,
hrvatskim plemiima, iz krievakog sabora, u posjet turopoljskom spraviu. Tu je bio
gost u upanovoj kui, a onda je dolazio esto pod taj asni krov. Kuevi tvrdi da su
mu njegovim utjecajem zabranili dolaziti u upanovu kuu.

- Lae! - promrsi Draeni, ali ga prijatelji uutkaju.

- I zato je zamrzio gospodina Draenia? - pita sudac.

- To je razumljivo. Meutim, dok smo o tome govorili nastavlja sivi oklopnik -

pripovijedao mi je Kuevi da je taj mladi vrlo lijep i bogat i odijevao se sasvim
neobino, napadno i junjakog kroja i boja. Nisam nita rekao Jelenku. ve sam mu
predloio kako bi bilo da nas dvojica pod vizirima odemo u Turopolje i da mi pokae
toga mladia. Privolio je. Odmah smo se spremili na put. Naime, u upanovoj je kui
taj mladi bio u posjetu.

Ta rije digne na noge upana. Ustao je kao da su mu skinuli utege. Opet je lak i
pokretljiv.

- Da, lako se zabuniti jer nitko od nas ne moe rei da je nepogreiv.

- Dobro gospodo - nastavi sivi oklopnik - recimo da je tako. Ja sam pogrijeio. Ali
dopustite da stvar zavrim, pa emo onda konano ustanoviti kako je.

- Izvolite, plemeniti gospodine, nastaviti.

Narod istegne vratove i upija njegove rijei.

- Od toga dana, kud sam prepoznao Slavimira Draenia, opet sam Kuevia poveo sa
sobom. Razgovarali smo o Draeniu. Priznajem: bio sam zabrinut.

- Zato ste se zabrinuli?

- Ako taj mladi Draeni podrava veze sa Batorijem i Pencingerom, onda bi mogao
nakoditi naoj borbi protiv Budima. To je jasno.

~ 56 ~
 VELIKI SUD

- Zato niste, plemeniti gospodine, nakon toga odmah stvar javili svojim
sumiljenicima?

- Zato to sam i ja, kao to je malo prije rekao gospodin sudac, poeo misliti: moda se
ipak varam. Moda je tko drugi toliko slian ovom mladiu da sam ga zamijenio.

- To je bilo vrlo pametno, jer sigurno u tom lei itava zagonetka, plemeniti gospodine -
primijeuje sudac gotovo radostan i pun nade da e pomoi razjasniti zabunu.

- Zato sam odluio da pomou Jelenka Kuevia uhodim gospodina Slavimira

Draenia.

- Ali Jelenko vam je bio pristran pomonik, jer je mrzio Draenia pa je tako, naravno,
sve radio protiv njega, voden mrnjom i osvetom.

- Moda je bilo tako, ali ujte dalje.

- Kako ste, dakle, uhodili gospodina Draenia? Recite nam prije svega to.

- Nagovorio sam gospodina Kuevia neka se vrati u svoj dvorac jer je kanio da nikad
vie ne prijee prag Turopolja. On je posluao i vratio se. Sastajali smo se vrlo esto na
ugovorenom mjestu u umi. A kako je bio lovac, bilo mu je lako esto dolaziti tamo.
Jednog dana opazili smo iz daljine povorku kneevih prijatelja koji su s ceste krenuli u
umu. Bilo nam je jasno da e u kneev umski dvorac gdje se, kako znate, odravaju
njihove pijanke. Kad su oni proli, mi smo ostavili svoje konje i verali se kroz gutaru
da negdje naemo kakvog lugara ili gonia koji bi nam kazao tko je sve u toj povorci.
Doli smo do neke kolibe. Znali smo da je tamo straa. Ali ovoga puta nije bilo nikoga.
Odjednom opazimo da kolnim putem prema toj kolibi dolaze dva jahaa. Odluili smo
se sakriti da nas ne zamijete. Brzo smo sakrili u gutaru konje i popeli se na ogromno
drvo gdje smo nali dobro zaklonite i ekali da oni prou. Kad su se pribliili, bio sam
silno iznenaen. Jedan od tih jahaa imao je crveni oklop i kacigu s crvenim perjem.
Vizir je dignuo jer nije bilo nikog stranog u blizini, a vizir je uvijek, kako znate,
neprilian. I onaj drugi s njim digao je vizir.

- I koga ste vidjeli? - pita sudac.

- Onaj koji je nosio crveni oklop i napola je digao vizir bio je Draeni.

- Vidite, plemeniti gospodine, avo vam je dovodio u misli neprestano tog jadnog
mladia pa ste mislili da je opet on.

- Istina je, nisam bio siguran, ali sam htio da se uvjerim.

- Kako? Zar ste ga zaustavili?

- Ni govora. Onda bih pokvario nau osnovu. Htjeli smo, naime, doznati je li Draeni
doista u slubi ili nije. A zato treba estite dokaze.

- Tako je, plemeniti gospodine, dokaze - veli upan.

~ 57 ~
 VELIKI SUD

- Otiao sam na Gri i naruio isto takav crveni oklop kakav je nosio taj jaha, a ja
sam tono znao kako izgleda jer sam na dvoru kralja Matije vidio svu silu takvih
oklopa.

- to ste uinili s tim oklopom?

- Dao sam ga gospodinu Jelenku Kueviu neka ga spremi u svojem dvorcu. I kad je
on dolazio sa mnom na sastanak, uzeo je taj oklop, a pokrio ga je crnim platem sve do
poda. Na glavu je stavio crni klobuk, a kacigu s vizirom nosio je sa sobom u vrei.
Nevien, dolazio bi u umu s jednim momkom, njega bi ostavljao da pazi na konje, a
on bi pjeice krenuo dalje. Tako isto uinio sam i ja. Sreli smo se na odreenom
mjestu, ba na putu koji je vodio u umski dvorac i gdje smo posljednji put vidjeli
crvenog oklopnika. Mnogo puta smo zalazili tamo, a da nismo nita obavili.

- to ste s time htjeli postii da Jelenka oblaite u taj oklop i s njime ekate u umi?

- Htio sam da netko od Brandenburgovih naluta na nas i misli da je moj crveni

oklopnik njihov. Tek osmi put uspjelo je. Ja sam jahao iza Jelenka kao njegov pratilac,
a on u crvenom oklopu naprijed. Vidjevi da dolaze umom neki lugari, a njima na elu
kapetan lukavakih vojnika, poli smo naprijed. I Kuevi i ja pokriveni vizirima. im
su nas opazili, kapetan je pojahao bre prema nama.

Ljudi na ledini poeli su se micati kao da oekuju teak udarac. upan je nabrao elo,
a suci su spustili glave.

- im je kapetan dohitao k nama, rekao je Kueviu, pokrivenom crvenim oklopom i

vizirom, da danas nee biti u umskom dvorcu nikakvog vijea. Doao je iznenada
Batori pa mole neka sutra doe na Medvedgrad. Na to je Kuevi potvrdio da e doi, a
kapetan mu je doviknuo: "Do vienja, plemeniti gospodine Draeniu?"

- La. la! - vie iz mase Slavimir.

Oajno odjekuje taj usamljeni glas nad ledinom, ali nitko ne protuslovi, nitko ne
odobrava, nitko mu se ne pridruuje. Svi ute. Kao da su svi izgubili govor.

upan je spustio glavu. Nitko mu ne moe zaviriti u oi, samo mu usta mrmljaju
sablasno:

- Nemogue je to. Jelenko vas je prevario.

Te su rijei digle na noge i starog suca pa se okrene k Davoru:

- Plemeniti gospodine, Jelenko vam je podmetnuo to ime Draeni.

- Nije mogao, gospodine, podmetnuti.

- Iz mrnje, iz osvete.

- Ali ja sam stajao kraj njega, dva koraka udaljen, kao to se pristoji pratiocu.

~ 58 ~
 VELIKI SUD

- Mislite li da ste uli?

- Ne, gospodine sue, ja ne mislim, nego znam. Moj sluh je ist i nepogreiv, tono sam
uo.

- Ali zato malo prije Kuevi nije rekao da nije bio sam?

- Jer nije smio prokazati mene. Strogo sam mu naloio da me ne spominje dok ja ne
otkrijem svoje lice sudu, a naroito plemenitom gospodinu upanu koji me lino
poznaje.

Plemii oko Draenia udareni su gromom. Spustili su glave. ini im se da se spustila

oluja u kojoj nita ne uju, nita ne shvaaju. A on ih izazovno pita:

- Gospodo, prijatelji, zar me vi ostavljate? Vi, s kojima sam vodio urotu?

Suci kao da su uli rije urota i jedan od njih smjesta upita:

- Kako bi se to moglo vjerovati, kad je Draeni na elu naih mladih plemia vodio
urotu protiv Brandenburga?

- Ba zato to sam uo da vodi tu urotu on i ba zato to sam uo da se sam ponudio

imuniu da e pomagati sve to poduzme protiv kneza, ba sam zato i vodio tako
toan raun. I zato sam ga toliko uhodio. Svaki put, kad sam htio priopiti to mojim
sumiljenicima, trgnuo sam se i opet nastavljao izvide. Nisam sam sebi vjerovao,
gospodo. I zato odluim da ga uhvatim na djelu. Onih sam dana stalno dolazio s
Kueviem u Zagorje i sakrivao se da s prikrajka promatram to zapravo radi Draeni
i nema li negdje iza lea svoje saveznike. Snebio sam se: to to znai da lukavaki
kapetan tako govori, a Draeni vodi napad na kneza. I urekao sam sastanak s
Kueviem. I on je nestao jer nije mogao odati da ga ja ekam. Poao je sa mnom jer ja
nisam znao puta pa da ne zalutam, doao je na ureeni sastanak. Krenuli smo dalje,
uvjereni da emo stii prije Draenia i ostalih plemia, a onda e se Jelenko pridruiti.
Ali nevolja je htjela da sam preskoio grabu i konj je slomio nogu. Sve ostalo znate:
kako je urota otkrivena i da su Kuevievi drugovi gotovo pali u ruke knezu.

- to ste mislili tko je otkrio urotu?

- Naravno, nitko drugi nego Draeni.

I opet se javljaju njegovi oajni povici, ali uzaludni. Svi ga uutkavaju. Meutim, sijedi
sudac posavjetovao se neto sa svojim drugovima i onda pozvao imunia, Pogledia i
Arbanasia. Mladi plemii istupili su pred suce blijedi od uzbuenja. Najprije postavi
sudac pitanje imuniu:

- Vi ste iz Lobora donijeli svojim drugovima vijest da uhvaeni nije knez. to su na to

rekli vai drugovi pred Lukavcem?

- Nisu mi htjeli vjerovati. Tvrdili su da nas je knez samo zavarao.

~ 59 ~
 VELIKI SUD

- Tko je od njih to tvrdio?

- Gospodin Draeni.

A sivi oklopnik se uplete:

- I sigurno je nastojao da i drugi preuzmu njegovo mnjenje i da svakako prijeete preko

mosta u lukavaki dvorac? Je li bilo tako? - pita oklopnik.

Onda se okrene ostalim plemiima:

- Dobro promislite, gospodo, tko je najvie tvrdio da je one u Loboru zaveo knez i tko je
najvie nastojao da mimo imunieve vijesti idete u dvorac?

Malo razmiljaju, a onda redom tvrde:

- Svi smo mislili da su oni u Loboru zavedeni. Prvi je to rekao gospodin Draeni i
ponukao nas da idemo. Ali u tome se ne moe nai krivnja.

- Ostavite to, gospodo, sudu - veli im ovaj pod sivim oklopom.

Musi je uhvatio novu nit pa se obraa domaim plemiima:

- Kada je i kako u vama nastala sumnja na Jelenka Kuevia?

- Zato to je nestao, ne rekavi nikome nita, i nije stigao pred Lukavac da s nama ide
knezu. Vidjeli smo daje urota otkrivena, a mogao je izdati samo netko izmeu nas.
Poto je Jelenko nestao i nije stigao pred dvorac, posumnjali smo. Gospodin Draeni
ga je branio.

- Naravno da ga je branio pred vama, ali iza lea sve je gurnuo na njegovu duu -
primijeti Davor ispod sivog vizira.

- Ali drugi dan sreli smo neke lugare iz Lukavca koji su nam rekli da su Jelenka vidjeli
u umi u drutvu Lukavana.

Davor odluno nijee:

- Nije mogue. Oni su oito bili poslani da to kau. Mogu ovdje prisei da je Jelenko
Kuevi bio samnom dan i no, a toga jutra daleko od Lukavca. Svu ast polaem na
tu tvrdnju.

Plemii ute, ne vele nita. to to znai, zar ovaj sivi govori istinu? Sudac ponovo
nastoji izvui neku korist za Draenia i pita Davora Antolkovia:

- Mislite da se Draeni ponudio imuniu i ostalim mladim ljudima da vodi urotu

kako bi je mogao izdati?

- Uvjeren sam u to.

~ 60 ~
 VELIKI SUD

- Dobro. Kad bi je htio izdati, zato bi tu izdaju nastojao prebaciti na Jelenka

Kuevia? emu to?

- Tome je kriv sam Jelenko. Vrele je krvi i vrue udi i nekom se zgodom odao
Draeniu, tako da je on morao naslutiti Kuevievo uhaanje i tada.

- Kad je to bilo? - prekine ga sudac.

- Kad su poli na ratite, na granici su se utaborili, ekajui iz Budima bojnu pomo.

- Kako je to bilo? Razjasnite nam, Jelenko Kueviu? - pozove sudac.

Jelenko je stupio dva koraka naprijed.

- U hrvatskom taboritu govorilo se o upanovoj keri i o mladim ljudima koji za njome

gube oi. Meu njima sam stajao i ja, utei, dok se Draeni isprsio i podrugljivo
spomenuo: "Jedan je od njih ve izbaen iz dvorca jer se namee odlinoj ljepotici!" Bilo
je jasno da se to tie mene. I kad sam se naao u etiri oka s Draeniem, raspaljen
rekoh mu nekoliko rijei.

- to si mu rekao? - pita sudac.

- Rekao sam mu: "Bit e jo tko izbaen iz upanova dvorca kad mu s blatnog obraza
skinu crveni oklop!". Tada je nastao onaj sukob meu nama. Gospodin Damir iziao je
iz svoga atora i ukorio me. Morao sam, naravno, utjeti i primiti ukor jer tko bi mi
vjerovao da optuujem tako uglednog viteza. I kad me Draeni pitao u upanovoj kui
pred svima sto imam protiv njega, rekao sam mu da on to dobro zna, ali nemam
dokaza i nitko mi ne bi vjerovao. Naprotiv, svi bi me bili kamenovali.

- Jo uvijek ne vidim zato bi Draeni svoju krivnju morao prebaciti na Jelenka

Kuevia?

Sivi se oklopnik okrene sudu i najavi:

- Ono to je Jelenko tako ludo rekao svojem protivniku Draeniu, moralo je ovog
navesti na misao da neto zna i da ga uhodi. Kad smo se susreli u umi s lukavakim
kapetanom i kad je rekao Jelenku Kueviu: Dovienja, gospodine Draeniu, u
Medvedgradu na vijeanju", naravno da je taj kapetan morao Draeniu kasnije
spomenuti to mu je rekao u umi. A Draeni opet zna da nije bio tamo. Morao je,
dakle, opaziti da netko drugi nosi crveni oklop. Netko ga je uhodio i sigurno je budno
pazio jer je lukav do sri. Ona Jelenkova primjedba u hrvatskom taboru bila je
dovoljna da Draeniu otkrije tko je taj koji ima jo jedan crveni oklop i koji ga
razotkriva. Sad je bilo vano da sve to Draeni ini, mora baciti na Jelenka. Poto je
oteo onu zastavu, on je morao ne samo utjeti nego se i kriti i morao je snositi objedu
daje izdao urotu jer sam ja odluio da prvom zgodom, kad mi budu pri ruci puke,
izvedem konani napadaj na Draenia i da ga razotkrijem. A ja sam bio jedini koji je
titio pravednog Jelenka.

- Zato se meni nije povjerio? - upita imuni.

~ 61 ~
 VELIKI SUD

Jelenko se okrene k svojem bivem prijatelju:

- Dva ili tri dana prije nego to smo poli u Zagorje da otmemo kneza bio si kod mene.
Tada sam ti rekao da sam oteo zastavu i htio sam ti otvoreno priznati to imam protiv
Draenia. Ti si me predusreo ovim rijeima: "Sve mi moe rei, samo nita protiv
potenjaka Draenia". Planuo sam i pohranio svoju tajnu. Tada sam te sreo u blizini
Lobora.

- to si tamo traio? - upada sudac.

- Draenia. Njega smo traili zajedniki - odgovara mjesto Jelenka Davor Antolkovi. -
Ili smo za njim da vidimo kako on skuplja etu s kojom hoe da ide na bojite i koju je
ponudio banu. Vidjeli smo ga s njegovim kastelanom prolaziti cestom oko Lobora.
Gledali smo skriveni iz gutare i tada je Jelenko iao jednim putem, a ja drugim da
vidimo kamo je krenuo jer nam je iznenada nestao s vida. Jo istog predpodneva
sastali smo se na ugovorenom mjestu i tada mi je Jelenko rekao da se pobio s vama jer
ste ga nazvali izdajicom.

- A nije li onda zaprijetio imuniu da e svi pasti pred njim na koljena kad projae
Turopoljem?

- Jest, zaprijetio sam se - potvrdi Jelenko - i samo jo malo i moja e se prijetnja

izvriti.

- U emu? - pita sudac.

- Neka mi dopusti plemeniti sud da zavrim - veli Davor - i onda e Jelenko moi na to
odgovoriti.

- Neka mlada gospoda odstupe, a vi, plemeniti gospodine, govorite dalje.

- Rekoh: Draeni je svu svoju krivnju prebacio na Jelenka Kuevia s jednog razloga:
da mu nikad nitko ne moe povjerovati ako iznese na vidjelo krivnju gospodina
Slavimira Draenia. A svrhu je gotovo postigao, jer i mojim se rijeima jedva vjeruje,
toliko ih je Draeni obmanuo, a sam Jelenko Kuevi, sa svojim izjavama vrue udi,
potvrivao je sve objede.

- Dobro, plemeniti gospodine, recimo da je tako - veli Musi - zato je onda Jelenko
otimao plemenitog Draenia i zato ga je predao barunu Pencingeru?

Nemir preleti svima. Ljudi su se pomakli, razbudili. Svaki se utisnuo u svog susjeda da
bi dopro to vie naprijed i uo to e odgovoriti nepoznati svjedok. A on malo eka, pa
onda odgovara:

- Plemeniti sude, Jelenko Kuevi nikad nije otimao Slavimira Draenia.

- Kako? Pa Draeni je bio otet.

- Ne plemeniti sude. Nije bio otet.

~ 62 ~
 VELIKI SUD

- Ovdje stoje dva plemia, vjerodostojna i estita: Pogledi i Arbanasi, obojica su bili
prisutni.

- Bili su prisutni, ali omamljeni.

- Razumije se, omamljeni - primijeti sudac. - Otmiar ih je omamio uortaen s

krmarom.

- Jeli kada tko toga krmara ispitao tko ga je platio i tko mu je dao omamljujue
sredstvo?

- Nikad krmara nisu tamo nali veli upan.

- Plemeniti gospodine, molim razjasnite nam tvrdnje - moli sudac.

- Toga dana, kad je gospodin Draeni navodno otet, bio je Jelenko Kuevi sa mnom u
dvorcu o kojem sam govorio.

uenje prelazi ljudima i edno oekivanje da im se zagonetka razjasni.

- Vi niste znali kamo ide Draeni?

- Znali smo od Kuevieva momka arka da se sprema otii u svoj dvorac po neke
stvari jer e se za nekoliko dana vjenati.

- Tada je Jelenko Kuevi poao za njim.

- Nisam ga pustio d a se makne jer znam koliko je vrele udi. A meni je bila svrha da
tono ustanovim Draenievu krivnju, da ga razotkrijem kako ne bi i dalje izdavao
svoje drugove. I tada sam uzeo sve u svoje ruke.

Povici Draenievih ljudi padaju kao kameni u mrtvu rijeku. Nitko se ne buni, nitko
ne plane zbog optube na njega, nitko ne uini nijednu jedinu kretnju. Njegov glas
odjekuje oajno kroz tiinu sumnje to se valja oko njega, a Davor nastavlja optubu:

- Poslao sam dva svoja pouzdanika da prate Draenia iz daljine. Preodjenuo sam svoja
dva ovjeka u odijelo putujuih kramara da nitko nigdje nita ne posumnja.

- to su ustanovili?

- Prije nego to je Draeni krenuo, otila je na put jedna njegova eta koju je sabrao u
Stubici. U blizini Save, u nekoj umi, utaborila se. Moji ljudi nisu znali to to znai pa
su krenuli polagano cestom, jaui korakom. Onda su ekali s druge strane ceste,
skriveni u gustom visokom grmlju. Dva sata nakon toga stigao je Draeni i poao kroz
tu umu. Vlastiti njegovi ljudi su ga toboe napali. Sami iz puke ranili njegova konja,
ali ne naoigled turopoljskih pratilaca, nego kad je Draeni pojahao negdje umom,
daleko od svojih pratilaca . Sve je to bila igra koja se imala odigrati pred Poglediem i
Arbanasiem, da toboe Jelenko hoe Draenia zaustaviti. I tada su stigli na tu
postaju predveer. Ve je prije toga Draeni govorio s krmarom i sve priredio.

~ 63 ~
 VELIKI SUD

Omamio je jedan dio vlastitih momaka da nita ne vide i ne uju. I dok je on pio isto
vino, napajao je krmar Arbanasia i Pogledia drugim vrevima. Zato im je on sam
ulijevao vino jer je znao u kojem je vru omamljujui praak. I legli su spavati svi
zajedno. Naravno, postavili su strae, toboe, da Kuevi opet ne bi navalio. Ova dva
plemia zaspala su i tek su se probudili kad je stigao neki trgovac sa sitnom robom. To
je bio moj pouzdanik, moj vlastiti sin. itavu je no skriven bio i ekao to e biti.
Sutradan u zoru imao je to vidjeti.

Ljudi se talasaju, suci kimaju glavom, upan pun teke sumnje zagleda se u pod.

- Tek to je zabijeljela zora, pojavi se pred krmom Draeni. I krmar je bio na

nogama i kastelan Luci. Ovaj je primao neke naloge od svoga gospodara. Onda se
cestom pojavio drugi dio ete koju su u noi toboe poslali na strau. Zatim su jednog
momka obukli u Draenievo ruho i prebacili ga na konja, onda su otili na dvorite i
zakopali kastelana Lucia u sijeno. Sam Draeni jahao je na elu povorke koja je
otila preko oranica u ume.

- Sve je to gledao va sin? - pita sudac.

- Da, gospodine. Gledao je on sa svojim drugom, dakle, dvojica.

- A to je bilo zatim?

- Najprije je krmar otiao, jaui na konju sam samcat prema selu. Nakon toga je
dugo bilo sve tiho i mirno. Sunce se ve diglo visoko. Jedan od mojih ljudi otiao je u
dvorite, zagledao se kroz prozor u krmu i vidio dvojicu plemia kako spavaju vrstim
snom. I tada je stao vikati i zvati. Napokon se probudio jedan od plemia iz sobe.

Sudac pozove Arbanasia i Pogledia k stolu.

- Jeste li uli to je rekao ovaj gospodin? Neki vas je trgovac zvao?

- Istina je.

- Kako ste izali iz kue?

- Bilo je sve zatvoreno i klju nije bio u bravi pa smo razlupali vrata i onda izili. Vani
smo nali omamljene momke i gospodina Lucia u sijenu. On nam je pripovijedao kako
je pred njegovim oima Draenia oteo Jelenko Kuevi.To nas je silno razgnjevilo i
otili smo u potjeru.

- Moj sin, tobonji trgovac, pokazao im je put u umu kamo je eta nestala - primijeti
sivi oklopnik.

- Da, taj nas je trgovac uputio - potvrde Arbanasi i Pogledi - i u umi smo nali
Draeniev klobuk koji nam je sluio kao putokaz. I putem su nas upuivali seljaci koji
su vidjeli projahati etu s nekim ovjekom svezanim na konju.

~ 64 ~
 VELIKI SUD

- To su vidjeli tobonjeg Draenia. ini se da gospodin Draeni ima pustolovnu

matu kad mu se htjelo tako provoditi do utanine, a zapravo je to uinio da ova, dva
mlada plemia uvjeri kako gaje oteo mladi Kuevi. To se moglo lako vjerovati jer je
Draeni objavio svoje vjenanje, a svi su mogli misliti da Jelenko eli sprijeiti taj
brak.

Odjednom se upan probudi iz mrtvog sna i skoi na noge:

- Plemeniti gospodine, prije toga, taj je mladi u mene teko isprosio dozvolu da se ve
za osam dana vjena. Zato bi on samo pod izlikom traio vjenanje? Zar mislite da je
njegova ljubav bila lana, da me htio samo prevariti? Zbog ega?

- Sve moje potovanje vama, gospodine upane. Neizmjerno alim to ba vama moram
zadati udarac. Vjerujem da je taj mladi zaljubljen u vau ker, to nije nikakvo udo.
Oito je bila njegova elja da se s njome vjena, ali tek kad bude vrijeme. Zatraio je
vjenanje za osam dana, premda je znao da nee moi izvriti. Razlog u tono
razloiti.

Zarumenjen od uzbuenja, upan pristupa blie, dok Davor Antolkovi razjanjava:

- Draeni je razglasio da e se za osam dana vjenati. A tri dana prije netko ga otme.
Svatko iv mora smjesta pomisliti: oteo ga je Jelenko Kuevi.

- A zato bi se dao oteti? To recite? - pita upan.

- Dvije su vane stvari zbog ega mu je to nuno trebalo.

- Recite - ponuka sudac Antolkovia.

- Ponajprije se pribliavalo vrijeme kad bi sa etom od petsto momaka morao krenuti

na bojite, kako je obeao banu.

- Eto, vidite klikne sudac - zar bi izdajica mogao ponuditi banu da e mu o svom
troku dovesti etu od pet stotina momaka?

- Da, on je to ponudio samo zato da ga ban poalje natrag, da tako na astan nain
ostavi bojite na koje se nikad nije kanio vratiti. A sada je upriliio ovu otmicu sam
sebi i razglasio da je predan gospodaru Lukavca. A poto je u tamnici, naravno, ne
moe na bojite.

- Zato bi se skrivao ako je tako pokvaren? Mogao je otvoreno pristupiti neprijateljima i

svreno.

- Da, mogao je. Ali u tom ga je sprijeila ljubav.

- Kako to? Ne razumijem - primijeti sudac.

- Moda je on prije i mislio otvoreno pristati uz naeg neprijatelja, a moda i nije jer ga
onda ne bi primali u svoj krug nai plemii. Ali, gospodo moja, on je ljubio kerku

~ 65 ~
 VELIKI SUD

Hrvata, uglednog dostojanstvenika i nikad mu ovaj ne bi dao svoju ker kad bi bio u
redovima protivnika.

upan pohita k Davoru i usklikne:

- ovjee, znate li da mi je Pencmger slao svog pouzdanika i traio od mene neka

pridobijem nae plemie da pristanu izabrati za banova zamjenika onoga koga nam
predloe nai neprijatelji u Budimu. I prijetili su mi, ako to ne prihvatim, za dvadeset
etiri sata poslat e mi Draenievo truplo. ujete li to?

- A to ste vi na to, gospodine upane?

- Moja je ki sama odbila takvu sramotnu ponudu, makar ljubi ovog ovjeka. to velite
na to, gospodine?

- Stvar je potpuno jasna. Draeni je neprispodobivom lukavtinom i pravom

podmuklou htio da vas prevede preko mosta ljubavi u neprijateljski tabor. Da ste vi
pristali, on bi se vratio iz Lukavca kao da ste ga, toboe, vi spasili, vi biste bili orue
neprijatelju, a on bi morao neprijatelju sluiti po vaoj krivnji, a ne po svojoj. Osjeate
li vi, gospodine upane, u toj osnovi besprimjernu spletku gospodina Verboczyja i
njegovih pristaa? Jer oni su spleli sve to u svojim glavama. Oni koji su i kraljicu
Beatricu tako nevjerojatno prevarili. Vjenali su je s kraljem Vladislavom, a onda pred
svijetom tvrdili da nije vjenana, a utroili su njen novac u njegov izbor i zatim je
izagnali iz zemlje. Na tom istom ognjitu skuhana je i ova prevara. Jo bi vam zet bio
spoitnuo da ste ga doveli u krug neprijatelja Hrvatske. Samo je ovako mogao dobiti
vau ker: da glumi junaka.

upanu se magli, srce mu prestaje kucati i jedva dotetura do klupe.

- Htio je vau ker za enu, a vae uvjerenje i vae hrvatsko potenje za Budim. I sve bi
mu to uspjelo da se nisam ja umijeao i rukovodio divljim Jelenkom Kueviem i tajno
uhodio Draenieve korake. Srea da sam ga vidio kako silazi s Medvedgrada u krugu
naih dumana.

Svi su ljudi poniknuli. I oni koji sluaju i oni koji ga ispituju. Kao da su tmasti oblaci s
neba sili na zemlju i polegli na njihove due.

- I on je haraio, plijenio nae ljude? On je na elu lukavakih razbojnika obilazio

Turopoljem? - pita stari sudac drhtavim glasom.

- Sluao sam ovdje da ste se snebivali kako je crveni oklopnik mogao pronai te povelje
koje je danas iskopao i ugrabio?

Mladi su se plemii trgnuli na te rijei. U njihovim licima pojavi se zaprepatenje.

- ini se, mlada gospodo, ve shvaate? Znam od Kuevieva momka. Prolazili ste od
kue do kue da sakrivate i povelje i povelje seljakih plemia. Draeni je bio s vama,
on je sam traio u dvoritima mjesto i savjetovao kamo neka tko zakopa svoje povelje.

~ 66 ~
 VELIKI SUD

Je li, dakle, udo da su ih Lukavani tako brzo pronali? Svi neka ih sakriju jo danas
na drugo mjesto.

Nijema tiina pritisla je ljude k zemlji, mukla teina strahote, uas smuuje im due.
Suci su poniknuli. upan zamalo da se ne srui s klupe. Sve je pokrila mrtva groza.

- Ljudi, Hrvati! Moe li sva ta zloa nai mjesta u ovjeku hrvatskog srca?

Ovaj poklik pada iz usta suca Musia to je naslonio sijedu glavu na starake ruke,
pod teretom jezovitog otkria. Ledena strava pada iz tog poklika na sve due, strava se
uvlai u kosti.

Sivi se oklopnik okrene k ljudima i vikne:

- To je prava rije. To pitanje ekam od svih vas.

- to hoe time kazati? - ape svijet.

- Ne moe. Ovakva zloa ne moe nai mjesta u hrvatskoj dui - odgovara Davor sam
sebi.

- Ne moe, ne moe! - potvruju ljudi kao da bi se htjeli obraniti od onoga to pred

njima lei otkriveno.

- Ali zato je onda to mogao uiniti Draeni? - pita Musi plaho i jer se boji odgovora.

Sivi oklopnik sam digne svoje ruke i klikne:

- Pitate, zato je onda to mogao uiniti Draeni? Zato to dua ovog mladia nije naa.

- Kako? Nije naa? Draeni mu je otac?

- Ali majka mu je ki naih neprijatelja. Ki naroda koji nosi u sebi jedinu elju, cilj:
podjarmiti nas. Ki brata, nebrata saveznika kojemu smo pruili bratsku ruku, a on ju
je prevarno okovao.

- Ljudi, ujte - apu kao da im pada s due golemi teret.

- Recite nam. Razjasnite - moli Musi.

- Na se zemljak Draeni oenio kerkom neprijatelja naeg. Ona je svojemu sinu

pjevala tuu pjesmu. U nj je udahnula misli, osjeaje naih dumana. Samo je nosio
nae ime, a srce i duh bili su srce i duh naeg osvajaa.

Duboko potreseni ljudi primaju u sebe svaku rije i ute.

Davor se okrene prema Jelenku Kueviu:

- Evo, tu stoji mladi istu obraza i potene due koji je zamalo bio progutan od
klevete, jer ste joj vi priklonili uho.

~ 67 ~
 VELIKI SUD

Nitko se ne usuuje maknuti, nitko se ne usuuje pogledati u oi svojem drugu. Mladi

plemii osjeaju sramotu svoje zablude, i nitko od njih nema rijei ni kretnje, jedva se
usuuju disati. Svi su oborili pogled. Nitko i ne pita tko je taj ovjek to je pred njima
razotkrio teku prevaru. Svi znaju da je vjerodostojna svaka rije jer i sud i sam upan
primaju njegovo svjedoanstvo bez prigovora.

Strahovita je oluja prohujala nad njihovim glavama i digla bedeme sa zagonetnog

zloinca. Srca im zamiru, due su im uruene u dno grudi, slomljene, ponitene od
spoznaje strahovite zablude.

- Zar je mogua takva himbena, zloinaka dua u ovjeka kojemu je lice poteno,
pogled blagi, rije ljupka, odvana i plemenita? - tiho pita stari sudac.

I opet odgovara sivi oklopnik spremno:

- Kome je zloa upisana na obrazu, tome nitko nee vjerovati. Izdajica, pustolov,
zloinac himbe, varke treba ljepotu, milotu, potenje i estitost na svome obrazu da
moe zavaravati ljude. Bez toga bi mu bio slab posao. I sad znate otkud njemu tobonje
blago. Otkud mu raskone haljine. Znam sasvim sigurno: otac mu nije ostavio nikakva
imetka.

Tek na ove rijei ljudi se okrenuli za njim. Svi ga pogledi trae. Ali kao da je nestao u
zemlju. Kad je sva panja bila usredotoena na ispitivanja suca, Draeni se polako
izvukao iz skupine mladih plemia. Tako oprezno da nitko nita nije osjetio. Samo da
ne pobudi pozornost, nije se ni pribliio konjima koji su stajali malo podalje od opine.
Vidio je pred sobom najkrai put do visoke ograde, ispletene od granja. Polagano,
neujno, iza lea svih onih koji stoje na ledini, dohitao je do ograde da se to prije
prebaci preko. Iza ograde vie ga nitko ne moe opaziti, tamo je dalje trnovita pustara
Lako e se, skrivajui, sve vie udaljavati.

Dopro je sve do plota, uspne se i hoe da skoi preko.

Dva oka prate njegovu namjeru, dva oka ispod sivog vizira. I Jelenko gleda za njim. Ali
ga ne odaje jer mu njegov zatitnik rukom daje znak neopaeno da sve prepusti njemu.
I ba u asu kad se bjegunac uspinjao na plot, vikne gromki glas ispod sivog vizira:

- Draeni bjei! Eno ga, bjei!

Rijei prodrijee meu ljude kao bljesak munje. Sve se uzgiba, svi se okrenu za
kaiprstom uperenim na mladog plemia na plotu.

- Za njim!

Kao jedan jedini dah zaori taj poklik. Mladi plemii, jo malo prije Draenievi drugovi,
poskoili su kao iva, otra koplja koje je netko bacio za njim. Ali on preskoi plot,
preskakuje grmlje, skriva se u gutaru, a onda se najednom zabije na zemlju i ukoi se
da ne bi ni jednom kretnjom prouzrokovao kripanje granja. Bode ga trnje po licu i
rukama s kojih su mu u bijegu ispale bojne rukavice.

~ 68 ~
 VELIKI SUD

Preko plota skau mladi plemii, obaziru se, tre ikarom. Nigdje nikoga. U trnje i ne
zalaze. Kako bi se mogao baciti onamo. A ipak, kamo je nestao?

- Kroz prozor je skoio u opinu - veli netko od njih. I ve se jedan popne pa ulaz u
zgradu, dok drugi trae. Zamalo se na prozoru pojavi netko i javlja da nema nikoga.
Hitaju naprijed ikarom. to dalje, to biva gua. Trae, razgru grmlje. Ve davno su
proli kraj njega. Novi pridolaze i skau, trae ga lijevo, desno, kad im crvena bojna
rukavica pokae put.

- Ovim je smjerom krenuo. Ovamo, drugovi.

I zau u grmlje iz kojega se Draeni digne i nagne u bijeg. Oni jo bre za njim.
Nekoliko se ruku isprui za njim. On trgne ma na obranu, ali obrane nema. Golim ga
rukama uhvate. Otimlje se, kune, dobacuje im pogrde, spoitavanja.

- Krivog svjedoka sluate! Lanog, potkupljenog nitkova.

- Koga potuje upan i suci, ne moe biti laan ni potkupljen nitkov.

- Sve su ih kupili, sve su ih obmanuli - dobacuje on, borei se noktima i zubima.

Uzalud!

Zgrabili su ga i veu mu ruke unatrag kao robu. Dre ga vrsto dok mu drugi
sputavaju noge.

- Sad ga dignite uvis da ga nosimo. Inae ga ne moemo vratiti sudu.

Arbanasievu zapovijed posluaju i drugi. Draeni je bio svezan. I digoe ga i nose.

Pribliivi se k plotu, ljudi se obazru i upru poglede. Slika crvenog oklopnika, sputanih
ruku, razbudi sve due krikom veselja.

- Ovamo ga dajte. Ubit emo ga.

Svi navale prema plotu, ali Davor Antolkovi pozove svoje momke na obranu da zatite
plemia.

- Ni blizu ne pustite nikoga - zapovijeda Davor, a suci mu preputaju rije.

Smjesta su momci opkolili Draenieve nosae da zaustave val bijesne svjetine koja se
bacila prema njemu. Tada Davor zapovijedi plemiima:

- Amo ga donesite, pred sud!

Nitko se ne protivi. Svi povlauju nepoznatom tuitelju. Suci su se, meutim, udaljili
od stola i zaokruili upana. Lomi se uruen, poniten. Glava mu pade na grudi. Ruke
su mu klonule. Lice je slika nijemog oaja.

- Htjeli smo uiniti sve da asnog i vjerodostojnog svjedoka podsjetimo kako se lako
zabunio, lako pogrijeio bez vlastite krivnje. Plemeniti gospodine upane, sve je bilo
uzalud. uli ste sami.

~ 69 ~
 VELIKI SUD

- uo sam, uo, jadan.

- I sada nam vie ne preostaje nego ovom asnom ovjeku povjerovati i izrei osudu.

Draenia su skinuli s ramena i postavili na noge. Malo su mu popustili ue da moe

koraati, ali mu ga ne skidaju. Ruke su mu svezane unatrag kao zloincu. S lica mu
kaplje krv od ogrebotina to ih je zadobio, bacivi se u grmlje. Od mladog lijepog
stasitog mladia grdna slika ovjeka, kukavnoga, s kojeg su zderali haljinu.

A Davor pozivlje suce, naklonivi se:

- Plemenita gospodo suci, sud jo nije dovren.

- Ne. jo nije.

-Jo niste izbrhljali sve lai - vikne Draeni.

- Jadni mladiu, nije se ni vrijedno obazreti na tvoje primjedbe - veli mu Davor s

omalovaavajuim glasom. Najednom se Draeni okrene svjetini:

- Ja sam vodio urotu protiv vaeg zulumara. Ja sam stavio na kocku svoju glavu,
svoju slobodu. Ja sam vas branio, ja sam otjerao s vaih grbaa lukavake razbojnike.
Ja! A vi vjerujete tu nekom strancu koji je pokrio svoje lice vizirom da mu ja ne bih
zagledao u plaeniki obraz.

I prije nego to svjetina dospijeva da mu neto odgovori, vikne Davor, okrenuvi se

ljudima:

- Otjerao je Lukavane kad su doli na vas, ali to je sve uinio s njima u dogovoru.
Jest, po izriitom dogovoru da u vama posije vjeru u sebe. Ludu vjeru i pouzdanje kako
je on va branitelj. Dok vi vjerujete u njega, dotle on moe raditi to ga volja i sluiti
vaem neprijatelju. Treba on vae povjerenje da moe ivjet i u vaoj sredini, s vama se
boriti, s vama kovati urotu da je moe izdati. Ne moe biti izdajica kome se ne vjeruje.
Onaj kojeg neprijatelj alje kao uhodu mora na svoj crni obraz objesiti drugi, poteni,
vjerni, odvani i vama odan. Izdajici treba vaa odanost da biste mu povjerili svoje srce,
misli, namjere i osnove.

Kao grmljavina, romore razbueni ljudi, odobravajui nepoznatom ovjeku. Ali on jo

nije svrio:

- Pokrio sam svoj obraz zato da taj ovjek ne moe u nj zagledati i njegovi ortaci to ih
uvaju moji momci. Bila bi odvie masna lovina kojom bi se oni divno okoristili. A da je
moj obraz ist i svijetao, to vam dokazuje povjerenje to mi ga poklanjaju plemeniti
gospodin upan i va plemeniti sud.

- Doi e djelo na vidjelo! - vikne Draeni iz svega grla, bjesnei. Sve mu pjena izlazi iz
usta.

- Ve je dolo na vidjelo - vikne Davor.

~ 70 ~
 VELIKI SUD

Svi promatraju sivog oklopnika. Svi mu odaju svoje vjerovanje, svoju poast, dok
crveni oklopmk, sav razjaren, kukavan, smlavljen, stoji usred ljudstva kao hrast usred
gromova iz munjevitog neba.

Zatim se sudac opet obrati Davoru:

- Kako to da ste ba danas izali pred nas i zato niste prije iznijeli sve to?

- ekali smo najprije da imamo u ruci sigurne dokaze protiv krivca. A kad smo dokaze
imali i kad sam potpuno stekao isto uvjerenje, i moja je savjest bila naistu da imam
u ruci pravog zloinca, tada smo ekali samo dan da izae na Turopolje. Jelenku je
bilo do toga vie negoli do njegova ivota da ga razotkrije pred svima. A to sam
odobravao mladom ovjeku. Vjera u Draenia bila je tako velika da bismo je teko
mogli pokolebati. Vidjeli ste i sami kako se vjeto izvlaio poto mu je Kuevi skinuo
vizir, kako je sve prikazao u svoju korist. ak je i optuio Kuevia da mu je on dao da
obue taj crveni oklop i da je morao pod prijetnjom ii na elu lukavakih vojnika.

- Jo jednom vas moram pitati: mi smo danas ve unaprijed znali da se neka siva eta
sprema i trojica mladih plemia pripovijedali su pred upanovim dvorcem o toj eti.

- Da, vidio sam izdaleka ove plemie i Jelenko ih je poznavao, ali smo ostali mirni i
nismo se brinuli za njih. Samo jedan na momak pohitao je u Turopolje i doznao da
ete se utaboriti pred opinom. Sreo je trojicu plemia, ali im se maknuo jer je imao da
nas izvijesti kako se vi spremate na obranu. Odluio sam zaprijeiti Lukavanima da
proliju vau krv i pruiti Jelenku mogunost da skine vizir Draeniu, to je tako vrue
elio. Doznali smo da je Pencinger s Ferenczyjem u umskom dvorcu zakljuio odmah
danas ii na povelje i zato smo odmah opremili nae momke i ekali da se pojave
Lukavani na elu s crvenim oklopnikom. A sada molim, plemeniti sud, da vri dalje
svoju dunost.

Sve to vrijeme stoji Draeni svezan, zurei u zemlju. im Jelenko progovori, Draeni
se trgne, pokroi naprijed, ali koraci su mu kratki jer su mu noge svezane. Sudac
pozivlje Jelenka da kae to je elio.

Zvonko se pronosi njegov glas nad glavama ljudi, to su stali i napeto sluali.

- Plemeniti sude, pristupam ovamo i optuujem Slavimira Draenia da je oklevetao

moju ast, bacivi na mene sumnju najstranijeg, najgnusnijeg, najsramotnijeg
zloinca, izdajice svojeg doma.

- Tvoja nevinost je dokazana - odgovori sudac.

- A je li dokazana njegova kleveta pitam slavni sud?

- Jest, i kleveta je dokazana - odgovori sudac.

- Plemeniti sude, po zakonu i pravici imam pravo traiti osudu za nanesenu klevetu.

Svjetinu prolazi tiha strava...

~ 71 ~
 VELIKI SUD

"Dakle, to je ekao Jelenko. To je ekao" - apu ljudi drhtavo.

- Po zakonu klevetnik ima platiti oklevetanom ponajprije odtetu u novcu.

Jelenko drhtavo vikne:

- Odbijam novac kojim mu je platio neprijatelj njegovo izdajstvo.

Sijedi sudac nastavlja kimajui:

- Tvoja odluka je asna.

- Plemeniti sude, jo neto propisuje zakon za klevetnika.

- ujete li, to je ekao Jelenko tako hladnim mirom - apu ljudi na ledini, a sudac
zakima:

- Jest, zakon propisuje: tko drugome klevetom unitava ime i ast, ima mu se izrezati
jezik i prognati ga iz naeg kraja.

Klonue uhvati Draenia. Klecaju mu noge. S ledine se uju glasovi:

- Smrt je zasluio, smrt!

- Ali ja neu njegovu smrt - klikne Jelenko.

Draeniev pogled uasa krui, nekoga trai da progovori za njega rije ili odnekle
oekuje spasenje?

Lijepo, mlado lice izoblieno je od straha, drhtanja, oi vrludaju, istrauju sve tamo
gore pod lipu gdje jedan dio Davorovih momaka uva lukavake vojnike, drei ih na
okupu, strahom od vatrenog oruja protiv kojeg nema borbe sabljama ni kopljima.

Kapetan Lukavana uzvraa Draeniu pogled, ali je taj potiten i beznadan.

Lukavanin se boji da bi se sjetili i njega pa uti, ne mie se, zajedno s vojnicima. Ali
nitko ne misli na njih. Svi su zaokupljeni Draeniem i onim to se dogaa pred
sudom.

Sve upornije trae osuenikove oi. Nitko se ne javlja u njegovu obranu.

Uzalud Draeni trai meu enskim glavama onu zlatnu glavu koja bi ga mogla
spasiti. Ali daleko je upanov dvorac. Vidik mu spreava granata stabla. Ipak mu se
ini da bi ve morala znati i uti to se ovdje zbiva. A gore su Luci, njegov kastelan i
njegovi momci. Zato nitko ne dolazi? Dakle, do njih jo nije dospio glas o ovom sudu?
Dva su sata prola od asa kad mu je Kuevi skinuo vizir, a odozgo nikoga? to je to?

Ne, ona ne zna, ne zna.

~ 72 ~
 VELIKI SUD

Draeniu je jasno da ga je nevolja stisla za vrat kao krvnikovo ue. I nema bijega ni
pomoi. Svi su konci izmeu njega i bivih poklonika i drugova popucali. Draeni se
okrene sucima.

- Plemeniti sude, molim, dopustite da samo nekoliko rijei progovorim s gospodinom

upanom kojemu bih imao biti zet.

Poluglasno je izrekao da ne bi drugi uli i prosvjedovali. Suci se posavjetuju. Onda

ustane najstariji, odlazi upanu Berislaviu koji je klonuo na klupu i priopi mu elju
osuenika.

Bez dozvole krene Draeni prema njemu, dok straga ljudi prosvjedom diu ruku.
upan ga mrko doeka i pita:

- to bi ti imao jo da kae meni nakon svih tvojih podlosti?

- Molim, ne dajte da izvre nada mnom osudu. Ja u vam sve potanko ispripovijedati,
sramota moja pada i na vas.

- Na mene? - plane upan i blijedo lice odjednom bude tamnocrveno. - Ja da nosim na

svome imenu tvoju sramotu?

- Vezani smo, plemeniti gospodine, svezani i bilo to mu drago, kriv ili ne kriv, vaem
e imenu biti samo od koristi ako ne dopustite da izvre nada mnom osudu koju ne
smije izrei ni jedan plemiki sud. Ovako se kanjavaju samo obini zloinci.

- to, zloinci? Nema veeg zloina od tvojeg.

- Ni tada ne moete dopustiti da se izvri takva osuda nada mnom, plemiem. Imam
pravo da se pozovem na kraljevski sud.

- Dakako, na kraljevski sud. Oni e te jo i nagraditi za tvoje podlosti.

- Zbog vaeg imena nastojte da barem odgode, pa makar me zatvorili.

- Zbog mojeg imena ? Zbog imena - opetuje upan i kao da je tek sad shvatio da je ovaj
mladi bacio ljagu na njegovo ime i povezao ine i lupetine s njegovom linosti, s
njegovom istom blistavim potenjem.

Stupa pred sud i suce i navjeuje im da mora neto kazati ljudima koji su svjedoci
ovog strahovitog otkria.

- Ovaj mladi ovdje prua sliku ovjeka kojemu je srce na jeziku. I njegovo lice izazivlje
pouzdanje lice njegovo osvaja potenjake koji nikad nisu vidjeli crne himbe pod
oblijem dobrote. Tako je, eto, mogao obmanjivati mene i moju ker i sve moje
prijatelje.

- ast vama, upane - kliu plemii odano.

~ 73 ~
 VELIKI SUD

Poraen slua Draeni kako ga njegove rijei jo vie udaraju i guraju pod no osude.
Berislavi pak digne glas:

- uj, mladei. Upii to u svoje due: ne moe sin ove zemlje prodati kuu svoju, rod
svoj, brau ni za kakvo blago ovog svijeta. Ni za kakve asti zemaljske. Berislavii i
njihovi hrvatski drugovi, samo su au, potenjem, prolijevajui krv i ginui, stekli i
plemstvo i darove zemaljske.

I onda se okrene prema Draeniu, pa opet k mladim plemiima:

- Ovoga ovdje nitko ne smije smatrati sinom ove zemlje. On to nije. uli ste to je rekao
vjerodostojni asni ovjek pod ovim sivim vizirom. Mati mu je bila ki onih prevarnika
koji su njega iznajmili za svoje zloine. On je sjeme neprijatelja.

- Istina je. Istina - viu ljudi sa svih strana ogoreni.

- I zato neka ga nitko ne zove imenom hrvatskim. U njemu tee krv prevarnika,
otimaa naih sloboda. Onaj koji hoe da nas lii pisanih povelja, taj hoe da od nas
uini robove, sluge, hoe da nam otme pravice i slobotine. Brao, po pisanim
zakonima kraljevstva hrvatskoga, samo onaj moe imati svoj sabor koji ima poveljom
priznato pravo. Tko nam uzme te povelje, taj hoe da nam otme najveu svetinju
hrvatski sabor. Taj eli razruiti najjau nau tvravu.

Kad je to izrekao, glas mu je drhtao, obuzeo ga oaj i osjeti da ne moe vie gledati
svezanog i posramljenog mladia i krene ravno prema opini. Za njim ide kapetan
banderija, osjeajui da mu treba potpore, utjehe u golemoj nesrei.

Oaj obuzima raskrinkanog izdajnika. Pogled mu trai, dozivlje, moli, gotovo vie.
Zebnja mu je u kostima. Zubi mu svokou, bijes mu para grudi, mozak vri, misli trae
zaklonite od onoga to mu prijeti, uzalud. Onaj koji ga je uzimao za zeta, prijatelji koji
su ga tovali, branili, astili, zvali ga junakom, okrenuli su od njega glavu. tovie,
pruili su ruke za njim i hvatali ga tamo u grmlju da ga ponovo izvuku pred sud.

"A ona koja ga ljubi? to e ona? Hoe li doi, poletjeti da ga oslobodi?" - pita se on
udaren smrtonosnim igom izopenja.

Doi e. Mora doi. Ljubav njezina ne moe preboljeti. Ne moe zanijemiti, ne moe se
oteti. Ljubav njezina mora ga spasiti kad uje stranu osudu. Ako ne ljubav, a ono
samilost. Njezina enska samilost kao spomen ljubavi. Nije mogla, ne moe ljubav
izbrisati nitko niim. I zloinci su bili ljubljeni.

to god uinio, ljubav ne moe ostati nemilosrdna. Sva mu je nada u Vileni. Ali gdje je?
Vikao bi, ali gore ne dopire njegov glas. Gdje joj je otac? Zato je otiao upan? Moda
je pohitao gore k njoj da joj kae? On ga je odbio, prokleo, ali njoj nee sprijeiti da ga
oslobodi strahovite osude.

~ 74 ~
 VELIKI SUD

upan je mukarac. Ne moe prijei preko njegovih ina. Ali ona je ena, ljubi ga, ne
moe ljubav suditi kao to sudi sud. Ne moe. Te su misli prohujale mozgom, kad ga
opet trgne glas smrtno omraenog protivnika.

Jelenko Kuevi ponovo je stupio pred suce:

- Plemeniti sude, izrekoste osudu po zakonu i pravdi. Molim da mi dopustite naglasiti

jo jedno.

- to elite?

- Podsjetiti plemeniti sud na stare obiaje i propise zakona koji pruaju jo jedno pravo

- Koje to pravo?

- Sud moe po zakonu predati osuenog klevetnika onome kojega je oklevetao.

- Jest, ako to oklevetani zatrai.

Smrtna zebnja strese Draenia. Ljudi povlauju Jelenku, dok sudac ponovo uzima
rije:

- Da. zakon doputa da osuenika osudi i sam oteenik koji je oklevetan.

Drhtavim glasom vikne Jelenko:

- Molim ovaj sud da osuenog preda meni.

Tiina pada na ledinu kao da su svi izgubili govor. ekaju odluku suda. Odluku koja
im donosi slutnju neke nove grozote. U krilo tiine padne odgovor:

- Jelenko Kuevi ima pravo da mu predamo osuenika.

- Tako je - prihvate i druga dva suca, a sijedi starac obraa se k Jelenku:

- Predajem ti osuenika da sam izvri osudu koja je odreena!

Krv se zaustavi u Draenievim ilama. Uruio se. Tijelo mu je obamrlo. Klecnuo je,
dahnuo kao da mu dua ovog asa izlazi iz tijela. U oima strava.

Mladi to je bio lijep kao djevojka, slavljen kao junak, potivan kao uzor plemenitosti,
stoji sada pogren, osramoen, predan na milost i nemilost osvetniku.

Nitko ga ne ali. Svi povlauju traei odmazdu pravednosti. Iz svih usta padaju po
njemu pogrde. Osveta je zakipjela i predaje ga s ushitom onome od koga se ne moe
oekivati samilost. Prema izdajici nema u njihovim duama nimalo suuti. Due su im
pune odvratnosti, gadljivosti i nemilosra.

~ 75 ~
 VELIKI SUD

Ali i neto drugo pee njihove due. Jo jedan udarac uzvitlao je to njihovo ogorenje.
Jo jedna kap ui pala je u njihova srca. Njihovi obrazi poprskani su sramotom,
porugom.

Taj crveni oklopnik stoji pred njima, ne samo kao izdajica, nego kao krvava uvreda,
smrtna poruga njihovim dobrotama. Obmanuo ih je svojom plemenitou. Oblagao
potenjem. Ulio je u njih vjeru i oni bi se za njega pobili, za njega ruke stavili u vatru,
za njegov obraz i potenje pobili bi se. Obasipali su ga potivanjem svojeg srca i
potenom vjerom.

Jelenko Kuevi okrenuo se k njima. Neto je strahovita u njegovu licu. Iz njegovih

oiju odraava se progonjena dua iz koje e sada jurnuti bujica u njihove obraze, to
su tako prestraeno uprti u njega.

Jelenko se popeo na sedlo, isprsio, okrenuo se k njima, a licem mu sijeva sto munja. I
vikne gromkim glasom, punim nekog divljeg zadovoljstva:

- Evo, moja brao. Moja je osveta izvrena. Doi sada, drue imuniu, i digni ma da
ubije izdajicu. Doi da brani potenjaka Doite, sudite me! Evo, tu sam. Obeao sam
doi kad izvrim to sam naumio. Evo me. Doao sam.

Potreseni su, nijemi. Osjetili su bi njegove due.

- Evo tu sam. Uhvatite me, vodite, tuite, gonite, kunite. Jelenko Kuevi, izaziva,
razbija, kukavac, kojega su vratili s ratita jer m pokvario bitku. Neto je sramotno
poinio. Nije mu se htjelo prolijevati krv na bojnom polju. To ste mi bacali u obraz.

Nitko ne odgovara. ini se da ih svaka njegova rije udara u sljepooice. Svi su pogledi
smueni. Iz njegovih usta pada tua bodljikava, ognjena i pali ih.

- Hajde, imuniu! Mora me ubiti za svojeg velikog oboavanog prijatelja. Da sam ikad
progovorio, optuio ga pred vama, bili biste me kamenovali, prognali ispod starog krova
koji me rodio i othranio potenim.

Sav je kao iva vatra. Okree se desno, lijevo i vie sve jaim glasom:

- Zakleo sam se da u se osvetiti svima. Njemu i vama. Evo, moja je osveta izvrena.

I onda se ponovo okrene imuniu i vikne:

- Obeao sam ti: kad jednom projaem Turopoljem, vi ete biti poraeni, poniteni do
mojih nogu i drhtat ete preda mnom. Izvrio san obeanje. Projahao sam Turopoljem
da vam razotkrijem vaeg ljubimca

I onda se odjednom plamteim bijesom okrene k Draeniu i usklikne strahovitim

plamenom osvete:

- Sada je moj i vodim ga kamo hou. A vi mu dajte svoju zastavu da je nosi, onu
zastavu koju sam oteo Luciu.

~ 76 ~
 VELIKI SUD

Vie ga ne mogu sluati. Pali ih svaka rije kao da im otvorene rane zalijeva ljutom
ui.

imuni istupa prema njemu i hoe da neto kae, ali mu on upada rije:

- Hajde, vodi i asti Turopoljem mladia o kojemu si rekao: "Sve mi smije rei, ali
nita protiv Draenia!" Evo, tu ti je tvoj slavljeni, potovani, plemeniti, koji je mene,
nevrednika, uvijek pred vama branio, uvijek ispriavao moje zloine, izdajstva, uvijek
ih zaodijevao isprikama da ga mrzim, da ga progonim zbog djevojke. Evo, ja sam ga
progonio jer mi je jedan plemeniti, uzvieni ovjek hrvatskog roda, otkrio da je podlac
koji se uvukao meu estite sinove naega roda.

Davor mu prilazi i podsjea ga:

- Dosta, Jelenko! Ne ubijaj vie. Uzeo si stostruku zadovoljtinu.

Zatim prilazi k mladim ljudima, nekadanjim njegovim drugovima, da im razjasni

njegovu ekstazu:

- Jelenko je vrelo to je dugo pod zemljom trailo izlaz da provali, udari i sad se baca
nebu pod oblake.

Svi odobravaju utnjom.

- Njegove patnje samo ja poznajem - veli Davor. - To su patnje skrivene u prsima. U

asu zadovoljtine morale su izbiti.

Sluaju ga blijedi, potreseni, poraeni. Prvi se snae Darko Mrnjavi. Uvijek je hladno
promatrao sve dogaaje, a bio je lino najdalje Jelenku Kueviu. I zato mu sada
pristupa prvi i oslovi ga:

- Gospodine Kueviu, golema nevolja progonila je vae drugove jer su lutali mrakom
zablude. Razumijem vau gorinu i jad. Opravdano je sve. Stojimo pred vama, skidamo
klobuke i diemo maeve u poast, na zadovoljtinu vama molimo, svima oprostite!

I ve su drugi povukli maeve iz korica na poast, jo prije dva sata sramotno

obeaenome.

Onda iz redova izlazi imuni:

- Znam, Jelenko, meni nema isprike. Meni najmanje. Svima prije nego meni. Ima
pravo. Moja savjest nije na strai. Slijepo sam vjerovao ovom ovjeku i nisam dopustio
da mi se povjeri. Ja mi kae istinu kad si ono jednom pokuao. Sad tek vidim to
smo uinili.

- Jao nama dok smo slabi u vjeri, a brzi na sumnjama! - primjeti sada Arbanasi.

Smiljan Pogledi dodaje hrabro:

~ 77 ~
 VELIKI SUD

- Bili smo spremni prikloniti uha zloincu kojeg nam je poslao neprijatelj da nas okui
sumnjama.

Dok oni govore. Jelenko se zagleda daleko. Ne govori. Neto mu sja u oima kao da je
sve ovdje ve zavreno i sad se sprema na neto drugo, to je negdje mnogo dalje
odavde. Ne odgovara, ni imuniu, ni Mrnjaviu, ni Davoru. Misao i pogled nose ga
neodreenim smjerom.

"Kakve ga misli spopadoe"? - pitaju oko njega.

Odjednom zamiri, izmeu trepavica iskre mu se zjenice. Kao da njegova osveta jo nije
dovrena. Neto udno prelijee njegovim obrazima, upalim blijedim, ispijenim,
poluzelenim. avolskim smijekom iskrive mu se usta, avolska radost odrazi mu se
na licu.

"to mu je? Zato uti? Zato ne progovara drugovima na njihove rijei? Niti se
obazire na poast koju su mu iskazali. Ni pogleda ni rijei nije ih udostojio. Ne mogu to
prosuditi ni shvatiti. Ili ga je muka izbezumila, ili srce otvrdnulo i zatvorilo se svima
zauvijek?"

Samo as-dva i nestade s njegovih usana zlokobni smijeak. Pogled mu se svine dolje
gdje Draeni stoji svezan. Jelenko mu posprdno dovikne:

- A ti razbojnie moje asti, dre kao kukavica. Ti gade svih niskosti, posljednji
odpatku svih gadosti, sad dolazi red na tebe.

Svezani kleca, jo malo i past e na zemlju.

- Drite kukavicu na nogama. Sad je moj. Hajdemo na posao.

Strah zgri Draenievo tijelo. Oi mu gasnu, lice mu je smrtno blijedo, a usne vapiju:

- Oslobodite me osude, vi to moete. Pristajem na sve to zatraite od mene.

- Ja ne pristajem ni na to - odgovori mu Jelenko - i ne traim nita.

I svi na ledini radosno povlauju:

- Izvri, Jelenko, osudu, zasluio je.

Sramota i nevolja Draenieva ispunja ih trijumfom, dok on moli:

- Gospodine Kueviu, pruit u vam svaku zadovoljtinu.

- Hulja ne moe dati zadovoljtinu potenjaku - vikne Davor ispod svog vizira.

Plemii povlauju. I puk odobarava vikom nad bijedom ovjeka koji je njihove linosti
poprskao sramotom i porugom prevare. Rumeni od stida i bijesa viu Jelenku:

- Na posao. Izrei jezik iz kojeg su izlazile himbene rijei.

~ 78 ~
 VELIKI SUD

- Izrezi glasonou blatne mu due.

- Neka nikad vie ne kalja niiju ast.

- Ovamo britvu, ovamo!

Svi se okreu prema uvaru opine koji je iziao iz zgrade s britvom u ruci. Ljudi dru
u oekivanju.

Draenievo je lice posivjelo. Groza mu je izbeila oi. ini se da su mu od straha

iskoile.

- Gospodine Jelenko, uzmite sva moja imanja.

- Jo se usuuje sine avolji, ponuditi mi prokleto gnijezdo?

On se pribliava Jelenku i dok svjetina vie, molei, gleda u Kuevia:

- Uzmite sve, sve to hoete.

- Moda e ustupiti i nju? Vjerenicu svoju - viu glasovi iz guve.

Buka se stiava im su spomenuli vjerenicu. Svi gledaju Jelenka, ali on prezirno

odgovori na povike:

- Meni da ustupi vjerenicu? Tko sam ja? On bi jedini pristajao uz nju. Lijep, mlad,
bogat. Ne moe se nadaleko nai mladi koji bi bolje pristajao od Slavimira Draenia.
Reklo je to itavo Turopolje i svi vi.

I opet k njemu pristupa Darko Mrnjavi, spazivi da poar u Jelenku raste:

- Dosta ste nevjerne drugove razapinjali na kri. Zasluili su, ali je previe.

On se isprsi na sedlu i vikne:

- Tko se ikad sjetio da je previe blata na mojoj glavi i previe muke u mojem srcu?

Darko slegne ramenima. Svaku mu rije odobrava, svaku provalu bjesnila razumije.
Htio bi ga samo smirili, ali uzalud se nada. Opet se Jelenko obraa Draeniu i
promatra ga. Kao da ga obuzima neka radost to mui svog zulumara. Ne moe ga
pustiti iz ruke i ponovo ga navlai na muila strave:

- Kako e izgledati tvoja ljepota bez oruja tvojih kleveta? Isprui jeziinu.

- Ne muite me -moli on - makar znam da sam kriv. Zbog mene vam je Vilena zabranila
dolaziti u kuu.

- Dakle, ipak zbog tebe, oboavani gospodine.

- Priznajem. Bio sam ljubomoran na vas od prvog dana. Molim vas ovdje javno, na
koljenima, pred svima oprotenje.

~ 79 ~
 VELIKI SUD

Jurnjava, guva i vika. Punim ustima siplju po njemu psovke.

- Kukavac, moli kao prosjak.

- Valja se u kukavtini, u gnusobi svoje himbe.

Nekadanji drugovi, koje je prevario, obmanuo, osjeaju se kao ranjenici kojima

Jelenko svojim podrugljivim rijeima raskapa rane. Poskakuju i dovikuju edni osvete:

- Nema oprotenja izdajici, nema oprotenja izdajici, nema.

Sve mu se vie pribliavaju a on osjea kao da je u kipuem kotlu.

I pograbe opinskog uvara i gurnu ga naprijed:

- Britvu daj Kueviu.

ovjek pohita na ledinu uz burne poklike ljudi. Davor se priblii Jelenku. Ovaj silazi s
konja. Neto se sporazumijevaju. Ali se nita ne uje u grmljavini ljudstva koje se
podalo ei osvete. Svi su se okrenu i prema opini i ekaju.

Ranarnik mora biti ovdje da mu povee. Takav je propis. Komadi jezika se izree a on
mora zaustaviti krv da mu rana zacijeli. I onda gospodin ide u progonstvo.

- Gde je ranarnik? Gdje je?

Svi se okreu i pruaju ruke za nekim snanim ovjekom to izlazi iz opine.

Davor se vraa k Jelenku. Neto su se sporazumjeli, na to mladi zapovijedi

plemiima:

- Na konje svi koji ele vidjeti to jo nisu vidjeli.

Poskakali su svi u sedla od radoznalosti i elje da vide neto to bi zadovoljilo njihovo

ogorenje.

A onda Jelenko odreuje pred opinom najmlaim plemiima banderija:

- Hajde, neka banderij ide naprijed da slava bude vea.

Ogledali su se za svojim kapetanom da ga pitaju. Ali on je otiao u opinu zajedno sa

upanom. I odlue posluati Jelenka. Vue ih znatielja i bez znanja kapetanova su svi
na okupu, pitajui:

- Kojim putem da idemo?

- Ravno cestom.

Nitko ne zna to Jelenko ima na umu. Ali ini im se da Kuevi kani osuenika povesti
u umu da ondje izvri kaznu. To dokazuje i smjer kojim ih je poslao.

~ 80 ~
 VELIKI SUD

Krenue. Iza banderija odmah Draeni. im je osjetio pod sobom konja, ve se

oporavlja. Ruke su mu svezane unatrag, ali noge su mu slobodne. Morali su ih
odvezati da uzmogne jahati. vrsto se opre o stremen. Konj i cesta pribiru njegove
misli i smanjuju stravu. Osjea mogunost bijega. Ako zabode ostruge konju u trbuh,
odjurit e. A posadili su ga na njego, a vlastitog konja. esto je pokuavao jahati na
tom konju, a da ne uzme u ruke uzde iz prokenosti i besposlenosti. Sada bi mu to
moglo koristiti. I misli mu zaigraju u mozgu, lete, trae, sklapaju plan kako bi utekao i
spasio se.

Ve je priseban i zna: mora se pritajiti da nitko ni u pogledu ni u kretnji ne otkrije to

misli.

Skrutio se, uutio, spustio glavu i zuri preda se kao zvijer u kavezu to eka kad e se
eljezne reetke naas otvoriti da se baci u slobodu. Sa svake strane su po dva
konjanika. Ali to ga ne strai. Mora ih zaskoiti i prikazati se kao da je potpuno
potiten, slomljen i predan sudbini. A njegov e konj, im ga udari ostrugama u trbuh,
divlje pojuriti. Sve vie se saginje, ali se vrsto upre u sedlo.

Iza njega imuni i drugi zagrebaki i turopoljski plemii, tek onda Jelenko i Davor.

Povorka ide cestom. Prolaze kraj grmlja. Izmeu lia spazi Draeni blijedo lice ispod
pee. Naas mu sine u oima. To je Jasenka. Premda crnu peu nose stare ene. Ipak
se nije prevario. Ona je. Samo trenutak i ve je lice iezlo. Glava kao da se povukla iz
grmlja ili je propala u grane. Ne usuuje se nimalo krenuti glavom onamo da ne bi
svratio na sebe panju pratioca. A htio bi da vidi nije li tamo iza grmlja jo tko drugi.
Misli rade i oi neprestano gledaju naprijed gdje se iza oranica pomaljaju ume. Tamo
e ga voditi Jelenko. Tamo e on izginuti u trenutku kao da ga nikad nisu uhvatili ni
vodili. uma mu je siguran spas.

Povorka je ostavila grmlje uz cestu i pola gore, kad se odjednom iz ikare digne
mukarac, nosei njeno ensko stvorenje u crnoj haljini. Mlada u crnoj pei klonula je
kao bez due.

Sve je Jasenka gledala oko trista koraka udaljena od opine. Ugledavi brata u povorci,
htjela je kriknuti, otrati mu u susret, ali od uzbuenja klone u zaklonitu i srui se
na ledinu od prevelikih uzbuenja koja su potresala izmuenu duu. Vjerni Jelenkov
momak brzo ju uzme na ruke i nosi ispod gustih stabala. Za njim tri stara gazdarica
da pomogne mladoj gospodarici.

Pohitali su prema Kuevievu dvorcu. Nitko ih ne vidi, nitko se ne osvre na njih. Svi
su upiljili poglede u povorku to kree cestom, svi ure za njima da bi bili svjedoci to
e se dogoditi s osuenikom.

Jahai napreduju polagano kao da se ne ure. Banderij kree i ne zna gdje e se

zaustaviti. Tako su jahali pola sata, kad se odjednom u prvim redovima pojavi sivi
oklopnik i zapovijedi povorci da skrene desno.

~ 81 ~
 VELIKI SUD

Draeni spazi zaokret i sav se strese. uma je bila njegova nada, tamo bi mu se bilo
lako spustiti konju na vrat, zubima uhvatiti grivu i potjerati ostrugama u gutaru. Kad
stigne na zaokret, izvrit e svoju namjeru. Njegov konj nee ga ostaviti.

I eka spreman da izvri posljednji pokuaj. Jo vie se sputa naprijed. Stigao je.
Zaokreui, ostalo je izmeu momaka i njega dosta prostora. Zaas zabode ostruge u
tijelo svom konju, spusti se na njegov vrat, zubima uhvati grivu i dade mu smjer. Od
boli konj poskoi i divlje jurne ravno cestom koja vodi u umu.

Sva se povorka uskomeala. Poklici, krikovi, dozivanja i dvadesetak konjanika divljim

trkom dade se u potjeru.

Jedan je od njih iskoio daleko naprijed. To je Jelenko. Bijesna trka zraje samo
nekoliko asaka. Jelenko brzo dostigne bjegunca, pograbi uzde i zaustavi ga. Ali ga
Draeni goni, udarajui konja mamuzama i on opet juri, Jelenko s njim, ne putajui
iz ruku uzde.

inilo se da je konj podivljao. Ali i onaj koji ga zaustavlja. Svom estinom jae uza nj i
nesavladivom snagom dri i natee uzde.

U toj borbi dostigli su bjegunce i drugi jahai. Jedan uhvati bjeguneva konja s druge
strane i silom ga zaustavi. Konj izranjen po trbuhu divlje skae i otimlje se.

- Skinite Draenia! - zapovijedi Jelenko.

Jedan konjanik pograbi Draenia, drugi preree uzicu kojom je vezan za sedlo.
Skinue ga i povukoe dolje.

- Tako, to je dobro - zadahtan promrsi Jelenko. - Jedan momak neka sie i ostavi
svojeg konja bjeguncu.

Brzo su izvrili njegovu zapovijed.

I opet se Draeni n na sedlu, daui i kunui zlu kob. Jelenko mu dobaci:

- Priznajem, mudro si izmislio kao to su tvoje podvale i himbe bile mudro smiljene.
Ali nadrljao si i ovog puta.

- Tko bi ikad slutio da bi mogao da izmisli ovakav bijeg.

- Vjet je na bijegu kao to je bio vjet na zloinu. Morate mu priznati, a sada natrag.

Nakon ove Jelenkove odredbe Draeni osjeti da je sve svreno.

Kupa se u znoju i ini niu se da vie nema drugog spasa nego da se spusti sa sedla i
udari glavom u neto tvrdo i tako utekne jezovitoj osudi.

I povorka krene neto bre.

~ 82 ~
 VELIKI SUD

DRAENIEV KASTELAN
umskim putem najbrim trkom, juri Luci, Draeniev kastelan, da to prije stigne u
umu kneza Brandenburga. im je Draeni pred opino razotkriven, javio mu je to
kriomice njegov momak u upanov dvorac. Ne rekavi nikome nita, on je potajno
uzjahao konja i udario prema Lukavcu.

S njim je poao i momak glasonoa, ali ovaj stalno zaostaje, jer kastelan divlje juri.

Draeniev pouzdanik sretno je umakao, nitko ga nije sreo itavim putem jer su svi bili
okupljeni pred opinom, a do upanova dvorca odvie je daleko da ondje togod
saznaju.

Napokon je Luci stigao u ume koje pripadaju gradu Lukavcu. Tu su mu svi putovi
poznati. Nakon trke, napokon se nae pred kolibom gdje zna da je uvijek straa
Pencingerovih lugara.

Viknuo je pred kolibom nekoliko puta. Vrata se otvore i dva snana ovjeka izlaze:

- to je, gospodine, da ste tako zadahtani? - upita ga Pencigerov bradati pouzdanik.

- Nemam kad govoriti. Gdje je gospodin kastelan? U dvorcu?

- Nije dugo to je ovuda pojahao u Lukavac.

- Znate li sigurno da je otiao tamo? Moram ga odmah nai. Pazite to govorite.

- Sasvim sigurno. Stao je ovdje nekoliko asaka i dao nam naloge.

- Kakve naloge?

- Kada se vrati crveni oklopnik iz Turopolja, neka mu odmah brzoteom javimo u

lukavaki dvor.

- Dajte mi jednog od vaih konja. Moj je odvie umoran. Sam u za kastelanom.

I siao je, dok je jedan od dvojice lugara otiao da mu dovede konja. Ovaj drugi ga dotle
ispituje:

- Gospodine kastelane, neto se moralo strahovito dogoditi. Vi ste sasvim izoblieni.

- Nije udo takva prokleta sudbina. Tko bi to mogao vjerovati.

- Dakle, nesrea?

- Golema nesrea za mojeg gospodara.

- Valjda nije ranjen? Zar su moda Turopoljci navalili?

~ 83 ~
 VELIKI SUD

- Ostavite me, nemam kad govoriti. Muti mi se pamet. Na svu sreu upanov je dvor
udaljen od opine. Inae bi se sjetili i mene, a onda je moj gospodar izgubljen. Ovako
u moda ipak dospjeti da mu dovedem pomo.

- A to se dogodilo s njim?

- Tko bi znao to sada s njim rade. Zacijelo e ga zatvoriti im su ugledali njegovo lice.
Platit e to skupo tko god je uinio.

- Ja nita ne razumijem.

- I ne moete to razumjeti. Neki sivi avoli su se bacili na njega.

Dotle je stigao Luciu i njegov momak koji je zaostao i pita ga:

- A ne zna tko su ti razbojnici koji su mojem gospodaru pomrsili raune?

- Ne, gospodine kastelane, im je sivi protivnik sjeo na leda crvenom oklopniku i otkrio
ga, bio sam kao lud. U prvi as nisam mogao ni vjerovati da je to lice naeg gospodara.
I prva mi je misao bila da vam brzo javim, a ne da pitam tko je taj sivi vrag. I drugi
nisu nita znali, takva je strana bila vika. Bio sam sretan da mogu umai pa to prije
k vama.

Ve je lugar Luciu vodio drugog konja. On skae na sedlo i bez rijei krene uskim
puteljkom prema Lukavcu. Tjerao je kao pomaman sivca, drui od strave,
neprestano mislei to se pred opinom Turopolja dogaa s njegovim gospodarom.

*****

Nita ne slutei, lukavaki kastelan vraao se iz umskog dvorca i polagano dojahao u

grad Lukavac. Ulazei u dvorite, odjednom ga zaustavi buno drutvo mladih
mukaraca. S njima su tri ljepotice. Prepoznao je gospodu i gospoe koji su bili gosti
kneza Brandenburga u njegovom krapinskom dvorcu.

Veseli mladi ljudi pohitaju k njemu, pozdravljaju ga. Lijepa mlada ena prva se nae
pred kastelanom i klikne:

- Gdje ste, gospodina barune? Zar ste bili na Medvedgradu?

Pozdravio je i stao se ispriavati da ga zaokupljaju veliki poslovi, a tada upita:

- Kada ste stigli u Lukavac?

- Ba juer prije sumraka. Bio je divan put.

I druge dvije lijepe ene pristupe k njemu, a iza njih gospoda. Dok se pozdravljaju,
zapita ih.

- emu imam zahvaliti tu veliku sreu da vas opet vidim u Lukavcu?

~ 84 ~
 VELIKI SUD

- Ba ne bih rekla da vas naa blizina usreuje - veselo e barunica Marcela.

- Pun sam brige zbog proljetnih poslova na polju, a ove mi nisu dopustile da moja
srea zablista svim sjajem radosti kad sam vas ugledao.

- Drski ovjee, kako umijete divno lagati.

- Vi stalno drugujete s vraiima, lijepa barunice. Htio bih znati koji je to od lijepih
avolia bio tako ljubazan i podsjetio vas da potraite starog oboavatelja u Lukavcu?

- Znam na to nianite. Varate se. Odve su gospoda ljubazna i vesela i vrlo me dobro
zabavljaju, dakle, ne bih se ni bila sjetila da i ovdje ima nekih kavalira koji su mladi,
ali dosadni kao markgrof Danijel. Dola sam jednostavno da se smijem do besvijesti. A
gdje nema Petra Pana, tamo se ljudi smiju samo pri potpunoj svijesti.

- Gle, gle, dakle Petru Panu iskazana je ta velika srea?

- Ni izdaleka njemu, ve njegovim alama. Mi smo, dakle, doli da ukorimo kneza to

nas tako dugo zanemaruje. To se jo nikad nije dogodilo.

- A vi ne znate zato se ne mie odavde?

- to? Zar je moda ovdje kakva ljepotica koja nadomjetava sve nas?

- Ne znam. Mislim da nije to uzrok - izvinjava se Pencinger.

Vano mu je da nisu nita saznale o Gordani. Mlada barunica avrlja dalje:

- Stigli smo juer u dvorac i podigli silnu buku. Potkastelan nas je upozorio da nismo
sami, jer je u dvorcu visoki gost, ak poslanik pape. Naravno, morali smo se sklonuti u
drugo krilo, one lijepe sobe zapremio je odlian poslanik, roak kraljevske kue
DEste. Tu se moramo vladati vrlo oprezno.

- Uza sve to mi emo ipak prirediti krasnu veselu proslavu. To smo zatraili od kneza -
razjanjava druga ljepotica, a gospoda povlauju.

- Orgije nisu mogue u prisutnosti takvog dostojanstvenika - upozori ih kastelan.

- Sad razumijem zato se Petar Pan ustruava da nam priredi neku veselu predstavu.
Upravo smo preneraene. Va dvorski lakrdija pravi je pogrebnik, samo bulji preda se
i nita ne govori. Nije ni udo da je knez sasvim sjetan pokraj njega.

- Bio je bolestan - primijeti, ali ljepotice ne posveuju tome panju.

- Da, to nam je rekao, a sada elimo u slavu njegova zdravlja prirediti slavu smijeha.
Traimo od vas da zapovijedite Petru Panu neka nam priredi neto naroito veselo. U
Krapini su nas svi ostavili. Nitko se ne brine za nas. Ni knez, ni vi.

- alim, lijepa barunice, rekoh vam: u gradu je gost zbog kojeg ne moemo i ne
smijemo zbijati ale. Ali idem da vidim to je s knezom pa emo ve neto ugovoriti.

~ 85 ~
 VELIKI SUD

I on ostavi gospoe i uputi se u kastelanski ured. Naavi samoga potkastelana, upita

ga:

- to je s knezom?

- Nee umrijeti. Ve je proetao trijemom i zapovijedao gromkim glasom kao da nikad

nije bio ni bolestan. Pozdravio sam ga, pokuao sam mu kazati kako se radujem to je
ozdravio, a on me odmjerio bijesnim pogledom i poao dalje, onda je krenuo u
blagovaonicu. Kad sam tamo doao da ga zapitam to eli, naao sam svu sluinad
kako stoji pred njim, a on im objavljuje da je preuzeo svu upravu u dvorcu i da ga
svatko mora sluati ako nee da izgubi glavu.

- To je, dakle, to je neto novo. Oito me kani skinuti sa asti kastelana?

- Tako se i meni ini. Upravo sam vam htio poslati brzoteu da vam to javi.

- Nita se ne boj. Priredit u mu sutra veliku slavu i donijeti mu na srebrnom pladnju

turopoljske povelje i zapaliti ih pred njegovim oima. Onda e vidjeti.

- Danas do veeri sve e biti u mojim rukama. Crveni oklopnik otiao je da ih pokupi.

- Kad bi ih mogao tako brzo pronai?

- Zna vrlo dobro gdje je koja skrivena. Sam ih je zakopavao i skrivao sa svojim
turopoljskim drugovima.

- Divim se vaoj dosjetljivosti, gospodine barune.

- Uzalud mi moja dosjetljivost kad se on ne bi znao tako divno pretvarati. I zato znaj:
sutra na slavi donijet u knezu te povelje i javiti mu da su svi turopoljski plemii
njegovi podanici. Neka ih sada pozove meu svoje vojnike s kmetovima i neka im
zapovijeda. I sva njihova imanja pripadaju Lukavcu. Vidjet e ti kako e me knez
zagrliti i onda je vjeno moj. Ve sutra mogu uiniti s Gordanom i njenim sinom to
me volja.

- Sad razumijem zato ste tako veseli.

- A to radi papinski poslanik?

- Govorio je s knezom vrlo kratko vrijeme i povukao se opet u svoje odaje. Petar Pan bio
je dva puta kod njega, ali to su govorili, naravno, ne mogu znati.

- Idem sada k njemu, stalo mi je da steknem i zadrim njegovu sklonost. A tebi je

dunost da se pobrine za sutra. elim da bude velika gozba. Barunica Marcela i
njezino drutvo ba su mi dobrodoli. Kako im je samo palo na um da se pojave, a da
ih nismo ni zvali?

~ 86 ~
 VELIKI SUD

- Ne znam, bio sam zapanjen kad su se juer pred mrak pojavili. ini se da je Marcela
izgubila strpljivost jer markgrof tako dugo ne dolazi u Krapinu. Luda je za njim. Gutala
ga je pogledima svojih lijepih oiju.

- Kad bi ga samo progutala?

- On je neprestano s knezom i uvijek neto tiho i povjerljivo razgovaraju, a im se ja

pojavim, uute.

- Svi e oni nestati odavle kad ja kneza opet dobijem u svoje ake, a to e biti sutra.
Nakon gozbe svi su moji zarobljenici.

- Pred papinskim poslanikom ne moete izvoditi orgije. Njega u sutra odmamiti iz

dvorca. Taj mladi pop oito nije mnogo nauio na kraljevskim dvorovima. U oima mu
lei prostodunost i povjerljivost. Moj je plan gotov, sad idem da mu se poklonim.

Krenuo je sam u prvi kat pa se dade najaviti Stjepku. Kad mu sluga saopi da ga
poslanik oekuje, pokuca na vrata i duboko se klanja:

- Dolazim ravno s Medvedgrada. I opet se moram vratiti. Stigao sam samo da pitam
kako se asni gospodin osjea i ima li kakvih elja.

- Vrlo ste paljivi prema meni, gospodine barune. Sve je vrlo lijepo i dobro- nasmijei
se Stjepko naivno - jedino na dvoru nedostaje malo veselja. Va lakrdija zasluio bi
naziv trageda, a ne lakrdijaa. Nisam uo od njega niti jedne vesele rijei. Bio je kod
mene, ali uzalud sam nastojao da se razonodim.

- ini se i knezu ne prija to njegovo mrano lice. Malo prije potuili su se na njega i
kneevi gosti.

- S potpunim pravom. Rekao bih: tome se ovjeku vrze po glavi mrnja prema vama,
gospodine kastelane, a ne dunost da zabavlja kneza i njegove goste. Upravo je
neprijatan.

Naivni pogled mladog poslanika i njegove uvjerljive rijei ispunjaju Pencigera

uvjerenjem da Stjepko govori istinu. A to ga ponuka da bude jo ljubazniji i nastoji ga
sasvim pridobiti za sebe.

- Petar Pan vazda je spletkario, brinui se kako bi mene izbacio iz kneeva srca. To je
posve uspio. To sam vie sretan to nalazim kod vae milosti hladno prosuivanje,
unato vaoj mladosti.

- Mladost nije zapreka da zrelo promatramo oko sebe. Ve tamo na opkopima bilo mi je
jasne da vas lakrdija smrtno mrzi, ali zbog kneza kojemu je nosio lijek zauzeo sam se
za njega. teta samo to njegova mrnja oteuje razonodu koju ovjek treba na
odmoru.

Zadovoljan ovim rijeima, Pencinger izjavi:

~ 87 ~
 VELIKI SUD

- Osjetio san da je moja prisutnost ovdje potrebna.

- Moda nije potrebno da lakrdijaa kaznite, ali vjerujte: nema kneevskog dvorca, a ni
kraljevskog, gdje bi se dvorska budala usudila ovako nemilo ponaati.

- Otuio mi je kneza pa se sada smatra gospodarom na dvoru.

- Otuio vam je kneza? Onda va gospodar ne zna prosuivati. Kad budem s njim
razgovarao, upozorit u ga da vam ini krivo.

Kastelan se rastapa od radosti i odmah izjavi Stjepku da e biti sve po njegovoj elji.
Smjesta otvori vrata i pozove slugu da mu naloi da pozove Petra Pana. Onda se vrati
svojem gostu, sjedne mu nasuprot i stade se izvinjavati zbog buke koju su oito podigli
juer gosti.

- Varate se. Ne smetaju me. Rekli su mi da su knezu stigli gosti, a tome se radujem.
Barem emo imati malo drutva, pa i enskog. Duhovite ene, ako su estite, pruaju
lijepu razonodu. A naa zarobljenica se ne pokazuje, oito je vrlo potitena.

- Neizmjerno alim tu lijepu enu, asni gospodine, to smijem rei samo vama u etiri
oka, ali meni su vezane ruke. Kraljeva zapovijed teko me obavezala da je drim ovdje.
Nita joj ne manjka, obasipljem je svim udobnostima, ali kralj mi je naloio po svojem
poslaniku da mu odgovaram za nju svojom glavom. Moda ete vi, asni gospodine,
moi to uiniti kod kralja u Budimu?

Zapanjen tom drskom lukavosti, Stjepko je ipak zadrao naivni smijeak na usnama i
spremno odgovori:

- Razumijem vas, gospodine, i odazivljem se vaoj elji, to vie, to sam gospou uzeo
pod svoju zatitu. Jo dva dana u se ovdje odmarati a zatim pohitati u Budim.

U to se u sobi pojavi Petar Pan. Lice mu je alosno i mrko kao da je sada doao od
neijeg odra. Mrko se pokloni i pozdravi. Pencinger se isprsi pred njim i da pokae
koliko uiva sklonosti u papinskog poslanika, sjeo je kraj njega i mrko pogledao Petra
Pana.

- to misli lakrdijau, zar te drimo ovdje da uini ljudima boravak kod nas
nesnosnim?

Petar Pan se duboko nakloni i ne veli nita.

- ini se da zaboravlja kakav se odlian gost nalazi pod naim krovom. Ili tvoja
bezbona dua kani prosvjedovati protiv crkvenog dostojanstvenika? Poznajem te,
Petre Pane, mrzi svakoga tko nosi sveeniku haljinu.

"Dobro me utinuo" - veli u sebi Petar Pan, "samo to sam ja na sreu u milosti ovog
mladog popa." Zatim se pokloni i opet ne veli nita

~ 88 ~
 VELIKI SUD

- Bezbonik je on - nastavi Pencinger, gledajui Stjepka - pa se pretvara da vas toboe

ne eli uznemiravati. Lijepo e kralj gledati kad mu ispripovijedite da vas je otjerao
zapravo dvorski lakrdija. Ali ja u mu izbiti iz glave njegove line osjeaje. Mrzio ti,
Petre Pane, sveenika ili ne ima se pokoriti.

- to mi je initi? - pita Petar Pan vrlo mrkim glasom.

- Skidaj sa svog mrkog lica tu mranu masku i zabavi odlinog gosta. Danas i sutra,
bio dan ili no, neka su u dvoru sveane aljive predstave. Ne igraj se s mojom
strpljivou. Sad idi.

- Pokoravam se vaoj zapovijedi - veli Petar Pan i izlazi iz sobe

- Mrnja mu viri na oi i usta i na ui - primijeti Stjepko.

- Zahvaljujem, gospodine barune. Nisam mrane udi, vedar sam i eljan vedrine oko
sebe, pa e mi ona dva dana biti mnogo udobnija i veselija.

Pencinger odlui da jo ostane u razgovoru sa Stjepkom. Ali se naglo otvore vrata. Na

pragu se pojavi potkastelan. Nije doao u pravi as i Pencinger mu odmahne rukom da
ide.

- Ostavi me kad govorim s odlinim gostom.

Unato tome potkastelan ne odlazi, ve pristupa blie.

- Oprostite, gospodine kastelane, moram vam kazati: nai su u Turopolju doivjeli

strahoviti napadaj.

- Ne bojim se. Odbit e ih i pokositi.

- Ne gospodine kastelane pojavili su se neki sivi oklopnici s momcima i itavom malom

vojskom i razotkrili crvenog oklopnika.

Kastelan skoi i pohita prema svojem pouzdaniku:

- Tko to veli?

- Ovog asa dojahali su Luci i njegov momak. Ovaj je vidio crvenog oklopnika, na
njemu je leao sivi i otkrio ga. I tko zna to se sada ve tamo dogodilo.

Sive oi u blijedom kastelanovom licu ukoile se. Stjepko opazi kako mu znoj oblio
elo. Ne moe prikriti uas. I potrao je bezumno prema vratima. Tek tamo se sjeti da
nije svojeg odlinog gosta ni pozdravio. I odmah se vrati k Stjepku:

- Sto puta vas molim, ne zamjerite. Imamo neke pobune naih kmetova, uvijek smo u
borbi s tom eljadi u ovom kraju i upravo mi javljaju da se neto neoekivano dogodilo.
Moram smjesta ostaviti dvorac i zbilja ne znam kad u se vratiti.

~ 89 ~
 VELIKI SUD

- Razumijem vas, gospodme kastelane, neu vas ni asak zadrati. Nadam se da emo
do veeri opet biti zajedno.

- Ne znam, vaa milosti, vjerojatno u biti prisiljen da sam idem upokoriti buntovnike.
Ipak, do sutra u moda biti ovdje Molim iznesite svoje elje potkastelanu. Ni do ega
mi nije toliko stalo koliko do vae udobnosti i razonode Ako se lakrdija ne bi pokorio
mojoj zapovijedi, smjesta se potuite potkastelanu.

Brzo se oprosti, odlazi trijemom, gotovo tri u kastelanski ured. Tamo ga eka
Draeniev kastelan Luci.

- to se dogodilo? - vikne jo na vratima Pencinger.

Luci mu brzo ispripovijeda, to je uo od svojeg momka, kako su crvenom oklopniku

skinuli vizir i kako je tamo vidio neke sive oklopnike i itavu etu momaka.

- Zar ste poludjeli? - vikne Pencinger. - Gdje bi Turopoljci uzeli toliku vojsku da
svladaju moju vojsku i otkriju vaeg gospodara?

- Ne, to je bila neka druga eta koja je dojahala kasnije i zaprijetila vatrenim orujem.

- eta koja ima puke? - zapanji se Pencinger. - To bi mogli biti samo ljudi iz Budima,
a ovi ne bi napadali Draenia. Da nisu oni s ratita?

- Ne znam, gospodine barune. Valjda nisu oni na ratitu doznali da je Gordana

uhvaena i vratili se? Moda Damir?

To mu se ini vjerojatnim.

- ovjee, je li tvoj momak, pouzdan?

- Pametan je, bistar i odan mi je kao ocu. A itavi banderij turopoljski spremao se
danas na neto jer su svi bili na okupu, a ova je eta dojurila odnekle i sasvim su
drugaije odjeveni nego nai, u nekakve sive odore. S njima su dva oklopnika s
vizirima koje nisu skidali. Moj momak bio je tamo dok nisu razotkrili moga gospodara.

- Kako je mogao do gospodina Draenia da mu skine vizir?

- Ponajprije su se pobili na maeve.

- Uinio je ludo kad je pristao na to.

- Prisilio ga je sivi.

- Tu nema to dalje raspravljati.

- I ja tako mislim, gospodine barune. Sav drem za sudbinu svojeg gospodara. Zacijelo
su ga zarobili.

- to su radili moji vojnici?

~ 90 ~
 VELIKI SUD

- Siva je eta u njih uperila puke, a od toga se boje i strepe i morali su se predati.

Pencinger izbaci nekoliko bijesnih kletvi i pograbi potkastelana.

- Idi brzo dolje. Sve to je momadi u dvorcu neka uzme oruje, neka sedlaju konje.
Moram ostaviti dvorac, a ti pazi naroito da bude mladom poslaniku sve po elji. Ali
knezu ni rijei o tome.

Potkastelan pohita dolje. Pencinger ponovo ispituje Lucia. Ne moe mu nita novo
kazati, ve opetuje ono to zna.

Onda Pencinger odredi.

- Moramo odmah u umski dvorac. Dosta je tamo momaka. Sam u vas predvoditi. Ali
prije svega treba nam poslati u Turopolje nekog uhodu da pogleda to se tamo dogodilo
da nam donese daljnje vijesti.

- Moj momak poznaje svaki kut u Turopolju. Samo bi mu trebalo izmijeniti odijelo.

- Tamo u umi ima seljakih odijela.

Sili su dolje. Sam Pencinger stade pomagati pri osedlavanju konja, a onda ostavi
dvorac i divljim trkom krene u kneevu umu.

Malo zatim uulja se Petar Pan u Stjepkovu sobu i stade se previjati u tihom neujnom
smijehu i objavi:

- Izvrit u zapovijed gospodina kastelana.

- Neka je pobuna u Turopolju i zato su ga zvali. Potkastelan je rekao da je crveni

oklopnik raskrinkan.

Petar Pan se zapanji i iroko rastvori oi:

- Ako je pobuna, onda neka bude blagoslovljen onaj koji ju je zapoeo. Trim odmah
priopiti gospoi Gordani.

~ 91 ~
 VELIKI SUD

IZVRENJE OSUDE
Povorka s Draeniem skree putem. Stigli su pred Kueviev dvorac. Draeni pogleda
preko ograde u dvorite.

udno je to. ini mu se da povorka nije stala pred dvorcem. Banderij ide dalje?
Dakako, nee oni u dvorite, samo njega vode s onkraj ograde. Jelenko trai
zadovoljtinu svojoj osveti da proslavi svoj dvorac odmazdom protivniku. Da, tako e
biti.

I njegov je konj stigao uz ogradu. Sad e otvoriti vrata i uvesti ga u Kueviev vrt.

to je? Muti li se njemu svijest? Zar ovo nisu vrata u Kuevievo dvorite? Oni idu
pokraj njih? Ne otvaraju, ne ulaze? Malo podigne glavu da se uvjeri. Zar je smuen od
strahota koje je doivio ili su uistinu proli uz ogradu, a nisu se zaustavili.

Pred oima mu je oblak. Ipak razabire drveni Kueviev dvorac. Nikoga nema, a oni
prolaze kao da Jelenko tamo ne stanuje. to to mora biti?

Jedva mu zamagljena svijest ustanovi tu injenicu, trgne ga neto novo. Pred oima
mu je sasvim nova slika. Kroz drvee zabijelili se zidovi s trijemom na koji se otvaraju
prozori. Granato drvee poraslo je vrtom. Procvali buseni jorgovana. I zidani dvorac.
Oko njega ograda napola zidana, napola od rezanog drveta. Sve blie mu dolazi slika ili
se on primie k njoj? Zar je to predodba ili uistinu prilazi k upanovom dvorcu?

Srce mu poinje kucati, osjea duu. U njemu dre. Dah mu se vraa i nada u ivot
ponovo zakola. Pogled trai s onkraj ograde upanova dvorca, tamo bi morao biti
njegov kastelan Luci, onaj koji nije dolazio ni blizu pred opinu. Prepoznaje nekoliko
lica njegovih momaka. Kastelana nigdje.

Kako je to mogue da nije dotrao ni on, ni tko drugi od njegovih momaka?

Tamo pod trijemom u prizemlju nekoliko ena gleda iza stupova. Digne pogled na
zgradu, tamo negdie mora biti ona. Prsi mu se nadimlju, misli bistre, snage opet
pribiru. Od pogleda na taj dvorac probudi se. Tu mora nai spas, ali neto valja uiniti.
Mora vikati, kliknuti, dozivati nju koja ga ljubi. Ona e uti, dotrati, baciti se na put
kojim ga vode. Ne moe dopustiti srce da Jelenko izvri svoju odmazdu, ona mu nee
dopustili da Jelenko izvri osudu, Ona ga ljubi i u njoj je njegov spas. Ali ne smije
ostati miran.

Ne moe proi kraj njenog dvora, a da ne bi gromko izviknuo njeno ime i zatraio njenu
pomo. Jelenko Kuevi je zaboravio da e se posluiti njenim imenom. Ili moda ona
nije tamo? Ledena mu zima prostruji kroz tijelo pri toj pomisli. Bez daha gleda kako se
banderij pribliava prvom uglu ograde.

~ 92 ~
 VELIKI SUD

Pogled Draeniev zapne o prve redove banderija. Neka ruka u crnim bojnim
rukavicama stri uvis. Sivi konjanik zaustavlja konjanike. Zato to ini? to hoe? Ne
moe vjerovati. Ipak, jahai se zaustavljaju ispred ograde upanova dvorca. Za njima
svi oni sprijeda i oni straga zaustavili se. On ne uje vie topot, ve samo neke
odredbe, hitne primjedbe, uenja, zaprepatenja, osvete ednih i zlokobnu radost.

U tom dvorcu kani Jelenko izvriti osudu suda? Tu kani zadovoljiti svoju odmazdu? Tu
pred njenim dvorcem? Njoj naoigled? Zar se prometnuo u zvijer? - pita se Draeni.

Ipak sijevaju u dui iskre tajnih nada. Ako Jelenko hoe izvriti osvetu pred njenim
oima, onda je spaen. To ona nee dopustiti. Ne moe dopustiti. Neka samo pokua
Jelenko. Draeni vie nema straha. Ona e mu istrgnuti iz ruke britku otricu,
dogodilo se to mu drago. Bacit e se preda nj i zakriti mu put do jezive osvete.

U bunilu gleda oko sebe kako silaze s konja, kako se spremaju na neto to mu sve
vie oivljuje njegovo pouzdanje. U dvoritu topot konja, zveket oruja, poluglasne
rijei, udni amor, sve to dopire do Vilenina uha kao mrmor uzburkanih valova rijeke.
Nita ne razumije, nita pravo ne razabire, samo gibanje konjanika.

Nastoji neto i uti i pruiti glavu kroz prozor i pogled upire onamo. Neka bijela
maglica zamuuje joj vid i um u uima zagluuje sluh, oajna obrati se staroj gospoi
pored sebe:

- Tetko, kao da su to nai? Prepoznajete li koga od njih?

- Vidim neke sive momke i nekog sivog oklopnika s vizirom na licu. Ali i Pogledia
vidim, i Arbanasia, i imunia.

- Sve su ih zarobili?

- Ne izgledaju kao da su zarobljeni. A ne vidim Lukavane. Ili su to ovi sivi koje vodi taj
pleati ovjek s vizirom na licu.

- ujte, tetko, nije li ono tamo Jelenko? I on je u sivom oklopu. Ispod vizira ga
prepoznajem.

- Pazi! Svi gledaju gore, a nitko nita ne kazuje. I Draeni gleda.

Vilena pokrije lice rukama da ne bi susrela njegov pogled. Sve joj se ini da joj netko
para itavo tijelo ledenom otricom. I sve je boli. Misli su joj postale kamen i tite je.
Praznina je u mozgu, mir i zebnja. Nita ne zna to se zbiva oko nje. Tad osjeti da je
netko drma i skida ruke s lica.

Usred sobe stoji Smiljan Pogledi. Blijed, zabrinut. Gleda je gotovo prestraeno.
Nekako je pognuo glavu. Govori promuklim, stranim glasom, kao da je opetovao
nekoliko puta iste rijei:

- Gospoice Vileno, odredili su mi da vas pozovem dolje, a vi moete i odbiti, moda je

dobro da otklonite taj poziv.

~ 93 ~
 VELIKI SUD

- Da otklonim poziv i da ne idem dolje?

Napokon je shvatila to joj veli, ali smisao poruke ne shvaa. Tetka je briznula u pla.
To je nekako podie. U tom plau osjea pogibelj koja prijeti njenom vjereniku, a u
Pogledievim rijeima osjea da se dolje neto dogaa to je dio njene sudbine. I zuri u
njega, a u dui joj se javlja umorna i izmuena volja da se otme navali oaja i
zdvojnosti, da se odrva i probudi svoju svijest. I volja upija snagu mladosti i probudi se
iz bunila u koje je zapala. Bistri joj se pogled i stupa naprijed blie k Poglediu:

- Tko alje poruku?

- Jelenko Kuevi.

- Zato velite da bi bilo bolje da otklonim?

- Jer e biti odve runa slika koju biste morali gledati.

- Runa slika?

Mladi joj se priblii s dubokom suuti i davno zamrli osjeaji mladenake ljubavi
nukaju ga da je zatiti od svega to bi morala gledati i uti. I hoe da joj sve razjasni,
da je potedi od onoga to je eka dolje. Sagne se k njoj i moleim glasom prua prema
njoj ruke.

- Nemojte sii, Vileno. I neete moi kad vam sve razjasnim. Protiv Jelenkove volje rei
u vam sve.

- to sve? Zar ne znam da su mi obeali poloiti pred noge njegovo tijelo ako moj otac
ne izda sveta prava svojeg doma?

- Dajte da vam kaem. Sluajte me.

Ali sad je ve jaka i snana, spomen njenog oca kao da je probudio u njoj Berislavievu
krv i kao daje osjetila elju da dolje svima vikne u lice kako je na sve spremna jer je ki
Berislavieva, ki onih koji su ginuli i stradali za svoj dom i svoje svetinje.

Razgorjela se u njoj vatra Berislavieve krvi i ona otkloni estokom gestom svako
razjanjenje:

- Nita neu da ujem. Idem dolje i ne bojim se niega.

- Zar ne znate to se dogodilo tamo pred opinom?

- Nita ne znam, ali silazim. Istupit u hrabro pred oi istine. Na kri hoe da razapnu
moju ljubav, neka je propne Jelenko Kuevi. Vidjet e me zlotvor okom u oko. I
njegova osveta nee biti zadovoljena.

I ne sluajui dalje molbe Pogledieve da mu dopusti saopiti joj golemo razotkrie.

potri na trijem i silazi niza stube u dvorite.

~ 94 ~
 VELIKI SUD

U prvi as vidi samo silu konjanika raznih odora, vidi poznata i nepoznata lica i ini joj
se da ih je stotinu Sve joj trepti pred oima i nikoga ne zahvaa pogledom. Pokolebao
joj se u asu vid i sluh ali je vrsta volja da ostane pred im ljudima snana i jaka, pa
makar morala pred sobom gledati vjerenikovo umiranje.

Napokon je pobjednica straha i trepeta, pobjednica uzbuenja. Sve je stjerala na dno

due i stoji vrsta i spremna da u stvarnosti vidi sliku koja ju je danas neprestano
progonila. Pogled joj uporno trai vjerenika. U jednom trenutku njihovi su se pogledi
nali. Samo je stisnula usne da zaustavi svaki poklik koji bi je mogao pokazati slabom.

Njen vjerenik mlad, lijep, ponosit, na sedlu svezanih ruku unatrag. Njegova ljepota kao
da je neijom nemilom zlobom iznakaena. Oi su mu mutne kao da je u njima ve
poetak umiranja. Lice je izgubilo svaku boju ivog ovjeka. Na njemu oklop,
presvuen crvenim suknom to je izvezeno zlatom, ali je razderano i visi u komadiima.
itavo mu odijelo rasparano i crveni plat visi s tijela u komadiima. Slika nekog
bijednika kojeg su valjali u blatu i trnju. Samo je u njegovim zjenicama nada
usredotoena u njenoj ljubavi. Smrtno blijede usne proapu njeno ime:

- Vilena, Vilena!

- Ne bojte se, tu sam - odvraa ona tiho.

A svi okolo ute.Svi su naulili ui i zapiljili oi u njih dvoje da uju i vide to e se

dogoditi.

Svi su poraeni, mrki, razoarani. Kao da je svima krivo to ih je Jelenko doveo ovamo
u taj dvorac da tu izvri osudu, da tu uzme zadovoljtinu, ne samo sebi nego i njima.
Kazna dosuena Draeniu ima svakom od njih zadovoljiti udnju za osvetom. Tu
kaznu osjeaju svojom odmazdom i svojom osvetom, ali tu stoji lijepa mlada djevojka.
Zar e popustiti da pred njom sveu njena vjerenika, da ga prignjee na zemlju, da mu
reu jezik, kako je glasila osuda?

- Zar ti jo nije dosta? - apu mu drugovi iza lea. I upan bi htio da zaustavi njegovu
rije, ali on gromko vikne:

- Doviknula mi je: u okove s njim. A ja, rasplamen bjesnilom, rekao sam: gospoice
plemenita, jednog dana doi u da vam donesem svadbeni dar nad kojim ete plakati
do groba. Tiha jeza prolazi duama Jelenkovih drugova.

upan se uznemiri, polagano mu ide blie kao da bi morao od neega zatititi svoju
ker ili zaustaviti ono to Jelenko namjerava. Stao je tik glave njegova konja i eka
njegove namjere koje su se oito udruile protiv njegove keri. Svi to osjeaju i svi trnu
od pomisli da bi Jelenko za odmazdu pred oima mlade nesretne djevojke izvravao
osudu na Draeniu. I svi su spremni da ga od toga odvrate. Svi paljivo promatraju
svaku njegovu kretnju i jasno razabiru kako je malo nadigao glavu i malo zamirio
svojim crnim oima to sijevaju kroz guste crne trepavice.

~ 95 ~
 VELIKI SUD

Drugovi osjeaju kakva strahovita oluja pokree njegovu vrelu ud. Kad god ovako
strahovito zamiri, kao da skuplja svu svoju snagu da sav plamen mrnje baci na svoj
plijen. Neto je zastraujue u tom njegovu licu, tako propalom i tako blijedom. Trzaju
mu se miice od usta do ela kao u muci da navale strasti u njegovoj dui. I zube je
udno stisnuo kao da se sprema zagristi svoju rtvu. Nosnice mu se diu i sputaju.
Tijelo mu je nepomino ustremljeno. Sve je u njemu kao napet luk iz kojeg e sada
zvidati strelice ravno u srce djevojke. Ona stoji zamotana u crni veo kao u plat
alosti, blijeda i ukoena, predana Jelenkovoj osveti.

On jo uvijek uti, ali ne od elje da mui druge mukama neizvjesnosti, ve je sam sebe
uhvatio golemom voljom za iju da svlada bujicu koja hoe da provali u britkim
rijeima na ova blijeda drhtava usta.

Drugovi se sve vie uznemiruju.

"to li hoe da kae? to hoe da uini za odmazdu toj jadnoj djevojci" uzdie u sebi
Pogledi i obraa se neprestano svojim prijateljima, istrauje njihovo dranje hoe li
mu pomoi ako se baci na obranu Vilene. I malo prikloni glavu imuniu koji mu je
najblii i jedva mu ujno apne:

- Ne smijemo dopustiti da ovu jadnicu vue na ova grozna muila.

imuni samo kimne u znak pristanka, ali stalno prati Jelenkove kretnje, pogled mu je
stalno na strai i hvata svaku munju to sike s blijeskom osvete kroz crne Jelenkove
trepavice. Oekuje provalu dugo oekivane odmazde. Onda se njegova usta rastvore i
zaori se njegov glas kao odjek groma:

- Obeao sam vam donijeti svadbeni dar. Evo me: doao sam da vam ga predam.

Desnica Jelenkova se makne. Preda uzde konja ljevici. Ta kretnja prelazi kroz ile
Poglediu i njegovim drugovima. Desna mu se ruka pomakne sve do irokog konog
pojasa. Mladi ljudi osjeaju taj dodir kao da im se pribliila hladna struja.

Ruka Jelenkova ostala je na pojasu nepomina i svi su sada zarobili svoje poglede u
onu suhu, blijedu, snanu ruku. Njome e sada plaati svoja ponienja. U njoj je sav
plamen, sva snaga, svaki in njegove osvete. Zahvatili su je pogledom mladosti koja
oboava ljepotu djevojke i sili ih da je zatite.

Dok napeto straare nad Jelenkovom rukom, iz njegovih usta opet se pronose plamene
rijei:

- Sud mije poklonio ovog ovjeka da ja nad njim izvrim osudu.

Plave oi iroko se rastvorile u Jelenka, u jednom jedinom golemom pitanju. Plemenita

ljepota lica, obasjana bljedilom muenikog razoaranja, boli i straha A velike oi uprle
su svoje plavetnilo u Jelenka kao ukoene. Svima se ini da Jelenko ne moe odoljeti
tom plavom pogledu u kojem kao da su se ogledala sama nebesa.

~ 96 ~
 VELIKI SUD

Ipak i dalje miri, jo su se vie stisnule crne trepavice, jo jae se trzaju miii upalog
lica vre se prilegla njegova desnica na koni pojas. Sve to je ivo u tom vrtu, sve je
razapeto na kri strahovitog ekanja. Vilena i upan. I Draeni to stoji tu kao
smrvljen ostatak ljudskog bia.

Jelenkove usne dru kao da osjea na sebi sve gorue poglede ljudi:

- Plemenita gospoice, osuda je glasila da se klevetniku ima odrezati jezik kako nikad
ne bi mogao zablatiti potena ovjeka.

Plave oi su zatreptale, uprle se u daljinu. U njima se odraavaju misli to se sabiru da

bi shvatile i predoile sliku te osude.

- Po starom obiaju i zakonu zatraio sam od suda da meni preda ovjeka i da sam
izvrim osudu.

Zima prolazi Veleninim tijelom. Jo jae blijedi, a modre oi se zatvore. Zatvorila ih je

da ne gleda onoga koji joj to govori, a i in koji se sprema izvriti.

Pogledi i drugovi razbudili se, zbunili, razgibali i neto mrmljali. imuni ape kraj
sebe svojim prijateljima:

- Ljudi, to je grdno, zvjerski prema djevojci - i okrene se Smiljanu Poglediu.

- Ne, to neemo dopustiti.

- Jo as da ga ne izazovemo prenaglim napadom. Mora ionako sii sa sedla da to

izvri.

- Tiho. opet e neto rei.

Njegova ruka posee za pojas.

Zabaene glave i sklopljenih oiju stoji Vilena jo uvijek na stratitu osvete svojeg
druga iz djetinjstva, a njezin otac prihvati objema rukama hamove njegova konja.

- Izvritelji osude, pomonici moji! - vikne Jelenko. - uvaru opine i ranarnik, ovamo.

Primakli su se k njemu. Straga je uzbuna. Pogledi i njegovi drugovi pokuavaju se

proguraju do Jelenka, ali im sivi oklopnik zakri put.

- Ne mijeajte se u njegove poslove.

- Gospodine, ne moe se dopustiti takva nemilosrdnost prema djevojci. Ostanite na

mjestu, ne putam vas dalje.

Samo se as oni zaustave i pogledavaju na koju e stranu prodrijeti kroz guste redove
Davorovih momaka.

~ 97 ~
 VELIKI SUD

Poglediu se ini da ga je udarila otrica u elo. Jelenko posee duboko u koni pojas,
trgne iz njega svjetlucavi no. U zraku nabruena otrica. U sve njih ovog asa ulazi
britka strava kao daje otrica prodrla kroz njihove ile.

Samo dva-tri trenutka dri Jelenko grdni no u svojoj ruci, a onda ga predaje uvaru
opine. Debela jaka ruka hvata drak.

- Da ja izvrim djelo, gospodine?

- Valja ga svezati da se ne moe micati - upada ranarnik.

Jelenko rairi ruku. Njegovi vrsti i suhi prsti stre kao pet bodea zataknutih u svoju
rtvu. Svih se pet prstiju sputa prema uvaru kao neki znak:

- Ne ti, ja izvravam osudu.

Draenieva glava pala je duboko, koljena mu se saginju, groza ga je zgrabila eljeznim

rukama i bacila na zemlju. Ono to je tu palo pred Vilenine noge nije vie ljudsko
stvorenje.

Od te slike kao da se diglo neko svjetlo i obasjalo Jelenkovo lice. Uitak mu je na

usnama, u pogledu. iroko je rastvorio pogled, podigao vjee i veo crnih trepavica se
razdijeli, a ispod njih pojave se oi kao blistava povrina crne rijeke u ije dno nitko ne
vidi, od ijeg dna svatko strepi.

Opet je tiina, samo se osjea brzo disanje. Trenutana utnja probudi Vilenu iz
ukoenog mrtvila i ona gledne. Zapaa da su svi pogledi svrnuti dolje k njenim
nogama. Tu na zemlji lei neki stvor kojeg je ona ljubila kao velikog junaka, ija e se
lijepa glava okruniti lovorom. Ali nema kad misliti o tome. Napetost zahvaa njenu
duu i panju i svijest trai uzrok toj strahovitoj utnji. Zar je ve izvrena osuda?
Zato su ljudi tako strahovito zaprepateni? Zato je Pogledi spreman da pojuri sa
svojim konjem?

Zato su svi natiskani pred Jelenkom?

Otrica je u rukama uvara opine, a kraj njega stoji ranarnik. Zna postupak i obred i
prisutnost tih ljudi otkriva joj to bi se moralo dogoditi. I opet upravlja plave oi prema
Jelenku.

Njegove se usne zlobno nasmijee. Ruka mu uini kretnju poklona. Glas mu zazvui
sveano:

- Plemenita gospoice, izmolio sam sud da mi preda ovog ovjeka, zato da mogu izvriti
svoje obeanje prema vama.

Svi su se progurali naprijed i val ljudi otisne se blie k Jelenku.

- Plemenita, ponosita gospoice, poklanjam ga vama kao moj svadbeni dar. Na vama je
da uinite s njim to vas je volja.

~ 98 ~
 VELIKI SUD

Svi su odahnuli. Sve usne istisnule su dah olakanja. Kao da su svi klonuli od
prevelike napetosti, od prevelike neizvjesnosti. Samo sivi oklopnik nasmijeeno pogleda
mlade plemie i kimne im glavom. On je jedini znao kako e zavriti Jelenkova osveta.

Svi koji su jo sat prije eljeli gledati krvave osude nad omraenim izdajicom, sada su
na to zaboravili. Njihove su se due napojile uzbuenjima i zadovoljne su tog asa.

Ukoena stoji Vilena na stubitu dvorca kao crni kip na stalku. Osjea kao da je od
kamena i nema daha, ni glasa, ni srca, potpuno je beutna.

Dogaaji to su tako brzo jurili pred njenim oima i lomili njenu duu toliko su
izmuili srce daje sve klonulo u njoj. A otac nema rijei od ogorenja izbog sramote
koju je doivjela njegova ki. Ali uti i mui muku, ublaenu rijeima mladog
osvetnika.

Jelenko uzme kacigu, pokrije glavu, pa e hladnim i ozbiljnim glasom:

- Svrio sam. Svrio sam sve to sam obeao. Plemeniti gospodine upane i plemenita
gospoice: zbogom!

- I okrene konja i poput pobjednika krene ravno prema izlazu. Nitko ga ne slijedi. Sjede
na sedlima i ekaju. Nitko vie ne obraa panju na Draenia to se digao sa zemlje
kad su do njega doprle rijei Jelenka Kuevia kojima on odustaje od izvrenja osude.
Svi su pogledi uprti u Vilenu koja jo uvijek stoji poput kamena. Oko nje vitla jo oluja
i sjevaju munje i praskaju gromovi iz mrane, netom sasvim razotkrivene zagonetke
izdajice i zagonetke Jelenkove prijetee osvete.

Njihovi pogledi zapiljili su se u njeno lice. Svi oekuju od nje rije, neku posljednju
odlunu rije. Hoe li izrei ono to od nje oekuju? Ili je u orkanu nesree izgubila odr
govora. Hoe li pomjeriti umom naoigled tolike nevolje? Ve je Jelenko izaao na
cestu, a drugi jo ekaju, gledaju.

I djevojka instinktivno osjeti sve poglede na sebi i ita pitanje na njihovim usnama.
ita tako jasno kao da joj dobacuju viui. Makne se. Plave oi zapnu o Draenia koji
stoji sam pred njom jo uvijek svezan, blijed, razderan, blatan od sramote.

Bude joj crno pred oima, u dui i u srcu.

Odjednom, kao da je neka crna sjena pala s neba, kao da se razlila po njenom licu
gadljivost, odvratnost to je navalila iz njene due. elo joj se nabra. U plavim oima,
neko tako zamamnim, milim oima, zamrai se gnjev. Podigne bijele ruke i povie kao
u samrtnoj obrani prema Draeniu:

- Daleko vam kua od moje. Daleko vam putovi od mojih, daleko na kraj svijeta,
daleko!

Dru mu eljusti, usne su mu plave, ruke svezane unatrag napele se kao da ele
razderati ue. Osuda ga je bacila na zemlju, pretvorila ga u stravu. Od tih rijei osjeti
kao da po njemu gaze ljudi i konji u ovom dvoritu i da su ga razgazili.

~ 99 ~
 VELIKI SUD

- Odatle s ovim podlim ovjekom da ne umrem od gnuanja.

I povue se natrag na stube i vikne:

- Mislila sam da sam vjerenica junaka i potenjaka. To je neman, odbijam ga zauvijek.

Sva su lica zasjala zadovoljtinom. Svima je lako. Pukao je lanac veze to je vezao dijete
njihova kraja s ovim ovjekom. Samo su to ekali. Sad su mirni i oprataju Jelenku to
se odrekao grdne osude.

- Drukije i ne moe biti. To je ki Berislavia! - veli glasno mladi Arbanasi.

- I to je svreno - uje se glas imunia.

- Sad, gospodo, idite - progovori Davori dade znak da odlaze iz dvorita.

Zadrao je samo nekoliko momaka i ostao uz upana. Vani na cesti ogledao se Jelenko
na svoj dvorac nedaleko od upanova. Ni ive due nema na trijemu. Ni majke ni
sestre. Uvjeren je da su obadvije otile u Zagreb, na Gri, kako im je poruio. Ni arka
ne vidi. Sigurno je otpratio ene i potjera konja prema opini.

Pogledi i drugovi slijedili su njegov trag. U vrtu je ostalo samo neto Davorovih
momaka i ekaju njegove zapovijedi. Siao je s konja, pribliio se upanu. Vilena jo
uvijek stoji ni stubitu. Dva su groma udarila u njenu duu: izdajstvo Draenievo i
osveta koju je as prije nad njom razasuo Jelenko.

A otac, slomljen od muka, pada na klupu i zuri u zemlju. Davor mu se priblii da mu

neto kae. Ali upan mu ne da do rijei i spoitava mu:

- Niste smjeli, gospodine Davore, dopustiti Jelenku da ga dovede ovamo. Ne, to niste
smjeli.

- Moram vam razjasniti zato je to bilo, a onda u vam saopiti joj neto vanije.

- Svejedno zato, svejedno to god mi kaete, ne moete opravdati tako strahovitu

odmazdu mojoj Vileni.

- ujte me samo naas. Vama nije jasno kako je ona postupala s njim i to se meu
njima dogodilo. Kad sam vidio i uo njegove patnje, morao sam prihvatiti tu vruu elju
ovog mladog ovjeka. Vjerujte, tu zadovoljtinu nesretni je mladi zasluio. I makar mi
je teko bilo, ali ga je strahovito ranila, vjerujte odvie je patio od svih sramota koje su
ga zadesile zbog Draenia. Vie je patio njegov mali prst nego li sva srca ovih mladia
ovoga kraja. Pravednost je tu izvrila svoj sud. Eto, ja sam joj bio samo pomonik.

- Razumijem sve - tiho promrmlja upan. - Ali mi razdire duu, A sad u sve podnijeti,
samo mi ovog ovjeka vodite s puta. Jelenko ga je potedio, ali ne zato da bude
plemenit, nego zato da ga moe darovati mojoj keri. Znam to. Vodite ga natrag na
opinu.

~ 100 ~
 VELIKI SUD

- Doite sa mnom malo dalje, rei u vam to kanimo s njime.

Vilena je sjela na stube jer ne moe vie stajati i sakrila lice u ruke. uvi da ga vode
na opinu, Draeni se priblii k Davoru i upanu i veli glasno molei:

- Osueni nesretnik moli samo jednu poslednju milost u vas, gospodine upane, i u
vas, Vileno. Posljednju molbu.

Ona podigne glavu i pogleda ga s izrazom ogorenja:

- Nema milosti za onoga koji je ulazio u moje srce nemilosrdnom himbom.

- Zloinac ne moe traiti milost - vikne upan.

- Znam - odgovara poraeni Draeni. - Pred smrt zloincu doputaju da ispovijedi

svoje nedjelo.

- Nikakva ispovijest ne moe izbrisati in - zagrmi upan.

- Ne mislim izbrisati, plemeniti gospodine, ve samo iskazati sve do posljednjeg nedjela,

do posljednjeg crnog ina. Ispovijest ne moe nai odrjeenja, a ni pokore. Meni vie
nema ivota medu potenim ljudima. Dakle, ni milosti. Ima samo jedno: olakanje
muka i sramota vama, plemeniti gospodine upane, i Vileni. Bit e mi lake sve
podnijeti i sramota e biti manja kad vam sve ispovjedim.

Tronut, drhtav pada Draeni na koljena pred djevojkom:

- Samo ispovijed dopustite.

- Ako ti je s voljom, Vileno, neka zloinac kae jo pred svoj odlazak to je sve uinio i
kako.

- Dobro, neka govori! - muklo odvraa ona, ne pogledavi Draenia.

- I vi ga sasluajte, gospodine okrene se upan prema Davoru.

Kimnuo je glavom u znak da pristaje. Nemoan, jedva se drei, zapoe Draeni

slomljenim i tronutim glasom.

- Hvala na dobroti. Rei u sve. Evo, moja majka roena je sestra Verboczyja.

- ujete li? - klikne upan. - Mati njegova sestra najveeg protivnika hrvatskog naroda.

Opet Davor samo kimne, a Draeni pripovijeda dalje:

- Otac se upoznao s mojom majkom kad je odlazio na vijeanje budimskog sabora.

- Eto posljedice toga odlaenja na budimske sabore. enidba koja je rodila izdajicu. Je
li nam to trebalo? Svaki pohod meu neprijatelje ostavlja svoje tragove.

~ 101 ~
 VELIKI SUD

Upirui pogled u zemlju, slua Vilena bez rijei. Ni gledati ne moe u Draenia i
odvraa glavu.

- I tako se moi otac zagledao u moju majku i oenio se njome. Sjeam se iz mog
djetinjstva da su esto meu njima bile nesuglasice. Otac je esto odlazio i dugo se nije
vraao. Nisu bili ni sretni ni sloni. U djetinjstvu nisam znao nita rasuditi, ali sam
ipak vidio da njih dvoje ive razdvojeno. Mati je teila k svojima, otac k svojima. Otac je
esto odlazio na bojite. Dva puta su ga donijeli kui ranjena. Na dvorac - nastavi
Draeni - lei na samotnom mjestu na visini, odijeljen od svijeta. A nije bio nikada
bogat. Zbog nesuglasica s ocem majka je esto odlazila u Budim i povela mene sa
sobom. Vie je puta ostala i godinu-dvije u svojem rodnom gradu. Nije mogla ivjeti bez
svojih. Bolovala je za svojom domovinom.

- Naravno, tako je to. Evo tako - mrmlja upan ojaeno.

- Ja sam uvijek bio s majkom. Uili su me u budimskoj koli, i majka i sestra

Verboczyjeva priali su mi jo kao djeaku da tamo dolje preko Dunava ima hrvatski
narod koji se razgoropadio u oholosti i hoe odjednom da bude samostalan.

- Hoe da bude? Bi smo svoji ve tada kad Ugri jo nisu doprli ovamo u ove krajeve. A
sad ue da mi hoemo odjednom da budemo svoji. A zar nismo stupili s njima u
bratski savez po svojoj volji? - rasplamuje se upan, upadajui estoko razjaren,
ojaen. A kad je uutio, Draeni nastavlja:

- I svakog sam dana sluao da se Hrvati bune, hoe da razdvoje kraljevstvo, da

neprestano ruju protiv drave i naeg kralja, da su nezahvalni Ugrima koji su ih
oslobodili.

upan se trgne i uzvikne:

- Od koga su nas m oslobodili? Od Turina? Tatara? Nisu im ni primirisali. Oni su nas

oslobodili? A nae su poljane pile krv nau, naa je zemlja uzimala u naruaj pale
junake hrvatske krvi, a oni su nas oslobodili? Kada? ime? Protiv koga? Luaci, misle
da te laima okuiti razum, izmiljotinama oslijepiti istinu. Kad se upan umiri, opet e
Draeni.

- Sluao sam sve to i poeo mrziti taj narod koji hoe da raskopa i potkopa dravu i
kraljevstvo. Poeo sam to vjerovati i u toj sam vjeri rastao. I kad sam ve bio mladi,
tajio sam ocu to je u mojoj dui, jer su mi tako naredili i majka i tetka. Ni oca nisam
mogao voljeti jer je on mrzio majku to nije sklona Hrvatima i ne pristaje uz njih. Bili
smo majka i ja neprijateljska strana protiv oca.

- Kakav je to bio brak. Sad mi je jasno zato je pokojni lutao oko svojih prijatelja i
nikad nije boravio u svojoj kui.

- Mati me tada slala opet u Budim ujaku Verboczyju. Od njega sam primio upute.
Govorio mi je: nosi hrvatsko ime svog oca, a u dui ljubav k narodu svoje majke.
Pozvan si da poini velika djela za svoj narod kojemu je ki tvoja majka. Uhodit e

~ 102 ~
 VELIKI SUD

Hrvate koji su izdajnici kraljevstva. Sveta je dunost i plemenito djelo sluiti dravi i
kraljevstvu, po tebi mi emo zagledati u osnove odmetnika koji su se nazvali Hrvatima.

- Dakle, zato si se, lupeu, uvukao u moju kuu? - plane opet upan.

Davor slua bez rijei. Vilena se trgne i digne glavu. estokom kretnjom zanijee
Draeni upanovu tvrdnju:

- Ne, nije tako, plemeniti gospodine. S tom sam zadaom zalazio medu hrvatske
velikae i plemie. U vau me kuu doveo sluaj. Kao mladi, nisam imao jo prava na
saboru zastupati svojeg oca, ali sam onako dolazio da sve vidim i ujem, a oni su
mislili da elim uiti kako se vijea. I tako sam doao s gospodom velikaima i
lanovima hrvatskog sabora na vae veliko spravie. Tom sam prigodom bio gost kao i
drugi u vaoj plemenitoj kui. Od toga asa poinje moja muka jer je srce moje
skrenulo k vaoj keri, samo srce.

- Izdajniko! - vikne Vilena s odvratnou.

- Kunem se na majku i na sve na svijetu: ljubav me zahvatila do dna. Samo ljubav

prema vama. I zbog te ljubavi kasnije sam se kolebao izmeu srca i zadae, izmeu
mojih u Budimu i vas, Vileno.

- Ne doputam vam govoriti o ljubavi, pripovijedajte o svojim nedjelima - estoko e

Vilena.

- Ako ne smijem govoriti o tome, ipak u se do smrti kleti da me ovdje zadrao samo
plamen srca. Evo, kako je bilo: isprva sam se sretan podavao tom osjeaju, a isto tako
mirno odlazio kad me Pencinger tajno pozivao na Medvedgrad. Tamo me jednog dana
vidio sivi oklopnik koji je nastupio danas protiv mene kao svjedok. Meutim, pozvali su
me na bojite. Ali jo se nisam usudio gospoici Vileni priznati ljubav. Htio sam to
uiniti prije nego odem na bojite. Verboczy mi je poruio da ne idem, jer me on treba
ovdje ba onda, kad svi odlini hrvatski junaci odu na bojite. Vidio sam da se Vilena
oduevljava junatvom i zbog nje bih morao otii na bojno polje. to mi je bilo uiniti?
Odluim banu predloiti da u sam dovesti petsto momaka. Tako sam se mogao vratiti
s bojita u asti, a mislio sam odmah poslije zaruka vjenati se. Onda se umijeao
Jelenko Kuevi i pomrsio moje osnove. Istina je, znao sam: nikad neu zadobiti ruku
i srce Vilenino ako ne budem junak. I tako sam zapoeo dvolinu igru.

- Najposlije e ona biti kriva - plane upan - da je on postao lupe - i malo se udalji pa
ostane s Davorom, okrenuvi lea Draeniu koji nastavila ispovijed.

- Zapoela je u mom borba i kolebanje to da uinim. Da ostavim one koje sam

smatrao svojima i kojima sam duan sluiti? Nisam to mogao. Odve su me zapleli. A
osjeao sam s njima, priznajem. Ipak, dok sam uhodio Hrvate, ljubav k vama esto me
odvraala od toga, a moda sam se i bojao da u izgubiti vau sklonost koju sam isprva
samo slutio, a poslije u hrvatskom taboru zadobio vae priznanje. Bio sam neizmjerno
sretan zbog toga i nastojao kako bih pred vama i pred drugim stekao zasluga da me
hvale i slave kao junaka koji e biti ovjenan bojnom slavom. Mislio sam: je jednom u

~ 103 ~
 VELIKI SUD

zavladati vaim srcem i vi ete se prikloniti k meni. Raunao sam na to da volite

rasko, sjati u nakitu i sjajnim haljinama, pa kad zadobijem od svog ujaka velikih asti
i ugleda, zaboravit ete bojno junatvo.

- Krivo ste raunali. Rasko volim, ali u potenju.

- Nije znao tko je ki Berislavia - mrko e upan. - Izigravao je pred nama lana
junatva. Sad mi pada na um. Poao je, toboe, skupljati momad, a Lukavane je
uputio da navale na nas. Kad sam ja poslao glasnika, onda je on doao najednom
natrag, otjerao plaenike i ubrao slavu osloboditelja

- Priznajem, tako sam uinio da se svidim njoj za kojom mi je srce uvijek drhtalo da u
je izgubiti.

- A kasnije je taj isti osloboditelj poao na elu Lukavana da otima Hrvatima njihovu
imovinu, blago i itak, a onda povelje...

- Otkrit u vam sada istinu. Da, bio sam na elu, ali da ja nisam vodio Lukavane, bili
bi ve odavno Pencingerovi ljudi popalili sve dvorce i sva sela, unitili sve povelje i
poubijali polovicu vaih junaka. Ja sam sprijeio Pencingera da nije popalio sve to je
kua i kuita u Turopolju i da sve vae ljude ne povjea jer sam se bojao da e to
strahovito djelovati na Vilenu.

- I on to pria kao neko dobroinstvo? Stotinu mrtvih vie ili manje, svejedno. Gdje je
borba, tu je i krvi, a da su popalili sve kue i kuita, barem bi nas spopao takav bijes
i bili bismo podigli ustanak kakav svijet nije vidio. Nije to nikakva zasluga da si
sprijeio poubijati manje ljudi i unesreiti manje obitelji.

- Ni vi gospodine upane, ne biste bili vie ivi, a moda ni ban. Tko zna, ne bi li ve
davno budimski ljudi po kome drugome na mojem mjestu sasuli otrova i banu i vama
svima koji su mu na putu. Ja sam ipak spreavao da ne ine prevelika zla. Izvjetavao
sam ih drugaije negoli to bi bio uinio tko drugi. Mnogo sam toga preutio jer me na
to ponukala moja ljubav prema Vileni. Dugo sam tvrdio da ni vi ni tko drugi nita ne
znate o nekom kraljeviu kojega skrivaju voe Hrvata da bi ga podigli na prijestolje i
okrunili za kralja protiv sina kralja Vladislava. Spasio sam stotine ivota vaih
zemljaka.

- Jo se usuuje hvalisati da si spasio nae glave? - srdi se upan.

- Jest. spasio sam vam glave, gospodine upane. I mnogo drugih, samo zato to ljubim
vau ker. Zbog te sam ljubavi nastojao spreavati njihove namjere, a da me ne bi
uhvatili u lai, odao sam urotu protiv kneza. Napokon, knez nije nikakva velika linost,
makar je kraljev neak. Budimskoj stranci ne znai nita, a ipak sam tim inom
pobudio u sebe potpuno povjerenje. Mislio sam: danas-sutra. kad sve to ispripovjedim
Vileni, nai u kod nje zahvalnost i pouzdavao sam se u to.

upan ljutito vikne:

~ 104 ~
 VELIKI SUD

- Zahvalnost za spaljene povelje?

- Upamtite: vi ne biste bili ivi ili biste amili u tamnici da mene ljubav nije prisilila
sprijeiti vaim neprijateljima da se priblie vama. I kad sam dao napasti va dvor i to
je bilo samo prividno. I svezati sam vas dao prividno, skrivajui pred mojima svoju
ljubav. Danas sam uinio ovo, sutra ono, jer sam se neprestano kolebao, a kad sam se
dao oteti, uinio sam to jedino da Jelenka optuim jer sam protiv njega gorio
ljubomorom.

- Lae! Zamrzio si ga zato to je bio tako lud pa ti je ve unaprijed dobacio u etiri oka
da zna tvoje lopovtine, samo ih ne moe dokazati.

- Gospoica Vilena zna koliko sam ljubomorio na njega. Bila je s njim ljubaznija nego
sa mnom. Povjeravala mu je sve svoje misli, s njim se smijala, avrljala vie nego sa
mnom. Zamrzio sam ga smrtnom ljubomorom.

- I oteti si se dao da mi poalje glasnika i pridobije me za Verboczyja. To je bio tvoj

posljednji juri na moje uvjerenje i na moju ast.

- Kad sam doznao od Pencingera da vam je slao poslanika i to vam je poruio, bio sam
izvan sebe. Ali mi nije bilo pomoi. Onda sam Pencingeru priznao svoju ljubav prema
Vileni. I rekao mi je: ta e vas ljubav upropastiti. I tako je bilo. Sad sam rekao sve to
je utjecalo na mene da sam poslao izdajnik. Ali taj izdajnik i saveznik neprijatelja vaeg
spasio je bezbrojnim Hrvatima i junacima ivote. Spasio sam itavo Turopolje. Danas
bi sve lo bio prah i pepeo. Da je plaenike vodio drugi i da je Pencinger imao drugog
saveznika, ne bi Vilena vie imala oca. To je moja ispovijed. Sad mi ostaje samo
progonstvo na koje me osudio sud.

- Pitanje je to e jo suci odrediti. To je njihova stvar.

Taj odgovor pobudi novi strah u Draenievoj dui:

- Da me ubiju, ne bih nijednog asa prosvjedovao. Ali strahotu na koju su me osudili

ne moe podnosliti ni jedan junak svijeta.

- Kukavica ne moe nikad biti junak.

- Nisam kukavica. Zahvalio bih vam na koljenima da mi pruite oruje pa da se

ubijem.

- Ovakva se ud nikad ne ubija.

Draeni pogleda Vilenu. Nije trepnula okom. Kao da joj je svejedno to se s njim
dogaa.

- to nam je sada initi s njim? - zapita odjednom upan Davora. - Da ga poaljem

odmah gore na opinu? Trebalo bi potraiti suce da ih pitate?

~ 105 ~
 VELIKI SUD

- Kuevi me predao vama, Vileno, a to znai da sam u vlasti vaoj, plemeniti upane.
Uinite sa mnom po svojoj volji.

Sada se oglasi sivi oklopnik poluglasno:

- Gospodine upane, elim s vama govoriti nasamu.

- Slijedite me - veli on i povede Davora sa sobom.

Slavimir Draeni utee se Vileni i stade joj usrdno govoriti:

- Zar su moji ini mogli izbrisali sve? - pita on sa zapanjenjem.

Ne dobiva od nje odgovora. Ipak ne sustaje i nastavlja jo usrdnije:

- Vileno, zar uistinu ne mogu dobiti oprotenje ni nakon svoje skruene ispovijedi?
Pruite mi traak nade da nisam izbrisan iz vaeg srca.

Gotovo uvrijeena okrene se k njemu i pogleda ga sa strane, a oi su joj pune gnjeva:

- Jo se usuujete nadati da je u mojem srcu mogla zaostati samo iskrica osjeanja

prema vama? Probola bih ga kad bih zamijetila u njemu jo samo sjenku vau.

- Dakle tvoja se slutnja obistinila. Niste me nikada ljubili?

- Na moju sramotu, ljubila sam vas.

- Mene ne, ve samo slavu ste ljubili, ugled moj. Onu slavu koja me ekala. Ljubili ste
samo junaka kojeg ste sebi predoili.

Oborio je glavu, zamislio se i onda uzdahnuo:

- Da, u vaim oima poinio sam veliko nedjelo. Ispovijedio sam se, ali zar kajanje u
vama ne budi nimalo osjeanja? Smilovanja? Suuti i boli? Nikad nisam slutio da u
biti tako nesretan kao ovog asa. Osramoen, lien vae ljubavi. Dapae, smilovanja.
to mogu drugo nego probosti svoje srce. Samo mi to preostaje. Samo to jedino.

Odjednom Vilena progovori, okrenuvi se prema njemu:

- Dosta je! Vaa me prisutnost obeaava. Idite, ostavite me.

- Samo jo jedno, Vilena. Sasluajte me, samo jo nekoliko asaka. Vidim: sve je
propalo. Ali zar mi moe tko zabraniti da sve to popravim u dubokoj pokori? Da sluim
Hrvatima i njihovim osnovama? Zar ete mi i to zabraniti? Vileno, razbojnik se moe
popraviti. Zar samo ja da ostanem igosan igom vjenog grenika?

- Izdajica je vie od zloinca. Izdajica je izopena neman, kad je tamo pred crkvom
stara Kuevika pripovijedala priu o toj nemani izdajnikoj, kolika je strava protresla
moje srce. Kakva je zebnja obilazila moju duu. Toliki strah treptio je itavim mojim
biem. Sad znam zato.

~ 106 ~
 VELIKI SUD

- Zato? - upita on. - Objasnite mi.

- Zato to mi je dua osjetila da Kuevikina pria pada na moju sudbinu. Nesvjesno je

moja dua osjetila da je u toj prii moja propast. Da je moj vjerenik neman.

Sav poraen bespomoan, ponovo joj se obraa:

- Smrvit u tu priu u prah i pepeo svojim dobrim djelima. Kunem se. Nita drugo ne
elim nego vratiti se pokajniki k narodu mojeg oca! Boru u se za njega, pasti u toj
borbi. Samo to elim. A onda ete moda ipak doi na grob i pomoliti se za mene. Hou
da barem zavrijedim vau molitvu, barem to jedino.

Priekao je as da od nje dobije odgovor. Uzalud.

- Smijem li oekivati, Vileno, da ete doi na grob ovjeka koji vas je ljubio i dao ivot
svoj samo za va oprotaj, za jednu vau molitvu?

- Ne znam. Nita ne znam - odgovori ona - osim jedne stvarnosti: vaa je izdaja moja
nadgrobna ploa.

- Dakle, uskraujete mi nemilosrdno i oprotenje poslije smrti? Dobro, mukarci,

plemii koji su me prokleti oni e ga nai. Dat u svoj ivot da operem ljagu sa svojeg
nedjela.

- Rekoh vam: nitko vam vie ne moe vjerovati da dadete i svoj ivot.

- Dat u svoj ivot svojim bivim drugovima i protiv njihove volje. Uinit u djelo koje
mi moraju pripisati u pokajnike pokajanje. Barem to mi morate dopustiti.

- Nemam vlasti niti vam mogu to dopustiti niti sprijeiti.

- Sud me predao Jelenku Kueviu, a on me izruio vama. U vaim je rukama pokoj

moje due. Jednom svojom rijei moete mi dati mogunost da umrem kao pokajnik.

- Eno tamo mojeg oca, on odluuje.

On pristupi k njoj, jo blie se sagne, jo tie ape:

- Nikad u ivotu neete nai mira ni pokoja ako me ne oslobodite ovih spona i ne
dopustite da idem putem koji znai umirati u pokajanju.

Na stubama pojavila se mlada djevojka, lijepa. vrsta, stasita, zaplakana lica. Stoji na
stubama i gleda dolje kako njena gospodarica razgovara s osuenikom.

- Vodi me, Luca, gore - apne joj Vilena. - Zlo mi je.

Uspinjala se stubama, a on gleda za njom i oekuje da e se ipak u posljednji as

trgnuti i obazrijeti k njemu i neto rei. Obujmio ju je svojim pogledom i eka, eka.
Kad je utala na stubama, pun je nade. Ali ona nastavlja put. Stigla je na trijem. Ne

~ 107 ~
 VELIKI SUD

obazire se k njemu. I nestaje kroz vrata. itav ovaj razgovor prislukivali su Davor i
upan podalje, a kad je ona otila, povede Davor Vilenina oca malo dalje i primijeti:

- Vidite: ni ona mu ne vjeruje ni rijei.

- Sad vas molim samo jedno: odvedite ga.

- Plemeniti gospodine upane, prije nego to je Draeni najavio svoju ispovijest,

najavio sam vam da vam imam kazati neto vrlo vanom.

- Govorite, gospodine. Ja se jedva drim na nogama.

- Jelenko Kuevi dobio je prije tri tjedna vijest od svojeg momka, a ta vijest stigla je za
njega iz grada Lukavca. ena Damira brezovakog traila je pomo gospodina Jelenka
Kuevia.

- Ona jo uvijek ami u Lukavcu, a nitko ne moe do nje.

- Nekim udom stekla je prijateljstvo dvorskog lakrdijaa na kneevskom dvoru i htjela

bi odande barem spasiti sina. To je taj ovjek javio Jelenkovoj sestri koju je susreo. Jo
nismo govorili sa arkom jer nije bilo za to vremena pa ne znamo je li kasnije lakrdija
bio opet na Kuevievu dvorcu. Jelenko i ja dogovorili smo se to emo uiniti kad nam
Draeni dospije u ruke. Sud je izrekao svoje. Jelenko mu je poklonio svoje osude. A
kad je doveden ovdje, znali smo da ete ga vi opet predati sudu.

- A vi ste neto drugo odluili?

- Da, mi emo ga drali zarobljena i zatraiti od Pencingera da izmijenimo zarobljenike.

- Koje zarobljenike?

- enu gospodina Damira i njenog sina, a mi njima Draenia.

- Nju dre tamo da im prizna gdje je sakrila nekog kraljevia. Oito vam je to poznato.
Dakle, ne vjerujem da e Pencinger predati Gordanu za Draenia.

- On je neak najmonijeg ovjeka u kraljevstvu, Verboczyja.

- Da. on to veli, a zar je to istina?

- Jest. Ja sam to davno znao. Vama to nikad nije bilo poznato?

- Nikad u ivotu u nisam znao tko je i to ena pokojnog Draenia niti sam je ikada u
ivotu vidio i uo o njoj. Malo prije smo doznali od njezina sina zato se nikad nije
pojavila u Zagrebu ni na kakvoj sveanosti na kojiu su inae dolazile druge ene naih
plemia i velikaa.

- A nije vam nikad spominjao da ima majku?

~ 108 ~
 VELIKI SUD

- Samo onako spominjao je da ima majku, ali ja sam mislio da se ona nalazi u njegovu
dvorcu. To je znao uzgred spominjati.

- Ne, ona je jo za ivota svoga mua bila u Budimu. Sve to je govorio o ivotu svoje
majke i oca, ista je istina. Znao je, mladi nitkov, zato vam preuuje porijeklo majke.
Sigurno biste bili dobro razmislili prije negoli li ste pristali da doete u rodbinstvo s
neprijateljima Hrvatske.

- S kakvim je ogavnim laima stupio pred moju ker. ak je i majino porijeklo zatajio
samo da se uvue u moju obitelj.

- U tome ga moram obraniti. Nije to bio samo raun. Uistinu je izgubio glavu za vaom
keri. To mu se ne smije porei.

- Da je barem izgubio glavu pred neijim maem.

- Vidite, plemeniti gospodine, mi emo sada njega zamijeniti za Gordanu. Pencinger e

biti prisiljen da nam je preda. To je moja briga. Znam kako e se prijetiti i poslat e
ravno poslanika u Budim Verboczyju. Sve sam to dobro razmislio i pripravio. Meutim.
Draenia ne elim zatvoriti u opinu jer bi se Pencinger osvetio Turopoljcima. Zato u
ga povesti nekud gdje ga nitko ne moe nai.

- Vodite ga, samo da to prije nestane.

- Ispunit u vam ovu elju. Nitko nee slutiti kojim smo ga smjerom odveli. A dotle vas
molim: zatvorite ga u svoju druinsku sobu. Sve u ja s njim ugovoriti, itava se stvar
vas nita ne tie. Sve je moja briga.

- Dobro je. radite to hoete, samo da mi ide s oiju.

- Nekoliko vaih slugu neka straari oko zgrade. Ako stavim svoje momke, svatko e
posumnjati da se on nalazi kod vas, a nitko ne smije doznati gdje je. Samo Jelenko i ja
upueni smo u to.

- Pristajem na sve veli on - i pozove svojeg momka koji je upravo silazio stubama

- Gdje je Luci? Gdje su njegovi momci?

- Gospodine, jedan je momak doao s nekom vijeu gospodinu Luciu, na to je on

odmah izjahao i otiao. Kad su Draenia dovodili ovamo, njegovi su se momci sakrili,
a sada nema nijednog. Pobjegli su.

- Prema tome, nikog od njegovih nema ovdje?

- Nisam nijednog vidio u kui.

- Znai da je jedan od njih otiao javiti Pencingeru?

- O tom nema sumnje, samo to smo mi vei dio lukavakih vojnika zarobili i
Pencinger nema dovoljno ljudi da se opre meni i vaem banderiju. Ne brinite. uvajte

~ 109 ~
 VELIKI SUD

zarobljenika dok ne doemo po njega i odredite svojim ljudima da sluaju moje

zapovijedi - veli Davor.

upan odmah zapovjedi momku:

- Dovedite jo dvojicu i neka sluaju sve to im ree plemeniti gospodin u sivom viziru.

Momak se udalji, a Davor Antolkovi jo jednom naglasi upanu:

- Sad prepustite sve meni, a vi idite u dvorac. Treba vam odmora.

Ne obazrijevi se na Draenia, uputi se Berislavi oko zgrade da i druge strane ue u

svoju kuu kako se vie ne bi susreo s mladim plemiem. Istodobno krene Davor
prema Draeniu koji je shrvan, i slomljen, ekao da sivi oklopnik sa upanom rjeava
o njegovoj sudbini. Pristupivi mu, oslovi ga Davor sasvim mirnim glasom:

- Plemeniti gospodin upan pokorava se odredbi suda. Poto vam je Kuevi oprostio
izvrenje osude, preostaje jo samo progonstvo. A to je zapravo ovog asa za vas vrlo
povoljno.

Rjeenje ga ispunja novim ivotom.

- Mogu li odmah otii?

- Nikako. To bi bila vaa smrt. Narod je ogoren. Smjesta bi vas opazili i moglo bi se
dogoditi zlo, a vai su momci zajedno s Luciem nekamo otili. Nema tko da vas zatiti.

Nije odgovorio, ali oito teko eka da mu Davor navijesti daljnju sudbinu:

- Zamolio sam gospodina upana da mi dopusti skloniti vas u druinsku sobu, a kad
bude zgodno, doi u po vas s mojim momcima i otpratiti vas sve do granice Turopolja.

- Kad e to biti?

- Po svoj prilici kasno uveer ili oko ponoi. Moramo priekati da svi budu u svojim
kuama. Vama je oito jasno da bi vas ljudi razderali kad biste im dopali ruku.

- Istina je. A ako me ovdje u ovoj kui netko od Turopoljaca ubije?

- Nitko vas nee dotai, to je moja briga. Ne elim odgovarati bilo kom za va ivot.
Dakle, i meni je mnogo do toga da vas odvedem iz Turopolja iva i zdrava.

- Kamo ste me nakanili odvesti?

- To emo se sporazumjeti putem. Doi u po vas sa svojim pouzdanicima i ne smijete

se maknuti iz ove kue.

- Zapravo sam jo uvijek va zarobljenik?

~ 110 ~
 VELIKI SUD

- Da, gospodine. Dotle ete biti moj zarobljenik dok mi ne pode za rukom odvesti vas
na sigurno mjesto. Zato u ostaviti svoje momke da paze na vas.

- Dobro, gospodine, neka bude onako kako vi elite.

- A sad doite sa mnom.

Davor krene zajedno s njim dvoritem na drugi kraj dvorca, gdje stoji drvena prizemna
kua za druinu. Tamo ve ekaju etiri momka koje je odredio upan da uvaju
Draenia. Odmah otvaraju vrata. Ispod niskog stropa, kraj zidova, klupe. U sredini
stol. Davor odrijei Draeniu svezane ruke. Jedva ih moe gibati. Bole ga svi zglobovi i
ramena, odvie je dugo nosio svezane ruke unatrag.

- elite li togod zaloiti, pobrinut u se za to - ponudi mu Antolkovi.

On samo slegne ramenima potpuno apatian.

- Treba da se okrijepite, jer emo svakako ove noi krenuti, a put je dalek.

Nijemo je potvrdio glavom da se pokorava i bacio se na klupu, sav izmuen i isprebijan

od tjelesnih napora i duevnih uzbuenja.

- Jo vas jednom upozoravam: ne smijete pokuavati izii iz ove kue. Momcima je

naloeno da vas sprijee. Preuzeo sam svu odgovornost za vas. Sad idem dolje na sud
da im to kaem.

- Oni e sigurno odrediti neto drugo - primijeti Draeni kao da je osjetio novu
pogibelj.

- Moja je briga da ostane onako kako ja elim. A upan vas ne kani dulje drati pod
svojim krovom od ove noi.

- Da, ni ona.

- Oito niste smjeli oekivati nita drugo. Nadam se da ete biti razboriti i neete
dopustiti mojoj strai da se s vama natee.

- Svjestan sam da bi me svatko od njih s uitkom ubio.

- Prema tome, slaemo se.

- ekat u vas strpljivo, jer mi drugo ne preostaje.

- Dakle, do vienja - veli Davor pa izae iz sobe.

Pred kuom naredi momcima kako ga moraju uvati i tiho im naloi:

- Ni koraka ne smije iz ove sobe. Ostanite tu pred vratima dvojica, a dvojica kod
prozora. Ako se makne, sveite ga. Osim toga, dajte mu neto zaloiti. Zamolite u
upanove sestre.

~ 111 ~
 VELIKI SUD

Nakon tih odredbi, uvjerivi se da je zarobljeniku nemogue bjeati, uputi se Davor k

opini.

A Draeni se baci na klupu, lei kao mrtav i podaje se potpunoj beutnosti.

*****

Sve to je ivo i zdravo u Turopolju izalo je iz kua. ene su ostale pred kuom u
dvoritu ili su se sakrile negdje u blizini opine, iza ikare i odande promatrale i
sluale to se dogaa.

Svi mukarci su pred opinom. U skupinama raspravljaju: obnavljaju dogaaj rije po

rije, sliku po sliku.

Otkrivena je zagonetka koja ih je tako nemilo uhvatila za vrat. To otkrie se survalo na

njih i nisu dospjeh da sve to shvate i pokuavaju sada osvijetliti pojedine dogaaje,
povezati ih kako bi mogli razumjeti to je sve to bilo.

Sud, osuda, Jelenko, Draeni i sve to se odigralo posljednjih mjesec dana otkako je
crveni oklopnik zavladao njihovim krajem, opetovano ralanja sad jedan, sad drugi i
uvijek nalazi ljubopitnih sluatelja.

Gotovo su se bacili na mlade plemie koji su drugovali s Jelenkom i Draeniem.

Zaokruili ih i gotovo nagradili da im ne mogu umaknuti i prisiliti ih da im
razjanjavaju jo jednom

A kad im bude sve potpuno jasno kako je i zato Slavimir Draeni poinio svoja
nedjela, u njihovim duama uskrsne jedno pitanje:

Gdje je sada? Kamo su ga odveli? Zato nije izvrena osuda? Zbog ega mu je Jelenko
poklonio kaznu? Kako bi smio ostati nekanjen takav zloinac? Takav izdajica?

imuni im razjanjava zbog ega je Jelenko odustao od osude. Oni prosvjeduju,

smatraju to nepravdom, dok su plemii od banderija shvatili Jelenkov in kao
plemenitost, manji plemii i puk smatraju to nepravednim pomilovanjem. Pogledi
umiruje ljude i objanjava im da e sivi oklopnik obraunati s njim kako treba.

ekaju i ne miu se ispred opine.

Tamo podalje straare Jelenko i Davorov sin etu lukavakih vojnika. Jelenko je
razvezao vreu u koju su bili sklonili iskopane povelje, pozvao plemia Modeca i
seljakog plemia Lektoria i svakome predaje njegovu krinjicu.

Ne veli im nita, ali im su primili opet svoje blago, puni su veselog klicanja.

- Brzo se vratila k nama slobodica naa - veli Lektori i pogleda Jelenka i ba je

primam iz ruku onog kojega su toliko kleli.

- Ostavite to - hladno ga uutkava Jelenko.

~ 112 ~
 VELIKI SUD

Odmah se udaljava, pa ide svojem novom prijatelju sinu Davora Antolkovia i obojica
raspravljaju ivo i tiho, ekajui da se vrati Davor.

Od asa do asa dolaze k njima ljudi i trae razjanjenje zato Jelenko nije izvrio
kaznu. On ih uvjerava da je samo odgoena jer s njim ima izravnati jo neke obraune.
Uvjerava ih da e biti zadovoljni kad saznaju kome e donijeti slobodu, ba to to nad
Draeniem nije izvrena osuda.

Napokon se cestom sa strane upanova dvorca pojavi Davor s nekoliko svojih momaka.
im ljudi opaze da ne vodi sobom zarobljenika, die se buka:

- Gdje je izrod? Zar ste ga ostavili vjerenici da ga miluje?

- Nemojte, ljudi. Odbacila ga je - veli netko.

- Slabo je vjerovati eni.

Sivi oklopnik ide u susret Jelenku, s njim se sporazumijeva, a onda ulazi u opinu. Tu
je naao suce, skinuo je vizir s lica, obrisao znoj i stao im razjanjavati.

- Poto je Jelenko odustao da izvri osudu i oprostio mu, sud vie nema to rei, nego
da se Draeni otpravi u progonstvo. Nikad vie ne smije stupiti na turopoljsko tlo. Ali,
ujte gospodo, ako ga sada i odvedemo iz Turopolja, on e se vratiti, i to u estitoj
pratnji.

Kapetan banderija upravo je uao u sobu i sluao Davorove rijei i odmah se pridrui
njegovu mnjenju:

- Ali mi smo mu morali suditi po zakonu, ne mislei hoe li se on moi vratiti s vie ili
manje momaka, po zakonu mu ne moemo nita drugo uiniti opravdavao se sudac -
kad ga je Kuevi pomilovao.

- Istina je, vi niste mogli nita drugo uiniti, a nama je jasno da e on otii u
progonstvo i vratiti se u Lukavac, ali mi ne smijemo dopustiti tom ovjeku da nam tako
jednostavno izmakne. Zadrat emo ga kao zarobljenika i preko njega ishoditi slobodu
eni Damira brezovakog.

I sada im razlae sve to je odluio. Ponovo su ga sasluali i odobrili sve to je

predloio.

- Vi nemate nikakve odgovornosti. Ja u ga toboe voditi na kraj Turopolja i on e

mirno ii sa mnom jer ga ja utim od ogorene svjetine. A kad izaemo iz Turopolja,
proglasit u ga svojim zarobljenikom. Svezat emo ga i odvesti dotle drati kod sebe
dok nam Pencinger ne izrui Gordanu.

- Kad ete u Lukavac javiti svoju odluku?

~ 113 ~
 VELIKI SUD

- Ve sam poslao onamo svojeg pouzdanika i nadam se da u jo danas dobiti odgovor

Zato sam odluio ekati ovdje s mojim momcima, pa bilo do kasno u no, dok mi
Pencinger ne javi odgovor.

- Kad je va poslanik otiao k njemu?

- Onog asa kad je Kuevi predao Draenia gospoici Vileni.

- Dakle, sve ste unaprijed pripravili?

- Tako je, gospodo. Ovakve se stvari moraju brzo zavravati. Neprijatelj ne smije imati
vremena da mnogo razmilja. Mi sada ekamo Pencingerov odgovor. A vas molim:
umirite ljude, recite im da je Draeni otiao u progonstvo i nastojte da ljudi odu to
prije svojim kuama, jer uveer elim odvesti Draenia da nitko nita ne vidi.

Teko e biti svijet maknuti ispred opine.

- Neka kapetan banderija odredi da svi idu kui. Ako jo danas ne izmijenimo
zarobljenike, odvest u Draenia. Kad bude kod mene, nitko ga ne moe traiti u
Turopolju. Moj e pouzdanik ve prema tome izvijestiti Pcncingera.

- A to emo sa zarobljenim vojnicima grada Lukavca? - zapita kapetan banderija.

- Vidjet emo kakav nam odgovor donosi moj poslanik. Prema tome emo se ravnati. Vi
se svakako vladajte kao da sam i vas zarobio, jer tako je i bilo.

Dok oni du ledine odluuju u bunim raspravama o prolim asovima koji su se ovdje
odigrali, ljudi se poinju pitati: a to e biti sada? Svi znaju da e ti dogaaji imati
velikih posljedica. Svi oekuju odmazdu za Draenia. Svi upiru pogled prema mladoj
umi iznad koje vire tornjevi grada Lukavca. to se dogaa tamo u onom dvorcu,
udaljenom od njih samo sat brzog jahanja?

to snuju tamo? - pitaju se svi i pomalo se sadraj njihova razgovora pretvara u

nagaanja za budunost.

~ 114 ~
 VELIKI SUD

BRAT I SESTRA
Jasenka se brzo oporavila od nesvjestice u koju je pala, rtvom, sluajui prizor pred
sobom. Dogaaji su prolazili kroz tijelo i duu i srce. I napokon je shrvali.

Ali sad je ve potpuno jaka i svjea i razmilja o svemu to se dogaalo. Ipak joj se ini
da sve to sanja i da je sve to samo umislila po svojoj vlastitoj elji i nita se nije zavrilo
onako povoljno za njezina brata kako je ulo njeno uho. Ona samo lomata rukama i
plae od sree.

Jasenka ide na trijem i dozivlje arka. Ali njemu nigdje ni traga. Djevojka nemirno luta
dvorcem, oekujui nekoga da joj javi to je bilo u upanovu dvorcu. Sluge joj
pripovijedaju stvari koje ne moe vjerovati.

Najposlije se na cesti pojavi arko, jaui kasom. Njegova urba otkriva joj da nosi
neku vanu vijest.

Jedva ga je doekala na trijemu. Njegovo lice sjaji od radosti.

- Gospoice Jasenka, evo me, ravno dolazim ispred opine. Govorio sam s mojim
dragim gospodarom.

- Je, li sretan, nasmijan?

- Jo uvijek je neto udno u njegovu licu. Tako je ozbiljan i mrk kao da nije on
pobjednik.

I on se sagne k djevojci i apne, mirkajui preko na upanov dvorac:

- ini se zbog nje tamo nije dobro u njegovu srcu. Ili moda kakva druga briga? Ne
znam.

- A to je bilo u dvorcu? To mi kazuj. Jesi li uo na svoje ui?

- Kad sam vidio kamo zaokree povorka, potrao sam iza ograde i uo ba sve. Ali
najprije da vam izruim poruku gospodina Jelenka. im sam mu se pribliio, odmah
me zapitao da li ste vi i gospodarica u Zagrebu. Rekoh mu da vi niste htjeli otii. Onda
sam mu priao kako smo sluali iza onog grma i kako ste se onesvijestili, a gospodar
mi ree da vas eli vidjeti.

- Doi e u dvorac, je li?

- Ne, gospoice Jasenka, rekao je da ne eli dolaziti ovamo. Tamo prijeko je dvorac
upana, a gospodar nee da bilo koga od njih vidi. Zato vas moli da se lijepo obuete i
doete pred opinu.

- Ja da doem dolje meu tolike ljude?

~ 115 ~
 VELIKI SUD

- Da, on to eli. Znate kako je rekao: "Hou da Jasenka sie ovamo, neka je vide svi
koji su je zbog mene prezirali."

Radost joj rastvara oi. Shvaa svojeg brata. Zna to on misli i eli. Mora se pokazati
pred svima koji su je zbog njega prezirali, jer je to njenim patnjama zadovoljtina. I
odmah upita:

- Je li dolje gospodin imuni?

- Jest, i on je dolje.

- I gospodin Arbanasi?

- Naravno i on. Svi oni stoje u klupku, njih dvadesetorica koji su sumnjiili mojeg
gospodara. Svi su ili protiv njega i srce mi je bilo rana, gospoice, a ipak sam uvijek
mislio: kako moe takav ovjek biti zao kad je sa mnom i sa svakim tako dobar?

- To je bio i Draeni, ali samo zato da im omili.

- Istina je, a moj gospodar je nama dobar i kmetovima zato jer je dobar.

Na njena nova pitanja brzo joj ispripovijedi to je bilo kod upana. Jasenka pozorno
slua, a onda odlazi u sobu da se odjene.

"To je, dakle, bio njegov obeani svadbeni dar? Nikad mi Jelenko nee dokazati da
Vilenu ne ljubi, branio se on koliko mu drago. Pa ipak. kako ju je osramotio."

Pozvala je brzo gazdaricu da joj pomogne u odijevanju.

"Jelenko hoe da se lijepo obuem. To u uiniti!"

I sa svom pomnjom slade eljati lijepu bujnu kosu i uplee arene nizove u tamne
pletenice. Uzima ogrlicu oko vrata. Na tamnu kosu oko bijelog ela svezala je vrpcu
izvezenu svjetlucavim zrnjem. Duge vrpce sputaju se niz ramena.

Ovako ureena izala je u dvorite, sjela na konja i u pratnji Jelenkova pouzdanika

arka odjahala pred opinu.

Ve izdaleka razabire svjetinu to je pokrila itav veliki prostor ispred opinske zgrade.
Sve joj u oima trepti. I sva podrhtava od nekog velikog predosjeala. Toliko je tamo
ljudi da nikoga pravo ne razabire. Jo prije nego to je stigla, silazi s konja. Poravna
haljine, pa onda ide sve blie opini.

Osjea da se svi okreu k njoj. Pozorni joj pogled odmah uoi imunia. Arbanasia i
Smiljana Poglcdia. Ne gleda ih, ali razabere da su sva trojica okrenuli onim smjerom
kojim ona dolazi. Zna da gledaju u nju. Uspravlja se i podigne glavu, pa ide kao mlada
paunica. Gipki njezin djevojaki struk sve se skladno previja. Tamne pletenice u brzom
hodu ljuljaju se niz pupoljaste grudi. Arbanasi osjea kako mu je zakucalo srce,
imuniu je nestao dah. Poglediu je u oima divljenje. Ostala muka mlade osvre se

~ 116 ~
 VELIKI SUD

k njoj, dok ona visoko digne malu lijepu glavu. I Arbanasi i imuni kroe neto blie
da bi svrnuli njezinu pozornost na sebe. Ali uzalud. Ona ne trepne okom, ne okrene ni
asa svoj pogled k njima, premda posve jasno vidi njihove namjere da je ele pozdraviti.
Ali ona to nee i prolazi kraj njih ponosno, dok oni apu:

- Kao da se umila sunanim sjajem - veli Pogledi.

- I oi joj se krijese - apne Arbanasi.

- ini se u toj haljini kao da je ruiasti oblai pao na ledinu veli imuni.

- Nije nas ni pogledala.

- Ima i zato - uzdahne imuni.

A nju zahvati val radosti. Ganue je potrese, spazivi Jelenka. asak je usporila hod od
straha da bi se mogla spotai i pasti. Jelenko pohita prema njoj. Priini joj se da
nikada nije bio tako ponosan, tako junaan i lijep. Ne vidi njegove upale blijede obraze
i smatra ga kraljem koji dolazi okrunjen lovorom s bojita. Prua prema njemu ruke i
duu i srce;

- Jelenko, brate moj!

I njime je zavladalo tronue, ali ga zadrava i pouri se. Svi gledaju samo Jasenku,
najdraesniji cvijet ovog kraja. U njihovim je oima kao prikaza neke vile to je sila na
ledinu. Svi osjeaju ganue to obuzima brau u asu sastanka, nakon golemih
prepaenih boli i nevolja.

vrstim korakom pristupi Jelenko k njoj, obujmi je i privine k sebi. Nju ostavlja snaga.
Sva je drhtala, a iz grudi joj provali jecaj.

- Jasenka, ne smije plakati. Budi jaka, svi te gledaju. Ne smije pokazati slabosti.

im je to spomenuo, ve se uspravila i smogla snagu. Suzdrava se i smijei,

prislonivi glavu na njegove grudi pa mu gleda u oi:

- Teko je bilo. Jelenko, strahovito teko.

- Znam, osjeao sam koliko patite ti i majka.

- Majka nije znala nita. Vjeto sam pred njom sve sakrivala i na vrijeme je otpremila u
Zagreb.

- Barem ona nije muila muku. Sama si nosila boli.

Samo je potvrdila glavom jer se ne usudi govoriti da ne bi zaplakala.

- Vjeruj mi, Jasenka, savjest me esto prekoravala zbog tebe i majke, ali sam to morao
izvriti. Oprosti mi to sam ti zadao boli.

~ 117 ~
 VELIKI SUD

- Ne, ne. Morao si. Sad razumijem sve. I svaka mi je pretrpljena bol danas velika
radost.

- Zbog mene su te prezirali, zbog mojih ina te imuni nije zaprosio. Znam to i mene
boli.

- Ne smije te boljeti. Mene nita ne boli.

- Moda ipak?

- Ne, uistinu me nita ne boli. Radujem se. Iskuali smo barem tko su nam pravi
prijatelji.

- Da, iskuali smo. Moja rana razoaranja jo nije zacijelila.

Sve joj to govori, drei je jo uvijek u naruju. A ljudi samo iz prikrajka pogledavaju,
samo njihovi skriveni pogledi svjedoci su njenog usrdnog sastanka brae.

- Jasenka, strahovito si patila, znam.

- Ne zna to je palo na moje srce?

- to, Jasenka?

- Oklop, crveni oklop. Nala sam ga u staji, zakopala sam ga. I tada se pojavi na
prozoru muka glava u eljeznom viziru.

- Nisi mogla slutiti tko je to?

- Pseto je tako veselo skakutalo i nije lajalo. Tada sam mislila da si bio ti. arko je te
veeri govorio tako smeteno, a opet. . .

- Dobro si slutila. Bio sam ja.

- Zato se nisi javio? Zato mi nisi razotkrio emu uva taj oklop i krinju?

- Rekoh ti na rastanku: utnja kao u grobu, potpuna utnja, to je jedini put da izvrim
svoju zadau, da naem istinu. Zadao sam rije svojem zatitniku da se ni pred kim
neu odati.

I dok njih dvoje razotkrivaju svoje osjeaje, pozove Velislav Arbanasi Cvjetka imunia
ustranu.

- Kad sam vas danas pratio, gospodine imuniu, na vaem putu u susret crvenom
oklopniku, mislei da se pod vizirom skriva Jelenko, rekli ste da kanite od njega
isprositi Jasenku i usreiti je. Nisam vas dosad imao kada pitati: to to znai?

- Kad ve pitate, rei u vam: dolazio sam tako esto k mladom Kueviu zbog sestre.
Srce mi je eznulo za njom. One veeri, poto je Jelenko oteo zastavu, htio sam je
zaprositi u brata i u majke. On mi je tada ispripovjedio to se dogodilo i upozorio me da

~ 118 ~
 VELIKI SUD

se ne prenaglim jer njega eka borba u kojoj e moda poiniti teih stvari nego to je
otmica zastave. I nisam je isprosio niti sam joj to rekao.

- A ona vam je bila sklona?

- Kad ovjek voli, onda se i nada. Znao sam to: kad je na Jelenka pala sumnja da je
otkrio urotu, otjerala me prvi put, a poslije svaki put kad sam doao k njoj zbog brata,
i njezine su rijei bile kao bodei.

Arbanasi osjeti potrebu da prizna istinu i sa svoje strane kad je izmamio priznanje od
imunia.

- Onda smo, gospodine, obojica jednake sudbine. I mene je uhvatila ljubav. Ali. kad je
Jelenko bio posut sramotom, govorio sam joj da je zbog brata nitko ne moe uprositi.
Ona mi je govorila grubo, otresito i okrenula mi lea.

- Dakle, zadesila nas je ista sudbina, ali sad je pitanje: kako e sve to zavriti.

- Ako je udi kao njezin brat, nee biti dobro ni za vas ni za mene. Ostat e ponosna i
uvrijeena kao i on.

- Kad se zatalasalo jezero smiri, opet je mirno i glatko kao zrcalo.

- Da, gospodine imuniu, samo tko e se ogledati u tom zrcalu: vi ili ja?

Ponajprije, ne znamo, hoe li Jelenko jednog dana s nama obnoviti prijateljstvo ili nas
zabaciti. Ni asa se nije ogledao na nas pa ni na vas s kojim ste tako usko prijateljski
vezani.

- Mislim da je pravo to veli Mrnjavi: kad se smiri, opet e biti s nama dobar kao
prije.

U tom sluaju opet emo doi u Jasenkinu blizinu, gospodine. Polako e se zaboraviti
na sve, a staro prijateljstvo opet uskrsnuli.

- Ako se to dogodi, bit emo opet u blizini Jasenke.

- Razumijem na to nianite. Onda bi se moglo dogoditi da Jasenka prema jednom od

nas dvojice iskae sklonost

- Da, to mislim i ne bih htio da se zbog toga meu nama razvije neprijateljstvo, da se
takmiimo i zamrzimo.

- Sasvim se slaem s vama. Ako vam je s voljom, mogao bih neto predloiti.

- Recite. Moda mislim i ja tako.

- Da se meu nama ne razvije neprijateljstvo koje bi moglo nastali evo to emo raditi:
nijedan od nas ne smije nita uiniti na tetu drugoga.

~ 119 ~
 VELIKI SUD

- Prihvaam, gospodine imuniu.

- I jo neto: ako jedan izmeu nas opazi da mu Jasenka iskazuje vie panje ili da mu
je priznala sklonost, mora to saopiti drugome da se povue i da uzalud ne gaji nade.
Bilo bi smijeno i neasno da se meusobno borimo i da, na primjer, stradavam ja, dok
je ona ve poklonila svoje srce moda vama.

- I obratno, zato prihvaam va prijedlog.

- Pogledajte je kako se divno smijei svom bratu. Dok ona tamo s njim avrlja, zadajmo
jedan drugome asnu rije da emo postupati viteki i asno.

I oni prue jedan drugome ruku. Jelenko je uzeo za ruke Jasenku i poveo je ledinom.
Njeno je lice okrenuto prema obojici plemia, a imuni upozori Velislava:

- ini mi se da nas je sad pogledala.

- Jest. Sasvim sigurno, mi smo joj upravo nasuprot. Ali ve njezine oi gledaju Jelenka
Zar je osjetila da smo pruili ruke zbog nje?

- Taj pogled udario nam je peat na nae asne rijei. I mi emo ih odrati.

- Jest, odrat emo.

Jelenko i Jasenka polagano koraaju ledinom. Oboje su pogledali prema Arbanasiu. I

brat i sestra neto su odue promatrali kako mladi ljudi pruaju ruke. Jasno im je da
su se o neemu morali sporazumjeti, ili o neemu se pogoditi, ali nita ne pitaju niti
drugom spominju svoje opaanje. Duboko su u razgovoru o sebi:

- Jelenko, zar nee kui?

- Ne mogu i ne smijem. Mogli bi misliti da ih izazivam svojom prisutnou ili jo togod

gore. Meni je mnogo drae da ih ne vidim. Kad na dvorac ne bi bio tako blizu
upanova, svakako bih se navratio.

- A kamo kani? Gdje e stanovati?

- Ne mogu ti o tome nita saopiti.

- Zar kani otii daleko i ostaviti mene i majku? Moda ide na bojno polje, Jelenko?

- To mi je duboka elja. Ali to u uiniti i kamo otii, zavisi o tome to odredi moj
plemeniti zatitnik.

Njezinim djetinjim licem odrazi se sjeta. Ona uzdahne:

- Slutim da e te on oteti nama, ali spasio te i mora ga sluati.

- Ne tako, Jasenka. Ni on jo pravo ne zna to e biti. Ne zaboravi: tamo je Lukavac. I

Pencinger i knez Brandenburg. I tko zna to nam prijeti. Malo prije si mi pripovijedala

~ 120 ~
 VELIKI SUD

kako si se susrela s dvorskim lakrdijaem i to ti je sve rekao i kakvu mi je poruku

poslala gospoda Gordana. Dakle, ima jo dosta poslova za mene.

- Zar ti nije o tome govorio arko kad je krenuo s tobom na sastanak? Znala sam da
ide, makar je poricao.

- Jest, rekao mi je. I ve sam sa svojim zatitnikom sve ugovorio! Nadam se da emo
uspjeti spasiti Gordanu zajedno sa sinom. Meni je dunost da idem za nju u borbu.
Kad su me svi prezreli i kad me ponizila ona tamo u upanovu dvorcu, jedina Gordana
uzela me u zatitu i obvezala vjenom zahvalnou.

- Koja teta da lakrdija nije htio kazati kakvu osnovu ima gospoda Gordana i na koji
bi joj nain ti mogao pomoi? - veli Jasenka zamiljeno.

- Moj zatitnik i ja ve smo sve ugovorili i vjerujem da e nam Lukavac biti prisiljen
izruiti Gordanu. ekam glasnika i odmah emo sve znati.

- Ako se prevarite i Lukavac ne izrui Gordanu?

- Imamo u ruci jako oruje, jer osnova mojeg zatitnika najsigurniji je put do Gordane.

Ona se malo zaustavi, dosjetivi se.

- Sada mi pada na um. Priao mi je arko da je gospodin kanonik Benko boravio prije
nekoliko dana u Lukavcu s nekim mladim papinskim poslanikom. Ba onoga dana
susrela sam se s lakrdijaem. Moda je to njemu poznato.

- Daleko bi mi bilo sada otii na Kaptol da ga pitam, a ono to mi kanimo, rekoh

siguran je put do Gordane i njenog sina. A sad, Jasenka, posluaj i sutra kad sve
uredi u dvorcu, spremi se na put k majci u Zagreb.

- Zar se neemo prije vidjeti?

- Hoemo. Doekat u te na cesti kraj kipa i dati ti nekoliko mojih momaka da te prate
sve do prijevoza na Savi Ako se sve dobro svri, i sam u s tobom.

- Koliko e se majka radovati kad joj donesem radosnu vijest.

- Sve joj kai kako je bilo i spomeni joi priu koju mi je dala na put kad sam odlazio
prije one urote od kue. Sjea li se? Priu o Ratimiru i Nosimiru. Reci majci da se
pria djelominu izvrila. Nisam ubio svojeg protivnika, ve sam otkrio njegovo
neasno lice. Ali to je strahovitija kazna nego da sam prolio krv.

- Kako e biti ponosna na tebe, Jelenko, kao to sam ponosna i ja.

I ona mu se nasmijei. Ve su se pribliili onom mjestu gdje stoje Arbanasi i imuni

Jasenka je sva zarumenjena od sree i blistava, ponosna. I upravo prolazi kraj
Arbanasia i imunia udaljena od njih nekoliko koraka. Ali kao da ih ne vidi. I
mladim se plemiima ini da je i ona ispunjena odmazdom kao i njezin brat.

~ 121 ~
 VELIKI SUD

Ni on nije skrenuo pogled k njima. Idu oboje uzdignute glave, ne brinui se za dva
mlada ovjeka koji su ostali iza njih, u svojoj dui postieni, kanjeni, a osjeajui da
su zasluili kaznu.

Jelenko i Jasenka stidi su do arka koji dri konje. Jelenko zagrli sestru i digne je na
sedlo. Jo jednom se nasmijei pa onda okrene konja. Zna da je prate pogledi dvojice
mladih plemia, ali se ne obazire ni na brata da ne bi moda ona dvojica gajili nadu da
se obazire na njih.

A oni kriomice promatraju ruiaste nabore njene haljine koja je pokriva kao ruiasti
oblak sunce. Obojica stoje tu jednako odbijeni, jednako poraeni. Tiho su uzdahnuli, a
ipak kao da njihovi uzdasi skrovito pitaju:

"Hoe li se ona ipak jednom obazreti na njih? I na kojega e pasti njen pogled?"

~ 122 ~
 VELIKI SUD

UVJET SIVOG OKLOPNIKA

umom uti lie, pucketa granje. ulja se eta. Na elu joj je oklopljeni jaha. Ispod
uzdignutog vizira viri Pencingerovo mrko blijedo lice. Iza njega drugi jaha, Draeniev
kastelan Luci. I njegov pogled pomno istrauje pred sobom umu. Konji jedva prolaze
uskim prostorom izmeu debelih stabala. Svi se ure.

Tada se uma prorjeuje i svjetlost pada na jahae.

- Stanite! - zapovijedi Pencinger i mahne rukom svojem pouzdaniku, uvaru umskog

dvorca Stanislavu. Ovaj daje znak ostalima to idu za njima i jedan po jedan sustaju.
Luci se priblii. Lice lukavakog kastelana odaje krajnju zabrinutost. Dugo razmilja,
dok napokon ne oslovi Draenieva kastelana Lucia.

- Dalje ne moemo. uma je ve rijetka, mogli bi nas Turopoljci opaziti.

- Moramo se ovdje zaustaviti, gospodine barune, ve i zato to sam na ovom mjestu

roio svojeg glasnika.

- Hoemo li dugo ekati na njega? Nestrpljiv sam.

- Ne, gospodine kastelane. Mladi je hitar, brzo e sve saznati i jo bre dojahati. Mi
smo se zadrali u umskom dvorcu i dok su se vojnici spremali, ve je proao itav sat.

Pencinger je bijesno dahnuo.

- Kakvu golemu odgovornost nosim prema Draenievu i njegovu ujaku, a nita nisam
kriv. Lijepo sam ga pouio to mora raditi. Sigurno nije posluao, inae ne bi pao u tu
prokletu stupicu.

- Vjerojatno je tako kako veli vaa barunska milost, a opet, moj gospodar sve to ini,
mnogo puta promisli. Nikad se ne prenagli.

- Ba mi je zato sve to nerazumljivo. Osigurao sam ga sa svoje strane i najvjetijim i

najgoropadnijim ljudima i najbolje plaenim, dakle, ne mogu razumjeti zato bi ga
ostavili.

- Momak mi je priao da ga nisu ostavili. ak nisu dospjeli ni u borbu, jer su sivi

napali i opkolili jedne i druge vatrenim orujem i onemoguili svaku bitku.

- I opet sivi. Tko su ti ljudi? Kako su mogli dospjeti tamo pa jo s vatrenim orujem?

- Sto puta se pitam i ne mogu se dosjetiti.

- Zato se niste bolje uputili, gospodine Luciu?

~ 123 ~
 VELIKI SUD

- Nisam smio otii pred opinu da potanko izvidim. Bili bi me odmah prepoznali i ne
bih vas mogao izvijestiti, gospodine barune, niti bih mogao neto poduzeti da
oslobodim svojeg gospodara.

- Jest, moramo ga osloboditi, pa makar sivi poubijao polovicu mojih ljudi. I onako ta
gamad nije za drugo. U posljednje doba pribavili su mi samo poraze. A sada, eto,
polovica ih nedostaje. Kako u izvesti svoj plan?

- Idemo li u obranu gospodina Draenia jo prije veeri?

- Najprije moramo saznati to se s njim dogodilo i gdje se nalazi. Ako sada navalim
pred opinu, mogli bi ga ubiti, jer su ga sigurno zadrali u zatvoru. Dok je u njihovim
rukama, moram biti oprezan.

Luci potvrdi, a Pencinger uuti i razmilja. elo mu je namrteno. Neprestano gleda

kroz prorijeenu umu, preko ikare i oranica.

- Va momak ipak odve dugo izostaje. Samo da ga nisu otkrili i uhvatili?

- U odijelu turopoljskog seljaka ne moe nikome pasti na um da trai mojeg momka.

On e uskoro biti ovdje.

Lukavaki kastelan neprestano mrko gleda odakle ima doi glasnik, a pri tom oslovi
bradatog Stanislava i Lucia:

- Tko mi spasi Verboczyjeva neaka, bogato u ga nagraditi.

- I bez ikakve nagrade pokuat u ga oteti.

- Volio bih da su mene zarobili. to e uiniti u Budimu, ako se njemu togod dogodi.

- Opet nastaje utnja. Tada se Luci uspravi i upozori:

- Vidim u ikari nekog jahaa.

- Ne, dvojica su - primijeti Pencinger.

- Jedan je zaostao, a drugi kao da je poao desno.

Obojica prate pogledom jahaevu glavu to katkad proviri iz ikare. Zamalo je

zaustavio konja pred njima i siao odjeven u seljako ruho.

- Dakle, brzo - veli Pencinger - to se tamo dogodilo?

- Strane stvari, vaa milosti - veli momak.

- Ubili su ga? - upade lukavaki kastelan gotovo bez daha.

- Ne znam, nisam nita uo, ali sudili su ga.

- Sudili? Kakve su to budalatine? Govori to zna?

~ 124 ~
 VELIKI SUD

Mladi stade pripovijedati to je uo od seljaka kako su Draenia sudili pred opinom,

predali ga Jelenku i kako ga je on vodio upanu u njegov dvorac. Svaku rije prati
Pencinger s poklikom, a onda upadne:

- Dakle, taj Kuevi nije izvrio groznu osudu?

- Nije. Ljudi se zbog toga bune.

- Ali gdje je gospodin Draeni?

- Ne znam, vaa milosti. Nitko to ne zna od onih ljudi koji stoje pred opinom. Sivi
oklopnik vratio se od upana bez njega.

- Dakle, od upana Berislavia dalje nitko ga nije vidio -opetuje Pencinger i okrene su
Luciu. - Bila bi srea za njega kad bi ga upanova kerka ljubila, jer bismo se mogli
nadati da e ga uzeti pod svoju zatitu.

- Sigurno ga ljubi. Na to bih se prisegao - odgovara Luci s potpunim uvjerenjem.

- Varate se. Kad sam poslao upanu svojeg ovjeka s prijetnjom da e Draeni izgubiti
ivot ako ne prihvate uvjet, otklonili su ga otac i ki.

- Otac je to uinio, ali nikako ona.

- Poslanik je bio prisutan kad je ona sama rekla da otklanja.

- Uostalom, reci - okrene se Luci svojem momku - to su ti kazali: kako se Vilena

drala kad su doveli Draenia?

- Nisam pitao za nju, samo za osudu. Pred opinom gospoicu nitko ne spominje, svi
samo govore o njemu, osudi i o Kueviu - odgovara momak, a Luci doda:

- Ali ja sam vrsto uvjeren, gospodine barune, ako je Kuevi predao gospodina
Draenia Vileni, ona e ga sakriti.

- Jo imam neto saopiti vaoj milosti - veli momak. - Cestom sam sreo jednog jahaa
i ree mi da ide u Lukavac. Pitao sam ga koga tamo trai, a on ree da nosi vanu
poruku iz Turopolja gospodinu kastelanu Pencingeru.

- Do vraga! Poslao si ga u Lukavac da opet gubim vrijeme.

- Odmah sam mu rekao neka me eka tamo u ikari dok mu ne javim gdje se nalazi
gospodin barun.

- Smjesta pojuri i dovedi ga.

Momak skoi u sedlo i pohita da izvri zapovijed, a Pencinger malo odahne:

- to mislite Luciu, taj bi mogao biti od Draenia?

~ 125 ~
 VELIKI SUD

- Ili moda koji od mojih momaka. Oni su ostali u upanovu dvorcu kad sam ja otiao.

- Svakako nam nosi neto vano. Sve bih dao kad bih mogao dobiti Draenia u ruke
iva i zdrava.

Nisu dugo ekali, jer Luci opazi:

- Eno, ve ih vidim pred ikarom. Dolaze. To je bio onaj jaha to smo ga vidjeli da
zaostaje. Odmah e nam biti jasno kakvu nosi vijest.

Od uzbudenosti Pencinger nita ne odgovori, ve ide u susret dvojici jahaa. Luci i

Stanislav ga slijede. Napokon je momak doveo nepoznatog konjanika. Ovaj smjesta
sie sa sedla. Pencinger omjeri njegovu pojavu. Mlad momak, plavokos, po odijelu
sudei turopoljski kmet. Lice mu je zapraeno, pogled i dranje ravnoduno. Polagano
pristupa Pencingeru.

- Vaa milost lukavaki kastelan barun Pencinger? Ve sam vas vie puta vidio kad ste
projahali cestom u Medvedgrad.

- Ti si odavde? - pita Luci mjesto lukavakog kastelana i svako mu pitanje i odgovor

prevodi na latinski.

- Nosi neku vanu vijest?

- Rekli su mi da je vana - odgovara mladi ravnoduno.

- Tko te alje kastelanu grada Lukavca?

- Sivi oklopnik.

Pencinger i Luci se sporazumijevaju.

- Da, taj sivi je sve skrivio - razjanjava on i nastavi pitati:

- to poruuje oklopnik?

- Poruuje da e njegovoj milosti barunu Pencingeru predati onog pospodina to su ga

zarobili, kako li se zove? Da, gospodina Draenia.

- Ali trai otkupninu? Je li?

- Da, naravno.

- Novaca? Koliko hoe? to je rekao? Koliko novaca? Kako si blesav. Zar ne zna brzo
govoriti.

- Nisam ja uen ovjek.

- Glupane, govori. to trai za Draenia?

- Trai da bi vaa milost njega izmijenila s gospodaricom Brezovice i sinom.

~ 126 ~
 VELIKI SUD

Iznenaeno pogleda Luci Pencingera. a ovaj apne latinski:

- Prokleti lupe. Zato ga je zarobio da moe traiti izmjenu.

- On trai Gordanu za mojeg gospodara.

- Taj me estito uhvatio u stupicu. Sada valja pametno postupati da me ne prisili na

predaju.

- Gospodine barune, nee on nizato drugo predati gospodina Draenia, ve jedino za

Gordanu? Ali da vidimo, ima li jo kakva poruka?

- to je jo poruio sivi oklopnik?

- Rekao je neka kastelan odmah alje odgovor.

- To je sve to je rekao?

- Da, vaa milosti, sve. Samo jo ovo: ako kastelan ne pristane, nikad vie nee vidjeti
zarobljenog crvenog oklopnika gospodina Draenia. Ako pristane, neka se izmjena
izvri odmah.

- A gdje se sada nalazi Draeni? U Opini? - pita Luci zabrinuto.

Momak slegne ramenima i nakrivi usne:

- To ne znam, a ni drugi ne znaju.

Dakle, sivi oklopnik dri gospodina Draenia zarobljenim?

- Zarobio je itav banderij i sve mlade plemie. Nije im dao da se biju s lukavakim
vojnicima

- to bunca, kako bi sve zarobio?

Svi stoje pred opinom i ne smiju se dotai maa. Tako zapovijeda sivi oklopnik. A ima
i ime zapovijedati.

- Valjda nema itavu vojsku?

- Bogme ima A tamo iza opine jo je mnogo njegovih momaka, svi imaju ono prokleto
oruje sto iz cijevi riga vatru.

- Tko je taj sivi oklopnik?

- Ne znam, vaa milosti.

- Pazi ako te nategnem na muila?

- Natezali vi mene koliko god hoete, ne mogu rei kad ne znam nita, nego to vele
drugi.

~ 127 ~
 VELIKI SUD

- Dakle, ipak neto vele? to?

- Da je kriomice doao s bojnog polja. Kako li se ono zove: vojvoda Iloki.

- Vojvoda? Nemogue

- Mogue ili ne. samo velim ono to ujem.

- Mora znati - zagrmi nad njim kastelan Luci.

- Otkud bismo mi u Turopolju znali?

- Oni ne znaju ali ti zna. Uzeo te za svojeg glasnika. Dakle, poznaje te .....

- Moda poznaje, ali ja njega ne poznajem kad je pokriven vizirom.

- Zato bi tebe izabrao za glasnika ako mu nisi pouzdanik?

- Pitao je tamo u opini tko se usuuje otii u Lukavac za jedan dukat? Poao bih ja za
takvu plau i dalje od Lukavca. I ponudio sam se.

- Nisi znao da bih te mogao baciti u tamnicu?

- Ni to nije zlo. Imao bih tamo jesti i na to lei.

Na taj ravnoduni odgovor sporazumijevaju se Luci i Pencinger sa Stanislavom. a

zatim Luci pita:

- Ljudi vele da je sivi oklopnik vojvoda Iloki?

- I ljudi i upan tako govore, a to ja mogu znati.

Luci i Pencinger razgovaraju poluglasno na latinskom. Luci upozori Pencingera

- Ako je vojvoda Iloki ili njegov pouzdanik,mogli bismo zlo proi. Ni asa nee
oklijevati da ubije Draenia ako mu ne damo Gordanu. A vie vrijedi, gospodine
kastelane, Verboczyjev neak nego li ona i sin.

- Meni treba njezino priznanje gdje se nalazi kraljevi kojeg traimo i nita vie Onda je
mogu lako predati. A to ne mogu izvesti danas. Tamo mi je sjeo na vrat mladi papinski
poslanik koji je u rodu s kneevskim dvorom u Ferrari. Svi drugi mi nisu na putu. A
trebam vremena da njega maknem iz dvorca, a onda u Gordanu i sina udariti na
muke i svreno.

- Gordana e vam kazati boravite, a moj gospodar e sjediti zarobljen. Najbolje da

zamijenite zarobljenike odmah.

Blijedoliko lice lukavakog kastelana porumeni. Htio bi dobaciti pouzdaniku psovku,

ali se mora suzdrati da Draeniev ovjek ne bi mislio kako se dovoljno ne brine za

~ 128 ~
 VELIKI SUD

gospodara. Ionako je sav izvan sebe od brige da ne izazove nemilost predstavnika

budimske vlasti. I mora se ispriavati.

- Ne bojte se. Luciu. Sve u to udesiti. Prevarit u i Gordanu i njih, samo da mi je

saznati gdje se nalazi Draeni.

I uputi Lucia neka ispita momka. Moda se ipak nekako zaplete pa e izlanuti to bi
ih moglo dovesti na trag zarobljeniku. Draeniev kastelan uini jo posljednji pokuaj:

- Razmisli, mome, brzo: hoe li da ti objesim oko vrata kesu novaca, ili ue?

- Mojem vratu bolje pristaje kesa.

- Onda reci gdje se nalazi gospodin Draeni?

- Pol kese koju mi obeavate dao bih onom tko bi mi rekao gdje je. Ali otkud bih ja
znao kad ne zna nitko?

- Sluaj. Sigurno je u opini. Tamo imaju zatvor.

- Da je u opini, ne bi svijet koji tamo stoji prigovarao i bunio se jer su ga odveli nekud
cestom, a nisu ga ostavili u opini kako su ljudi htjeli.

Ta se izjava podudara s onim to je Luciev momak doznao u selu da od upanova

dvorca dalje nitko nije vidio crvenog oklopnika. Luci se uhvati te okolnosti i brzo
upada:

- Dakle, odveli su ga u upanov dvorac i tamo je ostao?

- Kamo su ga vodili u povorci, vjere mi, nisam mogao znati, jer nas kmetove nisu
pustili da idemo s njima i ostali smo pred opinom.

Ponovo se Luci sporazumijeva s Pencingerom, a onda pita glasnika:

- Gdje sivi oklopnik eka odgovor gospodina lukovakog kastelana?

- Tamo je pred opinom sa svojom vojskom.

- Vrati se k njemu i reci: kastelan Lukavca voljan je predati u zamjenu za Draenia

gospodaricu Brezovice.

Momak gleda Lucia, a pokazuje na kastelana.

- Tako je rekla njegova milost kastelan?

- Jest, kastelan je rekao. Ali sluaj dalje: njegova milost nije gospodar grada Lukavca,
nego mora dobiti dozvolu od kneza Brandenburga. Ovaj se danas nalazi na
Medvedgradu i zato ne moe ve danas izvriti zamjenu.

Momak napeto slua kao da se boji da nee zaboraviti.

~ 129 ~
 VELIKI SUD

- Ali sutra u zoru poslat e knezu glasnika. Dakle, sutra moramo itav dan ekati jer
knez spava uvijek do podne. A dok dade privolu i glasnik se vrati, proi e itav dan.
Zato tek prekosutra moemo izmijeniti zarobljenike. Sad zna. Reci da gospodin
kastelan poruuje neka sivi oklopnik prieka do prekosutra, naime, u ponedjeljak pred
podne. Sada jo jednom sve opetuj da vidim jesi li sve dobro razumio.

Najprije razmilja, a onda polagano ponovi itavu poruku. Luci je zadovoljan i okrene
se k Pencingeru i opet prima od njega naloge koje saopuje glasniku.

- Kai da gospodin kastelan poruuje sivom oklopniku neka dobro postupa s

gospodinom Draeniem i on mu jami da e u ponedjeljak jo pred podne izruiti
gospou Gordanu. Jo danas gospodin Pencinger mora dobiti odgovor, prihvaa li sivi
oklopnik njegovu poruku ili ne.

- Razumijem. Jo danas moram donijeti odgovor.

- Bilo bi bolje da poalje pametnijeg od tebe. Ne moe mu se desiti nita zla. Ali donio
nam odgovor ti ili drugi, bit emo ve tamo. Zato kai svojem gospodaru: na e glasnik
ekati njegov odgovor danas kraj drvene kapelice. Nosit e baklju da se glasnici ne bi
mimoili.

- Razumijem, gospodine.

- Sjedaj na konja i pouri. to eka?

- Nita, samo pitam, biste h mi objesili kesu oko vrata kad bih vam donio vijest gdje
uvaju zarobljenika?

- im se radi o kesi, odmah si dosjetljiviji. Ako donese vijesti, ali istinite, razumije,
tek onda moe dobiti naplatu.

- Znam ja, ne moe se tu lagati. Mogao bih i togod rei, ali ne znam istinu i utim.

On pouri, skoi na sedlo i potjera prema ikari. Barun Pencinger pozove svojeg
bradatog povjerenika, uvara kneevskog dvorca Stanislava na vijeanje s Luciem.

- Eto, u kakvu smo zapali nepriliku. Nadao sam se da u danas dobiti u ake
turopoljske povelje i sutra ih zapaliti na lomai, a oni su uhvatili Draenia. To se ne
bih ni u snu nadao.

- I ne biste se mogli nadati, gospodine barune - primijeti Luci - da nije doao taj
prokleti sivi oklopnik za kojeg vele daje vojvoda Iloki.

- Ako je on, zato se skriva pod vizirom? - pita bradati uvar kneevskog dvorca.

- Da ne bih javio u Budim kako vojvoda ostavlja bojno polje i spaava svojeg prijatelja

- Ako je sam gospodin Damir? - primijeti Luci.

~ 130 ~
 VELIKI SUD

- Ili jedan ili drugi - primijeti Pencinger - kralj e teko kazniti onoga koji ostavlja bojno
polje zbog ene. Netko je svakako od njegovih ljudi. Ovdje nemaju vatrenog oruja niti
toliko momaka. I ovaj glasnik veli da je sivi oklopnik opkolio jedne i druge. Dakle,
uistinu ima mnogo momaka, a nije im dopustio da se pobiju, jer je htio imati
Draenia netaknutog da ga moe zamijeniti za Gordanu. udno je to kako je ba
danas dojurio taj sivi kad je crveni oklopnik otiao da iskapa povelje. Sve mi je tu neto
zamreno.

- Nije li se tu upleo Kuevi? - primijeti Stanislav. - Znate da on mrzi Draenia.

Raspravljaju o tome, ali nikako ne mogu nai traak svjetla i razotkriti tajnu. Onda su
preli opet na vijeanje.

- Gospodine barune - zabrinuto e Luci - molim odredite tko ee doekati uveer

glasnika sivog oklopnika kod kapelice.

- Evo, moj bradati Stanislav. Taj se dobro razumije u takve pregovore, a ja u biti u
blizini, skriven sa svojim ljudima, ako bude potrebno navaliti. Svoju sam glavu zaloio
gospodinu Verboczyju za Draeniev ivot kad mi je mladog ovjeka povjerio i uputio
me da ga aljem meu Hrvate.

I nastavi razgledati svoju osnovu:

- Rekao sam da je knez Brandenburg na Medvedgradu samo zato da steknem jedan

dan vremena. To je zbog Gordane. Ona mora otvoriti usta. Mogao bih to izvesti jo ove
noi da mi nije na vratu onaj papinski poslanik. On ne smije nita vidjeti ni uti. Vi
ste, Luciu, lukavi. Sutra ete otii k mladom popu kao poslanik vojvode Ilokoga koji
je, toboe, od kanonika Benka saznao za njegov boravak na kneevskom dvorcu i
molite ga da posreduje u zamjeni zarobljenika. Kad on ode iz dvorca, odvui emo
Gordanu u na umski dvorac i tamo je prisiliti na priznanje. Ali sina u zadrati kao
taoca da je tako prisilim neka oznai pravo boravite malog kraljevia.

- Taj sivi oklopnik trai i sina?

- Ne bojte se. Obui su vratareva djeaka u haljine malog Damira i divno u ih

prevariti. Zamjenu emo izvriti na dva mjesta, i to u umi.

*****

Pranom cestom na oznojenom konju dojuri pred opinu Davorov glasnik, nosei
poruku lukavakog kastelana. Mladi plemi Mladen, vitez od Srednjice. koji je tako
dobro odigrao turopoljskog kmeta, preodjeven u seljako odijelo, izvjeuje podrobno o
svom sastanku s Pencingerom, Luciem i Stanislavom u umi.

- Uspio sam ih zavarati da ne razumijem latinski pa su se sve preda mnom dogovarali.

Pencinger je pristao na zamjenu zarobljenika, ali toboe treba privolu svog gospodara
kneza Brandenburga.

Glasnik podrobno ispria sve to je zapazio. Mlai plavokosi plemi izvijesti dalje:

~ 131 ~
 VELIKI SUD

- Jo vas je dao moliti da lijepo postupate s Draeniem i jami da e u ponedjeljak

zamijeniti zarobljenike. Jo danas eka va odgovor.

Glasnik tono saopuje Davoru gdje je ureen sastanak i naposljetku primijeti:

- Jo mi je obeao punu kesu ako mu donesem tonu vijest gdje se nalazi Draeni.

Mladi prijatelji Jelenko i vitez od Srednjice oekuju odluku svojeg voe. Ovaj neko
vrijeme razmilja, a zatim se okrene glasniku.

- Ovo je vano: Pencinger je naumio maknuti nekog papinskog poslanika iz Lukavca.

To je znak da se pred njim ne usuuju postupati protiv Gordane. Sutradan e ga valjda
na neki nain odvesti iz dvorca da Gordanina sina moe muiti i tako majku prisiliti na
izdaju kraljevia. Dobro je on to smislio. Ali ja u mu zaprijeiti. Ti e sada odmah,
Mladene, otii pred kapelicu i javiti mu da sam dolazim na dogovor.

Jelenko i Mladen estoko se opiru:

- Zamislite u kakvu bismo nevolju pali svi mi da vas zarobe. On se nasmijei

dobrostivo mladim ljudima i zakima glavom:

- Lijepo je da se toliko brinete za mene, ali zaboravljate da sam isto toliko lukav koliko i
Pencinger, a moeda u ga i natkriliti. Dakle, Mladene, pohitaj k drvenoj kapelici i javi
da elim sam ugovarati s gospodinom kastelanom. Sigurno nee biti daleko, neka ga
smjesta potrae. Ja u, meutim, krenuti odavde za tobom i uzeti 20 momaka koji
moraju drmati u pozadini. Kad sazna da e Pencinger doi, bit u na mjestu, a ti me
samo zovi.

- Izvrit u tono va nalog.

Jo mu reci i to da si uo kako sam poslao nekog svog momka s nekom vijesti k velikoj
movari gdje uvaju Draenia. Neka misli da se nalazi daleko od opine i upana. I
neka ga samo ondje trae. Glavno mi je da zametem trag. Ali kai takoer da imamo
neku lozinku koju nikako nisi mogao doznati.

- Sve u izvriti kako ste mi naloili.

- Pograbit u ja ve Verboczyjeva trabanta za iju da sprijeim muenje Damirova sina

i njegove ene. Vidi, ipak sam lukaviji od njega, jer ba tebe Mladene uzimam za
svojeg glasnika. Raunao sam da e on pred obinim momkom razgovarati latinski i da
e moi doznati njihove tajne namjere.

- A ja?- oglasi se Jelenko.- Zar u ostati ovdje skrtenih ruku?

- Ne boj se, i za tebe imam dovoljno posla. A ti, Mladene, pouri smjesta.

Glasnik se uputi da izvri zapovijed, a Davor pozove ispred zgrade u sobu svojeg sina
koji je vani na elu njegovih momaka uvao prilaze k opini. Smeokosi mladi ude k
ocu i ovaj mu nareuje:

~ 132 ~
 VELIKI SUD

- Na sve putove odakle bi mogao doi netko iz Lukavca postavit e strae. Gospodin
kapetan banderija poslat e s tobom ovdanje plemie koji poznaju svaku stazicu.
Zatim valja biti na oprezu na cesti da Pencinger ne bi poslao preostale vojnike k opini.
Tko zna to mu najednom moe pasti u ludu glavu. Nadalje, postavit e strae oko
itavog upanova dvorca. Ti e, sine, ostati na Berislavievu dvorcu dok se ja ne
vratim. Ako uje u noi prasak, znaj: treba mi pomoi i smjesta mi alji pred kapelicu
petnaest momaka. Sve mi se ini da emo se jo ove noi pobiti.

- A to e biti sa mnom? - pita opet Jelenko?

- Sada dolazi red na tebe. Smjesta e odjahati kanoniku Benku.

- Sada na Kaptol? U noi se ne moe preko Save.

- Malo prije mi je gospodin sudac kazao da se kanonik nalazi u svojoj kuriji.

- Da, ovdje je ve nekoliko dana - potvrdi sjedokosi sudac. - Kad ste vi otili s
Draeniem gore k upanu, poslao je svojeg momka da pita to je to pred opinom.

- Prema tome, nai e ga kod kue. elim, naime, da on bude posrednik pri zamjeni
zarobljenika, izveo ja to danas, ili sutra.

- A kamo da donesem odgovor?

- Ravno pred kapelicu. Bude li ve sumrak, javi mi se kad stigne u blizinu sa tri
zviduka. Ako ti uzvratim, doi k meni, ako ne, priekaj, jer u ti se javiti ja. Sve mora
biti tono ugovoreno da mi ne bi moda svojim dolaskom pokvario moj razgovor s
lukavakim kastelanom. Svakako e ostati tamo sa mnom ako doe do bitke, trebat
e mi tvoj ma.

Jo je dao neke upute kapetanu banderija, a zatim povue Jelenka u stranu i potanko
mu saopi svoje namjere.

Uskoro svi krenue pred opinu

Svjetina se uzgibala, osjeajui da se neto dogaa. Davor odreuje da se svi stariji

vrate kuama, s samo sposobni ostanu na okupu. Ali svi pitaju za Draenia, na to im
Davor javlja:

- Smirite se. ljudi. Sutra ete doznati to je s izdajicom i bit ete zadovoljni. A do tada
strpljivo ekajte. Neemo pustiti iz ruku lukavakog uhodu samo ovako.

Napokon povjeruju plemiu kojemu ne vide lice, ali ga je sam upan proglasio
vjerodostojnim.

I stadoe sami odreivati tko ima da ode kui, a tko mora ostati.

Jelenko se bacio na sedlo i pohitao kanoniku Benku, a Davor ostavi opinu s dvadeset
momaka.

~ 133 ~
 VELIKI SUD

Kapetan banderija pozove Arbanasia i Pogledia da budu na uslugu Davorovu sinu i

tono ga upute gdje se treba postaviti strae da se nitko od Lukavana ne moe uvui
neopaen do opine ili do upanova dvorca.

~ 134 ~
 VELIKI SUD

VILENA I JELENKO
Poto je Davor Antolkovi ostavio dvorac upana Berislavia, ovaj se uputio u kuu i
sklonio u svoju sobu. Od pretrpljenog jada jedva se moe drati na nogama. itavo mu
je tijelo slomljeno, a dua umorna. Jedva to je malo odahnuo, ulazi k njemu sestra.
Na trijemu je sluala sve to se dolje zbivalo. Zaplakana i oajna hoe da pita to e
biti nakon strahovitog otkria s Draeniem. Brat je nije ni pogledao. Mrsko mu je to
ga sestra gleda ovako potitena i gotovo se okosi na nju:

- to je? to eka? to hoe?

Smela se, a ipak zapitala:

- to emo sada kad je tolika sramota sjela na vrh nae kue? Prstom e pokazivati na
nas.

- A ja u uzvraati maem - razljuti se on, ali se opet pribere i stade mirno govoriti:

- Tko moe meni neto predbaciti? Sve je Draeni prevario do najvieg i najmudrijeg. I
oni tamo na bojitu ekat e njegovu pomo od pet stotina momaka, a on ih je sabrao
da goni nas. Meni je sada vie do Vilene. Gdje si je ostavila?

- Tamo je u sobi. Sva je izgubljena. A nema krivnje. Djevojka je tolike ljepote, iz tako
ugledne obitelji s mirazom. Ne treba se bojati. Nai e mua.

- Znam to i bez tebe, ali kako e podnijeti tu strahovitu bol? O tome se brini.

- Ne odgovara mi na pitanja i rekla je neka je ostavim samu.

- Lake se snosi bol kad te drugi ne gledaju. Ostavi me.

I brat je tjera i ona sva potitena ode u kuhinju.

Berislavi je nastavio razmiljati. Ne smije poslati nikakvih vijesti banu, svojem bratu,
jer mu je odredio da ne alje glasnika, a i ne zna gdje se nalazi. S bojita ne dolazi
nikakav glas. Sve to se tu dogaa, mora on preuzeti na svoja lea i snositi svu
odgovornost. Kao predstavniku Turopolja, valja mu upravljati ljudima i dogaajima da
ouva itav kraj od jo veih nevolja. Najposlije odlui pozvati k sebi kapetana
banderija i Davora Antolkovia da se posavjetuje to da radi ako Lukavani stanu iz
osvete navaljivati.

Polagano, tiho otvaraju se vrata. Ulazi Vi lena. Blijeda je i izmuena. On gleda u plave
alosne oi i srce mu se para.

- Dola sam, oe, da vam neto kaem - veli ona.

- Sjedni, dijete moje, i reci sve to ti je na dui - bit e ti lake.

~ 135 ~
 VELIKI SUD

Skrtenih ruku na krilu i pognute glave odgovara ona tihim glasom:

- Sjeate li se one nedjelje kad je stara Kuevika pripovijedala onu priu? To je bilo
onda kad se prvi put pojavio oklopnik. Mene je zahvatio greviti pla.

- Znam. A zato to spominje?

- Danas tek pravo osjeam zato me shrvao oaj. Sluala sam priu o sudbini
izdajnika. Vi ste rekli da se pod crvenim oklopom skriva Jelenko. Uhvatila me tada,
strava. Osjeala sam se sukrivcem svega to je on poinio. Danas sam osloboena te
krivnje. Cijena je strahovita.

- to hoe time rei?

- Nisam Jelenka navela na izdajstvo. Ali razotkrilo se da je izdajica onaj kojeg sam
ljubila i htjela uzeti za mua. A doznala sam to na tako strahovit nain.

- Dok sam iv, neu oprostiti Jelenku da te izvrgao takvoj sramoti. Sve je to priredio u
zlobnoj namjeri.

Zagledala se u pod i odgovorila:

- Bio je to grdni udarac za mene: dovesti Draenia ovamo u sramoti i baena u prah
strave i kukavtine.

Te rijei donose mu pred oi sliku Jelenkove osvete, tako mirne i dostojanstvene.

upan plane bijesom:

- Platit e to meni taj razbija.

- Ba zbog toga hou da govorim s vama, oe.

- Prepusti tu stvar samo meni, keri moja.

- Ne mogu vam prepustiti, jer biste sigurno Jelenku uinili krivo.

- Ja? Krivo? Ne buncaj. Razumijem ja njegov bijes na Draenia koji je svoju krivnju
htio natovariti na lea njemu, a tebi, dijete moje, tebi nije smio uinili takvu grozotu.

- Rekla sam: vi ete mu uinili krivo, oe. I mene njegova osveta pee, ali zapravo,
vratio mi je milo za drago. Ne znate to sam mu skrivila...

- Ti si skrivila njemu?

- Odluila sam, neto, ali prije morate saznati to je bilo izmeu mene i Jelenka.

Nemilo su ga se kosnu njezine rijei. Ustao je, poao jednom gore i dolje, a onda se
zaustavio pred njome:

- Dakle ipak je neto bilo? Onda mi reci sve.

~ 136 ~
 VELIKI SUD

- ujte, nije potrebno govoriti o djetinjstvu to sam ga provela s njime. ivjeli smo
vazda zajedno u naem i Kuevievom dvorcu. Vazda mi je bio drug u igri. Sjeam se
jo danas. I u djeakoj dobi uvijek je bio prema meni neki vitez. Svagda me branio. Za
svaku bi igru samo mene pitao. Nikad ne bi neto uinio da prije ne bih ja odobrila.
Mazio me, kao vi i tetka.

- Da, istina je - tiho e upan, obuzet uspomenama na Vilenino djetinjstvo, dok ona
poluglasno nastavlja:

- Tako smo odrasli. On je ve bio gotov momak, ja tek na pragu djevojakih godina.
Tada mi je jo vie iskazivao sklonosti. Uvijek su ljudi govorili: "Samo dobar i njean
brat moe se tako vladati prema sestri koju voli." I sada me mazio, kao i svi drugi.
Nazivao me esto svojom kraljevnom kojoj on slui kao vjeran podanik. Kad sam ve
prela u djevojaku dob, opazim da mi Jelenko nije samo vjeran podanik nego vjeran
kraljevi svojoj kraljevni. Kad bi se tko od drugih momia njegove dobi, pa i stariji,
zagledali preko ograde u na dvorac, skoio bi on za njim i gonio ga. To mi se svialo.
U svojoj nestanosti poela sam izazivati mlade plemie pogledima, a onda ih tuila
Jelenku da se penju na ogradu ili da me drsko gledaju kad silazim s tetkom u crkvu. A
onda ih je on doekao, izgrdio i otjerao. esto sam lagala da za mnom apuu o mojoj
ljepoti jer sam uivala kad bi Jelenko zbog toga porumenio ili problijedio do bijesa i
otiao da ih trai. To mi je bio najdrai uitak. Kad je Jelenko ve opasao ma, bila sam
vrlo ponosna. Sad sam ga, uistinu, smatrala svojim vitezom.

- To su sve djetinjarije - upada upan, ali ona ga moli da je slua dalje.

- Nisu to bile djetinjarije. to dalje, to sam vie izazivala mlade, samo da se Jelenko s
njima bije na maeve za mene. Kad god sam se negdje pojavila, svuda su me traili
pogledi mladih plemia. Ja sam ih gledala, a to ih je valjda oslobodilo. Ili bolje, priznat
u istinu: kriomice sam izazivala njihove nade, samo da Jelenku pruim priliku da se
bori za mene. Nala sam ga esto kako vjeba maevanje sa arkom da bude vjetiji od
drugih. Znala sam: on to ini za mene. I jo sam vie mlade plemie bodrila pogledima.
Uveer su oko dvorca pjevali ljubavne pjesme. Onda sam se tuila Jelenku kako su
mladii neuljudni prema meni. On se sve vie uzbuivao zbog toga, sve ih vie
progonio, dapae, izazivao na maeve, bilo zato i tako se pomalo zavadio sa svima.

- Ti si ga natjerala na to?

- Da. Ne znam zato sam toliko uivala kad bi se on bacio na njih mrnjom i maem.
To mi je bila prava srea. A on je ve bio kao nadraeno pseto to uva kuu gospodara
i zareao bi na svakoga tko bi se usudio da me pogleda ili mi se priblii.

- Zlo si, dijete sijala oko sebe. Veliko zlo - primijeti upan.

- Razmaena od svih, nikad nisam razmiljala o svojim inima. Sad sam svjesna: ja
sam Jelenka uinila razbijaem, izazivaem. Meni je bilo golemo veselje. Nisam imala
majke i nitko nije opazio tu moju ludost. Tako je bivalo sve dalje. Jelenko je ve bio

~ 137 ~
 VELIKI SUD

odrastao mladi, a ja potpuna djevojka. I tada sam opazila da se nekako udno vlada
prema meni.

- Kako udno? - uznemiri se on.

- esto se zagledavao u mene iz daljine, vrlo dugo, a kad sam mu se pribliila, bio je
smeten. Porumenio je. Vie sam puta opazila kako je mraan, zamiljen, alostan. A
im bi me tko oslovio od plemia, u njegovim je oima sijevalo. Vie je puta znao ljutito
otii, a kad bih ga potraila negdje u vrtu, nala sam ga izgubljenog u mislima.

upan sjedne i naslonivi glavu na ruke, pita:

- A ti ga nisi nita pitala?

- Jesam i od ovih mojih pitanja razvilo se zlo.

Berislavi se okrene k njoj, gleda je okom u oko i tiho uzdahne:

- Slutim to slijedi.

- ujte, oe, redom. Prvi put je na moje pitanje odgovorio da mu je nita. Drugi put da
ga neto boli glava. Onda jednog dana izazove on na ma Pogledia jer se Smiljan
neobino mnogo trudio oko mene. Kad bih odlazila s tetkom u crkvu, stao je prvi da
me vidi, kad bih izlazila, opet je bio tamo. Kad sam jednom sjedila u vrtu, jahao je
Pogledi uz ogradu, pozdravio me i stao me pitati o vama oe, samo da sa mnom
razgovara. Otkrila sam da se pristalom mladom plemiu vrlo sviam i odgovarala sam
mu na pitanja. Odmah ie izaao iz svojeg dvorca Jelenko na konju, zatekao Smiljana
Pogledia, grubo se s njim posvadio i po drugi put izazvao ga na megdan. Pogledi je
bio u smrtnoj pogibelji od Jelenkova maa. U pravi as banuo je njegov otac zajedno s
vama. Vi ste Jelenka izgrdili to izaziva i dolo je, kako znate, do velike buke. Tada ste
rekli Jelenku: bude li jo koga izazivao, nee vie smjeti u vau kuu.

- Sjeam se toga, zamalo da nije sasjekao Pogledia.

- Toga dana popodne otila sam k Jasenki, samo da ujem to e Jelenko rei i kako e
se drali. Nala sam ga u vnu svega izoblienog: od neke tajne alosti. Sjela sam k
njemu i zapitala ga, kao svoga brata, to mu je. Toliko sam ispitivala i molila da mi
povjeri zbog ega se alosti dok mi konano nije rekao: "Da si sirota koja nema nikog
svoga i niega svoga, rekao bih ti. Ovako neu Ne smijem" - i brzo otiao u kuu.

- Tako je rekao doslovce.

- Jest, od toga dana osjeala sam da Jelenko gubi srce za mnom. esto bi me nekoliko
dana izbjegavao i ne bi dolazio, a kad sam otila k Jasenki, on bi kriomice odjahao.

- A ti? Kako si se vladala?

~ 138 ~
 VELIKI SUD

- Bilo mi je vrlo drago da me ljubi i jedva sam ekala da doe, da vidim kako je
ljubomoran Kad ga je obuzimala alost, bila sam vrlo prijazna, a on se tada neizmjerno
razveselio. Meni je sve to bilo lijepo. Vrlo lijepo.

- Tako lijepo da je od toga nastala grdoba i nevolja. Pitam te: to si ti osjeala prema
njemu?

- Svi su govorili: ovo su dvoje kao brat i sestra. Valjda sam ga i ja voljela kao brata, ne
znam, samo se sjeam: kad sam opaziLa da je izgubio srce za mnom, poela sam
nastojati da mu se to vie svidim. Uvijek sam odabirala najljepe haljine, lijepo se
eljala i resila se da mu se to vie svidim, da ga oaram. A on bi me promatrao i
rekao da je moja haljina vrlo lijepa, a bilo mi je jasno da to govori meni a ne haljini.
Najradije sam gledala njegove crne oi u plamenu ljubomore.

- Rado si gledala plamen ljubomore u njegovim crnim oima? Zna to to znai?

- Znai da mi je godilo kao to mi godi kad palimo kresove na Jurjevo. Njegovi drugovi
esto su o njemu govorili ljutilo da je razbija, svadljivac, ali sam znala da je to zbog
mene i samo sam se smijeila i radosno promatrala njegov pogled. Bila sam veoma
sretna.

- Nisi mislila, djevojko, to e biti kad planu kresovi u njegovu mukom srcu?

- Nikad nisam nita mislila. Bilo je sve tako lijepo, lijepo. Uivala sam vedrinu svojeg
proljea, bezbrina za budunost.

- Zato nije ostalo tako?

- Jer je doao Draeni.

Otac se makne i nabra elo. Oi mu mrano gledaju Vilenu.

- Oe, znate da je bilo sveano spravie u Turopolju. Doli su plemii i velikai u goste
turopoljskim plemiima, porazdijelili ste ih vi sami po raznim kuama, a k nama ste
doveli najodlinije od svih, a meu njima bio je Draeni. Prvi dan objeda opaala sam
da uporno gleda samo mene. Nisam ni znala tko je. Onda sam ula kako gospoda
govore o njemu da je prije dvije godine bio na bojitu i tamo se istakao u borbi. To je u
meni izazvalo zanimanje za njega. Tako mlad, pa ve junak. Godilo mi je da ba mene
gleda taj mladi kojega svi smatraju hrabrim i proriu mu bojnu slavu.

- Prokleta slava - ubaci upan. - Nitko od njih nije pitao tko je taj mladi. Ni ja, tvoj
otac.

Vilena uti pa onda nastavlja:

- Kad je nakon tri dana otiao, zaudila sam se da Jelenko ne dolazi. Kao obino, odem
k Jasenki. Ali on je pobjegao. Pitala sam njegovu sestru to je s njim. Ona nita nije
slutila. Ali ja sam znala. Tri dana, dok je Draeni bio na gost, nisam Jelenka pravo ni
pogledala. To ga je oito boljelo. Najednom je opet doao u nau kuu. Pitala sam ga

~ 139 ~
 VELIKI SUD

zato je pobjegao preda mnom, makar sam dobro znala, a on mi odgovori: "Ne elim te
smetati u mislima na lijepog gosta!" Bila mi je ta ljubomora vrlo draga, ali sam ga
uistinu poalila, smijala se i uvjeravala ga da mi Draeni nije ni na kraj pameti. Bio je
na gost i morala sam mu iskazati ljubaznost. Ipak, Jelenko nije imao mira. esto sam
navraala razgovor na mladog plemia i pripovijedala mu to sve o njemu rekoe
gospoda, kako e on stei bojnu slavu u obrani domovine. A on je onda opet zapao u
duboku alosnu utnju.

- Dosta o tome. Reci radije to je bilo dalje - nestrpljivo je prekine otac.

- Za nekoliko dana pronio se glas da su Jelenka izabrali za zastavnika banderija jer je

od svih mladih lanova banderija najsmioniji i najhrabriji. To me silno obradovalo. Bila
sam ponosna na njega. To mu je oito silno godilo jer je bio neprestano kod nas. Tada
sam sasvim zaboravila na lijepog stasitog Draenia i svakog sam dana sjedila u vrtu i
gledala Jelenka kako vjeba u maevanju i silno se radovala njegovoj vjetini. Onda je
bila procesija, a Jelenko je izaao na elu banderija sa zastavom. Bila sam vrlo
uzbuena. Uistinu je bio lijep i ponosit, i hrabar. A kad je nakon toga doao k nama,
rekoh mu: "Bila sam sva ponosna na tebe. A zna li da si bio vrlo lijep i pristao na
sedlu? Kao pravi junak." Silno se smeo, porumenio i onda ubrao jorgovan i pruio mi.
Dugo me gledao i pitao, jesam li rekla istinu? Osjetila sam da mi se lice zarumenjelo,
jer su mi obrazi gorjeli, ali sam potvrdila. U to je dola tetka i pozvala me da joj
pomognem u kuhinji. Te veeri nismo govorili nita. Bojala sam se gledati u nj, a on je
neprestano zurio u mene. Sutradan smo opet bili veseli kao uvijek, ja vrlo sretna, a
tada se pojavio Draeni.

Njezin glas potamni, a pogled se zamagli.

- Doao je s nekom porukom za vas, oe.

Bila je to samo izlika. Neprestano je tako dolazio s raznim porukama koje nisu znaile
nita drugo nego elja da vidi tebe. To sam opazio, ali kako mi se inilo da to tebi nije
krivo, primao sam ga gostoljubivo. Svi moji stari znanci govorili su kako je otmjen,
dobar, estit pa sam mislio: ako bude neto od toga, dobit e vrijednog mua.

- Sve vie mi je Draeni iskazivao osjeaje, ne rijeima, nego sitnim panjama, a

najvie pogledima. Sasvim sam bila zbunjena i smetena ba time to je tako uporno
utio, a oi su mu stalno bile uperene u mene. Oni koji su dolazili s njim uvijek su
govorili o njegovu junatvu, o velikoj slavnoj budunosti. Jednog dana bili smo u
Zagrebu na sveanosti. Gospodin Damir brezovaki izjahao je na bijelcu pred crkvom
Svetog Marka. Gospoa Gordana bila je sretna i sva ozarena. Na objedu kod bana
neprestano su slavili Damira. Slavimir Draeni sjedio je uza me. Nekoliko puta me
oslovio. Govorili smo o obrani domovine od Turina. Tada je rekao da mu je jedini cilj u
ivotu stvoriti junaka djela koja bi mogla ushititi srce ljepotice na koju misli dan i no
Osjetila sam da je to rekao meni. Od tog sam dana mislila na njega i teko brojila dane
i ase da se opet pojavi kod nas. Nisam vie pitala Jelenka zato se povlai, zato je
zamiljen i alostan. Jednom mi je iznenada rekao: "Odluio sam obui napirlitanu
ljubiastu odoru." Znala sam da to ide Draenia. Njegova ljubiasta odora bila je neto

~ 140 ~
 VELIKI SUD

izvanredno, svi su je promatrali jer nitko drugi nije takvu posjedovao. Jelenkova mi je
ljubomora na Draenia godila i dalje.

- Opasnu si igru zaigrala.

- Ali jo nije svreno. Jednoga dana Draeni je zapoeo sa mnom razgovor: "Gospoice
Vileno. Va drug iz djetinjstva me mrzi. Njegovi me pogledi uvijek progone. Kad sam ga
danas ujutro pred crkvom oslovio, odgovorio je nekoliko prezirnih rijei i odjahao. ini
mi se da ne smijem vie dolaziti k vama zbog njega. Moglo bi doi do sukoba, ako bi me
i dalje tako progonio. Znam, on vam je vrlo drag, s njime se alite, avrljate kao ni s
kim drugim." "Razumije se jer smo kao brat i sestra" - odgovorila sam ja. On mi brzo
odvrati: "A taj me brat tjera iz vae kue. Ako vi to elite, ja u se pokoriti, premda bi to
za mene bila strahovita bol. Jedan se od nas mora maknuti iz kue. Odluite vi,
odaberite."

- On je, dakle, traio da ga protjera?

- Da, oe moj, a ja sam odluila. Bilo mi je jasno: Jelenko je na putu da me Draeni

zaprosi. Ne, to neu dopustiti, jer sam i ja eljela takvog mua kakvog ima Gordana,
Planula sam protiv Jelenka i ekala as da mu to kaem. Ovaj put bio je Draeni vrlo
utljiv i alostan. Premda je imao nakanu da ostane tri dana, smjesta dade osedlati
konja i ostavi Turopolje.

- Uinio je to, lupe, samo da djeluje na tebe.

- I poluio je svrhu. Znala sam: otiao je zbog Jelenka. Sad je bilo svreno. Htjela sam
otii k Jasenki da ga tamo naem i kaem to mislim. Ali se on iznenada pojavi i ree
mi da bi htio govoriti sa mnom.

- I tad se dogodilo ono zbog ega se danas osvetio?

- ujte kako je bilo. Pozvao me u vrt, tamo iza jorgovana. Osjeala sam da e se neto
dogoditi. Zamolio me neka sjednem. Bio je blijed, ali vrlo miran. Barem naoko. Pitala
sam ga: "to hoe da govori sa mnom?" Gledao me pogledom koji bi me morao
osvojiti da nisam mislila samo na Draenia. U tom je pogledu bilo duboko more
odanosti i ljubavi. Morala sam ga sluati. "Vilena, ne mogu to vie podnositi. Valja
rijeiti. Moda ti to i sama eli." "Da, moda elim" odgovorila sam plaho. Zazeblo me,
ne znam ni sama zbog ega. Jelenko se sagne k meni i stade mi govoriti. Nikad neu
zaboraviti. Svaka mu je rije bila drhtaj: "Nemam mira, ni sna, ni daha, ni ivota. Umro
bih za tebe, Vilena. Ali odvie si bogata, ugledna. Do tebe su moji putovi zakreni. Pa
ipak, ako odem na bojite i steknem ono najvee blago, junaka djela za domovinu,
tada... Srce mi ape svakog dana i noi: uinim li velika djela za domovinu na bojnom
polju, tada e kraljevna moja svoju ljubljenu glavu odvratiti od ljubiaste odore. To
sam itao upisano u plavetnilu nebeskom tvojih oiju. Onog dana, kad sam na vrancu
projahao s modrom zastavom u ruci na elu naeg banderija, rekla si mi: ponosna sam
na tebe i lijep si bio, pristao, pravi junak. Jo vie od toga rekle su mi nebeske tvoje
oi. Srce mi je, Vilena, prepuno, zaguit e me. Moram ti ovo izrei, kraljevno moja."

~ 141 ~
 VELIKI SUD

Dok je to govorio, bio je izvan sebe. Glas mu se prometnuo u njenost, tako udnu
njenost. Bila sam naas sva uzeta.

- A to si mu na to odgovorila?

- Uinila sam najveu pogreku u svojem ivotu. Drao me za ruke i drao me tako
vrsto. Ovo me probudilo iz asovite zaboravi. Osjetila sam da me Jelenko kani
otkinuti od Draenia, zaprijeiti prosidbu mladog plemia koji je ve slavan i ugledan,
bogat i lijep, a eka ga lovor junatva.

- to si rekla Jelenku?

- "Ti da bude slavan? Ti razbija, izaziva? Otkud bi ti mogao stei slavu? Junaci
izgledaju drugaije. Nisi stvoren da bude junak, ve samo da se bijes i razbija! Ne
elim da dolazi pod na krov!"

- Nije mogue - tiho dahne upan - tako si rekla?

A ona nastavi:

- Bilo je strahovito gledati njegove zjenice, njegovo lice. Uhvatio me za ramena i stresao
me, posve mi pribliio svoje lice, smrtno blijedo, zeleno, njegov ubojiti pogled probadao
me u dno due. Spopala me jeza, osjetila sam se kao pred sudom. Od straha odluim
da se rijeim Jelenka, a to u moi samo ako ga ponizim.

upan joj se priblii.

- Poniziti? Kako? ime?

- On je tresao sa mnom i prigueno govorio. Glas mu je siktao kao u zmije: "Misli li da

se moe sa mnom poigravati? Osvajati me, milovati me smjekom, pogledom, rijeima,
a onda zgaziti, odbaciti?" "Nisam te nikad osvajala" - viknem ja. Ali on me ipak ne
puta: "Jo vie si inila osvajala. Govorila si mi slatko. Kad me morila tuga, traila si
da ti razotkrijem uzrok mojim mukama. Zato, kad si znala koji je uzrok. Zato si me
pitala da od mene izmami priznanje? Ja sam odluio utjeti, pa makar umro. Ali kad
je doao taj napirlitani gospodii, nije se moglo vie utjeti. Muke su me razapele.
Razmiljao sam, sjetio sam se tvojih pogleda i svega to si mi rekla, kako si eljela da ti
iskalim srce, a sve to me navelo da ti otkrijem jed svojeg srca. A ti meni tako? uje li?
Traim od tebe raun. Govori: zato si juriala na moje srce ako tvoje nije osjetilo nita
za moju muku? Odgovaraj, ili e biti zla." Strahovito je to bilo. oe. Dok je govorio,
stisnuo mi je ruke kao da e ih slomiti. Oi su mu sukljale noarom. U grlu me steglo.
Nisam mogla odgovoriti, a on je dalje bjesnio. Nisam smogla ni rijei ni daha. On navali
tada jo bjesomunije: "Misli da je onaj napirlitani gospodii u ljubiastoj odori ravan
meni? Ona muka nacifrana namigua? Onoga si odabrala s djevojakim nevinim
obrazom? Reci? Valja proistili raune. Odgovori." I tada me opet stresao. Mislila sam:
svu e me rastrgati, dok je muklo zadahtan, spreman na sve, pitao: "Zato si oko mene
plela mreu? Zato si me tako slatko mamila?". Njegov bijes izazvao je moj odgovor,
moj otpor, osjetila sam da e mi sprijeiti udaju. Jelenko je jedina zapreka da me

~ 142 ~
 VELIKI SUD

Draeni zaprosi. I odluim se braniti udarcem koji Jelenka mora zauvijek udaljiti iz
kue. I tada sam izrekla ono najtee.

Vilena teko odahne.

- to? Kai - nuka je otac zamraena pogleda. - Reci doslovce kako si odgovorila?

- Prestraena da mi ne bi sprijeio udaju, rekoh: "Ti si umiljena budala. Nikad te

nisam kanila osvajati. Nije mi ni na kraj pameti bilo, nego si ti za mnom trao, ne bi li
me osvojio da mojim mirazom okrpa svoju sirotinju, da te zakiti ugledom moje
obitelji. Draeni ne treba mojeg miraza ni ugleda moje obitelji. Sam je bogat i slavan i
putovi do junatva su mu otvoreni. A to si ti? Nitko i nita. I dolazi pod nas krov da
te dotakne svjetlost naeg imena. Da ima stida, ve odavno ne bi dolazio."

upan je gotovo nehotice udario po stolu kao da se i po njemu prolila bujica ponienja.

- Keri moja, zlo si uradila. Odvie veliko zlo.

Naslonivi glavu na ruke,Vilena nastavlja svoju ispovijed:

- Kao uvijek u asu bjesnila, Jelenko zamiri. Nikad ne vidjeh ljudsko bie tako
strahovito izoblieno. Pozelenio je, drhtao, mislila sam: sad e mnome tresnuti o zemlju
i zaguiti me. I zakripao je zubima. To mi je prolazilo ilama. Vidjeh kako gri pesnice
i die ih. Svreno je, udarit e me. Odjednom nemono spusti ruke niz tijelo. Disao je
teko kao da tri milje. Na lice mu je pao strahoviti mrak, oi su mu sijevale ba kao
danas kad me darivao Draeniem

- A onda je otiao? - pita tiho upan.

- Onako izoblien rekao mi je: "Visoko roena gospoice, namiguo, upamtite to ste
danas ovdje izrekli."

- A zatim, to je bilo? - pita upan.

- Ni rijei vie nije rekao niti sam mogla rei ja. Okrenuo se i odjurio kao munja. Nije se
vie osvrnuo. Ostala sam prestravljena, slomljena iznemogla, oajna. Drugog jutra
doznala sam od Jasenke da je nestao i nije dolazio kui itavu no. Bojala sam se da
togod ne uini sebi, a onda sam se opet bojala da negdje ne doeka Draenia. Osam
dana nitko nije znao gdje se nalazi.

- Sasvim tono kako je rekao sivi oklopnik. Tih je osam dana proveo kod njega i
povjerio mu se. Kad je priao o ljubiastoj odori svojeg suparnika, njegov se zatitnik
sjetio takve odore, vidio ju je na nekom mladom vitezu koji je silazio s Ferenczyjem s
Medvedgrada. Ta raskona odora udarila ga je sumnjom. A kad se poslije Jelenko
vratio, kako se vladao prema tebi?

- Vie nikad nismo razgovarali. A kad bi projahao kraj naeg dvorca, okrenuo bi glavu
da me ne vidi. Samo mi se Draeni tuio da ga svuda progoni strahovitim pogledima,

~ 143 ~
 VELIKI SUD

ali ga je odmah branio, primijetivi da shvaa njegov bijes i time smo svrili svaki
razgovor o njemu.

upan usporeuje njenu ispovijed s onim to je uo pred opinom od Davora i razabire

da se sve navlas podudara.

- Vileno, kruto si ga izbievala, strahovito ranila, ipak, da te jo malo ljubi, ne bi ovako

uzvraao. Zamrzio te iz dna due i javno pred svima predao ti vjerenika koji je bez asti
od svih pogrden.

- Drukije ne bi ni mogao biti zadovoljan. Vidite sada jasno: odgovorio je na uvredu.

- Nesretno moje dijete - zastenje upan.

- Zato sam toliko drhtala i plakala onog dana kad je Kuevika priala pred crkvom o
izdajici. Savjest mi je tada spoitavala: "Ti si od njega uinila ono u to je zapao." A
sada vidim: drhtala sam i plakala, jer mi je nesvjesno neto moralo priapnuti da ta
pria moj mladi ivot; pokapa u grob.

Posljednje rijei duboko su se zarezale u oevo srce. Nikoga i nita na ovom svijetu nije
tako ljubio kao ovo dijete. To mu je jedino ostalo u ivotu nakon smrti ljubljene ene. I
nije vie uzimao drugaricu ivota. Pozvao je sestru udovicu da mu vodi kuu i mazi
jedinicu. Do nje je smjelo doprijeti samo sunce, vedrina. A sada je njezina srea
zauvijek razorena. A tome je kriv od svih hvaljeni Draeni, mladi koji je svima znao
prikazati drugi obraz.

upanova dua usplamti strahovitom mrnjom prema Draeniu kojega je jo ovog

jutra volio kao svojeg sina. I ne moe preutjeti navalu mrnje:

- Klet u ga do sudnjeg dana, svakim dahom svojim, u svakom asu svojega ivota.

Digla se i pristupila k ocu puna suuti za njegovu bol:

- Sve sam vam to rekla, oe, da ne biste Jelenku uinili krivo. Isplatio mi je svoj dug,
istina kruto, ali pravedno.

Opet je malo utjela kao da razmilja, bi li rekla ono posljednje. Najposlije odlui:

- ujte moju posljednju odluku.

Zabrinuto je gleda i pun straha oekuje.

- Posljednju odluku? tedi me, keri moja.

- Znam, oe, ugled vaeg imena ne moe izbrisati spomen da sam bila vjerenica podlog
izdajnika. Svatko e govoriti o tom do kraja moga ivota. im me ljudi opaze, probudit
e se u njima uspomena. Zaboravili bi to samo onda ako nestanem ispred njihovih
oiju. Ni ja se ne bih mogla susresti sa znancima, ne bih mogla podnijeti da me narod
gleda kad idem u crkvu. Samo su crni dani preda mnom i samo jedan put.

~ 144 ~
 VELIKI SUD

- Koji? proape on, ali izraaj njegova lica otkriva da sluti njezin odgovor.

- Valja mi utei od svijeta u samostan.

Gorina ga spopadne od tih rijei, makar ih je on oekivao, sav porumeni od bijesa

- Da je junaki umro, onda bi bilo razumljivo da ga oplakuje do groba. Za podlacem

da ide u samostan? Nee li svijet misliti da ga ljubi? Ili ga moda ne moe iupati iz
srca?

- Nemam to iupati. U meni je sve mrtvo. Ili nije? Ne znam, ali neu da bude samo
traak njene uspomene u mojem srcu. I nije. Ipak, alost ti je u oima, licu i dui.

- Ne alim za njim, oe, samo se kajem, kajem se to sam bila vjerenica kukavice.
Stidim se za sve to sam osjeala za njega. Stidim se i kajem.

Sjela je i pokrila lice dlanovima.

Otac razmilja pognute glave, naslonjen na stol, onda ustane i laganim koracima
prolazi sobom. Srce mu se para.

Rastati se sa jedinicom koja mu je bila jedina radost osamljenog ivota, sva vedrina
njegove kue? Predao se sav radu za svoj dom. Jo prije nekoliko godina bio je stalno
na bojitu kad god je ustrebalo, a za mirnih dana itav je ivot ispunjala ki. to e
sada? Zar provoditi dane do groba u pustoi? Sanjao je da e kraj ivota provoditi
lijepo, vedro, uz nju, uz zeta i njihovu djecu.

Sam sebi spoitava to nije znao progledati ovjeka kojeg je primio u svoju kuu i
dopustio da osvaja njegov o srce. Ako je Draeni mogao sve druge zavesti, on,otac, ne
bi smio propustiti lagodnom sudu drugih koji su se dali osvajati Draenievom
vanjtinom, njegovim nastupom, njegovim namjetenim lukavostima. On je ipak trebao
ispitati tko mu je mati, a tko rodbina? Ne moe to oprostiti otac svojoj dui. I dobacuje
sam sebi kruta spoitavanja. to moe sada uiniti? Kamo da upravlja putove ivota
svoje keri kad je na nju pala sramota Draenievih grijeha? Kud god ona poe, svuda
e po njoj prskati nepresahna ljaga. Uruen od jada, ne vidi drugog izlaza nego da
pristane:

- Muno je to,moje dijete, a za tebe je ipak najbolje da se povue u samostan, ali ja

velim: ne zauvijek.

- Ne zauvijek? Oe moj, to jo moe biti na ovom svijetu za mene, osim uspomene na

sramotu, la i himbu? Ne bjeim u samostansku tiinu samo zbog ljudi. I zbog sebe.
Dok ivim medu ljudima, svako e me lice, svako stablo, uma, poljana i oranica,
svagdje e me to ispunjati milju na goleme nevolje i sramote.

Bol je sapela i njegovo srce i on zagrli ker. Suze su mu ovlaile oi, brzo ostavi Vilenu
pa ide k prozoru da ona ne zamijeti njegovo ganue. Zaas e ona tiho:

~ 145 ~
 VELIKI SUD

- Molim vas, oe, zamolite preasnog gospodina kanonika Benka neka me preporui
negdje u samostan. Dosta je da mi dade na put pismo.

- Poslat u k njemu ili u otii sam.

- Za tri dana sve u spremiti za odlazak.

- Za tri dana? Dijete, ne uri toliko. alost e me ubiti. Daj da se priviknem ivjeti bez
tebe.

- Kad me ne budete vidjeli, bit e i vama mnogo lake - i Vilena ide k vratima, zove
sluavku i naloi joj da isporui tetki neka se potrudi k njima.

Brzo je stigla. Ve na prvi pogled opazi da se tu stvorila neka teka odluka. Vilena joj
razloi to je ugovorila s ocem. Stara gospoa zaplakanih oiju, sklopi ruke i uzdahne:

- Ne mogu vjerovati da bismo mogli ivjeti bez tebe.

Djevojka nije dopustila vie razgovora o svojoj odluci, ve odreuje to joj sve treba za
put u samostan. Kad je tetka ustala da zapone svoj alostan posao, zastane kao da se
i neto dosjetila:

- U tebe je, djevojko, onaj dragocjeni nakit kojim te darivala ona i hulja. Zna li to?

- Zaboravila sam. Trebalo mu je baciti taj dar u obraz.

- Nije dobro drati u kui neto to je pripadalo vjereniku s kojim si prekinula. Tako
kau stari ljudi. Dok je neto njegova u kui, dotle je prisutan i njegov zao duh.

- Vrati mu sve to ima od njega - ree upan.

- Vratit u.

- I pisma ima od njega, Vilena. I to mu vrati. Nita ne smije ostati u ovoj kui to je
dotakla neista ruka.

- Ne samo zbog toga - veli tetka. - Ve rekoh: dok je neto njegovo pod ovim krovom,
tako je dugo i on tu.

- Potrait u sve i vratiti. Kamo da mu aljem?

- Draeni je zatvoren u naoj druinskoj kui.

- Brate - uznemiri se stara gospoa. - To nije dobro, nisi smio to uiniti. Nevolja nas
nee ostaviti dok je pod naim krovom.

- Zato ga ne vode na opinu? - pita Vilena.

- Ne zaboravi da e Lukavac traiti odmazdu za Draenia. Pencinger e iz osvete

zapaliti opinu, a tamo bi ga ljudi razderali. Ovako sada nitko ne zna gdje se nalazi.

~ 146 ~
 VELIKI SUD

- Saznat e da je kod nas.

- Nee. Jo danas u noi mora nestati. Sve je ugovoreno s onim plemiem. On e ga

odvesti.

- Zato to nije uinio odmah?

- Ima neku vanu namjeru s njime.

- Kakvu namjeru? Zar mi ne kaete sve to se dogaa?

- Obeao sam utnju. Sutra u zoru saznat e kakvu smo imali korist od te hulje. A
Lukavani nee imati povoda napasti Turopolje zbog njega.

U sobu ulazi sluavka Luca i javlja daje stigao jedan od momaka koji uvaju gospodina
Draenia.

- Gospodaru veli Tomo - naloio mi je sivi oklopnik da molim za gospodina Draenia

malo zalogaja da se okrijepi, jer je sasvim oslabio.

- Da ga jo i hranimo - promrmlja upan, a Vilena se okrene k ocu:

- Ni prosjaku ne uskraujemo jelo. Daj Tomi to ima, neka mu nosi - odredi sluavki.

Poto se upan ne protivi, ostavi sluavka sobu.

- Gle, oko nae zgrade okuplja se svijet? - upozori gospoa.

Svi troje idu k prozoru.

- Gledaju preko ograde, misle da je Draeni jo kod nas. Kad nas ne vide, udaljit e
se.

Povukli su se u sobu, a stara gospoa stade raspredati svoje bojazni.

- Ako saznaju da je kod nas, mislit e da ga Vilena zatiuje i nabacit e se na nas

mrnjom. Poalji Tomu neka im kae da nije ovdje.

Odmah pozvae momka koji je doao da donese jela zarobljeniku i naloe mu neka ide
na cestu i ljudima kae da je sivi oklopnik Draenia nekud poslao sa straom.

Odmah je otiao da izvri nalog, a kad se vratio u sobu, saopi da je sve rekao, ali ljudi
ipak nisu htjeli otii.

- Budi oprezan - opomene upan momka - da Draeni ne bi pokuao bjeati, a onda je

svrio ako im padne u ake. Neu snositi odgovornost za njega.

- Nije mu ni na kraj pamet i da bjei. Lei na klupi i ne mie se. Pitao sam, eli li vina,
nije mi odgovorio. Izgleda kao polumrtav.

~ 147 ~
 VELIKI SUD

- Nosi mu jela i pia neka ne kae da smo ga morili glau - veli upan ali priekaj,
odmah e sumrak. Neka ljudi ne vide da nosi iz dvorca zdjele. Posumnjat e da je kod
nas i spoitnuli nam da ga gostimo.

Kad je momak odlazio, naloi mu Vilena:

- Pazi Tomo, poslat u Draeniu Lucu da mu neto odnese. Pusti je unii k njemu.
Razumije li? Momak potvrdi.

- Spremit u sada pisma i njegov nakit - navijesti Vilena.

- Uini to, ali tek kad se smrai, Vilena, vidi kako ljudi s ceste neprestano gledaju k
nama u dvorac. Svaka kretnja oko nae kue zadrava ih ovdje. Neka se nitko ne
pojavi na trijemu ni na prozoru, pa e svi otii s ceste.

- Zato ih ne potjera? upita sestra mrzovoljno.

- Tek tada bi bili uvjereni da sam ga ja sakrio. Nita mi vie ne bi bilo neugodno nego
ta sumnja. Tko bi od toga patio? Samo Vilena. Rekli bi da ga jo ljubi i zato ga uzima u
zatitu.

Nisu na to odgovorile ni ki ni tetka. Povukle su se od prozora i ekaju da ljudi odu.

Nitko od njih troje ne progovori ni rije. Svatko je zaokupljen svojim mislima

~ 148 ~
 VELIKI SUD

PRED DRVENOM KAPELICOM

Tamne veernje sjene sputaju se na iljasti drveni tornji stare kapelice, zaklonjene
prastarim drveem. Pred ulazom sjedi na konju bradati Lukavanin i gleda prema putu
odakle ima doi glasnik. Podalje od kapelice tri jablana stre u mrak kao tri prsta na
prisegu. Dalje se stere visoko grmlje. Tamo se sklonio Pencinger sa svojim vojnicima.
Pred crkvom u mraku ari se baklja i javlja Davorovu glasniku da ga ekaju. A on je
ve iz daljine spazio taj znak i hrabro potjera konja.

Stigavi do Stanislava, Mladen mu se priblii i saopi:

- Imam vijesti o Draeniu - i stade mu pripovijedati ono to mu je naloio Davor.

uvaju ga negdje u movarama.

- Lozinku, lozinku mi reci i dobit e kesu - navaljuje Lukavanin.

- Lozinku nisam mogao doznati.

- Onda mi tvoja vijest ne vrijedi.

- Da sam je jadnik mogao doznati, evo od mene bogataa uzdie Mladen. - Ali sluajte:
sivi oklopnik je blizu, moram se uriti.

- Gdje? - pita toboe prestraeno Stanislav.

- eli govoriti s barunom. Kae: najbolje e se pogoditi u etiri oka. Sad mi dajte
odgovor. eka tamo u umi iza naih lea.

- Sam ili s momcima?

- S njim je samo nekoliko momaka. Ako kastelan pristane na sastanak, moram ga

odmah dozvati.

- Dobro, priekaj. Upitat u gospodara. On je tu sa dvojicom momaka.

Zautalo je granje dok se jaha provlaio gustom ikarom u mraku. Po utanju

nastojao je Mladen saznati kolika je udaljenost od kapelice do mjesta kamo je krenuo
Stanislav. Stigavi do jablana, izvijesti Pencingeru poruku.

- Ne bojim se. Imam uza se dvadeset krvoloka. Dakle, idem. Neka momci polako dolaze
za mnom i ostanu s one strane jablana. Kad te pozovem, svi udarite s boka kapelice na
njega. Osvjetlit u ga bakljom. A sad me prati.

Obojica su pojahali premu kapelici, a Stanislav javi Mladenu da barun eka oklopnika.
Glasnik pohita natrag i dozivlje u mraku:

- Sivi oklopnie, doite!

~ 149 ~
 VELIKI SUD

Davor ide s uvjerenjem da je Pencinger doveo sobom etu pa sada alje Mladena jo
dublje u ikaru da dovede njegove momke blie. Put kojim e dolaziti zaklonjen je
gustim drveem oko crkvice i mrakom noi. Sam samcat uputi se Davor na mjesto
sastanka, spremno drei ruku na drku maa.

- Daj mi novu baklju - odredi Pencinger Stanislavu - a kad zovnem tvoje ime, navalite
svi na njega, uhvatite ga iva. Njegov glasnik veli da ima samo pet momaka.

- Ako ne lae.

- Budale uvijek govore istinu, a glasnik je vrlo glup. Ako se vojvoda Iloki krije pod
onim oklopom, onda je vjerojatno uzeo sobom samo petoricu. Taj umiljeni junak
odvie se pouzdaje u svoju snagu.

- Ako ima vatreno oruje?

- U noi nema niana. Ve dolazi. Brzo baklju. Sad idi i ekaj moj zov.

Pencinger dri u ruci baklju i uputi se prema oklopniku. Stao je na dvadeset koraka i,
promatrajui snanu pojavu pod oklopom i vizirom, ree:

- Dolazim na vau elju i nadam se da emo se sporazumjeti.

- Ako ste voljni primiti moje uvjete?

Pencinger mu stade razlagati kako mora doekati Brandenburgovu dozvolu i nadovee

da i ve poslao glasnika na Medvedgrad:

- Prema tome, mogao bi se vratiti sutra u podne. Dakle, vidite koliko mi je stalo da to
prije izmijenimo zarobljenike, jer sam se ve pourio i poslao knezu glas. Dakle,
priekajte do sutra u podne.

- Pristat u, ali pod uvjetom...

- Kako glasi taj uvjet?

- Doekat emo sutranje podne zajedno pred ovom kapelicom.

To iznenaenje zaskoi i Pencingerovu lukavost. to to znai? Takav uvjet mogao bi

postaviti samo onda ako zna to on kani s Gordanom i sinom prije zamjene
zarobljenika. A nitko ne moe znati to je odluio. utobradi kastelan i ne misli kako se
sporazumio s Luciem. Ne moe mu to pasti na um jer ni u snu ne bi mogao pomisliti
da je oklopnikov glasnik plemi, vjet latinskom jeziku kojim se slue svi plemii u
meusobnom razgovoru. Ili taj lukavac sluti neku prijevaru? Zacijelo je vojvoda.
Pojavom mu odgovara. Dakle, u stupici je? I pita glasno oklopnika:

- Ne vjerujete da u predati Gordanu? Zato traite taj udni uvjet?

- Ne elim razjanjavati, ve traim ispunjenje uvjeta.

~ 150 ~
 VELIKI SUD

- Ako ne prihvatim?

- Stradat e Draeni.

- A Gordana i njezin sin vratit e dug.

- Varate se, mnogo nas je tu koji smo s bojita stigli kui. Ne pristanete li na moj uvjet,
dat u znak i oni e sa svih strana navaliti na vas, gospodine barune, i zarobiti vas.

- Tako ne pregovaraju vitezovi. Ovo je zasjeda - vikne Pencinger.

- Mnogo uspjenija od zasjede koju ste postavili vi meni. Poto sam slutio da dolazite
sa zasjedom, ja sam je samo predusreo.

Zar taj avo ima uhode koje provaljuju u njegove nakane? Sve zna, sve vidi. Ili samo
nasluuje i prijeti se?

Pencinger nije dovoljno brz da se odlui. Pokuava otezanjem stei vremena. I

zapoinje nanovo raspravljati, a pri tome razlae svoj poloaj.

Ako navali na oklopnika, a on uistinu ima negdje sakrivene drugove, zarobit e ga.
Ostane li ovako s njim do sutra pred ovom kapelicom, ne moe izvesti Gordanu i sina
iz dvorca, a onda je ono ekanje do sutra suvino i on sutra mora predati Gordanu i
sina, a da nije saznao za kraljevia.

Ako sivi samo prijeti? Bit e da ima negdje dosta svojih momaka ali no je, a u mraku
se tako lako ne bije, a jo manje niani pukom.

"Mogao bih utei u no dok bi se moji vojnici s njegovima pobili."

"No bi me mogla spasiti. Ipak moram jo razmisliti i barem prividno prihvatiti uvjet."

- Ako ba elite ovdje noiti, nemam nita protiv toga - veli Pencinger.

- Privikao sam provesti noi na mnogo neugodnijim mjestima od ovoga.

- Pristajem. ekat u u vaem drutvu sutra do podne. elite li da siemo sa sedla?

- Meni je sedlo najljepa postelja.

- Dijelit u je s vama - nasmije se Pencinger, a u sebi kune i razmilja kako bi mogao

dovabiti ovamo pouzdanika Stanislava, a da ga ne mora pozvati i upozoriti protivnika.
Ali on je odvie paljiv. Moda bi tek u razgovoru s njim spomenuo Stanislava, a on to
mora uti i douljali se s vojnicima. Budno e paziti as u kojem bi mogao prevariti
protivnika.

"A tko je to zapravo? Zar vojvoda?" - pita se opet. - "Ili Damir?" Ne poznaje ni jednoga
ni drugoga i ni po emu ne moe naslutiti tko je. Ipak, ovako pleat i jak moe biti
samo vojvoda. I njegov odluan nastup odgovara samo vojvodi Ilokome.

~ 151 ~
 VELIKI SUD

Odluio je ostati ovako dok mu se prui zgoda da neto uini. Svakako ne eli staviti
na kocku da bude i sam zarobljen. I priinja se strpljivim. Obojica sjede svaki na svom
sedlu. Baklja jo gori. Pencinger je nee ugasiti. Neka protivnik vidi da nema namjere
umaknuti. I jo primijeti:

- Bit e nam tamno kad baklja izgori.

- U mene su sovine oi - veli Davor.

Pencinger se nasmije i odgovori alom. Davor odvraa. Niim ne moe Lukavanin

smesti ovjeka koji ga dri ovdje u neku ruku zarobljenim. Ali Pencinger razabire da e
uspjeti samo uzdrljivou kojom je oboruan i njegov protivnik. I prolaze asovi u
mranoj noi. Davor budno pazi na svaki Pencingerov kret dok on svojim lukavim
mislima nastoji pronai put kako bi iziao iz te stupice.

Plai se jedino: da su negdje u tami sakriveni drugovi sivog oklopnika. Ako su tamo,
zacijelo e ga zarobiti im se makne. Kroz mrak dopre do njega zviduk i opetuje se tri
puta. Paljivo slua i eka to e biti. Jasno mu je: netko se javlja njegovu protivniku i
on se odazivlje.

Sav oprez skuplja lukavaki kastelan prema onoj strani odakle uje jahaa. Razabire
daje samo jedan i pade mu na um da sada iskoristi as i umakne. Uhvatio je vre
uzde. Konj stade tapkati. Davor kao da primjeuje to se dogaa i dovikne mu:

- Kako vidite, moji su drugovi vrlo nemirni i alju mi svojeg glasnika. Nestrpljivi su jer
bi htjeli zarobiti gospodina baruna, ali ja ostajem prema vama vitez dok vi ostajete
prema meni. Pogodba je, dakle, jasna: obojica elimo u miru izmijeniti zarobljenike.

- Tako je, gospodine. Jedina je razlika u tome to vi poznajete mene, a ja ne znam

koliko se mogu pouzdati u vau rije.

- alim, gospodine barune, to se ne mogu toliko povjeriti i razotkriti vam svoje ime
Mislim: bit e bolje i po vas ako me ne upoznate.

- Valjda ne mislite da bih se prestraio - dolazi iz mraka ironino pitanje.

- Dovoljno sam upuen u bezgraninu odvanost vae milosti kad ste mogli zarobiti
enu i sina tako odlinog hrvatskog junaka. To dokazuje da je vaa smjelost beskrajna.

- Varate se. Nije to bila samo smjelost ve poslunost prema svojem gospodaru knezu
Brandenburgu.

- Mnogo sam bolje upuen u odnose izmeu vas kneza i gospodina Verboczyja, a da
bih to vjerovao. Kako vidite, moram primiti svojeg glasnika to me nimalo ne smeta da
vam i nadalje poklanjam dunu panju. Hajde, doi blie - okrene se Davor u mraku,
odakle mu se pribliuje Jelenko.

~ 152 ~
 VELIKI SUD

Kroz tminu Pencinger ne moe nikako razabrati lice ni stas jahaa koji se pribliava
Davoru, dok mu se on oglasi, ne pozvavi ga po imenu. I ne moe nita razumjeti jer
tiho apu. Jedino po zveketu mamuza i mau Pencinger razabire da je glasnik plemi.

Prolo je samo nekoliko trenutaka kad mu opet dopre do uiju Davorov duboki glas:

- Dobro sam naslutio, gospodine kastelane. Moji su drugovi na sve spremni, ali ja
elim iskupiti svoju rije. Ostat emo ovdje do sutra. Znam da ste i vi pripremili svoje
vojnike. Meutim, nas ima dvaput toliko i mirno ekam sutranji dan jer drim rije.

- Lijepo je to kanite odrati rije, gospodine. Ipak ne zaboravite: kad biste me zarobili,
ne bi bilo mogue izmijeniti zarobljenike.

-Ba sasvim nemogue ne bi bilo. Ve bih znao nai put do zarobljene Gordane i sina,
ali naravno, bolje je da to uinimo u potpunom sporazumu i u miru.

Nekoliko asaka prolo je u utnji. Pencinger razabire da se glasnik njegova protivnika

ne mie od njega i primijeti:

- Ako vi, gospodine, elite imali uza se druga, onda pristoji i meni da dozovem svojeg
ovjeka.

- Ne, moj glasnik ne ostaje uza me, samo mi saopuje neke vane stvari. Odmah e
otii im zavrimo.

I odlui priekati da se makne Davorov glasnik.

Vjetar uti granjem i ne uje se nikakav znak da jedan i drugi protivnik imaju u
blizini sakrivene momke.

Lukavaki kastelan sve je nemirniji. Ovako ne moe ostati. Neto mora uiniti jer sutra
mora u Lukavac da poalje Lucia papinskom poslaniku kako bi ga ugovorenom
izlikom odmamio iz dvorca, a onda mora odvesti u umski dvorac Gordanu i sina.
Mora se, dakle, osloboditi iz lukavo namjetene stupice pred drvenom kapelicom.
Razmilja na sve naine. A protivnik je silno drzak, dakle, ovdje sigurno ima mnogo
veu silu nego on.

Razabrao je kako se u tami glasnik njegova protivnika udaljuje i odmah oslovi Davora:

- Zapravo ne znam s kojeg razloga elite da ovdje doekam sutranji dan?

- Moj hir, gospodine - odgovori mu protivnik.

- Dobro, ali taj hir onemoguuje da vam predam zarobljenike. Rekao sam da sam
poslao knezu na Medvedgrad glasnika neka mi dopusti da izmijenim zarobljene, jer ne
moe znati gdje se nalazim. Kako e mi javiti kneevu odluku?

- Kad svane, otprat u vas do Lukavca na opkope i tamo emo zajedno doekati
glasnika.

~ 153 ~
 VELIKI SUD

- Nemam nita protiv toga. Samo je nerazumljivo zbog ega nas dvojica moramo ovdje
proboraviti no, u ovako neugodnoj postelji. Oprostite, ali meni je do smijeha zbog
udne situacije koja ba nema nikakva razloga.

- Rekao sam ve, gospodine, da je to moj hir.

Pencinger je sve uvjereniji da je njegov protivnik upuen u njihove namjere. I obuzme

ga sumnja.

Da nije moda uhvatio Lucia i od njega silom iznudio priznanje o mojim namjerama?
Luci je svakako opasno lukav. Nesretni Luci nije trebao odlaziti, nego vjerovati da u
ja sve provesti kako treba. Zar je tog Draenievog ovjeka Verboczy postavio da mene
uhodi? Sve bi bilo dobro da je ostao sa mnom. Sve vie se uvjerava Pencinger da je
njegov protivnik morao uhvatiti Lucia i od njega saznati sve njegove namjere. Da,
zacijelo mora znati to kani sutra prije podne uiniti i zato ga dri.

Ta mu se misao nametnula im mu je Davor kazao da e ovdje doekati zoru. I zahvati

ga teka nestrpljivost. Ako je tako, onda znai da nikad nee doznati od Gordane ni
rijei o kraljeviu, a to mu Verboczy nikad nee oprostiti. Zar svi avli pomau toj eni?

U mraku razmilja to je proivio za ovih est tjedana otkad se ona nalazi u dvorcu.
Kako se sve udno razvijalo i sve mu spreavalo da je prisili na priznanje. Kao daje
neka nevidljiva sila sve to vodila i svaki put mu bacila na putove do njezina priznanja
goleme zapreke. Tko je to mogao zaigrati protiv njega? Petar Pan? On je u tom imao
svoje prste, ali nije mogao sve to provesti. I jo sam? I zbog ega bi se on usudio rotiti
protiv onih koji gospodare njegovim ivotom? Sada, u tom mraku i u toj samoi,
odjednom ga hvata neki neprijatan osjeaj, prozire sve dogaaje i osjea neku snanu
jaku spletku, vrsto spletenu oko njega. Ne moe ni u snu slutiti daje to Gordanino
djelo. I uzalud trai pravog zaetnika koji mu je onemoguio da vri vlast i zapovijedi
svojih budimskih gospodara.

Sve dublji biva mrak i sve munije u njegovoj dui. to e uiniti ako mu ne uspije
bijeg prije zore. Ovaj e ga protivnik sa svojim drugovima jednostavno opkoliti i odvesti
pred Lukavac, a onda, to onda? Jasno je da e mu zapovijediti. Nee mu dopustiti da
se makne u dvorac, da e izvesti Gordanu i sina na opkope. Dobro mu je poznato da u
dvorcu nema vojnika za obranu. On ih dri zarobljene. Dakle?

Mora svojem protivniku umaknuti u mrak i dospjeti do umskog dvorca. Do ume nije
daleko. On poznaje sve poprene putove, poznaje ikare i gutare gdje bi se mogao
skloniti potjeri. Kako umaknuti, kad on tamo skriva svoju momad?

"Da odjurim prema cesti, skoim sa sedla i u mraku se sakrijem?" To ne bi bio lo

raun. I dok je potjera u mojoj blizini, mogu lei u ikaru i nitko me ne moe otkriti.
To bi bilo opasno, ali i uspjeno da me poslui srea.

Vjetar njie granjem, a Pencinger misli kako da se odrva toj stupici.

~ 154 ~
 VELIKI SUD

SUDBONOSNI SVENJI
Okna upanova dvorca rasvijetljena su. upan se povukao u svoju spavaonicu, sestra
u svoju a Vilena je sjela sama u velikoj blagovaonici i sprema poiljku za Draenia.
Uzela je iz ormara njegova dva pisma, a iz kutije za dragocjenosti prekrasnu blistavu
ogrlicu. Koliko su zanosa izazvala u njoj ova dva pisma kad ih je primila od vjerenika.
Javljao joj je o svojim nadama da e stvoriti velika djela i ovjenati se slavom u borbi za
domovinu. U svojoj djetinjoj mati gledala ga je na bijelcu okruena vojskom koja mu
klie. Smatrala ga je izbaviteljem domovine od Turaka. Tako je vrsto u to vjerovala i
nitko joj to ne bi mogao izbiti iz glave.

U svojim pismima Draeni je upravo izazivao te slike svakom svojom rijei, svakim
obeanjem

Da, znao je on doslovce: Vilena moe ljubiti samo junaka, samo osloboditelja svojeg
doma. Predobro je to znao i zato je tako pisao - razmilja ona nad pismima. Uvijek je
zapoeo svojim obeanjima kako e za vjenost stei njeno srce svojom hrabrou u
obrani domovine, a tek onda poeo pisati o ljubavi i razasuo po bijelom papiru
odabrane uzdahe, i zanose svojeg srca, koji su bili la.

"Da, da, sve je to bilo lano" - uvjerava se ona. "Sve je to pisao, ne junak, nego izdajica.
Ne hrabri bojovnik za domovinu, nego podmukli uhoda. Nije na bijelcu trijumfirao,
nego svezan i potiten, baen na zemlju, gdje se savija u stravi pred osudom."

Bol joj para duu, ali oi su joj suhe. Ni jedna suza ne nalazi puta da joj olaka muke.
Ruke joj dreu dok uzima dva njegova pisma i slae ih u zamotak. Pale je zrna ogrlice
koja joj je neko doarala blistavost budunosti i sjaj.

Brzo je sve zajedno metnula u rubac i vrsto zavezala. ini joj se da je ovaj svenji
sramotna popudbina onome koji je izbaen ispod ovog krova.

Svrivi, pozove u svoju sobu omiljenu sluavku Lucu. Visoka i jaka ena pristupi
svojoj gospodarici. Ova je pita:

- Zna da je u druinskoj sobi Draeni?

- Rekao mi je malo prije Tomo. Odnio mu je jela i pia.

- Evo, vidi ovaj svenji. Odnijet e ga Draeniu.

Djevojka uzme zamotuljak i pogleda svoje odijelo:

- Moram se ipak obui. Ne mogu ovako zaprljana.

- Prebaci veliku maramu pokrit e odijelo, ali svenji mu mora dati u ruke.
Razumije li?

~ 155 ~
 VELIKI SUD

- Znam. Ne elite da to drugi vide. Ne moe se samo tako zaboraviti kad se nekoga voli.

Vilena je strogo pogleda:

- Ne brbljaj suvie, nego uzmi i odnesi.

- A to ako spava? Rekao je Tomo da gospodin Draeni lei mrtav od umora. Ako je
usnuo?

- Onda ga probudi. Ne smije to ostaviti, a da on ne vidi. Neka razmota i pogleda. Mora

vidjeti to mu aljem.

- A to da mu kaem?

- Nita. Kad otvori svenji, ve e on sam sve vidjeti i saznati to je.

- I da ekam odgovor?

- ut e to e rei.

Luca izlazi iz sobe u kuhinju, otvori sanduk, stavi na glavu onda veliku maramu
prebaci preko ramena i pohita iz kue.

U dvoritu je mrano. Obuzima je neprijatnost kao uvijek kad bi izlazila u mrak, ali se
pouri preko vrata, vrsto drei u ruci zamotak.

U druinskoj sobi lei Draeni. Pao je na klupu izmoren, slomljen od pretrpljenog

straha pred osudom koja gaje imala liiti govora. itavo mu je tijelo isprebijano. Dugo
je leao beutan. Kad je Tomo donio jelo i pie, nije se ni maknuo. Ali ve je stao
razmiljati to s njim kani sivi oklopnik. Zar e ga zaista odvesti samo do granice
Turopolja?

Sile mu se pomalo vraaju i sve ga vie obuzimaju misli i poinje se pitati: zato ga vodi
na kraj Turopolja razuman ovjek kad zna da e se on ipak vratiti u Lukavac? Samo
pripadnika ove opine mogu izgnati. Njega, plemia, koji ima zaklonite u kneevskom
dvorcu ne moe nitko sprijeiti da se vrati i ostane u Lukavcu.

Gle, kako mi je um oslabio od muke. "Kako sam smio povjerovati da e me pratiti samo
na kraj Turopolja" - veli u sebi i polagano se budi u ivot. Salijeu ga pitanja. to su
nakanili s njime? Oito drati ga i dalje zarobljenog. Ili moda neto gore? U koju
svrhu?

Sve ga vie zabrinjava sudbina koja mu predstoji.

I podigne glavu. Na stolu tinja sitno svjetlo, a itava soba u gustom je mraku. Izvana
dopire do njega razgovor momaka koji uvaju strau.

"Odavde mi bijega nema, kad bi barem bio u dvorcu koji od mojih momaka. Ni Lucia
nema. Zar su me svi napustili, videi me svezanoga?"

~ 156 ~
 VELIKI SUD

Opet spusti glavu na klupu i nastavi razmiljati kako bi se dalo utei? Dolazi k sebi i
misli samo na bijeg. Poznaje svaki kuti u ovom dvoritu i svaki izlaz, ali mu je jasno
da ga sigurno predobro uvaju. Sjeti se Davorovih zapovjedi: ako bi se maknuo, neka
ga svezu. On ponovo klone. Nemogue je promijeniti sudbinu. A sve jae ga hvata elja
osloboditi se po svaku cijenu. Neki glasovi probude ga iz misli i oslukuje. Vani pred
vratima upita neki glas:

- Tko je?

- Ja sam, Luca, nosim neto gospodinu.

- To je sluavka nae gospoice, samo je pustite. Odredili su mi da je pustim unii -

uje Draeni glas kunog sluge.

Ovaj razgovor pobudi u njemu neku nadu, ali se jo uvijek ne die. Ovako ispruen na
klupi eka i upire pogled u vrata. Visoka jaka ena i zaogrnuta velikom crnom
maramom, polako mu prilazi i ape:

- Milostivi gospodine, ustajte, neto vam nosim.

Draeni ustane i zagleda se u svenji koji je Luca postavila na stol.

- Gospoica Vilena alje vam ovo, milostivi gospodine.

On polagano razmota rubac iz kojega klizne ogrlica i dva pisma koja je pisao Vileni
ostanu mu u ruci. U slabom svjetlu uljanice titraju pred njegovim oima reci puni
ljubavi, rijei o hrabrosti, borbi i slavi, rijei pune osjeaja koje je poklonio njoj.

Njegove misli lete strelovitom brzinom. U glavi se raa osnova. Razmotani svenji na
stolu nadahnjuje ga nadom da jo uvijek nije kasno da se izvue iz teke i opasne
situacije.

Gospoica Vilena ima veliko povjerenje u tebe, dobra eno.

- Milostivi gospodine, ja bih za nju sve uinila.

- Vjerujem jer mi ba tebe alje da nam pomogne, naime, gospoica mi pie da eli sa
mnom govoriti. Presvui u se u tvoje haljine, a ti e ostati ovdje dok se ja ne vratim.
Idi u kuhinju i brzo se svuci. Ti e obui moj haljetak i ostati ovdje kao da sam ja.
Razumije?

- Ali ja sam bosa, a vi imate mamuze.

- Skinut u obuu, samo se po sebi razumije. Ti e ostati ovdje samo dotle dok se ja
ne vratim. Gospoica mi je htjela neto kazati a da nitko ne zna. Razumije?

- Kako ne bih razumjela. Kad se radi o djevojakoj ljubavi, onda je sve razumljivo.

- Dakle, idi brzo. Ja u polagano etati dolje u mraku sobe, a ti mi iza vrata baci sve
to sam rekao.

~ 157 ~
 VELIKI SUD

- Znala je gospoica tko e izvriti njezinu elju.

- Nije te poslala samo zato to si vjerna, ve i zato to si visoka kao ja pa me vani nee
nitko prepoznati.

- Vidite kako je dosjetljiva. Eh, kad se ljubi.

- Iz sobe vode mala vrata u kuhinju. Ona ih otvori i jedva ujno se stade svlaiti, a tada
maramu i peu na glavu polagano poloi na prag otvorenih vrata. On je ve stajao
spremljen, svukao haljetak, skinuo obuu i predao joj.

Posve mirno i bez ikakva straha slua svaku njegov u odredbu koju joj ape u tmini.
Zna: djevojka ne snosi odgovornost za taj in jer je to Vilenina zapovijed. I njoj je
razumljiva. Kako bi mlada gospoica napustila lijepog mladia za kojim je jo jutros
drhtala i plakala? Dogodilo se bilo to, sve joj je to razumljivo. Mlada gospoica e s
njim govoriti da to ne znaju otac ni tetka. Ona samo slua njezine zapovijedi.

- Poravnaj mi peu, tako da mi bude sakriveno lice - tiho e joj Draeni. Tako, sad
mi prebaci veliku maramu neka mi pokrije estito gornje tijelo.

Dugi vuneni rubac sputa se duboko sve do koljena i njegovo je gornje tijelo zatieno.
Odozdo je na hlae navukao suknju dugu do poda.

- U mraku nitko nita nee vidjeti - veli on. - A sada ti obuci moje izme. Kad ja
izaem, ugasit u svjetlo, a ti hodaj gore-dolje i udaraj dobro nogama da mamuze
zvee. Straari moraju uti i vjerovati da san ja. Tako idi po sobi sve dok se ja ne
vratim. Neu dugo izostati jer ne znam to mi gospoica ima rei. A da te i uhvate,
gospoica je tako htjela. Ne moe te nitko pozvati na odgovornost.

To je ionako jasno pa se nimalo ne zabrinjava. Brzo je obukla njegovu odjeu. On je

priao bosim nogama k stolu i ugasio malo svjetlo.

- Sad stupaj - apne joj on.

I zazvee po sobi mamuze, a on polagano otvara vrata pa izlazi iz sobe u no. Osjetio je
vani momke i uo tihi razgovor, ali se ne obazire na njih, ve koraa i budno pazi da ne
bi naiao na kojeg momka. Prolazio je sredinom, podaleko od strae. Nitko se ne brine
za enu koja je prije etvrt sata unila po zapovijedi gospodarice u druinsku kuu.

Svima je Tomo ve najavio da mu je upanova ki zapovjedila neka je puste k

Draeniu jer mu ima neto donijeti. I svakome je razumljivo daje morala izai. uju u
travi bose korake, u tmini razabira visoku pojavu u tamnoj odjei, zamotanu u dugu
maramu, a na glavi peu. Iz sobe estoko zazvee mamuze iji tropot prodire kroz
zatvorena vrata. Davorovi momci ipak primjeuju neku razliku. Jedan od njih zapita
Tomu:

- to mu je poslala?

~ 158 ~
 VELIKI SUD

- Otkud ja znam. Nije moj posao plesti se u to. Kad je upanu bilo pravo da mu ki
neto alje, nije do nas da se brinemo.

- ini se da ga je poiljka probudila - primijeti jedan Davorov momak. - A zato je

ugasio svjetlo?

- Tko bi ga znao - ravnoduno e Tomo. - Valjda mu je crnoj dui u tmini ljepe.

Draeni prolazi kroz dvorite u Lucinoj suknji, bosonog, zamotan u maramu s peom
na glavi. Pozna svaki puteljak i svaki kut u vrtu. Zna tono kako ograda opasuje dvor.
Jasno mu je da na svakom uglu straare momci. Katkad vjetar zanjie granjem i
grmljem oko njega, a onda opet bude tiho. To mu poslui da budno slua kretnje
straara oko ograde. U mraku ide ravno k onoj strani gdje je stablo tik uz ogradu.
iroko drvo spusta se onkraj zida gotovo do zemlje. Mnogo puta opomenuo je upana
da posijee granje to se prua kao ruke da prihvati neprijatelja koji bi se htio popeti u
upanov vrt. Sada je sva njegova nada u tim kronjama to se diu visoko gore i
sputaju s one strane kao gusti zatitni krov njegovu bijegu.

Brzo se priblii stablu i zastane. eka da vjetar popusti. im je nastala tiina,

oslukuje gdje se nalaze Davorovi momci. O tom ga upuuju tihi koraci i razgovor
momaka. Sad mora brzo skinuti peu i suknju pa sve to gurne iza grma k stijeni i eka
val vjetra da zauti granjem i on je zaas na stablu. Zaklonjen je gustim liem i
zaviruje dolje s jedne i s drage strane. Ne razmilja. Vjetar estito strese granama to
padaju niz zid, a on se pod njihovim svodom sputa i smjesta zakloni iza grmlja. Zbilo
se to za nekoliko trenutaka.

Vjetar je polako poputao i opet nastade tiina. Pritajio se. Ne vidi nikoga, ali s jedne
strane ceste uje korake. I opet zapone utati granje. Hitro iskoristi priliku pa stade
odmicati uza zid da odmakne to dalje strai.

Ovako prislonjen na ogradu, ne moe nikome pasti u oi. Ali val vjetra je vrlo slab.
Mora se zaustaviti, a s one strane ceste na uglu netko glasno nastavlja razgovor:

- Velim ti: uo sam da se netko ulja.

- To je vjetar i nita drugo.

- Netko ide k upanu. Valjda plemii ispred opine.

S one strane ceste ispred dvorca uje se topot konja. Zamalo prepozna Poglediev glas
kako zapovijeda strai da otvore vrata njemu i sinu sivog oklopnika.

"Sad e otkriti Lucu" - veli sam sebi Draeni.

Mora se otisnuti u grmlje uz opasnost da ga straa uje. Iz pojasa izvue otru motku
koju je stalno nosio ispod prsluka i uzeo sobom iz druinske kue i odlui: ''Tko mi se
priblii, udarit u ga u glavu i ne moe me vie odati."

~ 159 ~
 VELIKI SUD

Onda se baci od ograde u visoku ikaru. Tu opet zastane, sakriven, da pucketanjem

granja ne bi odao svoj bijeg. Iza ugla uje povik:

- Netko je u blizini. uje li?

- Niti vidim niti ujem.

- Tamo uz ogradu zakripilo je granje i neka se pojava bacila u grmlje. Zacijelo je kakav
Draeniev uhoda. Potri...

Oko ograde u tmini stali su se micati ljudi. Bjegunac osjea da se te rijei odnose na
njega. Nema mu spasa, valja trati naprijed i opet se pritajiti da tako zavara sluh
strai.

Uzrujani povici dopiru k njemu iza upanove ograde. Draeni sluti to se dogaa.
Momci na strai s ove strane ikare zamijetili su kad se bacio u granje ikare, ali se
brzo zaustave.

- to viu tamo u dvorcu?

- Da nije taj to sam ga uo kako se ulja preskoio u upanov vrt?

- Nekoga tamo hvataju. Vidi, to bi mogao biti taj.

Nepomian, sakriven u grmlju, slua Draeni kako su povici i neka trka s one strane
ograde zaveli strau krivim putem, jer su momci potrali natrag dok iz upanova
dvorca sve vie dopiru do njega povici. Sad mu je jasno: otkrili su njegov bijeg. Smjesta
odlui. Dok su momci otili iza ugla prema ulazu ograde, tri on u protivnom smjeru, u
ljivik, ravno prema Kuevievu dvorcu. Ne obazire se i ne slua, ve najbrim trkom
stigne do drvene ograde Kuevieva dvorca, prebaci se u vrt i ostane tamo leati.

*****

Davorov sin obavio je sve to je otac naloio i postavio na sva vana mjesta momke,
pojaao strau u upanovu dvorcu i pobrinuo se da zarobljeni vojnici grada Lukavca ne
mogu utei. Onda je ostavio Arbanasia s banderijom pred opinom, a s Poglediem
otiao k upanu da tu doeka oca ili njegovu zapovijed. im su im otvorili vrata, odveo
je Pogledi mladog ovjeka ravno prema druinskoj sobi. Tu su nali momke na strai.
Dok je Arbanasi ispitivao svoje momke o zarobljeniku, Pogledi otvori vrata da vidi
Draenia. Tek to je otvorio i koraknuo u sobu, dopru do njega kroz tminu poluglasne
Lucine rijei:

- Jeste li vi, gospodine?

Iznenaeni Pogledi smjesta izie i priapne Davorovu sinu:

- Neka je ena kod njega?

- Kako? Zar ona?

~ 160 ~
 VELIKI SUD

Pogledi ne odgovori, ve zovne Tomu i tiho ga pita:

- Kakva je to ena kod njega?

- Ve je davno otila.

Davorov sin sluti zlo, ide odmah u sobu i vikne na momad:

- Zato ovdje nema svjetla?

- Sam gospodin Draeni ugasio je svjetlost - ispriava se Tomo - onda ulazi, strugne
kamenom, iak zatinja i jedva osvijetli stol i klupu na kojoj je leao Draeni. Na
stoluje netaknuto jelo. Pogledi pogleda po sobi pa iz mrane sobe izvue visoku i jaku
stariju enu.

- Luca? - vikne Tomo preneraen, spazivi je bez gornje suknje, obuvenu u Draenieve
izme i zaogrnutu njegovim poderanim haljetkom, dok pred vratima kuhinje lei oklop.

- Gdje je zarobljenik? - pitaju i Pogledi i njegov drug, viui na enu.

Ona se nimalo ne boji, ve otresito odvraa:

- Odmah e se vratiti!

- Kako vratiti? Gdje je? uje li?

Mladi ovjek pograbi enu i strese njome daje kriknula. Srdita zbog toga, ponovo se
okosi:

- Pred dvorcem razgovara s gospoicom Vilenom. Mladi ljudi se zagledaju, a Luca im

odgovori:

- Gospoica mu je pisala da doe i da mu dadem svoje odijelo. Sluala sam svoju

gospodaricu.

Pogledi se okrene Antolkoviu i priapne:

- Oito mu je Vilena omoguila da pobjegne. Tu se ne moe nita.

Ali mladi Antolkovi nije toga mnjenja, ve pohita iz kuice, pozove momke, smjesta
razreduje, dvojicu po dvojicu da pretrae vrt, a Pogledia alje gore k upanu da ga pita
za razjanjenje.

Smjesta su otili svaki svojim putem. Brzo su pretraili vrt. Tomi je odmah pala na um
misao: ako je Draeni bjeao, onda mu je to jedino mogue tamo gdje je ono stablo. I
pohita onamo. Prvo mu je bilo da trai Lucine suknje. Morao ih je svui da se popne na
stablo. Naao je smjesta iza grma debeli smotak i odnese ga Antolkoviu koji mu se ve
pribliava.

- Dakle, pobjegao? - promrsi mladi bijesno.

~ 161 ~
 VELIKI SUD

Dva su momka dotrala iza njega javljajui.

- Eto, to je taj to se verao uza zid.

-Gdje? Kojim smjerom?

- Evo, gospodine, pokazat u vam tono gdje sam uo granje i vidio nekoga u tmini
kako se vue uz ogradu.

- Na konje! - zapovijedi Antolkovi.

I skoi u sedlo. I ne ekajui Pogledia, izjahao je iz upanova dvored s uvjerenjem da

je Vilena pomogla Draeniu u bijegu. Malo je oslukivao u no. Vjetar je sve slabiji i
oni napinju sluh, ne bi li zamijetili bjegunca po utanju gutare koja je porasla visoko
u okoliu dvorca.

- Ako se pritajio, i onda u ga otkriti - veli Davorov sin i razdijeli zapovijedi svojim
momcima. Oni udare u gutaru.

- Nita nije razumljivije nego da se sakrio ondje. Jedino je to sklonite i jedina

mogunost da se tako to prije dokopa ume. Dostii emo ga.

Nikome i ne pada na um da bi Draeni smogao toliko drskosti i sklonuo se pod krov

svojeg smrtnog neprijatelja.

A on ipak jo uvijek lei iza ograde u vrtu Jelenka Kuevia. Lei nepomino i slua na
sve strane. Samo katkad dopre do njega povik iz upanova dvorca, a zamalo topot
konja iz tame. Jasno mu je da za njim odlazi potjera i gubi se u no prema jugu, ba
protivnim smjerom. To ga umiruje, odluio je ekati da bude potpun mir. A s ove
strane nema se ega bojati. U Jelenkovu je dvorcu tiina i tama. Sigurno on nije tu, a
djevojka i ukuani otili su spavati. Nitko se ne mie. Ostat e ovdje dok sve ne utihne.

Te je veeri arko sa dvojicom slugu dugo istio konje, ureivao sedla i prireivao sve
potrebno za sutranje Jasenkino putovanje u Zagreb. Kad je iziao iz staje u upu da
napuni vreu sa sijenom koju e ponijeti sa sobom na put, opazi iznenadnu svjetlost
na upanovu trijemu i neke neobine povike.

Obuzet znatieljom to se tamo dogaa, ide blie prema ogradi. Proao je itav vrt
prema onoj strani ograde koja je okrenuta prema Berislaviu. Stigavi do plota, osjeti
na zemlji neto ivo kao da se skrutilo pseto. Sagne se i dotakne ovjeka.

- Tko si? - pita on i jo se vie priblii onom na zemlji.

- Tie, arko, tie - oglasi se onaj na zemlji.

Prepoznao je po glasu Draenia i zapanjeno usklikne:

- Vi, gospodine, ovdje?

- Da, i ostavi me na miru. Otii u. Zna da nitko ne dira u ovjeka koji se sklone.

~ 162 ~
 VELIKI SUD

- Znam obiaj, ali moram javiti gospodarici. Eno sila je na trijem. I nju je trgnula vika
u upanovu dvorcu i udna svjetlost.

Pogledao je prema kui. S drvenog trijema odzvanjaju koraci i pitanja. Oito je Jasenka
s gazdaricom i sluavkama izala da uje to se dogaa. Ali je zamijetila kako dolje u
vrtu netko uz ogradu govori i upita:

- Tko je dolje?

- Ja sam. arko.

- Tako ti sprema za moje sutranje putovanje? to je tamo preko kod upanovih?

- Ne znam. Molim siite, neto je vano ovdje da pogledate.

Prva joj je misao da se moda Jelenko ipak vratio kui i brzo sie. arko joj ide
nekoliko koraka u susret i saopi da je kraj ograde naao Draenia.

"On se usuuje." - osupnula se pa ide ravno prema njemu i pita:

- Kako ste stigli ovamo?

- U krajnjoj nudi, plemenita gospoice. Va me brat predao Vileni, a ona me u mraku

poslala da idem svojim putem. Ali razbjesnjeli Turopoljci straarili su oko dvorca.
Silom bi htjeli izvriti osudu koju mi je oprostio va brat. Hvataju me.

- Zato se niste vratili k upanu?

- Ve sam bio predaleko, a ljudi mi za petama. I dok su oni ili jednim putem, ja
udarim drugim i prekoraim ogradu vaeg dvorca. To mi je bio jedini spas.

- Vi ste klevetnik moga brata, ne zaboravite.

- Nisam zaboravio, plemenita gospoice. Pa ipak sam se sklonuo na tlo vaeg doma jer
znam da sam pod krovom potenih ljudi koji dre zakon.

utjela je, tresui se sva od uzbuenja. Stoji nasuprot onome koji je unitio ivot
njenog brata. Gnjev joj trese itavim biem, osjea napast da ovog ovjeka preda
gnjevu onih koji ga progone.

Draeni je sve lano prikazao i ree joj:

- Pouzdajem se u vas, plemenita gospoice. Va brat oprostio mi je osudu. On me ne bi

predao kad mi je oprostio kaznu, a ne bi me predao ve i zato to potuje obiaje i ast
svojeg doma. Zato sam se usudio preskoiti ovu ogradu.

- Moj brat bio je velikoduan prema vama. Ja nisam. Ipak vam ne smijem uskratiti
pravo kad ste se sklonili na tlo naeg dvorca, ali ja sutra prije podne putujem. Ne
moete ostati ovdje.

~ 163 ~
 VELIKI SUD

- I ne kanim. Samo jo malo dok se sve ne stia i dok ne nestane moja potjera. Otii
u.

- Dobro, nitko vas nee dirati.

- Odredite vaem sluzi da me ne izda momcima u staji.

Ona mu izda nalog, a arko uti. Zatim Jasenka i njen sluga ostave Draenia pa se
upute u dvorac. Kad je stigla u sobu, momak je ostao na vratima, sve neto
razmiljajui.

- Gospoice, znam, pravica je, obiaj je, zakon da ne predamo neprijatelju ovjeka koji
se sklonio pod na krov. Ipak mi se ini da taj nije zasluio da bude kao drugi.

- I ba se morao sklonuti pod zatitu mojeg brata iju je ast svakog dana namjerno
gazio.

On ivo potvrdi Jasenkine rijei i pet zapone raspredati svoje mnjenje:

- Naa je gospodarica rekla da je izdajica neman, izopena od ljudi. Ako je tako,

gospoice, onda izdajica nema prava na ovome svijetu koje imaju ljudi.

- Sve je to tako, a ipak ne smije uiniti nita protiv njega. Moramo se pokoriti onom
to je obiaj i zakon, a mladi gospodar bi isto tako radio.

arko silazi, ali se ne moe umiriti. U dui ga neto uvjerava da nije pravo to taj
ovjek tamo uiva pravo ljudskih stvorenja.

*****

U upanovu dvorcu vlada teka zabuna. Sve sluavke strale se u kuhinju, drui od
straha. upan Berislavi strahovito vie. Pred njim stoji stara sluavka Luca. Na svaku
njenu rije protisne on psovke. Nita joj ne vjeruje. Bacio je na nju krivnju da je od
Draenia primila nagradu i pomogla mu pobjei. Ona se estoko brani:

- Vaa milosti, odnijela sam to mi je dala gospoica. On je umotao, naao pismo i

rekao mi da mu gospoica pie neka od mene trai odijelo.

- Lae - uutkava je on, blijed od bijesa i oaja. - Moja ki nije pisala. Valjda si ula
kako se odrekla vjerenika.

- Milostivi gospodine, to su bile rijei. Ne moe se iupati srce, a on mi je rekao da ga

gospoica eka. da s njim govori i vratit e se neka samo dotle zavaram momke.

I opet se nad njom rasula tua pogrda. Djevojka se ipak dalje brani:

-Da mi je rekao da e bjeati, ni tada ne bih posumnjala, ali je rekao da ga gospoica

eka. I ona mi je kazala da u uti to e mi on rei. Sve mi je bilo razumljivo.

~ 164 ~
 VELIKI SUD

Vilena ulazi u sobu. Iz Lucinih rijei jasno joj je to je uinio Draeni, ali uti da jo
vie ne razbjesni svojeg oca.

On, meutim, neprestano koraa po sobi i najednom se zaustavi pred svojom keri:

- Vilena, dijete moje, znam, nisi mogla uiniti takav teak grijeh.

Lijepe plave oi ispod tamnih trepavica pogledaju upana gotovo zaprepateno:

- Mogli biste ak posumnjati?

- Ne, ne, Vilena, ne sumnjam.

- On je oito mojim pismima to sam mu ih vratila zavarao Lucu.

- Tko e to vjerovati? Tko? Svi e sumnjati da si mu ti pomogla bjeati. itav kraj mislit
e to. Svi e se na tebe nabaciti.

Njemu je da proplae od oaja.

- Na svu sramotu jo i ovu posljednju.

upanova sestra zaklima glavom:

- Rekla sam: dok je neto njegovo pod naim krovom, dotle je i njegov zao duh
prisutan.

Tek sada opazi Vilena u kakvoj je nevolji postala rtvom, stade s ocem raspravljati i
bude mu jasno da se Draeni posluio prevarom koju ni je mogao ni u snu naslutiti.
Sam joj je on savjetovao da mu alje pisma, a tetka ju je opomenula neka mu vrati i
ogrlicu. I upan i njegova sestra bolno osjeaju sukrivnju da su Draeniu dali priliku
da pobjegne.

Vilena osjea teak udarac pa odlazi u svoju sobu i raspravlja sama sa sobom:

"Dakle, nita me nije potedjelo? Neka snosim jo i objedu da sam mu ja dala priliku
da pobjegne. to je postalo od mene koju su zvali mezimicom sree?"

I predaje se nijemoj svojoj patnji. Osjea da je itava njena kua zasuta nesreom i
sramotom iz koje ne moe vie izii do smrti.

A u vrtu stoji Pogledi. Sluga Tomo mu je rekao da je sin sivoga oklopnika otiao u
potjeru, ne ekajui njegov odlazak. Dunost mu nalae a ode kapetanu banderija pred
opinu i javi nemili dogaaj.

I popne se na konja i u mraku pohita k opini. Tamo bdije itav banderij. Kapetana je
naao u kui. Kad mu je saopio Draeniev bijeg, kapetan se zaprepasti. Pogledi ne
zna zato, ali razabire da su oito imali neke naroite namjere s Draeniem kad je ta
vijest tako porazno djelovala na njega. Kapetan banderija mu naloi: |

~ 165 ~
 VELIKI SUD

- Smjesta mora javiti sivom oklopniku. Uzmi jo dvojicu sa sobom i pohitajte k

drvenoj kapelici. Tamo e ga nai. Pouri se.

Istrao je iz kue, dozvao Arbanasia i Mrnjavia i krenue poljanom da to prije

stignu.

~ 166 ~
 VELIKI SUD

ONKRAJ OPKOPA LUKAVCA

Oko kneevskog stola sjedi drutvo i veselim smijehom ispunja itavu blagovaonicu.
Knez Brandenburg smjestio je kraj sebe zdesna rimskog poslanika. I dok se svi drugi
zabavljaju alama dvorskog lakrdijaa, Brandenburg pripovijeda Stjepku o svojim
sumnjama protiv kancelara Pencingera. Ve je dobrano pio, ali rijei mu idu glatko.
Svoje sumnje obrazlae sa zaviu stranke jer je ba on primio od kralja tolike poklone
i jer je batinio iza svoje ene toliki imetak. Knez esto podsjea Stjepka na prolost i
raspredaju o dogaajima iz onog doba kad je on jo bio pa na dvoru, pa se tako
Brandenburg osjea voljko u drutvu mladog papinskog poslanika.

Meutim, drutvo je sve bunije i veselije. Petar Pan stao je toiti gostima vino, a oni
hihou na raun onoga kojeg je Petar Pan uzeo na nian svojih lakrdija. Odjednom
dvorski luak stupi pred gospodara:

- Sve je u ovom dvorcu veselo, samo je jedan ovjek osuen na tugu i alost. Jedan
jedini.

- Koga to misli - pita knez zaueno.

- Siromanog potkastelana koji je aneo ovog dvorca u odsutnosti baruna Pencingera,

mojeg dragog pobratima i mojeg najvjernijeg prijatelja. Diem glas pravde i pravice u
njegovu obranu i na vae milosre knee, da ga pozovete k stolu. Lijepe krasne dame
nai e u njemu pristalog zabavljaa. Neka se ovi mladii odmore od udvaranja. to
velite, krasna barunice Marcela?

- Potkastelan je pristao mukarac, dakle, ovamo s njim - vikne ona veselo i razdragano.

- Potkastelan? - opetuje knez, gledajui Petra Pana zaueno. Ovaj mu prilazi i apne:

- Predlaem da staroj liji Pencingeru otmemo saveznika. Vidjeli ste koliko vam se
potkastelan namee.

- Hoe da me uhodi.

- Ba zato budimo lukavi i osvojimo ga. Pozovimo ga k stolu, budite ljubazni, on e se

rastopiti od sree, a ovdje pred svima u gozbi i veselju ionako ne kanimo raspravljati o
naim tajnama.

- Pa dobro, uini kako god hoe. Predajem se potpuno tvojim savjetima.

- Vi ste najmudriji knez na svijetu. Ta e vas mudrost spasiti od Pencingerovih zasjeda.

- udnovato. On se uope ne javlja. to to znai?

- Ne bih vas htio preplaiti.

~ 167 ~
 VELIKI SUD

- Neto se dogaa? Mora mi objasniti.

- Rije objasniti vrlo je rastezljiva. Objanjavati moe onaj koji neto zna. Ja samo
sumnjam. Pencinger je otiao danas pred podne u umski dvorac i nije se vie pojavio.

- Misli da opet snuje neto protiv mene?

- Vaa je dosjetljivost genijalna. To je i prirodno prema vaim duevnim sposobnostima

On se ne javlja niti dolazi, negdje je estitozaposlen a sve to radi upereno je protiv vas.
Kako on jo nije bio tako dugo izvan dvorca, vie je nego jasno da je morao zasnovati
neku golemu spletku protiv vae milosti.

- Ve sam vam to davno savjetovao, ali da vidimo to je opet zasnovao. Valja priekati
da se vrati, a vi, knee, ne poputajte. Preuzeli ste nad itavim dvorcem gospodstvo i
ne dajte ga iz ruke. Zato je vrlo pametno ako pridobijete za sebe i podkastelana. Idem
mu odnijeti va asni poziv.

Kimnuo je u znak pristanka i nekoliko asaka ostao zamiljen i utljiv. Obuzela ga

briga to li to opet kani taj riokosi barun uiniti protiv njega? Uistinu mu je udno da
se tako dugo ne vraa i ostavlja dvorac kako to nikad prije nije inio.

Ali val veselosti povue ga u bujicu i zaboravi svoju brigu. Petar Pan poao je
hodnikom i siao brzo u prizemlje da nade potkastelana.

Leao je odjeven i budan. Spazivi dvorskog lakrdijaa, pridigne se, a ovaj mu veselo
navijesti

- ujete li, prijatelju, knez ne eli da se dosaujete. Pozivlje vas u drutvo.

- Ova bi vas ala mogla skupo stajati.

- Kako ne bih imao ime ispuniti tu cijenu, gospodine potkastelane, otii ete, dakle,
sad gore, sjesti k ljepoticama i vriti dunost pravog mukarca od kojega one oekuju
da ih zabavlja.

Nikako nije mogao povjerovati rijeima Petra Pana.

- Knez mi je jo prije dva- tri dana okrenuo lea kad sam ga zapitao kako se osjea.

- Nekoliko dana mjesec nam okree mrana lea, a onda opet svijetlo lice. Dakle sad je
u kneza opet mjeseina i zove vas na gozbu. A zato? Lijepa Marcela zatraila je kneza
da vas pozovu. Neto je naroito bacila oko na vas. Ako je to lakrdijska ala, evo vam
u zalog moja lea, a tako skupocjenu stvar ne bih za togod zaloio. Brzo se uredite i
doite gore.

Petar Pan ga ostavi i pohita gore u blagovaonicu, sagne se k ljepotici Marceli i apne:

~ 168 ~
 VELIKI SUD

- Ako elite jo danas doivjeti da se gospodin markgrof Danijel rasprsne od ljubomore,

uzmite na nian potkastelana. Vidjet ete, pristao je momak, upravo je stvoren da
probudi pospanu ljubav gospodina markgrofa.

Ustala je od stola i pola nekoliko koraka s lakrdijaem. Dok su oni drugi u bunom
razgovoru, ona primijeti lakrdijau:

- Uistinu, nema tajne koju vi ne biste nanjuili. Recite mi, dakle, to je uzrok da je
markgorf u posljednje doba sasvim zaboravio na mene? Njezine plamene oi upiru se s
ozbiljnim izraajem u Petra Pana.

- Dvije su stvari vane - veli on. - Ponajprije, vi ste preozbiljno shvatili pustopanog
Danijela, a drugo, iskazali ste mu suvie vjernosti. Vjernost umara njegovu ljubav. im
on opazi da bi mogao biti prevaren, naputen, smjesta e se probuditi i, evo moje glave,
nee otputovati u Budim.

- Kako? On kani otputovati u Budim?

- Vi ne znate? Taj mladi lupe taji vam to? A ja vam velim: odluio je otputovati, samo
vas molim da me ne odate. Znam tono da se sprema, a jo tonije znam da nee otii
ako opazi da biste svoju vjernost mogli mirno pokloniti drugome. To je barem tako
jednostavno i svakoj ljepotici bjelodano.

Zamislila se i smrknula, a on je gleda sa zadovoljstvom i smjeka joj se:

- Petar Pan dobro je primijetio. Doli ste ovamo da vidite to je s njime.

- Znam: u ovom je dvorcu neka zarobljenica koju dri Pencinger zbog nekog
veleizdajstva. Da nije moda ta ena odvie lijepa?

- Zato bi onda putovao u Budim? Uostalom, spreman sam vam i tu pomoi. Malo u
bolje pripaziti. A sad posluajte: pozvao sam gore potkastelana, ali on misli da zbijam
ale. Ako ga vi pozovete, bit e vam vjeran udvara. Pristao je, plavokos i jo neoenjen,
a i Pencingerov pouzdanik. Ako ga omotate oko prsta, saznat ete sve to elite o toj
zarobljenici. A ja vam obeavam sa svoje strane da u pripaziti na Danijela da vidimo s
koje je strane puhnuo vjetar i pogasio poar u njegovu srcu.

- Vi ste divan ovjek Petar Pan, to sam uvijek govorila.

Dola je s njim ve do vrata. On ih otvori i oni iziu u hodnik. Jo uvijek nastoji da je

to vie pozabavi raspravom o markgrofu Danijelu dok je slugu poslao neka u
Marcelino ime pozove potkastelana. On se ve uspinjao.

- Vi ste avo. Ovaj je mukarac uistinu pristao. Danas e biti nian mojih pogleda i
panje - veli ona.

- A gospodin markgrof planut e kao nanovo zapaljeni krije.

~ 169 ~
 VELIKI SUD

Petar Pan opazi da je potkastelan obukao sveanu odoru, pokazujui time da je ipak
elio taj poziv. Ljepotica ga pogleda plamenim oima i nasmijei se, primijetivi:

- Kakva golema teta da se vi dolje dosaujete dok tamo za stolom sjede gospoda koja
nisu zasluila da im poklonim samo jedan jedini pogled.

Od njenih rijei i od pogleda potkastelan se gotovo smete, sretan primi ovaj njezin poziv
i sve troje ulaze u blagovaonicu.

Svi su pogledali k njima. Marcela povede potkastelana k stolu i posjedne ga uza se,
pogledavi samo kriomice Danijela. Oito se zaudio, spazivi Pencingerova
pouzdanika, ne vjerujui svojim oima da ga uistinu knez poziva u svoje drutvo.
Marcela je shvatila ovaj pogled sebi u prilog i ona odlui da e se vrsto uhvatiti savjeta
koji joj je pruio Petar Pan.

Dok su sluge nosile oko stola jelo i pie, Petar Pan se digne, uzme vr i stade govoriti
vrlo aljivu zdravicu.

- Obeao si nam Petar Pan danas neku predstavu - opominje ga Danijel.

- Samo polako gospodine markgrofe. Poslastice se griskaju polagano, a ne gutaju. No

je jo duga. Za svaki sat imam svoju lakrdiju. Ako ustrajete do zore, bit ete svi pijani
od smijeha.

Knez se okrene k njemu i opomene ga.

- Pazi. Lakrdijau, uz na stol sjedi i asna osoba.

- Ba je rimski poslanik zatraio od Pencingera da ga zabavljam. Prikazat u samo

pristojne ludorije. A sada hitam u odjevaonicu da vam donesem prvu poslasticu i
potri iz sobe.

Hodnikom se razlijee smijeh iz blagovaonice. Gordana oslukuje na vratima, a onda se

vraa k svom sinu.

- Kako se to runo smiju, majko. I kako viu. Je li to vama mrsko, majice?

- Obratno, vrlo mi je drago. Dok su oni tako buni i nasmijani, dotle se nitko nee
brinuti za nas i lake emo se osloboditi.

On slegne ramenima, gleda majku i odluno izrazi svoje mnjenje:

- Prevarit e nas kao tada kad smo se spremali na odlazak i kad su nam rekli da nas
pred dvorcem eka kanonik Benko.

- Ovoga puta ne mogu nas prevariti. Sada je ovdje na prijatelj Stjepko. Dakako, nitko
ne zna da on radi u nau korist?

- Tako? A to on radi za nas?

~ 170 ~
 VELIKI SUD

- Ne treba on mnogo raditi. Ve sama njegova prisutnost u dvorcu znai zaklonite iza
kojeg emo se osloboditi.

Djeak se privine k majci i apui pita:

- Ipak emo jednom u na dom u Brezovicu?

- Da, dijete moje.

- A kada to majko?

- Sutra, sutra sigurno. Najprije e ti, a zatim ja.

- Kako najprije ja? To ne moe biti. Zajedno emo.

- Ne, dijete moje. Bit e onako kako sam rekla. A kad oni opaze da si ti nestao, svi e
za tobom u potjeru i bit e takva zabuna da nitko nee paziti na mene, a tek onda se
mogu osloboditi i ja.

Razmiljao je i estoko zanijekao glavom:

- Ne. Zato ne bi bilo obratno? Ako nestanete vi, majice, oni e se isto tako rastrati i
traiti vas i onda mogu ja doi k vama.

Kruta ozbiljnost leii u lijepom licu. Bademaste oi zagledale se u sina. Uzme ga za

ruku i privue k sebi.

- Sluaj sad i odgovaraj. Moe li uiniti sve to od tebe zatraim?

Ozbiljnost njezina lica podsjea ga da se zbivaju vani dogaaji i odgovori:

- Sve u uinti to god zatraite, majice.

- Dakle, uj: najprije treba da si hrabar da izdri.

- Kako ne bih izdrao. Gore mi ne moe biti nego onog asa kad su me tukli.

- Pravo veli i nee biti gore.

- Spreman sam na sve, majko - veli on s nekim ponosom i vrstom odlukom.

- Ponajprije, mora se pouzdati u Petra Pana. On je na prijatelj.

- Kad se moja majka pouzdaje u nj, pouzdajem se i ja.

- I moda e u prvi as doi meu tue ljude, a ne odmah u Brezovicu.

- Meu koje tue ljude?

~ 171 ~
 VELIKI SUD

- Svakako su nai. Najprije smo se nadali pomoi od jednog plemia po imenu Jelenko
Kuevi, ali Petar Pan nije naao s njim vezu. Svakako se mora pouzdati u sve one
kojima u te uputiti.

- A vi ete biti tamo?

- Sutra jo ne.

Njegov pametni pogled zaustavlja se na majinom licu i neka sumnja osjea se u

njegovu pitanju:

- Uvijek govorite samo o meni, ali ja neu izii iz ovog dvorca bez vas majko.

- Pokorit e se mojoj zapovijedi.

- Nikada nisam bio neposluan - odgovori s malo gorine - ali...

- I ovog puta posluat e moje odredbe.

Promatrala je njegove oi u kojima se sve vie javljala sumnja, razmiljala je malo i

proetala po sobi, a on prati svaki njezin pokret. Onda Gordana sjedne:

- Doi blie, Damire!

Pribliava se polagano, sumnjiavo oklijevajui:

- Neposluan si? Vidim da se odupire elji svoje majke.

- Odupirem se samo vaoj namjeri da mene izbavite. Ja to neu. Morao bih se uvijek
stidjeti da sam se ja, kukavica, spasio, a moja je majka ostala dalje zarobljena.

- Zapravo me sada dri u ropstvu ti.

To ne moe shvatiti i iroko pogleda u majku. Njena bijela tanka ruka pomiluje ga po
crnoj kosi. Usne joj se nasmijee:

- Sluaj, Damire. Moja sloboda ovisi o tebi.

- O meni? Onda ete odmah biti slobodni.

- Dok smo ovako zajedno, mogu me oni drati, muiti me da tebe razapinju.

- Ali ja mogu sve podnijeti. Zar niste, majice, vidjeli kako sam bio hrabar kad su me
tukli? Ali nita nije tako sramotno nego kad te tuku.

- Istina je. Dakle, gledaj me u oi: ti bi dao sve da mene oslobodi?

- Sve, sve, pa da me jo deset puta tuku i to bih trpio.

- Sad razmisli: majka je zarobljena, a s njom i sin. Htio bi spasiti svoju majku, ali je i
on zarobljen. to, dakle, da uini? Provui se na slobodu da moe osloboditi svoju

~ 172 ~
 VELIKI SUD

dragu majku. Oruja nema. Ali ima um koji mu prua mogunost da lukavim
dosjetkama prevari neprijatelja. I tako se on jednog dana lukavo izvue iz ropstva i
spaava svoju majku. Dakle, nije maem mogao spasiti majku, ali je spaava
lukavou. Nije li to lijepo?

- Da, ali ljepe je spasiti je maem, mnogo ljepe.

- Uvijek se, dijete moje, ne moe osloboditi orujem. esto je mnogo sigurnije
neprijatelja izigrati, izbiti mu iz ruke oruje. A to sada traim od tebe. Mora
neprijatelju izbiti iz ruke oruje kojim bi mogao unititi tvoju majku.

Svaka mu rije pada u dno due U djeakovoj glavi razigrale se misli. ini mu se da
stoji pred nekom velikom gorom koju bi trebalo maknuti s puta, ali on je ipak samo jo
djeak

- Ne znam, majice, kako bih ja mogao izbiti neprijatelju iz ruku oruje?

- Ali ja znam, mali moj vitee. Samo ti ne eli da izvede to veliko djelo.

Te ga rijei gotovo postide. Porumeni, oi mu zaplamte i, uhvativi majku za ruku,

estoko prosvjeduje:

- elim majko, samo elim pokazati da sam hrabar.

- Nije dovoljno da bude samo hrabar nego i mudar. Mudrost je duhovni ma i kad
britkou te mudrosti svlada neprijatelja, ne moe se uspraviti. Nijedna obrambena
kula nije tako jaka kao mudrost u ruci hrabrog, potenog borca. Bilo je golemih vojska,
ogromnih oruja i golemih tvrava sile, a sve ih je razruila mudrost pravednog silnog
Davida. Mali je David mudrou pobijedio silnog Golijata o kojem sam ti juer
pripovijedala. Sad je tebi namijenjeno da bude mali David i da mudrou pobijedi
Golijata.

Znoj mu oblije elo od napora da sliejdi misli svoje majke i od navale uzbuenja.

- Recite, majice, evo me, ja sam spreman.

- I pokorit e se svakoj mojoj elji?

- Pokorit u se kao pravi vitez. asne mi rijei - veli odlunim ponosom kao odrastao
ovjek

- Nikad nee zaboraviti da si majci zadao asnu rije?

-Ne, nikad.

- I posluat e sve to ti budu kazali oni kojima je poznato to ja elim?

- Hou, majice

- i nee pokazati alost, nego e se uvijek nadati da u i ja doi za tobom?

~ 173 ~
 VELIKI SUD

- Hou, majice Bit ete zadovoljni sa mnom.

- Daj mi ruku mali moj vitee.

I kao ono posljednji put, prije nego to su ga odveli u kulu da ga tuku, prua majka
ruku, a on osjea da izvrava neki veliki in i da je obeao neto to e mu prouzroiti
boli. Prepun je dojmova njenih rijei kojima je oznaila njegovu zadau i svladava jecaj
to mu se negdje iz dna srca krade u prsa. Ne da mu maha, potiskuje ga i vrstom
odlukom izleda u oi svojoj majci i oekuje da e od nje uti to mora initi. Oekuje da
e mu majka sada razjasniti to mora uraditi i preko ega sve pregaziti da izbije
neprijatelju iz ruke oruje.

- Damire, sada sam sretna i uvjerena da u uskoro na slobodu, samo tvojom pomoi,
dijete moje. Upamti: u tvojim je rukama moje osloboenje.

Uzela ga je oko struka i privinula k sebi:

- Jo onog dana kad su Petra Pana napali Pencingerovi ljudi zamislio je on kako da
prodremo iz dvorca. Osnova je neobina, udna i opasna.

- Ja se niega ne bojim - naglasi on odluno.

- Znam, dijete moje, ti se ne boji, ali to moe biti sudbonosno za nas oboje. A moe
lako uspjeti. Zato se veselim to su oni tamo u blagovaonici tako buni i raskalaeni.
Znam da su ve dobro ponapiti.

- Sad razumijem. Dok se oni budu veselili, mi emo dotle raditi.

- Naroito ti i Petar Pan, razumije?

- Ja? - opetuje on i lice mu se zaari, a oi sijevnu. Neto mu se u grudima iri. ini

mu se da raste, ramena mu se uzdiu, biva jak, velik. I ovakav e uiniti ono veliko:
izbit e neprijatelju oruje.

- Da, ti moj mali Davide, bacit e kamen u sljepooice Golijatu i on e sa svojom silom
pasti pobijeen. I tada u ja biti osloboena. I mi emo se opet nai u naem divnom
domu u Brezovici i ekati povratak dragog oca.

- Kako e to biti lijepo, majice. I kako e otac biti ponosan na mene.

Ona pogleda na vrata. ula je korake i apne:

- Netko dolazi! ini se da je Petar Pan. Tako on koraa.

Dvorski lakrdija, sav namazan u grotesknoj odori, ulazi tiho u sobu i oprezno zatvori
vrata.

- Kakva je situacija?

- Odlina! Nadam se da je nita nee poremetiti.

~ 174 ~
 VELIKI SUD

- Potkastelan?

- Ve sam ga predao u ropstvo lijepoj Marceli.

- Dakle, uspjeli ste?

- Svi su vai savjeti, plemenita gospoo, uspjeli. Vi ste ovdje od svih odijeljeni, a ipak
pregledavate kroz sva zatvorena vrata i opaate ljude u svim njihovim slabostima.

- U borbi s neprijateljem moramo uvijek traiti samo njegove slabosti.

- To je najvea mudrost.

- Svakako nastojte potkastelana to vie opiti.

- to ne polue vino i Marceline oi, to u nadomjestiti s neto malo opojnog praka.

- Vrlo dobro, gospodine Petar Pan. Hoe li Stjepko do ujutro izdrati?

- Hoe. rtvovat e se. Kako ste vi izveli stvar sa svojim junakom?

- Moj vitez dao mi je asnu rije i ruku. I on e to odrati.

- Morate mu tono razjasniti da ga ja ne bih kojim nalogom povrijedio.

- Moja majka se pouzdaje u vas pa tako i ja, gospodine veli Damir. - Samo mi recite
sve to moram uraditi i ne bojte se. Ja se niega ne bojim.

- Jo nikada u ivotu nisam vidio takvog junaka u ovoj dobi, a valjda i neu nikada.

Ta pohvala godi Damiru jer je ula njegova majka i ljupko se nasmijei.

- Kad bude vrijeme vi ete doi ovamo, gospodine Petar Pan?

- Da, doi u i treba da je Damir spreman.

- Ne bojte se, sada u s njim jo tono raspraviti svaku sitnicu pojedinost, a kad vi
naete zgodan as. doite.

- Ne mogu se vezati na vrijeme. Sve zavisi o raspoloenju i momentu. Vidjet u. Glavno

je to prije.

~ 175 ~
 VELIKI SUD

U MRAKU NOI
Pod ogradom Kuevieva dvorca sjedi Draeni na zemlji. Vjetar je utihnuo. I itavo
vrijeme oslukuje. Oko upanova dvorca polako je nastala tiina. Pouzdaje se u
Jasenkine rijei, ali nikako u utnju njezina sluge arka. Nije joj nita odgovorio kad
mu je naredila da ne dira u njega i da ga nikome ne oda. I to ga ispunja sumnjama. Da
nema toga, mogao bi ostati ovdje i tek onda umaknuti kad bi bio siguran. Odavle bi
mogao tota uti to mu je potrebno za ravnjanje, ali ga uznemiruje arkovo dranje. I
nakon svestranog razmiljania odlui da se makne.

Polagano se uspne na ogradu i prebaci se opet u ljivik, a onda pone bjeati. Potjera je
krenula juno, dakle, on se upuuje prema sjeveru. No biva mrka i gusta i teko
prodire naprijed. Neodluan je i boji se da e naii na progonitelje.

Napokon je iziao na pustu poljanu. Bez daha potri prijeko da to prije stigne u
zatitu stabala i grmlja.

Odluio je da nikako ne ide prema lukavakim umama ili prema samom dvorcu. I
tako odlui da e stalno uzmicati prema sjeveru, a tek kad bude siguran od potjere,
krenut e u Lukavac.

Nije privikao pjeaiti i bosonog teko koraa, brzo se umara, ali ide dalje, drei u oku
odabrani cilj.

*****

Pred kapelicom stoji lukavaki kastelan. Pun je nemira jer vrijeme ide, a on je okruen
obruem momaka sivog oklopnika. Ne moe se maknuti iz tog obrua, a ne poziva svoje
vojnike u navalu uvjeren da sivi oklopnik ima odvie momaka i sigurno bi ga zdrobio.
Ovako je ipak bolje: smatra se samo zaokruenim i nada se da e iz toga kruga
umaknuti.

Da barem Stanislav doe pogledati to on tu tako dugo radi u razgovoru s protivnikom.

Ne usuuje se da ga pozove jer bi to bio znak za navalu koja bi po njega svrila kobno.
Sva mu lukavost ovog asa nedostaje da neto smisli, da izigra protivnika. Da umakne
ispred njegova maa prije nego ga zahvati, izgubi se u mraku meu svojim momcima,
baci kojem od njih svoj plat preko ramena i neka ga onda hvataju dok on iza lea
svojih momaka bjei u Lukavac. Kneevski dvorac odavde mu je najblii.

''I moram ga dosei!''- odlui on i stvara plan: '' Danas se u Lukavcu slavi gozba. Dok je
tamo buka, zabava i smijeh, zabavit e mladog sveenika, a moj potkastelan prodrijet
e Gordani, estito joj svezati usta da ne moe vikati, isto e uliniti sa sinom, a sluge
e ih odnijeti iz dvorca. Mladi poslanik nee ni slutiti to se dogaa dok sa mnom
raspravlja. Samo da mi je umaknuti ovom ovjeku''.

~ 176 ~
 VELIKI SUD

Dok je ovako razmiljao, pomalo je stao traiti kako bi mogao umai. Sinue mu prave
zamisli. Tamo zdesna je drvena kapelica. Ne vidi vrata ali zna tono gdje su.

'' Dakle, valja najveom spretnou naglo pojuriti do vrata, skoiti sa sedla, tada e
konj pred vratima sprijeiti oklopnika da me odmah dohvati. A ja poznajem
unutranjost drvene kapelice, znam vrata uz oltar kroz koja se moe umai. Da, da,
vrata su trona i samo prislonjena. Sve to sivom oklopniku ne moe biti poznato ni da
je vojvoda Iloki. Potrat e zamnom u crkvicu, ne znajui da mogu pobjei straga. Kad
sam jednom napolju, lako mi se provui kroz gusto grmlje, pozvati Stanislava, on e
navaliti, svejedno mi je neka ga uhvate, glavno da sam ja umakao.''

Tono mjeri u mislima svaki svoj korak, trku kapelicom, izlaenje kroz prislonjena
vrataca, pa ikaru gdje e se sastati sa dozvanim vojnicima.

Zadubljen je u misli kad ga tamo sa strane oklopnika probudi neki zov:

- Stoj, tko si?

Netko je neto promrmljao u tmini. Pencinger nastoji da neto nauje kako bi se mogao
ravnati tko to dolazi i zato. Jedino razabire da se tamo netko neto dogovara, a tada
neki jaha prilazi sivom oklopniku. Govore sasvim tiho.

Pogladio je konja po vratu da se umiri i da ne tapka kako bi mu bili jasniji koraci tamo
prijeko. ini mu se da odvie dugo raspravljaju i odvie tiho, a da se ne bi ticalo njega.

'' Ne dogaa li se sada neto takvo to bi meni pruilo priliku pobjei?''- pita paljivo,
promatra one nasuprot. Ali oklopnik kao da mu dolazi blie.

Mora priekati. Ne smije se prenagliti, jer bi time sve pokvario i pao u zarobljenitvo.
Tamo nasuprot konjanik odlazi od sivog oklopnika to stoji u mraku sam i oito svu
panju usredotouje na nj.

Sve jae zaokuplja Pencingera osnova bijega kroz kapelicu. Ali prije toga hoe pokazati
protivniku svoju potpunu ravnodunost da bi mogao to lake u pravom asu izvesti
zamiljenu namjeru. I upita zijevajui protivnika:

- to mislite, neznani gospodine, koliko moe biti duboka no?

- Ne bih mogao prosuditi. Nestrpljivi ste?

- elio bih kao i vi da to prije svane da izmijenimo zarobljenike. Pospan sam.

- Naspavat ete se kada izravnamo raune.

- Da sam slutio takvu no, bio bih, makar protiv kneeve volje, izmijenio nae
zarobljenike jo predveer. Sad sam lijepo stradao. Dok Draeni negdje mirno spava,
ja zbog njega moram muiti muku.

- teta da niste izvrili izmjenu odmah kad sam vam poslao glasnika.

~ 177 ~
 VELIKI SUD

- Bojao sam se kneza, ali jednom e ipak svanuti.

- Tome se i ja nadam - odgovara Davor.

- Ako padnem s konja. Ako zaspim, molim pridignite me i ne zamjerite mi.

- Ispunit u vau elju, gospodine. ini mi se da niste spavali prole noi. Kod vas su
pijanke svakodnevne.

- Mladi knez je vazda edan. Nikako mu vino ne moe ugasiti e, a ja moram

izvravati zapovijed da bdim uz kraljeva neaka i spreavam ludorije koje ini kad se
opije. Eto, vidite, tako sam esto rtva besanih noi.

- A vi sad samo drijemajte.

- ''Umaknut u ti ja ispred nosa'' odluuje se barun Pencinger.

*****

A ravnim Turopoljem luta Draeni u mraku noi. Ve ni sam ne zna kako dugo tri i
kamo je dospio. Bezglavo hita oranicama, poljima i ikarama. Nije vian pjeaiti, a
pogotovu bosonog i to ga ubija, ali gone ga strah i neizvjesnost od potjere. Samo
kadgod se zaustavlja ne bi li se odmorio, a onda ga opet zahvaa strah da ne padne u
ruke svojih neprijatelja.

U tmini se teko snalazi. Poznati su mu samo glavni putovi, a on je nekud zaao i ne

zna gdje je. Jedino zna da je krenuo prema sjeveru i da su pred njim i njemu s lijeva
ume. Pod njihovim kronjama jedino bi mu moglo biti sigurno zaklonite.

U tmini se teko snalazi. Poznati su mu samo glavni putovi, a on je nekud zaao i ne

zna gdje je. Jedino zna da je krenuo prema sjeveru i da su pred njim i njemu s lijeva
ume. Pod njihovim kronjama jedino bi mu moglo biti sigurno zaklonite. I napinje
posljednje snage.

Najposlije mu se ispuni elja. Naao se pod visokim gustim grmljem i bez promiljanja
se progura, ali svakog asa zastaje od straha da kripanje ne bi odalo neprijatelju
njegovu prisutnost. Gdje je taj neprijatelj? Ve je na kraju snaga. Dalje ne moe i pada
izmeu grmlja na tlo i polegne. Osjea se potpuno zaklonjen. Kroz mrak ga ovdje nitko
ne moe zapaziti, a niti kakav konjanik pojahati u ovu gutaru. Vjetar je sasvim
popustio. Tiina mu omoguuje da uje svaku kretnju i svaki topot konja. Nekoliko
zvijezda izalo je ispod oblaka. Njihova svijetlog titranja bjegunac se plai. Ako se nebo
razvedri, to e prije zabijeljeti prve zrake zore. Oblaci bi produili tminu koja mu je
zaklonite.

Koliko je vremena prolo otkako mu je Luca donijela ona pisma? Ne moe izraunati.
Ipak, mora se ovdje odmoriti i pripaziti na potjeru. Neto ga titi. Uz pletenu koulju
to mu se prilegla k tijelu osjea tanku britku motku. To mu je sada jedino oruje.
Ovim se jo moe nekako braniti. Teko uzdahne. Hoe li umaknuti, ili pasti
neprijatelju u ruke?

~ 178 ~
 VELIKI SUD

Neki udan udarac dopre mu do uiju. Kao da su se sudarile dvije konjske potkove
nekog umornog konja. Malo zatim jasno uje trku konja. Sledila mu se krv. On se
ukoi da ne prouzrokuje nikakvo utanje. Sluh mu tono zamjeuje da pridolaze
konjanici sa sjevera.

"Potjera s ove strane? - udi se, osjeajui da su s one strane pojahali ljudi. Tko su?"

Ostane miran, nepokretan. U ovu gutaru ne mogu doprijeti jahai, to zna i lei kao
mrtav. Onda mu se ini da su jahai utali. Od njih ga dijeli dobar komad ikare.
uje i neke glasove, ali samo kao mrmor. Znoj ga oblijeva. Novi strah ulazi mu u kosti.
Leat e ovdje nepokretan, makar do sudnjeg dana.

Poljanom su projahala tri plemia: Smiljan Pogledi, Velislav Arbanasi i Darko

Mrnjavi. Stigavi do ikare, Pogledi pozove drugove.

- Stanite, tu smo. Dvjesta koraka udaljeni od drvene kapelice. Bit e ba nekako toliko.
Dakle, moramo ekati.

- Tako ti je naloio sivi oklopnik?

- Ne, nisam govorio s njim nego s Jelenkom i on je tako odredio.

- to veli na Draeniev bijeg?

- Nije mogao vjerovati, a kad sam mu sve razjasnio, upita me hoemo li se pridruiti
njemu da idemo u potjeru za bjeguncem. Dakako, odmah sam pristao. Tada je odmah
odjahao sivom oklopniku da mu javi poruku kapetana banderija, a kad se vratio,
saopi mi da je njegov zatitnik odluio drugaije: uhvatit e baruna Pencingera. To je
sigurnije nego hvatati Draenia po mrkloj noi. I ujete: namjeravali su toga lupea
zamijeniti za Gordanu i sina.

- Boe moj, Vilena sigurno nije znala za ovu namjeru, inae mu ne bi pomogla da
pobjegne - veli Arbanasi.

- Ne vjerujem da je to uinila - primijeti Mrnjavi. - to vi mislite gospodine Poglediu?

- Znam to je rekla Luca i to sam kazao vama. Moda je sluavka ipak primila od
Draenia kakvu nagradu.

- Jelenko nije spomenuo nita o Vileni?

- Premda mu nisam imao kada ispripovijedati kako se spremio za bijeg, odmah je

uskliknuo: "To je uinila ona!"

- Mrzi je kao to ju je neko ljubio.

- Svi e nju kriviti, itavo Turopolje.

- Da je znala to kane s njim, ne bi se na to odluila, ako je uistinu ona.

~ 179 ~
 VELIKI SUD

Ovako raspravljaju tri plemia koji su poslani od kapetana banderija da obavijeste

Davora o Draenievu bijegu. I poto je Pogledi naao na strai Jelenka, ovaj je odmah
izvijestio Davora pred kapelicom. Odluivi da zarobi Pencingera i zamijeni ga za
Gordanu i sina, Davor odredi trojici plemia da ekaju.

Najednom se Pogledi obazre k drugovima:

- Pazite, niste nita uli? Kao da iza nas kripi grmlje?

Sluaju, nijemi, obazirujui se.

- Neto je bilo, ali to i gdje? - primijeti Mrnjavi apui. Moe biti nona ptica, ali...

Sva trojica paljivu oslukuju.

Nekoliko asaka otplovi tiinom mraka, a tada odjekne mukli prasak.

- Naprijed, brao! - zovne Pogledi i sva trojica potjeraju prema kapelici.

Na zemlji lei Draeni. Kupa se u ledenom znoju. Prasak mu prolazi kostima. Ne zna
otkuda je, s koje strane dolazi i zato je odjeknuo, ali mu javlja

da se negdje u blizini nalazi sivi oklopnik i njegovi momci. Samo on ima vatreno oruje.

- "Naprijed, brao!" - opetuje on sav u stravi.

Ovaj poklik dopro mu je do uha. To je potjera za njim. Drugo ne moe biti. Odmah
zatim topot konja. Sva mu je krv zaumjela u glavi, poremetila mu sluh i pobrkala
dojmove. Nita ne razabire, osim blizinu pogibelji. Smatra se izgubljenim.

Slabost ga podilazi. Osjea da gubi svijest. Gurne lice u grmlje. Mokra trava i rosno
lie osvjeuju mu elo. Primjeuje da je oko njega neobino tiho. Podigne glavu i
slua. Ne uje vie jahae. Zar su propali u poljanu? Ili su se pritajili i sluaju kako
oko njega kripi grmlje? Odnekle dopiru povici, vika, krika, kreevo maeva.

"Bitka? Tko se bije?" Moda to Luci dolazi u pomo. Moda Pencinger se sukobio s
neprijateljima?

To ga ispunjava nadama koje mu vraaju snagu. Slua da zamijeti otkud dolaze odjeci
bitke. Oprezno i polagano die se sa zemlje, ustaje i gleda u mrak. Da, bitka je negdje
pred njim. Ako se priblii toj ikari?

Nikako ne moe ostati ovdje. Tamo u zaleu ikare die se tamno drvee. Kao da je no
jasnija i opaa umu, ili je vidi samo osjetilima? Svejedno, mora odavle to bre, po
svaku cijenu natrag, to dalje, od bitke, ali natrag. Ni na jug, ni na sjever, ve na
zapad.

Strah ga die na noge. Stade bjeati prema zapadu, verui se tekom mukom kroz
ikaru.

~ 180 ~
 VELIKI SUD

Drhti, lomata, kri put trnjem to mu se zabada u bose noge, rukama kida bodljikavo
granje i bjei kao poludivlja zvijer.

Ve dugo tri gutarom. Odjednom uje iza sebe lomatanje, kidanje granja, utanje
lia, trku, dahtanje, to li?

"Nali su trag. Hvataju me!"

U neprozirnoj tami bjei. Netko mu je za petama, tri ba za njim, tri ravno onim
putem koji je uhvatio on. Sad je svreno.

Ipak, ne da se tako lako. Jo ima snage, jo ima prisebnosti. Izvadi iz pojasa motku.

Trka iza njega pribliava mu se, a on jo hita naprijed. Naletio je na neko stablo.
Zazvonilo mu u glavi, ali jo se ne da. Iza njega je ovjek, dae.

On zamahne motkom i bijesno udari. Motka mu padne iz ruke, ali kraj njega padne
neije tijelo. To ga ohrabri i pone trati jo dalje, sve dalje. Posre, die se, ponovo tri,
skriva se iza stabla, onda zaustavi. Pao je na koljena, slua. Tiho je oko njega. Zar
nikoga? Ubio je progonitelja? Ne dolazi a njim?

Nita se ne uje u umi. Dakle spaen? - usuuje se vjerovati.

Ustaje, tri dugo, vrlo dugo, a onda osjea da pada i svijest nestaje.

~ 181 ~
 VELIKI SUD

OKLADA PETRA PANA

No je zaplovila u susret praskozorju. U blagovaonici kneevskog dvorca oko stola
zamagljene oi, rumena lica, smijeh pijanih ljudi i krikovi ena. Glupo se cere kneevi
obrazi dok nadvikuje svoje goste:

- Mir, zapovijedam. Pristojnost traim. Ovdje je visoki gost.

Iz te vreve viri lice Stjepana Brodaria. Nasmijeen je kao da ga sve to veseli i zabavlja,
ali njegov mudri pogled neto kazuje Petru Panu.

- Mir, ujete li? - uutka knez goste.

Potkastelan se ne moe oteti pijanom smijehu od radosti to ga obuzima blizina lijepe

Marcele. Obujmio ju oko vrata i samo se smije, nemoan da neto kae. Vino mu je
zaplelo jezik, a ljepotica pobrkala misli. Nita ne zna, niega se ne sjea i nikako ne
shvaa da bi negdje bio neki barun Pencinger kojemu mora sluiti i polagati raune.

- Mir, rimski plemi hoe da govori - navijesti mladi knez. Pijana lica obazru se prema
nasmijanom Stjepku. Stoji uz kneza i dri u ruci vr. To ih nekako umiruje i ekaju to
e biti.

- Plemenite ljepotice i gospodo, uskoro e zora proviriti na okna. Ja se povlaim u svoje

odaje. Petar Pan je ve iscrpio ale, dakle, i vi biste mogli na poinak.

- Ja iscrpljen - krikne dvorski lakrdija uvrijeeno. Zaas je nasred stola. Svi su se

pomakli od njega dok on vie kao pomaman:

- Ovu teku objedu moram oprati sa svojih obraza.

- Nema toliko vina da operete objedu - odgovori mu Stjepko.

- Nema vina.

- Nema? Dobro. Ima vode. Vode!

Svi se grohotom smiju toj rijei, a Stjepko uzima dalje rije:

- Ne biste li opet hladne kupelji u opkopima, Petar Pan?

- Kupelji u opkopima?

To pitanje podsjea Danijela kako je Petar Pan skoio u vodene grabe oko dvorca pa
udari u smijeh.

- Okupajmo lakrdijaa, okupajmo.

- Ne bih rekao da biste se veselili ponovno zaroniti u hladnu kupelj - veli Stjepko.

~ 182 ~
 VELIKI SUD

- Jo mu je povezano rame.

- Nije istina. Zdravo je. Okupajmo ga.

- Ja da ne bih htio? Za sto dukata evo me - povie lakrdija.

Grohotan smijeh poprati tu primjedbu, a Stjepko nastavi:

- A ja vam velim: nakon jedne kupelji Petar Pan naao je pet stotina dukata.

- Skupo cijenite, lakrdijau, kupelj svoga tijela.

Opet buan smijeh. Nitko nita ne primjeuje, samo hihou. Zato Stjepko preuzima
dijalog s lakrdijaem i upita:

- Za hladnu kupelj pet stotina dukata? Tko bi se za tu cijenu okupao u opkopima?

- Ja, ja - viu svi redom.

- Vjerujem vikne Petar Pan - ali nema nikoga medu vama tko bi platio. Svi ste prosjaci,
gladui. Ali platili su mi takvu kupelj na jednom carskom dvoru sa pet stotina dukata.

- Gdje? Na kojem dvoru - pita Stjepko.

I knez opetuje pitanje, a svi se opet smiju, dok Petar Pan odgovara, viui:

- Okladio sam se na carskom dvoru Maksa njemakog da u preplivati opkope dvorca

za pet stotina dukata.

- Ne vjerujem, Petre Pane, da bi krti car platio pet stotina dukata za vau plivaku
vjetinu.

- Ne za moju, ve za vjetinu mog pseta koje je plivalo sa mnom. Pseto je plivalo u vrei
- veli Petar Pan.

Svi prasnu u smijeh.

- Pseto u vrei? - povie knez. - Kako je to mogue?

- Svezao sam pseto u vreu.

- I plivalo je?

- Jest sa mnom.

- I ti u vrei?

- Ja u svojem platu. Plivao sam kao vile s povlakom a moje pseto u vrei.

- Potopilo se u kaljui?

~ 183 ~
 VELIKI SUD

- Stigli smo do gradskih zidina, obojica junaci

- Koji junaci?

- Ja i moje pseto.

- Pokai nam to Petar Pan - vikne knez.

- Neka pliva u vrei, neka pliva - vie Danijel.

- Nemogue je to - veli Stjepko.

- Kladim se za...

Vika i krika. Jedva se uju njegove rijei, a dvorska budala oglasi:

- Oklada je: najljepi konj vaeg dvora, knee!

- To si ti, Petre Panu

- Ima jo ljepih konja u ovom dvorcu.

Svi su ustali, svi viu, smiju se, a Petar Pan se razmahuje:

- Hoete li, dakle, da vidite to ni kraljevi ne mogu doivjeti?

- Naprijed Petar Pan, naprijed.

I skae k prozoru, otvori i onda navijesti:

- Ve puca zora, Idem pripraviti vreu i pseto.

- Ako se pseto utopi, Petar Pan? - Pita Stjepko. to onda?

- Uzet u sa sobom drugo pseto kao zamjenu! Dakle, uzet u dva velika snana pseta iz
kneevske lovake pasmine.

- Zbilja kanite to izvesti? - pita Stjepko.

- Due mi, hou .

- Onda u jo ostati da vidim tu lakrdiju.

- Budite samo malo strpljivi i ekajte da se vratim. Ba elim da vidite kako nisam
pusti hvalisavac. Odmah u se vratiti.

I potri iz sobe. Buni smijeh zahvaa kneza i njegove drugove Danijela, Ruprechta i
trojicu plemia to su stigli s ljepoticama iz Krapine. Potkastelan ne moe obustaviti
smijeh i sve bunca.

- Potonut e on i pseto. Kladim se za va cjelov - apne Marceli.

~ 184 ~
 VELIKI SUD

Ona odgovori prilino glasno da uje Danijel:

- elim da potone.

Danijel se namrtio i neto promrsio. Zaokupljala je ona stasitog potkastelana itavu

veer. Danijelova tatina u pijanom raspoloenju sve se vie buni, a to Marcelu ispunja
pravim ushienjem i podstrekava u njoj nadu da se pogaeni ar mladog markgrofa
opet budi.

Svi su zabavljeni lakrdijaevom okladom i svi ekaju povratak Petra Pana.

~ 185 ~
 VELIKI SUD

PRED ZORU
Nad itavim Turopoljem zavladao je mir. Tamnim nebom plaze odsjaji svjetlosti i
navjeuju da je zora na putu.

umom se razlijeu glasovi ptica.

Dva konjanika izvlae se iz visoke ikare i ulaze pod guste kronje stabla. Tu je jo
mrak. Oprezno i polagano kreu konjanici naprijed, gotovo se uljaju. Jedan zaustavi
konja, drugi tiho pita:

- Zato smo se zaustavili, gospodaru?

- Prisluhni malo. uje li?

- Ne ujem nita, gospodaru.

- Netko je u blizini zastenjao. Sluaj!

- Ovdje nije bilo nikakve bitke.

- Ali moda se koji ranjenik sklonuo u umu. uje...

- Da, netko uistinu stenje.

- Neprijatelj? Ili tko od naih? ini se da koraa.

- Kao da ide prema nama.

U tmini ume netko stenje, onda izree gadnu kletvu.

- Kako? To je kletva baruna Pencingera. Gdje bi se on verao umom pa jo ranjen?

Ponovo se uje latinska kletva, ve neto glasnije.

- Ne varam se, to je njegova kletva.

Jahai ekaju, a tada se jedan oglasi:

- Zar ste to vi, gospodine barune?

Onaj tamo kao da se prestraio pitanja, a konjanik ponovi:

- Gospodine barune, prepoznajem vas po kletvi, a vi mene ne poznajete ni po glasu?

- Tko si? - dolazi pitanje iz tame.

- Ja sam, Luci.

- Do vraga, doite, gdje ste? Krv mi tee potokom.

~ 186 ~
 VELIKI SUD

Pozvani se s konja baci na zemlju i koraci zakripe u grmlju.

- Jedva vas razabirem, gospodine barune. Vani ve bijeli zora, a tu pod kronjama jo
je takav mrak. to je? Sasvim ste mokri? Od krvi. Glava mi je ranjena. Poveite me bilo
ime.

Odmah Luci zovne svojeg momka i razderu neto u tami za povez.

- A kako ste vi stigli, Luciu ovamo? - pita Pencinger.

- Verao sam se da neto saznam o Draeniu i nanjuio da je u upanovu dvorcu. Htio

sam se dovui onamo, kad opazim na sve strane neku jurnjavu Turopoljaca
Neprestano se jahalo amo-tamo. to mi je preostalo drugo nego da se sklonem. Nisam
se micao iz gutare. To je pametnije nego bjeati na konju i na sebe upozorim
neprijatelja. A kako ste vi dospjeli ovamo, gospodine barune? Zar nemate konja?

Ranili su ga ili je slomio nogu prigodom skakanja preko graba. Ne znam, samo je ivina
poda mnom klonula. Ja sam onda poeo bjeati. Lupei su me progonili, ali sam
umakao u umu.

- Bila je negdje bitka, tamo prema sjeveru?

- Sivi oklopnik pozvao me na dogovor osobno i htio me drati do danas prije podne da
me onda vodi pred Lukavac i zamijeni za Gordanu s Draeniem. Odjednom mi se sivi
poeo pribliavati, htio me zarobili, a ja sam pobjegao kroz drvenu kapelicu. Neprijatelj
nije slutio da je tamo prolaz.

- Kako ste zadobili ranu?

Vrlo daleko od mjesta bitke. Neprijatelj me gonio, a ja sam pojahao kao strijela u
umu. Kad mi je konj ostao leali, potrim u umu. Neprijatelj za mnom i udari me u
glavu. I tada sam pao, udim se to me nisu pokupili i odnijeli

- Sigurno je u umi bila velika tama pa vas u divljoj trci nisu opazili.

- Bit e da je tako, a valjda sam leao dugo bez svijesti. Kad sam se probudio odluim
ostati nepomian dok ne svane dan.

- Niste uli moj dolazak?

- Nabija mi u glavi. Nita nisam uo, osim vaeg poziva. Ve sam mislio da me
neprijatelj uhvatio.

- U kakvoj se to umi nalazimo?

- Mislim da je to opinska uma, vidjet emo kad zadani. Ipak, hajdemo to prije
odavde. Tu je moj momak. Uzet emo njegova konja. Vano je da to prije stignemo.

- Moramo ravno u Lukavac.

~ 187 ~
 VELIKI SUD

- Dobro, samo to prije iz ove ume. Nije daleko granica kneevskih uma, a tamo smo
sigurni.

- Jo nije sasvim sigurna ova sigurnost, ali pourimo se.

Dok su se spremali, Pencinger pita Lucia:

- O Draeniu nita ne znate?

- Samo toliko da je ostao kod upanovih.

- Zato niste doli na ureeni sastanak pod jablanom? Trebao sam vas.

- Rekao sam ve da su kruili neki jahai i nisam mogao izii iz sklonita. Konjsko
kopito u noi je najsigurniji putokaz za progonitelja i tako sam ostao svu no sakriven.
A da nisam, vi biste sada ostali ovdje bespomoni ispriava on svoju kukavtinu.

Pencinger mu ne odgovara na njegove izgovore i kad se popeo sedlo, odredi:

- Sad ravno u Lukavac!

Izali su napokon na jedan umski put i ustanovili da prolazi kneevskom umom

prema dvorcu. Meutim, Luci opazi da je Pencinger vrlo blijed.

- Ne moete dalje, gospodine barune.

- Magli mi se pred oima, isteklo je mnogo krvi iz moje glave.

- Najbolje da krenemo ravnim putem k umskom dvorcu. Sad ne moete u Lukavac.

Kastelani su nastavili put. Prevalivi kratku udaljenost, ugledaju kroz granje kolibu.

- Gle, gle, lugari su ve na nogama. Inae i po danu esto spavaju.

Jo nisu stigli do kolibe, kad im dohita ususret lugar. Zaustavivi se, pogleda
povezanog kastelana i prekrsti se:

- Zar i tu nesrea?

Luci se okosi na njega:

- Valjda nije kod vas ovdje nesree?

- Sad ne znam to bih rekao. Neka vae milosti pogledaju.

Stigli su pred lugarsku kolibu odakle dolaze jo dvojica lugara i pitaju:

- Gospodin barun ne zna to se dogodilo?

- to, govori! - promrmlja Pencinger bijesan od boli u glavi.

~ 188 ~
 VELIKI SUD

- Jo je bila no, kad je netko stao udarati po vratima kolibe. Mi smo izali i pred nama
je pao ovjek. Nije nam odgovarao na pitanje. A kad smo zapalili ognjite, nismo mogli
vjerovati: bio je to gospodin Draeni. Leao je kao mrtav, sav razderan, bosonog i
napola odjeven.

- Do sto avola? Zar mrtav? - prestrae se Pencinger i Luci.

- Blizu je smrti, barem se tako ini. Malo mu se vratila svijest, a onda opet ostade
nepokretan.

Luci zapovjedi lugarima da iznesu Draenia na tratinu.

U prvim zrakama zore razabrae mladievo blijedo lice. Luci se sagne k njemu:

- Budale - razgnjevi se na lugare. - Spava vrsto.

- Ali kad je pao pred kolibom, bogme nije spavao. Bio je bez svijesti.

I Luci prodrma svojeg gospodara. Teko su ga probudili. Trebalo je nekoliko asaka da

se sasvim pribere i napokon prepozna svojeg kastelana Lucia i baruna Pencingera.
Obasuli su ga pitanjima, a on im odgovara kratko:

- Pobjegao sam iz upanova dvorca.

- Zar ste moda ranjeni?

- Nisam ranjen, ali noge su mi razderane od trnja. Kuda sam sve bjeao tko bi znao.
Najposlije sam zavarao potjeru i poao prema sjeveru, a onda tek krenuo natrag.
Skrivao sam se u kojekakvim gutarama. Ve su, mi bili za petama.

- Potjera vas je otkrila? - pita Luci.

- Svakako, netko je trao za mnom.

- Niste imali konja?

- Otkuda mi jo i konj? Lutao sam okolo kao kakva skitnica, a kad stignem u umu,
najednom netko bjei za mnom. Drei u ruci jo jednu malu motku, udarim po
njemu. Odmah se sruio, a ja jurnem dalje. Bjeao sam dugo, dugo i pao u nesvijest.
Probudio sam se, a svuda je bila duboka tiina. A ja put pod noge sve do ove kolibe.

- Kako do avola! ime ste udarili progonitelja? - pita Pencinger.

- Motkom koja mi je jo bila o pojasu.

- Da to nije ova - i Pencinger izvadi iza pojasa malo oruje za rune napadaje.

- Da, to je moja motka. Kako ste vi doli do nje?

~ 189 ~
 VELIKI SUD

- Pogledajte moju glavu pa ete odmah znati kako sam postao vlasnik ove otrice.
Naao sam je pokraj sebe u umi gdje sam leao ranjen.

- Nije mogue. Onda ste to vi bjeali za mnom? - zaudi se Draeni.

- Bjeao sam pred svojim progoniteljima i u mraku se sukobio s nekim koji me udario.

- Ja sam trao kao izbezumljen od straha, mislei da me netko hvata, udario sam vas.

- Sad mi je jasno zato me neprijatelj onako ranjenog nije odnio kad me udario
prijatelj.

- Valjda nije rana opasna?

- Moda nije, ali glava mi je svakako teka od vaeg udarca. Sva je srea to ste bili
iznenaeni. Da ste me udarili svim snagama, bila moja glava koliko god tvrda sigurno
bi se raspukla. Sad bih podnio jo jedan udarac od same radosti to ste, gospodine
Draeniu, utekli. I ne slutite kakva je to srea za mene. Htjeli su u zamjenu za vas
traiti Gordanu i sina, ali razgovarat emo o tome. Sada to bre u umski dvorac da
operete ranjene noge, a ja idem u Lukavac.

- Curkom vam curi krv, barune, ne moete tako daleko. I emu?

- Gozba je i da knez ne poini kakvu glupost.

- Doite sa mnom, najprije e vam ranarnik pruiti pomo onda moete poi.

- Da, istina, namazat e mi ranu, pa kad se jo okrijepim, lake u odjahati.

Smjesta se dadoe na odlazak.

Luci je predao svojeg konja Draeniu, a Pencinger se uspne na drugoga i tako

krenue kneevom umom. Stigli su pred drveni tamni dvorac, okruen visokim
hrastovim drveem. I Pencinger i Draeni odmah uoe u veliku sobu gdje su im
donijeli leajeve i pozvali starog uvara koji je ujedno vrio slubu ranarnika. Odmah
se latio posla da kastelanu i Draeniu prui pomo. Probudili su plemia Ferenczyja
pa se on pourio k njima i stade ispitivati Draenia to se sve dogodilo juer. Ali ovaj
nije mogao u tanine pripovijedati od prevelike iznemoglosti, dok je Pencinger unato
rani razjanjavao budimskom plemiu to se sve zbilo s njima, a onda iznenada
prekine pripovijedanje i naglasi:

- Sad moram u Lukavac da vidim to je tamo. Uznemiren sam.

- Ne bih vam savjetovao - veli Ferenczy. - Neete stii u Lukavac. A emu se vi urite?
Va sivi oklopnik ionako ne moe doi pred Lukavac i traiti zamjenu kad je Draeni
pobjegao.

~ 190 ~
 VELIKI SUD

- Nemiran sam, nestrpljiv. Dodue, moj potkastelan je pouzdan, odluan i neumoljiv,

ipak ne smijem kneza pustiti tako dugo bez nadzora, a moram doznati kada odlazi taj
rimski poslanik.

- Vai obziri prema rimskom poslaniku preveliki su. Neka ga avo nosi. Odlazio on ili
ne, due se ne moe ekati. Gospodin Verboczy u Budimu eli jednom imati kraljevia.
Odredio sam neka obojici pripreme jelo i pie.

Prihvatio je taj prijedlog i onda stade ispitivati uvara dvorca da li se tko vratio od
njegovih vojnika.

- Da, ovdje, je Stanislav sa desetak momaka. Drugi se jo nisu vratili, oito se negdje
kriju po umama.

Ferenczy dalje ispituje baruna Pencingera kako je umakao sivom oklopniku, na to on

razjanjava:

- Ja sam odluio pobjei kroz kapelicu, kad najednom doe oklopniku neki ovjek,
oito da mu javi da je Draeni pobjegao jer oklopnik pojaha prema meni i veli mi: "Vi
ste moj zarobljenik!" Ja sam se, toboe predao, siao s konja i potrao u kapelicu. On
nije slutio da se onuda moe izii i odredio je momcima neka pohitaju za mnom
kapelicu. Straga sam jurnuo napolje, a onda uzeo konja prvom momku i dao se u
bijeg. Dok su se oni uhvatili u kreevo, ja sam odmakao.

Dalje nije mogao pripovijedati. Osjeti da mu je slabo i zatrai estokog pia. Ferenczy
odredi neka Luci ide u Lukavac da vidi to se tamo dogaa dok se barun ne oporavi.
Pristao je, videi da ovakav ne moe odjahati pa naloi Draenievu kastelanu:

- Ispitajte je li knez juer odrao gozbu, kako se vlada prema potkastelanu i prema
drugima i kad odlazi rimski poslanik. Jednom rijei: elim znati sve to se dogaa.
Pourite se i uzmite u pratnju Stanislava i nekoliko momaka.

- ekaj, Luciu, zadri ga Draeni - odvedi me u moju sobu - jedva stupam.

Otili su iz blagovaonice. Luci uvede Draenia u lijepu prostranu sobu, kneevski

ureenu. Drvene stijene obloene su slikama i orujem, naslonjai i stolice presvueni
sagovima, postelja natkrita zelenim svilenim zastorima. On se zaustavi usred sobe i
pogleda:

- Luciu, mislio sam da nikad vie neu vidjeti ovu svoju rasko. Da su mi odrezali
jezik, ubio bih se.

- A to je sve skrivio Kuevi. Klet u tog mladia kako ga jo nitko nije kleo.

- Tvoja je kletva pobona molitva prema onom to mu ja elim, a to elim, to u

izvriti.

- Osvetu je zasluio.

~ 191 ~
 VELIKI SUD

- Osvetu veli? Premalo. Ne znam kako bih nazvao ono to sam njemu namijenio, ali
sluaj. Zvao sam te da me otprati u ovu sobu jer ti moram rei neto vano. Jednog
dana, dok sam boravio ovdje u ovom dvorcu, a ti uvao u upanovoj kui moju
vjerenicu, iznenada si doao k meni da mi neto predloi. Sjea se? Ono zbog
Jasenke.

Kako se ne bih sjeao. Rekao sam vam: Jelenko Kuevi neprestano vas progoni
dopustite da se uvuem u dvorac. Stara je u Zagrebu. Jelenka nema, Jasenka je,
dakle, sama kod kue. Ugrabit u je sebi na veselje i odvesti u neko zaklonite u
blizinu ovog dvorca. Vi ste me odvraali od toga, zabranili da uinim otmicu.

- Da, jer su svi upanovi momci govorili da si ti uzeo na oko mladu Kueviku. I kad bi
netko Jasenku doveo, posumnjali bi upanovi na tebe onda bih te morao otjerati ili bi
po tebi pale prve sjene tragova za mnom. I bilo bi tako. Danas vie nemam uzroka
skrivati se. Jelenko je razotkrio moje lice i neka mu je sada otkriveno. Neka on prvi
okusi posljedicu svojeg otkria.

- to mislite, gospodaru?

- Kad su me juer vodili svezanog prema upanovu dvorcu, vidio sam Jasenku kako se
sakriva iza grmlja i gleda kako mene osramoenog vodi njezin brat. im sam je
ugledao, sjetim se odmah tvojeg prijedloga i odluim: ako uteem iz ruku njezina brata,
onda e sestra isplatiti taj njegov in. Reci sada Luciu: djevojka ti se jo uvijek svia?

- Ne pitajte, gospodine Draeniu, nego izrecite ono to oekujem!

- Dobit e Jasenku kao prvi uzvrat Jelenku.

- Gospodine, kunem se: bit e mi dvostruko u slast kad mi je darujete iz osvete

Jelenku

- Uzmi je. Ta e mu otrica rasparati srce.

- Onda mi dopustile da uzmem vojnike danas predveer.

- Prekasno.

- Zato prekasno? Po danu ne mogu u Turopolje.

- Juer u prvi as bijega skoio sam preko njihove ograde da se sklonem od potjere,
oslonivi se na pravo azila. Tada sam saznao iz njezinih rijei da ona danas putuje u
Zagreb.

- Ve danas?

- To bolje po tebe. Sigurno e je pratiti, osim arka, i njihove sluge, Dakle, uzmi neto
vojnika, neka ih vodi Stanislav. Oduljajte se svi uz veliku movaru.

- Ako Jelenko prati sestru?

~ 192 ~
 VELIKI SUD

- Bit e to samo komad puta. Do prijevoza na Savu ne moe s njom, on ima sada brigu
oko turopoljske opine. Svi oni pa i on moraju sada uvati opinu i sve dvorce jer se
nadaju nasoj odmazdi. Dakle, njega nee biti do Save, a ti doekaj Jasenku blie.
negdje oko movare. U gustoj ikari lako ti se sakriti, doekati djevojku na putu i oteti
je.

- Gospodaru, va muitelj Kuevi ispit e danas prvi vr otrova.

- Neka ga ne ubije jer imam jo mnogo vreva za njega.

- Vi mi nalaete da uzmem Stanislava. Prije bih morao zamoliti gospodina baruna

Pencingera da mi ga otpusti.

- Nikoga ne treba moliti kad ja odreujem. Tu sam gospodar ja i to odredim, barunu

mora biti pravo. Idi odmah u Lukavac kako ti odredio, ali se ne vraaj ovamo, nego se
odande pouri ravno na otmicu. Ne zadravaj se dugo u Lukavcu, glavno je da vidi i
uje to tamo rade. Ako je togod vano, alji samo poruku, a ti idi na veliku
movaru.

- Sluam, gospodaru, vau zapovijed vie nego ikad.

- elim ti veselu zabavu s Jasenkom. A sada, glad me mori.

Draeni ide opet u blagovaonicu, a Luci pohita iz sobe u dvoritu. Tu je ve

nestrpljivo ekao Pencingerov pouzdanik Stanislav i ree:

- Ve je krajnje vrijeme da idemo. Gospodin barun mi je zapovijedio da se vratim iz

Lukavca jo prije podne.

- Imam drugi plan. Brzo sada najkraim putem u Lukavac, jo prije podneva imamo
izvriti neto vano, ali o tome u te uputiti puteni. I pojahali su umom da to prije
stignu u Lukavac.

~ 193 ~
 VELIKI SUD

PSETO U VREI
Nakon odlaska dvorskog luaka Petra Pana iz kneevske blagovaonice, ekaju
uzbueno knez i njegovi gosti objavljenu plivaku produkciju.

Ni o emu drugom ne govore, ve samo o okladi Petra Pana. Stjepko stoji u sreditu
pijanog drutva. ini se kao da ne opaa njihovo stanje i raspravlja o mogunosti i
nemogunosti izvedbe koju im je najavio lakrdija. Naroitu brigu Stjepko Brodari
posveuje potkastelanu koji je posve zaluen uz lijepu Marcelu i omamljen od pia. I
ne misli kako Petar Pan kani izvesti lakrdiju niti gdje niti to mu sve treba uiniti da
uzmogne odigrati predstavu.

Svi su nestrpljivi, obaziru se na zatvorena vrata, pitajui se:

- Gdje je tako dugo? Zato ne dolazi?

- Da nam nije objesio drsku la i sada nam se ruga?

- Objesit emo mi njemu oko vrata ue - prijeti knez.

- Strpite se, gospoe i gospodo. Valja jo malo ekati naglasi Stjepko. - Moda ima
kakvih problema. Ako ne lae, on e dokazati da moe izvesti to je obeao.

- Razumije se samo po sebi - potvruje Marcela. - Mora dokazati.

- Ako je pobjegao pred svojom okladom? - upozori jedan od gospode.

- Zavrnut u mu vratom - muca potkastelan. I dok se svi vrte i raspravljaju, ulazi sluga
i najavi:

- Njegovo velianstvo!

Zanijemjeli su. Svi su kao kipovi, samo Stjepko stoji mudro meu njima i zuri u vrata.

Pojavila se visoka pojava u crnom platu do poda. Na glavi mu papirna kruna.

- Lupe! - vikne Danijel. - To je on. Eto, nasadio nas je. Na vratima prosvjeduje Petar
Pan:

- Varate se, markgrofe. Gospode i gospodo, sve je spremno. Predstava e zapoeti.

- ekaj, ekaj Petar Pan! - vikne mu knez - a vrea? A pseto u vrei? Nee zabauriti
svoju prevaru. Izgubio si konja na okladi.

- Kneevski konj je moj. Predstava zapoinje kad vi zaelite.

- Odmah, odmah! - viu svi redom.

Onda molim neka se visoko roena publika uputi u gledalite mojeg kazalita.

~ 194 ~
 VELIKI SUD

- Gdje je kazalite?

- Gore u sjevernoj kuli. Odande je najbolji vidik na opkope.

- Hoemo li uistinu vidjeti pseto u vrei? - zapita Stjepko.

- U kulu, u kulu! - viu svi, gurajui se k vratima.

Lijepa Marcela uzme za lakat svojeg kavalira potkastelana. Danijel ljutito pogleda
ljepoticu. Petar Pan to opazi i malo ga povue za lakat:

- Juer ste me molili neka vam skinem Marcelu s vrata, a sad se bunite to sam izvrio
i elju i predao je potkastelanu.

- Ja sam te zamolio da je skine meni s vrata? - pita on zaueno.

- To je molio markgrof koji je sada bava vina. I tako sam uinio po vaoj elji i
potkastelana gurnuo vaoj bivoj ljubavnici. Dakle, ostavite Marcelu, ili vie ne eznete
za Gordanom.

Mladi je markgof podigao omamljenu glavu i uzdahnuo:

- Petar Pan, sve bih rtvovao da mi je dotai one divne usne cjelovom.

- Mladi gospodine, strpljivost je vrlo korisna taktika.

Zatim Petar Pan digne svoj glas i vikne gostima:

- Samo brzo. Ja ekam, moji psi ekaju, i konj eka i itav kneevski dvor. Pazite i
suzdrite se od smijeha da ne bi dvorski ranarnik morao iti trbuhe jo prije nego to
moja ala zapliva povrinom opkopa. Mogu li uzeti vae velike lovake pse, knee?

- Uzmi ako hoe itavu moju psetarnicu. Samo, pouri da ne ekamo.

Vikom i bukom ispunilo je drutvo hodnike. Knez prednjai i vodi ih gore u kulu. Petar
Pan je pohitao otvorenim trijemom. Tu se zaustavi, pogleda za gostima, onda du
trijema. Nikoga nema u blizini. Svim slugama i straama navijestio je lakrdija to e
vidjeti i svi su pohitali na pukarnice i prozore da bi gledali to udo koje e prikazati
dvorski luak.

U licu Petra Pana briga, napetost u pogledu, u koraku, u svakoj misli. Napetost mu je
u svakoj ilici tijela pojaana bukom gostiju i tiinom trijema na prvom katu i svakom
sjenom u jo mranim kutovima hodnika...

Na otvorene trijemove padaju s obzorja svijetle zrake sunca. Buka kneevih gostiju
nestaje, Petar Pan potri prema Gordaninim odajama.

U velikoj sobi stoji ona, pred njom Damir. Potpuno je odjeven u neko otrcano odijelo i
obuen u tronu obuu. Na glavi mu iroku klobuk. Ispod toga viri rubac kojim mu je
svezana duga kosa. Djeakovo lice izraava odlunost, odvanost i panju. Slua to

~ 195 ~
 VELIKI SUD

mu majka razlae. Njene oi sjaju u dui svog jedinca svaki pokret, svaki osjeaj, l
smijei se lice od proitanih osjeaja s dna due sina i rumeni se kao vedrina nebeska
u zoru. Pa mu govori tiho:

- I kad stigne, sinko, kanonik Benko e te sakriti.

- A kamo e me sakriti?

- To e on sam odrediti.

- A kada ete doi za mnom, majice? pita Damir. Danas?

- To jo ne znam, srce moje. Sve ovisi o tome da se ne susretnemo s Pencingerom ili s

kojim od njegovih pouzdanika. Nadam se da dani nitko od njih nee doi u dvorac.
Izvri li sve tono, dobro i od vanoj e kao David prakom pobijediti Golijata. Ti e
budimskoj sili izbit oruje iz ruku.

- I nee ga vie nikad moi dohvatiti, majice. Tako mi asti.

- Sloboda tvoje majke sada je u tvojim rukama.

Sav se upro, uspravio, a na lice mu pada mirna samosvijest:

- Neu je pustiti iz svoje ruke nizato na svijetu.

- Kad ti bude zatien od silnika, bit e tvoja majka slobodna. Sad ekaj mirno. Ve se
zadanilo.

Hodnikom se zaori krika, vika. Oboje se trgnu

- uje li? To oni idu u kulu da gledaju.

- Neka samo gledaju - veli djeak odluno.

- Odmah e Petar Pan - veli Gordana. ,

Priblii se k vratima i oslukuje. Izvana kucanje. Ona odgurne zasun. Pojavi se Petar
Pan groteskno namazana lica, korakne u sobu i mahne rukom:

- Sad brzo!

Gordana se okrene. Majka i sin gledaju se okom u oko. Njegove zjenice sjaju.

- Sine, vitee moj. Davide na, naprijed! Do vienja! - Pruila mu je ruku.

On udari svojom o majin dlan.

- Do vienja, majko!

Nije se odazvala elji svojeg srca da ga ogrli. Ne eli raznjeiti njegovo srce.

~ 196 ~
 VELIKI SUD

Damir korakne na trijem. Petar Pan ide prvi. Odmah su nedaleko od Gordanine sobe
vrata Stjepkovih odaja. Lakrdija ih otvori. Damir ulazi i opet ih zatvori i pohita u
drugu sobu. Tu je na uzici svezano veliko lovako pseto. Damir se sklone u jedan kut i
ostane mirno ekati.

Vani pak Petar Pan pobrza niz trijem, preskakuje stepenice u prizemlju. Ve je u
dvoritu. Ni ive due nema, svi ve odavno ekaju na pukarnicama i prozorima da
odande gledaju kako pseto pliva u vrei. Kao perce na vjetru preleti lakrdija dvoritem
i ulazi u tamnu veu. Tamo je mala izbica u kojoj spava vratar. Petar Pan ga strese:

- Ustaj, hitro, zove te potkastelan u kulu.

uvi to ime, vratar prebaci na sebe ogrta i jo onako snen pohita za dvorskim
lakrdijaem. Ovaj ga vue uz stepenice i veli.

- to se dogodilo?

- U kuli je potkastelan.

- Budalo, nita, svi su veseli. Hoe potkastelan da izvedem ludoriju na veselje rimskom
poslaniku i zato treba tebe.

Uspeli su se u prvi kat pa onda u kulu. Petar Pan ostavi vratara:

- ekaj da te najavim.

I ue u kulu. Buna krika i prosvjed saspe se na njega:

- Jo ste tu, a mi ekamo? - spoitava toboe Stjepko.

- Lupeu! - vie knez. - Vue nas za nos?

- Za zdravu pamet vas vuem. Ne mogu izai u opkope na zatvorena vrata.

- to? Ne zna ih otvoriti, glupane?

- To je sluba vratarova. Evo, tu je! - hitro e Petar Pan, otvori i zovne ovjeka.

Na vrata proviri snena kutrava glava, a lakrdija se okrene potkastelanu:

- Gospodine, zapovjedite mu neka mi otvori vrata da izaem sa psima.

Potkastelan sjedi uz Marcelu. Ona digne viku:

- Kakve gluposti, Petar Pan. Vi traite izliku da ne morate plivati. Razumije se.
gospodin potkastelan odreuje. I nas dvoje imamo svoju okladu - nasmije se ona
svojem udvarau, a on digne ruku i mahne zapovijedajui vrataru.

- Glupane, idi, otvaraj! uri se, tornjaj se!

- A sad otvorite oi i zirnite - vikne im Petar Pan mirno, a srce mu bije u prsima.

~ 197 ~
 VELIKI SUD

"Jedino sam ovu zapovijed teko oekivao. Sad naprijed!"

Tek sad ga zahvaa uzbuenje pa ide iz kule. Pred njim koraa vratar. Pouri se
naprijed, moram uzeti kneevske pse. Evo me odmah za tobom.

- Idem, idem.

I ovjek silazi pa se uri naprijed niz stepenice, a Petar Pan potri hodnikom u
Stjepkovu sobu i apne:

- Hajde!

Onda Petar Pan izvue pripremljenu ogromnu vreu, rairi je na podu i namigne
Damiru:

- Sad lijepo stani ovdje. Evo tu, tako kao to ti je juer pokazala majka.

- Ve znam - i stupi u sredinu vree.

- Saio sam ovako veliku vreu da bih u nju mogao smjestiti veliko lovako pseto, a
zapravo da ima mjesta za ovako estitio razvijenog momia.

- Dobro je, samo pourite! - veli djeak.

- Pazi i uini sve kao to smo juer iskuali pred majkom. Pouzdajem se u tebe, mladi
junae.

- Moete se pouzdati. Sve u initi kako je rekla majka. Petar Pan oprezno die tkaninu
oko Damira, a nad njegovom glavom svee ue.

itavo je Damirovo tijelo u vrei.

-Dakle, sad se uhvati za moje rame. Vrea je dovoljno iroka da se moe drati. Samo
vrsto da ne padne,

- Sasvim je dobro, ve sam se uhvatio. Moete ustati.

- Evo, straga odozdo poduprijet u ti noge ljevicom, a desnicom drati uzicu svoga psa.

I lakrdija se digne. Otvori vrata, uzme uzicu lovakog psa pa izie na trijem. Polagano
se sputa stubama.

U prostranoj vrei Damir se dri objema rukama vrsto za njegova ramena. Izgleda kao
da je pseto u vrei prednje ape poloilo na njegovo rame.

Pod tekim teretom Petar Pan hitro prijee preko dvorita. Stigao je pred mrane
svodove vee. Ne vidi vrata, ali osjea da je u blizini i stade oponaati psa. To izazove
lovakog psa to ga vodi na uzici uza se i nastaje lave.

- Hitro otvaraj - vie Petar Pan. - Jesi li spustio most? Pseto e mi razderati vreu.

~ 198 ~
 VELIKI SUD

- Nije mi gospodin kastelan zapovijedio da sputam most.

- Glupane, samo se po sebi razumije. Kako bi me potkastelan slao sa psima onkraj

opkopa, a da mi ne spusti most. Zar u letjeti zrakom. uri se, ovaj u vrei prokleto me
natee.

- A to e to biti, moj gospodine? - pita vratar.

- Smijeh kakav Lukavac jo nije vidio - odgovori Petar uzbuen, sluajui kako se
okreu kotai i kripi most.

Da prikrije uzbuenje i ne mora odgovarati vrataru, nepresta oponaa lajanje, a onaj

kojeg dri na uzici estoko odgovara.

Buni lave ispunja itavo dvorite. Sluinad dotri, ispita, ogledava se. ini se kao da
se psi meu sobom kolju. U okviru ulaza u veu stoji Petar Pan i vie iz tmine:

- Brzo gore na straarnicu, elite li dospjeti da vidite kako plivamo.

- Hajte, gospodine Petar Pan, most je sputen.

Pred lakrdijaem je otvoren put.

"Ako sada naletim na Pencingera ili njegova ovjeka u blizi svreno je!"

Ali se odmah predomisli i sam se upuuje:

"Doe li tko. bacit u se s Damirom u vodu. On je spreman na to."

Laganim korakom prijee preko praga i ve je na mostu. Iza njega ide pseto. Petar Pan
pognute glave zalaje, pseto se odazove.

- Razgibaj se i glavom i tijelom - opomene on Damira poluglas: - kad god ja zalajem, ti

opetuj kretnje.

Glava u vrei se upire kao da bi htjela prodrijeti kroz platno, a tijelo estoko razgibalo.
Sve hitrije koraa Petar Pan nad opkopom, nosei dragocjeni teret pod kojim se gotovo
sav izmorio.

Od asa do asa on bi zalajao. Lakrdijaevo je lajanje tako spretno spojeno s gibanjem

tijela na njegovim leima kao da je u vrei veliko pseto koje se otimlje i laje, ne bi li se
oslobodilo platnene tamnice.

- Sad smo ve blizu obale - tiho primjeti Petar Pan. - Dri se, Damire, dobro.

- Ne bojte se. vrsto sam se uhvatio. Zar ne osjeate?

- Od uzbuenja sam neosjetljiv. Vidim njihove glave. Lomataj sobom koliko god moe,
ali pazi.

~ 199 ~
 VELIKI SUD

I nanovo zalaje, draei neprestano lovakog psa to ga vodi sobom a s kule nad
opkopima razlijee se smijeh.

Knez i njegovi gosti gledaju Petra Pana kako je ve preao polovicu mosta i hihou.
Padaju primjedbe:

- Nosi na leima psa u vrei, kao da je psea pjestinja.

- Golemo lovako pseto moglo bi ga razderati - veli Marcela.

- Kako se otimlje i lomata glavom.

-Past e mu s lea u vodu.

- Dri se pseto osjea da mu prijeti pogibelj - razlae Stjepko pijanoj druini. - Njegov
instinkt ga nuka da se vrsto opire o njegova lea.

- Ali ipak prosvjeduje. Htio bi se osloboditi te nemile haljine.

- Istina je, ali e se drati njegovih ramena jer pod apama osjea vrsto tlo. Neobino
je profinjen instinkt psa. A zato vodi onog drugog?

- Ako onaj u vrei potone, uzet e ovog drugog. Tako nam je barem rekao - razlae
Stjepko. - Naravno, ako sve to skupa nije jedna od njegovih smicalica

- Uguit u ga - veli knez. - Jao si ga njemu ako nas prevari.

- Ve je daleko - primijeti lijepa Marcela, naslonjena na potkastelanova ramena.

On se sav trese od smijeha, od neviene komine pojave s teretom na leima. Svako

gibanje u vrei ini im se strahovito smijenim, prikazuje im se kao da pseto u vrei
laje. Ta je varka to vjerojatnija to se nad glavom Petra Pana neprestano odraava
gibanje glave i svima je u predodbi glava pseta zavezanog u vrei koje neprestano laje.

- On e, dakle, s obale opkopa s tim psetom u vrei preplivati natrag do vee? - upita
sada lijepa plavua, Marcelina drugarica.

- Vidjet emo hoe li uistinu preplivati - primijeti Stjepko.

- A ja vrue elim da uspije - odgovori potkastelan i estoko stisne Marcelinu

nadlakticu.

Stjepko ih nastoji zabaviti razgovorom.

- Neto takvo uistinu nisam vidio. Ako mu to poe za rukom, onda doista moe
prisvojiti naslov kralja svih budala, mislim dvorskih budala.

- A ja u bili knez tom kralju i njegov gospodar - veli Brandenburg.

~ 200 ~
 VELIKI SUD

- Bit e ures i ponos vaeg dvora - nasmijei se Stjepko i onda opet upozori drutvo na
Petra Pana.

- Svima su oi mutne, krvave, zamagljene, a svi bulje onamo eljni da vide obeanu
alu dvorskog lakrdijaa.

-Eto ga. Stupio je na obalu. Ali i dalje nosi svoje pseto na leima.

- to je to? Ne vidim nita - srdi se Marcela. - Zaao je u ikaru?

- Smeta nam vidiku - tumai Stjepko. - itava je obala zaraena visokim grmljem, ali
nai e on ve zgodno mjesto da se baci u vodu sa svojim plivaem u vrei.

- Gdje je? Hoe li ve jednom? - uzvikne potkastelan od nekog naroitog uzbuenja,

kao da ga obuzima neugodna slutnja. To smjesta opazi Stjepko i baci se u pomo
primjedbama:

- Tamo lijevo grmlje je vrlo nisko. Sigurno e odande zapoeti svoju plivaku vjetinu.
Gledajte dignuo je uvis svoj klobuk. Daje nam znak.

Premda nitko od njih nita ne vidi, svatko smjesta odobrava i potvruje:

- Vidim pero s njegova klobuka. Uistinu domahuje - primjeti knez, kako bi dokazao
rimskom poslaniku da mu je pogled bistar.

I dok su svi utihnuli, pojavi se uistinu iza niskog grmlja Petar Pan i estoko okree u
zrak svoj klobuk.

To ve unaprijed izazivlje u njih sliku koju e vidjeti. Petar Pan ponovo nestane.

- Zaplivaj, Petar Pan. Ako ne prepliva, zaronit u tvoju gubicu na dno opkopa! - vie
potkastelan.

Da se to vie odvrati pozornost od Petra Pana, Stjepko ljubazni oslovi potkastelana:

- Vaa je elja osobito vrela da Petar Pan stekne okladu?

- I ja sam to primijetila - smjeka se Marcela - pa ispod oka zime k Danijelu koji je tog
asa gledao Stjepka, a Marceli se ini da promatra nju. To je ponovo obraduje pa se
uputa u daljnje raspravljanje sa Stjepkom.

- Sav je izvan sebe gospodin potkastelan od elje da Petar Pan prepliva opkope.

- Vjerujem da e preplivati - odvrati mladi poslanik - no, hoe preplivati pseto u vrei,
to jo nitko od nas ne moe potvrditi.

- Ustrijelit u Petra Pana i pseto ako ne preplivaju.

Ta potkastelanova izjava pobudi kneevu panju pa mu dobaci:

~ 201 ~
 VELIKI SUD

- Valjda vam nije obeao polovicu svoje oklade?

- Vaa kneevska milosti, ja imam za sebe svoju okladu - i strasno pogleda Marcelu.

- Gle, gle! Sad emo uti jo jednu okladu! - uplete se Danijel, a naroito razbudi
barunicu Marcelu i stade ivo zapletati razgovore da bi Danijela to vie nadraila
ljubomorom. Stjepko joj pomae skromnim i serioznim primjedbama.

S onkraj opkopa na obali iza visoke ikare Petar Pan je pokleknuo, skinuo teret s lea,
a zatim apnuo Damiru:

- Sada u dobro promotriti ima li koga u blizini.

- Zar ovi iz dvorca ne vide dolje k nama? - zapita djeak dok Petar Pan odvezuje vreu.

- Ne mogu vidjeti nikako ovamo, a ja ne vidim ni ive due u blizini.

- Onda moram smjesta otii?

- Tek kad se ja bacim u vodu i viknem: Naprijed!

Dok ovako razgovaraju, skine Petar Pan s Damira vreu, natakne mu klobuk na oi i
primijeti:

- Tvoje bademaste oi jedina su opasnost, mladi vitee. Po njima te mora svatko

prepoznati da pripada gospodarici Brezovice.

- Ako mi tkogod pogleda u oi, ja u mirnuti kao kad ovjeku sunce pada u oko. Ne
bojte se.

- to ja tebe opominjem kad si sam dosjetljiv.

- ujete li kako viu tamo na kuli? Smiju se. emu?

- Kad je ljudima puna glava vina, onda im je sve veselo i smijeno. A to je. vidi, trebalo
nama.

Dok s njim razgovara, Petar Pan ponovo rairi vreu i stade milovati psa da bi ga
varkom strpao u nju. To mu je brzo polo za rukom, ali pseto se otimlje, laje i baca se
na noge, pokuava pobjei:

- Gle, to e mi posluiti kao izvrstan uvod - veli Petar Pan. - ekaj, sad moram dati
znak rimskom poslaniku neka ih zabavlja dok se nas dvojica dogovorimo.

I pohitao je iza visoke gutare i stao mahati klobukom. Onda se opet vrati Damiru koji
sjedi na zemlji, sakriven i paliivo gleda preda se u umu i opet ravno putem kraj
opkopa.

Lakrdija se sagne k Damiru i razjanjava mu:

~ 202 ~
 VELIKI SUD

- Odavde do one umice je ledina. Bilo bi najbolje da pretri, ali mogli bi te vidjeti.
Poi, dakle, duim putem koji je sasvim siguran.

- Tako je odredila moja majka.

- A sada gledaj. Moram ti razloiti itavu sliku. Poi e uz ovu ivicu. Gdje god je neto
nia, sagni se. Tamo na kraju prvog opkopa, ondje je gutara visoka, tamo si sasvim
siguran i ne moe te nitko opaziti iz dvorca.

- Ako me i opaze, moj klobuk i ovo odijelo nee nitko prepoznati.

- Sve sam sa Stjepkom izmjerio s kule. Tono smo ustanovili odakle te nitko ne moe
vidjeti. Kad doe u onu ikaru, idi brzo i ravno. Doi e u malo selo. Tamo te mora
ekati kanonik Benko. Ako ga nema, reci da te odvedu k njemu. im stigne kanoniku,
nitko te vie ne moe otkriti. Oni e meni poslati po jednom konjaniku znak da si
sretno stigao.

- Majka mi je rekla da e kanonik Benko ekati na mene, ili njegovi ljudi.

- Tako smo ugovorili, ali pobuna koja je juer nastala u Turopolju moda je
onemoguila preasnom kanoniku da poalje ovamo svoje ljude. Dakle, ne nae li
nikoga, oni seljani vole preasnoga pa e te odmah odvesti k njemu.

- Ako opazim da netko dolazi prema dvorcu, sakrit u se u ikaru ili u umi. Tako mi je
rekla majka.

- Dobro si sve upamtio. Sad idemo na posao. Recite majici da se ne boji za mene,
samo neka ona pazi da barem ve sutra izae. To mi je obeala.

- Nastojat emo da obeanje ispuni ako ne sutra, a ono prekosutra. Ja u sada

zaplivati. Dok svi budu pazili na mene, ti moe potpuno neopaeno bjeati.

Damir mu je pruio ruku, a onda stao miran uz grmlje ekati odlazak Petra Pana.

Podigao je vreu s psom i potrao na mjesto gdje je grmlje najnie. Tu spusti svoj teret
na zemlju. Buno lajanje psa oito se uje preko opkopa, jer su se u kuli pokazale sve
glave i zapazile kako pas nastoji pobjei, ali ga vrea zaustavlja. Petar Pan uzme uzicu i
vrsto je zavee oko svoga pojasa, a zatim se oklizne s obale. Voda pljusne, a lakrdija
vikne:

- Naprijed, junaci!

Zaplivao je povrinom irokog opkopa. Pas se pokuava odrati nad vodom i strahovito
rei. Vreu dri na povrini ue to ga je lakrdija svezao oko pojasa, a pomae psu i
svojom rukom. Siguran je u uspjeh i ba zato odigrava asomice kao da e pas
potonuti, a onda ga opet podigne uvis.

~ 203 ~
 VELIKI SUD

S kule se razlijee smijeh, a na pukarnicama i prozorima ljudi se previjaju od uda.

Sva je panja usredotoena na plivae, svi uzbueno ekaju kako e svriti plivaka
ala dvorskog luaka.

A dok on zabavlja ljude tom lakrdijom, gore iza pijanih glava, Stjepko upire pogled pun
napetosti dolje na opkope, istrauje ikaru nasuprot umi, a srce mu burno kuca.

Svakog bi asa mogao tko izjahati iz one ume i opaziti djeaka i, unato odijelu,
prepoznati njegovo lice. Te mu misli spreavaju da dijeli grohotan smijeh s ostalim
gostima i zato se povukao da nitko ne zamijeti njegovu drhtavu prisutnost.

A u sobi Gordana zabrinuto prati mislima svojeg sina. Petar Pan sve vie odugovlai s
plivanjem samo da to vie odulji vrijeme bjeguncu.

A on koraa uz gustu ikaru s potpunom svijeu da izvrava veliko djelo malog

Davida. Zna Damir da sada sve ovisi o brzini njegovih koraka, spretnosti njegove
panje, o dosjetljivosti i hrabrosti. I sav se predaje tom velikom asu svojeg ivota kad
mu je majka poloila u ruke prvu veliku zadau domovine. I nosi je s osjeajem velike
odgovornosti. Zaboravlja na sve oko sebe. Svaka mu je misao u djelu koje mora izvesti.
Svaka kretnja je panja, svaki pogled oprez.

uri se uz ivicu, gotovo tri, a sokolovo mu oko stalno krui okolo, as ravno preda se,
as preko u umu. Put uz ivicu vodi ravno prema malom selu, ali ovuda moe
projahati koji Lukavanin. I Pencinger ili njegovi ljudi, a moe se tko pojaviti i umom.
Jedni i drugi mogli bi ga zatei ako ih on na vrijeme ne opazi i ne sklone se s onkraj
ivice. Zato mora to bre prevaliti put koji kraj opkopa ide uokrug i koji vie nije vidljiv
njihovim oima.

uri se i tri. Iza njega s kule ori se jutarnjim zrakom raskalaeni smijeh mukaraca i
ena. Onda nestaje smijeh iz njegova uha. Zar je utihnuo ili se on ve toliko udaljio? I
gleda.

"Ba sam dobro trao!" - pohvali sam sebe, opazivi da je odmakao daleko od dvorca.
Brzo okrene glavu, zirne u umu pa opet prema selu. U daljini primijeti kuice. Radost
mu zatalasa duu i pouri trku, budno pazei na sve strane. Stalno upravlja,
istraujui pogled unatrag, lijevo i desno i naprijed.

Ve je estito odmakao od dvorca. Kuice sela sve su jasnije. Ali odjednom se zadimi
cesta. Damir se lecne. To su jahai. Smjesta se zaustavi, promatra prainu to se die
kao uta cesta u zraku ravno prema njemu.

"Jahai su! Idu u dvorac. Dakle, su Lukavani. to sad?" - pita se djeak zateen tom
iznenadnom promjenom. Mora se brzo odluiti. Natrag nikako, mogli bi ga vidjeti jer je
ivica ve prorijeena. Dakle, u umu. Tamo je gusto staro drvee i ikara. Onamo oni
nee jer onda ne bi dolazili ovim putem kojim se pui dim. A ve idu prema njemu.

"Neete me nai" - veli sam sebi i odlui. Jo ima vremena. Dakle, hitro u umu.

~ 204 ~
 VELIKI SUD

Ondje e se sakriti dok jahai prou i opet e krenuti prema malom seocu. Trkom
preskakuje nekoliko stopa istine imedu ivice i ume. Ve je u zaklonu irokih
kronja. Tu se malo zaustavi i pogleda unatrag Slijeva,ve dosta daleko dvorac, a
zdesna jahai. Malo se ogledava umom. Ptice cvrkuu na granama. Pozdravljaju
sunce. Zemlja je obrasla travom i umskim biljkama.

"Kako divno mirie uma!" - a moja majica mora tamo amiti. Odjednom se trgnu.
Rekla mu je: "Ni asa ne smije misliti na mene, ve samo na svoju zadau''.

Smjesta skrenu panju onamo odakle bi morali stii konjanici. Preblizu je putu kojim
konjanici moraju prema dvorcu.

"Ako imaju sobom kakvog psa, lako bi me nanjuio, stao bi lajati i otkrio mi trag.
Moram to dalje. Ne mogu zalutati, dobro u upamtiti drvee, ovaj stari hrast i ovaj.
Sve u upamtiti."

I potri dublje u pustu umu koja je sve gua i tamnija. Opet se zaustavi.

"Sad sam dosta daleko. Tu moram ekati."

Prislukuje paljivo. S one strane prema dubini ume neka velika buka. Ne moe
otkriti drugo, osim odjek nekih glasova. Gdje je to? Otkud ti glasovi kad je daleko od
dvorca i od onih jahaa to su dolazili.

"Gle, to je straga!"

Sve pomnije oslukuje.

"Da, to je u umi. Negdje kripi granje.''

Njeni djeakov sluh prima neke glasove, kretnje iz gutare. Panju je razapeo itavom
umom: okree, istrauje. Uho mu pribire jasne odjeke konjske trke koja se pribliava.
To ga uznemiri. S one strane dvorca jahai, a ovdje u umi ljudi.

Valja se zakloniti. Ali nigdje grmlja. Kronje starog drvea iroko se sputaju dolje.
Zavue se k stablu i prisloni.

"Noge e mi vidjeti" - upozorava sam sebe djeak, a sluh ga upuuje da se neki jahai
pribliavaju iz ume straga, dakle to nisu oni to ih je vidio da dolaze u susret.
Maknuo se onima koji dolaze prema dvorcu, a sad opet netko iz ume

"Neu ih ja doekati ovdje!" - dosjeti se pogleda gore u gusto granje. "Lako je to meni."

Ogleda deblo, napipa kvrgu, uhvati se, lagano upre nogama o koru stabla i dohvati
prvu granu.

Za nekoliko asaka djeak se uspinje na stablo poput umske vjeverice, a u dui se

smije kao da se utrkuje s Ivanom dok su obojica bili na Brezovici.

~ 205 ~
 VELIKI SUD

Nestao je meu kronjama, sjeo na odebelu granu sasvim uz stablo i miruje da

zaustavi utanje lia.

"Tako sam se skrivao majici u Brezovici. Kako me traila," i smije se. Ali netko ga u
mladoj dui opominje: ne misli sada na majicu. Ponio je u prsima svoju majicu koja
mu neprestano ape: "Pazi oko sebe, mali Davide, da ne promai."

U dnu ume izmeu granja izmiljilo nekoliko konjanika. ure se. Damirov pogled klizi
izmeu lia i prati smjer njihova puta. Kreu ravno prema njemu.

Iznenaen je, ali nipoto uznemiren. Budno slijedi njihovo kretanje. Pomno promatra
njihove odore. Smjesta zamjeuje: jedan je od nj plemi. Ne poznaje ga, ali im spazi
lice, proape: "Stanislav! To je on!''

Vidio ga je mnogo puta kako prolazi dvoritem kneevskog dvora. Ta okolnost nemilo
ga se doimlje, ipak sam sebe tjei da ga tu meu ovim granama ne mogu opaziti.

"Sad moram biti posve miran, projahat e pored mene prema dvorcu i nita vie."

Promotrio je dobro granu o koju se pridrava i, uvjerivi se da pouzdano uporite,

potrai imedu lia malo vidika. Jahai se pribliavaju. Taj smjer pokazuje da im je cilj
kneevski dvorac i zato moraju proi upravo ovuda.

*****

Cijelim putem razmiljao je Luci kako bi oteo Jasenku da ne pobudi pozornost i ne

izazove obranu. Smatra da sivi oklopnik, koji se zauzima za Jelenka, nee jo danas
ostaviti Turopolje, a s njima se ne bi htio upustiti u borbu. Dakle, ono to mu je
savjetovao Draeni nije najzgodnije. Valjalo bi, dakle, smisliti neku prevaru. Ta ga je
osnova zaokupila sve dotle dok nije stigao do ume u blizini Lukavca. Tu zaustavi
svoju pratnju i obrati se Stanislavu:

- Nakon dogaaja ove noi lako je mogue da bi se Turopoljci i njihov saveznik uputili
na optubu knezu Brandenburgu.

- Nee ih pustiti k sebi.

- Ali mogli bismo naletjeti na njih pred opkopima, a takav susret svrio bi zlo po nas.
Idi naprijed do ruba ume i oprezno se ogledaj nije li tkogod pred opkopima. Nikako se
ne elim bilo s kim sastati jer mi se uri na drugo mjesto. Oprezno pogledaj itavom
okolicom oko dvorca i onda se vrati.

Ne rekavi nita, Stanislav ide naprijed dok Luci s momcima eka. Damir iz svojeg
zaklonita opazi kako se bradati odvojio od ostalih i sam projurio pored njegova stabla.
Ovim smjerom najkrai je put prema dvorcu. Ipak vie panje djeak posveuje onima
koji su zastali i samo korakom nastavljaju put prema njemu. Promatra Lucia. Taj mu
je sasvim nepoznat, ali prepoznaje lugare po odorama i klobucima s kneevskim
grbom.

~ 206 ~
 VELIKI SUD

Njihovo polagano kretanje pobuuje u njemu slutnju da im se ne uri, oito nekoga

ovdje ekaju. Stanislava vie i ne vidi, a ovaj ovdje s lugarima ide sve polaganije, dok
se odjednom ne zaustavi.

"to eka? to ovdje kani?" - razmilja djeak i ne puta plemia s oka. Razabire da
gleda za Stanislavom.

asovi odmiu, djeak sjedi vrsto meu kronjama i ne mie se. Ali ni onaj dolje. Mir
je u umi. Djeak ne osjea strah. Mlada mu dua ne moe zamijetiti opasnost u koju
je zapao. Vjera u uspjeh njegova poslanstva zakruje put svakom strahu. Samo je
predugo ovo ekanje i umara ga to nepomino sjedenje na stablu. Valjda e se jednom
ovi dolje maknuti.

Najposlije se neto pomakne. Damir primjeti konjanika. Ovaj isti bradati Lukavanin
hita natrag. Valjda nosi neku vijest. Dolje plemi pokrene konja, nastavlja korakom u
susret jahau, a put vodi ba pored stabla.

Stanislav je dojahao natrag, a neznani ga mukarac u plemikoj odori pita:

- Dakle, to je? Moe li se dalje?

- Dobro ste slutili, netko je tamo.

Taj odgovor zaustavi Lucia upravo nasuprot Damirovu stablu. Bradati Lukavanin
izvjetava:

- uo sam buku s opkopa pa sam siao s konja i priao ivici da vidim to je. A ono
kanonik Benko sjedi na konju s nekoliko momaka i trai vratara neka ga pusti u
dvorac jer eli govoriti sa rimskim poslanikom.

Damir je razgovjetno uo te rijei i pomisli:

"Kanonik oito trai mene, a kako nisam stigao, on je doao pred dvorac. to e biti
sada?" - pita se, a istodobno slua Luciev odgovor:

- Kanonik me nimalo ne zabrinjava. Moemo ii. Da, ali sprijeda podalje od kanonika
jo je netko drugi. Oito je prije kanonika stigla neka eta koju vodi mukarac u sivom
oklopu, s vizirom na licu.

- To je on! - klikne Luci.

"Tko je taj?" zaudi se Damir, ne znajui nita o sivom oklopniku i napne sluh da
togod sazna, dok oni dolje raspravljaju dalje:

- to taj trai pred dvorcem? Moda ak eli govoriti s knezom?

- Nisam uo da bi to viknuo na kulu. Stajao je sa etom i nikom nita nije vikao.

- Zar je s kanonikom zajedno?

~ 207 ~
 VELIKI SUD

Ne bih rekao, jer stoji s druge strane vodenih opkopa.

- Oni sigurno ekaju Pencingera. Nama su, dakle, zakrili put u dvorac.

- Moda nisu, jer je kanonik poeo odlaziti s opkopa.

"Ostavit e me, preasni gospodin. To ve vidim, ali ja u ve za njim!" razmilja

djeak, ne brinui se to Stanislav dolje pripovjeda.

- Gospodine kastelane, ini mi se kao da je netko s kule kanoniku davao znakove.

- Kakve znakove, ovjee?

- Vidio sam sa sjeverne kule neku krpu kojom je netko mahao amo-tamo.

"To je znak da sam ja otiao!" - odgonetne u sebi Damir.

- Tko bi u dvorcu mogao sluiti nepoznatom oklopniku? Ili kanoniku?

- Ne znam nita. Samo spominjem to sam vidio i javljam jer je kakonik odmah odlazio,
a ja sam se pourio da odvie dugo ne ekate. Da idem opet pogledati, gospodine
Luciu, jesu li se udaljili?

- ekaj, poslat emo ovoga mladia- i oslovi jednog jahaa iz pratnje. Idi, oprezno
tamo i pogledaj da li odlaze ili su jo tamo.

Momak kojemu je nareeno, hitno ode, a kastelan Luci ree Stanislavu:

- Ako ne moemo sada u dvorac, onda moramo natrag u umski dvorac. Moram uzeti
sa sobom deset momaka, a onda otii na cestu koja vodi prema Savi. Ti e samnom
po nalogu gospodina Draenia. Reci mi: poznaje li tebe Kuevieva sestra Jasenka.

- Jasenka? Kako ne. Vidjela me esto na pljaki u Turopolju.

- Dakle, ne mogu poslati tebe da je otme?

- Oteti je kanite? Ba fina poslastica.

- Ali ne za tebe, moj bradati - nasmije se Luci.

Damirove su ruke odrvenjele u nepominosti i odjednom mu se jedna pomakne.

Stanislav se okrene.

- to je? - pita Luci, prekinuvi govor. - Zar si nekoga opazio?

- Gore meu granjem neto je unulo, valjda vjeverica. Moj me sini zaklinje da mu
jednu uhvatim.

I upire pogled gore u kronje. Damir se sav ukoi, a Stanislav nastavlja:

~ 208 ~
 VELIKI SUD

- Nosim uvijek uza se stupicu. Ako mi se prui prilika da je uhvatim. Tu gore na ovom
drvetu mora biti vjeverica.

Djeakovo uho zamjeuje kako je Stanislav siao s konja. Tek sad osjeti opasnost.

"Nee me prepoznati u ovom odijelu."

Sjea se to mu je rekla majka kako ima govoriti ako ga netko sretne ili ispituje. Ipak
mu sada zadrsce srce u grudima. Ako ga ipak prepoznaju? Taj bradati ovjek vidio ga
je ondje u umi kad su ga donijeli onesvijetenog u kneevski dvorac i zarobili.

Dok se Stanislav oprezno pribliava stablu da ne bi preplaio ivotinjicu. Luci plane:

- to ti pada na um loviti vjeverice dok imamo oteti Jasenku? Smjesta sjedni na konja.
Idemo. Eno, glasnik se vraa, domahuje nam, bit e da nosi dobre vijesti. Idemo!

Pokorivi se zapovijedi Draenieva kastelana, bradati se popne na sedlo. Luci

upravlja konja korakom.

- Gle, ovaj mladi izgleda bistar. Njega bih odabrao za otmicu.

- Moete se u nj pouzdati. On e dobro voditi ljude.

- Vodit e ih ti, ali samo da ti budu pri ruci ako bi se Jasenkina pratnja opirala ili
navalila. Ima putem do Save krasnih mjesta gdje moe ekati Jasenku u zasjedi ako
bi bilo potrebno.

- A to e uiniti momak?

- Pojahat e sam samcat za Jasenkom i to ravno cestom, ali kad ona bude ve daleko u
pustoi. Kad Jasenku dostigne na cesti, mora joj rei da ju Lukavani kane oteti i zato
ga je poslao njezin brat da poe odmah s njime, da je Jelenko morao u borbu protiv
Lukavana i njemu povjerio neka pohita najbrim trkom za njegovom sestrom i neka
je vrati. Tako e ona sama doi, a mi smo je oteli bez ikakva okraja.

- emu trebate onda nas? pita Stanislav?

- Mi emo svi ekati s momcima, dobro sakriveni u gutari i samo izdaleka pratiti da
djevojka ne opazi nau pratnju. Kad momak bude s njom ve daleko u umi, onda je
sve moja briga.

- Ako djevojka ne povjeruje nepoznatom momku i ne htjedne poi s njime?

- Jasenka i ne treba poznati momka, a ipak e mu vjerovati. U kneevoj oruarnici ima

dosta sivih oklopa i kaciga?

- Kako ne bi bilo.

- Dakle, moj e momak navui sivi oklop, okititi glavu kacigom i kazati da je iz ete
sivog oklopnika i Jasenka e vjerovati da su ga poslali Jelenko i njegov zatitnik

~ 209 ~
 VELIKI SUD

- Naravno, to e vjerovati.

Luci pogleda prema dvorcu odakle se vraa momak.

- Taj mladi izgleda pristao i bistar. Sasvim u ga lako pouiti kako mora govoriti.

Sada se priblii konjanik kojeg je Luci poslao da izvidi opkope i javi:

- Nema nikoga pred dvorcem, ve su odmakli prema Kurilovcu.

- Sad brzo. Ne smijemo asiti niti se dugo zadravati u Lukavcu. Jasenka putuje danas
prije podne.

- Tek je rana zora, imamo vremena.

- Bolje e biti da mi ekamo mi ekamo tamo itav sat i vie nego da stignemo
prekasno.

- Ali gospodin barun Pencinger mi je naloio neka mu jo prije podne javim to se

dogaa u dvorcu

- Nee otii barunu, nego samo poslati poruku. Tako je zapovjedio gospodin Draeni.
Neak uzvienog gospodina Verboczyja zapovijeda ovdje svima, pa i gospodinu barunu.
Zovi sad nau pratnju da idemo.

*****

Iza opkopa gdje se ori smijeh od lakrdije Petra Pana, nastala je tiina. Umorni od vina i
smijeha legli su knez i gosti na poinak i zaspali vrstim snom. Samo Petar Pan i
Stjepko jo uvijek s kule pozorno promatraju okolicu. ekaju znak koji su ve odavno
ugovorili sa kanonikom Benkom. im mu stigne Damir, smjesta e doi pred opkope
jaha maui klobukom.

I obojica u kuli istrauju pogledom svu okolicu, ali nigdje nema nikakva traga
konjaniku koji bi imao dati znak da je sve sretno zavrilo.

Najposlije se Stjepko odlui i naloi lakrdijau:

- Idite dolje Gordani i saopite joj svu istinu a ja u dalje straariti na kuli.

Tihi odjeci koraka kradu se trijemom prvog kata. Petar Pan hita Gordani i tiho zakuca.
Istog trenutka otvaraju se vrata i pomoli se zabrinuto Gordanino lice. Dvorski luak
ulazi, a ona ga obasiplje pitanjima:

- Jo nema nikakva znaka? To ne sluti na dobro.

- Umjesto konjanika koji bi nam donio znak, dolazila je pred dvorac neka eta momaka
koju je predvodio neki visoki snaan ovjek u sivom oklopu s vizirom. Obiao je opkope
i doviknuo strai da eli govoriti s kastelanom, ali mu odgovorie da ga nema. Oklopnik

~ 210 ~
 VELIKI SUD

je ostao na opkopima dosta dugo. Poto je doao istim putem kojim je Damir krenuo
prema selu, bit e da ga je ova eta smela i on se sakrio

- Da, to bi moglo biti. Zacijelo je to uinio.

- Evo i potvrde za tu mogunost. Nedugo nakon ove ete opazili smo preasnog
gospodina kanonika s nekoliko momaka. I on je traio ulaz u dvorac. Dakako, uzalud.

- Vidite - upadne Gordana - moj pametni sin negdje se sakrio zbog ove ete, ali tko zna
gdje?

- Bistar je i bit e oprezan.

- Upozorila sam ga na sve mogunosti.

- Prema tome, ne morate se bojati.

- Ne bih rekla da sam u strahu, ipak me zabrinjava: tko je taj sa svojom etom? I zato
se tu sreo s kanonikom?

- Kako rekoh, najprije je stigao taj oklopnik sa svojim momcima, a zatim kanonik.
Njemu smo tada s kule dali znak da je Damir ve otiao prema selu. Jednim ubrusom
neprestano smo mu domahivali prema onoj strani kojom je poao Damir. Sigurno je to
shvatio jer se odmah uputio smjerom koji smo oznaili.

- A sivi oklopnik?

- Neko je vrijeme jo stajao na opkopima, a zatim se udaljio, i to onim smjerom kojim je

krenuo preasni kanonik. A sada nosim poruku: asni gospodin Stjepko moli da biste
legli na poinak.

- Kako bih mogla poivati dok ne znam da li je moj sin stigao na cilj. Ostat u ovdje i
molim vas javite mi smjesta kad primite ugovoreni znak, ili se to drugo dogodi.

- Smjesta u dohitati da vas oslobodim brige.

- Velika je to briga, ali i smjelost poslati djeaka ovako bez iije pratnje. Da je bio s
nama u savezu Kuevi, on bi ga doekao i odveo daleko iz Turopolja, a to je isto tako
vano kao i osloboenje iz dvorca. Ako Pencinger sazna prije reda za njegov nestanak,
pretrait e nasilno itavo Turopolje, prodrijeti u sve plemike dvorce i seljake kue.

- Preasni gospodin ve e se pobrinuti, samo kad mu Damir dospije u ruke.

- Sve nekako osjeam da je u pogibelji. Ako se sklonio zbog sivog oklopnika, moe na nj
naii Pencinger ili koji od njegovih ljudi, a onda bi sve bilo uzalud.

- Pencinger se osobito pouzdao u svog potkastelana i ne sluti to smo s njim uinili, ali
unato tome moramo biti spremni da e se svakog asa netko od njih pojaviti.

- Sada moramo strpljivo ekati. A knez sigurno vrsto spava?

~ 211 ~
 VELIKI SUD

- Kao mrtav

- Dok ne dobijemo znak da je moj djeak stigao na cilj, ne smijemo ga nikako

probuditi.

- Nita ne ini ako Damir stigne kasnije u zaklonite preasnog gospodina, samo da ga
nitko od neprijatelja ne pronae, a za Pencingera sam uvjeren da ne moe doi. Taj se
sigurno upleo u onu pobunu o kojoj je potkastelan izvijestio Pencingera u prisutnosti
gospodina Stjepka.

- Sve svoje nade polaem ba u pobunu. Ako su mogli tamo razotkriti crvenog
oklopnika koji je Pencingerov saveznik, onda je pobuna tako jaka da je gospodin barun
nee lako i brzo svladati pa e se jo zadrati izvan dvorca.

- Ako se ne vrati jo danas podveer, ispunit e se moje nade da vi gospoo jo danas

stignete na slobodu.

- Prelijepa je to pjesma, gospodine Petar Pan.

Tiho i jedva ujno netko pokuca. Odmah su pogodili da je Stjepko. Gordana sva trepti
od uzbuenja:

- Zar je stigao glasnik i dao znak?

- Naalost, jo nije - odgovori Stjepko. - Ali neto drugo. Iz ume pojavili su se

konjanici.

- Pencinger? - upita Gordana bez daha.

- Nije on, ve njegov pouzdanik, onaj isti kojeg sam juer vidio u dvoritu kad su mu
najavili pobunu. S njim je i onaj bradati, kojeg sam naao na opkopu

- To je Stamslav, najkrvoloniji Pencingerov pouzdanik. Dakle, taj dolazi?

- Ovaj as je izjahao iz ume i poao na opkope. Bit e za koji as ovdje. Zato sam
pohitao da Petra Pana ne nae ovdje.

Brzo je Gordana odredila, da lakrdija ide u kulu i pazi na znak. Ako bi moda ulazio,
neka se priini kao da spava dok mladom sveeniku odredi:

- A ti e, Stjepko, uzeti molitvenik i etati trijemom gore-dolje i oslukivati zato je

doao Pencingerov pouzdanik, to radi barun i gdje je.

Rastali su se.

Gordana je ostala sama sa svojom brigom koju je sada pojaao dolazak Pencingerovih
ljudi. Okolnost da su izjahali iz ume, nasuprot proelju dvorca, obuzima je tajnim
strahom to bi se moglo dogoditi ako su negdje sreli Damira.

~ 212 ~
 VELIKI SUD

GORDANIN SIN
im je Luci sa svojom pratnjom preao preko mosta u kneevski dvor, poe ravno u
kastelansku sobu. Tu ga zaprepasti neobian prizor. Ispruen na Pencingerovu leaju,
potpuno odjeven, hre potkastdun. Oko njega sve razbacano kao da se s nekim
natezao, sve prevalio i porazbijao. Stade ga bijesno tresti. Kad se digne, krvavim oima
zuri u Lucia kao u sablast, nita ne shvaa.

- to je to? Sudjelovali ste na kneevoj pijanki? - pita Draeniev pouzdanik, ali

potkastelan je jo potpuno omamljen, samo se smije.

- Poslao me gospodin barun da mu javite kako je u dvorcu? Sve mirno? U redu? - pita
Luci ovjeka kojega ne zanima odgovor jer su mu misli drugdje pa mu se uri. A onaj
drugi jo posve pijan odgovara:

- Sve u najljepem redu, veselju i za-do-volj-stvu.

- I na vas je prelo to zadovoljstvo. Ali gospodin barun ga nee podijeliti s vama.

- Pozvao me - kk-nez - i bio je - vrr-lo dobar...

- Ne tie me se. Nego recite: kako je rimski poslanik?

- Vrr-lo dobro i zadovoljno.

- A to radi Petar Pan?

- On je strahovito komedijao - stade se smijati. Jo mu je u oima komini plivaki

prizor.

Da to prije svri s njim, Luci stavlja kratka pitanja:

- Dakle, gozba je prola sasvim u redu?

- U-red-no... jest!

- Kad odlazi iz dvora rimski poslanik?

- Ne - nezz-nam!

- to je sa zarobljenom gospoom?

- Ne znam... ja...

- Vi nita ne znate, a zastupate ovdje baruna.

Ljulja se ovjek i prislanja o stol da bi se nekako zadrao na nogama, dok Luci

izvrava dosadnu mu dunost.

~ 213 ~
 VELIKI SUD

- Brzo recite je li u dvorcu sve u redu?

- S-sve - u naj-boljem redu.

- Dakle, nita se naroito nije dogodilo od juer do sada?

- Ni-ta - nita se nije dogodilo.

- Onda odmah naredite neka se est vojnika opremi da idu sa mnom. Zatim trebam
jedan sivi oklop i sivu kacigu, plemiku. Razumijete? Smjesta, pourite se.

- U ime gospodina baruna Pencingera.

- Zato trebate - est mo-maka?

- To se vas ne tie, nego ih smjesta dajte.

Pijani potkastelan stade prosvjedovati, a Luci vikati i tjerati ga.

- Smjesta idite gore i pitajte onog mladog popa kada odlazi. to se kreveljite? emu se
smijete?

Dok on vie, Stjepko otvara vrata. Da mu taj Pencingerov ovjek ne bi otiao prije nego
to od njega dozna potrebno, sam se uputio dolje. Draeniev kastelan opazi mladog
mukarca u neobinom sveenikom odijelu i smjesta shvati da je to taj rimski
poslanik pred kojim Pencinger ima toliki strah. I pokloni mu se duboko.

Stjepko ga oslovi da zamete trag svojim namjerama:

- Vidio sam vas gospodine, kad ste ujahali u dvorite i mislio sam oito ste pouzdanik
potovanog gospodina kastelana baruna Pencingera?

- Jesam, asni gospodine. Barun mi je naloio da vas pitam kako se osjeate i imate li
kakvih elja. Upravo sam htio poslati gore potkastelana.

- Hvala na brizi gospodina baruna, dobro se osjeam. Juer je bilo osobito veselo. Na
barunovu zapovijed izvodio je dvorski lakrdija vanredne duhovite prikaze i vrlo
smijene. To mogu zahvaliti samo ljubaznoj panji gospodina baruna Pencingera.

- Gospodin barun e se vrlo radovati.

Stjepko hitro upadne s pitanjem:

- Kako je barunu? Juer mi je prije odlaska kazivao o nekoj pobuni nedje u Turopolju
i da zbog toga mora smjesta ostaviti dvor, naime da su razotkrili nekog crvenog
oklopnika?

Shvativi kako je rimski poslanik upuen, Luci potvrdi njegove navode:

~ 214 ~
 VELIKI SUD

- Ja sam o tome donio barunu vijest. Bune se protiv Lukavca, kneza i protiv Budima i
ba zato su navalili s tolikim bijesom na crvenog oklopnika. Svi su morali otii s
barunom. Vidjet emo kako e biti dalje.

- Pred dvorcem je danas u zoru bio neki plemi u sivom oklopu s vizirom i nekako
buno traio gospodina baruna. Bit e valjda kakav saveznik koji mu nudi pomo pa
sam mislio trebalo bi to javiti gospodinu Pencingeru.

- Ve mu se on sam javio. Taj sivi je neprijatelj i natjeravao nas je itavu no po

Turopolju, zaigrao je divlju igru koju e skupo platiti.

- Vjerujem da e mu gospodin barun uzvratiti kako treba. Bio je i dosta drzak kad se
pojavio pred opkopima. Meutim, pokriva ga vizir.

- Moda se pod njim krije vojvoda Iloki, a opet ne znamo. Svakako netko jest od
buntovne hrvatske stranke.

- Neizmjerno alim gospodina baruna, oito je silno okupiran tom nevoljom. Neka se
uva. Sigurno on sam predvodi vau obranu?

- U toj obrani zadobio je rane na glavi.

- Ranjen? Ali. gospodine, i vi o tome govorite tako hladnokrvno? Zar rana nije teka?

- Sasvim estita rana, zato i nije mogao sam doi da pozdravi i zapita vau asnost ima
li kakvih elja.

- Jedina mi je sad elja da gospodin barun ozdravi. Ne bih ga mogao posjetiti?

- To nee biti mogue. Sad je zaokupljen daljnjim bojevima.

- Kad moe stvarati osnove za daljnji boj, onda nije tako zlo.

- Ostavio sam ga dok mu je ranarnik ispirao i povezivao ranu. Vidjet emo kako e biti
dalje. Barun e imati prigode s vaom milosti razgovarati kad ozdravi.

Stjepko na to ne odgovori, a Luciu se uri to prije na otmicu Jasenke. Opet mora

prije javiti Pencingeru sto je odluio rimski poslanik u vezi sa svojim odlaskom i brzo
upita:

- asni gospodin sigurno jo due ostaje u kneevskom dvorcu?

- Jo nisam odluio - odgovori Stjepko, osjetivi to kani doznati Pencingerov poslanik.

Luciu se ini razumljivim da se mladom sveeniku ba ne uri ostaviti udobnost ovog

dvorca i kad je to saznao, eli se to prije osloboditi da moe izvriti svoje priprave za
otmicu. Toj namjeri poslui mu sam potkastelan koji je pri Stjepkov u dolasku sjeo na
leaj i smjesta zaspao.

~ 215 ~
 VELIKI SUD

- Oprostite, asni gospodine, ovaj se nedostojno ponaa. Dopustite vas izvedem iz sobe.
Eto, zahrkao je. itavu je no sigurno pio?

- U dvorcu je bila tako buna gozba pa bi bilo gotovo neprirodi da i on nije estito
srknuo. I potkastelan je samo ovjek, vino ga omamilo kao i druge.

- Prema tome, moram sam obaviti vrlo vaan nalog gospodina baruna Pencingera.
Preuzeo sam vrlo vanu zadau i hitnu.

- Lako e vam tko drugi pomoi.

- Ne moe mi nitko u tom pomagati, ve samo najpouzdaniji ljudi gospodina baruna.

Ali sad moram sam sve izvriti i uri mi se, vrlo mi se uri.

Shvatio je da se Luciu uri i vie ne moe nita od njega doznati. Odvie je u urbi i s
nekoliko ljubaznih rijei ostavlja Stjepko sobu. Izlazi u dvorite i polako se uspinje na
prvi kat. Jo sa stuba primjeuje kako Luci odmah istrao iz kastelanove sobe u
dvorite, stao vikati zapovijedati vojnicima da sedlaju konje i da ga prate, a zatim je
pozvao sluge neka dou s njim u oruarnicu. Ovaj je povik Stjepka upozorio da e
Pencingerov pouzdanik proi kraj Gordanine sobe u kulu u kojoj je pohranjeno oruje.

Ostao je na trijemu, otvorio molitvenik i stao etati gore-dolje. Tek to je prolo

nekoliko asaka, dotri uza stube Luci s dva ovjeka i pohita trijemom kraj njega
ravno u kulu. Kula se dotie Gordanine odaje. Tamo je oruje. Sve to Stjepko zna i
eka to e biti. Meutim, Luci se brzo vraa, a njegovi vojnici nose sivi oklop, kacigu i
raznovrsno oruje. Kad je Luci proao kraj njega, on mu dobaci:

- To je sve za bitku?

- Mislim, ali ne znam tono zato to treba gospodinu barunu.

Onda pozdravi i krene niza stube. Stigavi na dvorite, Luci pozove mladog stasitog
momka kojeg je odabrao da izvri otmicu.

- vrst si, lijep i mlad. Oi su ti crne, a kosa tamna, lako bi zaludio i najljepu
djevojku. Ipak, ne aljem te da zaluuje, nego da uini neto mnogo tee.

Momak ga gleda i oekuje zapovijedi.

- Moe stei mnogo novaca i mnogo milosti u mojeg gospodara ako otme djevojku
koju ti odredim.

- Ako je mogue, zato ne - veli on. - Zar nema ukuana koji me sprijeili ili ubili?

- Otet e djevojku na cesti dok putuje. Ima ona i pratnju. Ipak, ne mora se nita
bojati. Dojahat e k djevojci sam samcat, mi emo biti skriveni daleko u ikari da ne
pobudimo sumnje.

- Sam samcat? - zaudi se momak.

~ 216 ~
 VELIKI SUD

- Naravno, samcat, jer e stupiti pred djevojku i rei da te alje njezin brat neka ne
proslijedi put u Zagreb, ve neka brzo ide s tobom jer je kane oteti Lukavani.
Razumije?

- Dakako, onda e ona drage volje doi, ali moram znati tko joj je brat, kako se zove da
znam s njom govoriti o bratu. Kamo da idem s djevojkom?

- Bistar si. Zna to je potrebno za takav in. Sve u ti objasniti. Ali ne valja gubiti
vrijeme. Usput u te opremiti kako bi izgledao kao plemi one ete koja je juer
projahala Turopoljem.

I tada odmah mu stade oblaiti plemiki dugi haljetak, zatim mu vee sivi oklop, prua
mu kacigu i pri tom ga zadovoljno ogleda i prouava. Govori mu to e initi i govoriti
kad dostigne na cesti Jasenku.

Iz zatvorenog prozora kriomice promatra Stjepko Lucia kako razgovara s mladim

momkom i odijeva ga, a kad je svrio, onda se popne na konja i s pratnjom ostavlja
dvorac.

Mladi sveenik pohita trijemom i pokuca na Gordanina vrata.

Jedva je doekala pitajui ga tko je bio i zato je doao. Ispripovijedi joj redoslijedom
svoj razgovor s Luciem i to je od njega doznao, sve do asa kad je odjenuo momka i s
pratnjom izaao iz dvorca.

- Izjahao je? Nova pogibelj za Damira. Jo ni sada nikakva znaka da je stigao na cilj.
Taj koji je sada ostavio dvorac mogao bi nalutati na mojeg djeaka.

Istu brigu brine i Stjepko, ali to taji i nastoji majku umiriti:

- Dok je taj Pencingerov pouzdanik boravio ovdje, mogao je Damir odmaknuti tko zna
kako daleko. Nastojao sam izdaleka saznati ne ide li moda Pencingerov pouzdanik u
bitku kako bih bar mogao naslutiti kojim putem ide. Nije mi odgovorio nita izvjesno,
ve jedino da u Pencingerovo ime mora ovdje u dvorcu izvriti vanu zadau u kojoj mu
nitko ne moe pomoi, osim samog potkastelana, a on spava pijan do iznemoglosti.

Vrata se hitno otvore. Ulazi Petar Pan. Njegov dolazak opet razbudi Gordanu, ali je
odmah zamijetila da joj ne nosi nikakvu radosnu vijest.

- Doao sam javiti. Taj to je ujahao u dvorac ve je iziao, ali s vie momaka nego to
je ulazio. Jedan ima sivi oklop.

- Kojim je putem krenio? - pita Gordana.

- Istim kojim je i dolazio: preko ledine odjahao je opet ravno u umu iz koje sam ga
vidio izjahati. To je popreni put kojim moe nevien banuti u Turopolju ili otii sve do
velike movare.

~ 217 ~
 VELIKI SUD

- Sad vie ne znamo kojim je smjerom krenuo moj sin. Svuda nad njim lebdi opasnost
Taj sivi oklopnik pokvario mu je ravan put u Kurilovac. To je sada posve jasno.

- Oni misle da se pod vizirom skriva vojvoda Iloki, ili tko drugi s bojnog polja.

- Ti najbolje zna, Stjepko, koliko je to mogue. Nikad nijedan od njih ne bi ostavljao

bojite dok su Turci s tolikom vojskom prodrli u Bosnu. Nikako u to ne vjerujem.

- Tko je onda taj njihov oklopnik? - pita Petar Pan, a Stjepko primijeti:

- Ako je Pencingerov neprijatelj, mogao bi biti saveznik preasnog gospodina kad su se

sreli na opkopima.

- Ipak jo ne znai da taj koji je izjahao iz dvora ne bi mogao naii na Damira, ali idite
brzo gore i pazite, Petar Pan.

Lakrdija se vraa gore, a Stjepko je ostao s njom da razgovara o Damirovu kretanju i

svojim tumaenjem i nagaanjem smiruje njezino srce. Svaki mu je trud uzaludan.
Dok ona mirnim razborom prosuuje i slijedi njegove korake na putu u slobodu, dok
se pouzdaje u njegovu bistru glavicu i u sve njezine upute, majino srce sve vise dre
od pogibelji koje lebde oko njega. I Lucieva pojava, naroito njegov brzi odlazak,
potkrepljuju strah majinog srca. Svakog asa Stjepko upada u rije.

- Da barem nije stigao taj nesretni Pencingerov pouzdanik i da nije otiao tako brzo.

Neprestano mu trepere pred oima slike kako negdje u gutari ili grmlju otkriva
Damira, a od toga mu se mrai pred oima.

Gordana sjedi u naslonjau blijeda od neprospavane noi, a jo vie od strepnje koja je

zavladala njome ba od ovog asa kad je Luci izjahao iz kneevskog dvora.

*****

Ispod kroanja na stablu sjedio je Gordanin sin. Kad je Luci sa Stanislavom krenuo u
lukavaki dvorac, tek tada bude Damiru jasno to se zbilo. Tek sada mu zapravo
zakuca srce, osjetivi svu pogibelj kad je Luiev pratilac mislio da se na stablu nalazi
vjeverica. Meutim, Lucieva urba da otme Jasenku odvrati od njega sigurno otkrie.
I dok je gledao kako odlaze na hitrim konjima, osjeti kakva mu je opasnost prijetila.
Zbog te okolnosti postaje jo oprezniji i dugo eka dok jahai nisu potpuno nestali.

Kad vie ni izdaleka nije uo topot konja, poeo je razmiljati kako da sie s debla i
kamo da krene.

Najprije se vraa uputama dobivenim od majke i pred opkopima od Petra Pana.

Preasni kanonik ekao ga je u selu, ali tu mu pada na put sivi oklopnik. Zna,
meutim, po vijesti onog momka da su kanonik i onaj drugi otili prema Kurilovcu.

~ 218 ~
 VELIKI SUD

Sad bi, dakle, morao za kanonikom, odnosno u selo. To mu je jedino razumljivo i

prirodno. Zato odlui da sie s drveta. Poto je opasnost minula, u djeakovo srce
vraa se prijanje pouzdanje i vjera da mora stii na cilj.

Razgre grane i gusto lie, jo promotri umu i osluhne. Zna da se umom pronosi
svaki topot konja ili kripanje grana. Svuda je tiho, nigdje traga ljudima.

Brzinom vjeverice sputa se vjetak u penjanju. Ispod stabla jo jednom razgleda i

posavjetuje se sam sa sobom:

"Onuda su otili u dvorac Lukavani, sada mi je slijeva dvorac, zdesna uma, sprijeda
ravno ba mora biti selo. Tamo e biti preasni, a sivi oklopnik?"

Brzo se dosjeti to su govorili dolje pod stablom i veselo usklikne: "Ako se oni boje
oklopnika, onda se ne moram bojati ja. Dakle, samo naprijed, uvijek naprijed. Ne
smijem zalutali. Samo to ne smije biti."

Malo zabrinuto zaokrui pogledom kroz umu i nanovo opominje sam sebe: "Lijevo
Lukavac, desno uma prema Turopolju, ravno Kurilovac."

Djeak raskrili ruke da tako ostane u pravcu i ne skrene ni desno ni lijevo. Ide
raskriljenih ruku, pazei neprestano naprijed. Samotna uma bude mu tjeskobna. ali
nee da misli na to. uri se.

Najposlije pone bjeati. Osjea kao da ga netko slijedi. Ne obazire se lijevo ni desno od
straha da ne bi izgubio pravac. Ta panja umori djeakov vid.

Tajna slutnja provlai mu se duom. U uhu mu umi. Kao da negdje kripi neto
muklo, uti lie, umom tutnji neto muklo: jahai. Da razabire da su jahai.

Zar iz dvorca? Slijeva ili zdesna, iz ume?

To nitko ne moe odrediti, odvie mu se panja umorila. Samo tri, oekujui da

ugleda selo gdje bi naao preasnog gospodina kanonika, osedlanog konja kojim e
pojahati daleko.

Sve glasnije odjekuje topot konja u njegovu uhu. I zaustavi se, sakrije iza ogromnog
stabla i odlui: "Opet se moram popeti. Ali ako su ve blizu" - prepadne se.

Kroz gutaru razabiru se obrisi jahaa i ba su krenuli ovim pravcem. Ne zna jesu li ga
vidjeli ili nisu, ali dolaze ravno k njemu. To ve sada posve otkriva. Brzo u zaklonite,
kamo? Tu nema grmlja. to drugo nego na stablo. Meutim ve pokazuju na nj.
"Vidjeli su me, prekasno je" - preplai se Damir, stoji zaklonjen za deblom. U prvi as
sasvim se zbunio, ali ve za trenutak bistri mu um dodaje logine zakljuke: "Budem li
se skrivao, posumnjat e. Ovako je bolje. U ovom poderanom odijelu ne moe nitko
prepoznali gospodiia iz Brezovice."

Taj razlog ini mu se vrlo mudrim i povjerava se u svoju misao. Unato tome, srce mu
udara estoko, osjeajui novu opasnost.

~ 219 ~
 VELIKI SUD

"Ako su opet Lukavani? Svjedno, ne mogu vie dospjeti na stablo, a da me ne vide.

Priinit u se kao da mi ba nije stalo do njih."

Kreu prema njegov u stablu, premda nema nikakva puta. Ne samo da dolaze nego
diu glave i trae pogledima, nego se sporazumijevaju, pokazuju rukama onamo gdje se
on sakrio za deblo.

"Da, vidjeli su me i trae me."

Malo ga zazebe u srcu, ipak se bodri:

"Ne mogu me prepoznati u ovim haljinama. Samo oi - veli Petar Pan, one bi me mogle
izdati. Prepoznat e oi moje majice."

Trenutak i sine mu misao:

"Ba neu, znam kako u."

I ve se sputa na koljena, sagne se k zemlji kao da neto trai, to? Bilje? Gljive?
Svejedno. Ve zamjeuje jahae iza lea kako se zaustavljaju, neto apu. Jedan glas
pita ga:

- to radi tu?

- Traim gljive - odgovori, ne ogledavi se i puzi dalje na koljenima sasvim se

preputajui traganju gljiva.

- Za koga bere gljive?

- Za majku.

- Gdje ti je majka?

- Tamo u selu.

utnja, zamjeuje korake. Netko je od njih siao sa sedla. uje tapkanje njegovih
koraka sasvim blizu sebe, iza lea. Ba nee da se ogleda. Onaj iza njega dolazi sve
blie. Damir zirka ispod irokog eira i lukavo veli u sebi: "Ba mi nee pogledati u
lice."

A onaj iza njega mu ponudi:

- I mi idemo u selo, doi s nama.

- Vi idete u Lukavac - odgovori on, traei gljive najveom pomnjom jer nee da digne
glavu.

- Ti misli da idemo u Lukavac jer nosimo plemiko odijelo?

- Naravno, tako i jest.

~ 220 ~
 VELIKI SUD

- Ne, djeae, mi ne idemo u Lukavac, htjeli bismo najbliim putem na cestu. Ovdje
nam konje ranjava visoko trnje.

"Onda su doli iz Lukavca kad ele izii na cestu" - razmilja Damir, ubere gljivu i puzi
zemljom dalje od njih.

- Hoe li nas izvesti iz ove ikare na cestu? Mi ovdje nismo kod kue kao ti.

Ovaj mu se prijedlog svia. Tako moe barem mirno naprijed, a valjda nee koga
susresti. I kimne pa odgovori:

- Dobro, idemo!

- Sjedni k meni na konja - zovne ga jaha.

- Hvala, bojim se sjedati na gospodsko sedlo.

Dok je onaj straga opet sjeo na konja, Damir ustane, ne ogledavi se za njima i pohita
naprijed. Oni mu ne mogu doi s boka jer je grmlje i trnje gusto, pa tako djeak rauna
da mu ne mogu zagledati u oi. A i klobuk ga skriva.

I tako ide pred njima ravno, sam ne zna puta, ali uvjerava se da ide pravim smjerom,
ba onim to gaje odabrao od poetka. Zna se takoer ravnati po suncu koje ve
sputa u umu svoje tople zrake.

urei se sve vie, napinje sluh da bi nauo o emu razgovaraju. Odvie tiho
izmjenjuju rijei. Zato su tako oprezni? Zato apu? Oslovili su ga hrvatskim
jezikom, to pobuuje povjerenje, a sada: govore li latinski? Nita ne moe uti.

- Kako se zove momiu? - pita opet onaj kojega ve poznaje po glasu.

- Stjepan - veli on, sjetivi se odmah imena titonoe svojeg oca.

- Lijepo ime. A tvoja majka? Kako je njoj ime?

- Moja majka je moja i ne treba nitko znati njeno ime, ve samo djeca i otac.

"Svojoj majici ba ne dam bilo kakvo ime. I ba se njih ne tie kako se ona zove?"

Da ga ne bi pitali dalje, pohita daleko naprijed.

- Stjepane, zar e nas ostaviti? ekaj, ne mogu konji tako hitro vaditi noge iz trnja
kao ti svoju poderanu odjeu i obuu. udno mu je pri dui. Zato su spomenuli
obuu? Sumnja se uvlai u nj. Instinktivno osjea da neto nije u redu. ini se da ga
poznaju. Ne moe nikako dokuiti otkud bi ga poznali kad im nije dao prilike da mu
pogledaju u oi, ali sva ga ta pitanja uzbuuju.

Ve se drvee znatno prorijedilo, samo je grmlje visoko. Odjednom pred sobom opazi
kroz ikaru ravno polje. Srce e mu probiti grudi.

~ 221 ~
 VELIKI SUD

Eno, tamo prijeko malo selo!- i poskoi. Na polju djeaci pasu blago. Damir potri k
njima, ne osvrui se na one koji ga slijede

- Evo ti plau za tvoj trud - dovikuje mu jedan, ali on odmahne rukom, ne ogledavi se.

- Ne plaa se to.

Osjeti da su njegove sumnje opravdane. Jedan od jahaa baci se s konja i potri za

njim. On jo bre, onaj skoi k njemu:

- Pokai mi lice - i silom ga uhvati za glavu, no djeak se otme i potri k pastirima pa

ih tiho moli:

- Oni su Lukavani i gone me. Recite da sam va pastir.

Odmah uzee u sredinu nepoznatog djeaka. Jahai su ve za njim. Poznati glas ga

zovne

- Damire, dolazimo od kanonika.

Ipak se nije ogledao i veli sam sebi: "Neete, Lukavani, mene prevariti!" Pastiri su se
postavili u djeakovu obranu. Jedan od plemia vikne:

- Gle, tamo je kanonik.

Sve to smatra Damir stupicom da bi im okrenuo lice, ali ih on ne gleda i odgovara:

- Nisam ja ministrant da bi kanonik traio mene.

Ispod oboda eira ipak gleda prema selu. Poljskim putem ide mala kanonikova
pratnja. Podalje iza njega neka druga eta i ini mu se da su to oni o kojima je
izvjeivao Stanislav Lukavana ispod stabla.

Jo uvijek ostaje Damir na mjestu. Radije e ostati s pastirima koji imaju velike
tapove eljezom okovane, a ima ih mnogo, pa e ga obraniti od ove trojice. Sve osjea
da su ga prepoznali u umi i sada bi htjeli da ga povuku na konja i s njim bjee u
Lukavac.

Ali iznenadi ga preokret. Plemii pohitaju prema kanoniku. Zaustavili su ga i itava

Benkova povorka hita k pastirima koji ga upuuju: uje, djeae, kanonik dolazi.
Njega se ne mora bojati.

To on zna, ali razmilja. to li to moe biti da kanonik dolazi s ovim sumnjivim

plemiima? Tko su zapravo oni?

On eka. Kanonik uistinu usmjeri konja k pastirima. Plemii su iza njega.

- Damire, gdje si zalutao? - zovne ga kanonik. - Koliko te, traimo i ekamo.

- I ovi? - pita on, pokazujui straga plemie.

~ 222 ~
 VELIKI SUD

- Poslao sam ih da te trae umom oko Lukavca. Vidi: ovaj crni ove se Arbanasi,
smei Pogledi, a plavokosi Mrnjavi. Oni su te ve u umi prepoznali.

- Zato su se i ponaali sumnjivo.

- Sva su se trojica nasmijala.

- Sad brzo, Damire - zovne kanonik - zato si tako dugo izostao?

- Kad sam vidio onu etu koja je odlazila, brzo sam se sakrio u umu i onda sam mislio
kad prou, idem u selo. Ali tada sam opet opazio jahae i uspeo se na stablo.

Nije dospio ispripovijedati susret s Lukavanima, jer se pribliio Davor sa etom i

oslovi kanonika:

- Preasni, izgubili smo odvie vremena.

- Vaa pojava smela je djeaka. To, naime, nije bilo u naem raunu. Ali pravo velite,
gospodine, izgubili smo vremena. Ako u kneevskom dvorcu opaze Damirov nestanak,
razletjet e se svi u potjeru.

- I svakako e najprije povjerovati da vodimo djeaka u Brezovicu, dakle, prema Savi,

zato e nam Lukavani biti brzo za leima ako proslijedimo put na zagrebaki Kaptol.

- Povest u ga u svoju turopoljsku kuriju - predloi kanonik.

- Nigdje u Turopolju nije dovoljno sigurno sklonite, preasni. Znam mjesto gdje ga
nitko ne moe pronai niti ga na putu u to skrovite moe otkriti kakva potjera.

- Dobro, pristajem i predajem ga vama.

Damir nekako nepovjerljivo pogleda u sivi vizir nepoznatog ovjeka na konju. Kanonik
Benko smjesta opazi te sumnje i pouri umiriti djeaka:

- Tvoja majka nije slutila da se ovdje nalazi vjerni prijatelj vojvode Ilokoga i tvojeg oca
pa te nije na to mogla upozoriti. Ali ti je rekla da se pouzda u one kojima te alje.

- Da, to mi je rekla.

- Onda posluaj sve to odredi ovaj plemi. Sad brzo na konja.

- Sve u posluati - veli Damir i gleda kako Davor mahne dvojici plemia pa im odredi:

- Ti e uzeti djeaka k sebi na sedlo, a ti ih prati u pozadini.

Damir dopusti da ga dignu na konja, ali paljivo slua kako Davor mladom jahau
odreuje kamo i kojim putem ima s njim bjeati. Iz Davorovih odredbi htio bi saznati
kako e daleko biti od svoje majke i hoe li tko od njih neto govoriti i o njezinu
osloboenju. Ali ve idueg asa dvojica plemia krenue s njime prema zapadu.

~ 223 ~
 VELIKI SUD

JASENKIN PUT
U Kuevievu dvorcu ve je od ranog jutra Jasenka spremala sve potrebno za put k
svojoj majci u Zagreb. Znala je da e tamo dugo ostati i morala je kojeta ponijeti. Sve
je arko tovario na kola i estito poredao. Momci su spremali konje da prate
gospodaricu. I stara gazdarica opremila je sebe i svoje stvari da otprati kerku stare
Kuevike u grad.

Rano prije podne bilo je sve spremno. U dvorcu su ostavili samo sluavke i jednog
starog slugu. Oni su trebali uvati kuu dok se arko i momci ne vrate.

Ve su upregli kola, ene se smjestile, a onda krenue cestom. Kad su odmakli izvan
Kurilovca, pred kipom povorka se zaustavila.

Tu je Jelenko urekao svojoj sestri sastanak. Kako ga ovdje nisu nali, Jasenka odlui
da ekaju.

arko je odmah poveo razgovor o Draeniu:

- Upravo sam ljubopitan to e rei gospodar kad mu saopite da se Draeni sakrio

pod njegov krov, a vi ste ga pustili otii.

- Potvrdit e da sam pravo uinila jer drugo nisam smjela. Pitaj koga hoe u
Turopolju, bi li tko od njih uradio drukije.

- Onda nitko od njih ne bi radio pravo. Meni itavu no nije dalo mira: kako ta neman
moe uivati pravicu koja pripada ljudima.

udno je Jasenka pogledala vjernog vou Jelenkovih momaka. U njegovim je oima

Neka mutna misao koju ne moe dokuiti i upita ga:

- A zalo tebe toliko mui misao na tog izdajicu? On je svoje ispatao. Pretrpio je
estitu kaznu strave i upamtit e to.

- Da, upamtit e dovijeka - "a moda i vratiti" doda u svojim mislima.

- A sada je s njim svreno. Vilena ga je pustila da ode pa to je drugo mogla? Valjda ga

nee pridrati. A jer je kaznu pretrpio, nisam ni ja smjela Jelenku porei plemenitost.

arko guva svoj klobuk u nekom uzbuenju od misli koje ga sada mue.

- Sve to moe biti istina. Ali meni tako pada u moju priprostu glavu. Ako je on pobjegao
onom sivom oklopniku? Danas mi je priapnuo jedan upanov momak da su ga uvali
u druinskoj kui i da je odande pobjegao...

- Zato bi ga uvali?

~ 224 ~
 VELIKI SUD

- Taj momak ne zna, samo veli: bilo je buke i bruke juer naveer kad on odjednom
nestane.

- Gospoica Vilena ga je pustila da ide, zar nije tako?

- Bit e da je tako jer je pri tome imala svoje prste Luca.

- to to govori arko? Zar se upan ljutio jer je Draeni nestao? Pa valjda ga je Vilena
pustila u sporazumu s ocem?

- Rekao bih da nije pitala oca jer Draeni je pobjegao u Lucinoj haljini.

Ta vijest zbuni Jasenku i prouzroi u njoj nemir.

- udno je to mi kazuje. To bi znailo da je on pobjegao protiv upanove volje.

- Naravno, da je protiv njegove volje kad je juer vikao na Lucu i na svoju ker zbog
Draenieva nestanka. I doao je sin onog sivoga oklopnika i poao u potjeru za njim...

- Dakle, juer je meni lagao da bjei pred narodom koji hoe silom izvriti na njemu
osudu?

- Jest, gospoice Juer ja to jo nisam znao. Ali svejedno, neto mi nije dalo mira, jer
nisam vidio nikakva naroda. Vi niste htjeli da diram u njega. A sve je

u meni govorilo da idem upanovima i da ga izdam. to (tm)ogu kad vi velite: nef

- Kad si sve to saznao od upanova sluge?

Onog asa kad smo danas upregli konje u naem dvorcu doao je k ogradi i priao mi.

Kako je to zlo to moj brat nije ntio da doe noiti u dvorac. Bila bih ipak neto vie
doznala o tome.

- Cijelu no bdjeli su oni tamo oko drvene kapelice. estito su se potukli s

Lukavanima. Nije, dakle, na mladi gospodar ove noi ni vidio krova nad sobom.

- Ne moemo vie ekati. Vrijeme je da idemo. Ne emo stii do prijevoznog broda.

Ipak se djevojka ogledava u elji da pred odlazak vidi brata. Ali joj arko oduzima tu
nadu.

- Tko zna ne goni li negdje Draenia, ili Lukavane, pa ga zato nema.

- Da, to moe biti, jer bi inae slao glasnika da me barem obavijesti kako ne moe doi.

- Dakle, idemo, gospoice. Gospodar e ve za vama gore na zagrebaku tvravu kad

bude mogao. Sad moramo pouriti da stignemo brod. Kolima se ne putuje tako brzo
kao jahaim konjem, makar je cesta suha.

~ 225 ~
 VELIKI SUD

Privoljela je. Koija potjera dva lijepa vrsta konja i kola su krenula. arko i est
momaka poredali se sprijeda i straga. Uz Jasenku sjedi gazdarica i uti. Djevojka ne
pokazuje nikakvu volju za razgovor. ali to nije vidjela brata prije odlaska u
zagrebaku tvravu i neto je uznemirena. Draeniev bijeg u nona bitka pred
kapelicom oito su sprijeili Jelenka.

Sve joj se ini da je ova no bila poetak borbi o kojima je govorio Jelenko. Lukavani
e se osveivati i jo dugo joj otimati brata. I jo gore. U tim borbama nalazi ona i
pogibelj za njegov ivot.

U Jasenkinoj dui ostade sjeta za bratom, ali i osjeaj zadovoljstva to nosi majci na
zagrebaku tvravu veselu vijest o svemu to se juer dogodilo pred opinom.

Kako je bilo dobro da su joj stalno tajili sumnje kojima su u Turopolju obasuli Jelenka.
Sad e doznati samo njegovo otkrie izdajice i slavno skinue sumnje koja je prijetila
unitenju asti njihove obitelji. Sad e stara majka samo uivati u srei koju joj ona
nosi.

Dok tako razmilja, gleda u daljinu prema Zagrebu. Promatra na visoini tvravu
grada sa vrstim bedemima, visokim zidovima, kamo nitko ne moe doprijeti. Ni
Pencinger, ni knez, ni njegova vojska, a ni Turci. Nitko ne moe unii kome dobrovoljno
ne otvore vrata.

"Kako je tamo lako ivjeti" - razmilja Jasenka - lako i mirno. A po ovim irokim ravnim
poljima, oranicama i umama gone se lukavaki vojnici i strahom i trepetom ispunjaju
potene ljude.

Nee li to ve jednom prestati? Ili e biti jo gore? Moda je to slutio Jelenko kad je
odredio da ide k majci na Gri? Bit e sigurno jo vie zla, osveivat e se. Zato je
Jelenko alje da se sklone u zagrebaku tvravu od onoga to ima slijediti. Lukavaki
zulumari dolaze na odmazdu, a Jelenko e protiv njih stupiti u obranu Turopolja. Sve
e obraniti. I one koji su ga sumnjiili i klevetali? Ne moe drugaije. Braa su mu. Svi
su jedne domovine djeca i on e sve braniti od Lukavana i od Draenia.

"Draeni?" Ta ju misao ponovo vrati k prizoru ove noi. Kako se usudio sakriti u
njihov vrt? Sve vie misli o tome. Bio joj je u vlasti i samo rije bili bi ga uhvatili njezini
momci. Ali nije smjela. I sada je to uznemiruje, ba kao to je uznemirivalo arka. Da
je ipak na svoju ruku uinila drugaije? Ili da je barem bila u dogovoru sa arkom i
njemu pustila da uini to hoe? Odmah se ukori zbog te misli!

Kako bi to bilo runo, nevrijedno i Jelenko bi se sigurno ljutio. Znao je moj brat da mu
Draeni nee oprostiti to je pretrpio od straha pa ipak mu je oprostio osudu i predao
ga Vileni. Ne, ne, dobro sam uinila."

I dok se tako uvjerava, ipak je uznemiruje okolnost to je morala dopustiti da ide

svojim putem.

~ 226 ~
 VELIKI SUD

Stalno joj se vraa slika toga ovjeka kako lei za ogradom i lae joj, a ona ga puta na
miru. I ta joj slika donosi bojazni, nemire, predodbe, nesvjesne slutnje da se negdje
sprema nevolja.

to dalje kree cestom, to su slutnje blie i pomalo je stade snalaziti neto kao strah. U
toj pustoi, s one gutare , onamo prema movari kojoj idu u susret, odande u onoj
tami gustog grmlja okupljaju se neke sablasti. Osjea to.

Tjeskoba se uvlai u njeno bie. ali to ostavlja dom i brata. Potitenost prevlada
njome i osjeti elju da se smjesta vrati.

Ne razumije to se to dogaa s njom? Otkuda te misli i nevoljki osjeaji to bivaju sve

izrazitiji i jasniji. Konano upozna svoje stanje i jasno razabire da je to predosjeaj blize
nesree.

Kraj nje, utei, sjedi gazdarica. Jasenka joj tiho spomene:

- Ipak nismo trebali otii i ostaviti dvorac.

- Ako je to elio gospodar, onda ste morali.

- Ba ne bih morala. I tko zna to e se sve dogoditi. Nee li poginuti blago ili perad, a
moda nee paziti sluge ili sluavke na kuu i na staje i moe se dogoditi vatra.

- to to govorite?

- uj, Terezo, kad ti u dui odjednom neto pone aptati da nije dobro to si otila, da
nee biti dobro i kad ti veli: vrati se?

Stara ena se zgrozi.

- Tako vam neto ape u mladoj dui, gospoice?

- Jest, ba tako

- Onda idemo natrag. Zapovjedite arku.

Neodluna to da uini, svrne djevojka pogled k momku koji je prati zdesna. Opazi
kako se on ogledava. to ga to tako zanima, zaudi se djevojka i ona okrene glavu.

Daleko od njih u gusti un oblaku ute praine opazi jahaa. Sam samcat divlje tjera
konja. Ispod njegovih kopita uzvitlao se gusti dim i zaodjenuo ovjeka do vrh glave.

- Netko ide za nama Zato tako juri? Ide ravno cestom. Djevojino srce neobino
zakuca. Tko to dolazi? Zbog ega? Boji li se tog jednog jahaa?

Ne, nije to strah. To je nada. Ona veselo usklikne prema arku:

- Bit e Jelenko. sigurno je odluio da nas dostigne.

~ 227 ~
 VELIKI SUD

Momak slegne ramenima i odgovori: Jo je daleko, ne mogu raspoznati, ali kao da to

nije gospodar.

- Po emu bi mogao vidjeti da nije? - protivi se ona. - Vidi kako mu se uri. Moe do
Save poprenim putem na jahaem konju. Zato bi dakle, cestom tako jurio ako ne eli
stii nas?

Ogledavaju se pomalo svi, i gazdarica, i Jasenka, i momci. U svima lei jedno jedino
pitanje: zato se on tako uri? On sigurno zna u koje doba ide prijevozni brod. Jo ima
mnogo vremena za svakog jahaa ako ide poprenim putem i poljanama.

Jaha iza dugog zavoja skrene na livadu i pode ravnim putem. Oito eli presjei put
da to prije stigne k njima. Jae sam samcat. Ne obiavaju ljudi ovim pustim krajem
jahati bez drugova.

Jaha postaje sve vea zagonetka.

- Sigurno nas kani dostii da ne putuje sam do prijevoznog broda - veli gazdarica.

- Moda ima pravo - primijeti arko.

- Da nije glasnik? - veli Jasenka.

Djevojka se sve ee ogledava. Jahaeva je pojava potpuno obuzima. Kao da dolazi

zbog nje.

- Nije gospodar! - konstatira arko. - Znao sam to odmah.

To Jasenku ispuni razoaranjem.

- Tko moe biti i zato se toliko uri za nama? Jest, ba se k nama uri - tvrdi arko
ponovo.

Jo malo i djevojka gotovo klikne:

- Domahuje nam klobukom. To je Jelenkov glasnik.

- Nema sumnje. Samo gospodar zna kamo ste poli i on ga sigurno alje potvruje
arko.

- Zaustavi koijaa. eli da ga priekamo.

Polagano zaustavljaju kola, a momci konje i ekaju. Sve vie raste Jasenkino
uzbuenje. Neka napetost ulazi u nju neobino oekivanje, strah, to li? Da se Jelenku
nije to dogodilo? Ili je radost da joj alje vijesti? Ili je kani zaustaviti i vratiti kui.

Prati jahaevu pojavu. Ve sasvim dobro raspoznaje nekog mladia. Visok je i vitak u
tamnom haljetku i onda klikne:

- Ima sivi oklop i sivu kacigu.

~ 228 ~
 VELIKI SUD

- Naravno, to je glasnik naeg gospodara, jedan od sivih oklopnika.

- Kakve li nosi vijesti? - veli Jasenka.

- ut emo to nosi, samo se strpite, gospodarice.

Jo kojih stotinu koraka, a nepoznati jaha u najbrem tempu dojae ravno prema
kolima na cesti.

Konjanik preskoi malu grabu i eto ga na cesti ravno pred kolima

- Gospoice, nosim poruku od vaeg brata Jelenka Kuevia.

- Znala sam. to mi poruuje?

- Prijeti vam pogibelj od Lukavana.

- Pogibelj? - trgne se ona, a s njom arko i stara Tereza i itava pratnja. Mladi nastavi
zadihan:

- Hoe da vas ugrabe. Tamo kraj movare ekaju na vas. Svi pogledi skrenue smjerom
kojim je pokazao. Donde je samo jo pola sata vonje. A tamo eka nepnjatelj. Ta misao
sve probudi. Strah im je u oima, a glasnik brzo govori:

- Gospodin Jelenko hitno me poslao za vama.

- Gdje je moj brat?

- Morao je izvriti jednu zadau protiv Lukavana, a mene je poslao za vama da vas
zaustavim.

- Dakle, da krenemo natrag? - pita djevojka.

Ve samo to pitanje uzrokuje joj olakanje. Tereza usklikne prekrstivi se:

- Eto, gospoice, slutili ste da je neto tekog pred vama. Vidite, prorekla sam vam to
dua osjeti.

Ne daju joj dovriti izreku. Svi su se uurbali, ekaju da se hitno neto odredi. Jasenka
ustaje na kolima i odredi:

- Hajde, brzo, okrenimo natrag.

Glasnik, meutim, otro zakima glavom:

- Nikako natrag. Oni bi opazili da vas je netko upozorio, izili bi iz zaklonita i pojurili
za vama

- to, dakle, da inim? - nestrpljivo e djevojka.

I arko se obraa glasniku s istim pitanjem, a ovaj hitno odgovori:

~ 229 ~
 VELIKI SUD

- Ugovorio sam sve s gospodinom Kuseviem kako u vas vratiti, a da nitko nita od
njih ne opazi.

Nehotice se Jasenka ogleda kao da trai put kojim bi mogla povesti povorku natrag, a
da oni tamo nita ne opaze.

- Gospoice, uzmite ogrta svog momka i njegov klobuk.

Bez razmiljanja arko joj prui svoj ogrta i klobuk. Sivi oklopnik savjetuje:

- Siite dolje, uzmite ogrta, pokrijte pletenice i tijelo. Klobuk navucite do zatiljka.
Uzmite konja i slijedite me.

- A ja i ostali? - pita zauen arko.

- Ti sjedni na konja to je upregnut u kola pa e ravno putem dalje kao da se nita

nije dogodilo. Mjesto gdje je gospoica sjedila pokrij neim da izgleda kao da gospoica
tamo lei i spava. A i ova stara ena neka malo prilegne.

Blijeda od straha. Tereza se prekrsti, ali je sivi konjanik umiruje:

- Ne boj se, tebe.nitko nee ugrabiti. A niti kome drugom nee biti nikakve tete. Oni
trae samo gospoicu.

- A to moram raditi? - pita arko.

- Oni e vas zaustaviti, a ti reci da gospoica nije sjela u kola, nego e dojahati za vama
Dosta si pametan da upravlja dalje povorku i priinja se kao da oekuje
gospodaricu.

Jedva to je izrekao, pomogne arko Jasenki na konja. Od straha da bi je Lukavani

mogli dostii, ne moe vie ni misliti. Samo strepi.

Dok sjeda na konja, ini joj se da je ovaj as za nju odsudan za svu njenu sudbinu.
Naas zadre nekim nejasnim strahom od toga koraka, u trenutku obuzeta je eljom
da se to prije makne s ceste. Ide ravno za momkom u sivom oklopu koji joj dovikne:

- Slijedite me tono putem kojim idem ja.

I ona upravlja konja kako joj je rekao. Skree desno prema ikari i tjera konja uz
grmlje. Ne obazire se ni lijevo ni desno da to bre slijedi jahaa.

Kroz ikaru pojave se visoka stabla i zamalo su momak i ona skriven sjenovitim
kronjama.

Mladi se nekoliko puta obazre. Ona se ne osvre. Ledenim rukam upravlja uzde.
Nakon pola sata jahanja skree Jasenka lijevo. Mladi je opomene zakrivi joj put:

- Ne tamo, slijedite mene kako sam rekao.

~ 230 ~
 VELIKI SUD

- Zar neemo u selo u moj dvorac?

- Znam samo jedno: odvest u vas k bratu.

- Gdje je on?

Momak kao da nije uo ili nee da uje, ne odgovara, ve samo rukom pokae put pred
sobom. Gusto visoko grmlje die se s obje strane puteljka

Najposlije biva sve gue. Jaha je vodi prema umskom dijelu Turopolja. Dakle, tamo
negdje doekat e je Jelenko. Svakog asa njezin se vodi ogledava, dok ona samo misli
o tome hoe li sretno utei. arko e sigurno lukavo zavesti Lukavane kod movare i
oni sada ekaju dok ona doe na konju. to e biti ako njezine ljude sveu? A Tereza?
Kako e joj biti?

Sve prati Jasenka u mislima i za svakog se brine, dok sebe osjea u blizini bratovoj.
Ve su itav sat jahali ili joj se ini tako dugo? Pred njima se prostire uma visokih
starih hrastovih stabala. Mladi usporava, obazre se k njoj i zovne je:

- Drite se u mojoj blizini. Ovdje se ne moe prolaziti tako lako. Tu nas nitko ne moe
opaziti ni s koje strane.

to dublje zalaze, to kronje bivaju gue, stabla deblja. uma joj se ini kao neki
golemi tamni hram. Ovdje je gotovo tmina kao da se sprema no, a zna da je sunce u
zenitu. Jedva zamjetljivo ulazi joj u duu neka neprijatnost, neka magla kao pred
veernji sumrak. Isprva se nastoji otimati tom osjeaju, razjanjavajui sama sebi da
uma nije njezin dvorac. Tu mora biti pusto i neprijatno. I ljudi ne moe biti ovdje.
Jelenko zna zato je odredio da doe ovamo.

Dok idu polagano, djevojka pone promatrati mladog ovjeka koji pred njome upravlja
svojeg konja, zaokree paljivo, sveudilj neto istraujui oko stabla. Sivi mu oklop
pokriva snana leda, haljetak mu pada ispod oklopa. Mladi se sagiblje, uklanja tekim
kronjama, katkad se okree k njoj i upozorava da joj grane ne bi oderale obraz.

"Kamo me vodi?"

To pitanje snae je u gustoj, tihoj, tamnoj umi kao neko otkrie. Tko je taj da ga alje
Jelenko i povjerava mu svoju sestru? Dok je na cesti obuzimao strah da je Lukavani
kane oteti, nije joj palo na um da neto razmilja. Sada u toj pustoi zatekoe je ova
dva pitanja kao da su pala sa neba. Nekako joj bude tjeskobno. Nije li uinila
nesmotrenost kad je slijedila ovog ovjeka u umu? Tek sad opazi da je zapravo sama s
nepoznatim mukarcem i ne zna kamo je vodi.

Ta misao preleti joj glavom. Osjeti zebnju, grdni strah i zaustavi se. U tren oka spopade
je osjeaj:

"Ne moe vie slijediti ovog mladia. Natrag! to bre."

~ 231 ~
 VELIKI SUD

I dok se on sagnuo, traei prolaz ispod kronja, ona skrene konja i vraa se. A guste
je kronje skrivaju. Iza sebe uje zov. Zaas ona stoji iza velikog debla ije grane
potpuno skrivaju nju i konja. Sada e ovdje ekati. Dok miruje, ne moe joj ui u trag.

Prevarila se. Oito momak predobro poznaje umu ili je on ipak i kroz granje vidi.
Zaas se mladi nae uz nju.

- Kamo bjeite? Ne bojte se, gospoice.

- Kamo me vodite?

- Razjasnit u vam putem, ne gubimo vrijeme.

- Prije elim uti kamo idemo.

- Ako ne stignemo u pavi as, va e se brat pobojati da vas nisam dostigao i otii e.

- Moj brat ne moe biti u ovoj umi.

- elite pasti u ruke neprijatelju?

- Tko mi jami da ve nisam u njegovim rukama?

- Odgovaram za svaku svoju tvrdnju. Jamim ja.

- Slabo mi jamstvo od vas.

U blizini estoko zakripi grmlje, udni grdni glasovi kao od zvijeri.

- Vepar! - vikne mladi. - Pazite!

I ona potjera konja. Mladi uhvati njene uzde i zadri je. To je ispuni nekim uasom
kojemu ne zna povoda. Hoe da se pusti sa sedla i da bjei, bjei od ovjeka s kojim je
sama usred ume.

- Ne miite se, mirujte - zapovijedi joj on.

I sada osjeti kako je eljezna ruka uhvatila oko struka i zadrala u sedlu. Strava joj
stisne srce, otvori usta, htjela bi vikati, a glas joj nestaje u prsima. Onda osjeti kako su
je trgnule dvije ruke i povukle k sebi. Ve se nalazi uz nepoznatog vodia. eljeznim
rukama dri je na sedlu. U prsima joj krik, zapomaganje. Ne zna vie li tko ili joj se
samo ibi. Nita ne vidi pred sobom, samo jo neka mala svijetlost u mozgu. Neki
polusan u kojem osjea da je strani ovjek nosi na konju kroz gutaru, uz drvee,
golemo kao neke drvene kolibe, a ona samo plae, stenje, jeca i dozivlje:

"Jelenko! Jelenko!"

Sva joj uma odvraa istim povicima. uje svoj glas kao da stotinu Jasenki vie kroz
debele guste kronje u tami ume.

~ 232 ~
 VELIKI SUD

I sve se zaustavilo, konj vie ne tri. Ne osjea vie ovjeka uza se ni sedlo pod sobom.
Stoji na zemlji pored neke drvene kue, kolibe, to li je to. Nekakve ljestve su tu, ljestve
kakve je vidjela jednom na slici u nekoj crkvi gdje se aneli penju gore u nebo. I nju
sada netko nosi gore, uspinje se, ljestvicu po ljestvicu, a oko nje oblaci. Zato kripe ti
oblaci? Sad osjeti pod nogama utanje, onda neke muke glasove kao da se netko
nasmijao. udne joj slike prolaze kroz omamljenu svijest.

Naas joj se svijest vraa. Negdje je u drvenom prostom, lei na liu u nekoj kolibi. To
joj je jasno. U drvenoj maloj kolibi odozgo s krova dolazi svjetlost i pada joj u oi.
Pokua se dii, ali klone. Jasenki se ini da je zaspala u drvenom dvorcu i sniva grdni
san o svojem putu k majci.

*****

U umskom dvorcu nastala je tiina. Umorni Draeni lei nauznak, sklapa oi, ali ne
moe zaspati. Misli mu donose Vileninu sliku, hladnu, ledenu, kako ide beutno uz
stube upanova dvorca. Ni pogledom se nije obazrela na nj. To mu ne izlazi iz sjeanja.

"Moda je ipak tako uinila po oevoj elji? Ili je u njoj toliki osjeaj za ast svojeg roda
da je rtvovala svoju ljubav prema meni?"

"Kakva ljubav? Gdje je ta ljubav? Moe li to sve uiniti ljubav? A koliko su joj sjale oi
kad me ugledala prigodom dolaska u upanov dvorac? Da, oi su joj sjale, zato ako
me ne ljubi? Ako me ipak ljubi, zato me napustila?"

Strahovito ga pee, mui, razapinje...

"Zato me napustila jer sam izdajnik. Zato me prestala ljubiti? Izdajica? Zar je to tako
strahovito?"

"Zar ba moram biti izdajnik kad je to tako strahoviti pojam!"

I gleda sam sebe zaogrnuta nekom udnom mantijom. Mantijom izdajice.

"Izdajica sam to ne sluim Hrvatima, a sluim svojima. A zapravo po krvi imali bi biti i
Hrvati moji kad mi je otac Hrvat. Ali ja sam uzeo duu majke, a s njom sve ono to ona
smatra svojim i ljubi."

"I Vilena me zbog toga ostavlja. Ona mi uskrauje pogled divnih plavih oiju. Uskrauje
mi svoju ruku. Nee biti moja jer sam izdajica njenog naroda."

"Ne mogu biti drugo. Moja majka pripada narodu koji gazi Hrvate. Otac pripada
Hrvatima koji smrtno mrze narod moje majke. A ja pristajem uz narod svoje majke
koja me tako nauila, naravno, moram biti izdajica Hrvata. Jednom ili drugom narodu
moram biti izdajica. Nikako ne mogu biti svoj. Nikako. To je razumljivo. Rodili me na
svijet kao izdajnika. Ali zato je to tako strano da bi me morala prestati ljubiti?
Naime, ako me ljubila, moda ipak?"

~ 233 ~
 VELIKI SUD

Ne moe nikako dopustiti da ga nije ljubila, a ipak mu pada u duu pitanje. I otkud joj
nekakva strahovita predodba o izdajici da bi ga mogla ubiti i ljubav?

Draeni eli nai neko razjanjenje i pita slugu:

- Otkud si ti?

- Kmet sam na kneevskom zemljitu.

- Zna li ti to je izdajica?

- Kako ne bih znao, vaa milosti.

- Valjda nije nita tako strano kad se rumeni kao da su ti pljunuli u lice.

Mladi momak sav crven u licu zakima:

- Jest, gospodine, i ne dao Bog da sretnem gdjegod takvu neman.

Draeni napola digne glavu i gleda u momka:

- Kakva neman? Tko ti to veli?

- Kau tako ljudi iz sela koji su uli da je izdajica neman.

- A gdje su to uli?

- Tamo pred crkvom u Turopolju uli su priu o izdajici.

- Priu? Onda je to samo pria i nita drugo.

- Nije, vaa milosti, govorila je to gospodarica Kuevika, plemenita ena.

- Dakle majka Jelenka Kuevia? Ona je neto pripovijedala?

- Zna ona priati o svemu i svaemu, a pria kmetovima, seljacima i gospodi.

- A to je priala o izdajici:

- Pripovijedala je da izdajica nije ovjek, ve neman.

- Dakle, tako? No, dobro, idi.

Momak odlazi a on se zamisli:

- Nije li Vilena rtva prie? Moda je preko nje upila u duu predodbu o nekakvoj
nemani? Vilena je bila slomljena i ponitena i savijala se od muke kad me vidjela
onako osramoena. I kad se mene odricala sva se stresla. Bile su to borbe ljubaviprotiv
one prie o izdajici. Ipak, udno, zato se Hrvati toliko groze izdajice? Ili je to uistinu
takva sramota, ili se to samo njima ini?

~ 234 ~
 VELIKI SUD

Dugo razmilja dok ga konano ne svlada umor i zaspi na ledini pred dvorcem.

~ 235 ~
 VELIKI SUD

VRZINO KOLO U LUKAVCU

U dvorcu svi spavaju. Odmah nakon plivake produkcije psa u opkopu, knez
Brandenburg i njegovi gosti umorni od pijanke i smijeha, bacili se u leajeve.

Tiina je kao usred noi. Samo tihi odjeci koraka kradu se trijemom. S kule se sputa
Petar Pan. Jedan mu sluga dolazi u susret. Lakrdija stade zijevati:

- Je li potkastelan ustao?

- Boe sauvaj, spava i ne mie se. Da ga budim?

- Ostavi, samo neka spava.

Lakrdija opet zijevne i protee se, a kad sluga ode, potri trijemom ravno Gordani.
Nakon Lucieva odlaska ostao je kod nje Stjepko i raspravljaju. Obuzima je sve vei
nemir.

- to se to moglo dogoditi da tako dugo nema nikakva glasa? Mladi sveenik ne moe je
tjeiti. I sam je odvie zabrinut. Iznenada bez ikakva kucanja netko gurne vrata. U
sobu utri Petar pan i tiho klikne:

- Pobjeda je naa.

- Dobili ste znak?

- Ovog asa projahao je do opkopa kanonikov sluga i mahao klobukom lijevo i desno
kao kakav mladoenja.

- Onda je Damir sretno stigao - klikne Stjepko.

Gordana sklopi ruke:

- Sad sam slobodna.

- Jo niste, ali mogli biste biti ve za jedan sat.

- Izala ja na slobodu danas ili amila ovdje ne znam kako dugo, sam ipak slobodna.
Sad mogu sa mnom initi to ih je volja. Niega se ne bojim.

- Razumijem - veli Stjepko. - Niim vas vie ne mogu slomiti.

- Tako je. I tebi, Stjepko, imam zahvaliti to smo napokon spasili mojeg sina.

- Ja sam sjedio pri tom na mekom barunu, ali Petar Pan je plivao znoju i u opkopima.

- Dovijeka u hvaliti njegovoj pomoi. Ali sad valja plivati dalje na suhom. Ovaj put bit
u pliva ja. Znate li Petar Pan to sam smislila? Plemi koji je danas pred podne

~ 236 ~
 VELIKI SUD

dolazio u Pencingerovo ime u dvorac, taj e sada biti moje pseto u vrei. Izvrsno nam je
posluio jer e knezu biti sve jo vjerojatnije.

I brzo mu ispripovijeda svoju zamisao, a on vrlo zadovoljno po prema vratima.

- Sjajno. Sad nam je sve olakano. Dakle, idem knezu. Probudit u ga. Ako nam
Pencinger ne upadne iza leda, vi ete danas objedovati svojem dvorcu, plemenita
gospoo!

Otiao je ravno trijemom u kneevu spavaonicu.

Pod crvenim zastorima spava mladi Brandenburg. Lakrdija pristupi k njemu i stade
ga tresti:

- Knee, ustajte brzo!

Gospodar se oglasi nekom pogrdom i nastavi spavati. Petar Pan ne da i sve ga bunije
zove. Die se s leaja i prikazuje se kao da je uzrujan i zadahtan. Knez otvori oi, zine u
njega i promrmlja?

- to je? Zato me budi? to ti je, budalo?

- Sve ete doznati, samo brzo - i vue ga s postelje.

Napola sneni ovjek se otimlje, ali mu nema pomoi. Lakrdijaeve ruke dovode ga k
mramornoj posudi s vodom, zapljuskuju mu lice vodom, pa uzimaju kneza kao dijete.

On kune, grdi i najposlije zbunjen pita:

- Zar gori dvorac?

- Jo vie. urite se.

I dok on neprestano pita, Petar Pan ne da mu odmora ni daha. Navlai na nj odijelo

kao ona pijanica koji glavinja, izgovara nesuvisla pitanja i pokorava se. Onda mu
ureduje kosu, najposlije uzima posudicu i mirisom i estito mu pokropi lice. To kneza
malo osvijesti. ini se ba neobina ta urba i otro pita:

- to se dogodilo? Pue kao da si dotrao s Medvedgrada?

I ne bi bilo udo da sam dotrao tako daleko od onoga to se dogaa; u ovom dvorcu.
ovjek bi od bijesa potrao u zrak.

Neto voda, neto miris, a neto i rijei Petra Pana osvjeu, smuenog kneza.

Napokon se trgne:

- to se dogaa u mojem dvorcu? Reci brzo. Umjesto odgovora potri Petar Pan na
vrata i otvori ih. Na hodniku stoji Stjepko i smjesta prekorai prag. Knez skupi svu
snagu da prikrijc mairmluk i poinje se ispriavati:

~ 237 ~
 VELIKI SUD

- Oprostite, oito sam juer neto vie popio.

Ali Stjepko odmahne rukom:

- Sve to iezava pred onim to se danas dogodilo pod vaim krovom.

Gledajui svojeg asnog gosta, Brandenburg se gotovo preplai. I javlja mu se crna

slutnja.

- Vi me straite, asni gospodine.

Stjepko se nasmijei nekako gorko i, spoitavajui, primijeti:

- Neka mi oprosti vaa kneevska milost. Vi se priinjate kao da nita ne znate?

- Ja se priinjam? - zablene se on i ne zna to da kae. Ali Stjepko nastavi:

- Neu duljiti. Bit e najbolje da odmah primite plemenitu gospou Gordanu neka vam
ona kae.

- Gordanu? Zar je Pencinger uinio neto zlo? Ima se zbog neega potuiti?

- Vae dranje, gospodine knee, onemoguuje mi svako razjanjenje. Molim izvolite.

Ona vas eka u blagovaonici. Ta se sablazan mora razjasniti.

- Sablazan? - opetuje knez sav smuen i zaprepaten. Nita ne razumije, ali mu je

jasno, Petar Pan pae ma, pokriva glavu klobukom i pouruje.

Unato zabuni, sjeti se knez da e razgovarati s Gordanom i ogleda svoje odijelo.

- Sve je u redu - veli tiho Petar Pan - urite se, knee.

Mutno mu je u glavi i koraci su mu nesigurni. Ipak izlazi iz sobe, prolazi trijemom ravn
u blagovaonicu.

Petar i Stjepko idu za njim, izmijenivi znaajne poglede. im Brandenburg otvori vrata
i spazi Gordanu, pokloni se i ponudi joj naslonja. Ona ne prihvati. Upire u njega otar
mrk pogled. Njezin je stav izazovan i strog kao da e mu suditi. Lice joj je blijedo od
neprospavane noi.

U neprilici knez ne zna to bi rekao i kako bi zapoeo. Ipak se dosjeti nekom pitanju:

- eljeli ste sa mnom razgovarati, plemenita gospoo?

Gledajui ga otro, pita ona povienim tonom:

- Gospodine knee, gdje je moj sin?

To pitanje pogodi ga kao udarac u snu. ini mu se da spava, netko ga udara po glavi.
Nita ne moe shvatiti.

~ 238 ~
 VELIKI SUD

- Plemenita gospoo, uistinu ne znam to me pitate.

- Pitam, gospodine knee, kamo ste odveli mojeg sina?

Ni top ne moe shvatiti. Nikako mu nije jasno. Bespomoan okrene se Petru Panu. Ali
on nita ne veli, ve stoji sasvim miran i ravnoduan.

Brandenburg je kao na iglama. Zar je tako pijan da ne zna to se o njega trai? Htio bi
pred tom ljepoticom izgledati prisno i trijezan ozbiljan, a potpuno je smijean i bude
mu upravo tjeskobno, opaziv kako Gordana ide k njemu korak blie i povisuje glas:

- Razumijem, gospodine knee, vau zabunu. Oito se sami stidite svog ina, dok ste
mi obeali da ete me tititi.

- Ja ne znam nita, nita ne razumijem. Zato vi traite od mene svojeg sina koji je s
vama zajedno?

- Ne, gospodine, moj je sin nestao.

Zinuo je u nju tako glupo zaprepatena lica da je trebalo snage i Petru Panu, i Stjepku,
i njoj da zadre ozbiljnost.

- Ne-stao? Ne-stao?

- udno, gospodine knee! Vi ste gospodar ovog dvorca i ne znate to se ovdje dogaa?
Kako god dobro glumite uenje, mene ne moete uvjeriti da vam nije poznato.

- Petar Pan, uje li to? Razumije li? Nestao je njezin sin. Kako Kada?

I opet se Gordana dobro namjetenom ozbiljnou obraa k njemu:

- Dosta je komedije. Zato ste mi oteli sina?

Sada je ve i njemu dosta i poinje vjerovati da se neto dogaa to ugroava njegove

interese. Ako je nestao njezin sin, onda to znai da ga netko i njemu oduzima, i pohita
k njoj:

- Vama su oteli sina? Tko?

- Vi i vai ljudi. Tko bi drugi mogao da mi oduzme sina pod vaim krovom? Razumijete
li me? Govorim jasno i razgovjetno.

Zablenuti knez pogleda Petra Pana i veli:

- Opet je Pencinger neto uradio o emu ja ne znam. Idi odmah pozovi Pencingera.

- Jo uvijek nije stigao u dvorac - odgovori lakrdija.

- Onda pozovi potkastelana, neka smjesta djeaka vrate plemenitoj gospoi.

~ 239 ~
 VELIKI SUD

Skrivajui ironini smijeak, pouri se Petar Pan da izvri zapovijed. Dotle knez ponovo
ponudi Gordani naslonja. Ali ona ne prihvati:

Tada knez zamoli rimskog poslanika neka sjedne i pone se ispriavati:

- Uistinu nemam razloga gospodi oduzimati sina.

Stjepko pogleda kneza vrlo hladno:

- Gospodine knee, uzeo sam pod zatitu ovu gospou koja ami ovdje zarobljena
protiv svih prava.

Knez se osjea neugodno, skuplja svu snagu da nadvlada mamurlu pa se nekako pred
gostom ispriava:

- Barun Pencinger, kastelan mojeg dvorca dobio je takav nalog iz Budima. Ja sam
ovdje sasvim neduan. Kako ste se sami uvjerili, nastojao sam da zarobljenici bude
dobro. Dao sam je smjestiti dolino njenom rodu.

- To ste mi ve jednom rekli, gospodine knee, ali teko je vjerovati da vi niste gospodar
u svojem dvorcu i na svojem imanju i da bi se smjelo neto uiniti pod ovim krovom
emu vi niste dali svoj pristanak?

- asni gospodine, ve sam vam rekao: barun Pencinger vri nada mnom neku vlast,
on mi je i neprijatelj. ak me htio otrovati.

Posluio se tom izlikom samo da sa sebe skine krivnju, ni izdaleka ne slutei u kakvoj
su vezi Stjepko i Gordana.

- I opet velim: teko je to vjerovati pa vi se moete potuiti kralju. Nijedan moj glasnik
nije stigao kralju. Svakog je sigurno zadrao barun koji ovdje vlada protiv mene.

I sve tako uvjerava knez uvaenog gosta i rimskog sveenika, ne bi li se opravdao.

Petar Pan brzo se vratio i izvijesti kneza:

- Potkastelan spava kao zaklan, zato sam ja dao nalog neka potrae djeaka. Nigdje ga
nismo nali. Ne nalazi se u dvorcu.

- Kako? Ti si poludio!

- Velim vam, vaa milosti, sin plemenite gospoe nije pod ovim krovom. Ne nalazi se u
dvorcu. Nestao je kao da ga je zemlja progutala.

- Tko ga je mogao odvesti? Kamo?

- Sigurno onaj plemi koji je ujutro doao u dvorac u kastelanove ime navijesti sada
Stjepko.

Knezu se ini kao da je pao u neki vreli kotao i ne moe napolje. Nestaje mu dah.

~ 240 ~
 VELIKI SUD

- to to velite? Netko je tu bio i odveo djeaka?

- Dobro ste to udesili, gospodine knee - ubaci Gordana.

- to sam ja udesio? Tku je bio ovdje? Odgovaraj Petar Pan.

- O tom vas mogu bolje obavijestiti ja, gospodine knee - ponudi se Stjepko jer Petar
Pan je spavao dok je ovdje bio taj plemi.

- Vi ste ga vidjeli, asni gospodine?

- Da, vidio sam ga i govorio s njim. Sam mi je rekao da je pouzdanik barunov. Htio sam
uti kad se vraa kastelan u dvorac i upustio sam se s plemiem u razgovor. Upravo
sam bio na trijemu i itao iz molitvenika, kad je izlazio iz zapadne kule, nosio oruje i
neki sivi oklop i kacigu, a odreivao je kao gospodar dvorca.

-Opet neki gospodar u mojem dvorcu? - preneraeno e knez, gledajui Petra Pana.

- Koliko slugu, toliko vaih gospodara - veli lakrdija - ali Stjepko nastavi pripovijedati.

- Taj se gospodin vrlo urio i proao nekoliko puta kraj vrata plemenite gospoe
Gordane. Bilo mi je jasno. Moja mu linost stoji na putu. A kako se on vrtio oko

njenih vrata, nisam se htio maknuti, premda je on nastojao da odem. Kad nisam
izvrio njegovu elju, napokon je otiao vrlo ljut.

- A to odatle slijedi? - pita Petar Pan, umjesto kneza.

- Lako je pogoditi. Kad mi je gospoa Gordana rekla da je nestao njezin sin, bio sam
uvjeren da je djeaka ugrabio taj plemi. Naravno, htio je isto uiniti i s gospoom ali
sam mu bio na putu ja.

- Uistinu, djeaka nema na dvoru? - pita knez kao da ne moe vjerovati.

- Nigdje ga nema - ree Petar Pan odluno. Plemenita gospoa traila ga je itavo jutro.

- Kako ga je mogao oteti da vi, plemenita gospoo, niste nita vidjeli?

- Sasvim jednostavno. Zbog velike buke itavu no nisam mogla usnuti do zore.
Naprotiv, Damir je spavao i po svoj prilici izaao u dvorite da se igra kako je to inio
svakog dana. I tako ga je ovaj plemi mogao vrlo lako odvesti. A da nije bilo rimskog
poslanika, i mene bi u postelji svezao i odvukao. Dakako, pred rimskim poslanikom
nije se usudio.

- Meni je sve crno pred oima - promrsi knez, zurei u svojeg lakrdijaa kao da od
njega trai razjanjenje.

"Naravno, da ti je crno kad smo ti mi namazali sve crninom" misli Petar Pan.

Gordana ponovo povisi glas i mrko pita kneza:

~ 241 ~
 VELIKI SUD

- Sve ste to vi odredili, knee, i zato ste pripravili gozbu da nitko od vaih gostiju nita
ne uje.

- Mene okrivljujete?

- A koga bih smjela okriviti?

- Zadajem vam svoju kneevsku rije: nisam odredio da vam otmu sina.

"Toj asnoj rijei uistinu moram vjerovati" - pomisli Gordana, a gleda mrko kneza koji
zove u pomo svojeg lakrdijaa:

- Reci, Petar Pan, jesam li ja to mogao odrediti, kad dobro zna da..

Knez zastane. Zamalo da nije rekao: "Kad dobro zna kako mi je najvie stalo do toga
da Gordana i njezin sin ostanu pod mojim krovom." Toliko se prepao da mu je zapela
misao u glavi, a rijei u grlu. Petar Pan ga izvue iz neprilike i stade ga braniti:

- Zar ne znate, plemenita gospoo, da je Pencinger htio otrovati kneza po nalogu

njegovih budimskih gospodara? asni gospodin, rimski poslanik, bit e moj svjedok:
nije li Pencinger meni naloio pred vama, asni gospodine, juer prije podne da za ovu
no priredim svoje najbolje lakrdije? Je li to istina, asni gospodine?

- Da, to je istina, jo vam se zaprijetio: ako ne biste dobro zabavljali goste i mene,
naroito mene...

- U koju svrhu? - pita, toboe, strogo Gordana.

- Da moe u dvorcu gdje svi dugo spavaju nakon zabave, raditi vama i vaim sinom to
ga je volja. Zar vam nisam juer rekao, knez Pencinger neto sprema kad tako dugo
izostaje iz dvora.

Knez se udari po elu.

- Istina je! Istina, Petar Pan. Ja sam juer ve slutio da e neto uiniti, zato je izostao.
Sigurno je u umskom dvorcu spremao otmicu. Nije htio da se pojavi ovdje, samo da
ne bismo na njega bacili krivnju.

Oi Petra Pana sijevnule su od radosti.

- Eto, dakle, gospodine knee, vama je to posve jasno kao i meni, to mora biti jasno i
asnom gospodinu rimskom poslaniku kao plemenitoj gospoi. Sve je to udesio barun
Pencinger. Vi ste, gospodine knee, ve jednom zatitili plemenitu gospou.

- Ba zato ne bih sada odredio da joj uzmu sina - usklikne knez, sretan to je njegovu
umornu pamet Petar Pan podsjetio tog dogaaja koji ga sada tako sjajno brani.

- Eto, sad je sve to bjelodano. Pencinger je skovao urotu i sve to zamislio.

~ 242 ~
 VELIKI SUD

- Niste sigurni ni za svoj ivot pod njegovim gospodstvom ivo podstrekava Petar Pan.
- A sada vam je htio uiniti jo i to da plemenitu gospou i sina odvede na Medvedgrad.
To je ve jednom htio uiniti.

- Da, sve se to slae mrmlja knez. - Sve se to slae. On je sam odredio tu gozbu. Da, on
sam. To mi je rekao juer i potkastelan. I tebi je zapovjedio da zabavlja mene i
rimskog poslanika i sve moje goste. Sve je to jasno i nedvojbeno. Sve.

Gordana se okrene k dvorskom lakrdijau:

- Vi, dakle, mislite, gospodine Petar Pan, da je uistinu Pencinger sam na svoju ruku
odveo mojeg sina?

- Dokazao je to i kunem se - knez pri tome nije imao nikakva udjela.

- Trebalo bi ispitati vratara i strau - ponuka sada Gordana i otro pogleda Petra Pana.

Razumio je smjesta i uzeo rije:

- Svi su oni ovdje podloni barunu. Nitko od njih nee odati ni rijei jer svi znaju da bi
izgubi i glavu kad bi togod izdali. I potkastelan je Pencingerov pouzdanik. Zato sam ga
i zvao juer na gozbu.

Na te rijei Stjepko ivo upada.

- Kad sam danas siao, naao sam Pencingerova pouzdanika kako silno grdi
potkastelana jer ne moe izvriti neke barunove zapovijedi: "Moram sam izvriti naloge
gospodina baruna Pencingera''- rekao im je doslovce. Kad sam mu spomenuo da e mu
pomoi drugi da se ne uzrujava, on odgovori: "Nalozi Pencingerasu takvi da mi moe
pomoi samo potkastelan." Tu nema sumnje. Oni su se svi urotili protiv mene - vikne
knez.

-Da, urotili su se, to su ivi dokazi. Taj neki plemi poslan je od Pencingera. On je
odveo djeaka

U blagovaonicu ulazi vratar. Petar Pan navijesti knezu:

- Rekao sam mu neka doe gore jer ga vaa milost eli neto pitati. Pokuajte, knee.
Moda ipak neto saznate.

Ulazi vratar. Razbueni knez osorno vikne:

- Tko je danas ujutro bio u ovom dvorcu?

- Jedan plemi kojega je poslao gospodin barun.

- Koji plemi?

- Ne znam, vaa milosti, ali sam ga ve vidio s barunom juer prije podne.

~ 243 ~
 VELIKI SUD

- Ve tada su se dogovarali - vikne knez i pita:

- to je radio danas ovdje taj plemi?

- Naoruao je nekoliko momaka i uzeo ih sa sobom.

- Po ijoj naredbi?

- Po odredbi gospodina kastelana Pencingera.

- On je danas odveo sina plemenite gospoe?

- Ne znam. Nisam vidio.

Knez plane na njega, prijeti se, ali vratar uplaeno tvrdi da nije vidio nita.

- Lae. Vidio si, ali su ti zaprijetili da mi nita ne kae.

- uj - upadne Petar Pan - otvorit e sada dvorac. Svi kanimo izjahati da potraimo
gospodina baruna.

- Idem pitati gospodina potkastelana.

- Tako? - vikne Petar Pan. - Jeste li uli, knee? Njega ide pitati, sve je jasno - i
lakrdija izgura iz sobe prestraenog vratara, a knezu razjanjava:

- Jadnom ovjeku zaprijetio se smru. Ne moete nita uiniti to ne odredi va

kastelan. I tako je lijepo poslao jednog svojeg pouzdanika kojeg vratar ne pozna, samo
da zabauri svoje djelo.

- Znat e on kad se vrati. Tako mi kneevskog imena!

Stjepko pogleda Gordanu kao da je kucnuo pravi as. Ona ustane:

- Kako sam razabrala iz svega to ste vi sami priznali, a i gospodin Petar Pan, barun
Pencinger htio je izvriti grdnu namjeru. Da sa sebe skine krivnju, poslao je nekog
ovjeka koji oito nije bio tako spretan da, provede kastelanova osnovu.

- Ili bolje, bio sam mu na putu ja - upadne Stjepko.

- I tako sam ja ostala ovdje, a sina mi je dao oito otpremiti na Medvedgrad. Knee, vi
najbolje znate zbog ega me dri barun Pencinger. Neka to sazna i gospodin rimski
poslanik. U Budimu su sebi utuvili u glavu da ja skrivam nekog kraljevia koji bi imao
toboe ugroziti prijestolje kralju Vladislava. Htjeli bi muiti mojeg sina preda mnom da
im dadem priznanje.

Knez se osjea neugodno. To otkrie pred rimskim poslanikom zabrinjava ga, ali
Gordana ne okrivljuje njega, nego Budim i lake mu je pri dui.

~ 244 ~
 VELIKI SUD

- ujmo dalje - veli ona - kad Pencinger doe u dvorac, on e naravno, poricati da je
vama, knee, htio oteti iz ruke mogunost kako biste ba vi lino saznali boravite toga
kraljevia.

Sve je iznenaeniji njenim izjavama, ali uti jer ona nastavlja:

- Sada bi gospodin kastelan svakako naao mogunost da i mene odvede na

Medvedgrad i ondje izvede zloin muenja.

- Ali ja mu to neu dopustiti - naglasi knez.

- Hvala vaoj paljivosti, knee. ali vi niste gospodar u svojem dvorcu.

- Pokazat u mu vrata im se pojavi.

- Varate se, gospodine knee. Ako biste i nali toliko hrabrosti, on se nee udaljiti jer
ga je ovdje postavio Budim. A da tako jest, o tome vie nema sumnje.

- Da, tako se sve to ini. on se nee pokoriti. Ali ja u Danijela poslati kralju u Budim.

- To e predugo trajati. Zato elim neto predloiti.

Pristupio je korak blie, gleda joj u lijepe oi, oekuje neku sudbonosnu izjavu.
Meutim, ona pita:

- Priznajete li da ste u svojem dvorcu barunov zarobljenik, knee.

- Jest, istina je.

- Ba tako kao ja? Je li tako, gospodine knee?

- Gotovo tako.

- to bi, dakle, bilo prirodnije nego da se mi ovdje protiv njega zajedniki urotimo?

Ta ga ponuda zaprepasti.

- Na sve sam spreman, plemenita gospoo, to vi predloite, samo da se rijeim toga

suparnika.

- Dakle, Pencinger eli dobiti u ruke nezakonitog sina Ivana Korvina da ga preda
gospodinu Verboczyju. I vi elite dobiti u ruke Korvinova sina. Vas se dvojica, dakle
natjeete: tko e dobiti kraljevia.

Odvie ga uzrujava razgovor o kraljeviu, pa ne odgovara i eka to ona time kani.

Stjepko i Petar Pan stoje u pozadini i ne upleu se u razgovor.

- udite se otkuda znam da i se vi i kastelan natjeete za kraljevia? Evo, rei u vam,

knee

~ 245 ~
 VELIKI SUD

Donja mu se usna objesila, oi zasjale i zagledale se u ljepoticu i edno oekuje kraj

razlaganja. Gospodin barun Pencinger ve mi je dvaput obeavao da e me tajno
pustiti na slobodu uz jedan uvjet...

- Uz uvjet? Koji?

Neka samo njemu povjerim gdje se nalazi kraljevi, a vama o tome ne kaem ni rijei

- Prevariti me htio? - plane knez.

- Da, gospodine knee, prevariti vas je htio, a meni je obeao da e me pustiti u

Brezovicu zajedno sa sinom ako mu otkrijem kraljevieve boravite, a vama zatajim i
zanijeem. To je glavni uvjet: nikako ne smijete doznati ni rijei.

Raesti se i uzvikne:

- Slutio sam i zato vas je danas htio oteti. Uspio se doepati samo vaeg sina. Jest, bila
mu je namjera da ja nita ne znam. Lupe, platit e mi to.

Mozak, izmuen alkoholom od prole noi, ne moe zadrati kontrolu nad onim to
govori. Zaboravlja da stoji pred protivnikom i upravo se razotkriva pred Gordanom i
pred Stjepkom. Gordana mu povlauje:

- I neka vam to plati. Ja u vam pruiti ucjenu kojom ete ga smrtno pogoditi.

- Recite, plemenita gospoo, molim vas. Kakva ucjena? Preda mnom su otvorena dva
puta: da otkrijem kraljevieve boravite Pencingeru ili vama.

Stee ga u prsima.

- Barun Pencinger bievao je mojeg sina, a vi ste obustavili to zvjerstvo. Otada sam
vam sauvala zahvalnost i uvidjela da ste uza sve vitez.

- I bit u prema vama uvijek.

- Dakle, evo moje ponude.

U elji da to prije izgovori rijei koje on oekuje, korakne prema njoj. Zamalo je nije
uhvatio za ruke.

- Sklopite, knee, sa mnom pogodbu koju nisam htjela sklopiti s Pencingerom.

- Izrecite jasno.

- Saopit u vam gdje moete nai kraljevia uz uvjet da me smjesta pustite na

slobodu.

- Gospodo, uistinu ete mi otkriti?

~ 246 ~
 VELIKI SUD

- Da, dosta mi je tog zatoenja, i velim vam opetovano: ako me odmah izvedete na
slobodu, istog asa doznat ete sve to znam o boravitu kraljevia.

- Spreman sam.

I Stjepka i Gordanu i Petra Pana snalazi osjeaj kao da su iz tmine izali na sunce.
Vie su sretni njih dvojica nego ona. Svi su uzbueni, samo Gordana uva prividni mir
i okrene se k Stjepku:

- Molim rimskog poslanika da bude posrednik u ovom naem ugovoru.

- Spreman sam, plemenita gospoo i gospodine knee, posredovati i odrediti tono gdje
i kako se imaju ispuniti meusobni uvjeti. Molim da to odmah ugovorimo.

Gordanina ponuda da e otkriti boravite kraljevia Ivana toliko djeluje na kneza da

nestaje mamurluk. Zjenice u bezbojnim oima zablistale su. Kao da se u njegovim
mislima pojavilo neko otkrie, osnova to li. Svi osjeaju da se u njemu budi i razvija
snana misao, a onda se okrene Gordani:

- Prihvaam vau ponudu i molim da malo priekate. Moram se sporazumjeti s Petrom

Panom.

- Ne oklijevajte predugo.

- Samo malo i vi ete, plemenita gospoo, ostaviti dvorac.

Onda povede lakrdijaa u svoju spavaonicu. Ve na pragu pouri se Petar Pan

osloboditi kneza svake brige i naglasi:

- Znam, bojite se da vas straa nee pustiti iz dvorca jer je podlona Pencingeru. Evo
prijedloga: neka vaa zarobljenica uzme odijelo markgrofa Danijela i stavi na lice vizir,
pa e zajedno s vama izai na opkope. Htio bih vidjeti vratara koji ne bi otvorio vrata
knezu kad eli jahati. Sasjei emo svakoga tko se suprotstavi. Dakle, stvar je sasvim
jednostavna.

- Ne obuzima mene briga kako bih Gordanu izveo iz dvorca, nego kako bih je zadrao.

Lakrdijaeve visoke obrve jo se vie podiu, na elu mu se pojave bore i probode

Brandenburga pogledom:

- to vam je, knee?

- Sebe pitaj ludove. Zar da pustim iz ruke divnu enu za kojom sam plamtio dok mi je
bilo osamnaest godina?

- to to znai? - snebiva se lakrdija. - Vi ste prihvatili.

- Ona e mi kazati gdje je kraljevi i dati pismo, a onda je neu pustiti na slobodu, ve
zadrati za sebe. Na to ve dugo ekam. Tu osvetu njezinu muu neu propustiti.

~ 247 ~
 VELIKI SUD

Tome se Petar Pan nije nadao. Nekoliko trenutaka ne ree nita. Da prikrije bijes ide
prema postelji polaganim koracima. Onda se okrene:

- Vaa milost je, dakle, pristala na sporazumni ugovor a istodobno ste odluili izvesti
prevaru?

- Jest, to sam odluio. Najprije mora odati boravite toga kraljevia zatim e ostati
ovdje da mi slui za razonodu. Zar ti to nisam kazao kad smo je onako lukavo
dopremili u dvorac?

- Niste je domamili vi, nego Pencinger. itava je osnova niknula u njegovoj glavi. On
vas je nagovorio da kraljevia predate svojem ujaku, kralju uz cijenu da vas postavi
banom protiv svih zakona i volje hrvatskog sabora.

- To je bila sjajna osnova. Ali povrh toga, nagovorio me Pencinger da ne doem u

blizinu lijepe zarobljenice, jer ako ona zamijeti moje namjere, nee ni za ivu glavu
odati svoju tajnu. Pencinger mi je rekao i to da se uvam njezine blizine kako me ne bi
zaplela u spletke, ti si mi sam pripovijedao o njezinoj prijetnji da e se sama ubiti i bez
ikakva oruja u ruci umrijeti ako joj se tkogod priblii. Tono sam se drao savjeta jer o
tome ovisi moje banovanje u Hrvatskoj. Ali sad je ona voljna otkriti kraljevieve
boravite. Sad je moj as blizu. Nisam lud da je doista pustim na slobodu.

U Petru Panu bukti gnjev. Koraa odajom sputene glave. Bacio bi se na kneza i
zaguio ga, a mora se priinjati hladan, miran. A knez mu s nasladom govori:

- Moram od nje doznati tajnu dok je ona jo pod mojim krovom. Kad bih pristao da mi
prokae kraljevia na opkopima, sigurno bi utekla. Vidjeli smo kako ona umije
upravljati konjem. Nitko joj od mukaraca nije dorastao. Zato bi trebao ti sa svojim
dosjetkama stvar udesiti ovako: vani pred veom neka ekaju naoruani vojnici koje
e odmah poslati onamo. Mi emo ve biti u vei na konjima, tada ona mora rei gdje
je kraljevi i predati mi pismo. Ja u zapovijediti vrataru neka otvara i sputa most, a
kad su vrata otvorena, neka izvana skriveni vojnici pojure i potjera ju nas opet u
dvorite. Eto, onda ja nikoga nisam prevario. A to mi je sve lako izvesti jer je
potkastelan pijan i spava. Sii brzo dolje i zakljuaj ga da ne istri iz sobe i pokvari
moju igru.

"Glup je ali lupeka dua ima dosjetki! Tome se ipak nisam nadao" razmilja Petar
Pan, a kad knez dovri, zamiljeno primjeuje:

- Ako rimski poslanik trai jamstvo da ete Gordanu pustiti na slobodu?

- Pruit u mu i stotinu jamstava, a onda prekriti i prevariti. To je divno, zar ne?

- Divno, pokuajte.

Mrko promatra knez Petra Pana i vikne:

- to? Ne kani mi pomoi?

~ 248 ~
 VELIKI SUD

- Kako vam ne bih pomogao. inim sve to mi naloite.

- Dakle, brzo razmisli hoe li to biti mogue?

- Dok sam ja bio jedini va savjetnik, bilo mi je lako razmiljati, ali sada je opet va
savjetnik barun Pencinger.

- Glupane, zar ne vidi da u ga prevariti? I sam idem po kraljevia i odvest u ga

svojem ujaku u Budim.

- Moj knee, vi neprestano letite zrakom. To ne ini ni vaa dvorska luda.

- Neu vie da ujem tvoje prigovore. Zar me kani izdati?

- Vi ste ve tako estito izdali sami sebe da meni ne bi ostalo vi nikakva posla. Ja sam
vas spasio da niste trebali putovati u Budim. Vidjeli ste kako me Pencinger na
opkopima zaustavio da vam donesem protuotrov, u asu dok je mislio da vam je
budimski poslanik sasuo u otrov. Ja sam vam spaavao i sklonost lijepe zarobljenice i
razotkrio sa vam urotu gospodina Verboczyja i njegovih pristaa, a sada kad vam ova
ljepotica javlja kako vas dri vitezom i spremna vam je odati tajnu da osveti
Pencingeru, vi ste poletjeli u naruaj Pencingerovih savjeta od prije est tjedana. Tako
je sva portvovnost za vas bila uzaludna. Tu nemam to savjetovati.

Srditost obuzme kneza. Primao je savjete dvorskog luaka i u svem ga sluao da

izigrava namjere Pencingera. Sve je to u onim asovim primao ushieno, hvalei svojeg
lakrdijae kao jedinog prijatelja. A duboko u njegovoj pokvarenoj dui poivali su i oni
savjeti i sve on osnovice to mu ih je ucijepio i kastelan Pencinger i sad su oivjele
probudile se i zahvatile ga svom snagom. Petru Panu je to sad jasno i sto asak pred
injenicom kao ovjek koji je gradio kuu. A kad je svrio, kua se najednom pred njim
sruila. I osjea da bi krivca mogao na mjestu ubiti a ne smije mu pokazati ni zlovolju.

Knez se osjea nadomak svojih nada. Upravo ga zato lakrdijaev utnja raspaljuje i on
pita, prijetei:

- Hou da mi savjetuje kako emo bolje provesti. Svaki as je dragocjen.

- Zato vas moram opomenuti da biste u Gordane mogli proigrati sve to ste kod nje
stekli.

Petar Pan razabire to se dogaa s knezom. im je ugledao Gordanu probudila se u

njemu zvijer. I to ga ini nestrpljivim, silovitim, zaboravlji sve usluge koje mu je uinio
Petar Pan i sve pogibelji koje su mu prijetile od Pencingera. I sada mladi knez, kao i
prije est tjedana, uzdie glavu nad svojim prijateljem kao gospodar koji zapovijeda i
sudi. I okosi se:

- Dosta mi je tvojih prigovora, Petar Pan. Smjesta predloi kako bismo to bolje
prevarili nae saveznike.

~ 249 ~
 VELIKI SUD

- Da muim svoju ludu glavu kad vaa mudra tako divno stvara? Neto bolje ne moe
nitko smisliti nego to ste malo prije predloili. Tako mi asti, izvrsno.

- Uistinu? Onda je lako. Ti mora sve to vrlo spretno provesti.

- Lako je izvoditi pametne osnove koje su drugi zamislili, ali znajte slava e pasti na
izvritelja.

- Neka tebi bude slava, a ostalo meni. Sada se pouri saopiti Gordani neka se odmah
spremi na polazak, a onda poalji sve to je muki u dvoru i naoruano da se sakrije
pred veom. Kad Gordana izvri uvjet svi oni s orujem u ruci neka joj sprijee izlaz.
Ja, nesretnik, bit u pobijeen i zarobljen u svojem dvorcu. To e ona lako vjerovati
kad je sama naglasila da je Pencinger mene dri zarobljenim ba kao i nju.

Petar Pan jadikuje:

- to li sam ja, crvi zemaljski prema vaem geniju! Ni do smrti se ne bih dosjetio
takvoj prevari. Slava i dika budi vama, gospodaru, a ja idem izvesti ovu lupetinu.

- Dotle u ja zabaviti Gordanu i uzvienog gosta da svojim pripovijedanjem potpuno

steknem njihovo povjerenje.

Nikad Petar Pan nije koraao tako brzo kao to je sada preao prostor izmeu kneeve
spavaonice i blagovaonice.

Ulazei u dvoranu, zatvori vrata i traginim pogledom objavi Gordani i Stjepku veliku
zapreku:

- Slaboumni silnici ipak su najopasniji. Kod njih prazninu u glavi, gdje nedostaje
pameti, priroda ispunja lupetinama.

Pogledi im odraavaju to se tog asa dogaa u njihovim duama. Gotovo su bez rijei.
Lakrdija tiho prokune i doda:

- Zaskoio nas i zloinakom zasjedom.

- Zar emo dopustiti da nam odigra tu prevaru? - pita Stjepko

Tanke svilene trepavica prikrile su bademaste oi. Razmilja da bi se snala pred

novom podvalom. Usne joj apu:

- ekajte, nadmudrit emo ga. Naloio je Petru Panu da skupi i naorua mukarce u
dvorcu i poalje ih u zasjedu.

- Da sve tako udesim kako je on rekao?

- Svakako ga posluajte. Nije li Pencingerov pouzdanik rano ujutro odveo sa sobom

bradatog i posljednje momke. Za dukat svaki e sluga u dvorcu izdati kneza. Iskopat
emo stupicu kneevoj podvali. Prijei emo preko mosta, hajde da razmislimo.

~ 250 ~
 VELIKI SUD

- Moramo dolje, knez e smjesta biti ovdje da vas zabavlja.

- Javite mu da ga vrlo veselo i radosno oekujem, a prije nego to odem dolje, moram
uzeti ogrta i eir u svojoj sobi. Doite za mnom. Dotle u smisliti zamku.

- Ako ipak ne uspijemo? - pita Stjepko.

- Moje su ruke razvezane od asa kad je Damir iziao. Upamtite: u ruci mi je sloboda
borbe jer se niega ne bojim. Dakle, ekam sve spremno.

Stisnuvi zube. Petar Pan pohita u kneevu spavaonicu i izvijesti:

- Ona je ushiena od radosti a ja urim da izvrim sve to ste mi naloili. Moete se,
dakle, vratiti k njoj u maski saveznika koji snuje prevaru.

Otvori mu vrata i duboko se klanja, a knez odlazi u blagovaonicu.

Debele kneeve usne smiju se zadovoljno, dok Gordani pripovijeda kako se raduje to
e napokon prevariti omraenog kastelana. Da bi to vie prikazao svoju mrnju,
pripovijeda kako je uao u trag barunovoj izdaji, prikazuje se opet njegovim
zarobljenikom i prijeti kako e ga optuiti kod svojeg ujaka kralja.

Moli Stjepka neka mu bude na pomoi im stigne u Budim i uvjeri njegova ujaka o
izdaji kastelana Pencingera.

Stjepko preuzima sve ivlje razgovor s knezom da Gordanu prepusti mislima kako bi
nala izlaz iz Brandenburgove stupice.

Svi su se trgnuli jer Petar Pan naglo otvori vrata i baci se meu njih kao grom:

- Kastelan Pencinger je u dvorcu.

Gordanin se pogled ukoio. Stjepko zirne u Petra Pana. Knez skoi ali as kasnije
mahne rukom:

- Petar Pan u posljednjem asu zbija ale.

- Pogledajte me: zar tako izgleda budala kad se ali?

- Uistinu je ovdje? - pita Gordana i gleda saveznika, ne bi li njegovu pogledu

odgonetala moda namjeru da zavede kneza.

- Jest, stigao je. Ali nije itav. Nedostaje mu komadi glave. Svezana mu je.

- Onda moram pohitati u zatvor - veli Gordana, a Petar Pan slijee ramenima u znak
da govori istinu. Ta kruta vijest slomi Brandenburga. Strovalile su se sve njegove nade.
To ne moe dopustiti i ponudi Gordani:

- Ipak u vas izvesti iz dvorca ako mi kaete...

~ 251 ~
 VELIKI SUD

- Prekasno, knee.

Brandenburg se osjea poraen. Pencinger je zakoraio na put njegove sudbine koja

mu je as prije obeala otvoriti vrata u davne snove, mrko pita lakrdijae:

- Kada je doao taj lupe? to hoe?

- Da uzmognem odgovoriti na vae pitanje, knee, morao bih biti sveznajui. Mogu vam
jedino kazati da va kastelan kune i grdi potkastelana, a moda ga je ve i zaguio.

- Zato? - udi se knez.

- Zato to se opio i nije izvrio zapovijed da pomogne onome ujutro oteti gospou
Gordanu. to e mu sada sin bez majke?

- Tako je, ja sam opio potkastelana, samo tome moe zahvaliti plemenita gospoa da je
jo ovdje pod mojom zatitom.

- Na svaku vau rije udaram peat - veli Petar Pan svojem gospodaru podrugljivo.

- Vidjeli ste kastelana? - pita Gordana lakrdijaa.

- Projurio je pored mene i, ne pogledavi me. Blijed je u licu kao da je mjesec dana
leao u postelji, a sva mu je glava povezana. Usta su mu puna pjene.

- Doao je suditi potkastelanu to sam ostala u dvorcu.

- Sasuo je nad njim sve gromove. Iz njegovih rijei razabrao sam ovo: taj gospodin koji
se danas prije podne ovdje razmahivao i zapovijedao kruto je optuio pijanicu jer mu je
barun doviknuo: "Ovako ranjen moram sjesti na konja zbog tebe, to bi me moglo stajati
ivota." Dakle, jo uvijek imamo nade da bi ga avo mogao odnijeti.

Mladi knez nemono se sputa u naslonja:

- Onda je sve propalo.

- Gospodine knee, zapravo ste to skrivili samo vi - spoitne Gordana.

- Ja? - zapanji se on kao da su ga probudili.- Kako to mislite, plemenita gospoo?

- Odvie ste dugo otezali. Dobar dio vremena prolo je od asa kad otili s gospodinom
Petrom Panom. Da smo odmah otili iz dvorca, imali biste ve kraljevia Ivana u
rukama, moda jo prije nego to bih ja stigla na Brezovicu.

Kao uboden alcem, trgne se sa sjedala. Nanovo oivi nadama i gotovo sklapa ruke pad
Gordanom:

- Plemenita gospoo, ako je tako blizu, onda, onda recite...

~ 252 ~
 VELIKI SUD

- Bila sam spremna izigrati Pencingera u vau korist. Vi ste oduljili i onemoguili.
Dakle, ekam dok ne stvorite novu priliku. Pokua li barun pritisak mukama, znajte:
moram kraljevia predati njemu koji ima mojeg sina.

To je izrekla brzo i izila. Za njom odlazi Stjepko. Oboje se ure hodnikom. Pred
njegovim vratima Gordana mu apne:

- Rekla sam ti, Stjepko sumnjam da u jo danas biti u Brezovici. Nisam se odvie
nadala, zato nisam ni toliko poraena kao ti.

- Tko bi mislio da e knez misliti na prevaru?

- Okrueni smo nitkovima s kojima ne valja sklapati saveza nego se brinuti kako emo
izigrati njihove lopovtine. To je sada polazna toka nae borbe.

Ovo je pravo kolo to nas okruuje. Ali ekamo odvano.

On ulazi u svoju sobu, a ona pohita nekoliko koraka dalje u svoju odaju i za sobom
zasune vrata.

U blagovaonici je ostao Brandenburg, proklinjui dolazak svojeg kastelana, dok

Petar Pan baca suho drvo na gorui oganj kneeve ljutine:

- Taj barun sjeo je na trbuh vaoj sudbini. Ako ga odmah ne zbacite, zdrobit e vam
utrobu.

Uplaen zbog kastelanova dolaska, knez izgubi sigurnost i ne zna to bi uinio pa se

obraa Petru Panu:

- to da sada radim?

- Pozovite svog savjetnika Pencingera i pitajte njega.

- Ne ostavi me sada, Petar Pan. Savjetuj me.

- Tu vie nema pomoi. Osim ako Pencingeru zaokrenete debelim vratom. Bacite ga iz
dvorca. Barem pokuajte, do avola. Imate ga u ruci: htio vas je otrovati, to mu
spoitnite i otjerajte ga.

Na hodniku zazvee mamuze. Pencingerova povezana glava pomoli se na vratima.

Blijed, strahovito mraan, ulazi u blagovaonicu:

- Vaa kneevska milost, to se to dogodilo na dvorcu pod vaom vlau?

Pitanje djeluje na kneza izazovno i bijesan vikne:

- Kamo ste odveli zarobljeniina sina?

Na to pitanje Pcncmter se potpuno mirno smijei:

~ 253 ~
 VELIKI SUD

- Knee, vi niste ispavani?

Dotle Petar Pan obilazi i ogledava kastelanovu glavu pa se grohotom snuje:

- Uzalud je povezao ranu, ipak mu je iscurila pamet. On misli da tu pred njim ne stoji
knez gospodar, ve neki pustopani djeai.

Tu opomenu shvati knez i dosjeti se da ga Pencinger ponizuje.

Korakne k njemu pa gordim glasom pita:

- Tko ste vi ovdje?

Lukavi kastelan ponizno odgovara, klanjajui se duboko:

- Oprostite, vaa milosti, inilo mi se da zbijate sa mnom ale kad mi spoitavate da

sam ja oteo zarobljenika.

- Jest, vi ste ga oteli, samo vi.

- Zato bih otimao zarobljenika kojeg uvam u dvorcu za vas kralja?

- Ni za mene, ni za kralja, nego za gospodina Verboczyja i one koji imaju s njim

namjeru zarobiti kraljevu volju, sputati mu ruke. Smjesta mi kaite kamo ste jutros
odveli djeaka?

- Zaista, pamet mi zastaje, knee. Smirite se i molim da razvidim to je. Htjeli ste od
vratara saznati nije li moj pouzdanik odveo iz dvorca Gordanina sina? Budui da se to
nije dogodilo, naravno, vratar nita ne zna.

- Ne zna jer ste mu zaprijetili smru ako mi kae istinu.

Pouzdanik budimske stranke udi se kneevoj hrabrosti pa i dalji mirno odgovara:

- Ne bih htio da bude suvie buke u dvorcu zbog prisutnost rimskog poslanika.

Zato vas molim: razjasnite sve mirno. Nitko ne moe izii iz dvorca, a da mu vratar i
straa ne otvore veu i ne spuste most,

- Gospodine knee - ivo upadne Petar Pan - to je divno to govori gospodin barun.
Prema tome, Damir mora biti u kui. Traimo ga.

I ve je poao k vratima, ali ga zaustavi barunove pitanje:

- Tko vam je, knee, javio da je nestao Gordanin sin?

- Ona sama, sva oajna.

I sada je Pencinger jo napadno miran. To iznenauje kneza, naroito Petra Pana i

ovaj ga otro uzima na oko. Kastelan zakima glavom i primijeti:

~ 254 ~
 VELIKI SUD

- Ako vam je to Gordana javila sama, onda je sve to njezina spletka i zato idemo k njoj,
knee. Uvjerit u vas odmah to je s Damirom.

Prvi je poao Petar Pan. Ve na hodniku svojim aljivim povicima najavljuje Gordani da
moe odsunuti vrata i pustiti ih u sobu.

im su unili, lakrdija se smjesta postavi u pozu dvorskog zabavljaa, pokloni se

Gordani rijeima:

- Lijepa gospodo, vai oboavatelji eznu pokloniti se vaoj ljepoti.

Ali Pencinger ga prekine da bi pretekao njegove upute Gordani i hitro ubaci:

- Plemenita gospoo, vi ste se prevarili. Va sin nalazi se u dvorcu.

Nezamjetljivi trzaj preleti njenom duom. To bi imalo znaiti da je negdje putem, poto
je Damir stigao kanoniku Pencinger, ponovo oteo Damira.

Te joj misli prouzrokuju muku, ali kastelan je paljivo promatra, a ona veselo usklikne:

- Nali ste ga? Uistinu? Gdje?

- Da, pronaao sam ga dok su ga vai pouzdanici vodili umom.

Te rijei smute i Petra Pana. Dakle, Pencinger je negdje uhvatio Damira? Ipak,
Gordana ne trepne okom, makar u njoj sve trepti i s ironijom pita:

- Tko su moji neznani pouzdanici koji su vodili Damira?

- Oni kojima ste povjerili svoga sina da ga odvedu i sakriju.

- Gospodin barun valjda ne dri da sam arobnjak koji preko zidina i opkopa pregovara
sa svojim prijateljima?

- Vau je ljepota nala saveznika pod ovim krovom. Oni su vam pomogli. Vai sukrivci
nee izbjei kaznu, unato tome to sam djeaka uhvatio.

Gordana, meutim, poprima jo stroi izraaj i u tekoj napetosti ovog asa obraa se
knezu:

- Molim da mi objasnite ovaj postupak, knee: elim znati gdje je moj sin.

Brandcnburgu se ini da su ga stisli u klopku i plaho i poluglasno muca:

- Plemenita gospoo, uistinu ja - ne znam nita.

- Ali ja znam - usklikne sada Petar Pan.

Okrenuli su se k njemu, a on stade vrlo ozbiljno i povjerljivo aputati:

~ 255 ~
 VELIKI SUD

- Da, plemenita gospoo i vi, gospodo. Ja znam rjeenje. Odmah u vam rei. Eto, sve
je udesio djeak. Hoe da se igra s nama skrivaa i negdje se krije da ga ne mogu nai
ni majka, ni tko drugi. Potrait u ga ja.

I korakne prema vratima, otvori ih, stane na prag i iz sveg grla vie:

- Damire, gdje si? Damire, ja te vidim. aljivino! Kani mene natkriliti? Ne, nee lako
uspjeti.

Gordana paljivo promatra lakrdijaa dok joj dua dre. Knez nikako ne zna to ima
znaiti i Pencingerova tvrdnja da se Damir nalazi u dvorcu.

Meutim, lakrdija se vraa. Prolo je samo toliko vremena da se Gordana snae i

toboe ljutito vikne Petru Panu:

- Ne zbijajte ale s osjeanjima majke.

- Oprostite, plemenita gospoo - ispriava se on. - Vi velite da je va sin nestao.

Kastelan ne zna, ni vratar ne zna. Dakle, mora znati budala.

- Nisam rekao da ne znam - upada barun - naprotiv, imam djeaka u dvorcu.

- Ba zato ga i zovem - smije se Petar Pan. - Je li, knee? Idemo ga pogledati i zagonetki
je kraj.

Brandenburg odmah pristane, ali ga barun zaustavi i primjeuje:

- Nije djeak u ovom dvorcu, nego u umskom dvorcu u ijoj smo ga blizini uhvatili.
Sad moram samo ustanoviti tko ga je odveo i kako?

Na to se Gordana jo vie prepadne, a dvorski luak teku zabrine, ne samo zbog

djeaka nego i zbog sebe. Prema tome, otkrit e njegov in. Gordana se sva uzbuena
okrene knezu:

- On ima mojeg sina, jeste li uli?

Knez je sada vie nego uvjeren da je uistinu Damira odveo Pencinger i uperi svoj bijes
prema kastelanu:

- Pozivljem vas da djeaka predate meni. Jeste li razumjeli?

- Pokoravam se - nakloni se Pencinger.

- Petre Pane, smiesta idi potkastelanu neka poalje u umski uvorac. Hou da se
djeak dovede ovamo.

irokim korakom korakne kneev pouzdanik prema vratima, kad Pencinger oslovi
Gordanu:

- Imam neto vrlo vano upitati gospou u etiri oka.

~ 256 ~
 VELIKI SUD

- U etiri oka neu odgovarati. Pitajte me pred knezom. Vi ste u njegovoj slubi i
nemate sa mnom razgovarati iza njegovih lea. I velim ovdje pred licem gospodina
kneza: neu vie barunu Pencingeru pustiti da od mene trai bilo kakve izjave kao to
je inio dosad.

A on se nasmijei, potvruje, ne znajui o emu se radi.

- Govorio sam vam i traio od vas izjavu o boravitu kraljevia. To je moja dunost kao
prvog slubenika njegove kneevske milosti. Ako elite pred njim odgovarati, onda
ujte: vie nikad neete vidjeti sina ako ovog asa ne iskaete gdje su izdajice
kraljevstva sakrile Ivana Korvina kojeg elite posjesti na prijestolje protiv zakonitog
sina kralja Vladislava?

Pencinger ne sluti da je ovom izjavom zapeatio kneevo uvjerenje da iza njegovih lea
kani dosei kraljevia i poslati ga u Budim. Ali Gordanu obuzima tajni uas, dok
kastelan opetuje:

- Ne ekam vie ni jednog sata ni asa. Znajte: nikad vie neete vidjeti sina ako mi
smjesta ne kaete tone podatke gdje se nalazi kraljevi. Nakon toga va e sin tako
dugo ostati u umskom dvorcu dok Ivana Korvina ne dobijem u ruke. A vi ete smjesta
na slobodu.

- Ako i dalje ustrajem u utnji?

- Tada se pomolite za djeakovu duu.

Upravila je pogled u kneza. On se povukao iza Pencingerovih lea. Gordana prati

njegove kretnje, to Pencinger tono slijedi. Knez joj iza kastelanovih lea dade znak
rukom da nita ne odgovori, ali se ovaj okrene i uhvati kneev znak. Kao da to nije
opazio, ponovo se obraa Gordani:

- Ako ne odgovorite, vi ete, gospoo, izgubiti sina.

I sad se ona trgne, viknuvi:

- Ni uz koju cijenu neu rtvovati svoje dijete. Radije u sve priznati gospodinu
kastelanu u etiri oka.

Knez osjeti opasnost koja mu prijeti i, ne mislei na posljedice, baci se izmeu

Gordane i Pencingera:

- Zabranjujem vam da ubijete dijete. To nitko nee odobriti. Neu to dopustiti. Tu sam
ja gospodar. Smjesta se djeak ima preseliti ovamo, pod ovaj krov, a vi, gospodine
kastelane, doite sa mnom. Ako se usprotivite, pozvat u rimskog poslanika neka zna
da vi ubijate djecu.

Odjednom knez poprimi strogost kakvu jo nikad kastelan nije zamijetio u njega. Da
ne bi raspravljali pred Gordanom i da ne zovne poslanika, odmah se pokori pa izlazi s
knezom iz sobe.

~ 257 ~
 VELIKI SUD

Petar Pan ih slijedi jer nijedan od njih ne smije opaziti da je bilo u kakvoj vezi s
Gordanom.

im su izali, ona zasune vrata puna brige i straha za sina.

"Dakle, uhvatili su ga na bijegu?" - pita sama sebe i dre.

Pencingerov nastup je miran, siguran i drskiji nego to je ikad bio. Sva je izvan sebe i
eka da e joj se javiti lakrdija ili Stjepko. I sam knez se uvjerio. im je stupio s
Pencingerom u blagovaonicu, da je nevjerovatno drzak. Petar Pan, kao uvijek, sjeda u
kut, dok se knez isprsi pred barunom:

- Vi ste se, gospodine, u ovom dvorcu dignuli nada mnom. Pokuavate sa mnom
gospodariti. Sad mi je jasno zato ste me htjeli otrovati. Sad je sve jasno.

- Ali, gospodine knee - upada on, no ne dolazi do rijei. Bjesnilo to je ee zahvaalo

kneza obuzima ga sada tolikom snagom da mu na usta navire pjena, zjenice mu se
suzuju. U bjesnilu mu je glas ohrapavio:

- Vi ubojica, trovatelju, izdajnie! Podmukla nitarija! Za sve ete odgovarati pred

kraljem. Htjeli ste iznuditi od Gordane priznanje da ja nita o tome ne saznam.

Te rijei raspale lukavog kastelana pa se uzvie:

- Moja je dunost bdjeti nad vama da ne zapadnete u mreu te ene. Ali tek to sam
dan i no bio odsutan, ve ste pali rtvom svojih strasti. Vi ste pomogli bijeg njenom
sinu. Da vi. to vam je za to obeala?

- Eto! Boji se da mi nije obeala kraljevia Ivana. Je li? - ceri se knez u nekoj radosti da
k uhvatio kastelana na djelu.

Ta misao pokree njegovo raspoloenje do bjesomunosti. Sve to je dosad Petar Pan

svojim spletkama natovario na lea barunu Pencingeru, sve se to sada okupilo u
kneevu mozgu, sve mu je to sada vjerojatno i jasno. U sve vjeruje kao u bjelodani in i
od toga blijedi, sve glasnije vie a glas odjekuje kroz hodnike i trijemove:

- Meni podmeete svoju podlost? A va je ovjek dolazio ovamo u ovaj dvorac danas u
zoru i oteo djeaka dok smo svi mi spavali? Zato ste priredili gozbu da se opijem do
zore, da zaspim vrstim snom, a da vi moete raditi za one koji vas plaaju u Budimu
protiv mene?

Sve te misli zapanjuju kastelana. Tko mu je to mogao sve doaptati? Da je sve to

svojom glavom smislio, nikako ne moe vjerovati. I gleda oko sebe kao da trai krivca.
Petar Pan osjea na sebi barunov pogled i ba zato izbulji oi u kneza kao da se sam
udi njegovim pretpostavkama. Ovaj i dalje vie, a Pencinger ima vremena razmiljati o
vrelu iz kojeg su potekle te objede. Kad je knez zaustavio rije, barun mu uzvrati:

- Sve vie opaam da ste za vrijeme mojeg odsustva prekinuli obeanje i odvie
razgovarali s onom enom. Samo je ona dorasla takvim spletkama. Ona vas je zavela.

~ 258 ~
 VELIKI SUD

Vi ste pomogli u bijegu njenom sinu. To ponovo naglaavam. Vi oito niste svjesni da je
time poinjeno izdajstvo prema vladi i kralju.

Te rijei raspalie kneza i on potri k barunu da e ga udariti. Ali ovaj uzmakne iza
stola i vikne:

- Zaboravljate svoje kneevsko dostojanstvo!

- Napolje, smjesta ispod ovog krova! Napolje iz mojeg dvorca, tornjajte se!

- Postavila me ovdje via vlast od vas, knee!

- Dakle, istina je. Via vlast? Ali ovaj dvorac pripada meni. Ja sam ovdje vlasnik i
gospodar. Ako ne posluate, naredit u slugama da vas bace u opkope.

Petar Pan klie od radosti:

"Svreno je. Gordana je postigla to je htjela. Njezini neprijatelji udarili su jedan na

drugoga. Sad e joj borba protiv njih biti laka. Divno, sad su oni pobijeeni."

Dok ovako razmilja, lakrdija promatra Pencingera. Nijedne rijei nije odgovorio na
kneev izljev bijesa. Samo sive oi kao dva magina stakla, navijestile su mranu
odmazdu.

Barun se okrene i ostavi blagovaonicu.

Ali mladi je knez nastavio vikati, prijetiti se kao da je jo uvijek pred njim protivnik.

Napokon mu je ponestalo rijei i zamaha. Zaustavio se i sred sobe i pogledao Petra

Pana. On jo uvijek sjedi u kutu. Kose oi zrazavaju zadovoljstvo. Knez tiho upita:

- Kamo je otiao? Moda e Gordanu prisiliti da oda kraljevia?

- Nee mu ona otvoriti vrata, a razbijat ih nee u prisutnosti rimskog poslanika. Prije
svega, pozovite ljude iz dvorca i objavite neka nitko ne slua kastelanove zapovijedi.

- Zovi mi odmah sluge.

I ve pohita na vrata, pozove slugu. Knez mu naloi neka dozove sve muko s dvorca
gore.

Dok je sluga potrao da izvri zapovijed, Pencinger je ve hitao u prizemlje. Tamo ga

eka potkastelan prepun straha. Polako se prisjea dogaaja prole noi i s uasom
oekuje posljedice svoje pijanke. Oko njega u sobi stoje vojnici koji su dopratili baruna.
Tu su strae, sluge i vratar. Sve je morao sazvati na barunovu zapovijed i ve dugo
ekaju na njegov povratak od kneza.

Napokon ulazi. U licu mu prijetea ljutina. Svi trnu, a najvie potkastelan. Najprije se
Pencinger okrene vrataru:

~ 259 ~
 VELIKI SUD

- Gdje su vojnici koje sam ostavio da uvaju ovaj dvorac?

- Otili su na vau zapovijed, gospodine barune.

- Nikome nisam dao zapovijed da se makne odavde - ubojiti pogled i pitanje na

potkastelana.

Ovaj muca:

- Ne znam kamo bi otili.

Vratar objasni Pencingeru Luciev nalog od danas u zoru.

- Zapovijedio je neka est naoruanih vojnika poe s njima, i etovoa Stanislav je

otiao. Samo su kratko vrijeme bili u dvorcu.

Sve mu je jasno. Draeniev kastelan uzeo je sa sobom vojnike za otmicu Jasenke, ne

brinui se nizato drugo. Draeni mu je ve nekoliko puta priredio zbrke sa svojim
odredbama, a sada mu je zapravo pomrsio osnove. Ljutinu iskali na potkastelana.

- Tako se, eto mogu pouzdati u tebe. Ostavio sam te da me zamijeni, a ti posegnuo za
vrem.

I kune ga i grdi, a onda se izvie na sve ostale:

- Svi ste vi ovdje pod mojom vlau. Upamtite. Tko se usprotivi mojoj zapovijedi, gubi
glavu. Kneza je uhvatila bjesomunost od vina i tko li uini to on naloi, bit e
smaknut. Neak gospodina Verboczyja stii e ovamo da nad svima vama preuzme
vlast.

Onda sjedne, napie pismo, prui ga jednom od prisutnih momaka i naredi:

- Tjeraj konja to bre moe i nosi ovu poruku gospodinu Draeniu. Probudi ga ako
spava. Ni asa ne smije ekati.

Istrao je iz sobe dok je Pencinger ispitivao vratara:

- Sad govori ako ti je ivot drag: tko je odveo iz dvorca djeaka zarobljene gospoe?

- Vaa milosti, nitko ga nije odveo.

- Ubit u te na mjestu ako odmah ne kae. Knez te naputio da zarobljenog djeaka

pusti iz dvorca? Govori.

ovjek dre, klekne i kune se:

- Da mi je zapovijedio kralj, rekao bih, ali nitko mi nije nita drugo zapovijedio. nego
gospodin potkastelan da otvorim vrata Petru Panu.

Barun natri na mamurnog zamjenika, viui izvan sebe:

~ 260 ~
 VELIKI SUD

- Ti si mu dao otvoriti vrata da odvede zarobljenika?

- Glavu polaem: nije vodio djeaka ve samo pse.

- Jo si pijan, huljo. O kakvim psima trabunja? Vrataru, uje li me? Kai sve.

Smrtno blijedi nesretnik klone i pripovijeda kako je Petar Pan nosio u vrei pseto i
drugo vodio na uzici, kako je plivao s psetom, a svi su to gledali svojim oima.

"Plivao s psetom, nosio jednoga u vrei, a drugoga vodio?" - opetuje kastelan

zapanjeno.

Ne moe shvatiti. Ne moe prozrijeti. Valjda nije i on pripit i ne moe nita razumjeti?

Onda krikne na potkastelana. Ovaj pokuava iznova prikazati alu, ali je Pencinger
smatra izmiljenom, no svi ostali su vidjeli i potvruju da je tako bilo.

- I rimski poslanik gledao je s nama alu - dosjeti se potkastelan da olaka svoju

krivnju.

To baruna ponuka da ide gore k Stjepku i da ga ispita. Mladi ga sveenik prima

smijeei i brine se za njegovu ranu. Barun brzo neto izgovara, a on iskazuje to se to
zbilo s Petrom Panom i nekim psima u vrei, a Stjepko mu pripovijeda:

- Bila je odista neviena ala: lakrdija je savjesno ispunio vau zapovijed. Zabavljao
nas je prekrasno, a na kraju izveo onu plivaku ludoriju s psetom u vrei.

- Kako? Zar je to istina

- iva istina. Doplivao je s psetom naoigled sviju. Svi smo straarili da nas ne povue
za nos. I zaista, izvrio je svoju zadau slavno.

Barunu se ini da ga ostavlja zdrava pamet. Ponovo ispituje kao da ga ala zanima.

- Uzeo je dva psa. Ako mu jedno ne bi htjelo plivati. A ba ono u vrei bilo je silno
komino, protezalo se, lajalo, htjelo je silom iskoiti iz nepriline platnene tamnice.
Uistinu, savrena ludorija.

- teta da to nisam vidio.

- Vjena teta, taj lakrdija bio bi ures na najraskonijem kraljevskom dvoru. Svaka
mu ala vrijedi. Zapovijedite mu neka to opetuj da vidite.

Prostodune Stjepkove hvale ponukaju Pencingera da se brzo oprosti, obeavi da e se

vratiti kad obavi svoj posao. Barun sie u prizemlje. Tu nae slugu koji mu javlja
kneevu poruku neka sva muka eljad doe gore.

- Idi knezu i reci da e svi doi kad ih ispitam o plivakoj lakrdiji dvorskog luaka.

Zatim se okrene k vrataru, strai i vojnicima koji jo stoje u kastelanovoj sobi.

~ 261 ~
 VELIKI SUD

- Svi ete sa mnom da uvamo vrata orujem u ruci. Nitko iz ovog dvorca, ni knez, ni
gosti, ne mogu izii. Tko bi se usudio posluati bilo iju zapovijed, osim moje. gubi
glavu. Sad idite.

Kad je ostao sam, stade razmiljati, a onda upita potkastelana:

- Gdje se nalazi Gordanin potkastelan Mladeni?

- Tamo dolje s onkraj dvora u sobi kapetana vojnika. Ne smije si odande maknuti. Vi
ste tako odredili ve davno.

- Znam. Tada sam morao Mladenia odstraniti jer luduje zi Gordanom. Rekao sam da
u tu njegovu ludoriju iskoristiti kad bude vrijeme.

- ekao sam, dakle, vae zapovijedi i drao ga tamo.

- Ali si morao vie panje posvetiti tom ovjeku, esto s njinl razgovarati da sazna
koliko bi mogao biti odan svojoj gospodarici. Mislim da on uvijek lae. Kapetan i
njegovi ljudi se jo nisu vratili?

- Zarobio ih je neprijatelj. Ipak ih nee dugo hraniti, to im se ne bi isplatilo.

- Ali su ih razoruali. Dakle, treba spremiti sve to je oruja m dvorcu. Kad stignu
Draeni i Ferenczy, zarobit u kneza, a Petra Pana baciti u tamnicu. Pridrui li se
Brandenburgu, moe i ti s njim dijeliti leaj.

- Nikad mi ne bi palo na um sluati koga drugog, osim vas.

- Zato si dao otvoriti vrata Petru Panu?

- Bio je bijeli dan, a radilo se o ali. I rimski poslanik elio je vidjeti tu toku. I kunem
se: nije vodio Damira. U vrei je nosio psa, lajao je otimao se. Svi smo to vidjeli.

- Da, to ste sve vidjeli, a ipak su vas prevarili. On je iz dvorca izlazio s psima, a dotle je
djeak na nerazjanjen nain svakako pomou lakrdijaa umaknuo. U vei je tmina.
Tko zna kako je Petar Pan zavarao vratara. A sad idi i dovedi Mladenia. Ako bi knez
htio uzjahati prije nego stigne pomo iz umskog dvorca, upamti: zaprijei mu izlaz
silom. Budi spreman.

- Sluam vau zapovijed.

Pencinger ode iz sobe prvi, a za njim ide potkastelan. Ve se posve otrijeznio. Sjea se
svih doivljaja ove noi i teko oekuje da e se ve jednom pojaviti Marcela. Jo je
pijan od njezine ljubaznosti i napadne sklonosti kojom ga je odlikovala te noi.

U hodniku mu se priini da je uo na stepenicama baruniin glas. Zaustavi se i

prisluhne. Uistinu ljepotica silazi u dvorite. Spazivi svojeg udvaraa, nasmijei se,
primi njegov pozdrav i povede s njim razgovor da na kraju moe postii ono zbog ega
je zapravo silazila traei ba njega:

~ 262 ~
 VELIKI SUD

- Obeali ste mi juer da u vidjeti ljepoticu koju knez ovdje sakriva. Ako ispunite
obeanje, i ja u isplatiti svoj dug.

Njen dug? Sjea se. Obeala mu je vreli poljubac ako joj pokae Gordanu. Okrivljuje je
zbog Danijelove hladnoe. Uza sve napore nije mogla namamili Danijela da obnovi
stare odnose i uzalud se trudila itavu no i sluala savjete Petra Pana da podjari u
njemu ljuboromu. Tome moe biti kriva samo druga ena Jo ljepa od nje. Dakle:
zarobljenica. Sila je da stekne dokaze. Hoe da je vidi, a to e postii samo preko
svojeg udvaraa.

Nemirno pogleda potkastelan na ulaz u veu i apne joj:

- Bacili ste me na muke. Tu me eka srea, a tamo je Pencinger spreman na ubojstvo.

Ne bih htio otii na drugi svijet da ne okusim vae usne. urim se da izvrim barunov
nalog, a onda u...

- Ni koraka dalje. ega se bojite? to se dogodilo? elim znati kakva vam prijeti
opasnost.

I odvie mu godi njena briga i brzo joj iskae sve to je znao o Pencingerovoj svai s
knezom i udnim odredbama. A pri tom je moli neka ne kazuje nikome u dvorcu ni
rijei.

- urim se, a im naem vremena, doi u da ispunim vau elju.

Sav je opojen njenom ljepotom i nadom u njeno uzvraanje pa se pouri u drugo malo
dvorite kneevskog grada, gdje ivi zarobljeni Gordanin kastelan Mladeni. Naao ga
je leei. Nije se ni maknuo.

- Napokon ste se sjetili i mene u ovom dvorcu? - pila mrko.

- Gospodin kastelan Pencinger zapovijeda da doete k njemu.

Neto se, dakle vano dogodilo kad ga zove barun. Prije su ga drali u samom dvorcu, a
sada je morao amiti ovdje u drugom dvoritu, daleko od Gordane. Sve to vrijeme,
otkako su ga posve odstranili iz njezine blizine, ami od svih zaboravljen i naputen. U
toj osamljenosti preputen je svojoj strasti prema lijepoj gospodarici i neizvjesnosti o
nainu njenog ivota. To mu je bila gotovo nepodnoljiva muka. Zato poziv baruna
Pencingera smatra pravim osloboenjem.

Odmah se uputi s potkastelanom. Putem ga ispituje o Gordani. Ovaj mu se ne usuuje

nita saopiti i alje ga gore na obrambenu kulu kako je zapovijedio Pencinger.

Mladeni se nae pred njim, na to ga barun promotri i pita:

- Vi ste oito kadgod uli da su kneeve oi svojedobno odvie zalutale k vaoj

gospodarici?

- Znam, to je bilo na Griu vrlo davno.

~ 263 ~
 VELIKI SUD

- Eto, vidite, danas je knez tako zaljubljen u vau gospodaricu da je pustio na slobodu
njenog sina.

Ta ga vijest zaprepasti jer mu odaje opasnost. Ako knez otputa Damira, onda ljubi
Gordanu. Slutio je da se neto nemilo dogodilo u njegovoj odsutnosti.

Barun nastavlja:

- Damira su izveli iz dvorca. To je uinio kneev ljubimac Petar Pan. A knez ne ini
usluge enama bez naplate.

Bradom obraslo Mladenievo lice izraava prepast. Barun asak eka da ga jo vie
razdrai i onda primijeti:

- Ne znam jo nita o toj stvari i zato se obraam k vama. Recite: moe li se

predmijevati da bi vaa gospodarica usliala kneza?

- Nikako ne vjerujem. Ona je kreposna ena - tvrdi on.

Lukavaki kastelan primijeti:

- Ali tu se radi o majci. Moda je majka bila spremna na sve?

- Ne, nikad to ne bi mogla uiniti, ali moda je knezu samo dala nade kako bi joj
oslobodio sina.

- Dijelim s vama to mnjenje. Majka je slabija od kreposne ene. Moda vie ljubi sina
nego mua. Dodue, prolo je est tjedana to ivi rastavljena od njega.

- Svejedno, ona nee prihvatiti kneeve elje.

- Ipak je knez oslobodio sina ispod moje vlasti.

- Ona mu je dala nade, ali ispuniti nee.

- Ali ujte to sam doznao. Knez ne poputa i trai naplatu, a da bude sam u kui s
Gordanom, odredio mi je neka smjesta ostavim dvorac. Istjerao me. Ali ja neu
posluati, jer su mi iz Budima naloili da od Gordane iznudim neka mi preda kraljevia
Ivana. Kad to uinim, neka je pustim na slobodu. Knez, naprotiv, hoe da se okoristi.
Sad stojim tu ja i protiv svoje volje kao branitelj kreposti vae gospodarice da ne padne
t ruke knezu. Hoete li mi se pridruiti?

- Uvijek za obranu svoje gospodarice.

- Znao sam, vi ste joj vjerni. Dakle, uzmite ma i budite spremni ako vas zovem u
pomo, bilo u dvorcu ili ovdje. Proglasio sam kneza zarobljenikom. Meni je od Budima
naloeno: ako se usudi pribliiti vaoj gospodarici, neka ga odmah zdrobim. Gospoda u
Budimu su svjesna posljedica ako tkogod plemenitoj gospoi uini togod naao. Od
nje se jedino trai priznanje gdje skriva kraljevia, ali se ima uvati njena sigurnost.

~ 264 ~
 VELIKI SUD

Kad bi ona htjela izrei to traim, onog asa bih je oslobodio pogibelji kneeve
nastrljivosti.

- Rekli ste to gospoi?

- Nije htjela sa mnom razgovarati u etiri oka, ve samo pred knezom. Pred njim,
dakako, to ne mogu rei.

Premda se Mladeni uvjerio o barunovim spletkama, ovo mu se ini vrlo vjerojatnim, a

Damirovo osloboenje ispuni ga strahom i ljubomorom. Zar bi majka po tu cijenu
spasila sina? Ne, nikako! Ona je samo zavarala kneza, a sad se on kani posluiti
njenim obeanjem. A kastelan ima nalog da sazna samo za boravak kraljevia.

I kad bi ona progovorila, barun bi je oslobodio kneeve vlasti. I zove njega u pomo. To
je gotovo usreuje i on se ponudi:

- Kad biste meni dopustili da govorim s njom, pokuao bih je nagovoriti da se oslobodi
dvorca.

- Zato sam vas i pozvao. Eto to sam naumio. Kneza sam dao zatvoriti, a vas sam
odredio da nju uvate.

Mladeni osjeti da za njega nastupa novi preokret.

Nita mu se ne ini vjerojatnijim nego da se kneevo oduevljenje za Gordanom ponovo

razbudilo, a ona je to iskoristila za Damirovo osloboenje. I nita mu nije razumljivije
nego da se Pencinger obraa njemu:

- U dvorcu boravi uzvieni gost - veli dalje - koji je uzeo u zatitu vau gospodaricu i
ba zato me knez eli izbaciti da bi lake mogao maknuti sveenika a ja sam ga
ukonaio uz Gordanine odaje, samo da knezu zakrim put do nje. Sve ete vidjeti na
svoje oi i uvjeriti se o pravoj istini. Budim smatra vau gospodaricu saveznicom
Hrvata koji se bune protiv vlade, ali Budim trai od nje samo to da otkrije tajnu svojih
zemljaka, ali nizato ne bi dopustili da tko dirne u njezinu ensku ast. Prema tome,
vaa je dunost stupiti na nau stranu, protiv kneza.

- Da, meni je mjesto uz vas - odluno odgovori Mladeni.

- Znao sam da ste vi vjerni gospodin. Samo je vi moete spasiti, a nama pomoi da se
ne dogodi nita zbog ega bismo morali odgovarati Hrvatima. Doite sa mnom.

*****

Kad se lijepa barunica vratila u prvi kat, odlui, toboe, potraiti kneza, a zapravo je
htjela vidjeti Danijela. U blagovaonici joj priopi Petar Pan da njezin vjerenik jo uvijek
spava kao i svi ostali gosti, ali ne odlazi nego pozove lakrdijaa da je uo i knez:

- Doite sa mnom da zajedno probudimo Danijela i svu gospodu. Prijeti pogibelj.

~ 265 ~
 VELIKI SUD

- Kome? - pita knez zapanjeno. - I kakva pogibelj?

- Knee, vas kastelan Pencinger naoruava u dvorcu sve to je muko. Svima je naloio
da ne sluaju vas.

- Zato se vai ljudi nisu odazvali zapovijedi i nisu doli pred vae lice - ustukne
lakrdija, zagleda se u zaplaeno kneevo lice.

Na lakrdijaevo ispitivanje Marcela ih dalje upozorava:

- Pencinger vas kani zatvoriti u vau sobu. Poslao je u umski dvorac po nekog
Verboczyjevog neaka koji tamo ve due stanuje i po vaeg prijatelja Ferenczyja.
Dakle, brzo da probudimo Danijela i ostalu gospodu. Duni su vas obraniti, knee!
Naroito va neak Danijel.

- Ne moete u sobu gdje spava markgrof - veli joj Petar Pan i, ne ekajui odredbu
gospodara, pouri se probuditi kneeve goste i naloiti im neka uzmu maeve.

Kad im je sve ispripovijedio skokne Gordani i Stjepku i najavi to se sprema. Odluili

su da ostane svatko u svojoj sobi, a Gordana e stalno zakljuavati vrata.

Meutim, vie je zabrinuta za dijete negoli za prijateljstva u dvorcu i pita:

- Niste nita uli o Damiru? Uistinu je uhvaen? Barunovo dranje ini mi se vrlo
sumnjivo - veli on. Nakon razgovora Gordanom vrati se lakrdija u blagovaonicu. Tu
nae zabrinutu Marcelu samu. Knez je otiao u spavaonicu.

- to sve to zapravo znai, gospodine Petar Pan? - pita ona, uzalud oekujui Danijela.

- Ne znam nita, osim ono to ste nam vi saopili. Ako je knez u pogibelji, onda je i
njegov brati. Da niste osvojili potkastelana, sada bismo svi mi pali u ruke Pencingera,
ali time ste najvie posluili mladom markofagu Danijelu. Vidite kako vam je srea
sklona. Vi ga spaavate, to ga mora ganuti.

- Sve vie sumnjam da mu se ona zarobljena ljepotica vrze po srcu. To misli i

potkastelan.

- Ipak se Danijel ove noi previjao od ljubomore. Iskoristite priliku koja vam se prua
naoigled ove barunove urote. Potkastelan e vas obavjetavati o svemu to Pencinger
kani protiv kneza i njegova bratia.Tako morate dolaziti neprestano k nama, a lijepi
markgrof bit e stalno u vaem drutvu. Lako mu moete nositi vijesti i u njegovu
odaju. Bu dete li pametni, ova urota skotrljat e vam ga opet u naruaj.

- Vi ste genijalni Petar Pan. Slijedit u vae savjete. Ovo je divna prilika.

Nakon pola sata ve su kneevi gosti bili naoruani i okupljeni u blagovaonici. Danijel
se zgraao to se kastelan usuuje protiv svojeg kneza i predlagao gospodi i knezu da
siu dolje, navale na baruna i izbace ga iz dvorca. Petar Pan predloi da uzmu

~ 266 ~
 VELIKI SUD

Marcelu za svojeg uhodu, Danijel se vidno obraduje, poljubi joj ruku, a tada je
pouavaju to joj valja initi.

- Dovoljno je ako saznate gdje se nalazi Pencinger, a mi emo odmah navaliti -

odreuje Petar Pan, i ona odlazi.

U toj uzbuenosti nitko i ne misli na objed. Svi su se u dvorcu; razdijelili. Marcela je

otila etati dvoritem da vidi dogaaje i sazna gdje je barun. Stjepko je stajao na
trijemu kao neki tit Gordani. Sakriven u obrambenoj kuli, eka Pencinger svoje
prijatelje iz umskog dvorca, a oni i iz blagovaonice ekaju Marceline vijesti.

Nad dvorcem sijevaju munje kao pretee crne oluje to se polako pribliava.

~ 267 ~
 VELIKI SUD

U GUTARI STOLJETNE UME

Muki glasovi dopiru do Jasenkina uha. udno utanje, pa opet glasovi, onda
zviduk, zaudo dugotrajan kao da se nad dalekim nekim krajem dozivlju noni
duhovi, zavijajui kroz doline i ponore i opet uzdiu nebu pod oblake, nestaju pa se
opet pribliavaju kao da su se spustili i lete oko njezina uha, dodiruju kosu, lice, ruke i
diu uvis njeno tijelo. A ona leti s njima na nekim krilima, mekim kao perje, leti i slua
zviduk tako udan, a opet poznat.

Budi se i otvara oi. Sa stropa svjetlost i zviduk.

"udnog li sna", misli Jasenka. "Zato sam sve to sanjala ba danas kad moram poi k
majci u zagrebaku tvravu? Jelenko e me doekati kod kipa da se oprostimo. Nema
tu ljenarenja. Ustati i poi."

I digne glavu, sjedne. Gleda!

to je to? Samo oi, oi.

Pokrila je lice da bi se sasvim probudila. Kad je skinula ruke s obraza, digne vjee:
"Zar sam s uma sila? Oi zure u mene?"

- Mi smo tu. Mi.

- Mi? Tko mi.

- Priberite se, gospoice. Ne bojte se.

Da se boji? ega? Koga? Tko je taj muki glas to je nastoji dovesti k svijesti?

- Gucni malo, odmah e ti biti bolje.

Taj glas poznaje. Onaj prvi ne. Osjea se slabom, iznemoglom. Ali gdje je to? I pogleda
niz drvene stijenke neke male kuice ili kolibe, to li?

Osjea da neto pije, otro, estoko. Sva se strese od estine i gorkosti. Neim su joj
ovlaili elo. Da, sad joj je sve jasnije: i put u Zagreb, i neki mladi, i uma, i strah, i
one eljeznene ruke, nekakvo roktanje vepra, put na konju i...

- Je li ve bolje. Jasenka?

Mile ljupke oi krenule su se za ovim glasom i susrele pogled pun njenosti, brige i
smijeka. Samo mu je lice blijedo, vrlo blijedo, izmueno. Digne ruke i zarida:

- Jelenko, gdje sam to?

- Ne uje li vjetar?

~ 268 ~
 VELIKI SUD

- uma? Jest, daleka uma, tamna i pusta, duboka. Sjea se. Oteo si me onom ovjeku
koji me uzeo na sedlo?

- Zato bih te otimao? On mi te donio.

Zamisli se. Nije mogue da su one grube ruke htjele njeno spasenje.

- Mislim na onog glasnika kojeg sam se bojala. Htio me prevariti i tako me grubo uzeo
na sedlo.

- Oprostite, gospoice, to sam bio tako grub. Htjeli ste skoiti s konja ba nadomak
veprova koji su projurili kraj nas. Zato sam vas grubo povukao. Molim jo jednom
oprostite.

Sad prepoznaje taj glas. I gleda.

S druge strane Jelenka stoji mlad ovjek, crnokos, u sivom oklopu. To je taj. Sjea se.
On je dojahao na cestu i poveo je. I sada je moli za oprotenje.

- Poslao sam ga da te uzme ispred nosa Lukavana i vidi, uinio je.

- A ti si me ovdje ekao?

- Naravno, tako smo ugovorili.

- On je iz ete sivog oklopnika?

- Njegov sin, a moj dobar drug.

I bude joj lake pn dui pa odahne.

- A gdje su nai momci i Tereza?

- ONI su krenuli dalje ali u blizini movare izjahao je na cestu neki mladi, tamnokos,
visok i vitak u sivom oklopu i kacigi.

- Kako? Jo jedan tvoj drug?

- Ne, to je bio Lukavanin kojemu su dali sivi oklop da tebe zavara. I on je arku
navijstio da te kane oteti, a da sam ga ja poslao neka te spasi.

- Kako je mogao rei isto to i tvoj drug?

- Luci se dosjetio prirodnoj varci. Drugo ne bih ja mogao uiniti nego ovako kako je
bilo, a on je htio da povjeruje.

- A to je arko na to?

- Kazao je da nisi u kolima, nego da e na konju doi do Save krenuo je dalje. A kad
tamo, iz aa uz movaru izjahali su Luci, Stanislav i njihovi vojnici.

~ 269 ~
 VELIKI SUD

- Jesu li zarobili nae momke?

- Pretraili su kola, a kad te nisu nali, krenue k Savi, mislei da e tamo stii
poprenim putem. arku su zapovjedili da kola i povorki odvue u ikaru. I onda su ih
uvali. Sve nam je to javio arko kad je stigao ovamo u umu s mojim zatitnikom. Sad
moramo to prije na put i dvorac gdje e biti dobro skrivena Draenievoj osveti.

- Draenievoj? - opetuje ona. Sjea se koliko je putem neprestano mislila o njemu.

Dakle, taj nitkov kojeg je pustila otii ovako joj vraa?

- A zato bi me otimao Draeni?

- Iz osvete. Povjerio te Luciu svom kastelanu. uo sam sve arka veli Jelenko. - Jo
nas dvojica nismo izravnali raune.

- Boe moj, taj Luci me uvijek progonio svojim pogledom.

- Znao sam to, nastavi Jelenko - i slutio sam, da e neto pokuati.

- Mene? - usklikne ona. - Kako si to mogao doznati.

- Jo juer u noi saznali smo od preasnog kanonika da e kneev lakrdija pokuati

alu kako bi oslobodio Gordanina sina. Svi smo danas u selu ekali Damira, ali zbog
sive ete djeak je zalutao u onu umu nasuprot dvorca. Onuda vodi put iz umskog
dvorca u Lukavac. Tako je morao ovim putem i Luci sa Stanislavom jer su dolazili u
dvorac. Videi jahae, Damir se popeo na drvo i sakrio u kronje. Luci je slao
Stanislava da vidi ne eka li tko na opkopima Pencingera i vidio tamo kanonika i sivog
oklopnika. I dok su ekali da preasni i sivi oklopnik odu ispred dvorca. Luci je
Stanislava upuivao kako mora oteti Jasenku, tj. Kuevievu sestru. Damir je sluao,
ne slutei tko si. A kad je napokon stigao kanonik, odredio je sivi oklopnik mene i
mojeg druga Vlastana da odvedemo Damira u ovo nae tajno zaklonite. I dok smo
jahali, moj drug me zovne: "uj, Kueviu, priekaj, netko dolazi!" Odmah sam ga
zaustavio. Vlastan me upozori na nekog lugara, a Damir me odjednom upita: "Imate li
vi, plemiu, sestru Jasenku?" Naravno, odgovorim ja. Zato pita? Djeakovo se lice
zarumenjelo od uzbuenja i veli: "Dok vi mene ovdje vodite, vaa sestra ide u Zagreb?"
Da, rekoh, a ja se nisam mogao s njom oprostiti jer smo dugo ekali vas, mladi
gospodiiu. I sada mi mali junak gotovo istrgne iz ruke uzde i ree: "Gospodine, dok vi
mene vodite, tamo e taj kastelan nekog Draenia oteti Jasenku na putu u Zagreb." I
Damir mi ispria to su ugovorili pod stablom. Meni je moj zatitnik povjerio Damira, a
njegov sin, moj prijatelj Vlastan, smjesta se uputi za tobom. I on odjuri da tebe
dostigne prije Lucia.

- A ti si sam otiao s djeakom?

- Da, jer ovamo nisam smio nikoga voditi od naih momaka. Nitko ne smije naslutiti
ovo zaklonite.

- I nitko ne zna za ovo mjesto?

~ 270 ~
 VELIKI SUD

- Osim voe i nas etvorice. Tu nema kneevih lugara?

- Ne dopiru u ovu gutaru.

- I sretno si umakao?

- Kasnije sam uo umom nekakve glasove. Meutim, nas smo dvojica bili u sigurnom
zaklonitu. Ovdje kraj nas mogu prolaziti i vojnici, a da nas ne otkriju.

Brat pomogne Jasenki da ustane s leaja. udom se udi. Nalazi se u drvenoj kuici
bez prozora, bez vrata, samo odozgo neka svjetlost.

- udna je to koliba, Jelenko.

- Ne, to je stablo. Tko zna koliko godina staro i uplje. Mi smo ga dokraja izdubli i u
njemu uredili pravu pravcatu sobicu. Tu sam spavao mnoge noi sa svojim zatitnikom
kad smo uhodili Draenia. Vidi, tu je leaj od lia pokriven granjem. Ima i uljanica.
Tu je lonac za kuhanje, zdjela i klupica, a svjetlo dolazi odozgo.

- Kako ulazite?

- Ljestvicama. Kad smo u rupi, povuemo ih za sobom.

- Kad te Vlastan donio, nosio sam te ja ljestvama u ovaj na stan. Bila si bez svijesti.
Imam i raznih pia i lijekova.

- Gdje je arko?

- U drugom deblu imamo jo jednu ovakvu rupu, samo manju. Tamo smo smjestili i
Damira. Neka se djeak naspava.

- Dakle, i on je ovdje kod nas?

- Zapravo, on je va spasitelj, gospoice - primijeti glas iza Jelenkovih lea.

- Oprostite to sam prema vama bila nepovjerljiva i zahvaljujem.

- Ni asa se nisam ljutio, bilo je prirodno.

- A sad e ti dobiti neto za objed, ve je vrijeme da se neto zaloi. Evo, tu ima

kojeta.

To je ponuka da ponudi bratu svoje usluge:

- Hajde, primit u se posla domaice, premda u se u ovoj rupi slabo snai. Nita zato.
Hoemo li ostati u ovoj umi?

- Odvest u tebe i Damira u prav i dvorac, samo da prestane vjetar jer tada mogu lake
oslukivati umom

~ 271 ~
 VELIKI SUD

Jasenka je nala u udnoj sobi usred ogromnog debla sve potrebno za jelo: suhog
mesa, kruha, vina i suhog voa i sve spremila za objed, dok se njezin spasitelj digao
ljestvama da pogleda to radi Damir. I ona je gledala za njim kako je nestao meu
gustim kronjama i spretno prolazio iz ovog stabla u drugo.

A onda se Jasenka sjeti svojeg putovanja i pria bratu:

- Na putu me uhvati silna elja da se vratim tebi. im sam spazila sivog oklopnika,
osjetila sam da ide po mene, a kad sam odlazila, opet me hvatao tako udan strah. Kad
bi to znala majka!

- Majci u poslati arka neka joj kae da si sa mnom, a ona neka ostane u Zagrebu
dok ne minu borbe koje me ekaju.

- Jo e biti borbi?

- Ako Draeni udari osvetom, bit e, ali pourimo se, valja nam odavle to prije
krenuti da tebe i Damira sklonimo.

~ 272 ~
 VELIKI SUD

U KNEEVSKOM DVORCU
Briga za sina i udna urba na dvorcu izvukoe Gordanu iz sobe na trijem. Privukla se
k zidu i oslukuje kretanje dvoritem ne bi li ula neto o Damiru to bi dokrajilo
njenu neizvjesnost.

Katkad je protrao dvoritem po koji lukavaki momak, onda hitro proao potkastelan,
pa izlazio ispod lukova Pencinger, izmijenio nekoliko rijei sa svojim pouzdanikom. Po
svemu tome biva jasno da se neto sprema. Od Petra Pana zna to se zbilo izmeu
kneza i Pencingera i sadi eka sukob. Iz polutmine udaljenog hodnika s druge strane
zamijeti hitre korake. Iza stupa pomoli se suhonjava visoka pojava dvorskog lakrdijaa
kako uri trijemom k njoj. Osjea da joj nosi neto vano. Stigavi posve blizu, apne:

- Pencinger lae da je uhvatio Damira.

- Otkud to znate?

- Mlada barunica Marcela ula je dolje kako je Pencingeru doao lugar s pet momaka i
javio mu da su uzalud traili umom jahaa s djeakom. Po svemu se razabire da je
lugar sreo negdje konjanika i djeakom, a jaha ga je udario po glavi i nestao.
Pencinger jo nije poao u potjeru sam. Kune Lucia i Stanislava koji nisu izvidjeti to
se dogodilo i tako je prekasno doznao o Damirovu osloboenju. Ovako je govorio.

- Prema tome, se barun utekao lai da jo u posljednji as od mene izvue priznanje.

Slutila sam, ali dranje mu je bilo odvie samosvjesno pa sam gotovo povjerovala...

- Strahovito je bijesan - kae Marcela - oekuje svoje saveznike iz umskog dvorca da

zarobe kneza. Mi smo u manjini, ali branit emo se.

- Pazite, Netko ulazi stubama - upozori ona - krenite s onu stranu trijema. Ne smiju
vas vidjeti u razgovoru sa mnom.

Ve je pohitao ulijevo pa se na drugoj strani otvorenog hodnika skriva za drvene

ograde. A onda ide etajuim korakom. S Gordanine due pala je i posljednja teina.
Osjea se potpuno slobodnom. Sad napokon ima potpuno slobodne ruke da se probija
kroz neprijateljske redove bilo kojim orujem. Sin, dragi zalog njene ljubavi, ne nalazi
se u neprijateljskim rukama. Stekla je sigurnost kao da stoji na bedemu svojeg dvorca,
okruena naoruanom etom. I osjetila se jakom, neslomivom.

Kriomice gleda prema stubama odakle jasno uje zveanje mamuza. Uspinje se netko
od plemikih Pencingerovih pouzdanika.

Bio je Mladeni. Zapanjena je njegovim dolaskom. To opet neto znai. Blijed i

smuen, prilazi joj, pokloni se i zuri u nju. Sve u njemu trepe. Ne moe ni progovoriti.

- Kako sam radosna to vas opet vidim - veli ona, smijeei se. - Napokon su vas ipak
pustili k meni? Kako vam je?

~ 273 ~
 VELIKI SUD

- Teko, gospodarice jer mi nije bilo dano vidjeti kako je vama.

- Uzalud sam molila da mi dopuste govoriti s vjernim prijateljem - i gleda ga ljubazno,

potpuno uvjerena da ga alje Pencinger s nekom namjerom.

Zato ga nastoji ohrabriti. Otkad je doznala za njegove osjeaje prema sebi, odluila je
kao gospodarica zadrati najsrdanije vladanje. On jedini poznaje tajnu hrvatskih
plemia i zato ne smije izazvati neprijateljstvo tog mukarca koji sav gori tajnim
plamenom strasti.

*****

Dolje u kastelanskom uredu Pencinger nemirno ee. Svakog asa alje slugu na kulu
s pitanjem dolaze li gospoda iz umskog dvorca. Strae javljaju: nigdje se u okolici ne
vidi dolazak kakvih jahaa. Barun se tjei da su valjda skrenuli kroz umu i eka dalje
Bez njih Pencinger nee dotai kneza. Tek na odredbu dvojice neaka odlinih
dravnika, poloit e ruku na kraljeva neaka. Neka ona dvojica snose s njim
odgovornost. Tako e zatititi sebe, nasuprot samom kralju, pa je zato pozvao
Ferenczyja i Draenia odmah u Lukavac.

Dok eka njihov dolazak, nada se uz Mladenievu pomo zadobiti Gordanino

priznanje pa oekuje i njega. Napokon je siao s prvog kata i stupio u sobu:

- Uzalud, gospodine kastelane - veli Mladeni. - Gospodaricu nita ne moe zastraiti,

Ona se niega ne boji i tvrdi kako vi nemate hrabrosti uiniti njenom sinu neko zlo jer
bi se digla na noge sva Hrvatska i morali biste odgovarati hrvatskom saboru i svojim
gospodarima u Budimu.

- Kad tako govori i ne boji se, tada je saznala da njezin sin nije u mojim rukama. Ali
kako je mogla doznati? Vi ste joj to priznali?

- Nisam lud da joj o tome govorim. Ali vi se varate, ona niim ne pokazuje da bi to
znala, puna je straha za Damira.

- Onda vi nemate snage govoriti s njom kako bi trebalo. Slabi ste prema njoj, da,
uzalud krijete, ne da se zatajiti koliko drete za njenom. ljepotom. Opetovano vam
veilm: ispunjenje vaih elja ovisi o vama.

- Kad bi tako bilo, to bi mi gospodin barun predloio?

- Najprije recite pouzdaje li se Gordana u vau vjernost?

- Svom duom - odgovori on s neto tatine i ponosa.

- Onda se s vama mora upustiti u razgovor o kraljeviu Ivanu i sasvim je nemogue da

ne bi povjerila svoju tajnu kad biste joj nudili sigurnu pomo.

- Pokuao sam sve to ste mi naredili, ali bez uspjeha. I sada sam joj prikazivao
sudbinu sina, a ona se ne boji.

~ 274 ~
 VELIKI SUD

Barun se dade u raznuljanje, pa onda prihvati rije:

- Vrijeme leti, a meni nema odgode. Sluajte: imate samo jedan put da vam Budim
vrati sva vaa zaplijenjena imanja i da zadobijete onu za kojom ginete. Blizu ste sree.
Moete s Gordanom jo prije veere iz dvorca.

- Vi ne biste Gordanu nikako pustili prije nego se domognete blaenog djeaka, a tada
bi ona ostala i dalje nadohvat kneevim ljubavnim eljama, a nikako me ne biste s
njom slali u Brezovicu. A zatim: vama su naloili braniti gospodaricu da nitko ne
dotakne njenu ast.

Odgovor ga iznenadi, ali se brzo dosjeti:

- Naloili su mi da se je ne dotakne nitko od naih, a nema nikakve odgovornosti za

ono to uinite vi, njezin slubenik, i zato ujte: sat poto saznam Ivanovo boravite, vi
ete s mojom pratnjom Medvedgrad i uivat ete njenu ljepotu. Evo moje asne rijei!
Jo danas ona pripada vama. Razmislite dok se vratim s kule. Dok vi odete gore moji
vojnici osedlat e konja da vas otprate na svadbeni pir.

Jo jednom zirne u Mladenievo blijedo lice i razabere da su njegove rijei proizvele

golem dojam pa ode.

Ostao je u tekoj kunji u kojoj prevladava strast, to lake to mu je Gordana malo

prije naglasila svoju sklonost.

"Ona mi poklanja svoje misli, svoju brigu, sklonost. Ovaj tu nudi enu naplatom.
Moram je sklonuti neka mi dopusti otkrie. Prikazat joj kako joj sin trpi, vidio sam ga
ovdje u dvorcu objeena na muilima, iskoristit u sve, sve, ona mora klonuti i
dopustiti da predam to Korvino derite."

Buni se sada protiv kraljevia i protiv svega to je prije smatra svetom tajnom i asnom
dunou. Barun ga nee slati u Brezovicu, ve Medvedgrad. I zadao je asnu rije da
e jo danas ispuniti obeanje.

Rije "danas" zamuti mu krv. Dugo ne razmilja, a onda izlazi iz sobe u dvorite i
pohita prema stubama koje vode u prvi kat. Vrata zatvorena. Netko ih je s one strane
zasunuo. To ga iznenadi. Odmah obavijesti baruna Pencingera.

Smjesta ode barun s potkastelanom u dvorite. Njegovo lice nemilo se naceri, stade
lupati na vrata i vie gore na otvoreni trijem. Uzalud. Nikoga nema.

- Zatvorili su se u prvom katu. Dakle, znali su da kanim zarobiti kneza? Da nije tako,
zato bi se zakljuavali? Tko je to odao? Tko? - zatuli barun nad potkastelanom kao u
nekoj nesvjesnoj slutnji daje ba on sve to ispriao Marceli.

- Zar avli vre ovdje izdajstva? Objesit u krivca pa da mi je roen sin. Kako su gore
mogli doznati to sam rekao samo vama?

Potkastelan se brzo snae i stade se ispriavati:

~ 275 ~
 VELIKI SUD

- Ne znaju oni nita, ali to se sigurno zatvorio knez da mu nitko ne smeta u njegovoj
svadbi s ljepoticom.

Barun ne vjeruje, ali izjava mu dolazi u horu zbog Mladenia, upozori ga:

- Jeste li uli? Ve i on to zna. Dakle, ako vam je do te ene, nastojte je spasiti iz

dvorca zajedno sa sobom.

Mladeni blijedi i rumeni, zuri gore na trijem i pita:

- Kako mogu doprijeti u dvorac? eljezna vrata ne mogu se razbiti.

Tada se na trijemu pomoli glava Stjepka Brodaria.

- Rimski poslanik - klikne Mladeni, odahnuvi.

Njega je zaboravio. Sad se osjea sigurnijim. Prisutnost ovog sveenika zatiuje

Gordanu.

- Oprostite, asni gospodine - veli mu barun. - Gospoda su jo od juer iroke volje i

zatvorili su vrata u prvi kat. Kastelan plemenite gospoe eli gore k vama.

- Ve sam gospodu zamolio neka se okane borbe s vama, gospodine barune, ali nikako
ne sluaju. Knez se zatvorio u spavaonicu, a ja itam plemenitoj gospoi

Barun ne sluti da su te rijei namjerno izreene na raun Mladenieva mira.

Meutim, Stjepko jo poruuje:

- Pogledat u s njima, moda ih sklonem da popuste.

Pun nade eka Pencinger pred vratima. Odjednom s druge strane vrata zadrmaju, a
Petar Pan vikne:

- Otvorite, gospodine Pencingeru, otvorite! Zato ste nas zatvorili, zarobili? Otvarajte,
tako vam asti.

- Vidjet e tvoja ast zajedno s tobom kad te uhvatim.

- Plemeniti ovjee, zato ste nas zatvorili da sebi sprijeite put do mene?

Ruga se lakrdija barunu i okrivljuje ga da je on zatvorio vrata sa strane dvorita.

Ljutiti barun zapovijeda:

- Otvorite smjesta, rimski poslanik eli govoriti sa mnom.

- Mora pregorjeti svoju enju za vama, barune.

Ovako nastavlja Petar Pan svoje lakrdijatvo s druge strane vrata, dok se opet na
trijemu ne pojavi Stjepko i vodi preko ograde razgovor s Pencingerom.

~ 276 ~
 VELIKI SUD

Mladeni slua Stjepko opazi da barunu nije ni do ega drugog nego da Gordanin
kastelan moe do svoje gospodarice. Ali Gordana to ne eli i skrivajui se u svojoj sobi
pristaje uz kneevu odluku da se vrata ne otvaraju.

Petar Pan dolazi i s njom razgovara.

- Ako se popnu gore na trijem? - pita Gordana.

- Kad bi se gore netko uspeo ljestvama, odmah bismo ga bacili dolje. Dakle, to ne mogu
pokuati.

Ve se pribliavalo predveerje, kad su napokon stigli Draeni i Ferenczy.

Kastelan ih odmah uvede u svoju sobu.

- Krasno, gospodine barune! - nezadovoljno e Ferenczy. - Nakon svih vaih

diplomatskih vrludanja napokon ste poluili sjajan zavretak. Ispred nosa su vam
odnijeli Damira.

I Draeni spoitava kastelanu:

- Zarobljenica je pobijedila svojeg tamniara Izvukla vam je ma iz korica. Sad vojujte s

praznim koricama.

- Tko je tome kriv, gospodine? - vikne barun. - Vi. Svi vai neuspjesi od poetka vuku
lozu od vae proklete strasti prema upanovoj keri. Da vas nije gonila ljubomora,taj
divljak Kuevi ne bi vas razotkrio i sve bi ilo starim tokom.

- Dosta je tih prigovora - zagrmi Draeni. - Vae su sklonosti dotjerale dotle da

zarobljena Gordana u ovom dvorcu vodi sve na uzici. Davno ste mogli njezina Damira
izbievati do kosti i ve bismo imali kraljevia u rukama. Ona vas je izigrala. I kneza i
Petra Pana ova ena vue za iju. Niste joj dorasli gospodine, a sad okrivljujete moju
ljubav. Ostavite se toga. To je moja stvar.

- Ali moja nevolja. Poto ste juer razotkriveni, morao sam itav jueranji dan i ovu
no biti izvan dvorca, a oni su tu radili to ih je volja. I zato je nestao Damir.

- Da ste vi bili prisutni, bio bi Petar Pan djeaka odvukao iz dvora ispred vaeg nosa.

- Zar bi to bilo udo kad je knez Brandenburg u dogovoru Gordanom i Petrom Panom?

- Kako bi to bilo mogue kad je i njemu do toga da zarobimo Korvinona sina?

- Ali njemu je prije svega da stekne Gordanin zagrljaj. Jest, gospodo, knez je oaran,
omamljen, ona ga je zaarala i postigla svoju svrhu da joj on oslobodi Damira iz mojih
ruku. Opio je potkastelana. Pozvao ga na gozbu, to nikad nije uinio da ga opije i tako
oslobodi Gordanina sina.

- Ako je sve to uinio, onda emo ga, gospodo, zatvoriti u jednu kulu odlui Ferenczy.

~ 277 ~
 VELIKI SUD

- Tako emo uiniti. To je lako. Ali recite, barune, kako ete od Gordane dobiti
kraljevia kad nema Damira?

- To bi ve obavio Gordanin kastelan, ali knez je zatvorio eljezna vrata na stubama i

ne puta nas gore. Pozovite ga vi da otvori i odredite vojnkima neka luaka sveu i
odvuku u kulu.

- Otvorit e on kad bude gladan i edan, a ve je vrijeme za veeru.

- Prije nego to su zatvorili vrata, iznijeli su iz kuhinje sve to je bilo jela i pia -
navijesti barun.

- To je, dakle, otvoreni boj?

Stali su se dogovarali to bi uinili pa zakljue da e sutra sa svima obraunati.

- Petra Pana valja zatvoriti u tamnicu - veli Ferenczy.

- A rimski poslanik?

- S njim u ja govoriti - otro e Draeni. - On e se vrlo uljudno pokupiti iz dvorca pa

da je sto puta rimski ovjek. Sad emo preuzeti gospodstvo u ovom dvorcu Ferenczy i
ja.

- To mi je naroito drago - primijeti sasvim iskreno Pencinger.

Premda zna biti bezobziran i silovit, ipak se nastoji zatititi sa svih strana prema
gospodarima i onim ljudima koji bi mu mogli nakoditi, bilo kod vladajue stranke u
Budimu, bilo kod kralja.I lako je sada postigao svrhu da mladi neaci odluujuih
dravnika preuzmu u ruke vlast i odgovornost za sve to e on s njima uiniti protiv
Brandenburga. kraljeva neaka, a isto tako i protiv njegova ljubimca Petra Pana.

Smiren, smjestio se Pencinger spokojno u svojoj sobi, spremajui se s dvojicom mladih

plemia k veeri.

Upravo je palo predveerje, kad najave da je stigao Draeniev kastelan Luci. To

ponuka Draenia da izie napolje kako bi nasamu ispitao svojeg pouzdanika to je s
Jasenkom.

- Koji te avo tako dugo zadrava u Turopolju? - okosi se na nj.

- Izgleda kao da si Jasenku izgubio na putu?

- Ni vidio je nisam!

- Prekasno si stigao?

- Ne znam. ali njena je pratnja ila prema Savi. Rekao mi je arko da je ona imala stii
na konju, a mi smo ekali uzalud.

~ 278 ~
 VELIKI SUD

- Da je brat nije zadrao?

- Poslao sam u Turopolje svojeg momka u sivom oklopu neka pita. Ljudi rekoe da je
otputovala. Neka vrag zna kamo. Kueviev dvorac je pust. Nikoga nema. osim
sluinadi. Ne znam to u.

Ta vijest razbijesni Draenia. Otmicu je smatrao svojim linim uitkom:

- Zrakom nije odletjela, negdje koraa, zemljom, mora je pronai. Otkako je onaj lupe
skinuo moj vizir, sve ide naopako - ljuti se Draeni, pogleda na trijem i veli: - Ova
pijana kneevska hulja zatvorila se u dvorac i ne moe do estitog konaka. Svi mi
moramo ove noi prospavati u prizemlju - i krene put lukova.

Meutim, Luci ga zadrava:

- Imam gospodaru jo jednuu vijest koja e vas obradovati.

- O Vileni?

- Svi se vai prijatelji varaju kad vele da vas djevojka ne ljubi.

- Reci, to zna? - pita Lucia i uhvati ga za ramena. - Otkud zna da me ljubi?

- Jer ide u samostan.

- Moda tako samo brbljaju ljudi?

- Nije to brbljanje. U upanovu dvorcu svi imaju pune ruke posla, a vidio sam da na
dvoritu popravljaju krov koije.

- Ve spremaju koiju? Onda kani putovati ovih dana?

- Prekosutra u zoru.

Vijest zbuni Draenia. U prvi as ne moe vjerovati i opetovano pita svog kastelana
gdje je uo i kako, a on ga uvjerava da Vilena uistinu putuje prekosutra. To je njegov
momak saznao na opini.

Tada Draeni pozove Lucia u prizemlje gdje barun Pencinger Ferenczy sjede uz
veeru

Za vrijeme jela govorili su o sutranjim osnovama.

- uj, Draeniu - veli mu Ferenczy - okupio si momke da ih vodi na bojno polje?

Hoe htjeti sada sluiti ovdje?

- Njih ne zanima kamo u ih vodili, ve samo kako ih platili.

~ 279 ~
 VELIKI SUD

- Ba sada su nam potrebni , jer vojnici s kapetanom jo uvijek ame zarobljeni u sivog
oklopnika. Po svoj prilici nee ih pustiti prije nego se uvjere da ne kanimo dolaziti na
osvetu. Kad dolaze tvoji novi vojnici?

- Sutra u zoru dolaze iz Bistre - obavijesti Luci umjesto Draenia.

- Onda emo smjesta svezati kneza - odlui Franjo Ferenczy.

- A Petra Pana na vjeala, gospodine Ferenczy - predloi Pencinger. - Samo je to

zasluio. Izdao je kralja kad je iznio Damira iz dvorca.

- Slaem se s vama - odvraa Draeni - ali ja sutra prije svega moram u Turopolje k
upanu.

- Zar si poludio? - plane Ferenczy.

- Vilena ide u samostan. Sad vidi koliko me ljubi.

- Ne umiljaj takve budalatine, Draeniu.

- Pitaj Lucia to govore ljudi u Turopolju. Reci Luciu.

Ovaj smjesta pripovijeda:

- Svi misle da je Vilena pustila gospodina Draenia da umakne i zato mu je poslala

Lucu. Svi vjeruju da ide u samostan zbog nesretne ljubavi.

- Ide u samostan jer nee dobiti mua.

- Varate se, gospodine Ferenczy - odgovara Luci - mladi Pogledi je ljubi i smjesta bi
se njome oenio. To se govori na sve strane, a Vilena ga nee, nego ide u samostan od
boli srca.

- Ide od sramote jer je bila vjerenica izdajice.

Draenievo lice plane rumenilom:

- Do vraga, taj izdajica! Neu vie da to sluam. Sutra idem Turopolje i svreno.

- Dakle, ne kani nam pomoi da najprije svrimo s knezom lakrdijaem? upita

Ferenczy. - Onda si odluio okrenuti drugi izdajniki obraz. Izdat e Budim?

- Ne buncaj. Prije u izvriti sve to treba ovdje, a zatim uzeti momad i otii k upanu.

Makar je to rekao uvjerljivo, Ferenczy se itavu veer drao mrko gotovo nije htio s
njim govoriti.

*****

Sutradan u zoru strae grada Lukavca javile su da na opkopima stoji eta od pedeset
kmetova koji trae gospodina Draenia. Odmah je odredio da ih puste u dvorac.

~ 280 ~
 VELIKI SUD

Bili su to momci to ih je Draeni skupio oko Bistre, kupio im konje i odredio da se

jave u Lukavac.

- Dajte im odmah novaca i oruja koliko imamo - odredi Ferenczy.

Pourili su da momad odvedu u dvorite, uvjereni da e kneza njegove prijatelje toliko

mnotvo ljudi zastraiti. Ali nitko se od njih javlja na trijem, osim Stjepka. S njim se
kastelan uputa u razgovor. Stjepko se ali to ne moe nita poluiti i tui se
kastelanu.

- Da sam to mogao slutiti, ostavio bih dvorac jo juer. Ovako mi sada ne preostaje
drugo ve da podnosim prisilno konaenje.

Ispod luka prizemlja stoje Draeni, Ferenczy, Luci i Pencinger, a s njim Mladeni.
Svi oni ogledavaju svoje maeve spremne za bitku.

Vojnici koji su jo u dvorcu dovukoe eljeznu preku i teka kladiva k vratima koja je
knez dao juer zatvoriti.

Onda na dvorite izie potkastelan i zovne s kule trubaa:

- Zatrubi to moe jae.

Izmeu zidina dvorca grubo odjekne trubljenje. Na trijemu kata ne javlja se nitko, osim
Stjepka koji dri u ruci molitvenik i zabrinuto gleda dolje. Barun Pencinger vie:

- Knee, molim vas otvorite vrata dvorca. Izaslanik Budima, gospodin Draeni, eli
vam predati vijesti od kralja.

Usred dvorita stoji Draeni u ljubiastoj odori i eka.

Uzalud. Knez se ne odazivlje, ve gore u hodniku vijea sa svojim prijateljima. Vidio je

dolje mnotvo momaka i upozorava ih:

- Oni e ipak prodrijeti do nas, a onda sam ionako propao. Bolje otvorite.

- Ali uro! - razljuti se Danijel. - Ako se dobrovoljno preda Pencingeru onda se lake
mogu on i njegovi saveznici obraniti pred kraljem. Ako pak oni prodru u dvorac silom,
onda je to razbojstvo i kralj e ih kazniti. I sramota je predati se.

Najposlije knez pristane da se odupru.

U svojoj sobi Gordana vijea sa Petrom Panom i Stjepkom o svim mogunostima koje
bi ih mogle zadesiti. Najposlije Gordana veli:

- Niega se ne bojim kad mi je sin osloboen, a sad idite Petar Pan. Oni dolje trube.

Stjepko se povue u svoju sobu, a Gordana se zakljua u svoje odaje pa prislukuje.

~ 281 ~
 VELIKI SUD

Sa strane dvorita utisnuli su vojnici preke pod vratnice od eljeza i stali nabijati kako
bi iskinuli kovne spone iz okvira u koje su ugraena vrata.

Iza vojnika koji vre taj posao stoje drugi pod vodstvom Draenia, Fercncija i baruna
Pencingera. Mladi su ljudi potisnuli baruna u pozadinu zbog njegove ranjene glave, pa
je tako stao iza Lucia i Mladenia.

Napokon su vrata popustila. Svi su se nali na stubama. Ali su jo i gornja vrata koja
vode sa stuba u hodnik. Odmah su primijetili da je i gore sputena eljezna preka pa
se dadoe svi na posao.

Ferenczy i Draeni samo su nadzirali rad svojih ljudi, dok oni drugi stoje iza njih na
stubama s golim maevima, ekajui da padnu i ova vrata.

Knez se sa svojim bratiem i mukim gostima sklonuo u blagovaonicu. S njime su obje

ljepotice: barunica Marcela i njena pratilica. Danijel nekoliko puta pokua Marcelu
sklonuti da napusti blagovaonicu ali ona to otklanja s vidnim nezadovoljstvom i tiho
primijeti Petru Panu:

- Svuda se eli rijeiti moje prisutnosti. Tu se ipak neto krije.

- Barunice, u asu borbe samo mu je na pameti kako bi se lake oslobodio neprijatelja.

Zar ne vidite da nije ala to se ovdje deava? Molimo vas, iziite, tu e se proliti krv.

Prkosno je napokon pristala pa sa svojom drugaricom ode u svoju sobu. Knez i njegovi
ljudi stadoe vijeati. Danijel je odluan da se bije, a s njim i Petar Pan, kao i druga
gospoda. Jedino knez sve vise gubi odlunost. Hvata ga maloduje. Nikad nije bio
odvie jak na mau. Kad je trebalo izai na megdan, uvijek se rado povlaio. Ali svi
pristaju uz Danijela, dakle, knez uti i eka to e biti.

Iz hodnika dopiru do njih udarci, dok konano hodnikom nisu prodrli glasovi. Petar
Pan, upozori:

- Prodrli su u prvi kat. Sad moramo spremiti gospodi pristojan doek.

Oslukivali su neko vrijeme kako protivnici obilaze od vrata do vrata i konano se

zaustavljaju onkraj praga zatvorene blagovaonice. Ferenczyjev glas zaori hodnikom:

- Pozivam vas, otvorite!

- Gle! - ceri se lakrdija, viui onome pred vratima. - Gospodin Ferenczy je preuzeo
vlast u dvorcu? Je li on kastelan?

- ut e, lakrdijau tko je gospodar opet e glas s one strane.

- Branit emo se do posljednjeg daha oglasi se Danijel.

Uskoro su svi uli Pencingerov glas:

~ 282 ~
 VELIKI SUD

- Otvorite. Zadajem vam rije da se nikome nee nita dogoditi. Mi traimo samo Petra
Pana.

- Dakle ja sam u ovom dvorcu najvanija linost? Ja sam knez? I ovaj dvorac pripada
meni?

Ali njegovim rijeima nitko ne odgovara. Ni oni u blagovaonici, ni oni s druge strane.
uje se druga zapovijed Franje Ferenczyja:

- Predajte nam samo Petra Pana, drugo nita ne traimo.

Jo se nisu pravo ni snali, kad knez uhvati zasun na vratima i odgurne ga. Spazivi to
lakrdija, dobaci podrugljivo:

- Izvrsno, knee. Vi ste dostojan gospodar svojeg kastelana.

I ve su barun Ferenczy i Draeni stupili u blagovaonicu. Iza njih ulaze Luci,

Mladeni i jo dva vojnika. Petar Pan je stao iza stola s golim maem u ruci. Barun se
pokloni knezu:

- Dobro ste uinili, gospodine knee, da ne zatiujete ovog izdajicu.

- Koga sam izdao? pita Petar Pan.

- Izdali ste kralja, jer ste zarobljenog djeaka odnijeli iz dvora u vrei.

- Gle, vi mislite da je djeak pljeva kao vi?

- Doite ovamo. Petar Pan, predajte se pozivlju ga oni.

- U ovom drutvu svi su kukavice, samo dvorska budala je junak jer se ne predaje.

Zamahne maem i eka navalu.

- Lakrdijau, izdao si prijestolje, podmetnut emo dakle mjesto noge tvoju glavu.

- Prijestolje ima etiri noge, dakle treba ravno etiri glave da se prijestolje ne skotrlja.

- Nai emo i etrdeset.

- To je previe, zaljuljat e se prijestolje kad ga postavite na tako velik broj glava. Ali
gospodo, moj ma eka.

- Ma lupea neemo dotai veli Ferenczy i okrene se prema svojim vojnicima: -

Udarite!

- Ubojice aljete da se tuku mjesto vas? Izabrali ste dostojne zamjenike.

I Petar Pan udara i odbija napadaj protivnika. Videi gospoda da njihovi ljudi nisu ni
izdaleka dorasli vjetini Petra Pana, trgoe maeve.

~ 283 ~
 VELIKI SUD

- Gle, cijela ova rulja nala se nasuprot jednom jedinom potenom ovjeku vikne
Petar Pan. Ne bi li gospoda pozvala u pomo jo kojeg razbojnika da vas bude vie?

Petar Pan zatitio se leima izmeu stijene i stola. Videi ga u pogibelji, Danijel vikne:

- Gospodo, ovo uistinu nalikuje na ubistvo, a ne na borbu.

I knez se sada preplai za svojeg lakrdijaa i zapovijeda:

- Ne smijete dirati u njegov ivot.

- Ne branite, knee, urotnika! veli barun.

I videi kako se Petar Pan estoko brani, priapne neto svojem vojniku. Zatim se
ovjek baci pod stol i korice maa gurne pod noge Petru Panu. On se spotakne i
posrne.

Kastelanovi ljudi bace se na njega i zaas ga sveu.

On se vie ne brani, naprotiv stade se smijati, klanjati kliui:

- Protiv razbojnika ni forinte. Uzalud vam muka.

- Ipak ima neto vikne Pencinger sav sretan to ima u rukama lakrdijaa.

- Da, ima jedna dragocjenost, a to sam ja, gospodine barune. Samo to vi tu

dragocjenost ne moete unoviti, ona pripada kralju.

- Njegovo velianstvo mora se odrei te dragocjenosti, jer emo je malo objesiti na ures
ovom dvorcu veli Draeni.

Petar Pan se okrene i podrugljivo naglasi:

- teta. U ovom dvorcu nisu zasluili ovakav ures. Ali dopustite mi da zapitam lijepog
mladia: tko ste vi? Do danas nisam imao sree vidjeti vau trubadursku ljepotu u
ovom dvorcu.

- Gle, taj bi drznik htio da mu se prikaem? prezirno e Draeni i odreuje dalje:

- Vodite lakrdijaa u tamnicu.

- Sutra u zoru bit e podignuta vjeala doda Pencinger zlurado.

Lakrdija se okrene prema knezu koji preplaen zuri preda se, a zatim se nakloni
ostaloj gospodi:

- Pozivam vas, knee, i vas gospodo, na ovu dvorsku sveanost.

I s najveim prijezirom oine ih redom pa ode u hodnik. Ali tamo je stajao Stjepko i
zakri im put. Petar Pan se smije:

~ 284 ~
 VELIKI SUD

- Gledajte, pomahnitali su od enje za mojom glavom.

- Gospodine barune, u mojoj prisutnosti ne elim vidjeti tolike nepravde upozorava

Stjepko kastelana.

- Izvolite se obratiti onim plemiima tamo, sada oni vladaju dvorcem.

Ali ni Ferenczy, ni Draeni nisu smatrali za potrebno obazreti se na mladog sveenika

i vode kneza u njegovu spavaonicu. Tamo ga proglase zarobljenikom.

Zablenuo se, zinuo a onda kriknuo, ali prekasno prosvjeduje. Oni su zatvorili vrata i
postavili strae.

S hodnika, meutim, vode Petra Pana u tamnicu dok je barun ostao sa Stjepkom.
Ovajs e estoko zalae za Petra Pana:

- Nisam slutio akve se stvari dogaaju u dvorcu kraljeva neaka. Podii u optubu
ako ovoga ovjeka objesite.

- Najprije u dokazati asnom gospodinu ispriava se barun.

- Ne moete mi niim dokazati da bi takva osuda bila pravedna.

- Tamo su neaci vladajuih dravnika. Oni tvrde da je lakrdija iznio iz dvorca

kraljeva zarobljenika.

- Morate to dokazati. Ja sam bio prisutan i nee biti dobro podignem li svoj prosvjed i
svoju rije. Recite gospodi da elim o tome i s njima razgovarati.

- Dobro, idem isporuiti vau poruku.

I brzo sie u prizemlje gdje ga eka Ferenczy.

- Vidite kolike neprilike od toga rimskog poslanika veli barun.

- Nema se ni u ta mijeati - okosi se Ferenczy.

- On e podii optubu protiv osude Petra Pana. A sam rimski poslanik priznao mi je
da je Petar Pan zadojen mrnjom prema meni. Sad ga, eto, eli spasiti i hoe da govori
s vama dvojicom.

Ferenczy estoko zanijee glavom:

- Ni briga vas, barune. Za Petra Pana nee vas nitko traiti rauna, a onaj gore neka
govori to ga je volja. Nemam ga kad sluati. Kneza sam zatvorio u spavaonicu i pred
njegova vrata postavio strau. Ne smije se udaljiti iz sobe.

Dok oni razgovaraju o tome, Draeni ih prekida:

- Sad predbjeno nisam ovdje potreban. Idem u pohode upanu Berislaviu.

~ 285 ~
 VELIKI SUD

To ponovo izazivlje, nezadovoljstvo. Ferenczy se stalno protivi njegovu odlasku:

- Ne moe nas sada ostaviti, kad moramo Gordanu prisiliti na priznanje i otii po
kraljevia. Netko mora ostati ovdje na strai zbog kneza i provesti osudu nad Petrom
Panom.

- Do tada u se vratiti. Nizato na svijetu ne kanim napustiti tu djevojku.

- Njoj za volju uzet e ono drugo lice izdajice, a nas ostaviti.

- Obratno. Sluaj, Franjo. elim nastaviti ono to sam radio dok me Kuevi nije
razotkrio. Opet u se prikazati hrvatskim junakom njihovim pristaom.

- Ne, dragi moj, ako ti to dopustimo, ti e varati nas.

- Neu, Franjo.

- Hoe jer si lud za tom djevojkom. Upamti to li velim: podlei e njenim arima i bit
e izdajica Maara kao to si bio izdajica Hrvata. Zahvatila te strast prema djevojci.
Ne moe se otkinuti. Past e joj naruaj i svreno je s nama.

- Tvoje sumnje su nepravedne. Vidjet e.

- Draeniu, ako sada ode, vie se nee vratiti onakav kakav si bio dosad. Izigravat
e crvenog oklopnika pred nama. Ve si napola u svojoj dui njihov

- Po emu to sudi?

- Od juer do danas sasvim si se promijenio. itave noi nisi spavao jer su ti rekli da
ona ide u samostan. Od nje se vie nee vratili, ili bar ne onakav kakav si sada.

- Dokazat u ti koliko se vara. Ali ne zadravaj me. Moram ii.

I ostavi sobu.

Ferenczy i Pencinger gledali su za njim kako se bacio na konja i sa svojim brojnim

momcima ostavio dvorac.

Barun je utio, a Ferenczy slegne ramenima.

- Nisle ga smjeli pustiti - veli barun.

- Taj je mladi izgubljen. Njegov je znaaj prava smjesa dvolinosti. Od njega nikad
ovjeka ni za nas, ni za nae protivnike. A sad valja izdati zapovijedi i straama i
sluinadi. Nitko ne smije sluati kneza, ve samo mene i vas.

- I goste bi trebalo baciti napolje. Sutra u zoru sve emo otpraviti odavde. Pobrinut u
se za to.

- A rimski poslanik?

~ 286 ~
 VELIKI SUD

- S njim u obraunati ja, a obraunat u ujedno i s Gordanom.

~ 287 ~
 VELIKI SUD

IZDAJICA MOLI
Svi se ure s poslom u upanovu dvorcu. Svi su alosni, zaplakani, kao da nekome
spremam sprovod. Barem tako svatko od njih osjea.

"Srea je u trula u naoj kui" - veli upanova sestra dok sprema Vileni sveanj, a po
njemu teku suze. I drugima se tako ini. A najvie Vileni. Potitena sjedi u svojoj sobi i
eka sutranji dan kad e napokon krenuti iz svojeg doma.

Jo nedavno bio joj je dom prepun vedrine i nade u budunost, a sada je njena sreu
legla na odar, ostavila je samu i jedini put u ivotu vodi je u samostansku tiinu i
samou.

Na hodniku neobino se strala sluinad i stala glasno uzdisati, tiho zapomagati. To

primora djevojku da otvori vrata.

Spazi svoju tetku blijedu, prestraenu, kako dolazi k njoj:

- Dijete moje, to e opet biti s tobom? Eno gledaj.

Iza ograde dvorca brojna eta koju vodi Slavimir Draeni. Ba su stali pred dvorac. On
zatrai od upanovih slugu da mu otvore.

Pritrali upanovoj sestri da pitaju. Brat nije kod kue, a ona ne zna to bi rekla i samo
se krsti i uzdie. Ali Vilena je dala zapovijed sluzi:

- Pustite ga da ue. Ionako bi silom prodro kad bismo mu htjeli zakriti put.

- Doao se osvetiti, to bi drugo, a oca nema kod kue - uzdie tetka.

- Doi e. Sigurno su ljudi ve spazili Draenievu etu i otrali na opinu.

- Dolazi ravno k trijemu.

- Ako zatrai oca rei emo da je odsutan. Ako pak eli govoriti sa mnom, neu odbiti.
Ne smijem razdraiti njegovu ud. A vi, tetko, brzo aljite po oca na opinu.

Vratila se u sobu i eka, a tetka stoji na trijemu.

Draeni se uspne k njoj, pozdravi je i zamoli da uzmogne razgovarati s Vilenom.

Gospoa mu pokae vrata njene sobe.

Pokucao je na vrata i smjerno ulazi pozdravivi Vilenu.

Ona sjedi nepomina, samo pogleda k njemu.

~ 288 ~
 VELIKI SUD

askom mladi utei promatra svoju bivu zarunicu. ini mu se da je svijetlomodro

odijelo progutalo jedrinu njene pojave i jo vie istaklo bljedilo lica to je vazda bio
vian gledati, plavetnilo njenih oiju zamaglilo se dubokom tugom.

Zbog njega se ovako promijenila. Samo zbog njega. To mu prua nadu i sigurnost.

Pribliio se nekoliko koraaja, ali kad se povukla kao u obranu, stao je.

- Pobjegao sam iz vaeg dvorca s uvjerenjem da e moj korak stei u srcu odobravanje.
A bojao sam se da e me sivi oklopnik nekud odvesti vrlo daleko gdje vas nikad ne bih
vidio.

Ni sada nee da mu odgovori. Odluila je sluati i utjeti. Uznemirena je nasuprot

mladom ovjeku koji je znao toliko govoriti o svojoj velikoj ljubavi prema njoj, a ona je
u njemu nazrijevala uzornog mladia i slavnog junaka. A sad se mora stidjeti.

Nerazjanjivi osjeaji trzaju njome, ali izraz lica joj je tvrd i hladan.

On nastavi sve toplijim glasom.

- Morao sam bjeati jer nisam naao u vas ni trunka osjeaja, ak ni smilovanja.
Morao sam bjeati da uzmognem opet doi k vama.

Njegove rijei sve je vie uznemiruju. to zapravo kani? Ipak mu ne odgovara niti ga
to pita.

- Vi ste me, Vilena, pred svim plemiima ovog kraja odbili, otjerali, raskinuli veze koje
su jedini uvjet mojoj ivotnoj srei.

Nastoji da bude mirna i niim ne pokazuje da joj njegove rije prouzrokuju uzbuenje.

- Vileno, ja vas ljubim neizmjerno. Ne mogu ivjeti ako mi ne budete ena.

Sad je osloboena straha. Izrekao je to hoe i ta izvjesnost osokoli je, i ve zadobiva

sigurnost. Sabrano ustane.

- Gospodine Draeniu. to sam jednom rekla, to ne poriem.

- Moram vas podsjetiti, Vileno: vi pripadate meni i nitko vas ne moe otkinuti od mene.
Ni vi sami ne biste to mogli, jer ne smijete.

Ona digne pogled k njemu i pita:

- Tko mi moe braniti?

- Ono bie koje lei u grobu.

Otro je naglasio te rijei i ona se trgne. Ne zna zapravo na to niani.

~ 289 ~
 VELIKI SUD

- Zaboravili ste to je bilo na granici Bosne, u hrvatskom taboru, prije nego to su oni
drugi poli na bojite. Tamo ste dopratili svog ujaka. Jednog popodneva sjedili ste na
klupi pred banovim atorom. Razotkrio sam vam svoje srce, zaprosio vas i vi ste
pristali. U oima vam je bila srea.

Spustila je vjee kao od stida, ili od muke, ili od bola to se morala sjeati tog asa.

On nemilosrdno nastavlja:

- Tada sam vas jo jednom zapitao: hoete li odrati svoju rije i nikad me neete
ostaviti? Vi ste to obeali.

- Da, tada sam obeala.

- Jo vie: zakleli ste se, zakleli ste se na grob svoje majke.

Izrekavi te rijei, zauti i gleda joj izazovno u oi. Kakav je dojam proizveo u njenoj
dui? U licu i u oima odraava se sjeanje na zakletvu. I kao da je podilazi neka
zebnja, a on brzo nastavi da iskoristi taj as:

- Kad smo se vratili, ovdje u dvorcu jo jednom sam vas pitao i zatraio da obnovite
svoju zakletvu. I opet ste se zakleli na grob svoje majke.

Dua joj zadre. asomice je obuzme bespomonost. Ali samo trenutno se osjea
nesigurnom, jer ubrzo digne glavu i odvano progovori:

- Moji putovi zovu me u samostan.

Draeni se priblii jo jedan korak, prua ruku i snizi glas:

- Znam to sam uinio. Izdajica sam svojeg naroda, ali uj me: oni u Budimu, dok su
ivi nikad nee napustiti svoj cilj da Hrvate podjarme sebi da ih pretvore u Maare. To
e oni pokuati, bio ja s njima ili protiv njih. Svako e nepravedno sredstvo iskoristiti
da napadaju i krnje hrvatske slobotine. Zamisli: ako sam tu ja, neak tako monog
ovjeka i ako ja zadrim Budim u bujici njihovih prohtjeva, ako ja uhvatim ruke koje
su se pruile za slobodama tvojeg naroda i tako sve popravim?

- Tko e vam to vjerovati?

- Ti, Vileno. Ti mi mora vjerovati jer me ljubi. Ako si me uistinu ljubila, onda moj
grijeh nije mogao u tvojem srcu poharati ljubav preko noi.

Obuzela ga drhtavica i svu mu duu razlije elja daje ponovo osvoji, stekne njeno srce.
Osjea da bi mogao za nju, za njenu ljubav istinski okrenuti ljubav Budimu i initi sve
to bi ona htjela. Ne moe joj zaviriti u oi jer je spustila pogled i uti, ali u toj utnji
bude se u njemu vreli osjeaji. Sav je omamljen i samo se teko uzdrava da je ne
obuhvati. Ali ona uti, a njega salijeu hitre misli kipue mladosti: "Izdajica i ovako i
onako. Izdajica prema narodu oca kao i prema narodu majke. Pa kad sam dosad bio
izdajica narodu svojeg oca, onda je svejedno ako odsad budem izdajica narodu svoje

~ 290 ~
 VELIKI SUD

majke kad za ucjenu dobivam mramorno tijelo to ga skriva modra haljina i samo na
izresku oko vrata doputa naslutiti bjelinu puti to izaziva moje elje. Izdajica za
ucjenu modrine tih oiju. Za dodir punih mekanih usana. Pristao ja uz oca, izdajica
sam Maara, pristao uz majku, izdajica sam Hrvata. Nema meni ravnog puta koji zovu
potenje. Idem sada k Vileni, k narodu njezine krvi koji je dao na svijet nju! Idem!"

Kao munja prelazi drhtaj njegovim biem. Da prepusti ovu divnu ljepotu kome
drugome? Ne daje ni samostanskim zidinama. Ni za sva izdajstva. Zato sada ne bi
izdao Budim? I sto Budima i stotinu ujaka izdao bi za jedan zagrljaj, za jedan asak
poinka na ovim njenim netaknutim grudima. Preputa se valovima strasne mladosti
u kojoj se s ironinim smijekom topi sve to je obeao Ferenczyju. Neodoljiva
bezumna elja baci ga k njoj na koljena.

Obuhvati je oko pasa. Njene su ruke ve na strai da se brane. Ali su nemone, jer je
on pao na koljena, estoku je dri i vapije drui s tolikim zanosom da ne moe
nikako sumnjati u istinitost onoga to govori.

- Ostavit u Budim, Vileno, zbog tebe, za tebe i sluit u tvojem narodu. Sluit u
hrvatskom saboru. Hrvatima u odsad predati sve svoje snage. Istinski. Kunem se.
Zaklet u se sto puta kako god hoe. Sad tek vidim koliko sam tvoj. Uzmi, Vileno,
mene i moj ivot hrvatskom narodu.

U njoj nita nije zadrhtalo. Ovaj mladi lebdio je pred njom u slici zamiljenog heroja,
osloboditelja. Kad je pao s pijedestala heroja, iluzija se rasprila.

Ne moe je vie nikako obnoviti, nikako iznova zamisliti. Pali heroj ne moe se vie
popeti gore. Zaprljan je, razderan, kukavan. Nije vie ponosit, nedostiiv, obasjan
suncem. Vie ne ivi u sanjama u kojima ga je ona zamislila, iskitila i postavila na
pijedestal svojih djevojakih enji. Nestao je onaj Draeni i sada ga vie ne moe
trpjeti.

Ve idueg asa zna i zato. Dok ona uti i trai u sebi i oko sebe rasprene iluzije,
zaveden njenom utnjom, on gaji nade i hoe da je jo vie uvjeri i stvarno dokae svoja
obeanja pa nastavlja, hvatajui je oko struka.

- uj tajnu, Vileno. U Budimu su zamislili da mene uine banovim zamjenikom dok je

ban na bojitu. Htjeli su da ja izvrim ono to kane protiv svih slobotina hrvatskog
naroda. Sada u meni nastupa golemi preokret. Od asa, kad sam spoznao izdaju, evo
to ti priseem: "Prevarit u Budim. Sloit u se s prijateljima tvojeg oca i bana. Varat
u Budim, varati ih tajno i dok se pouzdavaju u mene, sluit u samo Hrvatima."

Govori sve upornije, strastvenije, uvjerljivije i toplije. U njenoj dui biva sve studenije.

Zamalo osjea prema onome to joj on prikazuje odvratnost i gaenje. I zagleda mu se

u tamne zapaljene oi:

- Dakle, novo izdajstvo? Opet varanje. Podmuklo varanje.

~ 291 ~
 VELIKI SUD

- Ali sad e to biti upereno protiv neprijatelja tvojeg naroda, a to je veliki dobitak za
Hrvate ako im se ja pridruim. Shvaa li to?

Ne shvaa. Ona se istrgne iz njegovih ruku, povue se s nekom grozom kao da su te

dvije ruke dvije zmije otrovnice.

- Gadi mi se sve to. Izdajstvo, licemjerstvo, podmuklost. Sad ovamo, sad onamo. Ne, to
se vie ne da sluati. To se vie ne da gledati. Ni zamisliti ne mogu da provodim takav
ivot.

Nikako ne moe osjetiti da bi mogla to podnijeti pa i uz cijenu da on ispuni svoje rijei.

Sada vie ne.

- Vileno, bit e ena visokog dostojanstvenika, a danas-sutra i banica. Mene mogu

uiniti banom, samo mene, jer ja sam ovdje roen i po ocu pripadam ovamo.
Razumije li to? A ti e biti prva ena u ovom kraljevstvu. Prva iza kraljice. Obasut u
te sjajem, bogatstvom, sunanim ljepotama. Nijedna kraljica nee ti biti ravna. Pred
tvojom e koijom jahati stotinu momaka sa zlatnim titovima. etiri bijelca u zlatnoj
ormi s grimiznim pokrivalom vozit e koiju, svu ureenu zlatom i barunom. Dragulji
e sjati na tvojoj plavoj kosi kao zvijezde na plavom nebu. Biserne ogrlice grlit e tvoj
bijeli vrat, a ja u kleati pred tobom kao pa pred kraljicom.

Prislonila se na zid i sklopila oi od nekog tajnog uasa.

to to on radi sada?

Rijeima joj slika divnu sliku sjaja, ljepote, bogatstva, sve ono to ve od djetinjstva
plovi njenom matom. Bogatstvo, sjaj, ljepota oko nje, dvorac s viseim vrtovima, sva u
haljinama od zlatnog brokata, okruena kraljevskom pratnjom. Kao daleka i arobna
slika njene budunosti lebdjele su te sanje pred njenom duom.

A sada, kad joj prilaze arobne slike u sjaju zbilje, hvata je ledeni osjeaj. Ne dri vie
tu sliku u ruci junaka njene zamisli, ve netko drugi ili bolje, neto drugo to nije
ovjek, ve neka jezovita neman. Neman, izdajica.

Od onog asa, kad je pred njom leao u prahu izdajstva, ne moe ona s Draenia
skinuti grdni oblik neke grdobe. On se opet pribliava da je uhvati za ruke i obaspe
rijeima, ali djevojka se povue s osjeajem zgraanja i vikne:

- Izdajica ostaje izdajica. Neman strahovita.

- Neman? - vikne on. - Dakle, i ti me smatra onom nemani, mene koji hoe da slui
tvojem narodu?

- Ne moe izdajica poteno sluili nikome. Umro je ovjek i postao neman, bezlina,
beznaajna, svemu na svijetu odvratna.

Tog asa sjeti se rijei to je uo iz usta onog momka pred dvorcem u umi kad mu je
ogrebenu nogu omotao travom. Bijes sine iz njegove due:

~ 292 ~
 VELIKI SUD

- Dakle, i ti vjeruje u priu to ju je priala Kuevika pred crkvom? Je li tako?

- Da, vjerujem. Zatvorite oi, zavirite u svoju duu, u sve to se dogodilo. Ukazat e
vam se vai ini u najgadljivijim oblicima nekih nakaza od kojih ovjek zebe. Ima li na
svijetu ovjek koji bi mogao vama pokloniti malo vjere? Tko bi mogao vjerovati i
prihvatiti vau slubu? Sve to izreknu vaa usta, sve to uine vae ruke, nosi ig
izdajstva, zadah podmuklosti, gnjiloe, dvolinosti.

- Dvolinost? Dakle vi velite da sam dvolian?

Ali zauti. Sjetio se Ferenczyjevih rijei, a ona upadne.

- Ne znam tko vam je to jo rekao, osim mene, ali svakako je izrekao ono to je mogao
na vama opaziti.

Stoji posred sobe, blijed i zadahtan, i zuri u nju. ini mu se da je strahovito daleko od
nje. Do kraja svog ivota nee moi prevaliti tu strahovitu udaljenost i gotovo oajno
vikne za njom u tu beskrajnu daljinu:

- Vileno. Vileno, ne uskraujte mi ruku, hou da se dignem. Hou do vas, do vaeg

srca do ljubavi, do svega onoga to vi ljubite.

U sobi je tiho. Djevojka kao da silazi u sebe i trai svojom duom negdje u dnu ima li
tamo kakvo zaklonite za njega. Hoe li se nai barem malo vjere?

Toliko je uzbuena, prestraena i toliko ojaena onim to joj on nudi da ne nalazi nita
i ne vidi nita, ve samo pojavu po kojoj je pala tua sramote, samo pojavu koja je svim
podmuklostima ovoga svijeta izobliila svoj lik. I njoj se ini da on uope nema due ni
srca. Sve je samo movara, kaljua od koje se grozi.

"to je to s njom.?" pita sam sebe i osjea da ne moe izai iz ove sobe dok nema njene
privole

"Milom ili silom, svejedno. Ona e biti moja!"

- Vileno, velim vam, ne izlazim iz ove sobe, iz ovog dvorca, dok mi ne pruite ruku i ne
obeate da ete biti moja ena. Bolesni ste. Priom vas je otrovala suluda starica
Probudite se. Pogledajte mi u oi i vjerujte mi. Na to da vam se zakunem? Recite: na
to?

- Ne kunite se da ne poinite jo vei grijeh.

- Klet u se i zakleti i nebo i zemlju za vas, sve za vas.

Iz njega suklja plamen odluke nepoputanja.

Ona mu nije dospjela odgovoriti jer su se otvorila vrata. Rumen od ljutine ulazi upan
Berislavi, a iza njega kanonik Benko. U tren oka poleti Vilena svome ocu i ogrli ga.
Sad se osjea spaenom.

~ 293 ~
 VELIKI SUD

Kanonik stoji na pragu i zagleda se strogo u Draenia. Ovaj ne veli nita, odvie je
uzbuen, gotovo omamljen, sav je preplavljen osjeajima bijesa i strasne ljubavi i
mukom odbijenog prosca.

Kanonik Benko zatvori vrata. upan Berislavi njeno posjedne svoju ker u naslonja
i okrene se k Draeniu:

- Nakon svega to se dogodilo vi ste imali obraza doi pod moj krov?

- Ljubav nema obraza, gospodine upane.

- Vaa ljubav uistinu nema nikakva obraza jer vi ljubite sam izdajstvo.

- Danas ljubim samo vau ker.

- Zabranjujem vam gospodine, spomenuti njeno ime. Udaljite se ispod ovoga krova.

- Prije ne mogu otii dok me ne sasluate.

- Ne mogu i neu.

- Dopustite da ja sasluam ovog mladia u vae ime - ponudi kanonik. - Neka ne kae
da ga nismo htjeli uti.

- Molim vas, preasni, iskaite mi tu ljubav.

upan se uputi iz sobe i povede Vilenu, ali Draeni ih zaustavi:

- Molim samo as ostanite ovdje: ovog asa ostavit u ovaj dom ako mi preasni
gospodin odgovori na jedno pitanje.

- Dobro, pristajem, ali uz uvjet da odrite rije.

- Tko nema asti, ne moe imati ni rijei - upadne upan.

- Ipak, dopustite, prijatelju moj - okrene se kanonik Berislaviu - dopustite da mu

vjerujem i da mu odgovorim na ono to me eli pitati.

I Vilena i otac ostali su u kutu sobe, drei se za ruke, i ekaju. Draeni se okrenuo
kanoniku ije ga oi gledaju mirno, ozbiljno i pozorno. Mladi jedva dolazi do rijei.
Blijed je, teko svladava drhtanje, dok napokon povieno ne upita:

- Preasni gospodine, kad se netko zakune, mora li odrati zakletvu?

- Ako se poteno i pravedno zakleo, mora, naravno.

- Ako je zakletvu pregazio, ne poini li grijeh?

- Naravno da ini.

Hitro se okrene prema Vileni i pokae prstom:

~ 294 ~
 VELIKI SUD

- Evo vam bogobojazne djevice. Ona je poloila prisegu i hoe da je pregazi.

Preasni kanonik pogleda Vilenu pitajui. Njezin otac zuri u nju sa strahom dok
Draeni trijumfirajui opet okrene glavu kanoniku:

- Preasni gospodine, kad sam uprosio u hrvatskom taboru prvi put gospoicu Vilenu,
ona je pristala da mi bude ena i na to poloila zakletvu.

Draeni baci pogled k djevojci pa opet brzo nastavlja da ga ne prekinu:

- U ovom dvorcu ponovo sam je pitao hoe li biti moja i moe li se zakleti. Ona se
zaklela. Preasni gospodine, zaklela se na grob svoje majke da e biti moja.

Jako, snano upanovo tijelo zadrhtalo je. Uas ga spopada i uhvati se rukom za elo
jer mu je krv udarila u sljepoonice. Kanonik je miran.

Draeni ponovo promatra crkvenog dostojanstvenika i pita:

- Moe li i smije li ona prekriti zakletvu, a da ne sagrijei smrtno?

Njegov odgovor ekaju sa zebnjom i strahom u dui i Vilena i Otac, a Draeni s

trijumfatorskim osjeajem svoje pobjede.

Mirno sloi kanonik ruke unakrst i gleda u oi mladom ovjeku.

- Velite da se zaklela kad ste je zaprosili?

- Da, preasni gospodine. To je bilo u hrvatskom taboru na granici.

- Ba kad ste vi zamolili bana neka vam dopusti sabrati pet stotina momaka da doete
u pomo braniti hrvatsku domovinu? Je li tako?

- Jest, bilo je tako, preasni gospodine.

- A kad vam te zaklinjala ovdje, pod ovim krovom?

- Upravo tada kad smo zakljuili da se odmah vjenamo, a nakon toga u otii na
bojno polje.

Kanonikova suhonjava pojava uspravi se. Svi oekuju njegov sud kao odluku sudbine.
Mirnim, ozbiljnim glasom kanonik uzree:

- Ova djevojka poloila je zakletvu upravo tada kad ste se vi spremali otii u obranu
njene domovine protiv Turina. Ona se zaklela istim srcem.

- I u potpunoj svijesti. - veli Draeni.

- Vilena je poloila prisegu junaku koji se sprema na bojite za domovinu, za ast, za

svoj obraz. Ona je poloila prisegu junaku, a ne izdajici.

Svi su zatreptali od kanonikove rijei koja zvui kao osuda:

~ 295 ~
 VELIKI SUD

- Izvrenje zakletve koju je izrekla i poloila pred junaka moe traiti samo junak. Ali
obeaeni izdajica ne moe traiti da ona iskupi prisegu poloenu junaku ili, bolje,
ovjeku kojeg je smatrala asnim i vrijednim.

- Tako je, preasni - vikne Vilena. - Junaku, onome koji je imao da brani, oslobodi na
dom i vrati se obasjan pobjedom. Njemu sam prisegla, samo njemu.

- Izdajica, dakle, ne moe traiti da njemu izruite svoju ruku koju ste obeali junaku.

Nekoliko trenutaka Draeni ne moe progovoriti. Usne su mu isto tako blijede kao i
ovratnik ljubiaste odore. Bez rijei je i bez daha. Kanonik ga blago podsjeti:

- Obeali ste nakon mojeg odgovora ostaviti ovaj dvorac. Nadam se da ete odrati rije.

U mladievim oima bljesne stotinu plamenova. Samo kimne glavom i ne osvrnuvi se,
pokroi.

estoko su zveale njegove mamuze od bijesnih koraka kojima je krenuo k vratima,

preao trijem, spustio se stepenicama u vrt.

Kanonik s prozora navijesti svojem kuedomainu:

- Uzjahao je konja i kree natrag. Vraa se u Lukavac. Time je stvar svrena. Sad
moete biti mirni.

Vilena im je ispripovijedila doslovce razgovor s Draeniem. upan slua s gnjevom, a

kanonik s potpunim mirom i na kraju primijeti:

- Kuao vas je osvojiti bogatstvom i sjajem, a ne zna jadnik kakva je Berislavieva krv.
Sad je iscrpao sve i napokon uvidio uzaludan trud. Neka ide. Mi emo vas sutra
otpratiti u samostan.

~ 296 ~
 VELIKI SUD

NEOEKIVANI GOST
im su Franjo Ferenczy i Pencinger zagospodarili dvorcem i knezom, smjesta su
napisali pismo svojem gospodaru u Budimu Verboczyju i javili mu: "Najzad smo nali
opravdanje da kraljeva ljubimca zarobimo i njegova imanja predamo vaem tutorstvu.
Svakog asa moemo posvjedoiti da se knez u pijanstvu drui s urotnicima. Svojeg
lakrdijaa poslao je u slubu Hrvata, cime je ugrozio kraljevsko prijestolje. Bili smo
prisiljeni njegovu pouzdaniku Petru Panu suditi da kneza otmemo njegovu pogubnom
utjecaju.

- A sad nam preostaje samo da skinemo glavu Petru Panu - veli Pencinger onda su
nam ruke slobodne. Sutra idemo s Draeniem na plemike povelje. Ako su ih
Turopoljci sakrili, spalit emo itav kraj i pretvoriti sve u prah i pepeo.

- Ako se Draeni ne vrati, uzimam vodstvo za taj pohod ja - odlui Ferenczy.

- Premalo poznajete Draenia, gospodine Ferenczy. Njegova elja za bogatstvom barem

je tolika kao i strast prema Vileni. Dakle, posve mirno oekujem njegov povratak.

- ekajte, gospodine barune. Ja sam mlad i znam to znai strast.

- Ja se jo vrlo dobro sjeam toga - nasmije se Pencinger - a sada me ostavite s

Gordaninim kastelanom.

- I taj glavinja u okovima strasti prema gospodarici.

- I zato e od nje izmamiti tajnu kraljevieva boravita.

- Barune, vjerujete li da on ne zna gdje se nalazi kraljevi? Kad vlastelini kriju svoje
tajne prema svojim kastelanima?

- Ve odavno sumnjam da ne bi znao ono to ona taji, ali ovo je prevelika stvar da bi je
njemu povjerili. Ba u sada protiv njega izbaciti zamku. Naredio sam da ga zovu pa
naas iziite.

Barun nije dugo ekao Gordanina kastelana. Ponudio mu je stolicu i ravnoduno

primijeti:

- Po odredbi mojih gospodara preuzeo sam vlast nad ovim dvorcem. Ujedno su mi
zapovijedili da vau gospodaricu aljem u Budim, a vas u Medvedgrad.

- Zato nju u Budim?

- Skriva takmaca na prijestolje kraljevu sinu, dakle, optuena je zbog veleizdaje. Ne

mogu joj pomoi, osim ako izree onih nekoliko rijei to se od nje trai.

~ 297 ~
 VELIKI SUD

Mladeni je duboko poraen. Gordanu e otpremiti u Budim, a njega u Medvedgrad?

To ne moe podnijeti. To ne moe i nee dopustiti. I odmah zamoli baruna:

- Dopustite im da s njom govorim posljednji put. Htio sam juer s njome govoriti, ali
sam naao zatvorena vrata. Sad ste prodrli u dvorac i put mi je otvoren.

- Ako ba hoete, moete govoriti, ali ona nee nita odati, dakle mora putovati u
Budim. Tamo e odgovarati za svoje veze s urotnicima.

- Ako vam ipak oznai skrovite kraljevia Ivana?

- Onda nema svrhe da je vodim u Ugarsku, a vama sam zapravo obeao nagradu.
Naravno, samo ako mi uzmognete dati tone podatke.

- Jo danas ete, barune, znati to elite. Kada mogu k njoj?

- im padne mrak - veli barun - da vas ne opazi taj rimski poslanik. Uvucite se k njoj
neopaeno, tiho.

Mladeni ode u drugo dvorite da prieka no i smisli to e gvoriti s Gordanom, dok

se Ferenczy opet vraa kastelanu Lukavca da bi ugovorili svoje planove. I opet se
osvru na otmicu povelja turopoljskim plemiima to bi imao izvesti Slavimir Draeni.

- Nee se uope vratiti k nama - tvrdi ponovo Ferenczy. - Ve je kasno popodne, a njega
jo nema.

Pencinger se jo uvijek nada u povratak Draenia i stalno tjei mladog plemia. U toj
raspravi nae ih vratar i javlja:

- Na opkope su prispjeli neki stranci, koija sa etveropregom i velika pratnja.

- Reci da knez nije u dvorcu ni kastelan Pencinger - odredi barun i nastavlja raspravu.

Ponovo dolazi straa i javlja:

- Stranci zahtijevaju da se spusti most jer se u koiji nalazi visoka linost iz Budima.

Iznenaeni su obojica, i kastelan i Ferenczy izlaze na kulu da vide tko dolazi. Na

opkopu stoje naoruani momci. Koija je zastrta zavjesama iza kojih netko proviruje,
ali ne mogu iz daljine nita raspoznati.

Na njihovu zapovijed straar zatrubi i zahtijeva od pratnje neka kau koga voze u
koiji. Opet uzvraaju da ne mogu kazati, ve neka knez doe na opkope.

Odluili su da se preko opkopa spusti samo brv i poalje potkastelan neka vidi nije li
kakva zasjeda ili su doista stigli gosti iz Budima.

Kastelan izda odredbe neka brv pade preko vodenih utvrda, dok barun i Ferenczy
promatraju potkastelanov prijelaz preko brvi do koije. Ovaj se zadrao samo asak i
potrao natrag, popeo se k njima za kulu i sav izvan sebe apne:

~ 298 ~
 VELIKI SUD

- U koiji sjedi kralj

- Kakav kralj, glupane! - razbjesni se kastelan.

- Gospodin koji sjedi uza nj u koiji ree mi: '' Ovo je kralj, ali nitko ne smije o tom
doznati!" Evo, tu je kraljevski prsten. Rekli su neka ga predam gospodinu kastelanu.

Ferenczy posegne za kraljevskim prstenom i pogleda baruna pa ree:

- Prsten je kraljev.

Zaueno se promatraju

- Nemogue! - vikne kastelan. - Ne moe kralj stii k nama, a da nas nisu obavijestili o
tome. Dakle, netko prevarom eli u dvorac.

Sili su, vijeali, dok se s opkopa ponovo ne jave glasovi trublje traei ulaz u dvorac.
Sve bunije pozivlju trubai, sve upornije viu na opkopima, dok se Ferenczy napokon
ne odlui da ode na brv i pogleda u lice onome koji se nalazio u koiji.

Plemi se brzo vrati i bane pred kastelana:

- Kralj glavom, preodjeven u velikaa. Poznajem ga kao rode ujaka. to sad?

Zablenuli su se obojica.

- Dolazi nenajavljen, bez kraljevske pratnje? Ferenczy, moda ste prevarili?

- Poznajem mu lice i glas. Pozvao me imenom i rekao neka smjesta pustimo most.

- Kraljev dolazak smuuje mi pamet.

- Taj je dolazak kao udarac iz zasjede.

Obojica su preneraeni, bespomoni.

- Nema druge, on je - spomene Ferenczy. - Kakve nam koristi ako odgonetnemo zato
dolazi i to se tu skriva. Mnogo e nam vie koristiti ako odete gore i otvorite kneza.
Recite mu da smo se alili kad smo zarobili. Dotle u ja postaviti veliki most i zadrati
kralja, samo vi ne uredite s knezom da nas ne optui.

Smutnja, bezglavost zavlada dvorom. Ferenczy ide na opkope izmiljenim izlikama

opravda to jo nisu spustili most. Pencinger pak. gore na kat, otpoalje strau ispred
kneevih vrata, ulazi k njemu i sveca mu javlja:

- Vi ste opet slobodni knee.

To Brandenburga iznenadi. Idiotski ga pogleda. Kastelan mu priblii:

- Odmah u vam razjasniti uzrok mojem postupku.

~ 299 ~
 VELIKI SUD

- Neu nita da sluam.

- Jo samo malo i primit ete neobian posjet kojemu se u snu niste nadali. Vrlo
neobian.

- Posjet? - zablene se on. - Vrlo neobian?

- Juer sam doznao tko dolazi k vama, knee, i odmah sam odluio da vas oslobodim
mrnje jedne uzviene linosti, mrnje koja bi vas teko pogodila.

Knez uini rukom gestu da ne eli nita uti.

- Knee, sluajte me samo asak. Kad je nestao Damir, uvjerio sam se da ste pali
rtvom Gordanine ljepote. Ako to sazna kralj, zamrzit e vas.

- Mene kojeg ljubi kao sina?

- Ali vi ljubite enu koju ljubi kralj. Zar je jednom nije htio uzeti za enu? To zna i
Ferenczy i njegov ujak. Valjda ste i vi o tom uli.

- Mislim: to je bilo tada kad su Vladislava izabrali za kralja, ali danas

- Knee, htio sam vas spasiti da ne poinite u ovom dvorcu takve ine zbog kojih e va
ujak planuti ljubomorom. Vi ste htjeli, knee, Gordanu oteti svojem ujaku, razumijete
li? Morao sam vas zarobiti jer ste htjeli pobjei s Gordanom iz dvorca i pokloniti joj sina
da pristane uz vas iako se za nju otimlje va ujak, kralj.

To ga potpuno zbuni. Odvie mu sporo napreduju misli. U prvi as nitko ne moe

dokuili to to melje kastelan i dok se nastoji domisliti, barun se uri svojom spletkom:

- Sprijeio sam vas da bjeite s Gordanom.

- Glupost. Nisam kanio s njom bjeati. Tko vam je to rekao?

- Rekli su mi to u ovom dvorcu.

- Lau. Nisam to kanio, zato bih bjeao?

- Mene su uvjeravali svi vai prijatelji. Povjerovao sam. Pobojao sam se: da ste to
uinili, nali biste svojieg ujaka kralja nasuprot sebi kao najljubomornijeg suparnika a
mene bi kralj sasjekao od ljutine da sam to dopustio.

- Ostavite mojeg ujaka u Budimu na miru - otresito e knez posve smeten tim
razgovorom

Varate se, knee. kraljeva stara ljubav se probudila.

- Otkud vi to znate?

~ 300 ~
 VELIKI SUD

Od glasnika koji mi je ve juer navijestio da se kralj odluio sastati ovdje s Gordanom

i posjetiti je u njenom dvorcu.

- to vi to meljete, barune?

- Javljam da kralj dolazi kao budimski velika.

Debele kneeve usne ostale su otvorene, oi raskolaene.

Nemono se ogledava na pusto mjesto svojeg lakrdijaa da u njega zatrai pomo. Ali
Petra Pana nema i on osjeti nesigurnost na vlastitim nogama. Boli ga glava od onoga
to mu barun pria.

- Nevjerojatno to zvui, knee, a ipak ete se uvjeriti da ne laem. Kralj se nije htio
najaviti, on ne putuje s vojnicima, ve ih je preodjenuo u obinu velikaku pratnju da
nitko ne bi saznao o njegovu dolasku u ovaj kraj. Njegov glasnik tono zna zato kralj
dolazi. Neprestano je putem ispitivao o Gordaninu dvorcu i zabranio svima da ga
oslovljuju velianstvo. Da vas nisam zarobio, nestali biste s Gordanom, a kad bi kralj
stigao i saznao da ste mu preoteli ljepoticu, jao svima nama.

Ne prosvjeduje, ve gleda u nj staklenim pogledom. Uzalud pokuava da se domisli

emu ga sada obmanjuje varkom o kraljevu dolasku. Jer sve to mu govori o kralju i o
pratnji smatra izmiljotinom. I to mu saopuje:

- Moj ujak ne bi se dao na tako daleko putovanje. Odvie je zabrinut za svoje zdravlje
odvie voli mir i udobnost. I nikad ne bi putovao bez kraljevske vojske.

im je saznao da se lijepa Gordana nalazi sama bez mua u dvorcu, smjesta se

pomladio, prezreo sve nepogode svojeg tijela da se moe tajno s njome sastati.

Poludjeli ste. Zato mi sve to laete, kastelane?

- Govorim istinu. Kralj se ve pribliava dvorcu, uskoro emo ga ugledati svojim oima
i zahvaliti mi to sam vas ouvao da ne izazovete njegovu ljubomoru.

To ipak prevruje mjeru i on ljutito udari u stol i vikne:

- Ne dam se vrarati. Nosite se.

Na vrata je dotrao potkastelan i blijeda lica najavi:

- Plemeniti gospodine, Ferenczy vodi njegovo velianstvo u dvorite moli da siete.

- Evo me. Doite knee, na doek kralja.

Jo uvijek knez vjeruje da protiv njega pletu neku smiljenu spletku pa se ne mie.

- Pogledajte s trijema u dvorite - ponuka ga Pencinger pa ide brzo naprijed da bi ga

osokolio.

~ 301 ~
 VELIKI SUD

Videi kako se barun uri, knez ga slijedi nekoliko koraka, pogle preko ograde i spazi u
plemikoj odori suhu pojavu, duguljasto blijelo lice.

Vrti mu se u glavi, a kastelan mu ape:

- On dolazi tajno, dakle, nisam lagao. to da mu kaem kad pita za Gordanu.

- Ne recite mu ni rijei da se nalazi ovdje - upadne mladi zbunjen, zastraen i pohita

niza stube.

Na dvoritu skine klobuk i duboko se klanja svojem kraljevskom ujaku. Iz duguljastog

lica gledaju dva pospana, mutna oka. Velike tanke blijede usne smijee se:

- uro, jo si pristaliji nego to si bio. Nisu li se ovdje ljepotice pomamile za tobom? Jo

nisi odabrao? - i gleda ga smijeei se.

Brandenburg smatra te rijei nianom na nj i na Gordanu pa mu se zavrtjelo u mozgu

od pomisli to e mu odgovoriti ako ga uistinu zapita za Gordanu. Zar je netko iz ovog
dvorca javio kralju? Nije li to zamka da mu otmu kraljevu milost? I trne od straha jer
nema mogunosti prozrijeti to se dogaa i vjeruje da je kraljev dolazak Pencingerova
spletka. A kralj ga ljubazno gleda:

- udi se to sam se dao na put? Zar ne?

- Ne bih se znao dosjetiti to bi moglo mojeg kraljevskog ujaka nagnati na tako dalek i
neudoban put.

- ena! ena, dragi moj. udit e se jo vie. Jedva ekam da umijem lice svjeom
vodom i svuem ovo teko velikako odijelo. Ima li to estito za veeru, sinko?
Gladan sam.

- Sve e biti, uzvieni ujae - veli knez i vodi ga uza stube, podupirui ga svojim
ramenima.

- Nije mi potrebna tvoja pomo, moj uro. Gle, vrsto sam se uspravio, prizdravio,
ojunaio se. to veli na to?

- Gotov enik - veli Brandenburg.

- Misli, sine moj, da bih se branio kad mi doe ususret ljepotica? ekaj, zinut e od
uda kad se ispovjedim.

Toliko se prepao tog razgovora da brzo skrene na domainske stvari.

- Ukonait u vas, ujae, u mojoj spavaonici dok ne uredimo za vas odaje. Nisam
slutio.

- Svejedno kamo u, samo da to prije sa sebe operem prainu. Ali nitko ne smije
saznati da se na tvojem dvorcu nalazi kralj. Nitko.

~ 302 ~
 VELIKI SUD

- Zbog ega, uzvieni ujae, ta tajnovitost?

- Zbog ene - osmjehne se tajanstveno kralj. - Ali kod veere e doznati vie.

- elim se osloboditi ovog odijela. Hajde, otvori mi svoju spavaonicu - veli kralj okruen
dvojicom svojih slugu.

I odmah se povue s njima u sobu. Kastelan i knez ostali u na hodniku pa se gledaju.

Knez je potpuno uen zbog kraljeva dolaska, njegova nastupa, govora i svojih slutnji.

Toliko se prestraio svega to e doi da nema odvanosti progovoriti. Pencinger sve

prozire i priinja se kao da mu nije ni do ega nego da ugodi kralju i javlja da uri
pobrinuti se za vladarevu veeru. Knez ga uhvati za lakat:

- Sobe u kojima je Gordana moramo sutra prirediti za kralja, ali kamo sad s njom?
Recite brzo, barune?

- Odredite vi sami, knee - ponizno e kastelan, smatrajui se pobjednikom nad svojim

gospodarem.

- Moete li je to prije odvesti u Medvedgrad? - pita knez?

- Ve zapada sunce ali sutra u ranu zoru spreman sam.

- Odmah uinite to i recite joj da e joj tamo biti ljepe i udobnije ali o kralju ne smije
saznati ali nita. On eli ostati svima nepoznat. Dakle, nikome ne kazujte ni rijei.

- Sluam zapovijedi kraljeve i vae pa se urim izdati odredbe za veeru.

Knez odmah potri n blagovaonicu, gdje je barun ve otvorio vrata zarobljenom

Danijelu. Brandenburg nae u sobi ljepoticu Marcelu koja srdito spoitne Danijelu:

- Svaku si rije lagao. Zarobljena ljepotica raspalila ti je krv i zamaglila oi. Zato ne
vidi gdje su vrata moje odaje.

Spazivi kneza, Danijel odahne i pode mu u susret. Barunica se nakloni

Brandenburgu i pila ljubopitno:

- Vaa milost primila je goste?

- Taj gost oito ne nosi vedrine u na dvorac - primijeti Danijel.- Tvoje lice, uro, nije
vedro.

- elim govoriti s tobom

Danijel pogleda barunicu Marcelu. Ukoila se od uvrede i naas sasula na Danijela sav
gnjev odbaene i poniene ljubovce, a onda se okrenula i izila.

Knez odmah prilazi bratiu s rijeima:

~ 303 ~
 VELIKI SUD

- Kralj je stigao!

U prvi as ostaje markgrof nepomian, a onda zasja veseljem:

- To je vie nego srea, uro. Upravo da poludi od predivnog preokreta. A ti? Ne

plee, ne vie od radosti? Spaeni smo.

Mladi knez sjedne, mrko gledajui svojem bratia koji nita ne shvaa

- udan je taj kraljev dolazak. Sam veli: ena ga je dovela ovamo.

- Koja ena?

- Kastelan me podsjea na Vladislavljevu ljubav prema Gordani, a to bi znailo da mi

ujak pada na putove.

Danijel pomno slua dok mu knez saopuje pojedinosti Pencingerove primjedbe i

kraljeve prve rijei kojima je objavio svoj dolazak.

Markgrof sve to slua i pregledava Pencingerove namjere, ali ispituje svojeg bratia:

- Kako e Gordanu skrivati u svojem dvorcu pred svojim ujakom?

- Naravno, to ne mogu, kastelan je mora odvesti u Medvedgrad.

- Zar si opet sklopio savez s Pencingerom? U kojem asu?

- Morao sam. Ali samo zbog Gordane, ona mora otii da je kralj vidi.

- Trai od mene kakvu pomo?

- Traim da ne spomene zarobljenicu pred kraljem kod veere, a kad ona sutra bude
na Medvedgradu, otii u k njoj da mi otkrije kraljevieve boravite. To mi je obeala uz
uvjet da je pustimo na slobodu.

- Bit e pametnije uini li to odmah, a ja sam spreman da je jo veeras otpratim do

njenog dvorca.

- Misli da sam tako lud kako izgledam? Kad mi prokae kraljevia, tek tada u je
zadrati za sebe, dragi moj. Na to ekam godinama. Valjda zna to sam ti rekao onog
dana kad smo je domamili ovamo. Nizato je ne putam iz svojih ruku. Najprije u s
kraljeviem kupiti od kralja bansku ast, a zatim kralju oteti ljepoticu. Jer zbog nje je
stigao.

- Zar je to mogue, uro?

- Zar bi se zbog ega drugog dao na takav put? I sam veli: ena ga je navela na to
putovanje. Vladislav se svojedobno htio oeniti s Gordanom. Razumije li sada? Kako
pred njim zadrati u tajnosti Gordaninu prisutnost?

~ 304 ~
 VELIKI SUD

- Drugi gosti neka ne budu kod veere, naroito Marcela i njezina prijateljica -
savjetuje Danijel.

- Vidi, to je pametno, nitko, osim nas dvojice, Pencingera i Ferenczyja.

- Idem se urediti da kralja pozdravim u estitom odijelu. Jo neto. A Petra Pana nee
izvaditi iz tamnice?

To pitanje zbuni kneza. Donja mu se usna spusti kao uvijek kad bi ga zahvatila briga
iz koje ne nalazi izlaza.

- Da, istina, ali Pencinger strahovito mrzi Petra Pana i kad bih odmah sada traio da ga
pusti na slobodu, ozlovoljio bih ga i moda bi od puke osvete kralju spomenuo
Gordanu, ak bi je doveo kralju. Ne smijem se zamjeriti Pencingeru dok mi ne
pomogne da sretno odvedemo ljepoticu, a kad sve izvri, onda u zatraiti da pusti
lakrdijae.

- Ve su podigli vjeala u sjevernom kutu dvorita. Sutra u zoru vojnici e izvriti

nalog.

- Neu to dopustiti, ne boj se, pobrinut u se, ima jo dosta vremena. Sada moramo
zadrati Pencingerovu dobrodunost. Pouri se. Sasvim si razderao rukavice u bici s
kastelanovim vojnicima.

Danijel se brzo uputi u sobu svojih prijatelja i navijesti im da je stigao odlini gost iz
Budima, roak samog kancelara, ima s knezom vanih dogovora i zato oni ne mogu
prisustvovati veeri. Nisu se nimalo alostili i odluili su provesti veer s dvjema
ljepoticama u igrama na kocke i karte.

U prizemlju su svi na nogama. Sluinad se vrti oko ognjita i sprema veeru. Toi se
najstarije vino, nosi srebrno i zlatno posue da sve bude sjajno opremljeno za otmjenog
velikaa iz Budima.

A gore na straarskoj kuli Franjo Ferenczy oekuje Draenia. Zagleda se daleko

poljanama kojima bi se morao vratiti. A ba sada zbog nenadanog kraljeva dolaska vie
mu je potreban nego ikad pnje.

Vladislava mora odstraniti iz dvorca i vratiti ga u Budim, a tu mu moe biti od pomoi

samo Verboczyjev neak. Ali njemu ni traga.

Siavi u dvorite, Ferenczy nae kastelana Pencingera upravo u asu kad je krenuo u
svoj ured, sav zapuhan od posla.

Obistinit e se moje slutnje, gospodine barune. Draeni pada u kolo Hrvatima.

- estitam na dobitku - podrugljivo e barun. Franjo nije tako ravnoduan i odgovori

ljutito:

~ 305 ~
 VELIKI SUD

- Istina. Hrvati nee dobiti potenjaka, ali mi emo izgubiti svoju roenu hulju, dakle
na se gubitak ne moe mjeriti s dobitkom Hrvata. Osobito sada kad nije toliko
potreban.

- Niste ga trebali pustiti da ide k toj djevojci. Trebali ste ga zatvoriti.

- Tko moe gospodariti neaku tako monog ovjeka kao to je Verboczy? Ni moj ujak
Baka, a on ipak dri itavo kraljevstvo u svojoj ruci. Ali sada ujte: moramo kralja
maknuti s puta.

- Preuzet ete Draenievu zadau u svoje ruke, dakle, emu se uzbuivati zbog njega?

Lice mladog Maara bude mrko, gotovo osorno:

- Meni namjenjujete Draeniev posao? To je gotovo uvredljivo, gospodine barune.

- Ne razumijem ime sam vas uvrijedio.

- Gospodine barune, ja sam spreman Hrvatima poiniti svako nasilje i svaku

nepravdu, ali nikad nisam dorastao podlostima Draenia. Mogao bih poiniti mnoge
nepravde ali nikad zloinaki baciti krivnju za svoje ine na drugoga, kako to umije on.

- Sada nam to vie ne treba. Valja ii u otvorenu borbu za poveljama.

- Ja u ih traiti svim sredstvima sile, dok ih je on sam skrivao zajedno s Hrvatima da

ih kasnije moe otimati. Za ovakav lopovluk mora se roditi, moj gospodine. Bez njega
emo polagano naprijed.

- Ne da se odgonetnuti kako je kralj mogao iz Budima, a da o tome nisu znali ni Baka

ni Verboczy?

- Da su znali oni bi nas ve davno prije obavijestili o njegovom dolasku i dali nam
upute to da radimo i kako da se vladamo.

- im sutra zadani i brzotea mora u Budim jer ondje nisu upueni u kraljevo
putovanje.

- uli ste kako je knezu govorio o nekoj eni. Sve se bojim da su Hrvati doprli do kralja
i javili mu kako drimo Gordanu zarobljenu. to kaete na to?

- Nikad glasnik ne moe prodrijeti ni u dvorite kraljevskog dvora, a kamoli do njega?

- A ipak je otputovao neopaen?

- Obeao je da e knezu to razjasniti jo veeras. im to saznamo, sve emo odluiti.

Evo Mladenia, priekajte da s njime svrim.

Barun ide u susret Gordaninu kastelanu i otro ga pogleda:

~ 306 ~
 VELIKI SUD

- Sutra u zoru, pratit ete svoju gospodaricu u Medvedgrad i tamo ostati s njom posve
sami ako tono izvrite moje naloge. Prije svega recite mi: gaji li ona potpuno
povjerenje prema vama? Ne sumnja li da ste sa mnom u vezi?

- Ni izdaleka - odgovori Mladeni s najdubljim uvjerenjem.

- To bolje za vas. ujte. Iz Budima smo dobili monog gosta koji ve odavno ljubi
Gordanu. Moramo je sutra u zoru bezuvjetno odvesti protiv njezine volje. Sluajte
pozorno. Otii ete k njoj s dobrom izlikom i sjediti tamo dotle dok joj ne poaljem
veeru. Moda nee odmah jesti, moglo bi se dogoditi da pone jesti vrlo kasno.

- U emu je moja zadaa? - pita Gordanin kastelan nestrpljivo.

- Samo u tome da me obavijestite u koje je doba veerala da mogu proraunati vrijeme.

Od kapljica to ih ulijem u jelo mora zaspati dvanaest sati od asa kad je omami san.

- Razumijem - odgovori on drhtavo, osjeajui da mu se pribliava veliki as.

- Dakle, im svri veeru, siite k meni i javite mi. Ve je sve spremno. im zabijeli,
poloit emo je u nosiljke na dva konja i tako prenijeti u Medvedgrad da nitko ne sluti,
a kad stigne negdje pred podne, probudit e se pod novim krovom s vama, sama
samcata. To e biti estita naplata za ovu malu uslugu. Je li?

- Priznajem. Mogu li gore?

- im svri veera, a uzvieni gost legne. On je umoran od puta i drijem e ga brzo

svladati. Sad ekajte dok vam ne javim da krenete gore. Jo u vas kasnije uputiti u
sve ostalo.

Ovaj nalog omami Mladenia kao da je ispio kapljice to e ih Pencinger uliti u

Gordaninu veeru. Ide dvoritem i gleda gore na obzorje kojim se provlae pred
veernje magle. Htio bi da se to bre pretvori u crni noni veo koji mu donosi uenu
sreu. I sputa se na prag neke izbe. doarava rijei izreene danas gore na trijemu i
sklada sliku svoje sree u dalekom dvorcu, navrh brda, posve sam s njom.

Dotle je barun s Ferenczyjem ogledavao nosiljku na kojoj e sutra u zoru otpremiti

Gordanu iz dvorca.

- Vi morate budno paziti, gospodine Ferenczy, da putem ne naletite na kakve nepriline

ljude.

- Ne bojim se. Nosiljka ima zastore i ljudi ne mogu slutiti koga skriva. Kad se ona ne
moe javiti, nema pogibelji. Samo ako nas Mladeni putem ne izda - zabrine se
Ferenczy, a Pencinger mirne:

- On nee s vama. Nikad nee dobiti obeanu nagradu. im se lupe sada vrati od
Gordane, smjesta u ga svezati i gurnuti u tamnicu da mi ne smeta. Neka tamo sanja o
ljepoti svoje gospodarice.

~ 307 ~
 VELIKI SUD

*****

Pred kneevom spavaonicom eka Danijel. Vrata se otvore, a kralj izlazi u pratnji
svojeg sluge. Markgrof se duboko klanja i pozdravlja svojeg visokog roaka. Vladislav
ga oslovi s nekoliko prijazni rijei, a onda primijeti, smijeei se:

- Oekivao sam ovdje vesela lica. uro je tmuran, a i ti me gleda mrano. to to znai,
mladiu?

- Nema nas tko zabaviti, velianstvo. Dosaujem se u ovom dvorcu.

- Valjda Petar Pan nije bolestan?

- Zdrav je i itav ali nije u milosti baruna Pencingera.

- To ne znai da nije u milosti gospodara ovog dvorca. uro nije mogao ivjeti bez Petra
Pana.

- Zar se neto promijenilo?

- Ne smijem govoriti, velianstvo.

- Mora kad ja ejim. to je s Petrom Panom?

- Pencinger ga je bacio u tamnicu i tko zna to e do sutra biti s njime. Objesit e ga.

Iz blagovaonice zasvijetli svjetlost, a knez, Ferenczy i Pencinger oito izlaze da potrae

kralja.

Danijel mora prekinuti razgovor dok gospoda dolaze i vode vladara na veeru. Vladislav
ulazi. Visoko, suhonjavo i uvijek neto pognuto tijelo, odijeva smea odora. Haljetak od
baruna je rastvoren pa se razabire crveni prsluk s bijelim gumbima. Glavu je pokrio
uobiajenom kapom od smeeg brokata. vrsto mu se priljubila sve do uha.
Duguljasto mravo lice ukaste puti ne odaje nikakav naroit izraaj. Da nije kralj,
svatko bi ga smatrao blesavim i neto dobroudnim pristalim plemiem. Jedino
duguljasti zavijeni nos prua bezbojnom, bezizraajnom licu neto znaajnosti dok su
mu oi izgubile svaki sjaj i nekako se izboile, pa nalikuju na oi plahog ovjeka koji
nigdje ne osjea sigurnost.

Stao je usred blagovaonice pa ogledava izrezbarene drvene stijene, bakreni luster,

visoke stolice, a najposlije stol pun srebrnih i zlatnih tanjura i vreva, i zakima glavom.
Tanke visoke usne rastegnute su se u zavidni smijeak i veli neaku:

- Dobro, vrlo dobro, krasno. Nije tebi ovdje zlo, uro. Mnogo bolje nego meni, kralju
usred Budima.

On korakne nekoliko koraka k stolu i omirie peenje:

- Nektarskog li mirisa! Kakva je to peenka? Sve se ljeska od masti. To su kopuni?

Davno nisam okusio uz kraljevski stol kopunovo maso.

~ 308 ~
 VELIKI SUD

Mladi knez vodi kralja na elo stola, a sam sjedne kraj njega. S druge strane pored
sebe smjesti Danijela, dok je s lijeve strane kralju sjeo Ferenczy. Pencinger stade sluiti
kralja jelom i piem. Podilazi ga slast od ukusnog peenog mesa.

Prione jesti. Mast mu se cijedi niz obrijanu bradu i dok vae, oi trae stolom gladno i
eljno poput oiju pohlepnog djeteta. Onda uzima vr vina i gotovo ga iskapi. Smijucka
se i paljivo gleda na svakoga tko uzimaima jelo kao od bojazni da e odvie pojesti, a
njega otetiti.

Oni drugi ne dijele kraljevo oduevljenje za jelom. Jedva prikrivaju zabrinutost od

neizvjesnih interesa. On nita ne sluti, ve se podaje slasti i oblizuje rumeno peenu
koricu kopunovih bataka. Kima glavom, mirka oima i hvali izvrsno jelo. Nita ga ne
zanima, osim mesa i kolaa, nagomilanih na zdjelama, i nema drugih misli.

To raspoloenje nikako nije u skladu s mravim tijelom, izboenim kostima suhonjava

duguljastog lica.

Svi oko njega nastoje nekako razviti razgovor. Ferenczy ga pita kako je dugo putovao,
kneza zanima kako mu je bilo na putu, Pencinger ali tegobe njegova putovanja, a svi
bi htjeli doznati samo jedno: zato se dao na taj put.

Napokon Vladislav osjeti voljkost punog eluca, obrie usta i opet posegne za vrem.
Sad tek opaa da oni drugi ute.

- to je s vama? Zar se tako radujete kraljevu posjetu? Knee, moj uzvieni neae?
tako se veera uz tvoj stol. Prozbori neto? Gle, Danijel zijeva. Mladiu, srami se.

Vladislav se sjeti lakrdijaa i rijei to ih je izrekao na hodniku Danijel. I zirne u

Pencingera.

- Vi smatrate kraljev posjet karminama? to je to? Gdje je Petar Pan? Zato ne dolazi?
Odmah ga dozovite.

- Sigurno sprema neku veliku lakrdiju - brzo e Danijel da kastelan ne bi dospio

odgovoriti i odmah ustane. Idem ga dovesti, velianstvo.

- Pogledat u gdje je - veli Pencinger. - Danas mi se neto tuio da ga boli glava.

- Kad kralj eli zabavu, onda vjernog podanika ne smije nita boljeti upadne Danijel.
- Idem ga pozvati jer to eli velianstvo. Barun Pencinger zakorai i zaustavi markgrofa:

- Dopustite, velianstvo, da sam vrim svoju slubu i dovedeni lakrdijaa.

- Idem s vama, javi se knez, a ti, Danijele, zabavljaj uzvienog gosta dok se ne vratim.

Danijelu ne uspijeva namjera da razgovara s Petrom Panom prije nego doe u sobu.
Mora se pokoriti i ostati. Na hodniku naoe se knez i njegov kastelan. Brandenburg
mu naloi da ide po lakrdijaa, a on e ga doekati da mu odredi kako se ima vladati
kod stola. Pencinger sie, a knez eta trijemom.

~ 309 ~
 VELIKI SUD

Sasvim je zaboravio na svojeg gosta rimskog poslanika i preneraen, stane kad se na

lijevom trijemu otvore vrata, a mladi sveenik izae. U blijedom svjetlu svijetiljke u
hodniku prepozna kneza, priblii mu se i pozdravi.

- Knee, vi ste to? Nisam znao tko ide gore-dolje. Ne zamjerite, miljah da se opet
sprema neka bitka.

- Razmirice su obustavljene dolaskom nekog velikaa iz Budima koji je podveer stigao.

Sad e biti mir dok se opet ne vrati.

- Knee, ne bih li ja mogao s njim u Budim?

- Sad se odmara, ali sutra u ga pitati. Zar nas ve kanite ostaviti?

- Vrijeme je da krenem, ali prije nego odem, htio bih knee, zapitati za sudbinu Petra
Pana. Ja sam zapravo povod to su ga okrivili, zbog mene zapovijedio mu je Pencinger
neka priredi to vie lakrdija, a kako sam uo u onoj buni, barun je na nj bacio neke
sumnje?

- Upravo ga sada oekujem. Sve e mu biti oproteno. Ne brinite se, asni gospodine,
sve e opet biti dobro. Zadajem vam asnu rije.

- Hvala, knee. Ne bih htio ostaviti ovaj dvorac dok nisam potpuno siguran da zbog
mene netko ne pati. Isto tako bih htio znati to je s onim ugovorom koji smo sklopili s
mojom tienicom, plemenitom gospoom.

- Drim ugovor i molim neka se pouzdaje u moju rije. Nadam se i e mi prisutnost

mojeg gosta posluiti da se rijeim Pencingera na nekoliko sati iz dvorca, a onda sam
opet gospodar. Legnite mirno na poinak. Sutra se nadam najboljem. Evo, upravo
dolazi Petar Pan. Dakle, vidite, sve mu je oproteno.

Na te se rijei Stjepko oprostio s knezom i vrati u sobu, ali ostao je kod vrata da
oslukuje dobzak svojeg saveznika, dok Brandenburg pobrza prema stubama i doeka
Petra Pana.

-Pouri se - nuka ga knez - Oito zna tko se nalazi u dvorcu? Imam monog gosta iz
Budima koji je zaelio da ga zabavi. Ako pred njim spomene Gordanu, sutra u zoru
tvoja glava silazi s ramena.

- Ako je pak ni jednom rijei ne spomene - upadne barun Pencinger niti kakvom
drugom primjedbom ne podsjeti na nju, opratamo mu svaku kaznu za ono to je
poinio.

Petar Pan pogleda i jednog i drugog, nakloni se neprirodno duboko i sveano veli:

- Mojim slonim sucima pokoravam se, jer meni je do glave, a ne do ljepotice.

- Sad se uri. Namai lice i zgodno se odjeni da gosta zabavi. Pazi, vrlo odlina linost.

~ 310 ~
 VELIKI SUD

- Moram barem znati njegov stali da vidim kakvu alu moe razumjeti njegova tikva.

- Odlian je. Iz najblie kraljeve okoline. To je dovoljno dok ga sam ne ugleda.

- Ako je iz kraljeve okoline, onda znam to moram initi. Bit u odmah gotov.

I ode tamnim uskim hodnikom u svoju garderobu. Kad je stigao k vratima, okrene se,
ali opazi da Pencinger stoji na hodniku, dakle, oito eka da se on preodjene.

"Novo prijateljstvo izmeu prljave kneevske krpetine i ove stare lisice znai neto
vano. Sad ne mogu ii ni Gordani, a ni k Stjepku."

I nestane iza vrata da se brzo odjene.

Dok je izlazio, jo uvijek je tamo stajao Pencinger, a s njim i potkastelan. Stigavi blie
Pencinger uputi Petra Pana u blagovaonicu.

"uvaju me da ne bih otiao Gordani. To je bjelodano."

I dostojanstveno ulazi u blagovaonicu. Na vratima stane uzdignute glave. Veliki crveni

plat omotao je oko svog tijela, glavu uresio krunom od pozlaenog papira.

Spazivi gosta, prepozna kralja, svojeg gospodara, koji ga je ustupio knezu

Brandenburgu. Zatomi vjeto iznenaenje shvati itavu situaciju, ali smjesta zapone
igru. Mrko oslovi prisutne, drei se pognuto:

- to je to? Ja, kralj budala, ulazim, a vi sjedite. Kakvo je to vladanje mojih roaka i
podanika? Nitko ne ustaje da se pokloni svome kralju?

Nikome nije do ale, a on se priblii stolu i pogleda kralja:

- Sioh ovog asa sa vjeala da jo malo proeem dvorcem.

- Sa vjeala? - namrti se Vladislav. - To ba ne zvui kao vesela ala!

I on pusti ruku kojom je drao plat. Crvena se tkanina razdvojila i otkrila omotano
ue oko suhog vrata.

- Eto, vidite. Istina je iva. Ue moje penje mi se na krunu. Danas se sve razvija u
znaku preporoda. Svi hoe u visine. eludac se penje u srce, jetrica u salo, potenje u
depove, samo je pamet prosjakinja, a nitko joj ne dobacuje ni prebijenog groa. Svi se
tove, gospodo, samo pamet gladuje, sui se, sui kao svinjska butina u dimnjaku. Evo
oruja to su ga izumili danas neki drumski razbojnici, dok se vitezovi moraju boriti na
maeve kao nai pradjedovi. to me tako preplaeno gleda? - prekine on govor,
gledajui u kralja. - Ti si, da vidim, sad te prepoznajem. Ti si sluga naeg dobrog kralja
Vladislava, najvjerniji, najiskreniji njegov sluga. Je li tako?

Vladislav se nasmijei i tiho odgovara:

- Pravo veli Petar Pan, ja sam mu najvjerniji sluga.

~ 311 ~
 VELIKI SUD

- Kad si mu najvjerniji, onda ga moe estito iza lea izgrditi. Reci: je li jo uvijek tako
plah, nemoan, popustljiv prema pljakaima kraljevstva? Je li jo uvijek tako
angrizav kod jela? Nita mu nije dobro, od svega malo uzme i ostavlja.

Sad kralj prasne u smijeh i svi drugi s njim, dok Petar Pan pita:

- emu se smije? Radije reci: jo uvijek taj kralj jede kao komarac, nita mu ne valja,
nita mu ne ide u slast?

Jo vie se kralj smije i odgovara u smijehu:

- Nema to dobro jesti, dragi moj. Da sjedne uz ovaj stol, uguio bi se u peenju,
omastio bi bradu kao to sam ja danas ovdje. Siromani tvoj kraljevski drug mora
esto posuditi paru da kupi vina, a u mesara vie nema ni vjeresije.

- Dakle, tvoj kraljevski gospodar ne pljaka kraljevstvo, sve preputa svojim

kraljevskim dravnicima? Siromaak, ne zna zgrabiti brzo, sve mu odnesu ispred nosa
njegovi bistroumni savjetnici u Budimu.

- Istina je - smijei se Vladislav dobroudno - pravo veli, sve mu odnesu ispred nosa.
Ali ovdje je pun stol svega i svaega.

- Bogata je ova zemlja Hrvata, slugo kraljevski - veli Petar Pan. - Evo, kraljevi se roaci
ovdje prederavaju, mrtvo opijaju, grabe punim akama. Reci, dakle, svojem kralju
neka seli u Hrvatsku, tu e mu biti eludac i monja uvijek puni.

- Nikad nisam slutio da ovdje ima toliko bogatstva.

- to - usplahiri se knez - ja sam kraljevskom ujaku slao teladi i prasetine, peradi,

svega u izobilju kad smo obrstili plemike kurije brani se knez, a kralj Vladislav
zaueno zakima:

- Nita tvoj kraljevski ujak nije vidio ni okusio od toga.

- Rekoh ja: progutali su mu to njegovi dravnici. Da su mu barem dali omirisati

oglodane kosti, znao bi da neakov eludac ima srca i za njega vikne Petar Pan.

- Ne razumijem kako su mogli i smjeli uzeti to sam slao vama - ljuti se knez.

- Kad ja ovdje budem ban, slat u sve blago i bogatstvo Hrvatske ravno u Budim. Samo
pazite da ga na putu ne orobe kojekakvi razbojnici - veli dvorska budala.

- Da, znam - odgovara Vladislav nekako zaplaeno - a pogled mu pada na zdjelu koju
je ba sada unio sluga s novim peenjem.

Petar Pan opazi kraljev pogled koji se sljubio s rumeno peenim kopunom, dok knez
nastavlja:

- Moram podsjetiti i kralja da e...

~ 312 ~
 VELIKI SUD

- Ostavite sada, knee, kralja - veli lakrdija - gledajte kopune, to je kralj u svojem
rumenom masnom grimizu. Mirie kao ljiljan.

Usrdno pogleda Vladislav svojeg dvorskog budalu, dok ovaj uzima veliki no i stade
rezati.

- Ovako bih ja izrezao i neke druge kopune kad bi mi ih ispekli i rezao bih ih tebi, slugo
kraljevski, sve redom ako bi ih mogao probaviti - i pogleda Pencingera i Ferenczyja.

Ponovo uzee jesti svjee peenje i zalijevati ga vinom. I Vladislav se, na udo svih,
ponovo uhvati jela.

- Da je barem ovdje na dobri kralj - uzdie lakrdija - moda bii njemu jednom ilo u
slast. A zato on zapravo nije stigao? - pita Vladislava, na to on odvraa:

- Ve putuje i dugo e ostati ovdje. Ja sam mu glasnik.

Pencinger i Ferenczy osjete udarac tih rijei, dok budala vie:

- On putuje tako daleko i ne sluti to e sve u Hrvatskoj pojesti, popiti, uvezati u

svenjeve i otprtiti u prijestolnicu? emu dolazi?

- Radi se o kraljevoj enidbi - veli Vladislav. Svi su razvalili oi u mravog starog

ovjeka ija put izgleda kao komad ute zguvane tkanine. Bolest mu je pognula lea.
Ispod irokih rukava njegova haljetka uzdigle se ruke na kojima se osuila koa.
Saalno gleda Petar Vladislava i jedini nae rijei da mu odgovori na zauenu
primjedbu:

- Jadni moj kraljevski drug! On, dakle, ide u enidbeni jaram? Kakve li gluposti.

Ali kralj se nasmijei i punom usnama odgovori:

- Naprotiv, on bjei pred tim jarmom.

- Bjei! Kakve li mudrosti! - opet e Petar Pan.

- Brzo okree mnijenje prevrtljive! - veli kralj.

- Imam razliitih mnjenja puno skladite pa uzimam kako mi sluajno treba. Ali reci,
slugo kraljevska, zar je kralj pobjegao pred enidbom? Htjeli su mu objesili kraljicu?
Na koju je nesretnicu pao izbor gospode iz Budima?

- Ona se sama odabrala i sama ponudila - raspria se sada Vladislav. - To je sestra

pokojne kraljice Beatrice aragonske, ime joj je Oliva. Pokojna kraljica Beatrica donijela
je pokojnom kralju Matiji veliki miraz, ali kad su ju Maari istjerali iz kraljevstva, nisu
joj vratili miraz. Na samrti ostavila je Beatrica taj miraz svojoj najmlaoj sestri i
neaku, vojvodi Hippolitu. Oni su sada optuili ugarsko kraljevstvo da im vrati njihov
miraz. Ali su se Oliva i Hippolit predomislili i ele odustati od procesa ako se kralj
vjena Olivom.

~ 313 ~
 VELIKI SUD

- Kralj je mogao biti taj magarac koji e opet ponijeti dugove gospode u Budimu? Ako
mu se hoe, prosto mu bilo.

Vladislav pripovijeda, a ostali sluaju:

- Kralj je uo da Hippolit i Oliva dolaze hitno u Budim da ugovore, ali on se pokupi i

ree budimskoj gospodi da ide u Peuh! Meutim, smislio je drukije. Rekoe kralju da
je njegov dragi neak knez uro bolestan i on krene ravno preko Drave k njemu u
Lukavac, dok u Budimu misle da se skriva pred Olivom i Hippolitom u Peuhu.

- Zato ste, moj ujae, tako iznenada stigli, a da se niste ni najavili primjeuje knez.

I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je ena zbog koje on dolazi Lukavac? Nije Gordana
kako mu je rekao Pencinger?

Dok o tome veselo razmilja, pogleda kastelana, a ovaj samo mirne kao da veli:

"Kralj nee da prizna pravu istinu."

- Ovdje me ne mogu nai ni Hippolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav -

neprestano sam bjeao pred njima. Ovdje se osjeam sigurnijim. A kako vidim, zdravlje
mojeg neaka nije ba niim narueno.

- Ve sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku mu

iskazuje uslugu to taji trovanje i oekuje za to uzvrat. Meutim, Danijel namjerava
razgovor skrenuti drugim smjerom.

- Nikoga se ovdje ne morate bojati. Nee vas pronai lijepa Aragonka - primjeuje on. -
Brinut emo se svi da vam bude lijepo i lako kao to je nama.

Pencinger i Ferenczy stadoe ispitivati Vladislava o Hippolitu i lijepoj Aragonki, o

njegovu putu i planovima.

Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe.

Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneeve goste u kuli i hitno
odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, nego ide ravno u lakrdijaevu sobicu.

~ 314 ~
 VELIKI SUD

GORDANINA VEERA
Zatvorena u sobi, oslukivala je Gordana ivahno kretanje trijemovima dvorca, uje
glasove pa i kratak razgovor to su ga izmijenili Stjepko i knez. Saznala je da je stigao
neki gost. Po svem kretanju i glasovima, to su katkad doprli do nje, nagaala je da se
pod veer sve izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a ula je i dolazak Petra Pana. Ipak
se ne pokazuje. Osjea se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti to joj
nisu donijeli veeru. Prema svemu, prosuuje da je taj iznenadni gost sigurno neka
uvaena linost ili barem mona kad se svi oko njega toliko brinu da su zaboravili i na
nju. Uvjerena da e Petar Pan doi i javiti joj to se dogaa, eka strpljivo i ljubopitno
da zakuca na njena vrata.

Mjesto njegova glasa ula je na vratima sluavku:

- Plemenita gospoo, nosim vam veeru.

Glas poznate djevojke obraduje je. Moda e od nje saznati tko je doao, a zapravo
osjea i glad - i ona odsune vrata.

Na velikom srebrnom pladnju sluavka donosi mirisno jelo. Druga djevojka iza nje
donosi tanjure, pribor i pie.

Gordana promatra djevojke dok su postavljale zdjele i tanjure i onda upita:

- Danas ste svi veoma zaposleni?

Djevojke potvrde klimajui, a jedna odgovori:

- Morali smo klati perad i spremati svjeu veeru. Sigurno je neki visoki gospodin.
Prostirali su zlatom i srebrom.

Gordana se zamisli. To znai da je uistinu neka visoka linost stigla u kneev dvorac.
Prema tome je i razumljivo zato su knez i Pencinger obustavili ratovanje Lako je
pogoditi da je zbog te linosti i Petar Pan puten na slobodu i oito se sprema vriti
lakrdijaku slubu. Dakle, sigurno e nai prigodu da doe k njoj. S ovim mislima eka
da djevojke urede stol. Tada joj primaknu stolicu

- Evo, plemenita gospoo, sve je pripremno za veeru - veli djevojka pa se sa svojom

drugaricom uputi iz sobe.

Jo nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru
Panu hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kastelan Mladeni. Neugodno
iznenaena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne oi, uperene ve
na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke izale odmah joj saopi:

~ 315 ~
 VELIKI SUD

- Gospodarice, alje me k vama kastelan i moli da mu oprostite to vam je veeru

poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj urbi oko gosta sasvim zaboravili na vas, to,
dakako, nije lijepo.

Podrugljivi smjeak zaudi Mladenia. To ga iznenadi. ''emu se ona podruguje?'' pita

sam sebe uznemiren kao da bi ona mogla razotkriti tajnu zbog koje dolazi k njoj. Ali se
brzo umiri, saznavi uzrok njenoj podrugljivosti.

- Zabavlja me iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To oito moram zahvaliti

nepoznatom gostu?

- Svakako - prihvati Mladeni - Gospodin kastelan odjednom se izmijenio u nau

korist. Neobino mi je ljubazno naloio neka pohitam k vama i donesem njegovu
ispriku.

- A tko je taj gost? Sigurno ste ga vidjeli?

- Nisam, ali mi kau da je neki velika iz Budima, odlian i moan, ali nikako ne mogu
doznati njegovo ime. Bez obzira na to tko je, svi su se uurbali i rastrali da ga dvore
sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina Verboczyja.

Gleda ga prijazno slua njegovo pripovijedanje vjeto pokriva sumnje. Ve je lagao kad
je govorio o uhvaenom Damiru i sada ne zna govori li istinu, ili opet dolazi s dobro
namjetenim laima. Pa ipak, gost je u dvorcu oito moan. Mladeni moda i zna tko
je. Gordana se priinja da mu vjeruje i nastavlja se prikazivati kako ne sluti da je
Pencinger obmanjuje s uhvaenim Damirom. Zato brino pita:

- Niste nita uli o mojem sinu?

- Nita to vam ve nisam saopio.

- Ako je u dvorcu vana i utjecajna linost iz Budima, mogla bih ishoditi da mi vrate
dijete. to mislite o tome?

- Ako je gost moniji od kneza, moda bi pustio na slobodu i vas, gospodarice, a onda
bismo napokon ipak ve jednom bili pod svojim krovom. Koliko eznem da moja
gospodarica bude sretna i zadovoljna.

- Lijepo je uti da ste mi tako dobri.

Naglasila je te rijei prijazno i ostala stajati, oekujui da se on udalji. Izvrio je poruku

pa je prirodno da sad ode. Nekoliko asaka ona utei eka da se oprosti, ali on opet
pogleda na stol i ponizno ree:

- Molim vas, gospodarice, upravo ste nakanili veerati. Sjednite i zaloite.

- Istina je, dobrano sam ogladnjela - veli ona i korakne prema stolu.

~ 316 ~
 VELIKI SUD

Ne bi ga htjela otjerati, ali opet eli da on to prije izae. I ponovo naglaava da je

gladna, uvjerena da e izii i ostaviti je. On ne odlazi, naprotiv, moli je:

- Neka mi gospodarica dopusti daje zabavim kod jela. Sada su svi zaposleni svojim
visokim gostom i barun nee opaziti da sam malo due zaostao uz vas. Dopustite da
barem malo doaram one veeri u Brezovici kad sam svojoj gospodarici kod jela
pripovijedao zgode i nezgode.

- Ne moe mi doarati one veeri u Brezovici jer tada smo svi bili na okupu i moj mu i
sin, a tko zna kako je veeras na bojnom polju va gospodar i kako je danas veerao
moj sin? Ne gui li se u alosti za majkom.

Odgovor mu nije ugodio i stoji neto smeten.

Jo uvijek Gordana nije sjela, neodluna da mu dopusti ostati ili bi ga opomenula da

ide. Ako mu naloi da ostavi sobu, razdrait e ga, moda izazvati u njemu misao da ga
se boji. Bolje je da ga ljubazno pozove neka sjedne i s njom avrlja dok ona prione uz
jelo.

Dok o tom razmilja, Gordana se odjednom udi. Otkud joj misao nekakve bojazni?
Njena je dua uvijek budna. Promatra, ne samo ljude i dogaaje oko sebe, nego stalno
kontrolira svoje osjeaje i misli. Ako je sada spopada nevoljkost od njegove blizine,
oito je to zbog one izjave koju je izrekla danas popodne da mu je ve davno sklona.
Mora to popraviti. Ili ga dovodi k meni kakva spletka? Ona se priini ravnodunom i
pita:

- Ako niste pospani, sjednite asak. Drago mi je kad mogu razgovarati o muu i o sinu.
Ne znam za koga sam vie zabrinuta. Lake mi je kad o onjima raspravljam.

Njegove su oi uperene u ljepotu njenog tijela. Kao da ne slua to ona govori, ve se

opija divnim oblicima stasa to se tako dostojanstveno odraava u haljini od zelene
tkanine, ureene bijelim svilenim vrpcama. Na smeoj kosi blista mreica od
svjetlucavih zelenih i bijelih stakalaca. Ona zna da on promatra njenu ljepotu, ali ne
sluti s kakvom tajnom sjedi njoj nasuprot i zato mu pogled s njenog tijela svaki as
pada na zdjele.

- Molim vas, gospodarice, sjednite ve jednom. Ohladit e vam se veera.

- Da niste moda i vi jo gladni?

- Hvala, ja sam veerao davno prije nego to je stigao gost. Dolje u mojem zatoenju
veera se jo za bijela dana. Ali molim vas sjednite, pripovijedat u vam kakvu lijepu
uspomenu s nae Brezovice. Onih dana kad smo ostali sami, a gospodar je otiao na
sabor.

- Govorimo radije o tome kad su bili kod kue i otac i sin - veli ona, sjedne k stolu,
uzme no i zaree kruh.

~ 317 ~
 VELIKI SUD

Znoj ga oblijeva od pomisli da e to krasno tijelo od ovog jela bespomono zaspati i biti
potpuno predano njegovu naruju.

Od uzbuenja ne moe otvoriti usta da ne bi zadrhtala, pa radije uti. Pogled mu se

zadri na bijelim rukama io reu meso, polau ga na tanjur, opet licom uzimaju
mirisavi umak i polijevaju valjuke.

Ne moe otii sve dotle dok ona slasno ne zaloi to jelo koje e njemu donijeti davno
oekivane asove, sada tako blize i nedostiive. Vie mu ne moe pasti nikakva zapreka
na taj kratki put to vodi do njene ljepote. Vie mu se ne moe oteti. Prikovat e je uza
se kad joj razotkrije da je sva ljepota bila njegova u asu dok je beutno spavala,
omamljena barunovim napitkom.

Sva njena sklonost ne bi je dovela u njegov naruaj. O tom je uvjeren sada dok ona s
tolikim osjeajem spominje mua. Ne moe vie ekati. Potpuno se predaje svojoj
strasti i gotovo pohlepno gleda zalogaj to lei na njenom tanjuru.

Gordana primakne tanjur i stade slasno jesti.

*****

Danijel se uputio iz blagovaonice s izlikom da ide u kulu, potrao je ravno u sobu Petra
Pana. Naao ga je ve odjevena u ensko odijelo, natovarena lanim nakitom. Na glavi
mu je crna enska vlasulja. Stao je mazati lice i pogledao zaueno markgrofa.

- Pobjegao sam iz drutva, Petar Pan. elim ti neto rei.

- Tajnovito apete kao da vas progone ljubavne muke, mladi gospodine? Barunica
Marcela zabavlja se s drugim? To vas mui?

- Neka je vrag nosi, dodijava mi ljubomorom. Sluaj lakrdijau, ne zna da sam ja

kralja podsjetio na tebe i meni duguje slobodu i ivot?

- Koliku ucjenu imam platiti?

- Uslugu traim, a nee se mnogo izmuiti dok za mene prinosi veliko djelo.

- Brzo, uri mi se, kralj ezne za mnom. to oklijevate?

- Molei tvoju pomo moram malo izdati svojeg bratia, ali kad se radi o divnoj eni,
onda je takva izdaja viteka dunost.

Nestrpljivost obuzima lakrdijaa, osjeajui da je usluga koju trai Danijel u vezi s

onim to ovaj as obuhvaa njegove misli i ponovo poziva markgrofa da se odazove.

- Knez ti je naloio da pred kraljem ne spomene Gordanu? Je li?

- Zaprijetio mi je gubitkom glave ako je spomenem. Zar izmeu kraljeve linosti i ove
ljepotice ima neka tajna veza?

~ 318 ~
 VELIKI SUD

- Svojedobno Vladislav je gubio glavu za tom ljepoticom i htio je uiniti kraljicom.

- A kraljev neak odluio je ljepoticu odlikovati poastima kneevske ljubovce?

Pogaam li?

- Navlas. Zato moj brati kani lijepu enu maknuti ispod ovog krova to je ve davno
smiljao Pencinger, opet za svoje svrhe.

- Za zlatom se svatko otimlje, naravno, ali kako bi je mogao maknuti dok mu je na

putu njezin rimski zatitnik, onaj mladi sveenik

- Sutra u zoru otpremit e je knez i kastelan sporazumno iz dvora u Medvedgrad.

- Divno su se opet sloili. Na knez ne bira svoje saveznike. A to vi traite od mene?

- Savjetuj mi kako bih mogao sprijeiti kneev naum da Gordanu maknu?

- Vi biste je priutili kralju?

- Nema tu mjesta tvojim ludorijama. Kralja se u ovom dvorcu i bojim, a u Medvedgradu

Gordana nee imati niije zatite protiv nasilnog kneza. Ovdje smo spremni da je
branimo, i ja, i rimski poslanik, a valjda i ti?

- Lakrdija ne moe zatiivati ljepoticu, a da ne bude tragian. Dakle, to hoete da

uradim, markgrofiu?

- Ba to ne znam i molim te u tajnosti savjetuj mi ili pomozi, upozori je neka se brani.

- Spomenite kralju da je ona ovdje.

- Onda e me knez ve sutra izbaciti iz dvorca.

- Vas e izbaciti iz dvorca itavoga, a meni bi mogao izbaciti samo glavu. Moja glava
vrijedi vie nego vi, gospodine, od glave do pete. Ali sluajte: ako Gordanu kane odvesti
na Medvedgrad, onda je Pencinger smislio neku naroitu izliku kojom e je prevariti
kao to je ve jednom bilo. Da nije tako, ne bi potkastelan tako budno straario na
trijemu. I sad stoji tamo.

- Tiho, uje li? Netko je pred vratima. Oslukuju nas. Govorimo brzo o Marceli.

I lakrdija zapone glasno:

- Dragi markgrofe, ne mogu vam pomoi, sami ste krivi ako vam se lijepa Marcela
iznevjerila. Smognem li dosta rjeitosti, pokuat u dovesti ljepoticu opet u va
naruaj.

- Uini to Petar Pan, ljubim Marcelu do ludila.

~ 319 ~
 VELIKI SUD

- Dobro markgrofe, idem odmah potraiti lijepu barunicu. Ako je naem u zabavi s
gospodom, sagnut u se k njezinim draesnim uima i rijeima joj uliti u duu ljubavni
napitak od kojeg se mora opet vratiti k vama. A sad brzo, kralj eka.

Obojica su zamijetili kako vani prislukuju. Ipak se upute iz sobe. Petar Pan otvori
vrata i veselo izlazi.

Tamo stoji sam Pencinger. Petar Pan se iznenadi, stade se ispriavati to je predugo
izostao i pokae svoju ensku haljinu.

- Vidite, ene se ne mogu tako brzo odjenuti. Sada jo nekoliko trenutaka. Moram
upitati barunicu jesam li se dobro udesio, moda ima kakva pogreka na mojoj enskoj
haljini.

Ne ekajui odgovor, pohita u kulu odakle se uje smijeh. Otvori vrata i ulazi. Svi
kriknu od radosti, okrue ga, smiju se, izazivaju ga, a on saspe nekoliko tekih ala,
obuhvati barunicu oko pasa i apne:

- Barunice, ekajte me dok ne doem k vama. Nosim vanu vijest.

Okrene je kao u plesu, koketno se nakloni gospodi i ve je na hodniku gdje ga ekaju

kastelan i Danijel. Ovoga uzme ispod ruke pa e mu vano:

- Pouzdajte se u svoju ljepotu i moju diplomaciju. Marcela se mora vratiti.

Rekao je to tiho, a ipak tako glasno da barunovu uhu ne moe izbjei. Petar Pan irom
gurne vrata i zapovjedi Danijelu:

- Vodite me, vitee gospodine.

Ulazio je u dvoranu, oponaajui stidljivu enu koja obara oi, a koraa kratkim
koracima. Kralja potrese smijeh. Petar Pan se previja poput plesaice, baca stidljive
poglede gospodi i tankim glasiem uzdie:

- Gospodo; vitezovi, pomozite sirotoj ljepotici koja trai divnog viteza srca svoga.
Ushienje nad mojom ljepotom natjeralo gaje u bijes. Pomozite mi da naem viteza
divnog stasa i obraza u kojemu blista muevnost, hrabrost junaka. Uputite me k
njemu!

Kralj se sve vie smije, a Petar Pan ga upita:

- Znate li, moda, vitee veseli, gdje se skriva mojeg srca boanstveni?

- U naruju ljepotice bademastih oiju.

Te kraljeve rijei padnu po njima ko ledeni mlaz. Svi su se zgrbili, sakrili da ne bi

morali togod kazati. Ali kralj se okrene knezu i pita:

- Zar ne, uro, divne su njezine bademaste oi? Kao od bronce kosa, a stas?
Savrenstvo. Ljepota je to.

~ 320 ~
 VELIKI SUD

Knez se stao smijati da ne mora odgovoriti. Petar Pan prikazuje ljubomornu djevicu i
tako prikriva uzbuenje zbog zapoetog razgovora, a ipak bi htio da se taj razgovor
produi.

- Iznevjerio me moj vitez? Prevario s drugom?

- S najljepom enom svijeta - odgovara kralj - kleat u joj do nogu i ljubiti rubove
haljina. Htjela bi je vidjeti, stara djevice?

- Rastrgati - uzvikne Petar Pan pa svine prste, prikazujui pande.

- Nee je dosei, makar je posve blizu.

- Blizu? Jao njoj! - Vladislav se smije

- Ni dahom, je ne moe dotai dok je brani ovaj vitez. Srce mu odavno pripada njoj,
luda djevice. Nisi nikad vidjela ljepoticu s bademastim oima? Ni ula o njoj?

- Nikad, nikad ni slutila nisam da ima neka ena koju ljubi moj vitez.

- Dakle, putuj natrag u Aragoniju, jadna djevice. Vitez kojeg trai eli samo ljepoticu s
oima to su kao dva badema, a kosa arki odsjaj.

- Jao! On pjeva pjesmu nekoj sretnici? Koliko mu je draga. Sad je jasno: za nju e dati
svoju krunu.

- I njome okruniti nju. Olivo aragonska, putuj.

I Petar Pan sjedne zgrabi batak i spusti ga s visine u usta.

- Htjelo bi se Aragonki ovakvog peenja? - pita Vladislav. Onda se okrene gospodi i

nekako udesno promatra:

- Vi kao da niste raspoloeni. Ne smijete se od srca dok Petar tako divno prikazuje
enu?

- Kako ne. Ni disati ne mogu od smijeha - uvjerava knez.

- Ve sam privikao na njegove enske uloge - opravdava Ferenczy.

Kralj se prigne k zdjeli, uzme kolai i pita kneza:

- Reci, uro, tu negdje, u tvojoj blizini je dvorac u kojem stoluje moja stara ljubav.
Mislim i tvoja?

- Nije ba u blizini, negdje je tamo preko Save.

- Mu joj je na bojitu, a ti jo nisi odjahao k njoj?

- Ja, ja sam bio bolestan, a onda - imam u Krapini dvora ljepotica. Vidjet ete,
barunica Marcela, pa onda neka crnka... i opet smea.

~ 321 ~
 VELIKI SUD

- Ali Gordana ima smeu kosu s odsjajem bronce - sjea li se?

- Mislim, ne znam vie, ali ja sad volim crnke. Da, ujae, crnke.

Svima je jasno da je knez u tekoj neprilici i ne zna se izvui. Obuzima ga strah, jer
kralj stalno spominje Gordanu. Ferenczy i Pencinger su odvaniji i priskoe knezu u
pomo. Barun upada prvi:

- Zabrinut sam velianstvo, aragonska princeza ipak bi mogla doznati kamo ste
krenuli. Valjalo bi neto uiniti da se ne pojavi u ovom kraju.

Vladislav je sasvim miran i odvie se dobro osjea da bi mu barun mogao uliti straha.
Smijei se i nastavlja griskati kola:

- U Budimu sam tajio kad god bi tko doao, pa da me ovdje uznemiruju? To ne smije
biti. Zapovijedam ponovo: nitko ne smije doznati da se nalazim u Lukavcu. Ovdje je
velika koji se zove Laslo Gordo. Zadrat e se dva-tri dana i otii. I zato vam velim: ni
pred kim me ne smijete oslovljavati kraljem jer kanim ovdje ostati malo due.

Potajice su se zagledali i kastelan, i Ferenczy, i knez. Kraljev odgovor im navjeuje da

moraju to hitnije i bre izvesti svoje planove.

Jedva su doekali da je ustao i najavio:

- Umoran sam. elim lei.

S najveim veseljem prihvatili su tu odluku i prate ga na poinak. Dok je izlazio, prvi

poe za njim Ferenczy. Ali barun Pencinger i knez zaostali su samo toliko da barun
apne svojem gospodaru:

- im zabijeli dan, Gordana vie nee biti pod ovim krovom.

- Kupao sam se u znoju dok je govorio o njoj. Samo pazite da bude sve tiho i
neopaeno.

- Ne bojte se. Sigurno je slasno veerala pa e jo slasnije spavati. Idem dolje, tamo me
eka njezin kastelan da mi saopi u koje je vrijeme veerala.

Dok oni tiho apu, Petar Pan kod stola govori budalastu zdravicu Danijelu i njegovoj
ljubavi prema Marceli. Barun upada i obojicu opominje da i oni krenu spavati.

- Vi ste se na veerali i napili - veli Petar Pan - a sad dopustite da aragonska ljepotica
namiri elje njenog eLucia i prinese pun vr na usta.

Vrata se za njima zatvore. Jo nekoliko asaka Petar Pan je govorio glasno, a zatim se

sagne Danijelu i apne mu na uho:

- Strava ih je hvatala dok je kralj govorio o njoj. Jeste li vidjeli?

~ 322 ~
 VELIKI SUD

- Bojali su se da nee uspjeti da je maknu do zore. Petar Pan, mora neto uiniti.

- Popit u jo jedan vr i zaspati kao malo dijete.

*****

Petar Pan polako ispija vr vina i smije se Danijelu:

- Kad ste se tako strahovito zabrinuli za ljepoticu, zato niste spomenuli kralju da se
nalazi ovdje dok je o njoj govorio?

Lako je to pitati, ali tee odgovoriti. Nemam imanja kao moj brati. Ovisim o njemu.
Kad bili ispunio svoju elju, bacio bi me iz dvorca, a to onda? Niti imam krova nad
glavom niti ljepoticu.

- Ni ja nemam nita osim svoje glave koja me hrani. Pa da je dadem za vau ljepoticu?

- Kad bi bila moja lake bih ja neto uinio.

- Otili biste k njoj i upozorili je to kane s njom sutra ujutro. To moete uiniti i ovako
pa e biti vaa. Mora vam biti zahvalna jer se niti njoj ba ne da iz dvorca. Svakako ne
zbog mene - naglasi on i pogleda Danijela.

- Oito ni zbog mene.

- Ba nije "oito" Rekoh vam jednom: smatra vas najpristalijim mukarcem u itavom
dvorcu. Moe li se jo vie rei, a da se ne povrijedi ensko dostojanstvo. Idite k njoj,
pokucajte na vrata, nauit u vas kako joj kucaju sluavke, jer ba nema mnogo
povjerenja u ove ljude. Evo, ovako kucajte - i on mu otkrije svoj znak kucanja pa e
onda ivo: - Otvorit e vam vrata, upitajte je o emu se radi, pogledat e vas prelijepo, a
ostalo je sve vaa hrabrost.

- To mi ozbiljno savjetuje?

- Kad se radi o enama, onda se ni ja ne usuujem aliti. No, urite se da ljepotica ne

legne.

- Idem, idem, dogodilo se to mu drago.

Obojica su izali iz blagovaonice na hodnik. Samo jedna mala svjetiljka kraj stuba tinja
u nonom mraku. Petar Pan gurne Danijela prema Gordaninu trijemu, apui:

- Bit u ovdje na strai. ekajte u mraku dok vam ne dam znak da su u dvorcu svi legli
na poinak. Onda moete ii Gordani, znak e biti moj kaalj.

Dok markgrof polagano oklijevajui odlazi i sakriva se iza stupa da eka lakrdijaev
znak. Petar Pan nestane u mraku uskog hodnika i pokuca. Zakripala su vrata i
zautala enska haljina barunice Marcele.

- Vi ste, Petar Pan?

~ 323 ~
 VELIKI SUD

- Iskupio sam obeanje.

- Uistinu? Pronali ste pravi uzrok?

- Da. Pronaao sam pravi uzrok zato vas je Danijel napustio. Zato sam vam priapnuo
u kuli da me ekate budni.

- ekam ve dugo. Dakle, recite: pogaam li? Kriva je zarobljenica o kojoj mi je govorio
potkastelan.

- Vaa je sumnja sasvim ispravna.

Petar Pan osjeti kako ga je bijesno uhvatila za rukav:

- Rekao vam je neto? Priznao?

- Jo vie nego to. Odlazi k njoj kad svi legnu.

- Je li to istina, Petar Pan?

- Uvjerite se sami. To je najbolje.

- Da ga priekam? Uhodim svake veeri?

- Malo prije sam ga vidio kako ide trijemom prema njezinim vratima.

- Ah! - tiho usklikne ljubomorna ena. - Danas ste ga vidjeli? Sada?

- I vi ga moete vidjeti, ali uz uvjet da odrite zakletvu i nikad ne kaete tko vam je to
rekao.

- Ve sam vam to obeala. Brzo me vodite, ali budite u blizini. Bojim se.

On je uzme za ruku, povede dubokim mrakom. Onda se zaustavi iza ograde trijema s
druge strane, pokazujui joj svjetlost kraj stuba.

- Eno, tamo zaokrenite lijevo. Vidjet emo ga kad se bude vraao od nje, sav ushien
njenim cjelovima.

- Jao njemu, Petar Pan!

- Valjda ga ne kanite ubiti? ekajte da vas pouim. Nee proi ni sutranji dan, a nju
e baciti iz dvorca. Jamim vam. Samo doite, priekajte sretnika kad se bude vraao.
Divno skrovite.

Drhtala je od ljubomornog uzbuenja.

~ 324 ~
 VELIKI SUD

UCJENA
Otkako je Mladeni doao Gordani s porukom kastelana Pencingera da zamoli
oprotenje to je tako kasno poslao veeru, Gordanina je panja stalno u napetosti.
Izazvala je to neobina Pencingerova poruka i njezin donosilac.

Posrednik kastelanove neobine uljudnosti Mladeni ne moe sakriti Gordaninoj

prodirljivosti da se u njemu zatalasalo neto neobino. A kad je sjela k stolu, pobudi
njezinu pozornost napadna bljedoa njegova lica i drhtanje usana. Oi su mu
neprestano uperene u jelo. To bi moralo znaiti da je gladan. I ona uzme tanjur, metne
ga preda nj i pozove ga:

- Ne bi bilo lijepo da sama veeram dok vama viri glad na oi.

- Varate se, gospodarice, veerao sam. Ne bih se skanjivao za komadi peenja kad bih
uistinu osjeao glad. Ali molim vas, ne brinite se za mene, jedite, jer e se ohladiti.

Pojela je nekoliko komadia mesa i nekoliko valjuaka s umakom i neopazice

promatrala njegovo dranje. On uti. Ne nalazi rijei kojima bi je razonodio. Od
prevelikog uzbuenja ne usuuje se progovoriti.

Tada ona posegne za vrem vina, ali njegova je utnja smete i gleda k njemu.

Kakav je to dosad nevieni pogled u ovom ovjeku? Oi maglene, sumnjivo maglene.

Dok ga promatra ispitujui, prestane jesti. To izazove u njega nestrpljivost. Zar e
veeru otegnuti u beskrajnost? Zahvaa ga e zavitla razumom, zaustavlja kontrolu
nad sobom i progovori udnim hrapavim i drhtavim glasom:

- Sve e vam s ohladiti. Jedite, gospodarice, ve jednom.

udno dodiruju njenu duu te rijei, iako su posve prirodne i razumljive. Podigne vjee
i skrene k njemu pogled. Protanana, prijemljiva njena dua smjesta uhvati neto
neprijatno.

I odlui da Mladeniei. ne dopusti da due boravi kod nje.

- Idite, gospodine kastelane. Ve je kasno. Ako vam dopuste, doite sutra. Dok mu to
govori, gleda mu ravno u lice i zapaa laki trzaj miia, a na oi sikne sumnjiva ljutina.

- Neu prije odavde dok ne vidim da ste nakanili sve mirno jesti. im zavrite, idem.
Samo jedite, gospodarice!

Opet to nukanje s jelom? Zar ta veera ima neku vanost? Moda nakon veere kani
zapodjenuti s njom neki razgovor koji bi znaio otkrie njegovih osjeaja?

~ 325 ~
 VELIKI SUD

Njena sumnja kree se sada u tom smjeru. Da, on nastoji da ona to prije pojede jer
ima nakanu razotkrili joj svoju grenu ljubav. To joj se uini jedino moguim i samo je
zbog toga toliko nudi.

Mora neto uiniti i na lijepi nain ga maknuti. Samo da ga ne povrijedi, Gordana

odloi no na tanjur i ree, toboe, ljutito:

- Umorni ste i pospani. Hou da idete. I juer i danas imali ste dosta muke s ludim
knezom, Pencingerom i njihovom bitkom. Sigurno niste ni oka stisli ove noi u strahu
za mene.

- Istina je, itavu sam no drhtao i mislio na vas, samo mislio...

Ona estoko upadne i ustane:

- Eto, vidite. Dok ne odete, neu jesti.

U licu mu je iznenadno bjesnilu pa se ini da e potrati k njoj i prisiliti je da sjedne i

prione k veeri.

Krv mu poleti u obraze, poloi ruke na stol i gotovo strastveno izlane:

- Neu ii dok ne pojedete. Molim gospodaricu neka mi ne uskrati smirenje dok ne

veerate.

Molba izreena s tolikom strau neto ie novo, nerazumljivo. itavo vrijeme, dok on
sjedi ovdje, a ona neprestano slua: jedite, veerajte. Ba na to jelo polae on toliku
vanost? I zbog toga blijedi, rumeni se, prosvjeduje, ostaje sjediti protiv njene volje, a
njegove oi sve jasnije otkrivaju tajnu rastue uzbudljivosti.

Nastoji uhvatiti zagonetku prodrijeti do nje, razgolititi je. Njena je veera, dakle, u vezi
sa strau to mu gori u oima? I ona pogleda jelo na tanjuru. Toliko je osjeala
potrebu da utai tijelo, a sad je neto opominje.

Zdravo mlado tijelo, ogladnjelo, poinje se nesvjesno odvraati da nastavi jesti mirisave
zalogaje.

utei, pogleda u nj. On je izvan sebe. Posegnuo je za zdjelom i primakao je blie:

- Gospodarice, uzmite tu veeru, niste jeli od podne. Uzmite jo.

Svjetlucava zjenica govori neto vie... U njenoj se dui budi jasna sumnja i ba zato
ga gleda, toboe, u ali i primijeti:

- Samo ako uzmete i vi.

Bit e slasnije.

Smjesta uzme iz zdjele meso, metne mu na tanjur, primakne kruh i nalije umaka pa e
ponovo:

~ 326 ~
 VELIKI SUD

- Dakle, uzmite ako vam je do toga da nastavim.

Preneraen je iznenadnim preokretom. Ipak mu se ini sasvim prirodno to ga ona

tako odluno nudi i u tom ne nalazi nita to bi ga moglo upozoravati na oprez. Sada u
ovom asu nije kadar razmiljati ni opaati, odvie je omamljen osjeajem to vlada
njegovim biem itavo popodne, a sada se razbuktao u razornu elju.

- Ne mogu jesti, moram vam iskreno priznati, ve me nekoliko dana boli eludac,
nisam ve dva dana nita okusio, zatajio sam da vas ne bih zabrinuo. Ali vas molim,
uzmite.

Njena sumnja poprima jasne oblike, ali usne joj se smijee dok joj pogled vrsto zaviri
u njegove izobliene crte. Onda ona pogleda u tanjur i makne ga od sebe:

- Pravo velite. Sasvim se ohladilo. Bit e bolje da vie ne jedem.

I posve odmakne od sebe jelo, a pri tom ga gleda nasmijeeno kao da nita ne
primjeuje to se u njemu zbiva.

Ali jasno ita njegovo zaprepatenje koje se jo vie izraava u rijeima:

- Gospodarice, ne inite to, bit e vam slabo svu no. Uzmite jo mesa, umaka ili
barem malo vina.

Opet on postavi pred nju tanjur, moli i nagovara. Ne sluti da njegove molbe
razotkrivaju Gordani tamne namjere. Samo ne zna je li on to sam smislio, ili je orue
Pencingerovo?

Stvorila je odluku, pa ree izravno:

- Nikako neu vie ni jesti ni piti. Bilo je dovoljno.

Pokupila je zdjelu s tanjurom i odnosi na ormar. Pri tom ga ne puta s oka. Njegovo
lice odaje sve to razmahuje njegove misli i elje.

U asu kad je Gordana odbila zalogaj, on potpuno izgubi vlast nad sobom. Ne zna da li
ona sumnja ili ne, ali to mu je svejedno. Mladeni ima jedino tu spoznaju da vie nee
jesti jelo koje bi je uspavalo i predalo potpuno njegovoj volji i njegovoj elji. Onih
nekoliko komadia mesa oito nee djelovati kao to oekuje, ili on gubi sve to je
sanjao? To u njemu jo vie raspaljuje elju i potpuno ga izbezumi. Ne moe otii iz
sobe, a da ne zagrli to tijelo za kojim toliko ezne.

Sada je tu s njim posve sama i nee je pustiti, dogodilo se to mu drago. I ne pita to bi

se sve moglo dogoditi, samo zna da je ona tu nadohvati njegovu zagrljaju. Ona nastoji
da ga dovede k svijesti i veli tiho:

- Nita ne moe utei mojem pogledu. Neu taknuti jela dok mi ne kaete zato vas je
ovamo poslao barun. Bilo to mu drago, neu vam zamjeriti, samo mi recite istinu.

~ 327 ~
 VELIKI SUD

Ali on ne prima taj dobaeni prut da se spasi. Potopljen je i ne moe na povrinu, ve

skoi k vratima i zasune ih...

To je otvoreno priznanje. Dok se obazre k njoj, na licu se odraava oluja to bjesni u

njemu.

Gordana stoji na rubu ponora u koji e se strovaliti tajna hrvatskih plemia. Ali ona
potrai gdje bi dohvatila brv da je prebaci i spasi u posljednji as od razorne bure ovog
ovjeka.

Uini se kao da nije ni vidjela da je on zasunuo vrata i krene polako iza stola da tako
postavi zaklon izmeu sebe i njega, a onda ga mirno zapita:

- to je, dakle, ponukalo kastelana da vas poalje k meni? Znam: vi ste mi vjerni i
odani pa ete mi kazati istinu.

Uzalud. On je val koji ne moe promijeniti smjer. Bujica juri bezumno. Zaas je uz nju
i, gurnuvi stol, uhvati je oko struka objema rukama kao eljeznim klijetima. Uprla se
u njegove prsi laktovima da bude to dalje od njegova lica. Zna ona umijee udarati i
osloboditi se svakog naruja, ali ovog puta mora se osloboditi nasilniku, a da mu se
nikako ne zamjeri jer se bori za nju orujem tajne koju ona eli obraniti. I blago ga
opomene:

- Osvijestite se i ostavite me.

- Ne mogu.

- Za nekoliko trenutaka postidjet ete se sami pred sobom.

- Nema stida, nema niega.

- Ja sam tu. Upamtite.

- Ljubim vas

- Kad biste govorili istinu, ne biste tako postupali.

- Drugaije ne mogu.

- Ostavite me, velim.

- Nizato na svijetu.

- Vama je svejedno to mislim i osjeam prema vama?

- Samo znam da vas ljubim.

- A ja opominjem: ljubav neka stekne dobrovoljno uzvrat. Sila e me odvratiti od vas.

- Svejedno mi je.

~ 328 ~
 VELIKI SUD

Osjea da se ona grozi od njega i ba zato mora drati tako blizu to divno eljeno bie.
Ne moe se oteti i nee pa joj drui spoitava:

- Sami ste mi danas priznali svoju sklonost.

- Jo as i sve ste izgubili ako me dobrovoljno ne ostavite.

- Ne. Moji ste.

- Ako me dovedete do toga da vas ja odgurnem, znajte, sve je svreno. Prezret u vas
zauvijek.

Na sve naine pokuava ga ona dovesti k svijesti, a da ga ne povrijedi. Osjea britko

orue kojim e joj svakog asa zaprijetiti. A on zna da je ima sasvim u rukama i
gospoduje vie nad njom poznavanjem njene tajne negoli svojom mukom snagom. Ne
moe se i ne eli odrei ovog asa i nastavlja plameno:

- Moja si i ne moe se oteti. Sad je napokon sve u mojoj vlasti.

Videi da je sve uzalud, ona zamahne svom snagom pa se istrgne, stupi onkraj stola i
veli zapovijedajui:

- Upamtite: ako vam je do toga da vam ovo oprostim, sve shvatim i razumijem, onda
ostanite tamo i sasluajte me.

Sav drui, as stoji, gledajui je i upijajui svu ljepotu njene pojave, a ona nastoji da
ga otrijezni:

- ujte me: Ne dam silom svoju sklonost. Dakle, smirite se da vam kaem sve do kraja.

Uzalud. On je kao upaljen krijes i gorjet e dok se ne pretvori u pepeo. Ponovo je pola
iza stola pa mu onda veli:

- Gazite ono to biste htjeli stei. Moje srce ne uzima se nasrtljivou.

Njezine rijei dopiru do njega kao neki daleki um, nerazumljiv, nejasan.

- Moja si. Moja, ili...

- Ili? - pita ona iza stola hrabro i izazovno. - Kakav je to ili?

- Ili si moja, ili u barunu Pencingeru odati kraljevieve boravite.

- I pogaziti prisegu?

Ne marim za prisegu - veli on drui.

A ona obori oi. Misli joj vru. Svaka ilica dre. Pokua jo posljednji put da ga svlada
mirom i pogleda blago:

- Sjednite, sluajte.

~ 329 ~
 VELIKI SUD

Umjesto da izvri njezinu elju, sav se nagne preko stola i posegne rukama za njenim
strukom:

- Ili e biti moja, ili odlazim barunu da mu sve otkrijem.

ovjek koji je pred njom kao da je sasvim izmijenio oblije. Ne prepoznaje te crte lica ni
pogled.

- Moja si zauvijek, ili je kraljevi Pencingerov.

Maknula se i otkinula od njega. On je ostao s one strane stola pa izlane, sijevajui

oima:

- Sam u ii po kraljevia da ga predam. Sam svojom rukom ako se istrgne iz mojeg

zagrljaja.

Korakne k njoj i obujmi je. Ona osjeti beutnost. Samo jedna misao upravlja njenu
ruku. Posegne u njedra, trgne bode i udari. Promukli i jedva ujni krik. Jako tijelo
rui se.

Tiina. Njome prolazi neto hladno. U ruci joj krvavo oruje to ga je u ovom dvorcu
nosila u njedrima. Ukoeno zuri u ovjeka. On se ne mie. Oko nje mir, tiina. Kao da
je hvata san.

Zar je obmana ili se zaista netko vani ulja?

Osluhne. Nekoliko kucaja, ba takvih kao da kuca Petar Pan.

"Da, to je on" - pomisli ona smuena, ipak se svlada i odsune vrata.

Na pragu stoji Danijel.

Odvie je iznenaena njegovom pojavom i sumorna, omamljena, pa ne moe prozboriti,

ali mladi markgrof sam hitro saopuje:

- Plemenita gospoo, oprostite, imam vanu vijest za vas. Barun Pencinger kani vas
silom maknuti odavde, odvui e vas u zoru. Zabranjeno je pod prijetnjom gubitka
glave da vam tko saopi. Ja sam se ipak odvaio. A vi bdijte, ne dopustite da vas vode
iz ovog dvorca, gdje imate prijatelja.

Gordana opazi vezu izmeu te vijesti i zalogaja to su joj donijeli.

"Meni su u veeru sasuli neto da zaspim. Jela sam, ne odvie, ipak dovoljno da se
ovog asa sruim...''

Trunula se od uasa da bi mogla klonuti u san ovdje naoigled ovom mladiu. Njemu
se ini da je ona, trgnuvi se u sobu, htjela naglasiti neka pree preko praga.

Uao je u sobu, ali je ostao u vitekom stavu. Niim ne odaje da je rob njene ljepote.

~ 330 ~
 VELIKI SUD

- Plemenita gospoo, spreman sam sluiti vam, zapovijedajte. ekat u do zore na

trijemu. A Petar Pan...

Ne moe dovriti izreku. Pogled mu zapne o pod kraj stola gdje nepomino lei
Mladeni Onda upre pogled u nju i zaprepateno pita:

- to se dogodilo?

Nije mu dospjela odgovoriti. Na trijemu uje korake. Jasno se razaralo da tri neka
ena. Danijelu biva jasno tko je i povue se k vratima.

Na pragu se pojavi lijepa plavua. Danijel potri k barunici raskriljenih ruku da joj
sprijei ulaz u sobu. Namjera mu je zatititi Gordanu ne samo od ljubomore svoje bive
ljubavnice, nego joj eli zakriti put da ne vidi na podu Mladenia

- Idite, barunice Idite, sve ete saznati.

- Sad se vie ne moe zaklinjati asnom rijei da ona nije kriva. K njoj zalazi. To je,
dakle, moja suparnica? Ona je kriva, ona - vie mlada barunica.

Htio bi je uutkati i moli je i preklinje:

- Za ime Boje, uti, ne zna da se u dvorcu nalazi visoka linost?

- Svejedno je tko se nalazi u dvorcu. Neka uje to se tu dogaa. Zadao si mi asnu

rije da ne zalazi k njoj. Eto, kako markgrof Danijel dri svoju zadanu rije.

Htio je zatvoriti vrata, ali je ona potrala na trijem, viui:

- Evo vam kreposne ljepotice za kojom luduje knez. Sada je raskrinkana. Danijela
prima, a kneeva je ljubovca.

Danijel se odmah snalazi, ide Gordani, moli za oprotenje zbog baruniinih povika i
uvjerava je:

- Upitajte Petra Pana. On zna. Htio sam vas upozoriti to kane s vama.

- Recite Petru Panu ... meni su dali jelo u kojem je bilo... neto me obuzima umor...

- Dakle, to su htjeli? - klikne on.

- Zovite rimskog poslanika.

On potri.

Na stubama se pojavi sluua s bakljom. Mlaz svjetla pada na trijem i osvjetljuje Petra
Pana. Iz kule su dotrali mladi kneevi gosti.

- to se tu dogaa? - uju se glasovi kneevih gostiju koji su izili polupijani na trijem.

~ 331 ~
 VELIKI SUD

- Eno tamo, vidite. Tamo su barunica i Danijel - upuuje ih Petar Pan - Zovite ih
ovamo da ne smetaju kneevoj zarobljenici...

I nastaje buka i vika. Pijana gospoda dozivaju Danijela, idui na lijevi trijem odakle
dopire Marcelina vika i krika.

I svi se u dvorcu probude.

Pojavljuju se sluge sa svjetiljkama: dohita potkastelan iz prizemlja, dobrza knez, a

zatim Pencinger i ini mu se da se stropovi rue nad njegovom glavom.

Trijemovi su osvijetljeni i puni vike. Kralj Vladislav upravo je zaspao, kad ga probudi
galama. Odmah upita slugu koji stalno spava s njime u sobi to se tu dogaa.

- Velianstvo, napolju strahovito vie neka ena. Nita ne razumijem. Govore

gospodskim jezikom.

Kralj neko vrijeme slua, buka je sve jaa, a enski povici sve otriji.

"Ljubomorna ena vie" - razjanjava kralj sebi.

Brzo se digne pa ode k vratima. To ga zanima. Dakle, u dvorcu ima nekih ena, a
njemu su to preutjeli? Ljubopitan je na pustolovinu i oslukuje. Ba uz njegova vrata
prepoznaje lakrdijaev glas kako nekome pria:

- Barunica Marcela je ljubomorna na Danijela zbog plemenite gospoe Gordane.

- Gordane? - zaudi se kralj, dok vani glas kneeva gosta zaueno pita:

- Otkuda bi Danijel smio prijei prag Gordanine odaje?

- Ne znam nita, samo ujem kako ga Marcela grdi. Eno, tamo je i Gordana. Vidite
ljepoticu bademastih oiju? Ba stoji na pragu rasvijetljene odaje na lijevom trijemu -
govori Petar Pan naroito glasno.

- Dakle, to je zagonetka lijevog trijema? Ovdje knez krije zarobljenicu? opet e vani
kneev gost.

- Njegova stvar, gospodine plemeniti. Nitko nije smio o njoj spomenuti ni rijei, a sada
je Marcela sve razotkrila.

- Tamo je i rimski poslanik, i njega su probudili.

- utite da ne probudite visoku linost iz Budima - dok zapravo jedino to eli postii.

U svojoj sobi Vladislav slua kako se govori o Gordani, o njenoj odaji u kneevskom
dvorcu. Gordana u dvorcu? to to znai? I poto je blie vratima, otvori i malo pogleda
na trijem.

~ 332 ~
 VELIKI SUD

Svi su trijemovi rasvijetljeni. Razabire muke glave. Na otvor vratima stoji ljepotica,
visoka, jedra, uz nju kralj prepoznaje bar Pencingera.

- Daj mi brzo dugi haljetak - naredi kralj svojem sluzi.

Zaas je bio u svojoj kunoj haljini, zamotao se vrsto, pokrio elavu glavu kapom od
brokata pa je izaao na trijem.

U neposrednoj blizini stoji Petar Pan. Uvjeren da buka mora doprjeti do kralja, ekao je
da kralj izae. A sada se, toboe, strano trgnuo i poklonio.

- to je Petar Pan? - pita kralj lakrdijae.

- Izgubit u glavu ako odgovorim.

- Tko ti je to zaprijetio?

- Kastelan, kraljevsko velianstvo.

- Tvoja je glava u mojoj vlasti. Reci to to znai?

Jedva je doekao da mu moe razjasniti kako je Gordana zarobljena ve est tjedana.

ali je zabranjeno spomenuti pred kraljem njezinu prisutnost.

- Odvedi me tamo - zapovijeda Vladislav.

S ushienjem ode Petar Pan ispred kralja.

Pencinger se gotovo sruio od uasa, spazivi suhonjavu, pognutu kraljevu pojavu u

blizini Gordanine odaje.

- Nahladit ete se, velianstvo - ape zabrinuto kralju.

Gordana prepoznaje kralja. Kao ukupana stoji pred njim i htjela bi kriknuti od radosti.
Dakle to je taj visoki gost koji je stigao iz Budima? Zato su tajili pred njom i zato su je
u zoru htjeli maknuti? U trenutku joj je sve jasno.

Duboko se pokloni kralju, pa mu onda prilazi blie.

- Vae velianstvo i ne sluti kako je i zato srelo ovdje mene protiv moje volje?

- Gordana, kako ste doli ovamo?

- Prevarom, vae velianstvo i zloinom koji je izvren u vae ime.

Svi su utjeli. Svi su osjeali nad sobom razgolienu pogibelj. Barun Pencinger i Franjo
Ferenczy gledaju se bespomono, dok Gordana nastavlja:

- Molim vae velianstvo da me saslua.

- Uistinu se nisam nadao da u vas sresti pod takvim prilikama. elim uti sve.

~ 333 ~
 VELIKI SUD

- Molim vae velianstvo, neka mi pokloni jedan sat da vam sve razjasnim i da se
potuim, ali, eto, uspavljuju me.

Ona se jedva dri.

- Sada je kasno a ini mi se da ste i vi umorni. Vrlo ste blijedi, Gordana.

- Ovdje u ovom dvorcu poinili su zloin. Poslali su mi veeru u kojoj je bilo otrova za
uspavljivanje. U pravi as odbacila sam jelo, ali osjeam teak umor i snenost.

- Vi ne znate to govorite, plemenita gospoo - upadne knez. - Nemogue je to tvrdite.

Ona i ne pogleda kneza, ve se obraa kralju:

- Oprostite, velianstvo to je moja neznatna linost zbunila va san. Ali tamo lei
ovjek od kojeg sam se morala braniti.

- Da - nadovee se Danijel. - uo sam zapomaganje plemenite gospoe i pohitao da

vidim to je. Tamo lei ovjek: ne znam je li mrtav ili ranjen.

- Moj kastelan. Razjasnit u sve - naglasi ona, gledajui kralja.

- Kad sutra ustanem, ekam vas Gordana i onda ete moi kazati sve.

- Ako budem imala priliku da se pojavim pred kraljem jer ima ovdje gospode koja bi me
mogla silom odvesti ispod ovoga krova ako usnem, a vama e kralju ispripovijedati
stotinu lai da opravdaju moju otmicu.

- Odgovaraju mi svojom glavom svi. Naroito vi, gospodine barune Pencingeru. elim
sutra primiti gospou. Jeste li razumjeli?

- Na zapovijed vaeg velianstva.

- A sad idite, Gordana, otpoinite.

- Prije svega molim neka mi kralj odredi da me uva rimski poslanik koji se nalazi
ovdje i uzeo me pod zatitu.

Rije rimski poslanik iznenadi Vladislava i on se okrene k Stjepku. Ne prepoznaje u

njemu nekadanjeg paa, a i odvie je snen. Ali sadanja njegova ast podsjea ga na
parnice u Rimu pa mu iskazuje svoju milost s nekoliko rijei.

- Ovdje se neto dogodilo o emu nisam nita znao - veli kralj. - Sutra emo govoriti, a
sada odreujem da gospou uvaju moji pouzdanici, moja straa i moj lakrdija - ree
on, jer mu se Petar Pan upravo ponudio svojim pogledom.

Ona se pokloni kralju i zahvali zadovoljna tom odredbom, a kralj idi na drugu stranu
trijema i ulazi u spavaonicu.

~ 334 ~
 VELIKI SUD

Ne moe razjasniti zagonetku koja je dovela Gordanu pod ovaj krov, a nije htio da je
saslua u to kasno doba noi. Odvie je snen, umoran od jela i dobrog vina, ali gorljivo
eli saznati to se s njom dogaa, zato je tu zato su mu tu veer uporno tajili da se
ona nalazi ovdje dok je toliko puta spomenuo njeno ime.

"Petar Pan stajao je tako blizu mojih vrata i govorio tako glasno. Moda je ipak htio da
me upozori, ili je to sluaj? Bilo kako, neto se s njom dogodilo kad sam je naao pod
krovom svojeg neaka."

Razmiljao je neko vrijeme o udnom udesu to ga je doveo na put ljepotici koju je htio
okruniti kraljevskom krunom. I brzo je usnuo.

S druge strane trijema ostala su gospoda i sluge zbunjeni, uurbani zbog dogaaja u
Gordaninoj sobi, dok je barun Pencinger izdavao naloge slugama da ponesu
Mladenia u prizemlje i odmah bude ranarnika da mu prui pomo. Pokraj
nepominog stoji vie gospode. Danijel se sagne k njemu i konstatira da nije mrtav.

- Bit e da je teko ranjen - naglasi markgrof. - Valja mu brzo isprati ranu i povezati da
ne izgubi odvie krvi.

- Neka odmah probude lijenika - zapovijedi knez, gledajui Gordanina kastelana.

Gordana stoji po strani, odvraajui pogled od kneza i ostale gospode. Ali on joj prilazi i
tiho je zapita:

- to se, zapravo, dogodilo i kako je on mogao k vama?

- Neka vam na to odgovori va kastelan. On e najbolje znati. On ga je poslao s

porukom zbog veere - primijeti ona s ironijom.

- Bio sam usluan prema vaoj milosti - opravdava se barun - a nisam kriv to strasno
ljubi plemenitu gospou.

- Kako se sve to dogodilo, zar ste se morali braniti protiv njega? - pita knez Gordanu.

- Sutra u sve kazati kralju, a danas ne odgovaram nikome.

Svima je jasno. Ona se osjea nadmonom, oslanjajui se na kralja. Nitko se ne

usuuje dalje ispitivati.

Poto su iznijeli Mladenia iz sobe, gospoda redom odlaze, Petar Pan jedini je zaostao i
priapne Gordani:

- Ne ljutite se na mene. Morao sam baciti ljagu na vau krepost da otkrijem kralju
vau prisutnost, a da ipak ne izgubim glavu.

- Razumijem - odgovori ona tiho.

~ 335 ~
 VELIKI SUD

Onda Petar Pan pohita za ostalom gospodom koja su se razilazila trijemom,

raspravljajui o dogaaju. Marcelin in sasvim je potisnut u pozadinu. Sve vie
zanimaju ih okolnosti da je u Gordaninoj sobi leao teko ranjeni kastelan.

Stjepko se za itavog dogaaja drao u pozadini, samo kad su ponijeli Mladenia,

nastojao je doi u Gordaninu blizinu.

To mu je uspjelo kad su svi ostavili trijem. Vrlo zabrinut prilazi k mladoj eni koja stoji
na pragu svoje sobe, ekajui njega. S nekoliko rijei obavijesti ga zato je trgnula
bode.

- A sad? - upita on tiho?

Ona ga pogleda ozbiljno:

- Kad se osvijesti, mogao bi izvriti prijetnju.

- Ne, Gordana, pokajat e se, a moda i posve izlijeiti.

- Idi, Stjepko. sveenik si, moraju ti dopustiti da bude uz ranjenoga. Ako se osvijesti,
nastoj ga dovesti do pokajanja i da nita ne oda iz osvete.

- Neu se maknuti od njega, a vi lezite na poinak. Nikad vas nisam vidio tako blijedu i
skrenu.

- Teko se broim s uinkom one veere koju mi je barun poslao da me uspava.

- Jeli ste od te veere?

- Jo sam u pravi as prestala jesti, ali bilo je ipak previe. Bojim se, usnut u odvie
vrsto.

- Poslat u po Petra Pana neka ostane na trijemu da bdije svu no i nadzire kraljeve
pouzdanike koje vam je odredio za uvare. Evo ih, upravo dolaze. Uite u sobu i
zasunite vrata, a ja idem k Mladeniu.

Skupljajui posljednje snage, prijee Gordana preko praga i zatvori se. Jo je osjetila
kako se pribliava postelji a onda padne i ostane leati nepomino u dubokom olovnom
snu.

Stjepko se pouri da uputi Petra Pana kako e vriti dunost, a on se spusti niza stube
u potkastelanovu sobu u prizemlju.

U sobi je naao Penciugera, Franju Ferenczyja i potkastelana. Barun je uljudnim

rijeima uvjeravao rimskog poslanika da bi trebalo slijediti primjer ostale gospode pa
se povui na spavanje. Ali Stjepko odluno izjavi:

- Ne smijete me sprijeavati u dunosti da ostanem uz smrtno ranjenoga. Neu se

maknuti od njega dok ga ne ispovjedim.

~ 336 ~
 VELIKI SUD

- Moda se vie nikad nee osvijestiti.

- I tada mi je dunost ostati uza nj.

Barun se morao pokoriti dok su se lijenik i ranarnik bavili oko Mladenia.

~ 337 ~
 VELIKI SUD

OSKVRNITELJ
Sutradan, u zoru, stala su pred upanovim dvorcem kola i itava eta momadi.
Natkrivena koija stoji pred ogradom na cesti. Vilena se oprata sa svojom roenom
kuom. Tu se rodila i provela djetinjstvo, vedro i sunano. I svoje prvo djevojatvo puno
sree i vedrine. Sa svakim se stablom i svakom granom napose oprata. Iza svakog
stabla, iza svake grane proviruju vesela lica onih s kojima je provodila djeje doba i
dani odrasle djevojke. Meu njima su likovi Jasenke i Jelenka, njihove majke, arka i
svih onih u Kuevievom dvorcu gdje je proboravila gotova polovicu svojih djetinjih
dana.

Dok se svi vrte oko nje, spremaju za put, ona utei promatra svaku stvarcu, svaku
granicu, cvijet, sve to je okruuje i sve ono to ju je okruivalo do dananjeg dana.
Promatra utei jer ne moe progovoriti, odvie je duboka i teka bol rastanka. Nije
nikada ni slutila da bi se morala rastati sa svim to je tu oko nje i njoj tako drago. Ni
prije tri dana, kad je odluila povui se u samostan, nije ni izdaleka slutila da e je
rastanak toliko zaboljeti.

Pa ipak je sama odabrala samostan i sada mora poi.

Pratit e je tetka i kanonik. Ve je stigao u ranu zoru. upan Berislavi povukao se s

njim u svoju sobu i moli ga:

- Nastojte, preasni, da ne ostane zauvijek u samostanu. Neka samo pokua tamo

sabrati svoje misli, srediti i zaboraviti boli.

- Neu je odmah zarediti. Valja se prije estito pripraviti za zvanje. Dakle, bude li za to
vrijeme osjetila elju da se opet vratiti k vama bit e joj doputeno prije nego to poloi
prisegu.

Napolju su ve bila spremna kola s Vileninim krinjama, a momci su sjedili na

konjima, dok je natkrivena koija stajala pred dvorcem.

A usred vrata jo uvijek stoji mlada djevojka, blijeda i alosna, kao cvatui cvijet koji
su upravo otkinuli. Poput neba, modre oi zure u neizvjesnost pred sobom. S ceste
promatraju djevojku plemii koji su doli da se s njom oproste. alostivi pogledi
obuzimaju djevojku u haljini od modre tkanine. Glavu joj pokriva plava lagana putna
kapica, obrubljena crnim barunom. Lagani ruiasti ogrta prebacila je tetka preko
njenih ramena, a ona kao da to i ne opaa, ve gleda nekud u daljinu kao da bi eljela
dokuiti put kojim mora poi ili bi eljela saznati kako e joj tamo osjeati dua, hoe li
joj ondje biti lake, jer sada, ovdje, svakog asa biva tee i jedva snoljivo.

Otac je iziao, pratei kanonika. Brzo se oprostio s njime i pomogao mu u sedlo. Tada
pristupi svojoj keri.

~ 338 ~
 VELIKI SUD

- Dijete, misli na mene osamljenika, a kad te snae elja da me vidi, alji glasnika.
Doi u.

Nije odgovorila, ve je sagnula glavu i poljubila njegovu ruku.

- Idi, sestro - veli upan staroj gospoi - pa se to prije vrati.

Vilena se uspne u koiju. Do nje sjedne tetka. upan je ostao u dvorcu. Odluili su da
otac ostane kod kue jer se stadoe prenositi glasovi da se Lukavani spremaju na
osvetu, a Draeni ve okuplja momke.

upan, dakle, mora ostati kod kue da estito doeka svaku navalu. Pogledi,
Arbanasi i imuni ve su se oprostili s Vilenom.

Samo nekoliko plemia na konjima opkolie sada Vileninu koiju da je isprate.

Povorka je krenula cestom prema Savi.

Jutarnje sunce pomolilo se iza zagrebake tvrave i natapalo proljetnom toplinom

brda, doline, polja i rijeke.

Duga povorka prati u samoostan ljepoticu nad kojom je jo prije est tjedana sjala
srea kao proljetno sunce nad pupoljkom. Sputena pogleda. sjedi Vilena, zaokupljena
prizorima to su se odigrali posljednjih dana pred njom i oko nje.

Ne jadikuje, ve optuuje sebe. Smatra krivcem svojojo nevolji sebe, svoju mladenaku
nepanju prema onima koji su joj bili dobri, nestanost prema ivotu i preveliko
pouzdanje u stalnost sree. Optuila se sama pred sobom pa je izrekla nad sobom
osudu vjenog samovanja.

Stidjela se duboko u dui. Sada se stidi pred sobom. Taj stid lei joj u prsima kao
sramotni teret. Od asa, kad je Jelenko pred njom poloio Draenia, pogrdio joj
mladost, od onog je asa mui strahoviti stid. Kao to se jo prije toga izazovno
ponosila Draeniem i njegovom slavom, tako sada potitena duboko pada pod stidom
njegove sramote.

itav put raspravlja sama su sobom, promatra svoje grijehe i sudi im.

Uz nju sjedi tetka i ne govori nita, samo prolijeva suze nad nesreom svoje neakinje.
Ne govore ni rijei. Tetka se ne usuuje prekinuti nijemo obraunavanje mlade
nesretne djevojke. Onda joj se potkrade usklik:

- Tko nam to ide u susret?

Stara gospoa digne glavu i promatra nekoliko stotina koraka pred sobom jahae.

Pojavili su se na cesti izmeu ikare, podigavi oblake praine. Vilenu ne zanima nita.
Naas je digla vjee. Pred njih dolaze brojni jahai, mirno, oito miroljubivo. Ta
okolnost ponuka je da se opet uputa u razmiljanje, ne brinui se za jahae.

~ 339 ~
 VELIKI SUD

Oni se ve pribliili, a Vilenina povorka kree polaganije.

Strani su se jahai pred njenom povorkom razdijeliti i pojahali s lijeve i desne strane u
potpunom miru. Ali umjesto da nastave put, odjednom zatvore povorku s kraja,
sprijeda i straga, u duguljastom smjeru i zaustave se.

- to hoe? - primijeti Vilena zabrinuti glas svoje tetke.

Djevojka pogleda lijevo i desno. Neki stranci opkolili su ih sa svih strana u duljini od
stotinu koraka. To tek probudi Vilenu i ona se obazre prema kanoniku. Ali on je
udaljen i takoer opkoljen, pa Vilena pita svojeg koijaa:

- to je? Zato ne nastavlja put?

- Zaustavljeni smo.

- Tko nas zaustavio?

- Ne znam, vaa milosti. Vidim momke, a nikakvog vodia. Moda su nam nehotice
sprijeili put.

- Dolaze dvojica. To su vodii - upozori tetka na jahae to su se ponovo pojavili na

cesti.

- Lijepa eta, ima ih barem ezdeset. Moramo ekati veli koija - da nam samo siu
s puta.

estoko kasanje konja skrene njenu panju lijevo, kamo skreu glave i svi mukarci
njene pratnje. Hitio je eestom onda siao na ledinu. Kad se naao u blizini koije,
uspne se na cestu

Pred njom se zaustavi jaha. U prvi as ga prepoznaje.

Ispod kacige gleda je Draeni.

- Gospoice Vileno, molim oprotenje to vas zaustavljam i molim samo kratak

razgovor u etiri oka.

Kanonik se ve pribliio i odgovori mjesto djevojke:

- Sa mnom moete govoriti - veli on - a nju ostavite.

- Samo s njom imam razgovor - veli Draeni odluno.

Vilena ne eli da se dugo zadravaju i odgovori:

- Istina, ni s kim on nema nikakva razgovora, osim sa mnom. Dopustite, brzo u

zavriti.

Ustala je i sila, dok on skoi sa sedla pa konja povede preko ceste na poljanu.

~ 340 ~
 VELIKI SUD

Ona slijedi biveg vjerenika. Mirna, sabrana i hladna. Draeni je rumen i uznemiren.
Pusti uzde i priblii se:

- Oprostite, uo sam da kreete na put. Jo za mrane noi otiao sam naprijed da vas
doekam.

- emu?

- Va vjerenik ima pravo neto upitati u asu odlaska.

- Bivi vjerenik nema nikakvih prava.

- Vi ste me odbili, ali ja se nisam pokorio, dakle, jo uvijek postoji moje pravo i pitam:
tko vas alje u samostan?

- Sramota i grijeh.

- Kakva sramota? Kakav grijeh?

- Da sam bila vjerenica izdajice.

- Opet izdajica. Vi ste bolesni od pojma izdajstva. Okrueni ste krivim mnjenjem.

- Pojam izdajice ve je davno rijeen. Izdajstvo je najpodliji in. Ubiti se moe iz osvete,
bijesa, zarobiti od gladi i nevolje, ali izdati svoje moe se samo od podlosti srca.

- Nisam izdao svoje, nego vae. Ja smatram svojom domovinom Ugarsku, moj narod, to
su pripadnici moje majke. Hrvate smatram neprijateljima. A neprijatelje smijem i
moram izdati u korist svoje domovine i svojeg naroda.

To otkrie za nju je neto novo. Zauena ga slua i promatra primjeuje:

- Narod vaeg oca ije ime nosite. Hrvate, njih smatrate neprijateljima. Mrzite ih?

- Iz dna due. ini se da niste tono sluali moju ispovijed dvorcem.

Sjea se svega i doziva u pamet sve to je predoio.

- Dakle, zato ste izdali Hrvate, narod iz kojeg potjee va otac. Vi pripadate narodu
svoje majke?

- Tako je, gospoice. Za narod, za koji osjeam, moram izvriti sve dunosti, dakle, i
neprijatelja izdavati, lagati, hiniti svoju ljubav, hiniti potenje, izazivati povjerenje da se
onda mogu njime posluiti. Nijedna la, himba nije dovoljno podla a da ne bi bila
herojsko djelo, da se neprijatelja zavara, zavede i prevari.

Licem joj preleti osjeaj groze. Odmah je to opazio i ne ai joj razjanjavati:

- Vidim, zgraate se, ali uzmite sada obratno. Vi ste Hrvatica, osjeate i ljubite svoj
narod. Moj narod s kojim ste sklopili savez eli vas podjarmiti i opljakati. Nije li va

~ 341 ~
 VELIKI SUD

neprijatelj? Ako je moj narod neprijatelj vaem narodu, pa kad bi vas voe Hrvata
odabrali da im iskaete velike usluge i uhodite neprijatelja, kako bi vai Hrvati iz toga
izvukli koristi, to biste vi uinili u tom sluaju?

- Primila bih zadau kad se radi o mojoj domovini i mojim zemljacima u korist
domovine.

- Eto, to sam ja uinio prema svojoj domovini Ugarskoj.

- Vaa je domovina Hrvatska, otac vam je Hrvat.

- Ali majka nije bila i ja sam prihvatio za domovinu njenu zemlju. Dakle, uinio sam
samo dunost, a ne izdaju, kao to biste to i vi za svoju domovinu.

Tom tumaenju ne moe se protiviti. Ona bi doista uinila sve ako bi mogla pomoi
domovini. A Draeni sada pita:

- Zato, dakle, nazivate izdajicom mene koji sam uinio ono to biste morali uiniti i vi
kad bi od vas to traila domovina.

Zauena, ustukne dok se on ivo brani:

- Eto, vidite, tako je to bilo. Uzeo sam za svoj narod onaj kojemu pripada moja majka.
To mi je ona ulijevala u duu. Sada je nastupila u mojem srcu druga ena, s njom i
druga ljubav.

Vilena nepomino slua, puna panje i nastojanja, da sve shvati i ne upada, ne

prosvjeduje.

- Ta druga ena, to ste vi, Vilena. Sve to se odigralo oko nas i meu nama, sve je
moralo biti dok sam vrsto vjerovao da sam dijete Ugarske. Sada mi ljubav prema
vama, Vilena ulijeva opet vjeru da sam ipak dijete vae domovine. Zato sam juer
rekao: skrenut u posve k Hrvatima, a samo u se initi kao da pripadam Ugrima.
Vilena, razumijte me, uzmite me kao svojeg uhodu protu neprijatelja Hrvata. Evo vam
moje ruke - veli mladi.

Ona ne prihvati, ve se povue korak natrag, a on je slijedi:

- Gospoice Vileno, to sam uinio, prolo je, primite me opet natrag kao izgubljenog
sina. Osjeam, ne moete u dnu due drukile. Vi me ljubite.

- Ne, ne ljubim vas.

- Zato onda idete u samostan?

- Da pokopam sve.

- Ne dam se pokopati. Ne dam. Hou ivjeti u vaem srcu. Spreman sam ostaviti
domovinu svoje majke za vas, prihvatiti dragu domovinu. Ljubim vas i va sam rob.

~ 342 ~
 VELIKI SUD

- Oprostite, ne elim dalje govoriti.

Pristupio je blie, htio je dohvatiti njezinu ruku, ali ona je povue i jedan korak
nazaduje u strahu od onoga to njemu lebdi na usnama. On opet pristupi blie i
pogleda joj u lijepe modre oi. U toj se modrini gubi, modrina raspiruje njegovu
strasnu ljubav. Plamenim glasom sagne se njoj i ree joj:

- U ovom asu odluuje se izmeu tebe i mene.

- Ve je odlueno.

Ta njena izjava potpuno ga izbaci iz mira. Plane kao oganj.

- Ti misli da je odlueno? Ali ja odreujem. Pogledaj kolika moja eta. Opkolio sam sve
i sad mogu uiniti to me volja.

- Kad ne bi bilo pravde, onda bi to mogao.

- Nita ne znam nego ovo: hou da ide sa mnom pred oltar.

estoko zanijee glavom i odluno odgovori:

- Ne, ja idem svojim putem.

- Ja sam onaj koji sijeem tvoje putove. Odgovori: hoe li sa mnom dobrovoljno pred
oltar?

- Neu.

Ne vjeruje tom odgovoru. Silom posegne za njenim rukama vrsto ih stisne, privue k
sebi i moli:

- Vilena, obeaj da e biti moja ena. Smjesta kreni natrag u svoj dvorac.

- Ne, idem svojim putem.

Okrenula se i otila na cestu, ali on pohita za njom, uspne se na konja i dade zapovijed
svojim momcima:

- Ne proputajte povorku. Svi su oni moji zarobljenici.

Kanonik Benko nije se previe iznenadio. Okolnost kako je Draeni od poetka dao
zaokruiti i njega i Vilenu i njihovu povorku jasno mu je oitovala Draenovievu
namjeru. Otrim glasom zatrai sada od njega razjanjenje:

- Kojim pravom zaustavljate upanovu kerku i mene, kanonika zagrebakog Kaptola?

- Ponajprije tako hou, pa i mogu.

- Dakle, pravom samovolje i pravom sile.

~ 343 ~
 VELIKI SUD

- Kako god to nazovete, svejedno je. elite li moda okraj?

- Neu ni pokuati da uzalud prolijevam krv, ali u se potuiti hrvatskom saboru.

- Mene se ne tie va sabor.

- Nekad ste se klanjali tom saboru.

- Svejedno je to mislite. Sad nemam kad raspravljati. Preda mnom je vaan posao.
Dakle, okrenite natrag - nalae on Vileninoj povorci.

I nije se moglo drukije. Moraju se vratiti. Vilena je utjela. Drugo joj ne preostaje.
Kanonik joj se priblii da uje to poblie o njegovim namjerama.

Saopila mu je sve to joj je rekao na ledini.

- Iz svega se razabire da nee da idete u samostan i vraa vas kui. On to nema pravo.
To e se sve razjasniti kad stignemo u Turopolje. Banderij e obraniti upanovu
kerku.

- Zbog mene turopoljski banderij ne moe proliti krv. Bolje da podnesem rtvu i
ostanem kod kue.

- Time e va odlazak samo odgoditi. Sad u vas vratiti k ocu, pa onda krenuti u
Zagreb na Kaptol podii tubu kod kralja. Nemajte brige, Vilena, ve se sada pokorite
dok ne stignemo k vaem ocu.

Opet je sjela u koiju. Draeni je stao na elo povorke i vodio. Njegovi su momci jahali
pored Vilenine povorke, opkolivi je sa svih strana. Odredio je da budno paze da
tkogod ne umakne i pohita u Turopolje da javi to se dogodilo. Vraali su se natrag
pustom cestom. Put ih je vodio ravno u Turopolje. Svi su se mirno pokorili Draenievu
nasilju. U koiji su sjedile obje ene. Stara gospoa primakne usta Vileninim uima i
apne joj:

- Zapravo smo sret no prole. Bojala sam se da e biti gore. Vraa te opet pod na krov,
a tko zna zato to dobro.

Nakon sata vonje najednom se povorka zaustavi. Vilena i njena tetka opaze da je
Draeni poredao momke i pribliava joj se:

- Molim vas. gospoice, siite. I gospoa tetka.

- Zato da silazimo? pita ona.

- Stigli smo do drvene kapelice. Nitko ovuda ne prolazi, a da se ne bi pomolio. Mislim

da ete i vi to uiniti.

Zaudila ih je ta primjedba. Vilena pogleda, pitajui svoju tetku.

- Potrudite se, gospoice Vileno - veli on uljudno.

~ 344 ~
 VELIKI SUD

to da radi? Svi su u njegovoj vlasti i svi se moraju pokoriti njegovoj zapovijedi. I obje
su ene sile.

Kanonik gleda pozorno to se dogaa. Draeni sjedi na sedlu i odreuje. Vilena i njena
tetka stigle su pred drvenu kapelicu i okrenule se prema kanoniku. Opazile su da i on
silazi sa sedla. Dakle, Draeni je i njemu naredio.

- udne li zapovijedi da silazimo - veli gospoa.

- Obilazi me strah. Njegova namjera ne moe biti potena niti onda kad nam zapovijeda
da idemo u kapelicu.

Uutjele su jer se Draeni dovoljno pribliio.

U njegovu nastupu neto je osorno, silovito. Ustoboio se i oinuo Vilenu pogledom.

- Preasni gospodine, pred vaim licem pitam jo jednom ovu gospoicu, hoe li
dobrovoljno sa mnom pred oltar?

- Rekla sam gospodinu Draeniu da me put vodi u samostan.

On krene prema kapelici i otvori vrata. Zebnja obuzima Vilenu, tetku i kanonika. Svi
troje su se pogledali. Okrenuo se k njima i osornim gordim glasom zapovijeda:

- Vileno, ne pomae nita. Nee dobrovoljno, a ti e poi za mene na zapovijed.

- Nitko mi to ne moe zapovijediti.

- Preasni, odmah ete me ovdje vjenati s njom.

Svi su protrnuli. Sad im je jasno zato ih je zaustavio pred kapelicom Vileni se magli.
Nitko je ne moe obraniti. U Turopolju nita ne slute. Pustom cestom nitko ne prolazi.
Plaha i prestraena, pogleda u oi kanoniku, oekujui od njega rije nade.

Ali i Benko osjea da je predan oruanoj snazi mladog ovjeka. Njegov nastup ipak ne
izraava nimalo straha. Mirno odgovori Draeniu:

- Ako ona nee da poe za vas, ne mogu izvriti vau elju.

Bijesnim koracima pristupa kanoniku:

- Vi ete me ipak vjenati pod otricom maa na vaim prsima? Upamtite: ne prezam ni
pred ime. Pregazit u vas jednim korakom.

Blista mu iz oiju, a glas mu sipa plamen prijetnje kao da ve ubija. Zahvatilo ga je

bjesnilo protiv kanonika koji mu se upleo u sudbinu.

- A ja, gospodine Draeniu, neu prezati ni pred vaim maem. Uostalom, vi biste
skupo platili moj ivot i opominjem vas u ime muevne asti: odstupite i pustite ovu
djevojku da ide svojim putem.

~ 345 ~
 VELIKI SUD

Sav se uario, oi mu blistaju i plamen mrnje sipa prema kanoniku:

- Preasni, vi sada stojite pred zamjenikom bana koji e vladati ovom zemljom. To eli
onaj koji ima svu vlast.

Ironinim smjekom, ali mirnim glasom odvraa kanonik:

- Ako ste ikada zasanjali ovako isprazan san, vi se sada probudite jer znajte: nema
ovjeka koji stupa ovom hrvatskom zemljom, a da ikada privoli da se vama dade takva
vlast. A nema u Budimu ovjeka kojemu bi mogla pasti na um takva luda misao da vas
postavi na mjesto zamjenika bana Berislavia.

- Nee proi ni mjesec dana i vidjet ete me u Zagrebu usred tvrave na tom asnom
mjestu.

- A ja vam se mogu zakleti: nee vam ni otvoriti vrata tvrave, kamoli dopustiti da
sjednete u sredite bilo na kakvu stolicu, moj gospodine. Vi bulaznite i ne znate to
govorite ni to inite.

- Upamtite to ste mi sada rekli jer to morate kruto platiti.

- Svaki svoj dug plaam estito. Pripravan sam i za ovaj.

- Dakle, neete me vjenati s Vilenom?

- Ne, plemeniti gospodine.

Vileni je odlanulo. Draeni ne moe provesti svoju namjeru. Ali to e uiniti? Hoe li
je vratiti u Turopolje ili ne?

Nastojala je prozrijeti njegovu nakanu i promatra pomno njegov pogled i njegove

kretnje. Jedno i drugo pokazuje da mu se raspoloenje sve vie raspiruje. Kao da je
munjeviti oblak, a buna grmljavina njegova glasa navjeuje stranu oluju.

- Preasni gospodine, budui da ste me juer izigrali, htio sam vas sada kazniti time da
me ba vi vjenate s Vilenom. Ali vi biste dopustili da vas ubijem, ali me ne biste
vjenali.

- Dobro pogaate, plemeniti gospodine Draeniu.

- Da, gospodine - smije se on zlurado - pogaam. To pogaao i ove noi kad sam
mislio: nee on popustiti. I ba zato to neete da uinite ono to ja elim, pobrinut u
se za drugoga.

I pozove svojeg etovou.

Prestraena Vilena gleda kako etovoda dolazi i slua kako Draeni zapovijeda:

- Pouri se. Tamo straga je moj pop. Neka odmah doe.

~ 346 ~
 VELIKI SUD

Kanonik, Vilena i njezina tetka zure u Draenievo zlobno Podboio se rukama o struk
i zlobno se smije:

- Na sve sam mislio, moja vjerenice. Bilo mi je jasno da tvrda kanonikova glava nee
tako lako popustiti. Prije e kamen omekati i pristati. Zato sam doveo sa sobom
drugog popa koji e izvesti ono to ja zapovijedam.

Svi su utjeli. Ona je smrtno blijeda, kanonik zamiljen, a tetka blizu nesvjestice.

Draeni ih promatra s uitkom. Onda dozivlje Vileninu pratnju i svoje momke. Svi
silaze s konja. Draeni ih ogledava, odabire oko dvadeset momaka i odreuje

- Vi ravno u crkvu, a vi na sedla i opkolite drvenjaru. Nitko ne smije utei ili pribliiti
se.

Dok su oni drugi odlazili u kapelicu, on se okrene kanoniku i Vileni:

- Svi ete danas biti moji gosti u umskom kneevskom dvorcu. eka nas tamo
svadbeni objed.

Lice mu sjaji, a oi plamte: ...

- Jeste li uli, lijepa moja vjerenice, za sve sam se pobrinuo ja, dok svuda te stvari
obavljaju majke i tetke lijepih vjerenica.

Djevojka uti, kanonik ne odgovara, a tetka trne.

U drvenu kapelicu ulaze momci da budu svjedoci na vjenanju. Najposlije se pribliio

stari sveenik u crnoj halji. Nijemo se poklonio kanoniku, a u pogledu mu plaho
pitanje i neizvjesnost. Vilena je odmah prepoznala upnika iz Plesa. Bude joj odmah
sve jasno. Draeni gaje silom dovukao ovamo kad je sve to zasnovao. Odmah je nala
potvrdu svojem zakljuku. Draeni objanjava upniku:

- To je, evo, zadaa koju sam vam namijenio kad sam vas pozvao da me slijedite.
Vjenajte me s ovom ljepoticom.

On jo nije dospio odgovoriti, kad se ve oglasio kanonik Benko strogim glasom:

- Upozoravam vas: nisu obavljeni nikakvi crkveni propisi.

Smjesta osorno i grubo prekida mladi plemi:

- U kapelu. Svatovi ekaju.

- Ne moe vrijediti brak dok niste udovoljili propisima.

- Briga mene za vae propise. Hou da se vjenam da ona bude moja zakonita ena. To
hou. Razumijete? Ako me ne vjenaju s njome, uzet u je za ljubovcu. Tako je.
Prihvatite moju ponudu da mi bude zakonita ena.

~ 347 ~
 VELIKI SUD

- Ne smijem dok niste ozvani javi se upnik.

- To e se uiniti poslije vjenanja.

- Ne moe i ne smije

- Mora, jer ja hou - vie on blijed i die ruke, prijetei, a upnik ga opominje.

- Rekoh: izvrite prije propise, onda u se odazvati.

Taj otpor razdrai ga do vrhunca. Povue ma. Svi su protrnuli. ene su koraknule
natrag. Kanonik pohita k njemu, ali Draeni je ve nasuprot upniku i naotreni
vrak maa sputa k njegovom vratu. Sveenik blijedi, ali se ne predaje.

- Ili me vjenaj, ili u vrak maa zarinuti u tvoj grkljan pa ga izvui u zatiljku.

Otrica ga bode. Tog asa on je samo jadni nesretnik, silom sputani ovjek.

- Hoe li me vjenati, ili...

- Ho - u - - hou!

Draeni skine otricu sa upnikova vrata.

- Tako, ipak e biti ono to ja hou. Jeste li sada vidjeli, preasni gospodine? - okrene
se Draeni Benku.

- Vidio sam i uo to je sila, ali to e biti gospodine Draeniu, kad sila jednom ovako
prisloni otricu na va vrat?

- Ne nadajte se tome. Bit u jai od svakoga jer je sila u mojim rukama.

Vilena ga pogleda pogledom jo vee odvratnosti i glasno progovori:

- Sad mi je posve jasno zato ste tako lako vrili slubu izdajice.

Najednom ga mine osorna grubost, izgubi hrabrost da nastavi svoj nasilni in.
Obuzima ga slabost, malodunost. ini mu se da nikad svladati otpor koji se odraava
s njenog lica. Upita blago:

- Vilena, to to inite sa mnom?

Vilena ga pogleda pogledom u kojem on prozrijeva da se ova ena potpuno okrenula od

njega. I odgovara mu hladno kao neprijatelj.

- Gdje vam je zastao um kad ne moete shvatiti da ne mogu drukije?

On uti, promatra je sve pomnije, pozornije, a gordost ga ostavlja i klone. Htio bi

kleknuti pred njom.

~ 348 ~
 VELIKI SUD

- Vilena, ljubljena, zar nisam ja taj koji vas oboava, kojeg odlikovali tako milim i
njenim pogledom u kojem je bila ljubav? Vilena zar moje srce, moja mladost, moja
vanjtina, nisu isti kao prije?

- Nita vie nije kao to je bilo prije.

Pokuao je djevojku gledati plamenim, vrelim pogledom kao nekad ali razoarano
usklikne:

- Vie ne obara oi dok ja pun enje gledam u tvoje zjenice?

Plave oi kao da nikada nisu sjale ljupko i milo. Gledaju ga hladno, ledeno i navjeuju
daje srce ove djevojke za njega zamrlo. Zapravo, ovog je asa stekao to uvjerenje i
opazio da nema vie nade. I ba zato prua ruke da spasi sebi ljubav. Jo ne zna kako,
ali pokuava sve. I usklikne:

- Vilena, da sam povjeao pola svijeta, vi biste me morali ljubiti ako ste me ikad ljubili.
Vae srce nije nikad bilo moje, samo vaa mata, vae oekivanje, vaa elja da budem
junak vaeg naroda, samo ta elja pripadala je meni, nikad vae srce. Sjea li se
koliko sam puta zauen stao pred tobom jer me neto opominjalo da ono to to
osjea za mene nije ljubav, nije ljubav djevojakog srca.

- To bi mi bila jedina utjeha.

- Jedina bi bila tvoja utjeha da me nisi ljubila?

- Jest. Samo bi me to moglo ispriati pred samom sobom za osjeaje koje sam gajila
prema vama, jedino da je sve bilo samo zanos mojeg umovanja kojim sam okrunila
vau glavu i uresila vaa prsa.

To u njemu raspaljuje ljubomoru, tatinu, muki ponos i odbijenu strast.

- to je svrnulo tvoje oi k meni? Reci, govori, priznaj!

- Uvjerenje moje lude glave da preda mnom stoji mukarac potenja, viteke asti,
mukarac koji e biti osloboditelj moje domovine.

On isprui ruku za njenom rukom i povue kao da e joj istrgnuti lakat i zapilji u nju
oi:

- Koga si, dakle, ljubila? Tko je taj?

To je iznenadi. U oima joj se izrazi uenje pa se odmah zamisli, ali slegne ramenima i
odgovori prostoduno:

- Ne znam nikoga, koga bih ljubila. Nikoga.

Ali Draeni porumeni, a oi sijevaju. U daljini se pojavi zamagljena slika glave,

crnokose, kutrave, suhonjavo tamnoputno lice i crne oi u kojima neprestano titra
zluradi pogled. Jo jae uhvati njenu ruku i strese je:

~ 349 ~
 VELIKI SUD

- Ja znam koga si ljubila. I sada ga ljubi.

Ona zanijee glavom, istrgne mu ruku i odgovori:

- Ne znam nikoga i ne osjeam nita, ve samo jednu elju da se za mnom to prije

zatvore samostanska vrata.

Njegovo se lice poelo trzati zjenice se suzile, usta mu se otvorila, u prsima mu plamen:

- Sad znam tko je. Jest. Jednoga dana, kad sam te vidio s njim u vrtu kako povjerljivo
avrlja, kako mu se smije, iskrsnula je iz dna due crna sumnja. I nikad me vie nije
ostavila. Gdje god sam bio, daleko ili blizu, svuda me grizla sumnja svuda me
podmuklo opominjala:

"On joj je u srcu". Zavukao se onamo kao pu u kuu. Ona ga ne vidi, a ipak je tu.

- Tko? - pita ona zaueno.

- Jelenko Kuevi.

Vilena ravnoduno slua. Njezina utnja ga podjaruje i on jo vie plamti:

- Njega si ljubila ve tada kad sam ja doao. Ali on je bio nitko i nita i zato si prionula
k meni.

- To je la. Poludjeli ste. Njemu je pripadala moja sestrinska sklonost.

- Ja sam je prozreo, dokuio,

- Zgodne rijei da njima prikrije istinu. Ja sam je prozreo, dokuio ve u poetku.

- Da ste to opazili i da je bilo tako, onda biste se bili okanili.

- Ne bih jer se nisam mogao okaniti. Ba ta ljubomora prema Jelenku jo je vie

raspirila moju ljubav, elju, svaku misao moju i svaki kucaj srca da tebe otmem
njemu, otkinem potpuno od njega, raskinem vezu to te vezala s njim od djetinjstva.
Da, ja sam je raskinuo. Samo ja. Zar nisam stalno govorio kako je on nitko i nita,
kako je zamiljao da e svoje siromatvo zakrpati danas sutra tvojim mirazom?
Nisam li govorio kako se Jelenko prilijepio uza te da bi svoje nitavilo obasjao svjetlom
tvojeg roda?

Morala je priznati sama sebi da je doista bilo tako, ali nije odgovarala jer je on plamtio
sve veom vatrom:

- Otrov svoje ljubomore sipao sam u tvoju duu, jedva sam te sklonuo da Jelenka
izbaci iz kue. Izmuio sam se dok sam uspio. A kad ga vie nije bilo, ti si ga gotovo
mrzila, a ja sam ostao pobjednik. I bio bih dovijeka uivao svoje plodove da se protiv
mene nije urotio sivi oklopnik i uzeo u obranu tog lupea.

- Nemate prava nabacivati se pogrdama na Kuevia.

~ 350 ~
 VELIKI SUD

U lice mu sjevne munja bjesomunosti i vikne nad njom:

- A zato nemam prava?

- Jer je on potenjak, a vi ovjek bez asti.

u ga opet prelije, usne mu drhte:

- Dakle, ljubite ga?

- Samo ga branim jer mi je to dunost.

- Dakle, taj lupe sada je junak u vaoj mati kao to sam neko bio ja?

- Nije ga moja mata uinila junakom, ve on sam svojim djelima.

Zamaglilo mu se pred oima. Te usne koje su neko slavile njega, Draenia, sada
hvale njegova smrtnog neprijatelja, onoga koji ga je razotkrio, obeastio. Njega,
Jelenka Kuevia ona slavi okom u oko njemu. To ga udara, razdire, ranjava vie
negoli njezin dosadanji otpor. To pokree svaku ilicu njegova tijela, pokree svaku
kap njegove krvi, stavlja u pogon svu njegovu zlou. To rasplamti ljubomoru do
vrhunca.

Ne, ona ne smije vie prozboriti nijedne rijei obrane. Ona vie nikad ne smije
prozboriti nijednu rije pohvale Jelenku Kueviu. Sada je svreno. Sad pada njegova
odluka. Nikad nee pustiti Vilenu. Ona je njegovo vlasnitvo. Ne da je iz ruke pa
dogodilo se to mu drago. I pogleda joj u lice nekom luakom bjesomunosti, i
ustoboi se prede njome kao gospodar:

- Dosta je razgovora. Slijedite me.

- Kamo me vodite?

- Ne odvie daleko. Ima ovdje blizu upnika koji e me pred otricom maa vjenati s
tobom pa i tada, bude li prisegla na sva raspela svijeta da me nee.

- Svakog u puta odgovoriti ne.

- Nije me briga to e ti odgovoriti ako ja velim da. Vie nema o drugome govora.
Dosad je govorilo moje srce, sad govori tvoj gospodar. Zaboravila si to sam ti danas
otkrio. U Budimu je odlueno: Slavimir Draeni bit e gospodar u Hrvatskoj. Samo ja.
O tome se ve radilo od poetka. Ako tvoj ujak ban Berislavi ne pogine na bojnom
polju, svrgnut e ga Budim, a mene postaviti na elo ove zemlje. Svi e biti moji sluge.
Svi se moraju pokoriti mojoj volji. Sva ova tvoja eljad to se ovdje razmee nekim
svojim pravima, svi e sluati mene. Jo danas u se vjenati s tobom. Kunem se. Ne
putam te vie iz svojih ruku. Moja si zauvijek. Silom, ili milom. Nitko ti ne moe dati
sjaj, bogatstvo i ast koju ti pruam ja. Bit e moja ena, bit e banica.

- Radije u biti sluavka.

~ 351 ~
 VELIKI SUD

Izrekla je to snagom i bijesom od kojega se on potrese. Izoblien pita on, glasom punim
neke jeze:

- to si to rekla? to? Radije bi se ponizila do crne zemlje, do sluavke nego li bila moja
ena? Moe li to opetovati?

- Mogu.

Naas mu se zaustavila svijest. Skamenio se kao da je mrtav. Ne osjea nita.

To je trajalo samo jedan as. Odmah je zatim zakolala u njemu krv, zaigrale sve zloe,
zavitlala oluja i munje sijevaju na njegove zjenice, a iz otvorenih usta dolaze rijei kao
gromovi:

- Odabrala si svoju sudbinu. Neka ti bude, gizdava keri upana. Budi ono to si
odabrala.

"to kani?" - pita se ona, promatrajui izoblienog ovjeka, dok on nastavlja svoj
pakleni smijeh i dozivlje etvoricu svojih momaka.

Smjesta su pojahali k njemu. A on im zapovijeda:

- Sa svake strane ovoj djevojci po dvojica.

Momci sluaju pokorno. A Vilena osjea da je nekud vodi u vezi s njegovim rijeima.

- Prihvatite uzde njezina konja i vodite je. Budno pazite da ne sie.

Ona mirno podnosi zapovijedi, ne trepnuvi okom.

- A sada, momci, svi naprijed Ovi lupei koji su je pratili mogu se vratiti svojemu
gospodaru i javiti mu: Ja sam njegovu ker poveo sobom jer joj je drae da bude
sluavka nego moja ena. Ispunit u joj tu veliku molbu. To recite i kanoniku pred
crkvom i onoj staroj babi. Neka upanu odnese veselu vijest.

Vilena ne promijeni izraaj lica. Mirno puta da je vode. Ne moe dokuili to hoe s
njom kad veli da e joj ispuniti elju da bude sluavka, a ipak se ne boji.

Ona osjea odlunost i hrabrost. Sva je izmijenjena. Ne osjea vie nikakve boli zbog
sramote koju je doivjela ovih dana pred dvorcem svojeg oca. Sve je sad nestalo osim
ovoga ovjeka koji ju je htio prisiliti i silom iznuditi od upnika da ga s njom vjena.
Sad je u njoj sve ledeno, mrtvo, ali od vano. Kao da se pretvorila u peinu. Nema
straha pred onim to dolazi. Ni tuge od onoga to je bilo ni alosti od sramote koja se
prosula nad njenim domom. Ni suze za sreom to ju je zauvijek ostavila. Zaboravila je
gotovo da je ena ija je ast sada u pogibelji. Nita sada ne misli jer osjea u sebi
neodreenu, ali jaku snagu koja hrabro ide u susret odmazdi okrutne sile.

~ 352 ~
 VELIKI SUD

Mirno jae, dok drugi vode njezina konja. Hrabro promatra kako je povorka okrenula
smjerom koji vodi u ume Brandenburga. Draeni zapovijeda momcima gordim
glasom svemogueg gospodara ije je srce prepuno zla.

Pa ipak Vilena ponosno die glavu kao da su momci koji je vode njezini podanici.

Ki junakih Berislavia ne poznaje straha.

~ 353 ~
 VELIKI SUD

ZASTAVA OBRANE
Dva jahaa veru se kroz preguste starodrevne turopoljske ume.

Konji jedva prolaze korakom, dok oni paljivo promatraju stabla, okreu poglede k
suncu i ravnaju svoj put.

- Ako zalutamo, gospodine Arbanasiu? - pita Cvjetko imuni zabrinuto.

- Ravnam se tono po uputama sivog oklopnika. I njegov mi je sin ponovo razjanjavao

kako u nai njihov tajnoviti dvorac. Valjda ipak neu promaiti.

- Sigurno se kod njega nalazi i Jelenko?

- Uvijek je bio s njim, bit e valjda i sada.

- to e rei sada kad dozna kako je Draeni doao u upanov dvorac da ponovo
zatrai Vilenu.

- Ne smijete mu rei da je Pogledi prije polaska u samostan ponudio Vileni svoju

ruku. Bilo je izmeu Jelenka i Pogledia prije estokih okraja zbog djevojke.

- Dakle, i s njim se tukao?

- Vie nego s drugima. Jednom je Pogledi gotovo stradao od Jelenkova bijesa. Ne

smijemo ga podsjetiti na to.

- upanova ki mnogo je skrivila naoj slozi, gospodine Arbanasiu.

- Skrivila je to joj srce nije odvraalo ljubav Jelenku. Da je njega odabrala, nikad
Draeni ne bi dospio osvajati ker naeg Berislavia. Nije to mala stvar. Svi su
Berislavii bili junaci, potenjaci, ginuli su na bojnom polju. Ba su plemenito ljubili
svoju domovinu i strahota je pomisliti da je taj izdajica bacio pogled upravo na
djevojku koju je upan odgojio u duhu slavnih junakih Berislavia.

- Da - potvrdi Cvjetko. - Da nije bilo te hulje Draenia, Jelenko ne bi bio sve to

prepatio i mi s njime zajedno. Nikad ne bismo pali u sumnju koju on nee nikada
zaboraviti. Zapravo je uvijek bio dobar drug to moramo priznati.

- Tek kad je poela u njemu plamtjeti vatra ljubavi prema Vileni promijenio se, stao
izazivati, razbijati. Danas svatko od nas mora priznati da je Jelenko spasio, ne samo
nas ovdje u Turopolju, nego svu nau zemlju, od te ivotinje, to se skrivala pod
crvenim oklopom. Koliko bi zla nanio svima nama.

- Najvie me zanima kako e Jelenko primiti tu vijest?

Tu su prekinuli razgovor. Njihovu pozornost zaokupi neka visoka gutara pod kojom
su se zaustavili. Gusto trnovito grmlje zastire drvenu ogradu.

~ 354 ~
 VELIKI SUD

- To je kao tvrava - upozori imuni. - S one strane pod gustim je kronjama drvena
ograda. Mislim da smo na cilju.

- Sad emo napokon upoznati sklonite Jelenka Kuevia i njegova zatitnika. Ali kako
prodrijeti ivicu od trnja, gospodine Arbanasiu?

- Odmah emo vidjeti.

Mladi plemi zazvidi. Mnogo je puta opetovao dani mu znak. Kad se s onkraj ivice
zviduk odazove, a muki glas upita:

- Tko je tamo?

- Glasnici iz Turopolja.

- Lozinka?

- "Izrui nam, pravdo, neprijatelja!"

- Dobro, priite ogradi od trnja desno pa stanite kad ja zazvidim.

- Ovi su dobro skriveni - primijeti Arbanasi pa obojica uinie kako im je zapovjedio

nevidljivi mukarac. Kad ih zviduk zaustavi, stigli su pred nisku ivicu, preskoili je i
nali se u iroko ograenom prostoru pod kronjatim drveem. Snani momak ih vodi.
Ne vide pred sobom drugo osim visokih stabala s ogromnim kronjama. Neki mali
drveni tornji viri negdje kroz vrhove stoljetnih hrastovih stabala kao da lebdi u zraku.

Kad se pribliie, opaze stari drveni dvorac. Svuda okolo mir kao da nema ive due.

Vodi ih ponuka da ga slijede.

*****

U drvenom dvorcu u prostrano] sobi veliki stol. Po njemu je razastrta modra tkanina.
Nad njom se sagnuta crnokosa Jasenkina glava, dok joj spretne ruke hitro iju
tkaninu. Do nje stoji Gordanin sin i vrsto napinje modru tkaninu da bi djevojka lake
ila. Uz prozor dva mladia noevima gule koru s drvenog tapa.

Jedan je od njih plavokos, drugi visok, smeokos, tamnih oiju.

Dva svijetla oka i dva tamna jednako pogledavaju Jasenku. Napokon plavokosi ree:

- Gospoica Jasenka e nas prestii ako ti, Vojko, ne pouri - i pogleda svojeg
smeokosog druga ije su oi jo uprte u lijepu djevojku.

Jasenka ne die oka sa svojeg posla i odgovara plavokosome:

- Moj mladi pomonik je spretniji negoli vi, gospodine Mladene.

Mladen nasmijeeno odgovori:

~ 355 ~
 VELIKI SUD

- Meni ide bre, ali mojem drugu zapinje. Junak je na konju i na mau, a na poslu
eprtlja.

- Mladene, ne dam grditi svojeg osloboditelja - ukori Jasenka plavokosog mladia.

Smeokosi osloboditelj uzdahne nekako alosno:

- Velika je moja bol, gospoice Jasenko, to ne smijem primiti vau hvalu. Ja sam bio s
vama u umi grub, drhtali ste preda mnom, otimali se, mislili ste da sam lukavuki
razbojnik. Zapravo, va osloboditelj nije nitko drugi nego Damir.

Djeak pogleda pristalog mladia ponosito, ali ipak ne uzima sebi ponuenu slavu:

- Ja sam vas samo uputio to kani Luci s gospoicom Jasenkom ali kad jednom
odrastem, onda u i ja moi osloboditi gospoicu.

- Tko zna koga e ti oslobaati - nasmije se Jasenka.

- Najprije svoju majicu. Recite, gospoice, kad emo je osloboditi iz Lukavca? Ve sam
dva dana kod vas a nitko ne spominje moju majicu.

- Ba sada vijeaju Jelenko i gospodin sivi oklopnik o tome. Pouzdaj se, mali junae, u
mojeg brata. to je on obeao, to e izvriti. Ali znaj: da se tvoja majica spasi, treba
mnogo vie lukavosti negoli bojnog maca. U Lukavac se moe samo lukavtinom.

- Majka mi je kazala da e izii ve nekoliko sati poslije mene. Morali bismo poslati u
Brezovicu da ujemo.

- Kad bi tvoja majka bila na slobodi, ve bismo to znali. Kanonik Benko i upan javit e
nam odmah ako se tvojoj majci posrei da izie na slobodu.

Vrata se otvore. Ulazi Jelenko, ogleda se oko sebe i veli:

- Kad e, Jasenka, dovriti.

- Ve je gotovo, ali njih dvojica oklijevaju.

Brat se okrene k drugovima, polagano im prilazi i apne:

- Vae su oi uprte vie u Jasenku nego u posao. Pazite, neu biti kriv ako uludo
izgubite srca.

I smeokosi Vojko i plavokosi Mladen smjekaju se, a ipak su lako porumenjeli.

- Neu da ovdje imamo ljubavne uzdisaje nego junaka kreeva, djeaci, upamtite to -
upozorava ih ozbiljno Jelenko.

Vojko se uspravi, digne oieni tap i predaje ga Jasenki.

- Evo, gospodarice, svreno je.

~ 356 ~
 VELIKI SUD

- Kakva sam ja to gospodarica?

- Moj otac proglasio vas je gospodaricom ovog dvorca, a mi vas sluamo i podvrgavamo
se vaoj vlasti.

- Kakva muka gospodariti itavom kuom mukih. Ali jao onome koji mi uskrati
posluh.

- Dobro zapoinje svoju slubu, sestrice - smjeka se Jelenko, prilazi joj i pogladi joj
crnu kosu. - Ovdje u naem dvorcu potpuno si sigurna.

- Misli da lukavaki psi nee nanjuiti ovaj dvorac?

- Nemogue je gospoice - odgovori, umjesto Jelenka, Davorov sin Vojko. Moj otac
krije se ovdje ve godinu dana i nikada nikome nije zapelo oko za ovu pusto. Ljudi su
ve zaboravili na taj naputeni dvorac gospodina Damira. Kad ga nisu pronali do
sada, nee nikome zapeti oko ni odsad.

- Osim, ako ne naslute kakvo blago sada uvaju ove stijene - veli plavokosi Mladen i
pogleda preko stola Jasenku.

Kao da nije nita ula, digne tkaninu sa stola i prui je mladiima:

- Evo, navucite zastavu na vrak drka, ali vrsto. A ba je lijepa. Reci mi, Jelenko,
zato si ba odabrao modru boju, modni kao nebo?

Slegnuvi ramenima, on se smjeka:

- I Turopolje ima modru boju, a meni se ba svidjela nebesko modra. Svatko ima svoju
boju.

- Istina je. Ja volim ruiastu - veli Jasenka.

S trijema ue momak i javi da su stigla dva turopoljska plemia i nose vane vijesti.

Jelenko odredi neka ih brzo uvede. Ljubopitno ekaju. I Jasenka upire pogled na
otvorena vrata. Zanima je tko e stii od njenih turopoljskih znanaca.

U sobu ulaze Cvjetko Simuni i Velislav Arbanasi. Obojicu obuzme toliko iznenaenje
da su zaboravili pozdraviti. Jasenkina prisutnost duboko ih iznenadi. Nisu znali o njoj
nita drugo nego daje otputovala u Zagreb. A sad je nalaze ovdje u umskoj zabiti,
vedru, nasmijeenu, a iza nje dva pristala plemia s kojima ba sada avrlja tako
prijazno kao da su joj davni mili znanci.

Odmah su prepoznali dvojicu plemia iz ete sivog oklopnika koja je tako nenadano
prole subote stigla pred opinu i rijeila golemu zagonetku s crvenim oklopnikom

Jelenko smjesta prozre ime su zabavljeni nekadanji njegovi prijatelji i kao da osjea
zadovoljstvo nad ljubomorom koja se budi u srcima mladih ljudi. Brat puta u tom
razgovoru svoju sestru i nekoliko trenutaka nita ne pita plemie.

~ 357 ~
 VELIKI SUD

Samo uiva u toj svojoj osveti pa ve oslovi plemie pitanjem:

-Oito elite neto saopiti mojem zatitniku? Odmah u vas najaviti.

I ulazi, dok Jasenka ostane u sobi, okree lea Arbanasiu i imuniu, a poluglasno
razgovara s dvojicom novih znanaca i upuuje ih kako e zastavu navui na drak.
Nijednom rijei ne osvre se na svoje oboavatelje.

Jasenkini novi znanci odvie su zaokupljeni poslom i ljubaznou svoje gospodarice da

bi se osvrtali na goste. Samo im Damir posveuje panju, prilazi im, ispituje ih o svojoj
majci, prepoznavi u njima svoje pratioce na dan svojeg osloboenja.

Arbanasi i imuni jednako osjeaju muno Jasenkino omalovaavanje i njene

ljubaznosti prema pristalim novim znancima. Neugodnu situaciju razbija dolazak
Jelenka i njegova zatitnika Davora. Doao je pred mlade plemie bez vizira. Kad su
ugledali njegovu prosijedu bradu kojom je obraslo plemenito lice punu bora, osjete
prema njemu duboko poitanje. Davor im prilazi i pita:

- Donosite vijesti?

- Vrlo vane, gospodine. Danas je nenadano osvanuo u Turopolju Draeni s velikom

etom novih momaka.

- Dakle, ve zapoinju osvete?

- Opkolio je upanovu kuu i zatraio da mu gospoica Vilena bude ena. Ona ga je

odbila.

Ta vijest zaokupi Jasenkinu panju i, dok slua, kriomice gleda brata. Ali ne zapaa
nita. Hladan je i ravnoduan.

- Na to je Draeni s momcima otiao, a da nije nikome nita uinio dovri Arbanasi.

- Dakle, nita se nije tako vano zbilo? - primijeti Jelenko. - Draeni je otiao.

- Mislio sam da njegov posjet upanovu dvorcu ipak neto znai - doda Velislav, a
Jelenko odgovara isto tako ravnoduno kao i prije:

- Vjerenica mu je i moe dolaziti.

- Dok smo odlazili k vama, nije se zbilo nita.

- Onda je stvar svrena, nema vanosti za nas.

- ekaj, Jelenko - zaustavi Davor mladog tienika, promatrajui njegovu nebrigu za

Vilenu. - Ako je Draeni otiao, a da nikome nita mje uinio naao, onda to moe biti
samo vidljiv znak da istodobno kuje novu urotu. Moramo biti oprezni.

- Jo nisam rekao sve. Moj drug Pogledi bio je u upanovu dvorcu i tamo mu rekoe
da se Draeni nudio Vileni kako e odsad raditi za Hrvate, a varati Budim.

~ 358 ~
 VELIKI SUD

- I Vilena mu ne vjeruje i zato ga je odbila i odlazi u samostan.

Na tu vijest Jasenka uhvati Jelenkov pogled ne bi li proitala njegove osjeaje. Mladi

je potpuno miran kao da se to njega ne tie.

- teta da takva ljepotica vene u samostanu - veli Davor i pogleda Jelenka. -

Draeniev posjet upanovima moe svriti tekim posljedicama.

- Dok on posjeuje vjerenicu koje se ne eli odrei, to su sasvim njihovi poslovi,

upanovi i njegove keri.

- Ali osvetit e se itavom kraju ako je ponovo odbijen.

- Dirne li u nae ljude, plemie ili kmetove, evo me na obranu.

Svaku njegovu rije ispija Jasenka s njegovih usta i promatra ga s najveom panjom,
ali mladi je hladan i krut.

Cvjetko imuni pristupa blie k Davoru i veli:

- Plemeniti gospodine, pravo ste rekli. Draeni nee mirovati. Od prole subote ima
nas jo ovdje plemia iz Zagorja i iz Zagreba pa vas molimo da prihvatite nau pomo.
Svi smo spremni stupiti u vau etu i pod vaim vodstvom biti na obranu protiv
izdajice kao i protiv sile iz Budima i Lukavca.

- I mi iz Turopolja juer smo zakljuili da se ponudimo u vau etu veli Arbanasi. -

Svi molimo da nas primite.

Ta molba kao da je pobudila neobini dojam u Jasenke. Njeni novi znanci Mladen,
vitez od Srednjice, i Davorov sin Vojko opaze da se Jelenko okrenuo prema svojoj sestri
dok je ona slegnula ramenima i time odgovorila da joj nee biti nimalo neprilino ivjeti
pod istim krovom s bivim udvaraima. Taj nijemi razgovor brae iznenadi i Mladena i
Vojka, pa su neto meusobno aputati, dok Davor odgovara na izreenu molbu:

- Gospodo mlada, primam vas sve koji ste poteni i hrabri. Ali tko od vas pristupi k
nama, mora s nama ivjeti u ovom dvorcu da budemo stalno na okupu. Tu nee
svakome biti udobno kao u vlastitoj kui. Dvorac je malen, ali ima meu drveem
velika drvenjara gdje konae i momci. S njima su moj sin i njegov drug, Vitez od
Srednjice. Dakle, podijelit emo leajeve. Idite i kaite to svojim drugovima, ali samo
onima koji su vjerni i pouzdani. Neka nam dou. Ali znajte: mojoj eti prvi je voa
Jelenko Kuevi. Hoete li se njemu pokoravati?

- Kao vama, plemeniti gospodine - odgovara imuni iskreno.

Nekadanji Jelenkov prijatelj i Jasenkin prosac pogledao je otvoreno u oi svojem

novom voi. I kao da nikada meu njima nije bilo ni neprijateljstva ni mrnje, zapoelo
se raspravljati.

~ 359 ~
 VELIKI SUD

Odluili su da se Arbanasi i imuni odmah vrate kui i dovedu svoje drugove

sutradan u zoru, a samo dvojicu ostave u Turopolju da budu glasnici kad se ukae
potreba da neto izvijeste.

Glasnici se oproste i ostave dvorac.

Prolazei ponovo ispod gustih kronja, razgovaraju o nenadanom susretu s Jasenkom.

Ne znaju kako je prispjela ovamo, a nisu se usudili nita ni spomenuti. Najposlije
zapitaju svojeg vodia, zna li on togod.

- Moj gospodar proglasio je mladu djevojku gospodaricom ovog dvorca i svi je moramo
sluati. Drugo ne znam nita.

Pogledali su se. imuni zakima:

- Mi emo, dakle, biti ovdje pod njezinim gospodstvom u njezinoj blizini. to velite na
to, gospodine Arbanasiu?

- Zadali smo obojica prole subote rije jedan drugome: ako Jasenka skrene svoju
sklonost jednome od nas dvojice, mora ovaj drugome priznati. I to emo izvriti.

- Ne bojte se, odrat u rije - odgovori Cvjetko i onda razmilja. Nakon duge stanke
primijeti:

- Neobino je ljubazno govorila s onom dvojicom pristalih plemia. Nikad prije nisam
je vidio tako govoriti s nama u Turopolju.

- Niti samnom - doda imuni. - A moda je htjela ba jednog od nas razdraiti.

- I meni se tako ini. Nije nas ni pogledala, ne moe biti drugo nego osveta.

Obojica su puni nade jahali umom da to prije stignu kui.

*****

Sutradan ujutro za vrtjela se Jasenka oko ognjita da spremi doruak. Oko nje su
Davorove sluge koji su prije sami vodili njegovo kuanstvo kako su znali. Sada, pod
vodstvom mlade i lijepe gospodarice, bez daha se takmie kako bi to bolje i spremnije
pomagali i vrili svoju dunost kuhara. Jelenkov etovoda arko tajno se provukao u
Kueviev dvorac u Turopolju i uzeo odande to god je bilo mogue ponijeti po
Jasenkinoj zapovijedi, i ivea, i lonaca, i njene haljine i sve to joj treba. Davor i
Jelenko odluili su da zadre djevojku pod svojom zatitom. Ni asa brat nee pustiti s
oka svoju miljenicu. Samo je on moe uvati od opasnosti koja joj prijeti od Draeneve
osvete.

Jasenka se dala na posao da Davoru i Jelenku bude to udobniji boravak u ovom

starom naputenom dvorcu koji je davno prije pripadao Damirovu ocu, ali ga je
napustio, sagradivi Brezovicu.

~ 360 ~
 VELIKI SUD

Danas u zoru ponovo se vratio arko iz Turopolja, nosei na leima veliki sveanj. Jo
prije izlaska sunca douljali su se iz Turopolja sa imuniem i Arbanasiem plemii iz
Turopolja, donijeli ivei i oruja, pa Jasenka ima pune ruke posla. Dolaskom
turopoljskih plemia znatno se proirio broj ukuana i valja spremiti jelo za dvadeset
hrabrih plemia koji su danas stupili u Jelenkovu etu. Straga u drvenjari ima trideset
Davorovih momaka koji sami kuhaju, ali ona ipak nalazi vremena da i kod njih
nadgleda.

Jasenka se s nekim uzbuenjem osjea u poasnom poloaju u tom tamnom dvorcu.

Zanosi se zadaom da se brine oko onih koji su se okupili da vode bojeve za obranu
njenog dragog kraja. I tako nesvjesno poprima stav zrele gospodarice. I svima odreuje,
nareuje, upravlja, zapovijeda, a uz to ima na brizi jo i djeaka, Gordanina sina, koji
stalno raspravlja samo o svojoj majci, ali i pomno slua rasprave plemia o odlukama i
buduim bojevima.

Ispod trijema dvorca, koji je zaklonjen drvenom i trnovitom ogradom a povrh toga i
gustim granatim drveem, okupili su se plemii. Poto su svrili s dorukom, sluaju
Davora koji im razlae kakvo bi sve zlo moglo zadesiti Turopolje od Lukavana i kako
e se braniti. Obrazlae im da u blizini kneevskog umskog dvorca u upljem drvetu
ima svoje tajno sklonite u kojem je ostavio dvojicu povjerljivih ljudi. Oni izlaze
umskim gutarama i paze to se dogaa u kneevskom dvorcu. A onda im tumai:

- Sve nevolje koje stiu u Turopolje izlaze iz onog umskog dvorca. Tamo je stanovao
crveni oklopnik, izdajnik Draeni, odande je upravljao vojnicima, i barunom
Pencingerom. S njim je tamo i kancclarov neak Franjo Ferenczy. Zato smo iz
ogromnog upljeg debla uredili i nau straarnicu. Ako bi tko i opazio nae prijatelje da
tragaju, oni mogu utei i sakriti se. Tamo je naao sklonite i Jelenko s Damirom kad
su ga Pencingerovi lugari vidjeli u umi. A tamo je Vojko sakrio i Jasenku, otevi je
Luciu. Svatko od vas mora to znati da se u potrebi moe onamo skloniti. A sada
neemo dangubiti. Neka sie Jelenko. On e vam pokazati svoja navalna umijea da
budete upueni kako se moe voditi borba s lukavakim vojnicima.

Dok Davor dalje govori plemiima, u prvom katu Jelenko sprema modru zastavu i
razgovara sa sestrom:

- Dobro si uinila to nisi pogledala imunia i Arbanasia. A moda ti je ipak bilo

malo teko.

- Zato bi mi bilo teko, brate?

- Zar nisi malo ljubila imunia?

estoko je zanijekala.

- Samo mi se sviao i mislila sam: moda u ga ljubiti. A moda Arbanasia. Ne znam.

Ali svi su se okrenuli od mene kad si ti bio posut sramotnom sumnjom i zato se na sve
njih ljutim. Nitko mi se vie ne svia. Nikoga neu ljubiti. Nitko nije vrijedan.

~ 361 ~
 VELIKI SUD

- Lako je to rei, Jasenka.

Dok on gleda nekud daleko, ona ga pogleda pitajui.

- Zar se moe ljubiti i onda ako to nee? Tako misli, Jelenko?

- Da, tako je to sestrice moja.

- Premda nee, ipak ljubi Vilenu?

- Kud si to zabrazdila? To je sasvim drugo. Ona je nevrednica, a takve se ne moe

ljubiti. Jasenka, iskai mi ljubav i ne govori nikada o Vileni.

- Kad tako eli, neka bude - veli ona i gleda kroz prozor preko trnovite ograde dvorca.

- Gle, dolazi Galekovi iz Turopolja.

- Njega su ostavili za glasnika da javlja to ima novo. Sigurno nosi vijest. Vidi kako
mu je konj zadahtan.

- Dok on stigne, idem vidjeti to radi Davor.

Brat i sestra silaze s trijema zajedno. I nju zanima zbog ega dolazi seljaki plemi iz
Turopolja.

Pribliavaju se skupini plemia, a Davor ga ve izdaleka oslovljuje.

- Doi, Jelenko, poui ih u svoja bojna umijea koja si tako dobro izmudrio.

- Vi ste me pouili - upada mladi, dolazei blie. - Od vas mi je sve.

- Sve si ti pronaao, ja sam samo ublaio i rukovodio tvojom prevelikom smjelosti. Kad
se sam bijes, moe stavljati na kocku svoju glavu i uzaludno, ali kad vodi etu,
uvijek mora raunati s njihovim ivotima. Njih ne smije voditi u opasnost uzaludno.
Tako, a sada zapoinje vjeba.

- Dopustite mi, plemeniti zatitnice, da prije svega svojoj eti dadem ime. Ovu bih etu
okrstio: Davorovi borci.

- Bolje bi bilo Kuevievi - veli Davor.

- Moje ime nee nositi. Vi ste je stvorili, s njom oslobodili nau zemlju Draenievih
nemani. Neka eta nosi vae ime. Vae je, a ja sam joj samo voa u obrani.

- Tako je - potvrde svi.

Davor slegne ramenima i veli:

- Ime naoj eti treba odabrati prema njenoj zadai. Mi, djeco, ne polazimo u boj za
osvajanje neijeg posjeda. Nikada Hrvati nisu osvajali tue. Uvijek samo braniti svoje

~ 362 ~
 VELIKI SUD

Tako se i sada spremamo braniti svoju grudu, svoj krov, svoju imovinu. Mi smo obrana
nae zemlje i zato predlaem da nosi ime "Narodna obrana", to velite?

Poklonie se njegovoj elji. Pojavi se Galekovi kojega su sluge pustile kroz trnovitu
ogradu. Turopoljski plemii su se zaudili:

- Jedva smo u ovom dvorcu nekoliko sati i ve se neto vano dogodilo? veli Pogledi.

I Davor sa zanimanjem oekuje dolazak glasnika. Damir mu ve ide u susret u nadi da

kanonik alje kakvu poruku od njegove majke.

Kad se glasnik napokon proverao kroz prvu ogradu trnovitog grmlja i naao se onkraj
drvene ograde, pourio se k plemiima i odmah stade priati:

- im ste danas u zoru otili, vratio sam se svojoj kui. Neko vrijeme nakon toga
krenula je povorka upanove keri koja je posla, kako vam je poznato, u samostan.
Poto se sunce ve pomaklo navie, dojahao je neki momak iz njene pratnje i saopio
to je Draeni poinio s Vilenom.

Svi su se uzgibali. Jasenka ide nekoliko koraka natrag. Pogledi tiho uzdrhti. Jelenko
ostane nepomian.

I Galekovi stade pripovijedati sve to je upanov momak gledao svojim oima, kako je
Draeni zaustavio Vilenu i htio se silom vjenati. Sve to sluaju mladi ljudi s napetom
panjom. Davor katkad stavlja koje pitanje glasniku, Pogledi nekoliko puta klikne od
zgraanja, a Jelenko ostaje ravnoduan.

Glasnik pripovijeda:

- Nije bilo mogunosti da utekne. Draeni ju je opkolio sa svojim momcima. Onda su

neto dugo raspravljali, a zatim je sva Draenieva eta otila s njom prema Lukavcu.

- Nesretna djevojka to ju je zadesilo - saalno e Davor, opazivi da se Jelenko

povukao u pozadinu i raspravlja neto s ovim sinom Vojkom, Davor mu dade znak i
Jelenko pode za njim.

Nasamo, daleko od drugih, Davor Antolkovi prodirljivo gleda svojeg stienika:

- Ona je sirota teko platila svoju zabludu.

- Njezini poslovi, plemeniti gospodine.

- Bar malo samilosti osjea prema djevojci?

- Samilost osjeam prema onome tko je pao u nesreu bez svoje krivnje ili nepanjom.
Vilena je radila sve po vlastitoj volji, po svojoj tatini. Htjela je Draenia junaka. Sad
ga ima.

- Nije plemenito, Jelenko.

~ 363 ~
 VELIKI SUD

- Dobri moj zatitnice, nema u mene toliko slabosti da budem plemenit prema njoj. Na
to zapravo nianite?

- Htio bih da misli i na obranu djevojke. Moralo bi se neto poduzeti.

- Ja na obranu njoj? Ne! - Nikako!

- Ne doputam da tvoja osveta nastavlja utakmicu u okrutnosti. Dopustio sam ti da joj

Draenia donesemo pred dvorac, onako osramoena. To je zasluila, premda bi
plemenitost traila da budemo prema eni njeniji i u osveti. Ono je bilo dovoljno. Sada
je Draeni oteo i ...

- Bila mu je vjerenica. On ima pravo da se ne odree odline, bogate ljepotice, za kojom

ea. Neka mu bude. Cjelivao je njenu ljepotu, ima pravo da je uzme.

- Ti, dakle, nee nita uiniti da je oslobodi iz njegovih aka?

- Ne! Nita. To se mene ne tie.

Spoitavajui, gledaju ga Davorove tamne mirne oi, a blijedo mu lice izraava

nezadovoljstvo.

- Neukrotive si udi, Jelenko. Ne svia mi se to.

- Oprostite mi, prokunite me, ni prstom neu maknuti za nju. Draeni uzima svoje.

- Zapovijedam ti: uzmi nekoliko momaka, idi u nae uplje stablo, a odande na
uhodarenje da sazna nije li Draeni Vilenu odveo u umski dvorac?

Jelenko pristupi blie, uzme njegovu ruku i poljubi:

- Plemeniti moj dobroinitelju, ako ove zapovijedi ne izvrim, moram li vas zauvijek
ostaviti?

U blijedom licu staroga plemia pojavi se uenje. I vrsto stisne Jelenkovu ruku:

- Nikad je nisi ljubio kad si sada tako okrutan.

Oborivi oi, Jelenko odgovori:

- Mislim da sam je ljubio, ali sada se ljubav pretvorila u mrnju.

- Kakva je to bila velika ljubav kad je tvoja mrnja tako golema.

- Moda. Ne znam - i slegne ramenima.

Davor promatra a onda odlui:

- Dobro. Neka ide vitez Mladen. Pokuat u poslati malu etu.

~ 364 ~
 VELIKI SUD

- Ali moju etu neete poslati. Neka ide Pogledi, on je ljubi. Neka on ide s vaim
momcima, ali moje vojske ne dajte za nju.

- ovjek bi te morao uistinu odbaciti od sebe kad si toliko zloban. Zato ne da da idu
ovi plemii?

- Vi ste me uinili njihovim voom. Ili mene skinite, sam u sastaviti novu etu pa
idem na obranu Turopoljaca, ali nikad na obranu upanove keri od Draenia.

- Dakle, od njega je nee braniti.

- Ne bi li se on morao nasmijati da ja, neko odbijani, protjerani, sada spaavam nju

koja me izbacila iz kue zbog njega? Nee li on i ona misliti da ja sada elim stei njenu
milost? Ne. Neu da idem. I ne vodim ove plemie, idu li da je brane.

- Tvoj je ponos okrutan, ili ipak muevan. Odgovara tvojoj udi. Prije e udariti
glavom o peinu nego je obii ako ti vrijea ponos. Dobro. Poslat u Mladena neka
ispita kamo je Draeni odveo Vilenu.

- U svatove. To je barem jasno.

- U tvojem srcu nema ni iskrice boli za nesreu djevojke koju si toliko ljubio?

- Svreno je - odgovara Jelenko i okrene se prema plemiima. - Vidite, Pogledi blijedi

od straha i brige za nju. Neka ostavi moju ju vojsku i neka se brine za nju. Idem
braniti samo Turopolje.

Davor se vie ne protivi. Vrativi se k plemiima, odredi da Galekovi ima poi s

vijestima k upanu, vitez Mladen u umsku straarnicu, a Jelenko ima s plemiima i
momcima vjebati za budue borbe.

- I bit e borbe - veli glasnik Galekovi. - Ve ju je Draeni navijestio upanu. Rekao je

njegovu momku i ovo: "Reci svojem gospodaru: sada e doi na red Turopoljci da njima
prebijem rebra."

Na te rijei Jelenko skoi poput bijesnog vuka i pogleda Davora:

- ujete li? Tu je meni mjesto. Sad poinju moji dani.

I sav se izmijenio, izobliio, kliktao, jurio, a onda doviknuo sestri:

- Idi gore i donesi zastavu, brzo.

Jasenka pohita u dvorac i zamalo se vraa. Jelenko joj ide u susret i uzme zastavu.
Kao da iz nje izlazi tajni ivotni napitak, mrano mu lice postaje svjetlije

Zjenice crnih oiju svjetlucaju kao munje u mraku. Vitla modrim krilima barjaka kao
usnicom i dolazi im blie. A oni ga promatraju.

- Uiva u zastavi apne Arbanasi.

~ 365 ~
 VELIKI SUD

- Doarava asove dok je bio zastavnik banderija - primijeti imuni.

- I opet e biti - naglasi Pogledi. - Birat emo ga jednoglasno - rekoe svi.

Zaustavio se pred njima u svojoj modroj plemikoj odori s nehajno prebaenim

haljetkom. Na kapi mu iljasto pero sijee u stranu poput otrice otkinutog maa. U
ruci dri zastavu i progovori Davoru:

- Plemeniti na voo i moj zatitnie, pitat ete me: zato ova zastava tako maloj vojsci?
Ali ne mogu ja voditi borce bez zastave kao ni bez maa.

- Oni e svi prisei na nju - veli Davor.

- Prije nego itko poloi prisegu, neka saznaju to je zastava na koju prisiu.

Jelenko digne uvis drak i uzvikne:

- Ima svoj dvorac, svoj dom, ograen bedemom. Poljanom ide neprijatelj, oko pojasa
nosi oruje, u srcu gladnu elju da se popne gore na bedeme i otme tvoj dvorac. Ide
neprijatelj i misli: "Svi tamo gore spavaju, as je da navalim." A onda odjednom ugleda
na bedemu neto to ga zaustavlja, zabrinjava. Gore zalepra zastava kao ivo bie to
se isprsilo na bedemu i objavljuje gladnom pohlepniku: "Ja sam tu! Ja sam gospodar
ovog doma. Moje je ono to vi elite razgrabiti, oteti. iva je straa zastava na naem
bedemu i vie dalje provalniku: "Gospodar kue je budan! uvaj se."

Jelenkov je glas plamen, oi su iskre. Vatra njegove due prelazi u njih. I Davor i mladi
plemii punim dahom udiu raspaljeni oganj njegova zanosa. Jelenko zavitla zastavom:

- Tko se usuuje da poloi ivot u obradu naeg doma?

I trgoe maeve i viknue u jednom dahu:

- Prisiemo svi!

- Ili se osloboditi, ili umrijeti.

- Da, ili se osloboditi ili umrijeti.

Jelenka omami nepoznati osjeaj, jak kao vino. Oi su mu vlane, glas mu dre:

- Sad ste opet moji, brao moja. Neka je oproteno sve i pokopano sve to je bilo meu
nama, to ste mi uinili krivo. I ono to sam u svojoj vatrenoj udi uinio vama. Opet je
tu zastavnik, opet vas pozivljem na okup. Ali ne u sveanom banderiju, nego u ljutu
borbu na ivot i smrt, protiv dumana i izdajica.

- Idemo za tobom Jelenko, voo na!

- Za mnom u obranu! Tko nema hrabrosti obraniti se sile, nije zavrijedio da bude
slobodan.

~ 366 ~
 VELIKI SUD

Raspalili se kao ivi oganj. Svaki od njih pretvotio se u krije. Usplamtjeli su ognjem
koji ne poznaje ni straha, ni brige, ni zemaljske udobnosti, ni cijene ivota.

Jelenko je od njih najvreliji i vie:

- Prisiem na zastavu da emo se osloboditi od pohlepnika to su provalili u nau

zemlju da je opljakaju kao razbojnici na cesti.

estokim kreevom maeva odgovaraju drugovi na njegove rijei i kliu:

- Prisiemo.

Davor, ije blijedo lice uvijek odraava mir, ovog se asa pribliava ushitu omladine i
vikne:

- Tako, djeco moja. U borbu protiv naeg neprijatelja!

~ 367 ~
 VELIKI SUD

GOZBA OSVETE
Stjepko sjedi uz leaj ranjenog Mladenia i uporno gleda njegovo blijedo lice. Vjee
bolesnikove su sputene. Uza nj sjedi kneev lijenik, njemu iza lea na drvenoj klupi
ispruio se potkastelan.

U sobi je zaguljivo. Vrata su otvorena u dvorini trijem i samo malo jutarnjeg svjetla
ulazi u sobu.

Lijenik i potkastelan su zadrijemati. Stjepko je budan i paljivo promatra Gordanina

kastelana. ini mu se da spava. Ali odjednom nvikne glavom i zastenje, a usne mu se
miu.

Stjepko primakne uho i oslukuje, ali ne uje nita. Znoj mu curi niz bradato lice,
usne mu se neprestano otvaraju kao da neto sam za sebe govori.

I opet zastenje. Lijenik se budi, potkastelan se prene, skoi na noge i dolazi blie da
prisluhne:

- Opet bunca o njoj?

- Varate se, nije rekao nita - odvrati Stjepko. - Umirio se, oito je vruica popustila.

- Da, - potvrdi lijenik - popustila je.

- Vaa asnost trebala bi sada lei - smjerno e potkastelan rimskom poslaniku.

- Znam svoju dunost - suho odgovara Stjepko i ne mie se sa stolca.

Potkastelan zijevne i opet se vraa na klupu. Malo je tiho kad iz dvorita ulazi momak i
javlja:

- Gospodine potkastelane, dvorcu se pribliavaju jahai i vode neku ljepoticu. Dolaze

ravno prema opkopima.

To ponuka potkastelana da vri svoju dunost. Izlazi iz sobe, ide na kulu da ispita tko
to dolazi s nekom enom u dvorac.

Kad je iziao, Stjepko odahne, pogleda lijenika i pita:

- to mislite: hoe li umrijeti?

- Pokuat u ga spasiti.

Laganim koracima netko prolazi pokraj vrata, zirne u sobu i opet se povue. Stjepko
opazi Petra Pana, odmah ustane pa ide na Jurini trijem.

- itavu ste no bdjeli uza nj? - pita dvorska budala.

~ 368 ~
 VELIKI SUD

- Sa mnom su bili sve do zore barun Pencinger i Franjo Ferenczy. ekali su da se

Mladeni osvijesti kako bi neto doznali. Slute zato je Gordana to uinila. Uzalud im
je ekanje. Bulaznio je mnogo puta ali nisu nita razumjeli jer je u nesvjestici govorio
hrvatski, a ne latinski. Tek pred zoru otila su obojica spavati i ostavili potkastelana s
nalogom: ako se Mladeni osvijesti, neka ih probudi. A kako je gore na katu?

- Svi spavaju kao zaklani. Pokuao sam kucati na Gordanina vrata, ali bez uspjeha
Oito vrsto spava od dobro zainjene veere!

- Ne javlja se? - zabrine se Stjepko.

Neto je neodluan. Htio bi otii gore, ali ne smije ostaviti Mladenia. Mora govoriti s
njim prije svih ako se nenadano osvijesti.

- Idite gore i ponovo pokucajte. Mora se probuditi. Kad se javi, recite joj da se njen
kastelan jo nije osvijestio, a lijenik misli da e ga spasiti od smrti. Recite joj i to da
bih htio s njom govoriti prije nego to je primi kralj.

- Sve osjeam: Gordanin susret s kraljem odluit e o njenoj sudbini.

- O tome nema sumnje. Zato se pourite s porukom, a ja se vraam k ranjeniku.

Petar Pan obilazi trijemom tiho da nikoga ne probudi. Na Gordaninim vratima se

zaustavi, ponovo zakuca znakom ugovorenim s Gordanom. Ona ne odgovara. Lakrdija
dugo stoji pred vratima, ali se nitko ne javlja. Neki sluga dolazi sa stuba i uputi
lakrdijaa da side u dvorite jer visoki gospodin iz Budima spava. Nitko se ne smije
pojaviti u prvom katu dok on ne ustane.

Petar Pan silazi i obavijesti Stjepka to je bilo gore. Prolazei ispod trijemova u
prizemlju, opazi kako u dvorite ulaze neki momci. Iza njih Draeni. Dva momka vode
konja plavokose Vilene. Zapanjeno gleda Petar Pan ljepoticu ponosite uzdignute glave,
ali izraaj njezina lica ne odaje da rado dolazi u ovaj dvorac.

Draenievo lice izraava zluradu okrutnost. Ironiki smjeak titra mu na usnama.

Priao je k Vileni i rekao joj:

- Dopustite mi, plemenita gospoice, da vas zamolim: siite!

Bez rijei silazi sa sedla, a on je zlobno gleda:

- Tako, plemenita gospoice. Sad me slijedite.

Pogledavi ga izazovnim prkosom, ona se ne mie s mjesta.

- Samo naprijed, gospoice. Bili ste hrabri dosad, valjda ne kanite sada klonuti?

Dotaknuo se njenog ponosa i ve je opet sabrana, odluna, pa ide za njim. Proli su

prvim dvoritem to je okrueno sa sve etiri strane trijemom na lukovima. Tada ju je
uveo u drugo dvorite, manje, kojim se prua glavno krilo dvorca. Odavde vode dvoja

~ 369 ~
 VELIKI SUD

vrata. Jedna s lijeve, druga s desne strane. Na sredini tog prostora on se zaustavi i
okrene k njoj:

- Plemenita gospoice, stigli smo na raskre.

Ona ne veli nita, ve gleda preda se hladno, oholo, spremna na sve. Njezin otpor
natjera mu krv u lice. Prie korak blie i nastoji vatrom svojih velikih tamnih oiju
postii barem neki dojam, a tada progovori:

- Kroz ova vrata ulaze u dvorac otmjeni gosti koje se eka radosno i sa svim astima.

Naas ona podigne vjee i pogleda prag koji joj on pokazuje. Ali uti.

- Kroz ova vrata moe unii u dvor moja vjerenica.

Bezosjeajno slua njegove rijei dok on jae naglaava:

- Kroz ova vrata ui e moja budua ena i banica. Promisli, Vilena, jo as dobro
promisli. Putam ti na volju: kroz koja e vrata u dvorac?

- Kroz nijedna.

- Radije e biti sluavka negoli moja ena banica?

- Da.

Skoio je kao luak. Gurnuo druga vrata nasuprot, pograbio djevojku za ruku i
povukao je sa sobom:

- Onda ovamo!

Nala se u niskoj prostoriji. Nekoliko mladih ena zaposleno je pranjem rublja. On

zovne jednu od njih i grubo naloi:

- Ovoj gospoici skini plemiko ruho i odjeni joj haljinu sluavke. to je glupavko?
Ogluila si? - vikne na enu kad se ona od te zapovijedi skamenila.

Drui, primi sluavka Vilenu za ruku da je vodi. Bez jedne rijei, stisnutih usta ona
slijedi enu prema vratima. Draeniev pogled slijedi njene korake.

Ni sada se ne da slomiti ponos te djevojke. Ni sada ne moli, ni sada se ne predaje.

to da radi? da je zastrai da bi se predala?

I padne mu na um neka zla misao jer mu se lice iskrivi zlobom vikne za sluavkom:

- Kamo je vodi?

- Da odjenem plemenitu gospoicu.

- Ovamo donesi haljinu. Tu e se odijevati.

~ 370 ~
 VELIKI SUD

Sve su djevojke u praonici zadrhtale, a ona koja je imala otpratiti Vilenu izlazi
teturajui.

upanova ki stoji ne trepnuvi okom. Gleda mirno u pod i ne odaje nikakvim znakom
da joj se itavo bie previja od uasa nad onim sto ima slijediti. Muno skuplja snage
da bi izdrala ponienje to joj sprema Draeni.

I sjea se provale Brandenburgovih vojnika u turopoljske zaselke i dvorce, sjea se

grdnih prizora koji su ostali svakome u Turopolju u stranoj uspomeni. Mlade su
djevojke svlaili okorjeli razbojnici da ih prisile iskazati gdje im oevi skrivaju povelje.
Sjea se krasne mlade Arbanasieve sestre kad su je skinuli sasvim do gola da bi dala
povelje koje nisu mogli nai.

I dok se toga sjea, sine joj misao: crveni oklopnik zapovijedao je vojnicima pri tom
okrutnom inu. Crveni oklopnik, on, Draeni.

Zima joj prolazi tijelom.

Ovaj mladi plemi imao joj je postati mu. Taj koji je jezovitim odredbama sramotio
nevine djevojke po selima i dvorcima? S tim mladim muem imala je ivjeti.

Kraj nje stoji Drseni i promatra kako ona neto smilja.

To ga navod i na krivi put. Misli da se u njoj lomi prkos i opada otpor i sprema se na
posljednji udarac.

Na vratima se pojavi sluavka s odijelom. Sve su pralje uprle pogled u lijepu gospoicu
i ne mogu shvatiti kako ona sve to snosi bez vike, molbe, straha i suza.

- Svuci se! - vikne Draeni Vileni.

Prenula se i podigla pogled k njemu. U plavim oima joj ledeni prezir, a ruke joj vise.

- Sam u ti strgati s tijela haljinu ako ne poslua.

Ona digne ruke i stade otkopavati haljetak. Ne eli da se njegova ruka dotakne
njezina tijela.

- I ne strepi? Ne stidi se - vie on raspaljen bijesom nad njenom ponosnom

ravnodunou koja je beskrajni otpor.

I ona mu otro odgovori:

- Vaa je pogana dua dala svlaiti nevine djevojke plemia i kmetova u Turopolju.
Kako su one podnijele vae ogavnosti, tako e podnijeti i ki Berislavieva.

Naglasila je to s ponosom i ponovo u njemu raspirila zlobni bijes. Ne moe pronai

nita ime bi je mogao jo jae zagnjuriti u glib sramote.

Vilena se svlai.

~ 371 ~
 VELIKI SUD

Siromane djevojke oko korita, u kojemu je naslagano rublje i haljine kneevske

gospode, blijede, obaraju oi, rumene se, stid im ulazi u duu kao da svlae njih.
Draeni promatra Vilenu kako otkopava otmjenu haljinu. Oi mu sijevaju bjesnilom.

- Pomozi joj! - zapovijedi djevojci koja je donijela otrcanu haljinu.

Prilazi i pomae joj. Nastoji svojim tijelom zastrti Vilenu koju su osudili na takvu
sramotu. Haljina je pala na zemlju, a ona stoji u podsuknji s izrezanim prsLuciem.
Gole su joj ruke, grudi i vrat. Obara glavu kako bi sakrila rumenilo.

Mladi bulji u njene divne oble ruke. Od bjeline njenih grudi zabljeti mu pred oima.
Ljepota stasa potpuno ga omami. Ali se savladava. Opet je to samo Slavimir Draeni
koji se zna snai, sapeti u lance svoje elje, sve proraunati i prikazati svoje lice
onakvim kakvo mu treba.

Izgled mu odaje samo zlobu, prezir i ravnodunost.

U to se otvore vrata. Na pragu stoji Ferenczy. Toliko je zablenut da ne moe nita

kazati, samo pogledom obuzima ljepoticu sa ije se glave sputaju niz bijele grudi
debele zlatne pletenice, iji vrat i gole ruke zovu na zagrljaj. Protrne od tolike svjeine i
drai, pogleda Draenia. Obojica se trenutak gledaju, a onda e Draeni:

- Kako si dospio ovamo?

- Rekli su mi da si tu, nisam vjerovao.

- Sad vidi. Odmah u doi. Ostavite me dok ovdje svrim.

Jo jednom zirne Ferenczy u mladu ljepoticu i veli:

- uri se, ne sluti tko je juer stigao u dvorac.

- Ni brige me, imam vanijeg posla.

Ferenczy se povue iz praonice. Vilena osjea daje poprskana kalom sramote, ali niim
ne odaje svoju muku. Sluavka joj oblai bijelu kmetovsku suknju i opleak, a na
glavu privee bijelu peu.

Ta bjelina jo vie istakne zlatne pletenice i plavetnilo njenih oiju.

"Ni sad se ona nije predala? Ni sada? Mrzi me uistinu. Svreno je. Nee nikad biti moja
ena. Uistinu, voli biti sluavka!"

Zato ne bi? Valja mi ispruiti ruku i uzeti je. Ne, to ne bi bila osveta. Time bih je
poastio. Ali drugome u je dati, najgoremu od svih. Najniemu mukom stvoru.
Moram je poniziti do crne zemlje. To je prava osveta.

I okrene se opet k Vileni i prasne u smijeh:

~ 372 ~
 VELIKI SUD

- Gle, kakve li djevojke. U plemikoj haljini bila si sasvim druga. Haljina te uinila
lijepom. asti mi: da sam te vidio bez haljine ili u ovoj kmetskoj suknji, nikada ne bih
izgubio pogleda za tobom.

Izrekao je to savrenim prezirom i onda dodao:

- Evo vam nove sluavke. Neka radi najprostije poslove, najnie. Ne zna nita, nego da
radi proste poslove. Ovo vie nije gospoica. Sluavka je. I tako e se postupati s njom.
Jesi li ula? Strepi od toga, je li?

- Bcrislavievi nisu strepili ni pred kime. Moj plemeniti rod znao je i umrijeti.

- Donijet u ti plemiku povelju tvojeg roda. Vlastitim rukama mora naloiti vatru
poveljama. Jesi li ula? Ti sama. Bit e to moj najsretniji as.

- Moda posljednji?

- Smru mi se prijeti, drska robinjo? Na posao. Udari je ako nee da radi kako treba -
vikne on prvoj sluavki.

Tada se isceri na Vilenu:

- To je sada samo prvi zalogaj moje osvete. ekaj, kmetice! Spremam gozbu osvete,

gozbu raskonu kakvu u nije imao na svojem stolu ni najslavniji sladokusac Rima.
Antonije, kad je veerao s kraljicom svoga srca. Bit e tri odabrana zalogaja. Razumije
li? Najodabranija, a na svretku slatki slai od meda. Gozbi moje osvete prisustvovat
e kao glavni moj gost Jelenko Kuevi. uje li?

- ujem, nemani izopena od ljudi, odbaena od razbojnika.

- to je rekla?

Svaka ga rije udari u grudi. Problijedio je, ukoio se. A onda vikne bjesomuno:

- I ona e biti pozvana k stolu moje osvete. Ona koja ti je smutila pamet prokletom
priom. I ona i on. ekaj: ova pria neka se obistini. Na posao! - zarei kao divlja
ivotinja. - Hou da vidim kako stenje, cvili pod teretom. Brzo joj dajte kabao pun
vode - odredi, vidjevi kako mlada jaka djevojka die vodu da nalije na rublje.

Odmah spusti teki drveni sud s vodom na zemlju. Vilena je vidjela kako su kod nje u
dvorcu sluavke nosile vodu i zna kako ima dii kabao, ali je uvjerena da ne moe
svladati toliku teinu.

Skrajnost uzbuenja ponos, vrua elja da pred njim ne zastenje, ne klone, sve joj to
prua snagu i digne sud, zamahne njime i nalije vodu u veliko drveno korito.

- Eto. Zato si roena. To je tvoj posao. Sad ja razumijem zato si radije htjela biti
sluavka nego banica. Naravno, budi sluavka, a ne banica.

~ 373 ~
 VELIKI SUD

"Dokle e ova djevojka ovako podnositi? Dokle dosie otpor ove proklete hrvatske krvi?''

I muti mu se krv u glav i i u se prolijeva, a osveta trai neto novo, jo okrutnije to

hi je ispunilo uasom i bacilo pred njim na koljena. Sike mu dua i pronalazi novu
muku lijepoj djevojci:

- Danas, kad zapadne sunce, ti e prati prljave noge kneevih vojnika u dvorcu i
slugama u staji. To je oito najgadniji posao u ovom dvorcu. ule ste. im zapadne
sunce, ima doi da pere noge slugama. Sam u nadgledati njezin posao.

Ogavnost zahvaa djevojku, ali uti hladna, beutna. Htio bi je udariti, bievati dotle
dok ne bi jauknula. I ogleda se to bi dohvatio, ali ve mu pokvarena dua donosi novu
bolju zamisao:

- A kad svri s pranjem, onda u te pokloniti vojnicima za no.

Stresla se, ali je digla ponosno glavu i ne ree nita.

Htio bi da sam udari glavom o stijenu od nemonosti koja ga hvata zbog njenog otpora:

- Jesi li ula, sluavko dvorca? Vojnicima u te dati. Valjda nisi sebi umiljala da u te
uzeti ja? Ima dosta djevojaka ljepih i vrednijih od tvojeg, nazovi plemikog tijela.
Hajde na posao! Za svaku pogreku udarite je deset puta. Uveer je dovedite u dvorite
neka pere noge pred svima. I ne miem se dotle dok je vojnici ne odvedu k sebi na
konak.

Malo je oekivao da e ona izrei rije molbe, strave, bilo to. Uzalud. Stoji nepomina i
uti.

On vie nema nikakvih prijetnji, nema vie nikakve misli ime bi je mogao vie
osramotiti, poniziti, slomiti, izudarati. Iscrpio je sve. Ali misao na veernji prizor
smiruje mu osvetniku zlou pa se uspravlja, udahne zraka i uzvikne veseo i
razbuen:

- Bit e veeras prokletog veselja u dvorcu. Petar Pan ne bi mogao tako zabaviti
kneeve goste kao to e ti djevice. Do vienja!

Smije se i odlazi.

Nijema tiina vlada u sobi. Djevojke su izgubile dar govora. Nestalo im je daha,
sluajui sve to je govorio taj plemi. A nije govorio latinski, nego hrvatski, oito da
djevojke razumiju kako bi Vileni bila sramota vea i tea. Vilenine nove drugarice,
osupnute i iznenaene, zure u mladu djevojku. Neke je od njih i poznaju. Vidjele su je
u upnoj crkvi pa ne mogu dokuiti sramotu njene sudbine.

I pribliavaju se upanovoj keri sa strahopotovanjem kao da peru rublje u njenom

dvorcu, a ona im zapovijeda. Vilena je svjesna kako djeluje na njihove due njena
nevolja, pristupa im, iskazuje se i saopuje i to se dogodilo.

~ 374 ~
 VELIKI SUD

Sluaju i ale je i obeavaju joj svoju pomo u tekom poslu kojem, nije privikla:

- Radit emo za vas, plemenita gospoice, a vi samo inite tako kao da radite.

A Draeni je istrao iz sluinske sobe pa se previja kao otrovnica, traei koga da

ugrize. Sav kipi od otrova koji ga gui. Nikad ga nije zadesio takav udarac. Strava koju
je prepatio na ledini pred turopoljskim plemiima potpuno ga smotala u nitavilo, ali
kad se oslobodio, ve je bio miran i promiljen. Uas straha ostavio je u njemu hladnu
elju osvete.

Ali otpor te djevojke vitla mu krv, raspaljuje oganj luakog bijesa. Zgaen je ponos
njegove muke osvajake snage. Teko je uvrijeena njegova mladost, najosjetljivija
njegova samosvijest. Ponieno je ono u to se najvie pouzdavao: njegova mukaraka
mo.

Onda je nastojao hladno razmisliti:

"Odbila me u svojem ogorenju to sam izdajica. Dobro. Ali kako to da je nisam mogao
sklonuti kasnije na opoziv? Zato se njeno srce nije vratilo k meni nakon prve
uzbuenosti? Zar ja nisam obeao sluiti Hrvatima protiv Budima? Zar nije zbog mene
htjela u samostan?"

"Kako se moe odrei mene, mukarca tolike ljepote, koji joj prua i rasko i ast?"

"Osvetiti, osvetiti moram sebe. Osvetiti kao to se nikad nitko nije osvetio!''

Tri dvoritem pun otrova i smilja kako da joj zatruje ivot. Ne samo njoj. Svima,
svima onima koji su sukrivci njezinu inu, sve njih mora zdrobiti, zgaziti, unititi.

"Svima se moram osvetiti."

Izjurio je iz prvog dvorita u drugo, ravno u kastelansku sobu. Tamo sjede Ferenczy i
barun Pencinger zabrinuto tiho raspravljajui.

- Luciu, gdje si? - vie Draeni iz svega grla.

Oni u sobi trgnu se i zaueno gledaju Drazenievo izoblieno lice. A on vie i zove
svojeg kastelana koji sjedi pod trijemom.

Na glas dozivanja pohita u Pencingerov ured. Ve na vratima zaueno pita:

- Kakva vas bije nevolja, gospodaru? Blijedi ste kao smrt.

Nije odgovorio, ve se okosi zapovijedajuim glasom:

- Deset momaka neka smjesta krene u Zagreb. Hou da mi dovedu staru Kueviku.

Iza njegovih lea uje se smijeh. Draeni mrko gleda baruna Pencingera i svojeg druga
Ferenczyja koji mu ironiki dobaci:

~ 375 ~
 VELIKI SUD

- Valjda se nisi dao na otimanje starica?

- Staru Kueviku hou! Razumije, Luciu?

- Bit e po vaoj elji, gospodine. Ali kako?

Maarski plemi Ferenczy sprijei odgovor primjedbom:

- Bude li se podavao bijesu, nitko vie nee moi kazati da si lijep kao djevojka. ene
Budimu nee vie uzdisati za tobom. Tvoje lice nije danas kao krv i mlijeko. Zelen si
kao guter.

To je kao suho gorivo na plamtei oganj i Draeni pita:

- Luciu, upamti: sutra moram imati Kueviku neka i meni pripovijeda prie o
izdajici, o nemani.

- Draeniu, ti si poludio - upadne Ferenczy. - Ostavi prie starih baba, jedva smo
doekali da nam pomogne. Oslovljeni se podupre i zarei na druga:

- to ti misli? Spavao si dok je mene gonila turopoljska opina prole subote A zato?
Svi su okueni, itavo Turopolje okueno je priom te babetinc. Zna li da je moju
zarunicu odvratila od mene ta prokleta stara babetma svojom neuvenom priom?
Vilena me ljubi - naglaava on. - Ljubi me, ali je otrovana uasom prie. Shvaa li
sad? Zna li ti, ovjee, kakva je bila Vilena? Razmaena, puna elje za raskonim
ivotom i zanesena ljepotom ba kao i junatvom to ga je oekivala od mene i sva je
sjala od radosti dok sam joj govorio o bogatstvu i sjaju koje je eka. Kad joj rekoh da e
biti banica, dakle, prva do kraljice, ne bi ona nikad mogla odoljeti mojim arima. Ali
duh joj je zaraen. Zato elim dobiti u ruke tu prokletu babu i kazniti je najstrahovitije.

- Nee ostati iv ako se opet zamjeri Jelenku Kueviu.

- Spominje ga kao da je meni ravan? Ali znaj: ja sam mu ve sudio.

- Pravo je tvoje osvetiti se, jer ima i zato da se osveti.

Iskrivio je zlobom pune rumene usne i pristupio korak blie Ferenczyju:

- Jelenko Kuevi smotao je mene na ledinu, ja u njega smotati u blato. Ovdje u ovom
dvorcu. Bit e sluga meni. Okovat u ga i takav mora svakog dana gledati kako njegovu
sestru Jasenku ljubi moj kastelan, kako njegovu majku tjeram da isti staje. Tako mi
imena, smislit u svakog dana nove muke za tog razbojnika, pokmetit u sve
slobodnjake i plemie ove zemlje.

- Ne bih ti savjetovao da i Jelenka dovede u dvorac jer e tvoj ivot biti vazda u
pogibelji.

~ 376 ~
 VELIKI SUD

- Opet ga usporeuje sa mnom? Okani se toga ako nee da te pozovem na ma.

Rekoh: okovat u ga, a kad se napojim njegova ponienja, svezat u mu ue oko vrata
nasred ovog dvorita.

- To je ve pametnija odluka - upadne sada Pencinger da bi prekinuo Draenievo

bjesnilo koje ga sve jae obuzima. Ali mu ne da do rijei i jo vie razdraen vie:

- A pod njegovim vjealima vezat u njegovu majku i sestru. Sutra e svojim oima
gledati kako ga ja vlastitim rukama vjeam. Samo to elim doekati. Jesi li uo,
Luciu? Jao tebi ako ne ispuni moje zapovijedi, sve, redom.

- to zapovijeda moj gospodar?

- Mora dovesti u dvorac staru ve sutra.

- To je najlake izvesti.

- Zato moram ovdje imati Jasenku prekosutra.

- To e biti malo tee jer ne znam kamo je umaknula, ali moda je ipak nai za dva
dana.

- A zatim hou imati Kuevia. Tu moram i ja pomoi.

- Nee biti lako uhvatiti Kuevia. Trebala bi itava vojska.

- Ne treba nam nijedan momak ni ma, ve samo novac. Ovu hrvatsku pasminu ne
moe osvojiti na viteki nain, dakle, laaj se podmuklosti. Od toga ionako ivimo
otkad smo se dali na osvajanje mojih Hrvata. Doekat emo Jelenka razbojniki,
avolski, lupeki i onda jao njemu.

- Bio sam najbolji i najvredniji va uenik, neu ni sada osramotiti svoje lice. to,
dakle, da radim?

- Potkupit e nekoga u Kuevievu dvorcu. Istina, arko mu je odan, ali ima u dvorcu
i sluga i sluavki. Zasjat e im pred oima s nekoliko cekina i doznati to nam treba.
Naroito moraju tamo znati za Jasenku. Od onog dana kad sam te poslao da je otme
nigdje se nije pokazala, a kako prevozai na Savi vele da se nije prevezla, znai da je
ostala ovdje.

- Na sve strane idu moje uhode i trae je.

- A sad je dosta o tome, gospodinu Draeniu - prekine njegove rijei barun Pencinger i
pode k mladom ovjeku vrlo sveana lica. - Vanije se stvari dogaaju u ovom dvorcu.

- Moram se osvetiti.

- Ali sada ne moete misliti o tome. Dogodile su se takve stvari. Molim vas neka izae
va kastelan. Moramo vam saopiti neto vrlo povjerljivo i vano.

~ 377 ~
 VELIKI SUD

- Nita nije vanije od osvete koju sam obrekao i prisegao.

I povue svojeg kastelana Lucia na trijem, a Ferenczy i Pencinger gledaju kako mu

izdaje zapovijedi tiho, gotovo apui. Barun primijeti:

- ini dojam do besvijesti pijanog ovjeka, a znam da se nikad ne opija. Vazda je

pomno uvao svoju prisebnost, uvijek je oprezan, miran, promiljen i sreen.

- Uvijek sam proricao da e se zaplesti zbog te djevojke, a sada je dovodi jo i u dvorac.

- Uistinu ste je vidjeli meu slukinjama?

- Rekoh vam: stajala jet razodjevena. Ljepe djevojke nikada nisam vidio i zato jo vie
tvrdim: Draeni e zbog nje stradati, a mi se vie neemo moi okoristiti njegovim
podmuklim karakterom. Sad je njime prevladala strast i moda e se jo pokoriti toj
djevici i Hrvatima.

- Ne bojte se, gospodine Ferenczy. Ta ga strast nee oplemeniti. Naprotiv, jo e vie

razviti njegove podlosti.

- Bude li kakovi proriete, onda e on svoje podlosti poiniti samo iz svoje line osvete,
a ne u korist Budima protiv Hrvata. On e se sada osveivati samo Kueviu, a nee
voditi hajku na hrvatske plemie. A kad naemo kraljevia Ivana, tko e izvesti
umorstvo Korvinova djeaka, kako to on kani izvesti? Svakog drugog ubojicu otkrit e
Hrvati, samo Draeniu nikad nitko nee moi na putove. Smrt Ivana ostat e tajna
jedino onako kako je on zamislio.

- Kud se vi urite, gospodine Ferenczy? Draeni nee proigrati svoju budunost zbog
jedne djevojke. Predobro zna da ga ni ujak Verboczy nee uiniti hrvatskim banom ako
ne izvri ono to mu je naloio. Znao je Verboczy na koga se oslonio da osvoji ovu
zemlju.

- Ali, gospodine barune, naa je zadaa ogromna, moramo jo otkriti buntovne Hrvate.
A taj to je sada izaao iz ove sobe, nije vie sposoban da sve to izvede.

- Ako se obistini to velite, gospodine Ferenczy, uhvatite se posla vi.

- Ja, naravno - moj ujak Baka namijenio je i meni odlino mjesto, ali ja ne mogu
provesti borbu protiv Hrvata kako bi trebalo. Meni nedostaje lopovluka.

- Strast nikad nee Draenia na dulje vrijeme skrenuti s puta kojim ga Verboczy vodi
do najvie asti u Hrvatskoj. Vjerujte, gospodine Ferenczy, jednako tei za au kao i
za novcem. A osim toga, strahovito je tat. Nastoji stei svaije oboavanje, ne samo u
ene nego i u mukarca. Pred svakim se eli pokazati plemenit i dobar i uman, svuda
hoe da nude prvi i sad najednom da sve to zaboravi i sasvim se poda nekom uvstvu
koje za njega znai propast. Otrijeznit e se. Rekao je malo prije da ea za osvetom
Pustite ga neka se napije i opet e sluiti onome zbog ega je poslan ovamo.

~ 378 ~
 VELIKI SUD

- Posluat u va savjet, samo vam moram priznati da bih najradije tu djevojku

potajno pustio iz dvorca. teta je ovako okrutno kanjavati takvu ljepoticu.

Pencinger se nasmijei:

- Vaa primjedba potvruje rijei kardinala Bakaa: mukarac samo onda sposoban
provesti poduzetu zadau ako je slijep i gluh za ene. Baka je to dokazao. Slijep i gluh
za svaku enu upravlja ovom dravom, u tom je poslu preivio dva kralja. No, sad me
pustite da onog luaka napolju uhvatim na lanac. Uvjeravam vas: uspjet u.

Izaao je na dvorite gdje Draeni ivo ispituje jednog lugara:

- Gdje si vidio jahaa s djeakom?

- Bilo je to ove nedjelje rano pred podne dok je vaa milost bila i umskom dvorcu,
nakon onog bijega iz upanova zarobljenitva.

- Tko je bio taj jaha?

- Nisam ga poznavao, ali prema mojem opisu svi kau da je Jelenko Kuevi.

- Jelenko? Opii mi ga tono.

I stade ispitivati lugara podrobno, na to Draeni radosno usklikne:

- Jest, to je njegov lik. A djeaka je nosio na sedlu pred sobom? To je Damir. Zacijelo
on. A tebe je jaha udario i otiao? Kojim smjerom?

- Prema Paklenom lugu.

- Pakleni lug? Gdje je, do vraga, takav lug? to je tamo.

- Plemeniti gospodine, stabla su tamo debela kao velike grad kule. Grane su kao
krovovi, a dolje visoka gutara od grmlja. Mrak je kao u noi. Ne bih se usudio onamo
da mi daruju kneevski dvorac.

- Prema onom lugu odjahao je s djeakom?

- Da, ba tamo. Dugo sam gledao za njim.

- Dakle, u Pakleni lug. Sedlajte konje. Spremite oruje! Luciu, ti e u Zagreb po

Kueviku, a ja u vraje drijelo po sina. Konje.

Oni se ure u staju. Pencinger je sve to sluao postrance, a sada stupi njemu pa ga
izazovno oslovi:

- Gospodine Draeniu, jo danas aljem u Budim glasnika pismom gospodinu

Verboczyju i Bakau i javljam da ste mene i gospodina Ferenczyja ostavili, neka hitno
poalju zamjenu za vas.

~ 379 ~
 VELIKI SUD

Mladi zirne u kastelana. Prolo je vie asaka dok je shvatio te rijei. Onda prikuplja
misli to su se rastrgale oko Vilene i sukrivca njegova ponienja.

"to taj govori?'' - pita sam sebe plemi ''Zamjenika za mene? Drugoga na moje
mjesto? Tako? Razumijem. Bakau nikad nije bilo drago da mene postave za bana jer
svojeg neaka ne moe..."

Gurne ruke u skupocjeni pojas, opiven draguljima, pa se uspravi pred Pencingerom

kao gospodar:

- Gdje ste nali smjelosti da ovako govorite s neakom gospodina Verboczyja u ijim ste
rukama i vi.

- Moja je smjelost u vjernosti i odgovornosti gospodinu Verboczyju uoi pogibelji koja

prijeti svim njegovim osnovama.

- Gdje je ta pogibelj?

- U osobi kralja Vladislava koji se od juer nalazi u Lukavcu kamo je doao bez znanja
vaeg ujaka. Kralj je doao zbog Gordane, navodno; jer bi se htio s njom zabaviti.

I slua Pencingerovo pripovijedanje bez ikakve primjedbe. Sva se njegova panja vratila
k zadai koju mu je namijenio ujak Verboczy i o kojoj ovisi dostignue njegovih elja za
ast i vlast.

Ve je Pencinger davno svrio, a Draeni jo duboko razmilja. Napokon pogleda u oi

barunu:

- Kaete da je kralj stigao ovamo tajno, bez iijeg znanja u Budimu jer bjei pred
sestrom kraljice Beatrice? Lae. Hrvati su nekako morali doprijeti do njega i ponuditi
mu savez protiv mojeg ujaka i Bakaa. Rekli su mu da mi radimo protiv njegova sina, a
taj kraljevski vol sve vjeruje pa su ga nagovorili da doe u Lukavac. Hrvati misle da e
s tom spletkaricom Gordanom bre i lake provesti svoje osnove.

- Divim se vaem umu, gospodine Draeniu. To e biti pravi uzrok njegovu dolasku.
Hrvati su ga smotali.

- I zato u kralja izbaciti iz ovog dvorca: danas mu moram dopustiti odmor, ali sutra
nee vie ovdje konaiti.

- Tako je! Vi ga jedini moete maknuti i odvesti u Budim.

- Sve uzimam u svoje ruke. Skakat u naglavce na opkope, ali nikad se neu odavde
maknuti dok se ne osvetim.

- Vaa osveta je i naa. Spreman sam vam pomoi, gospodin Ferenczy je istog mnjenja
Ako vas je prije napadao, to je zato to bi htio...

"Da bude na mojem mjestu'' - upada u mislima Draeni, a barun dovri izreku:

~ 380 ~
 VELIKI SUD

- ... to bi Ferenczy htio da napustite sve i samo se posvetite naoj zadai.

Maarski je plemi iziao u dvorite da vidi to je Pencinger postigao. Ugledavi lice

svojeg druga, osjeii u njemu takmaca pa se uspravi, isprsi. inio se kao paun kad
ponosno razastre dragocjeno perje svojeg repa. I povienim glasom utvrdi:

- to smo dosad inili, sve je to bila, kako kae Petar Pan, predigra za ono to slijedi.
Jest - nasmijei se drugu - tek ete sada obojica vidjeti to je Draeni. Osveivat u se
nad svim krivcima, a istodobno razoriti sve hrvatske kule. Dorastao sam tome. Vjere
mi. Borbu na dva bojita spojit u u jednu. Moji neprijatelji, koji su mene do krvi
osramotili i do sri ponizili, svi su djeca ovog prokletog naroda. Zato spajam bojita u
jedno jedino. Osramotit u Turina.

- Konji su spremni - istri Luci iz staje i javi Draeniu.

- Gdje je lugar koji me vodi u Pakleni lug?

- Odijeva se. Nali smo neki graanski kaput i ubaru, izgleda kao da je stigao iz
Zagreba

- Neka jo obrije i bradu. A ti se spremi u Zagreb da mi sutra dovedc staru ljepoticu.

Konji neka me ekaju osedlani, jo imam ovdje obaviti vane stvari.

- Idemo u vau sobu - pozove Pencingera i Ferenczyja - da ujete to moramo initi.

Kad su htjeli otii, izlazi iz prizemlja potkastelan i hitro pristupa barunu:

- Mladeni se osvijestio, ali samo naas. Pitao je zato je ranjen i gdje se nalazi. Jo
mu nije svijest ista. Rimski poslanik sjedi uza nj.

- Ne mii se da ranjenik ne bi to govorio s popom prije mene.

im je potkastelan iziao, slijedi ga Stjepko. Barun se smjesta okrene k njemu.

Draeni stade drsko promatrati mladog sveenika, a Ferenczy mu se pridrui.

- Gospodine barune - zapone Stjepko - htio sam govoriti s plemenitom gospoom

Gordanom. Na sva moja kucanja ne odgovara. to to znai?

- Da je vrsto zaspala - upadne Draeni ironino.

Stjepko okrene lea, malo ga oine pogledom i ponovo se obraa kastelanu:

- Kako ne dobivam odgovor o tome od vas, zapitat u kralja.

- Kralj ne prima nikoga - veli Draeni osorno.

Stjepko ne odgovara i veli hladno Pencingeru:

- Kad velianstvo ustane, najavit ete mu da rimski poslanik eli s njim govoriti o
vanoj poruci koju nosi iz Rima.

~ 381 ~
 VELIKI SUD

Rekavi to, vraa se k ranjeniku.

Draeni zauzme drski i bahati stav, kakav nisu nikad zapazili njegovi pomagai.
Iskrenuo je oi za Stjepkom i prezirno rekao:

- Ovog popia odnijet u iz dvorca na malom prstu. Kralj nee o njemu uti ni vidjeti
traga, a ni o Gordani.

- Petar Pan govorit e kralju - opomene Ferenczy. - Juer je Vladislav zapravo

lakrdijaa skinuo s vjeala.

- Ja u ga opet dii gore, a Vladislav je preslab da ga skine. Momci vikne prema

mjestu gdje nekoliko vojnika lei na zemlji. Dotrali su k njemu, a on zapovjedi:

- Dignite vjeala, ali ne usred dvorita, nego u kutu gdje se ulazi u izbu sluinadi, gdje
djevojke danas peru. Kad bude svreno, javite mi. Osedlane konje estito nahranite
dok svrim ovdje posao. Neka vas u poslu nosi vjetar.

I on skokne gipko prema kastelanovu uredu.

Razbuen je novim ivotom. Pred sobom vidi iroki put zloinakom djelovanju. To ga
ispunja uitkom.

~ 382 ~
 VELIKI SUD

KOBNA VEERA
Gordana otvori oi. Ne vidi. Ne moe se maknuti. Teina joj je u itavom tijelu. Vjee su
kao olovne. Tijelo je kao od kamena. Krui oima oko sebe. Sve izgleda udnovato,
nepoznato.

Kakvi su to zastori nad posteljom? Kakve boje? A zidovi, a strop? Nita ne raspoznaje.
Gdje se nalazi?

Htjela se dii. Nema snage. Lei bespomono i zuri. Zar su joj lice pokrili velom?

"to se dogodilo sa mnom? Moji udovi ne mogu slijediti volju mojih misli?"

Mukom nastoji prozrijeti maglu i promatra oko sebe. Sve oko nje tue, nepoznato.
Sklapa oi, potone u neki polusan u kojem se mui, skupljajui misli.

Opet nastoji stei vrstu volju i dii se. Ne moe. Zar je tako bezvoljna?

"Zar bolujem? Gdje sam to?"

Sve je u glavi skrueno, sjeanje se ukoilo. Misli samo puze, one njene misli koje su
vazda bile tako brze, jake, snane, odlune. Kakva je to tiina oko nje? Zar se nalazi
negdje daleko na pustom zaboravljenom dvorcu?

Nikakav glas ne dopire do nje, nikakav tropot, nikakav pokret.

Mrtva tiina.

Nastoji svom snagom pokrenuti misli kako bi znala gdje je, to se zbilo s njom, a to je
sada. Ne zna koji je to dan ni koje je doba, ali nagaa da je sunce vrlo visoko, jer
odnekle dopire topla zraka. Od toga je bole oi, ponovo ih zaklapa i preputa se
snenosti to je zahvaa. Ali se ponovo prene i nemono trai neto to bi je potpuno
probudilo, dalo joj mogunosti da shvati to se dogaa s njom i oko nje.

Kroz nepominu tiinu iz neke daljine dopire neto kao tropot.

To su glasovi izdaleka.

Tekom mukom pridigne glavu i upre ruke o postelju. Gleda oko sebe, slua. Prolazi
vrijeme, opet sve tone u tiinu.

Dugo, vrlo dugo vodi ona borbu sa svojom nemoi.

Mlado snano tijelo ipak svlada omaglicu. U mozgu je neto svjetlije i sada misli, misli.
Pred njom se redaju slike: Mladenievo lice,stol, veera, dvije pohlepne muke ruke
koje je hvataju, bode.

I posegne u njedra. Sjea se, imala je bode, a sad je nestao. Dakle, istina je?

~ 383 ~
 VELIKI SUD

Skuplja snagu to i u polusvijesti kola njenim biem.

Onda se digne, silazi, zatetura, ali se hvata pokustva i stijena, pa natapka neka vrata.

Doteturala je u drugu sobu i nastoji prozrijeti to je sve ovdje. Sve joj se ini
nepoznato. A zato? Nita nema boje, nita pravog oblika, sve je udesno, nevieno.
estoka buka udarci, povici, dozivanje...

uje glasove koji su dotakli duh i probudili sjeanje pa stvaraju nove slike. Opazi
druga vrata. Tamo udaraju, zovu, izgovaraju njeno ime. Kao pijanac, ljulja se
koraajui. Nasloni se na zid i gurne zasun.

Na trijemu lica koja su izgubila svaki oblik, ali po njihovim rijeima doznaje da su to
Stjepko, Petar Pan, knez Brandenburg, Danijel, Pencinger, Ferenczy.

Mutnim oima gleda. Stjepko pristupi blie i uzme je za ruku:

- to je s vama, Gordana? itavo prijepodne vas budimo, zabrinuli smo se, sasvim ste
smueni, umorni.

- To je od masnog zaina kojim su zainili njenu veeru, prava gospodska veera kad
se od nje spava do podne!

Te rijei Petra Pana i svjei zrak osvjetljuju njezine misli i gleda pred sobom prizor
prole noi.

- Dugo smo vas dozivali i kucali i napokon smo poeli lupati na rata razjanjava
Stjepko. - Jedva stojite na nogama. ime da vam pomognemo? Odmah u gospoi
donijeti pravi lijek koji e ju potpuno probuditi iz omaglice.

Pogledala je onamo odakle su dole te rijei i prepoznala kneevog lijenika. Sjetila se

Mladenia. Teko otvori usne i pita, apui Stjepka:

- Zar je umro?

- ivi, ali se jo nije osvijestio. Lijenik veli da e preivjeti.

Kimnula je jer je opet hvata vrtoglavica.

Stjepko odredi da se svi udalje, a on je uhvati za ruku i vodi u sobu. Mladi sveenik se
pouri da Gordani razjasni to mu se ini najvanijim:

- Plemenita gospoo, svi smo se okupili ovdje da vidimo to je s vama. Njegovo

velianstvo pitalo je za vas i eli s vama govoriti.

Ta vijest djeluje poput osvjeujuih kapljica, ali tijelo, otrovano omamljujuim

sredstvom, jo se ne moe oduprijeti.

- Sad ne mogu ni slobodno koraati. Recite kralju neka me pozove kad se oporavim.
Uskoro e mi biti dobro, sigurno starac lijenik ima dobar lijek.

~ 384 ~
 VELIKI SUD

- Kneev e lijenik ostati s vama dok vam ne bude sasvim dobro. Kralj se vrlo
zabrinuo, pitajui za vas, ak su Pencinger i Ferenczy dohitali gore. Silno su
iznenaeni da vas kralj eli tako rano vidjeti. Neto su se dolje dogovarali u barunovoj
sobi kad je kralj izdao nalog. Nisu ni slutili kako je Petar Pan prodro kralju i navijestio
mu da se vi ne javljate. Smjesta je zapovijedio neka prodru k vama. Petar Pan sad je
opet otiao kralju. Navodno, knez ide sada svojem ujaku da se opravda zbog vaeg
zarobljenitva, ali i Pencinger se dao najaviti. Ta nesretna omaglica od veere sve e
vam pokvariti. Svi e govoriti s kraljem prije vas.

- Samo da se oporavim jo danas od te kobne veere, samo kad bi jo danas...

Ovog asa vratio se lijenik s dvije zemljane boce lijeka, a Stjepko se udaljio. Starac
uputi Gordanu da legne u spavaonicu.

Tamo je ispila kapljice i legla. Pozvana sluavka ostala je sa starcem uz nju dok se ona
prepustila lijeniku da se to prije oporavi i doe kralju.

*****

Dva sata nakon toga dovrilo je mlado tijelo borbu s omamljujuim otrovom za
spavanje.

Gordana ustane s leaja. Sjea se svega. Sad sve oko nje ima svoj oblik i sve
prepoznaje. Lijenik zadovoljno veli:

- Plemenita gospoo, sad estito operite tijelo vodom u koju ulijte lijek iz ove druge
boce i bit ete potpuno svjei i budni.

Otiao je zajedno sa sluavkom, a Gordana se stade razodijevati. Od juer uveer nije

skinula haljine i jedva eka da se umije i preodjene za polazak kralju. Dvije sluavke
unijele su velik kabao vode, a jedna je ostala s njom i stala prati lijepo mlado tijelo.

Svrivi to, Gordana uzme najljepu haljinu to su joj donijeli, prvog dana njenog
zatoenja iz Brezovice.

Pomno oblai svijetlozelenu svilu, ukraenu ruiastim vezivom i bijelim vrpcama.

Onda poelja bujnu smeu kosu, a pramove privrsti mreom od zelenih i ruiastih
zrnaca.

im se uredila, poalje djevojku neka najavi Petru Panu ili knezu da je spremna poi
kralju, a tada odlazi u drugu odaju da eka obavijest kad e pred Vladislava. im je
prela prag, opazi sluavku uz vrata i pita je:

- Zovu me kralju?

- Ne, plemenita gospoo, ekala sam dok svrite.

Mlada ena upre otar pogled u djevojku.

~ 385 ~
 VELIKI SUD

- Plemenita gospoa me ne prepoznaje?

udno zvue te rijei iz usta sluavke. Zar je omamljujui otrov ostavio toliko tragova
da joj i vid i mozak doaravaju slike nekih ljudi koji ne mogu biti prisutni. Otkud bi
inae u ovoj sluavci gledala lice odline, ponosne bogate upanove keri? Ne, lijek joj
nita nije koristio.

I pokrije lice rukama od straha da jo uvijek nije osvijetena...

- Znam, plemenita gospoo, vi ste izvan sebe. Ipak ja stojim tu. Uinili su me u ovom
dvorcu sluavkom.

Ta vijest i Vilenino dranje, izraaj lica i naglasak, kojim je to rekla neko razmaena
ki sree, Gordanu dovode do snebivanja. Uhvatila je djevojine ruke i pita:

- Dakle, knez je vaem ocu oteo povelje, a vas uinio sluavkom?

Dok odgovara, usne joj se iskrive u ironini prezirni smjeak kao da eli poniziti samu
sebe.

- Ne, plemenita gospoo, uinio je to najplemenitiji, najbolji, najodliniji, najjunaniji,

najhrabriji, najumniji od svih plemia.

- Draeni? - nehotice upadne Gordana, uvjerena da samo njemu mogu pripasti ti

svijetli pridjevi.

- Najvei junak u naoj borbi protiv Budima, najpodliji, najgnusniji izdajica, jezovita
neman koja me uinila sluavkom u ovom dvorcu jer sam ga zbog izdajstva odgurnula.

- Svata sam doivjela u ivotu, gospoice Vilena. Ali ovo to mi vi sada govorite zvui
kao da ste prosanjali grozan san.

- Plemenita gospoo, dopustite da prihvatim u vaoj spavaonici slubu koja je

odreena djevojci to tamo radi. Mnogo bih vam morala otkriti. Sluavke u dvoru
iskazale su mi veliku dobrotu. im je stigla zapovijed da se vama nosi voda, zamolila
sam neka mene uzmu u pomo i i uinile su. Dopustite njoj da ide dolje, a ja u ostati
da spremam vae odaje. Tako smo dogovorile.

- Neka ide - odredi Gordana i pozove sluavku iz spavaonice.

Sporazumjele su se i djevojka ode, a Vilena ostane s Gordanom.

- Govorite sada, Vileno, sve, sve mi recite, ali brzo dok me ne zovu.

Nekoliko trenutaka Vilena gleda Gordanu. Plave joj oi bivaju mutne i vlane. I
uzdahne:

- Boe moj, plemenita gospoo, udno je svezana sudbina moje nevolje s vama. Kad ste
mi s ponosom govorili o svojem muu, junaku nad junacima, udarilo mi u moju ludu
glavu da i mene mora ljubiti i uzeti za enu samo takav junak. A dola je kukavica

~ 386 ~
 VELIKI SUD

paklena u platu junaka. Dola je da pogazi moju ast i ivot, ast Berislavieve
obitelji.

- Govorite, Vilena, istu istinu.

upanova ki iskali svoje srce, priznaje svoje grijehe iskrenije nego to ih je priznala
ocu. Otvorila je pred njom svaku i najskrovitiju stranicu svojih osjeaja i misli i
djevojakih sanja, a onda strahovite patnje to su slijedile jedna za drugom. iroko
rastvorenih oiju gleda Gordana razmaenu, oboavanu ljepoticu kojoj je odjednom
srea okrenula leda. Svaki udarac koji je zadesio Vilenu prelazi duom lijepe ene.
Njene misli to su opet svom bistrinom zakolale mozgom, prodiru do dna due i
prosuuju.

Vilena svri priu i doda:

- Zasluila sam kaznu i sve u izdrati, plemenita gospoo, samo jedno ne mogu. Ova
zvijer poklonit e me vojnicima. Zato se utjeem k vama. U ovim odajama sigurno ima
oruja. Dajte mi kakav bode da uteknem najstrahovitijoj nevolji koja me eka veeras.

- Da se ubijete? Nikako. Moda u vas je osloboditi.

- Nemogue. Ni sebi ne moete pomoi, plemenita gospoo.

- Varate se, draga moja. Ovih nekoliko tjedana to sam ovdje, bila bih ve sto puta
stradala da nisam sama sebi pomogla.

- Rekoh vam to mi je dosudila ona ivotinja za danas naveer. Svaki as pribliava me

veeri.

- Dotle u ja govoriti s kraljem i uzeti vas pod svoje okrilje.

Ona slegne ramenima. Nema nikakve nade.

- Nedostiivo je zvjerstvo tog ovjeka.

- Povrijeena je tatina mukarca koji je planuo prema vama strau. Svakako u

razmisliti kako bih vas najbolje zatitila.

Gordana promatra Vilenu i utei, razmilja. Pred njom je rastvorena knjiga svih
njenih osjeaja, jasno gleda pred sobom promjene to su se zbivale u njenoj dui.
Prozire je itavu i smilja kako daje oslobodi.

- Ali zato je tako dugo ne zovu kralju? - pita se zabrinuta.

Vilena stade moliti:

- Plemenita gospoo, kad iziete iz dvorca, ne zaboravite rei ljudima u Turopolju da

sam nastojala sauvati ast i obraz svojeg roda i nikad ne bih htjela postati ena tog
izdajice. Nikad raati djecu izdajstva.

~ 387 ~
 VELIKI SUD

Mlada ena gleda preda se i opet svrne pogled k Vileni:

- U mislima vas gledam, Vilena, kao razmaenu, nestanu, nepromiljenu, ludu, tatu,
lakomislenu djevojku u srei, a ta djevojka podnosi sada, u toj strahovitoj nevolji, sve
muke osvete jer nee da Hrvatima rada trulo potomstvo. Eto, razmaena, nestana
djevojka pretvorila se u junakinju svojega roda. Vidite, to ponovo dokazuje kakvih
divnih svojstava skriva u sebi kapljica hrvatske krvi. Draeni se kruto prevario.

- Da, prevario - opetuje Vilena svom estinom.

- A varaju se i svi nai silnici. Silom, potajnom i otvorenom, stvaraju sami od naih
mlohavih, nejakih, nesvjesnih dua prave junake hrvatskome rodu.

- to velite, gospoo?

- Vau lakomislenost, elju za raskoi i tatinu htio je Draeni iskoristiti protiv nae
domovine, ali krv naa digla se na prosvjed. esto smo obijesni, lakomisleni povrni
prema sebi i drugima, ali kad se naemo na rubu ponora, na rubu propasti, okom u
oko s nedostojnosti koja nas zove da odluimo, tada se probudi dobro i mi se dignemo
u visine. Tako ste vi postali junak, Vilena.

- Ja junak? Ne znam to bih mogla nazvati junatvom.

Gordana je gleda ravno u velike crne zjenice to svijetle u plavetnilu njenih oiju.

- Vi to ne znate jer je to u vama nesvjesno, s vama roeno, prirodno, kao to je

prirodno da sunce daje svjetlost, mami iz zemlje cvijet i travu. drvee i plod. U vama se
probudilo ono veliko nae to vama nije moglo dopustiti da poloite svoju glavu na
grudi u kojima bije srce izdajstva prema vaem rodu. Niste mogli stupiti u brak i raati
djecu s podlacem koji je prevario va narod. Protiv vae ljubavi k Draeniu pobunio se
na moral nae potenje iskonsko, duboko. Vi ste ivi dokaz, ivi peat onome u to
sam vazda vrsto vjerovala.

S trijema doprli su do njih koraci. Vilena se hitro digne. Gordana je sklone u

spavaonicu, a tada izie.

Netko pokuca, nepoznati ovjek ulazi i ree:

- Ja sam dvoranin kralja Vladislava. Velianstvo vas oekuje u blagovaonici.

I ona ode.

I danas nastoji kralj Vladislav uivati u dobrom zalogaju. Ve je s dorukom bio

zadovoljan, a kad je sjeo za objed u blagovaonici, podao se potpunoma uitku jela kao
juer kod veere. Vie je uivao elucem negoli ukusom. Vie se raduje obilju jela
negoli vjetini kneevskog kuhara. A Petar Pan, sjedei u dnu stola, nudi neprestano
kralja aljivim primjedbama:

~ 388 ~
 VELIKI SUD

- Uzmite jo ovog peenja. Vidite, rumeni se kao cura pred svadbom. Teko eka ovaj
batak da se sklone u va izgladnjeli eludac. Da niste kralj, mislio bih da ste
siromaak.

- I dobro bi mislio odgovori Vladislav. to imam ja?

- Imate krunu, a to je dovoljno. Vlast kraljevsku, novac, bogatstvo, blagajnu kraljevstva

imaju u svojim depovima vai dravnici. Budite sretni da su vam ipak ostavili krunu.

- Ali krunu ne mogu jesti, a juer sam ti rekao da esto moram posuivati od lihvara,
sve po forintu. Mojoj kraljevskoj kuhinji ne daju vie na vjeresiju ni mesar ni krmar...

- A vi jednog dana zaloite krunu.

- Tako? Onda ne bih imao nita. Barem mi je to zadovoljtina da je kruna moja i da

sam kralj tako velikog kraljevstva.

- Ne, vi niste kralj, vi se samo nazivate kraljem, a katkad ga i glumite, ako to vai
savjetnici trebaju.

Vladislav uzima i sre pohlepno masno peenje, sjea se siromatva na stolu u svojem
dvorcu i uzdie.

- Sve su mi oteli.

- Zato ste im dopustili?

- Ako im uskratim, zamjerit e mi i nee prihvatiti mojeg sina za kralja.

- Htio bih ipak znati kakav je to uitak na drugom svijetu ako je na ovome svijetu tvoj
sin kralj.

- Ne bih mogao umrijeti mirno da moj sin ne kraljuje.

Svakog asa zirne kralj u drugu zdjelu, mirei malim pospanim oima. Najposlije
zaklima glavom i zapita svojeg neaka kneza Brandenburga:

- Reci, uro, zar ti objeduje ovako svakog dana?

- Jo bolje veeram, moj ujae.

- No je duga i vraki sui grlo, a kako ga treba do zore zalijevati, mora se u vinu i
neto okupati - doda Petar Pan.

- Divno je ovdje ivjeti. ovjek bi ti zavidio. Sprovest u kod tebe mnogo due nego to
sam kanio. Moda i itavo ljeto.

Kad je to rekao, ulaze u dvoranu Ferenczy i Pencinger. uli su tu primjedbu, izmijenili

bijesne poglede, a Petar Pan usklikne:

~ 389 ~
 VELIKI SUD

- Gledajte, velianstvo, kastelan Pencinger i gospodin Ferenczy pleu od velikog veselja

to ete ostati ovdje.

Hitre pospane Vladislavljeve oi zapele su o Pencingera. Usta su mu ostala otvorena.

Iako sporo misli, smjesta uoi da ovi nisu obradovani njegovim rijeima. Prebrzo je
Petar Pan upozorio kralja na izraaj njihovih lica i prekasno su se sjetili sakriti svoj
bijes nad kraljevom izjavom. Vie nisu mogli zbrisati to su otkrili izraajem lica i
pogledima. Uzalud rijei i smijeak kojim kane uvjeriti Vladislava da su oduevljeni.
On samo kima glavom i smijei se bezizraajnim smijekom. Za vrijeme dananjeg
oblaenja priapnuo mu je Petar Pan koliko se saveznici gospodina Verboczyja ljute
zbog njegova nenadana dolaska.

To upozorenje ostalo je u kraljevoj dui kao pokvareni zalogaj u elucu. Ipak se dalje
samo smijei lakrdijaevim primjedbama, a on sipa kao iz rukava. Oito ga pokree
neka tajna radost, osjea se pobjednikom nad dvojicom svojih neprijatelja.

Knez Brandenburg itavo se vrijeme smije svemu to govori Petar Pan. Markgrof
Danijel sve promatra, istrauje i ljubopitno oekuje kako e se razviti ono to se zaplelo
juer u noi, otkriem Gordanine prisutnosti u dvorcu.

Kod stola sjedi jo i stalni pratilac kojega zovu linim kraljevim dvoraninom i
savjetnikom, plemeniti gospodin Benedik. Ali njega nita ne zanima, osim obilan objed.

- A sada - veli kralj - neka doe Gordana.

Dade znak Benediku i naloi mu:

- Idite i recite gospoi da je oekujem.

On je otiao, drugi su ostali sjediti, uvjereni da e kralj Gordanu primiti u njihovoj

prisutnosti. Meutim, on zaokrui pogledom gospodu oko stola:

- Vidjet emo se opet kod veere.

- Velianstvo, dopustite mi da prisustvujem dolasku ove ene - ree Pencinger.

- Barun se boji za vau krepost, kralju - grohotom se smije Petar Pan. - Vi ste,
velianstvo, opasan momak, to sam uvijek tvrdio, a sad i gospodin barun razabire da
vam avo viri iz oiju.

Polaskan tim rijeima, kralj se nasmije i pogleda Pencingera i Ferenczyja. Ovaj se brzo
obrani:

Ne sumnjiim njegovo velianstvo, nego bih elio da ujem kakvim e se laima

posluiti zarobljenica protiv nas.

- Ne bojte se. Neu joj nita vjerovati - odgovori kralj. - U sve ste me uputili, ipak
moram je sasluati samo naoko. Ona me ne moe niim obmanuti ni oblagati.

~ 390 ~
 VELIKI SUD

- Kralj je uvijek bio pravedan - upada knez - hajde da velianstvu ne dosaujemo.

Knez je stigao prvi k vratima i molio druge da ostave blagovaonicu. Time je i odvie
pokazao da se nieg ne boji. Svi su razabirali da se kraljev miljenik temeljito osiguran i
pred kraljem opravdao sve to bi Gordana mogla povesti protiv njega.

Svi su izali iz sobe. Kralj je ostao sam u naslonjau, zauzevi strogi izraaj. Knez,
kastelan i Bakaev neak ozlovoljili su ga prema Gordani i sad joj nema pomoi. Mora
joj suditi.

Nije uo kad su se otvorila vrata blagovaonice.

Haljina zauti. Od toga unja kralja obuzme nemir.

U toj pozadini odrazila se svijetla pojava. Visoka, snana, uspravna, ponosita,

kraljevska. Tiho su zazveckale ogrlice oko vrata i na bijelim grudima. To jo vie
uznemiruje kralja.

ena se uspravila i stoji mirna i nijema kao kip. uti i eka dok je ne oslovi. Stav koji je
zauzeo kralj rasplinuo se. Njegova glava, pokrivena kapom od brokata sagnula se
naprijed. Male oi digle su trome vjee. Uvijek sumorni pogled pomalo oivljuje. uto
lice poprima svjetlost. iroke blijede usne rastvaraju se u nijemom divljenju.

Zablenuto je gleda. To je ona? Iste bademaste oi, savrena put poput slonove kosti.
Ista smea kosa s bakrenim odsjajem, isto savreno stasito tijelo. Ista je, snanija,
bujnija i blistavija.

U njegovu sjeanju pojavljuje se njezina djevojaka slika, usporeuje je s pupoljkom

koji je sada naao rascvjetan u zamamnu ruu i sva je soba zamirisala njenim
mirisom.

Juer u mraku na trijemu palo je po njoj samo nekoliko zraka svjetlosti i opet je sve
sakrio mrak. Danas ovaj bijeli dan razotkriva sliku koja ga je zabljesnula poput munje
u mraku.

Ne moe nita rei, a ona iskoriuje njegovu utnju i prodirljivo pogledom istrauje
dojam to ga je proizvela. I eka.

Predavi se sasvim osjeaju prolosti i aru sadanjosti, on proape:

- Prelijepi ste, prelijepi.

- To je moja nevolja, velianstvo.

- Ne grijeite. Vaa je ljepota kraljevska kruna.

- Ne bi li vam bila nevolja i kraljevska kruna kad bi vas liila slobode i uinila
zarobljenikom?

~ 391 ~
 VELIKI SUD

Posljednja ga rije prene. Promatrajui njenu ljepotu, podsjeti se da mora sauvati

strogost. Pokuava stei ravnoduan izraz i odgovori:

- Vaa ljepota nema nikakve veze s grijehom to ste ga poinili, skrivajui nezakonito
dijete Ivana Korvina.

- Tako, dakle, ipak ste, velianstvo, pomagali knezu u osveti prema mojem muu.
Pomagali ste sasvim linoj osveti zaljubljenog kneza.

Ne moe slijediti ni rijei, a kamoli smisao i zatrepta oima, pitajui:

- Lina kneeva osveta? Zato bi se vama osveivao?

- Vaem velianstvu nije poznato to se zbilo u Zagrebu kad je knez pokojnu kraljicu
Anu pratio na putu u Budim i s njom se zadrao u banskim dvorima? Tada je knez
planuo za mnom i ponio se tako nasrtljivo da ga je moj suprug Damir pozvao na ma.
Knez se prepao Damirove bojne vjetine i posramljen prisegao da e jednom nai
priliku i mene oteti. I sada je, eto, izvrio osvetu.

- Izvrio - usklikne kralj i digne se u stolici, ispruivi glavu prema njoj. - Vi tvrdite
da...

- Knez me namamio u ovaj dvorac - upadne ona - zajedno s vaim podanicima, toboe,
zbog nekog nezakonitog sina pokojnog bana, a zapravo s jednom jedinom namjerom:
da me uzme za svoju ljubovcu.

Ta ga rije oine, lice mu izraava ogorenje...

- Moj neak usudio se...

Dobro je nianila. Nekadanjeg zaljubljenika obuzme ljubomorna ljutina na koju ona

polae temeljni kamen bedemu s kojega se kani braniti.

- Zato ne odgovarate? - pita on, pristupivi blie.

- Velianstvo, knez je va miljenik i sve to bih kazala o njemu nepovoljno, sve bi palo
na moju tetu u vaim oima.

- Ne, nikako, kaite mi sve. Nee vam biti na tetu, zadajem vam kraljevsku rije.

- Kraljevi prisiu na zakone da e tititi podanike, a oni ih prvi izdaju.

Ta ga primjedba jedva zanima. Misli su mu zapele na ono to je prije rekla. I sputa

pogled k zemlji, razmilja o onome to mu je prije objeda govorio miljenik neak i
usporeuje s Gordaninim navodima pa onda strese glavom:

- Ne, ne, uro me ne moe prevariti. Postupio je tako zbog djeaka, a ne da se osveti,
ili...

- Dokazat u, velianstvo.

~ 392 ~
 VELIKI SUD

Stao je as, zagledavi se u bademaste oi koje su mu neko pruale ivost, mladost,

svjeinu, uinile ga gipkim i probudile u njemu elju za ljubavlju.

- Dokaze? - promrmlja on. - Koje dokaze?

- Prvi dokaz je ovaj: Kad sam domamljena u dvorac, najprije je mladi knez nastojao
stei moju naklonost, a jednom je jasno pokazao koliko jo uvijek plamti za mnom.
Barun Pencinger htio me prisiliti na neka priznanja, dao me svezati lancima i preda
mnom bievati mojeg sina. a tada se pojavio mladi knez, stao vikati na baruna,
zapovijedio mu da me odvee. obustavio bievanje i silno se zaprijetio da e baruna
kazniti. Tada je knez poao sam sa mnom i otpratio me u moje odaje.

- A onda je traio naplatu za svoju velikodunost?

Nije odgovorila, ve smjesta zapoela iznova:

- Drugi dokaz jo je bjelodaniji. Ponudila sam knezu da u kazati gdje se nalazi djeak
kojeg eli, ak bih mu dala pismo za uvare uz uvjet da me pusti na slobodu. Ali on
nije pristao.

- Nije pristao?

- Da, velianstvo, on nije pristao, nego je dao nalog svojim momcima u dvorcu da se
sakriju iza zidina kod vee i kad bi, toboe, sa mnom izlazio na opkope, imali bi oni
banuti i sprijeiti mi izlaz iz dvorca, navodno, na zapovijed gospodina baruna
Pencingera. Tako je knez htio preda mnom sa sebe odvratiti krivnju to me ne moe
pustiti na slobodu i ja bih morala i dalje ostati njegova zarobljenica - naglasi ona
naroito - a on ne bi saznao za boravite Korvinova sina. Kad bi mu doista bilo vie do
djeaka negoli do mene, ne bi to nikada mogao uiniti, a imam vrlo monog svjedoka
da sam rekla istinu i rimskom poslaniku koji se nalazi u dvorcu. Velianstvo je ulo za
njegovo prisustvo, pa ga moete uvijek ispitati.

"Gle, mojeg ure, zaljubljeni lupe, taj me, dakle, vara, nju je odabrao, ba nju?"

Nesavladiva ljubomora budi se u njemu, ljubomora tatine i zavisti. Njegov neak

uzima sebi onu koju je on ljubio, a nije je mogao dosei.

Pogled mu zaluta kruei oko Gordanina vrata i du njezine kraljevsko pojave i

pobuuju se osjeaji njegove bive strasti.

Prvi put njime zavitla ljutina prema neaku kojeg voli kao sina. I dok promatra
Gordanu, njena ljepota sve vie raspaljuje ljubomoru.

"Zar je grlio taj boanstveni vrat a meni tvrdio da mu je ravnoduna, ak da je mrzi?

Danas dopodne napadno je govorio koliko mu je odvratna jer radi izravno s Hrvatima
protiv mene. To bi mogla biti Brandenburgova krv: la, razvratnost, ludovanje za
enama. Jest, takav mu je bio otac, nesretni mu moje sestre. A njegov me sin izravno
vara, o tom nema sumnje!" U svom razmiljanju saleti ga novo pitanje. I on pristupi
blie:

~ 393 ~
 VELIKI SUD

- On vas je, dakle, oslobodio od Pencingera?

- Neka velianstvo pita samog kneza. On je zbog toga i planuo na kneza i stalno su bili
u prijateljstvu jer knez nije dopustio da me barun mui. Htio je da stekne moju ljubav,
da ostanem uvijek u dvorcu s njim. Neka ga velianstvo pita preda mnom i priini se
kao da ne zna razlog.

Ni asa ne oklijeva, ve smjesta posegne za srebrnim zvoncem. Sluga doe, a kralj mu

naloi da zovne kneza.

Dok su ekali, Gordana se povukla u pozadinu, a on kriom promatra njena ramena,

na kojima neprestano vidi Brandenburgovu ruku.

Nita ne slutei, ulazi kraljev neak u dvoranu. Ljubomora uini Vladislava lukavim pa
se nasmijei mladiu:

- Plemenita gospoa veli da si je ti zatitio kad je barun Pencinger bievao njenog sina

Knez se zabezeknuo, ali se ne zna izvui, odvie je slab dosjetkama. Ve je njegov

smijeak priznanje.

- Da, naravno, znao sam da u svojem uzvienom ujaku uiniti uslugu ako zatitim
enu tako odlinog plemia.

- I tada si je otpratio u njezine odaje, to je bilo viteki.

- Znao sam da u vam ugoditi - veli knez i ne razumije zato se ujak smrknuo.

- Trebao si, moj neae, prihvatiti kad ti je ponudila priznanje uz uvjet da je pusti na
slobodu. Ve bi sada imao takmaca mojem sinu. Zato si je ipak htio zadrati u
dvorcu?

Krv mu poleti u lice. Na to je ve sasvim zaboravio. Nije slutio da bi Gordana imala

razloga govoriti o tome i ne zna to bi odgovorio, ve samo slegne ramenima.

- Oklijevao sam od straha pred Pencingerom.

Isprika nije znaila nita. Gordana je uspjela raspiriti u kralja ljubomoru prema knezu.
Nada se da e time to prije sebi otvoriti vrata, i osjea pravi smjer. Vladislav ne moe
prikriti zlovolju prema knezu i kimne glavom pa ga otpusti:

- Dobro, uro, idi, samo mi je bilo do toga da sve znam.

Morao se povui iz blagovaonice, a da nije mogao naslutiti kakav se osjeaj probudio

protiv njega u kralja. Ovaj je ostao sputene glave i zagledao se u pod da bi sakrio pred
Gordanom ono to ga pokree. Nije mu dopustila da mnogo razmilja.

- Velianstvo, uli ste da nisam lagala. Knez me dri ovdje ve sedmi tjedan iz osvete
prema mojem suprugu.

~ 394 ~
 VELIKI SUD

Kao da ga je to uznemirilo, on se trgne, uspravi, zagleda se u njenu ljepotu i opet mu

se ukazuju ruke njegova neaka kako grli to tijelo to je on nekad uzalud elio i pita je:

- uro je izvrio osvetu?

Ona ne odgovara.

- Usudio se da vas silom zagrli?

- Velianstvo, ako kaem da sam mu vazda utekla, neete mi vjerovati.

- Nemogue bi bilo umai gospodaru dvorca.

- Vidite, uzalud bih vas uvjeravala da sam se svom snagom i oduprla njegovim
zagrljajima.

- Naravno, bilo mu je jedino do toga da vas moe domamiti u dvorac, ne samo da se

osveti zbog ponienja koje mu je nanio va suprug, nego da se nauije vae ljepote.

Korak po korak pribliava joj se, dok u njemu bukti ljubomora i elji da barem jednom
dotakne tu ljepotu, samo usnama dirne bijeli vrat. Ona stoji mirno, nepomino. Ne
nazaduje. On ne zna da li se ona ne boji, ili ga moda eka i izazivlje? Sve je vie sklon
povjerovati da ga poziva. Zaboravlja svoje godine, svoju bivu bolest iz koje se jedva
izvukao, ali je ostavila tragove razaranja.

Zaboravlja svoje naborano uto lice. Osjea se kao prije deset godina kad je planuo
prema mladoj eni bademastih oiju. Nita ga vie ne podsjea na ono to se dogodilo u
ovo doba to je poruilo i razruilo njegovo tijelo. Sjea se samo svoje ljubavi i pristupa
joj, uhvati je za ruku, osjea toplinu mladosti i zagleda se u bjelinu vrata pa ape:

- Sjeate se, Gordana, koliko sam vas ljubio? Htio sam se s vama vjenati, uiniti vas
kraljicom. A vi?

- Ja sam ljubila Damira - veli ona, nasmijeeno.

- Ja jo, i danas ljubim vas.

- Ja jo i danas ljubim Damira.

- Ali ja sam udovac.

- Ali ja nisam udovica i ne elim to nikada biti.

- Kako ste lijepi, prelijepi. Recite: Je li vas uro zagrlio?

-Ali, velianstvo, ostavite moju ruku.

- Ako ostavim vau ruku, poloit u usne na va vrat.

~ 395 ~
 VELIKI SUD

Ona se povue i smijeak s njenih usana nestane. Ozbiljno gleda u kraljeve oi to su

se gotovo sasvim sakrile pod vjee.

- Moram otii ako velianstvo ne eli raspravljati o mojoj sudbini.

- Vaa je sudbina u mojoj ruci, Gordana.

- Onda prihvatite moju sudbinu, a pustite moju ruku.

Ne moe skinuti kotunjave prste s tako vrste ruke. U pozadini se estoko otvore
vrata. Mamuze zazvee podom blagovaonice. Kralj ostavi Gordaninu ruku a da se ni
korak ne makne od Gordane pa veli:

- Sve sam razumio, plemenita gospoo, o svemu u pravedno odluili.

Sve uzalud. Onaj koji je stupio preko praga, predobro je zapazio kako kralj dri
Gordaninu ruku i stoji preblizu svojoj podanici. S nekoliko vrstih koraka navijesti jo
jednom svoju prisutnost. Vladislav se napola okrene k vratima, spreman da se okosi
na onoga koji tako drsko ulazi. Pogled mu se zaueno zadri na mladom plemiu koji
ga oslovi:

- Vae velianstvo, neka oprosti. Nisam znao da se nalazite u ovoj dvorani. Htio sam
upravo zamoliti kneza da me najavi.

- Tko ste vi?

- Neak sam velikaa Verboczyja.

Dok se on prikazuje, Gordana promatra Draenia o ijem je izdajstvu sve potanko

ula iz usta Vilene i ljubopitno eka to e se dogodili i kako e kralj primiti njegov
nenadani ulaz u dvoranu.

Samo to je Draeni spomenuo Verboczyjevo ime, Vladislav promijeni dranje, poe

prema njemu s nekim podatnim pogledom i ljubazna lica:

- Nisam ni znao da Verboczy ima tako lijepog neaka. A kako si dospio, sinko, ovamo u
ovaj kraj?

- Poslan sam iz Budima i stigao sam juer dopodne.

- Nigdje se nismo sreli putem dok sam ja putovao.

- Jurio san kao brzotea sporednim putovima.

- Tako? Oito si nekome nosio vanu vijest?

- Vama, velianstvo.

- Meni? Od koga? Ja sam u posljednji as mjesto u Peuh skrenuo ovamo jer sam uo
da je moj neak bolestan.

~ 396 ~
 VELIKI SUD

- Vai brini vjerni podanici doznali su smjer vaeg puta i u velikoj brizi za vas,
odabrali su mene za brzoteu jer sam najsmioniji jaha meu svim plemiima u
Budimu. elio bih s velianstvom govoriti u etiri oka.

- Da, plemenita gospoa je ovdje - i pogleda Gordanu s namjerom da je zamoli neka

izie.

Nije mu dala vremena izvriti namjeru ve ga predusretne rijeima:

- Velianstvo, ovaj plemi ne govori istinu. Nije doao iz Budima. itavih sedam dana
nije se maknuo iz ovog kraja. Juer je bio u Turopolju kod upana Berislavia, a danas
ujutro oteo je njegovu kerku.

- Gospoa ne bi smjela iskoritavati kraljevsku milost i mijeati se u kraljeve poslove.

Mirno, promiljeno izree to Draeni s jedva malo ukora. Vladislav pogleda as nju,
as opet njega. Bude mu neprijatno. Ne bi htio ni za ivu glavu zamjeriti se
Verboczyjevu neaku, a htio bi u Gordani nim oima ostati vitez. Zato uti i smijei se.
Gordana ne odgovara Draeniu, ve nastavlja razjanjavati kralju:

- Ovaj plemi nije ve nekoliko tjedana bio u Budimu. To zna itavo Turopolje i svaki
ovjek u ovom dvorcu. Neka velianstvo ispita.

Ne znajui to bi, Vladislav slegne ramenima i veli nasmijeeno:

- Mlad, lijep plemi ima pravo tajiti gdje boravi i zbog ega.

Smjekajui se, kralj gleda u njega, pa opet u nju, ne bi li ugodio jednom i drugom.

- Nije svejedno, velianstvo, otkuda on dolazi jer vijesti koje nosi toboe iz Budima ne
mogu biti niije poruke vaem velianstvu.

Draeni eka hoe li kralj Gordanu poslati iz sobe. Ali mu odmah bude jasno da mu
to nije ni na kraj pameti. To mu potvruje ono to je vidio kraj ulaza u blagovaonicu pa
smjesta odlui. Pokloni se smjerno kralju i naglasi:

- Razumijem, velianstvo, ova gospoa ima mnogo razloga objeivati me da nisam

doao iz Budima i da vam mogu donijeti vanih, vijesti.

- Kakvog razloga? - pita Vladislav, sav sretan da moe sudjelovati u razgovoru, a ne

treba se izloiti ni prema njemu nj prema njoj.

Mirno stoji mladi ovjek pred kraljem.

- Neprijatelji vaeg velianstva, hrvatski plemii saznali su da niste otili u Peuh kako
ste kanili i kako su vas uputili vjerni podanici u Budimu. Vai su neprijatelji nali
zgode da vam dojave kako je knez bolestan, jer su vas htjeli uputiti u posjet vaem
neaku kako biste bili nadohvat hrvatskim plemiima koji su vam zakleti neprijatelji i
ele vau propast.

~ 397 ~
 VELIKI SUD

- Velianstvo, poruka iz Budima glasi: va je ivot ovdje u pogibelji.

- U pogibelji? Zato?

- Hrvati koji su se bunili protiv vas i nisu vas htjeli birati za kralja, spremaju se protiv
vaeg ivota.

Suhe kotunjave ruke ponu se tresti. Draeni to dobro uoi i nastavlja:

- Kad ste vi, kralju, krenuli u ovu zemlju, urotnici su podigli glavu kriknuli od radosti i
spremili vam zamku.

Vladislav blijedi, a male oi izmiljile su ispod debelih vjea izraavaju strah i strepnju
koja se digla u njegovoj dui.

- Nisu vas, velianstvo, napali putem jer ste dolazili kao plemi pa nisu mogli slutiti da
se u obinoj koiji vozi kralj, okruen obinim momcima, kakve ima svaki plemi. Ali
im su doznali da ste pod ovim krovom, spremili su napadaj ovdje u dvorcu.

To je za Vladislava previe, za njega koji uvijek od neega strepi, svuda nazrijeva

protivnika.

Ogledao se za siohcom da sjedne. Noge mu dru, a pogled plaho leti od zida do zida,
od kuta do kuta kao da odasvud oekuje napadae.

Ispunjena gnjevom, slua Gordana Draenieve rijei kojima kao da nikad nee biti
kraja pa on svoje tvrdnje opetuje:

- Jest, velianstvo, pod ovim krovom ekaju vas neprijatelji u zasjedi.

- Moji neprijatelji? Ovdje oko mene?

- Da, velianstvo, i tu su vam spremili zamku, vrlo spretno, beskrajno dosjetljivo,

zapravo genijalno.

- U ovom dvorcu je urotnik? - zadre Vladislav.

- Taj urotnik kojem ste vi neko poklanjali svoju kraljevsku milost nastojat e da tu
milost opet zadobije i da vam se umili i bude vam tako blizu da vam moe u vino ili u
jelo sasuti otrova.

Stresao se i zaokruio ponovo dvoranom pa svrne pogled k Draeniu.

- Reci tko? Tko?

- Ova ena ovdje.

Bez rijei i daha bulji Vladislav u Gordanu. Pogled i misli smuuju se. Nita ne vidi
jasno a strah mu je u kostima. Promatra mladu enu. U svojem prijanjem razgovoru s

~ 398 ~
 VELIKI SUD

njom ne moe nai dokaza Draenievoj tvrdnji, a ipak plemi je pokazao na nju tako
smjelo kao da ima za to stotinu dokaza.

- Moete li, velianstvo, i dalje vjerovati da su mene poslali Hrvati da otrujem vas?

Nije mogao nita rei jer nema hrabrosti, ali ona jasno zapaa da se priklanja k njoj.

- Moete sada razumjeti da je ovaj plemi na svoju ruku, ili poslan od nekih spletkara,
toboe, donosio vijest iz Budima, a nije uope bio tamo i svi su ga vidjeli u Turopolju i
juer i danas kad je doveo u ovaj dvorac kerku velikaa iji su djedovi umirali u borbi
za kraljevstvo. Djevojku je osudio da slui, a ja molim, velianstvo, sudite vi.

- Njezin je otac izdajnik, kraljev urotnik, neprijatelj. Na svoje sam ga ui uo kad je

grdio kralja.

- Sve on lae, velianstvo, kao to je lagao da nosi poruku iz Budima. Ali poruka ima
svoj razlog. Nekome se ne svia vaa prisutnost u ovom dvorcu. Netko vas eli
odstraniti i zato su se posluili laima da su Hrvati urotili protiv vaeg ivota.

- Bune se - vikne Draeni.

- Ne buni se nitko za punim stolom u slobodi i srei. Buni se samo zarobljen, okovan,
gladan, okraden. Ali oni koji se bune protiv vaih dravnika, velianstvo, nisu poslali
mene da vama saspem otrov u jelo jer oni ne mogu do mene.

I teko je ekao njezin odgovor i gotovo eli da bi opovrgla objedu. S dubokim prezirom
gleda Gordana u oi Draeniu:

- Vi okrivljujete mene da kanim otrovati kralja?

- Jest, okrivljujem vas, jer ste kraljev urotnik kao i va mu i svi vai prijatelji. Skupili
ste se ispod prijestolja kralju da ga ruite. Kad to ne moete uspjeti, odluili ste da ga
smaknete. Ne moete doekati njegovi smrt i im su vai saznali da kralj putuje svojem
neaku, doprli su do vas da vi izvrite ovdje kraljevo smaknue.

- A kako su do mene mogli doprijeti moji zemljaci?

- Zar nije bio u dvorcu kanonik Benko, lan zagrebakog Kaptola koji prednjai u borbi
protiv Budima, vlasti i kralja?

- Kaptol prednjai u potenoj borbi protiv zlih dravnika, ali recite sada otvoreno: to
savjetujete kralju da se oslobodi mojeg otrova?

- Neka bjei u Budim. to prije to bolje.

- Dakle, to ste htjeli?

Sa stravom promatra kralj Gordanu i slua njene rijei koji sainjavaju samo pitanje, a
nijedna ne oporie, ne odbija od sebe krivnju, dre od pomisli da bi bio tako blizu
smrti.

~ 399 ~
 VELIKI SUD

Ona uini dva koraka prema kralju, a njega zazebe u itavom tijelu. Kao da e sada
poi da ga smakne.

Ona se vratila kralju i nastavila razjanjavati:

- Dok sam spasila ivot vaem neaku, zar da idem ubijati vas velianstvo? Zbog ega
kad mi niste nita skrivili? A moji Hrvati se bore bune protiv vae budimske gospode
koja razbijaju tupe glave kako bi utjelovili Hrvate u sebe i prerezali njihove depove da
odande iscuri u njihove grabeljive ruke i posljednji novi, da onda s opljakanim
narodom mogu uiniti to ih je volja. Urotu su izmislili zloinci, razbojnica hrvatskog
roda. Nama je dobro poznato da sirotan kralj Vladislav Jagelovi ne zna nita, nema
nita: ni vlasti, ni forinte u monji. ni toliko u svojoj riznici da bi sebi priutio estiti
objed.

Svaka rije iz usta ove ene iva je istina. On je nitko i nita, sve je to tako jasno. Ali
zato je tu ovaj plemi optuuje? Ili je uistinu laac? Uistinu, nije bio u Budimu? U ije
ime govori? U ije je ime doao i porukom?

Zaustavila se, podigla glavu, uprla u nj oi. ini mu se kao da e izrei neki strahoviti
sud na njime, a on je nemoan da togod kae, da pozove ljude, sluge, dvorane.
Nemonim ini kralja mukarac koji jo uvijek ovog asa ami u vlasti kraljevske bujne
rascvale ljepote to ga omamljuje mirisom. Otvorila je rumene usne.

- Velianstvo, dopustite da ovog plemia pitam: nije li urotnik protiv ivota vaeg
velianstva njegovim znanjem sakriven u ovom dvorcu, u onim ljudima koji su
pokuali otrovati vaeg neaka?

Kralj se zabezeknuo. I sam Draeni je zateen.

- Vae velianstvo ne zna daje knez leao bolestan od otrova koji si mu ulili u vino one
veeri kad je ovdje boravio poslanik iz Budima Bala donio knezu pismo da ga vi zovete
neka smjesta doe u Budim?

O tome kralj ne zna nita i otvorenih usta bulji u nju.

- uro otrovan - opetuje jedva ujno zaplaeni kralj, a njegovo pognuto tijelo jo se
viezgrhi na izgleda starac kojega je netko zagnjurio u naslonja.

- Da, velianstvo. Va je neak bio otrovan i leao je bolestan od otrova. Zovnite

smjesta lijenika, Petra Pana i samoga kneza i sve njih u dvorcu. Neka se vidi tko
stvara urote.

- Lae. Sve je izmislila, sve je to la kojom eli prikriti svoju krivnju.

- Dozovite ih velianstvo i neka vam kau tko je spasio ivot vaem neaku.

I pogledala je kralja blagim pogledom da ga osvoji za sebe.

~ 400 ~
 VELIKI SUD

- Ja, velianstvo. Ja sam mu spasila ivot. Savjetovala sam Petra Pana da pohita u
Turopolje i nae tamo nekog udotvornog vraa koji ima lijek protiv svakog otrova.
Velianstvo, smijem li rei da dozovu i baruna Pencingera i Petra Pana i lijenika?

Kimnuo je dao joj dozvolu. Ona otvori vrata i naloi pau da smjesta zove sve u
dvoranu. Ali pri tom dobro pazi na Draenia da ne bi togod rekao kralju. Ali on je
toliko zaskoen da se jedva snalazi i smilja to da odgovori. Nije dorastao toj eni, to
osjea i zbog toga je nemiran.

im je dovrio misao, ve se otvaraju vrata i ulaze barun Pencinger, knez

Brandenburg, Petar Pan, a za njim ide Ferenczy jer misli da e biti potreban. Posljednji
dolazi lijenik.

Kralj svi ne k njima pogled kao da trai pomo od njih. Gordana se uspravi i pogleda
izazovno kneza:

- Recite, knee nisu li vas pokuali otrovati? Niste li leali bolesni. Evo, tu je va
lijenik. Neka kae je li tako? Recite, gospodine kastelane Pencingeru, niste li vi otili s
Petrom Panom u Turopolje da traite udotvornog vraa na kojeg sam vas uputila ja?

Stari barun je problijedio i stoji bez rijei. Knez ne moe drugo nego potvrditi. Nikako
se ne bi usudio priznati kralju i svima ovdje da se samo priinjao otrovanim, da ne
mora na kraljev poziv putovati u Budim. A zapravo je kasnije stekao mjerenje da bi ga
Pencinger i Budim htjeli otrovati, liiti ga ivota i doepati se njegovih imanja i
odgovori:

- Da, bio sam otrovan i sve je tako kako veli gospoa Gordana.

Gordana sada baci najjau kocku:

- I kad se Petar Pan vratio u dvorac, nosei knezu lijek, nisu ga pustili u dvorac. Sama
straa ree da joj je naloio barun Pencigner. Tog asa na opkopima navalili su
kastelanovi ljudi na Petra Pana golim orujem. itava eta protiv jednog ovjeka. On
potrai spas u vodenim opkopima, zaroni u vodu i kad se pojavio na povrini, bacili su
na nj koplje, i jedno mu se zarinulo u rame, je li bilo tako, gospodo moja?

- Bilo je tako, o tom zna priati brazgotina na mojem ramenu - veli Petar Pan.

U dvorani nastane utnja.

-Dakle, istina? - snebiva se kralj, a Gordana opet uzima rije:

- I tada se na opkopima pojavie kanonik Benko i rimski poslanik i samo na njihovu

elju otvorila su se vrata dvorca i Petar Pan je mogao donijeti lijek da u posljednji as
spasi kneza od smrti. Gospodine knee nije li bilo tako?

Udarac je zaas smrvio i Pencingera i Ferenczyja i Draenia. Gordana osjeti svoju

pobjedu. Nikad nije slutila da e joj ikad posluiti dosjetka koju je ona smislila u svojoj

~ 401 ~
 VELIKI SUD

obrani i uputila Petra Pana neka se knez prikae da je otrovan, i sad se objeruke
uhvatila za nju.

- Vi krijete kraljevia, nezakonitog sina Ivania Korvina, kako bi ga okrunili hrvatskim

kraljem, umjesto sina njegova velianstva Ljudevita - vikne sada glas straga, a
Gordana odvraa:

- Gospodine Ferenczy, vaa pomo gospodinu Draeniu dolazi prekasno. Kralj uvia
da je sve la. Ima nezakonito dijete Ivania Korvina. Da ste doli k meni u Brezovicu i
pitali me gdje se nalazi majka s djetetom, rekla bih sve to znam, ali vi ste me
domamili nepravdom i htjeli ste me prisiliti na priznanje mukama. Na takve
bespravnosti odgovaram otporom. Nema niega na svijetu ime biste mogli otvoriti
moja usta. Sili u prkositi do smrti i onda ako eli od mene iznuditi da se molim Bogu.
Zato uskraujem priznanje neega to za mene nije vano. Silu ne priznajem. Sili ne
dam praka s moje obue.

- Recite, dakle, dobrovoljno gdje se nalazi kraljevi? - pita Draeni.

- U ovom dvorcu moete vi pitati samo svoje sluge. Mene moe pitati samo kralj.

Svi su ekali da e se ona Draenievim pitanjem smesti i tako na sebe navui kraljevo
nezadovoljstvo. Ali taj odgovor ih zaskoi. Goloruki su ako se ne uplete kralj i postavi
pitanje. Svi znaju koliko se kralj boji Draenieva ujaka o ijoj stranci ovisi, hoe li na
prijestolju ovog kraljevstva uistinu sjediti njegov sin. Draeni je uvjeren da kralj mora
ispraviti Gordanin nastup i njemu podijeliti odlino mjesto u ovoj dvorani i dati mu
dozvolu da je ispituje. Ali kralj sve to zaboravlja, gledajui Gordanu, kraljevski
uspravljenu. Zaboravlja ak i na strepnju koju mu je natjerao u kosti Draeni pa se
gubi, promatrajui divnu enu to se postavila za suca svim mukarcima u ovoj
dvorani. Zaboravlja i to da je Draeni neak ovjeka pred kojim je on uvijek ponizno
saginjao glavu.

Uzalud ekaju od Vladislava da e ispraviti Gordanu ili je ukoriti. Njegov propust

nemilo se kosne i Ferenczyja i baruna Pencingera. Obuzima ih nemir. Ljutina im zalazi
na oi.

Samo je Draeni miran, toliko miran da se dvojica njegovih pomagaa ude to

Draeni ne iskoriuje svoj poloaj i ne uzima protiv Gordane nikakvu zadovoljtinu.
Ali im je Pencinger pogledao njegovo mirno lijepo mladenako lice, u kojem lei
spokojna promiljenost, odmah mu bude jasno da neto snuje ili eka to e mu dati
bolju priliku da naglasi tko je i kakvo ponaanje zahtijeva prema sebi.

asovitom neprilinom utnjom posluila se Gordana i ponovo oslovila kralja blagim

glasom, s mnogo peckanja i neodoljivih pogleda bademastih oiju:

- Svijetli kralju, dunost mi je ponoviti prijanje rijei: u ovom su dvorcu uinili veliku
nepravdu keri najodlinijeg ovjeka ovoga kraja, dovukli je ovamo i uinili sluavkom
ker velikaa.

~ 402 ~
 VELIKI SUD

Trojica budimskih eksponenata malo su se razgibali. Gordanine rijei omoguuju

kralju da je moe dalje promatrati, a ostali mu to ne mogu spoitnuti pa je dalje
ispituje:

- Velikaku ker sluavkom? to to znai?

- Osveta odbijenog vjerenika.

- Tko je taj koji se osveuje na nedoputen nain?

- Ja - javi se Draeni.

Izrekao je to mirno, ne diui glavu, niti se pri tom isprsio, ali je naglasak objavio
kralju da se u toj rijei zapravo javlja gromovnik iz Budima.

Kralj se pokoleba. Tu je nepravdu uinio Verboczyjev neak. To je neto drugo. Brzo

mora uzmai i okrene se prema mladom ovjeku i prijazno odmah ispravi prijanje
dranje:

- Dakle, teko je skrivila? Je li? - pita Vladislav Draenia.

- Velianstvo, ova je djevojka bila u tajnim vezama s urotnicima, naroito s Kueviem

koji je izdao mene. Ki i njen otac podupirali su svojim novcem urotnike, primali
glasnike u svojem dvorcu koji su dolazili iz Venecije gdje boravi i jedan od glavnih
urotnika vaeg prijestolja: Davor Antolkovi. Zbog toga sam Berislavievu ker doveo i
uinio sluavkom jer sam mislio da se samo tako moe od nje iznuditi priznanje tko su
ti glasnici, kojim putem idu, kad dolaze, jednom rijei: sve to mi je potrebno da ih
uhvatim.

- Dakle, tako - promrmlja kralj - ene se rote ovdje protiv mojeg sina. ene? - opetuje
on. ali se ne usuuje gledati Gordanu. Ve sumnja da i ona djeluje u tim urotama, a
ne moe planuti protiv nje.

- Velianstvo - nastavlja Draeni - ene Hrvata jednako su vai urotnici kao i njihovi
muevi. Moram jo spomenuti da je otac te djevojke preda mnom govorio o tom
kraljeviu. Uzalud sam se trudio da od njega doznam gdje se nalazi. Ali on to sigurno
zna. Nadalje je istina daje otac ove djevojke preda mnom najgnusnije napao vae
velianstvo.

Vladislav ne moe vie mirno sluati pa usklikne:

- Dakle, istina je? Ja sam u zemlji urotnika?

- Da, velianstvo, u zemlji urotnika. I zato sam se prepao, saznavi da ste stigli ovamo i
neu mirovati dok ne odete jer nam je va ivot odvie dragocjen. Va sin jo je dijete, a
vi jo morate dugo ivjeti dok on ne odraste i preuzme vau krunu i vlast. Krenite to
prije iz ovog dvorca, sam u vas tititi, velianstvo, na putu u Budim.

Kralj poe nekoliko koraka pognut kan da su mu natovarili na lea golemi teret.

~ 403 ~
 VELIKI SUD

Gordana opazi da je borba protiv tolike Draenieve podlosti gotovo nemogua. Ipak ne
puta oruje iz ruke i kad se kralj ponovo okrenuo, istupi tako da je morao zastati pred
njom i pogledati joj u oi.

- Dunost je moja svijetli kralju, oprati ljagu kojom se nabacio na moje zemljake ovaj
plemi.

Strah od urote toliko ga je zaokupio da bi elio uti makar malo opovrgnue onoga to
je rekao Draeni. Godinama mu govore o urotama to ih kuju podanici protiv njega.
Taj strah raste, izjeda njegovu duu i njegovo tijelo i itav ivot. U oi takve optube
dolazi mu ponuda kao uolaeme kao povjetarac u toj strahovitoj omari.

- Govorite! - ree, oekujui njezinu obranu.

- Svako dijete u ovom kraljevstvu zna da njime upravlja nekoliko gospode koja su na
elu drave i najjae budimske stranke. Oni nepravde, zloine i nasilja. Oni se bore
protiv Hrvata i eljeli bi slomiti nau slobodu. Zna li o tome kralj? Ne zna. Vaem su
velianstvu ak i riznicu oteli iz ruke, opustoili je toliko da je u kraljevstvu ve
poslovina primjedba kako kralj Vladislav nema estitog kruha.

- Nedostojno je ovako poniziti kralja - upadne Draeni.

Ona odgovori:

- Oni ponizuju kralja koji su mu tako opljakali kraljevstvo i kraljevsko kuanstvo. I

vladar ovog kraljevstva mora na vjeresiju nositi od krmara vino, eli li se okrijepiti,
dok gospoda njegovi dravnici maste brade najboljim zalogajima i opijaju se najboljim
vinom. Gospoda dravnici pune svoje podrume, svoje monje, kupuju imanja i grade
dvorce, pronevjeruju poreze jadnih podanika i ine sve zlo i nasilja. Rekoh: to zna
svako dijete, pa kako bi se mogao nai ovjek zdrave pameti koji bi se rotio protiv
kralja Vladislava, protiv njegova ivota, kad se zna da on sam u tom kraljevstvu nije
nita i ne moe nita, nita ne odreuje. Ako bi bilo urote, onda bi ta urota mogla biti
uperena samo protiv onih koji nepravdom i nasiljem upravljaju ovim kraljevstvom. Da.
protiv njih. I bude li urote, bit u prva meu urotnicima koji e ustati da se oslobode
ovih silnika koji danas upravljaju ovim kraljevstvom, gaze pravice i slobode podanika.
Lanu urotu prikazuju vama, velianstvo, samo zato da bi vas zastraili, da se ne
maknete, da nita ne kaete. Prikazuju vam kako vas spaavaju i vi to spasenje morate
plaati sankcijom za njihova bezakonja, za sve pljake njihove vlasti. Draeni je sad
izvukao staru priu o uroti da vas makne iz ovog dvorca, jer za to ima razloga.

Njemu se svaka rije ini tako jasnom i dokazanom. Jo juer uveer tuio se da nema
estitog objeda ni vina, a kamoli koju rije u upravi, a ona sve to zna. Znak je, dakle,
da to znaju i drugi.

"Kako bi se onda mogli protiv mene, jadnika, rotiti kad im je znano da sam najbjedniji,
najsiromaniji gospodin ovog kraljevstva."

~ 404 ~
 VELIKI SUD

Razmiljajui, Vladislav opet sjedne. Gospoda su se pobojala da u njemu opet nastaje

smirenje, dok Gordana hitro proslijedi:

- Kralj, daleko od Budima, bit e pravedan i zatraiti da ovamo dovedu kanonika

Benka kojemu zakon prua snagu vjerodostojnosti. Zakon odreuje: to veli kanonik, u
to se mora vjerovati. Najvii sud vjeruje kanoniku zagrebakog Kaptola. Kralja molim
neka prihvati ezlo u svoje ruke i pozove svjedoke i upita: koliko je istine u onom to je
rekao taj plemi o Berislaviu? Sam kanonik prisustvovao je onom strahovitom inu u
crkvi i sprijeio vjenanje koje je ovaj plemi htio iznuditi pred oltarom.

- elim pokazati da sam pravedan prema svakome. Neka se javi preasnom gospodinu
kanoniku da doe k meni u dvorac.

Izjava kralja raspali Draenia i on stupi korak naprijed, ali ne odaje raspoloenje:

- Ako je i taj kanonik va urotnik, a vi ga zovete kao svjedoka protiv mene koji titim
va ivot?

Gordana hitro odvraa:

- Kraljev je ivot ugroen samo od vas i vaih saveznika, a ne od nas koji znamo da
kralj Vladislav nosi samo krunu, a vlast izvravaju samo zloinci.

Ni jednom se rijei kralj ne brani protiv toga. Godi mu ovaj jedini dokaz da ne moe biti
protiv njega, a godi mu i to to su gospoda njegove vlade tako omraena u ovoj zemlji i
svatko zna njihove poroke. Taj mu je dokaz Gordana bjelodano razloila i prosuuje
situaciju s toga gledita. Jasno mu je da je Verboczy zagrabio i u Hrvatsku, pa ve i
ovdje provodi neke svoje planove o kojima on nita ne zna. A on, kralj, prema njemu je
vazda pokoran, iz pukoga straha da ne svrgne s prijestolja njegova sina.

I odlui da s njom ostane sam pa sve iznenadi rijeima:

- Poslat u poziv preasnom kanoniku, a kasnije u sa svakim od vas pojedince

raspraviti o toj stvari. Prije svega, elim isto priznanje plemenite gospoe pa molim da
svi izau.

Izjava je udarac Draeniu i zapanjen eka jo as. ali kralj odlazi k prozoru kao da ga
ne vidi.

Udaljili su se poraeni, dok je Gordana pola prema kralju.

- Znala sam vaa e dobrota progovoriti i pozvati kanonika da vam sve razloi. Vjerujte,
on e vam govoriti ono isto to sam ja rekla ovog asa, a sve to znam od nesretne
djevojke, velikaeve keri, koja je ovdje sluavka i donijela je vodu u moju odaju na
zapovijed lijenika. Molim kralja za milost. Danas uveer eli je Draeni poniziti da
pere noge njegovim slugama a zatim e je pokloniti njima za razonodu. To ne smijete
dopustiti, kralju.

- Naravno da neu dopustiti, ali taj me mladi nee posluati. Vi znate iji je on neak.

~ 405 ~
 VELIKI SUD

Ona sklopi ruke od uda:

- Vae se zapovijedi ne sluaju ni tada kad titite neku djevojku, to je slobodno

svakom i najmanjem plemiu?

Slegnuo je ramenima i uzdahnuo.

- Zar niste malo prije pokazali da ja nemam nikakve vlasti, a zapravo ne sluaju me ni
sluge. Ja sam uistinu prosjak u svojem kraljevstvu. A to mogu uiniti? Nemam snage
usprotiviti se. im bih predloio neto drugo to oni ele. odmah mi prijete da me nee
naslijedili na prijestolju moj sin.

- Nisu li, dakle, oni vai urotnici koji vam oduzimaju svaku mogunost da budete dobri
i pravedni?

On zabaci glavu i zagleda se u nju:

- Svaka je vaa rije istinita. Sve to vi kaete, na mjestu je. Da ste me htjeli za mua.
bio bih danas kralj. Ovako sam njihov pokorni sluga.

- Vi to ne smijete biti. Pokuajte barem tu, u ovom dvorcu biti gospodar i raditi po
pravici. Ne dajte se odavde otpraviti nikakvom urotom.

- Mislim da neu otii dok ste vi ovdje.

- Mislila sam, velianstvo, da ete popraviti ono to su oni skrivili i pustiti me ispod
ovog krova. Zar me kanite ostaviti svom neaku za ljubovcu?

Ustao je, uhvatio je za ruku, ali je ona povue:

- Jao njemu ako ga spopadne elja da zagrli ovo tijelo. Oduzet u mu svaku mogunost
da se tome dosjeti.

- Otpustit ete me kui?

Zamislio se naas i onda upita:

- Malo prije ste rekli da vas samo ja imam pravo pitati gdje je kraljevi za kojega vele
da je takmac na prijestolje mojem sinu.

- Vaeg su sina ve krunili, dakle, tu je ve sigurnost. Kome bi moglo pasti na um da

nezakonito dijete nezakonitog princa kralja Matije posjeda na prijestolje ovog
kraljevstva? To bi bio vrlo teki pothvat.

- Vi tvrdite da nitko na to ne misli?

- Nisam li dovoljno obrazloila kako bi to bio nesiguran posao?

- Ali gdje je taj kraljevi koji bi imao biti protivnik moga sina? Recite.

~ 406 ~
 VELIKI SUD

Ona se nasmijala i pogleda kralju ljupko u oi:

- Zar da predam iz ruke jedino oruje koje mi moe omoguiti osloboenje iz ovog
dvorca? Kad vam je svima tako stalo da saznate gdje se nalazi, neka barem od toga
bude meni koristi.

- Htjeli biste da vam za uzdarje obeam slobodu?

- Uz obeanje oekujem od vas i jamstvo da ete moi i smjeti ispuniti to ste obeali.
To ga gotovo postidi.

- Imate pravo. Gordana. Ja nemam toliko kraljevske vlasti da ispunim obeanje.

- Pozovite smjesta rimskog poslanika koji se nalazi u ovom dvorcu, pozovite kanonika
Benka, ali po svojem linom glasniku i pouzdaniku pa ete imati dovoljno zatite da
uzmognete izvriti obeanje. Osim toga, gospoda vas nisu obavijestila da taj rimski
poslanik nosi za vas iz Rima vijesti o parnici koju vai dravnici vode s nasljednicima
pokojne Beatrice.

- to - uzvikne kralj - Beatrica me progoni i preko groba. Nije li i to strahovito?

- Prevarili ste je, kralju, i vi. i maarska gospoda. Vjenali ste se s njom i ustvrdili da
nije bilo vjenanja.

- To su traili maarski velikai. Sve sam uinio to su oni htjeli.

- A sad uinite ono to oni nee i oslobodite mene, a ja u vam otkriti gdje se nalazi taj
djeak koji vam uznemiruje san pa ete se sa mi moi uvjeriti da nema razloga nikakvu
strahu od njega.

On uzdahne glasnije:

- U vaoj sam blizini opet zaljubljeni momak.

- Voljela bih da ste pravi kralj.

U sobu upadne Petar Pan i ostavlja otvorena vrata:

- Neka malo grmljavine ue i u ovu dvoranu da kralju ne bude odvie pusto.

Krika i vika, kletve i psovke ulaze s hodnika kroz otvorena vrata, i Petar Pan une i
prijeti kralju prstom:

- Pazi se, mali kraljeviu, dobit e batina. Njegovo velianstvo, Draeni strahovito se
razbjesnio. Kune i lomata. Pograbio je za plave pletenice bivu vjerenicu i vue je
trijemom, a sirotica je tako lijepo oistila Gordanine odaje.

- Velianstvo! ujete li? - upozori ona kralja.

~ 407 ~
 VELIKI SUD

- Kakvo velianstvo? Vani je velianstvo - vikne Petar Pan. - ujete li njegove gromke
psovke? Ovaj siromaak ovdje past e odmah na koljena pred Draeniem i moliti da
ga ne istue. Ve je spremio ibu da mu isprai lea. Blago onom tko je neak
svemonog gospodina u kraljevstvu A to si ti, moj mali Vladislaviu? Pljeva, vjetar,
mala budalica s kojom se igraju djeca da ga mogu okriviti kad su okrali mamine
depove. Hajde, izii na hodnik ako se usuuje, sirotiu moj.

Znoj oblijeva Vladislava od ruganja koje mu dobacuje lakrdija. Napokon se ipak odlui
pa izlazi i poe trijemom. Draeni bjesni nad Vilenom i nad drugom sluavkom koja ju
je dovela u Gordanine odaje. Sluavka vie, plae i klei pred njim. Vilena se ustoboila
i uti:

- Gordani si utekla, spletkarici koja e zavriti na vjealima kao i njezin mu! Platit e
mi to veeras, samo kad se vrate vojnici.

Kralj se pojavi iza njegovih lea, pozove ga i gotovo ponizno ree Draeniu:

- Ostavi, sinko, ovu djevojku samo dotle dok sam ja pod ovim krovom. Jo e i mene
Hrvali okriviti zbog tvojeg ina. ekaj, dakle, as. Neu dugo ostati ovdje.

- Htio bih da vae velianstvo ve sutra putuje. Samo se bojim da vie ovdje vrijedi la
ljepotice negoli obrana vjernog podanika.

- Sve u ja udesiti kako treba i po tvojoj volji. Doi sa mnom. Raspravit emo o svemu i
odluiti.

Draeni ide s njim, iskoristivi zgodu da se opet uvue u duu tog slabia koji nema
volje, mnjenja ni hrabrosti da stvori sebi neko mnjenje i za nj se zaloi.

im su proli trijemom, izae pred njih Stjepko. Ovaj susret iznenadi Vladislava i
podsjeti ga to mu je o njemu govorila Gordana. Ali u prisutnosti Draenievoj ne zna
bi li se zaustavio ili ne. Tu neodlunost izravna sam Stjepko jer ga oslovi:

- Velianstvo, dopustite da a vam se poklonim. Kad me nisu nikako htjeli najaviti,

moram se ovdie na trijemu prikazati kralju kojemu iz Rima nosim vane vijesti.

Draeni srdito oine Stjepka pogledom i umjesto kralja, odgovori:

- Njegovo je velianstvo umorno od puta i zato vas nismo mogli najaviti.

Ne znam tko ste gospodine, i nemam s vama nikakvih razgovora. Na putu u Budim
sklonuo sam se u ovaj dvorac neaka uzvienog kralja kojemu sam poslan. Ako me
kralj ne eli sasluali, onda e mi to kazati sam, a ja u smjesta ostaviti dvorac.

- To e biti najbolje - okosi se Draeni - jer kralj se ve sutra vraa u Budim i tamo
moete s njim govoriti.

- Vrhovni kardinal koji me poslao kralju nije mi saopio da kralj nema dar govora
naprotiv, uputio me da je kralj potpuno ozdravio od svoje bolesti i davno ve stekao dar

~ 408 ~
 VELIKI SUD

govora i upravlja svojom voljom. To sam uo, uostalom, i juer u noi na ovom trijemu
kad sam tek doznao da se u visokom gostu iz Budima krije sam kralj.

Za vrijeme tog razgovora Vladislav stoji kao udovite neodlunosti, smuen. Osjea
kako se Draeni penje nad njegovu glavu, a rimski poslanik ugroava njegove
interese, pa ne zna kako da se izvue iz kripca. Stjepko ga izazivlje da kae svoju rije,
poklonivi se:

- Od jutra uporno traim da me najave kralju. Pitam se stoga, velianstvo: elite li

primiti poruku koju vam alje vrhovni kardinal iz Rima? Radi se o parnici koju je
protiv vas podigao Hippolit. U tom u se sluaju odmah vratiti u Rim i javiti da kralj ne
eli uti kardinalove poruke i ne eli njegovu pomo.

Ipak Vladislav to ne moe pregorjeli. Uzme za ruku Draenia, malo je stisne da ga

umiri. Kao da ga moli za oprotenje to mora primiti rimskog poslanika i apne mu:

- Doi sa mnom u blagovaonicu i samo malo priekaj. Odmah u te pozvati.

Tad se okrene Stjepku i sa smjekom ga ponudi da ide s njim ti njegovu sobu. Stjepko,
nekadanji pa, bio je spreman da e ga kralj prepoznati. Nije se toga bojao. Lako je
kralju priati kakav god prikaz kako je on uistinu roak vojvode ferarskog. Tako bi
potvrdio porijeklo kojim se prikazao Pencingeru da bi stekao njegovo uvaavanje. Ali
Vladislavljeva memorija nije mogla zadrati nijedne crte nekadanjeg paa i Stjepko
nema razloga o tome govoriti, a kralj vrlo nestrpljivo oekuje to e mu saopiti mladi
sveenik. Ali ovaj ne saopuje poruku, nego pria:

- Poslan sam, velianstvo, ravno iz Rima u Budim i kako rekoh, zadrao sam se ovdje
po nalogu vrhovnog kardinala da kod vaeg neaka kneza Brandenburga provedem
odmor. Stigavi u ovaj dvorac, nisam bio ljubazno primljen, a kamoli s potovanjem
koje se ima iskazivati rimskom poslaniku.

- Kako to? To me iznenauje, asni gospodine.

Stjepko opie kralju dogaaj na opkopima, kako su Pencingerovi ljudi navalili na Petra
Pana kad je donio lijek za kneza koji je leao gotovo na samrti, otrovan nekim
nepoznatim otrovom. Pripovijeda mu i svoj susret s kanonikom Benkom koji ga do tada
toboe nije poznavao pa su obojica poli pod ovaj krov zatiujui Petra Pana da se
spasi kneev ivot.

Mladi diplomat sve to razlae kralju s toliko uvjerenosti da je napokon i sam stao
pozorno sluati i stekao uvjerenje kako je Gordana govorila istinu. Na kraju Stjepko
skrene priu:

- U ovom dvorcu naiao sam na takvu nepravdu da sam se gotovo htio vratiti u Rim, a
da ne krenem u Budim k vaem velianstvu.

- Kakva vas je nepravda mogla sklonuti da se vratite i ne izruite mi poruku?

~ 409 ~
 VELIKI SUD

- Nigdje ni u jednom kraljevstvu nisam naiao na neto slino, a dosta sam putovao. U
ovom dvorcu naiao sam na estitu enu plemia koji se sada nalazi na ratitu i bije
boj za kraljevstvo i kranstvo, a da je plemenita gospoa na nedostojan nain
domamljena u ovaj dvorac i dre je zarobljenicom.

- asni rimski poslanie, ja, vladar, nita o tome ne znam.

- Gospodin kastelan barun Pencinger javno je i glasno iskazao: "Njegovo velianstvo je

zapovjedilo da suprugu toga plemia zarobim i drim ovdje dotle dok kralj ne odredi
drukije."

- Nita o tome msam znao, tako mi moje kraljevske rijei.

- Oprostite, velianstvo, nisam mogao slutiti da bi ova gospoda mogla uiniti neto
protiv vaeg znanja i u vae ime i tako sam odluio da se vratim u Rim jer ne vjerujem
da bi vrhovni kardinal htio pruiti pomo kralju koji zarobljuje estitu enu hrabrih
ratnika za kransku vjeru i domovinu i poklanja je svojem neaku knezu na
razonodu, a na osvetu muu plemenite gospoe.

- Ja da je poklonim njemu? - uzvikne kralj s toliko ivahnost i da je Stjepku bilo jasno

koliko je u njemu ostalo jo od nekadanje strasne ljubavi prema Gordani.

Onda kralj nastavi:

- Sve su to uinili bez mene. Ja sam teko ukorio svojeg neaka.

- Sretan sam, velianstvo, to sam se uvjerio da ete popraviti grijeh svojeg neaka i
njegovih kastelana.

Ta izjava malo ga uznemiri jer ne zna kako da odgovori. Stjepko ga ne puta iz ruku:

- Kraljevsko velianstvo, pustit ete plemenitu gospou iz dvorca?

-Dakako, naravno.

- Prema tome ne stoji nita na putu da plemenita gospoa smjesta ostavi ovaj dvorac?

Nije se nadao takvom juriu i ne bi se znao izvui, ali kralju pomae mukarac koji,
dodue, ne zna to zapravo hoe s Gordanom ali osjea da mora osigurati blizinu ove
ene i dosjeti se odgovoru:

- asni gospodine, tu je neak i opunomoenik velikaa u ijim je rukama itava

vladajua stranka, a tu je i neak prvog dravnika Bakaa. Oni optuuju suprugu
plemenitog Damira brezovakog da se roti protiv prijestolonasljednika, mojeg sina.

- Nedostojan nain mladih gavana koji bi htjeli da se domognu ljepotice, a kako je sve
odbijala i njihovoj sili se oprla, kane je prisiliti da se odazove njihovim eljama ili joj se
osvetiti.

~ 410 ~
 VELIKI SUD

Ti su razlozi vrlo razumljivi. Ljubomornom kralju sve je drugo manje vjerojatno negoli
da mladi ljudi hlepe za Gordaninom ljepotom.

- Nema sumnje, samo to je razlog, ali budui da je vlast u rukama njihovih ujaka, a oni
su ih poslali ovamo da istrae tu urotu, ne smijem nikako propustiti da sasluam sve
njih, a zatim opet Gordanu i njezine svjedoke. Vjerujte postupat u pravedno. Ne elim
da mi u Budimu gospoda spoitavaju kako sam pustio Gordanu na slobodu bez ikakve
istrage, samo zato to je lijepa. To bi okrnjilo moj kraljevski ugled:

"Jo nisi tako glup kako izgleda" - konstatira u sebi Stjepko i odgovori:

- Prema tome, velianstvo ne kani plemenitu gospou pustiti iz dvorca?

- Samo dotle e ostati dok sve ne izvidim i ne dokaem gospodi da su urotu iznali
kako bi ljepoticu iznudih da im se preda. Kad to dokaem moi u ih optuiti pred
njihovim ujacima i opravdati zato oslobaam plemenitu gospou.

- Vae velianstvo ima obzira prema gospodi dravnicima i u pitanju svojih vitekih
odluka?

- Tako je to u Budimu, asni gospodine. Takvi su obiaji, ali sada, kad sam vas uvjerio
da e kreposna gospoa stei svoju slobodu, kaite mi poruku koju nosite iz Rima.

- Velianstvo, poruka je kratka, a moe biti povoljna i porazna. To ovisi samo o vama.

Izbuljio je oi, ne znajui kako da to shvati.

- Velianstvo, vrhovni kardinal ispitao je vau molbu kojom se obraate Rimu. Vi ste
molili neka vrhovni kardinal utjee na mladog kardinala Hippolita, vojvodu D'Este, da
odustane od parnice koju je poveo protiv vas i protiv budimske gospode, da vrati njemu
i princezi Olivi, kao batinicima, miraz pokojne kraljice Beatrice. Naroito da vratite tri
stotine tisua zlatnih forinti koje su od pokojne Beatrice uzajmili za va kraljevski
izbor, a za borbu protiv pretendenta Ivana Korvina.

Spustio je glavu i oborio oi. Otkad je zasjeo na prijestolje pa do danas, ova mu prevara
lei za vratom, pada mu na putove, na svakom kraljevskom koraku. Stalno ga progoni
lik pokojne kraljice s kojom se vjenao i proivio nekoliko dana, a poslije sve to
oporekao, jer su tako odluili budimski velikai. I danas, kad je ona ve davno mrtva,
stalno se diu sablasti te prevare kao duhovi iz groba. Umaraju ga i strae i ne zna
kako bi se oslobodio progona one koja ve davno lei mrtva. I sada, ovog asa pred
rimskim poslanikom ponovo mora poniknuti. A kako ga pred mladiem oblijeva stid.
opravdava se i razlae kako su ga velikai prisilili da pristane na tu prevaru jer su
htjeli da od kraljice izmame novac to ga je imala u svojim punim blagajnama i tvrdila
da je to kraljevski novac.

Stjepko strpljivo slua njegovo razlaganje jer mu prikazuje sliku njegova osjeaja
prema toj parnici i time mu prua britko oruje da se njime bije za Gordaninu slobodu.
im je zavrio, Stjepko ozbiljno pogleda kralja:

~ 411 ~
 VELIKI SUD

- Teko je to, velianstvo. Djelo je poinjeno i sada mu nema opravdanja jer je novac
ipak iznuen uz obeanje da ete se s Beatricom vjenati i posjesti je na prijestolje.
Kardinal Hippolit obratio se svim talijanskim dvorovima i svuda stvar razloio kao
golemu i nevienu prevaru kralja i njegovih saveznika. Sada se kani obratiti i
francuskom dvoru, a isto tako i dvoru kralja Maksimilijana, jednom rijei: hoe da
pozove u pomo sve dvorove kako bi se zauzeli kod vas da tu prevaru skinete s
pozornice svjetskih sablazni i platite iznueni novac batinicima.

- Slutio sam da je proao kroz itavu Evropu svojom optubom i svatko misli da sam
varalica ja lino, dok su to uinili maarski velikai. I zato sam se obratio vrhovnom
kardinalu u Rimu da mi pomogne, jer ja sam kranski vladar, a moji se podanici bore
na bojitu za rimokatoliku vjeru.

- A vai podanici kod kue grabe njihove estite ene, u vae ime dre ih zarobljenima.
Ako to iz mojih usta sazna vrhovni kardinal, nee sklonuti Hippolita da odustane od
parnice. Mene je vrhovni kardinal odabrao neka sasluam vas i izvidim to je sve
sadrano u toj parnici, a eto: svojim oima gledam nekransku pogansku sramotu,
nanesenu najhrabrijem junaku. Ne samo da su mu enu zarobili, nego su je pokuali
omamiti, to ste vidjeli juer. To ne mogu, velianstvo, nikako progledati. Sve sam to
duan javili kardinalu. Jedino ako velianstvo popravi tu nepravdu i oslobodi estitu
enu, onda u u Rimu popraviti va poloaj. Sklonut u vrhovnog kardinala da pozove
k sebi Hippolita i naloi mu neka povue protiv vas parnicu.

- To bi za mene znailo osloboenje sramotne krivnje. Ali trebalo bi javiti na sve

dvorove da nisam ja kriv, ve samo maarski velikai.

- Ba se u tom sastoji pomo vrhovnog kardinala da mladi Hippolit potpuno opere vae
visoanstvo. I zato sam rekao odmah u poetku kako samo o vama ovisi pomo u
Rimu.

- Na temelju vaeg izvjetaja nastojat u za koji dan sve urediti i osloboditi Gordanu.
Smjesta neka ide glasnik preasnom kanoniku Benku pa u sam povesti istragu, a
dotle se nadam da ete vi ostati u dvorcu.

- Priekat u svretak vae istrage. Ako vam je stvar vae parnice vana, onda ete
pouriti. Ve sad biste mogli pozvati gospodu, a svog glasnika odaslati kanoniku.

- Istina, stvar je hitna, odmah u sve urediti.

Pozove gospodina Benedika pa mu naloi kamo e poslati njihova ovjeka. Pun nade,
izlazi Stjepko iz sobe. Odmah zatim pozove kralj baruna Pencingera. On se prepao da
e kralju odgovarati zbog kneeva trovanja, za to ga je malo prije optuila Gordana.
im je stupio u sobu, ve se opravdava:

- Neka mi velianstvo dopusti da razloim nesretno kneevo trovanje. Nikako ne mogu

zamisliti da ni tko imao razloga mladom knezu uliti u jelo ili pie otrova.

~ 412 ~
 VELIKI SUD

- Moda ih ipak ima koji mu zavide zbog bogatstva ovog dvorca. Ako on umre bez
potomka, morao bih ja njegove dvorce opet nekome pokloniti.

"Tko mu je ulio toliko hrabrosti da tako govori" - zaueno se pita Pencinger, a

istodobno saginje ponizno glavu i u prvom redu nastoji obraniti sebe:

- Velianstvo, nije to sasvim nevjerojatno. Moda ima takvih koji se nadaju tome. ali u
ovom dvorcu nitko se to ne bi usudio uiniti. One veeri, kad je knez pao sa stolice kod
veere, a njegov lijenik izjavio da je knez otrovan, te veeri bili s u u dvorcu samo
kneevi prijatelji, meu njima i gospodin Fercnci. Bio je i glasnik iz Budima koji je
donio pismo od velianstva, traei da se knez odmah uputi u Budim.

- Ba je te veeri knez bio otrovan, kad je tu bio Bala.

- Da, ba te veeri. Sutradan je Bala smjesta otputovao u Budim.

- Meni nije javio ni rijei da je knez teko bolestan. Nije li to odvie udnovato?

Svejedno mu je to e kralj misliti o Balau i produi da bi zatitio sebe:

- Moram priznati, to je vrlo udno, ve drugog dana mislio sam o tome. Moj oaj i strah
za kneza ne daju se opisali jer sam ja odgovoran to se s knezom dogaa u ovom
dvorcu. I Petar Pan tada je sa mnom razgovarao o Balau, oito je sumnjao na njega.

- Petar Pan je posumnjao?

- Ali otada se sa mnom zavadio, i tko zna hoe li rei istinu.

Barun sam sebe proklinje to nije obnovio prijateljstvo s lakrdijaen.

"Sad bi mi dobro doao njegov zagovor."

- Izvidjet u to - veli kralj jer zapravo nije zvao baruna zbog kneza. Sada ima vanijih
briga pa prekine razgovor i naglasi:

- Jamite mi svojom glavom za sve to bi se dogodilo s Gordanom. Znajte, rimski

poslanik ima mo da budimsku gospodu oslobodi parnice, ili e Budim platiti tri
stotine tisua zlatnih forinti. Poslanik izriito veli da se nee maknuti iz dvorca dok ne
oslobodi Gordanu.

- Neka kae gdje urotnici skrivaju takmaca vaem sinu - odgovara on, sav sretan to je
kralja tako brzo prola briga za mezimca neaka pa je skrenuo razgovor na Gordanu.

Opet ga kralj prekine.

- Sve u urediti i doznati. A vama nalaem da se nitko vie ne usudi uiniti zloin kao
juer kad je bila omamljena onom veerom. Sve to inite protiv nje, uinili ste protiv
monje uzvienog gospodina Verboczyja, Bakaa i njegovih prijatelja. Rimski sveenik
trai zadovoljtinu za Gordanina mua i njenu slobodu. A sad idite i da niste
plemenitoj gospoi spreavali slobodu kretanja dvorcem, a ona mlada djevojka koju je

~ 413 ~
 VELIKI SUD

Draeni doveo na dvorac neka odsad dvori Gordanu da joj se nekako olaka posao
dok se sve ne rijei. Idite, a ti Benedik - okrene se k svojem sekretaru - zovi Draenia.

Uskoro Vladislav primi plemia sa smijekom na licu. Da ga udovolji i poasti, ponudi

mu stolicu i pita:

- Sinko, zato toliko mui onu djevojku? Zar ti nije ao ljepotice?

- Nisam li rekao, velianstvo, koliko je zgrijeila? S urotnicima nema samilosti. Lau svi
koji kau da me ona odbila.

- Sluaj me, sinko, u dvorcu se nalazi rimski poslanik...

- Bacit u ga napolje. To sam ve odluio danas, ali je bio drzak i nametnuo se kralju.

- to bi rekao tvoj ujak da sazna kakvu si poinio ludost? Ako baci napolje rimskog
poslanika ili ga samo uvrijedi, ili poini kakvu drugu ludost u dvorcu, tvoj e ujak
sve to platiti s tri stotine tisua zlatnih forinti.

Vladislav je presretan to je naao ovaj divan bedem s kojeg se sada moe uspjeno
boriti da barem nekako bude gospodar u ovom dvorcu.

Draeni zaueno pogleda kralja. Ovaj ne proputa dobru priliku da mladog ovjeka
sklone na blagost ime bi se mogao ulaskati Gordani. Redom mu otkriva to je uo od
rimskog poslanika. Draeni se koleba:

- Nisam slutio da je tolika mo u njegovim rukama.

- Eto vidi. Zato ne ini sablazni s tom mladom plemkinjom jer e samo nauditi
ujaku. Poalji je kui.

- Velianstvo, zar ste ve zaboravili na urotnike, a ja se muim da ouvam va ivot?

- Hvala ti, sine, lijepo je to, ali ne uini toj djevojci zlo sada dok je ovdje ovaj pop.
Poslije radi to te volja.

- Dobro, neka obavlja sluinske poslove, a kad taj pop ode, predat u je svojim
vojnicima. Vidjet ete, kralju to u sve iznijeti protiv njenog oca i kakve u stei
dokaze da je on urotnik. Sve u vam to poslati u Budim samo vas molim da ve sutra
putujete.

"Ipak mu je samo do toga da me makne", misli kralj. "Moda on eli Gordanu? Tko bi
ga znao, ali ekajte, mladii moji, tu sam jo uvijek ja. Meni e pripasti ono za im se vi
nateete."

- Bio bih sretan da mogu putovati - veli on glasno - ali treba mi odmora, a imam i
vane dogovore s rimskim poslanikom. O njemu ovisi hoe li gospodin Verboczy i
Baka platiti kardinalu Hippolitu ogromnu svotu ili nee A ti zna: tuba glasi protiv
njih.

~ 414 ~
 VELIKI SUD

Draenia se nemilo kosnu vijest da Stjepko ima odluiti o parnici koju Verboczy i
Baka smatraju tekom neprilikom. "Ako izgube parnicu, oni bi morali platiti'' - misli
mladi - "pa bi i meni bilo manje u monji."

- Samo to prije svrite rasprave - savjetuje kralju - jer dok ste u ovoj zemlji, va je
ivot uvijek u pogibelji. A to se tie Gordane, velianstvo, prepustite sve meni. Od nje
u izmamiti kraljevievo boravite i sam u vam ga poloiti pred noge.

- Uprav sam sada najavio Pencingeru da mi je rimski poslanik stavio uvjet: ako se
Gordani uini i najmanje zlo, ili joj se tko od vas priblii, optuit e nas u Rimu i
vrhovnog kardinala izvijestiti protiv nas. Idi. govori s njim, ut e kako prijeti.

- Valjda nee taj pop zagospodariti itavim dvorcem i vama i itavim Budimom zbog
Gordane?

- Samo se pritaji malo vremena, a kraljevia u ja sam dobiti od nje. Samo ja poznajem
njezine smicalice. Ja u ve od nje izvui istinu.

"Glupane" - veli u sebi Draeni, mrk i zlovoljan zbog zapreka to su mu iznenada pale
na put. A sve to od rimskog poslanika. O tom treba dobro razmisliti i posavjetovati se s
Ferenczyjem. Valjda bi se ipak moglo s tim popom nakraj. Moda bi se dao podmititi?"

Dok tako razmilja kralj odjednom pozvoni. Ulazi sluga.

- Neka doe Petar Pan - veli kralj. - Odvie sam se umorio od tako ozbiljnih rasprava.
elim se razvedriti.

- Velianstvo, moram vas liiti vaeg lakrdijaa - ubaci sada Draeni. - Taj se lupe
sloio s Hrvatima protiv vas. Dokazat u da je saveznik urotnika.

- Lakrdija Petar Pan? - nasmije se on. - to ti pada na pamet? Nije njemu do kakvih
urotnika, ni do kakvih gospodara a ni do Hrvata. Njemu je samo do toga da izmilja
budalatine.

- Dokazat u svoje tvrdnje. S Gordanom je ovdje bio njezin sin, krasan momak kojeg
ona neizmjerno ljubi. Kad bismo imali tog djeaka, Gordanu bismo smjesta prisilili da
otkrije gdje je kraljevi. Ali ga je Petar Pan na vlastitim leima iznio iz dvorca.

- to? On ga je iznio? Zar je to mogue?

- Jest, Velianstvo, on ga je iznio jer je to eljela Gordana. Sada smo goloruki prema
njoj dok ja ne uzmem drugo oruje.

Sluga je dozvao Petra Pana i on ulazi upravo u asu kad govore o njemu. Kralj naas
posumnja i gleda mrko svojeg davnog miljenika.

- Koga ste pokopali, kralju? - pita Petar Pan. - Vae lice nalikuje narikai koja je
dvanaest sati neprestano plakala i jaukala.

~ 415 ~
 VELIKI SUD

- Tebe sam pokopao Petar Pan - odgovori kralj -jer si urotnik! Iznio si na svojim leima
Gordanina sina.

- Otkad ja pjestujem ludu djecu? I kako sam nosio njezina sina? Kada? Gdje? Kamo?

- Iza one gozbe ujutro u nedjelju.

On se nasmije.

- Ja sam tada nosio pseto u vrei na mojim vlastitim leima. Velianstvo, smjesta u
vam to pokazati. Curit e vam suze od smijeha. Ako elite plakati, dobro. Idem na
vjeala, ali elite li se jo smijati, idem plivati s psetom u vrei. Ako ne dokaem, evo
moje glave. Ogloajte je kad vam za njom rastu zazubice.

I stade dozivati pse kroz otvorena vrata i moli kralja da mu dopusti izvesti alu.

- Molim, neka sa mnom idu straari s kopljima, maevima i vjealima, to god hoete,
ali vidjet ete kako su me krivo optuili. Pseto sam nosio u vrei.

- Pseto - udi se kralj i, elei da to vidi, dopusti mu da izvede namjeru.

Uskoro je opet na okupu itav dvor. Svi vire kroz prozore, kule i gledaju kako Petar Pan
ide mostom na opkope, nosi u vrei pseto, a drugo vodi kraj sebe, upravo onako kako
je inio onog jutra kad je nosio iz dvorca u vrei Gordanina sina. Ovako sada hoe
dokazati kralju da je uza se imao samo pse, jednog na uzici, a drugog u vrei, a nikako
djeaka.

I sada on uini kao da jedno pseto nee, toboe plivati, pusti ga iz vree, gurne u nju
drugo, svee i sputa se u vodu pa pliva i pomae psu u vrei koji laje i otimlje se. Svi
promatraju, a kralj Vladislav se smije do suza.

Kad Petar Pan svri svoju alu, kralj se usudi glasno ustvrditi:

- Ne, nije on nikakav urotnik. Recite: tko bi ikada na svijetu mogao izmisliti takvu
lakrdiju? Samo Petar Pan. I kad bi bio urotnik, rotio bi se prividno, samo zato da nas
nasmije. Ne vjeruj, Draeniu. daje Petar Pan ikada iznio Gordanina sina. To su te
oblagali. Petra Pana uzimam pod svoju zatitu. Oslobaam ga vjeala.

- Ja, dvorska budala, jedini sam ovjek u ovom kraljevstvu iju se glavu kralj usuuje
pomilovati - veli Petar Pan. - Kralju, posudit u vam forintu da se u Budimu moete
najesti i napiti. To je od mene plaa.

Smijeh zahvati kralja, a Draeni izlazi iz sobe ljut i pouri se u kastelanov ured. Otro
kune. baci se na leaj, pa onda promrmlja:

"Prokleti taj rimski poslanik. Sjeo mi je na put. Pravo kae svijet: kad ti pop prijee
preko puta, vie nema sree."

Malo je razmiljao, a onda se opet trgne i skoi:

~ 416 ~
 VELIKI SUD

"Pregazit u popa i posegnuti za sreom, dovui u je natrag. Tako mi imena! Ne bih

bio Draeni da se dadem razoruati od rimskog poslanika kojemu nasjeda taj glupi
kralj. Ve imam osnovu, ve sam je uhvatio.''

~ 417 ~
 VELIKI SUD

U PAKLENOM LUGU
U gustoj umi mrak kao u predveerje, premda je daleko gore nad kronjama svijetli
dan, ali kroz pregusto lie ne dopire pod stabla. Divlje grmlje, teke, guste kronje
drvea, visoka trava i dra stvaraju neophodnu gutaru. Kroz nju se neto vere i umu
ispunja utanje i pucketanje granja

Ispod debla, golemog poput neke kule, uje se udan zviduk. Odnekle se odazove
slino zvidukanje. Ispod stabla pojavi se lice, zirne dolje pa veli:

- Odmah u spustiti ljestve.

Mukarac sa stabla sputa uske ljestve. Iz grmlja pruene ruke dohvaaju ih i

prislanjaju uz stablo. Onda se izvue ovjek, uspne ljestvama i povue ih za sobom.

iroka rupa zijevne iz upljeg stabla, ovjek silazi u iroki mrani prostor.

Tu ga doeka onaj koji mu je dodao ljestve i oslovi ga:

- Dugo te nema, Vojko. Mislio sam da su te uhvatili.

- Ne boj se, Mladene, za mene. Dok ja lutam u fratarskoj halji, svatko me lijepo prima.

- Samo ako si to doznao.

- U kneevskom umsko dvorcu sve je pusto, nema ni Draenia.

- O njegovoj vjerenici nisi uo nita?

- Samo onoliko koliko ve znamo. Draeni je djevojku odveo prema Lukavcu, oito je u
dvorcu.

- Ipak sam doznao neto vano. Draeni ima novu etu i mnogo momaka, to ih je
pokupio toboe da ih vodi na bojite u pomo naima.

- S njima e zacijelo sada provaliti u Turopolje. A gdje su momci utaboreni?

- U gradu Lukavcu.

- Dakle, spremni su za navalu. To moramo smjesta javiti Davoru.

- Kad se malo odmorim, odmah u nastaviti put.

- Zato ne bih otiao ja, ti si se dosta izmorio lutajui kneevskim umama.

- Nije tebi da mene zamijeni, ve eli nositi vijest da vidi Jasenku.

- Isto bih mogao i ja tebi kazati. Nisam slijep, vidio sam...

~ 418 ~
 VELIKI SUD

- Kojeg si avla vidio? Reci to mi moe spoitnuti, plavokosi vitee?

- Ne. Vojko, nemam prava spoitavati, samo velim to sam vidio: tvoj pogled leti k njoj
kao pela na med, a kad je gleda, iz zjenica ti izlazi tolika svjetlost da bi nama mogao
posvijetiliti u mraku.

- Ne budali. Mladene. Nije li nam obojici Jelenko naredio da se zabranio da se brinemo

oko nje?

- Zamiljao sam da mi je dunost ii tebi s puta jer si se estito zagledao u one

vragolaste crne oi i tamne pletenice to se neprestano ljuljaju niz mlada ramena.

- Ni govora o tome da bih se ozbiljno zagledao, nego moe li oima kratiti da ne

gledaju ljepotu? Bolje da ne govorimo o njoj. Ve je prolo podne, valja mi se spremiti.
Otac eka vijesti, a put je ovom gutarom teak. Ostat u ondje kroz no, a sutra se
vraam k tebi.

- Moda i nije potrebno da ostane ovdje.

- uj, Mladene, tebe je uistinu zahvatila Jasenkina ljepota. Ostani ovdje, htio bih da
lijei srce.

- Izlijei ti najprije svoje srce, a ja ostajem da ti dokaem kako mi ne treba lijeka.

Preodjeni se pa idi.

U mranom deblu stade se Vojko svlaiti iz fratarske halje i oblaiti svoje odijelo. Dok
mu Mladen pomae, kroz rupu upljeg drveta i kroz iroki otvor dopire do njih utanje
grmlja.

- Bit e da je zapuhao vjetar - veli Mladen.

- Kad sam dolazio, nije se doticao ni lista.

- as uti, as je opet sve mirno. Idem da vidim to je. Moda veprovi prolaze
gutarom. Mogao bi Jasenki ponijeti peenja.

Mladen se popne na ljestve i kroz granje pogleda okolo. Za nekoliko trenutaka sputa
se k drugu i javlja:

- uo sam ljudske glasove.

- Kakvi ljudski glasovi? Jo nitko nije ovamo prodro, osim nas.

- A ti se uspni pa oslukuj. Sasvim sam tono uo dozivanje glasova.

- Da je moj otac slao nekoga za nam, oni se ne bi dozivali.

Brzo se popne ljestvama gore do kronja. Zaklonjen gustim liem istrauje mranu
umu i slua. Sasvim je tiho. Ali ne zadugo.

~ 419 ~
 VELIKI SUD

- To su veprovi, ovjee.

- Ne, ljudi su. uj glasove, otre muke.

- Otkud bi ovamo mogli ljudi?

- Opet viu. uje li?- pita Mladen, stojei iza Vojka na ljestvama.

- Da ljudi su. To me zabrinjava. Nikad se nitko u Turopolju ne bi usudio prodrijeti u

Pakleni lug.

- Istina, nisam uo da bi tko imao toliko hrabrosti.

- Pazi, dolaze prema nama. Tako se barem ini.

- Vojko, da to nije izdaja?

- Nema tu izdaje. Osim oca i nas dvojice, nitko ne zna gdje se nalazi nae sklonite.

- Kad je Jelenko nosio Damira, nije li na ulazu u Pakleni lug sreo nekog lugara? Ovaj je
morao jasno vidjeti kamo je krenuo Jelenko.

- Uzalud sad nagaamo, spremi oruje i daj puke.

- Nabijene su. I koplje e nam posluiti. A s jednim hicem moemo prestraiti itavu
etu i natjerati je u bijeg.

Mladen se sputa u upljinu stabla i sprema maeve i puke pa ih prisloni pokraj

rupica u kori upljeg drveta koje im slue za strijelnice maeve digne gore. Vojko ih
dohvati uza se da budu pri ruci.

Zamalo Vojko javlja Mladenu u upljinu njihova stana:

- Vjdim jahaa. Iza njega jo jedan.

- Tko bi to mogao biti? - udi se on.

- Grmlje ih skriva sve do glave, ne vidim im lica objanjava Vojko.

- Nevoljnici ne znaju kamo dolaze - usklikne Mladen. - Gutara e nam sama pomoi
da ih svladamo.

Do Vojka se dovue i Mladen. Obojica se stisli na ljestvama i kroz lie promatraju

jahae kako se teko probijaju umom.

- Kakva ludost, s konjima provaliti u ovakvo grmlje. Razderat e konji trbuhe na grmlju

- Koji ih to avo vodi, ba su udanli na nae stablo.

Sve vie ih obuzimaju sumnje da je njihova umska tvrava izdana i spremaju se na

obranu

~ 420 ~
 VELIKI SUD

Odjednom se Vojko trgne i vrsto uhvati Mladena:

- uje li to viu?

- ujem, ali ne razumijem ni rijei.

Dugo je oslukivao, kad najednom Vojko naloi Mladenu:

- Ostani gore i tono mi javljaj kojim smjerom idu, a ja u pripaziti iz nae rupe
izvidnice.

Siao je i prislonio uho na najveu rupu na stablu pa oslukuje. Sve blie dolaze
glasovi i povici. Mladen dojavljuje Vojku:

- Ba idu prema nama. Ravno na nau kulu.

Onaj gore ui na strai, a ovaj dolje stojei na panju, pomno slua i proviruje kroz
upljinu. Najposlije gurne glavu kroz rupu. U grmlju zapazi dvije glave jahaa. Kroz
gusto granje spustila se sunana zraka i douljala do njegova lica to je zirnulo kroz
rupu u elji da to bolje uoi provalnike u Paklenom lugu.

Nekoliko povika dopre do njegova uha iz najblie blizine. Mladen odozgo dojavi drugu:

- Neka ena. Prava pravcata ena.

Jo vie gurne Vojko glavu kroz rupu i eka. U visokom grmlju spazi glavu jahaice
koja se probija visokom travom i ikarom. I jae upravo prema njemu.

- Nala je put to smo ga mi probili kroz ikaru do stabla - upozori Vojko Mladena.

Mladi opazi kako se ena okrenula, ali samo naas, a onda upravlja konja ravno
prema stablu. U licu joj se razabire neizvjesnost, strah. Neprestano gleda amo-tamo
kao da se boji kako e izii, jer joj je stablo na putu. Vojko prieka da se priblii pa
onda vikne iz rupe:

- Stanite!

Ljepotica trgne uzde i krikne. Vojku je jasno: jahaica ga se prestraila kao sablasti.
On je nastoji umiriti.

- Ne bojte se, prijatelj sam, sakrit u vas.

Bez odgovora bulji u glavu to sablasno viri kroz uplje deblo.

Napokon djevojka progovori:

- Nita ne razumijem. Moda govorite latinski? Po vaem licu sudei, nije iskljueno da
ste plemi.

~ 421 ~
 VELIKI SUD

Mladii se zaude. Djevojka govori savreno latinski, a ne razumije njihovu hrvatsku

rije. to to znai?

Vojko odmah odgovori latinski:

- Vi dakle, niste odavde i ne bjeite pred nekim plemiem?

- Ne nisam odavde, inae ne bih zalutala u tu strahovitu umu.

- A tko ide s vama?

- Moja pratnja, ali oni nisu tako hrabri kao ja, neprestano me zaustavljaju i zovu
natrag. Mislim daje bolje proslijediti put jer vraati se nikad nije sretno.

- To je iva istina, plemenita gospoice, nalutali ste na nas, a to je srea.

Vojko povue glavu u stablo, popne se gore pa sie sa stabla, pristupi blie i zapita
djevojku:

- to traite u ovom kraju?

Ona promatra lijepog, mladog ovjeka i smijei se:

- Ne biste mi vjerovali otkud dolazim, a jo manje zbog ega.

- Recite, vjerovao ili ne.

Ona se obazre umom, odakle se uje dozivanje:

- Vidite, to mene zovu, sigurno su uvjereni da me je progutala uma.

- Recite nam tko je sve u vaoj pratnji pa emo ih dozvati.

- Moja se pratnja sastoji od mojeg bratia, a ostali su njegovi momci.

- Ali kako se zovu i tko je va brati?

- Bez njegove privole ne mogu vam nita kazati, nego dopustite da vas ja neto upitam:
gdje je ovdje grad Lukavac?

To ih pitanje iznenadi, a Vojko preuzme zadau da joj odgovara:

- Odavde u Lukavac nije lako doi jer biste morali prodrijeti umom koja je tako gusta
da se ne moe nikako konjem, a jedini pjeaci koji znadu put to smo nas dvojica.

- Prema tome, morala bih sii s konja i pjeaiti? To bi bilo strahovito.

Ljepotica upre neto kose crne oi u Vojka, a onda u Mladena. Zavodljiv smijeak
zatitra joj na usnama:

- Hoete li mi pomoi ako vas zamolim?

~ 422 ~
 VELIKI SUD

Zakimala je glavom i ponovo se osmjehnula, ali onda skupi crne obrve i zabrinuto se
stade ogledavati. Najposlije vikne u umu:

- Skrenite desno, pa opet desno. Nala sam neke ljude.

- Mladene! Ona govori pravim talijanskim jezikom.

- A ti si tome jeziku vjet, moe lako s njim govoriti.

- Ne, zatajit u da ujem to e razgovarati s bratiem. Povedimo je k njemu.

- Najprije moramo znati kome pomaemo.

Vojko uhvati njenog konja, a Mladen daje znakove zvidukom da uputi bratia kojim
smjerom ima krenuti.

Brzo su se nali usred gustog grmlja. Vojko i Mladen promatraju strance iji su konji
krvavi od trnja. Prvi je stigao jaha, obrastao kratkom kovravom bradom. Lice mu je
crnoputno, oi blistave male i crne, prodirljive i strastvene. Odmah je zapitao ljepoticu:

- Tko su ti ljudi to vode tvojeg konja?

- Ne znam. Nala sam ih, bili su skriveni u upljem deblu, nee da mi pokau put iz
ove ume.

- Vidi kamo si nas zavukla u svojoj nestrpljivosti.

- Nisam htjela da nas iz dvorca opaze prije nego to stignemo na opkope. Ovi ljudi
mogli bi nas dovesti u dvorac pod kakvom dobrom izlikom, oito su domai. Govore
dobro latinski, pa moe s njima ugovoriti cijenu.

Vojko pomno slua razgovor, ali i dalje taji da razumije.

im su se njih dvoje sporazumjeli, ponudi bradati stranac Vojku:

- Platit u vam deset venecijanskih cekina ako nas spretno i lukavo provedete u sam
Lukavac.

- Ne znam koga vodim.

- Recite da sam putujui vitez koji za jednu no trai konak u dvorcu.

- Danas gospodine, vie ne moemo stii onamo pa da mi izbrojite sto venecijanskih

cekina. Morate prenoiti u ovoj umi.

Ljepotica se prestrai.

- Mi vas moemo povesti u jedan stari dvorac, gospodar je vrlo prijazan ovjek, uvijek
prima putujue vitezove koji su mnogo vidjeli, znadu mnogo pripovijedati o svemu to

~ 423 ~
 VELIKI SUD

se dogaa u svijetu. Vi sigurno znate: putujui vitezovi su uvijek dobrodoli. Moj

gospodar uvijek ih rado ukonauje.

- Tako dakle, vi ste u slubi nekog plemia, a to je moda njegova uma?

- Sasvim kako rekoste, samo to sam i ja plemi, kao i ovaj moj roak. Poli smo u lov
na veprove i smjestili se tamo u ono uplje stablo. Ali mjesto veprova, zalutali su u
umu ljudi. Ako elite, povest emo vas, samo se po sebi razumije, bez ikakve naplate.

Bradati mladi jaha sporazumije se s ljepoticom i odlui da prihvate:

- Kad bi nas taj prevario i htio orobiti, imam dovoljno svojih momaka i oruja, dakle,
nema straha - umiruje crnoputi jaha djevojku.

Smjesta se Vojko i Mladen odlue da izvedu strance iz ume.

Poli su putem kojim su vjeto probili itave hodnike izmeu grmlja i trnja. to su
dalje prolazili, to se grmlje sve vie prorjeivalo.

U jednom zaklonitu ispod gustih kroanja mladi se plemii zaustave. Stranci su se

malo zabrinuli i Vojko razabere da je mukarac pozvao djevojku da bude oprezna. Kad
su vidjeli da su Vojko i Mladen iz sklonita izveli dva konja, osedlana lijepom ormom,
odmah se umirie.

- Sedlo i orma doista dokazuju da su plemii - veli ona. - Moemo se, dakle, pouzdati.

Plemii su uzjahali i vodili strance puteljkom kroz umu. Sad su ve mogli krenuti
brzim kasom.

Nakon dugog vrludanja raznim stazicama, Vojko ih zaustavi:

- Obavijestit u najprije svojeg gospodara o vaem dolasku da mi dopusti uvesti vas u

dvorac.

- Razumije se - odvrati spremno mukarac i odlui priekati.

Vojko ostavi Mladena s njima, a on pohita i zamalo se izgubi u umi.

Naao je svog oca u dvoritu kako promatra vjebe to ih Jelenko izvodi sa svojim
drugovima. Spazivi sina, nemilo se zaudi i smjesta mu ide u susret, uvjeren da mu
nosi vane vijesti.

Ispriao je svojem ocu kako je sreo neke strance i to su oni meusobno govorili na
talijanskom jeziku.

Otac pomno slua dok mu sin razlae:

- I tako sam mislio da nee biti loe ako vam dovedem strance koji kane prodrijeti u
Lukavac kao neki putujui vitezovi. Odmah mi je palo na um ne bih li ja mogao s
njima u Lukavac kako bih mogao saznati to se tamo radi.

~ 424 ~
 VELIKI SUD

- Vrlo si dobro uinio, sine. Odmah u s tobom da vidim tko su i to su. Bismo li se
mogli s njima sloiti da dopremo u Brandenburgov dvorac.

Stranci su se zaudili kad je Vojko brzo doao u pratnji odlinog gospodina prosijede
brade, plemenitih crta lica, u plemikoj odori, na lijepom vrancu i bogato ureenom
sedlu.

itava Davorova pojava pobudi njihovo povjerenje i dopadnost. I djevojka i njen

pratilac upustili su se s njim najljubaznije u razgovor.

- Mladi plemi rekao mi je malo prije da biste, kao putujui vitez, eljeli ui u Lukavac.
Na alost, ne bi vas mogao odvesti u kneevski dvorac jer sam u neprijateljskom
odnosu s knezom - naglasi Davor kako bi strance naveo na jo veu povjerljivost.

I doista, ta izjava vidno obraduje i mukarca i enu.

- Uistinu ste u neprijateljskom odnosu?

- Nepomirljivi smo neprijatelji. Kad bi saznao da ste bili pod mojim krovom, zacijelo vas
ne bi ljubazno primio ni dopustio vam da ostanete u dvorcu ni jedan jedini dan.

Djevojka pogleda bratia pa mu veli talijanski:

- Ovaj susret prava je srea za nas. Neprijatelj Lukavca dobro nam je doao.

- A ne moe se nikako predmijevati da ne govori istinu.

Davor razumije svaku rije i smjesta se uplete:

- Kad vam moje neprijateljstvo s knezom ne bi bilo neprilino, rado bih vam pruio
gostoljubivost u mojem skromnom dvorcu, ali ovako po svoj prilici nee biti shodno.

- Mislim: bilo bi pametno da se povjerimo ovom mladiu - veli opet mukarac djevojci,
ne odgovarajui na Davorove rijei.

- Da, to emo uiniti.

- Plemeniti gospodine, oprostite to smo se morali sporazumjeti prije nego to vam

saopim odluku. Htio bih s vama razgovarati nasamu.

Davor spremno prihvati ponudu i povede strance dalje od ostalih. Zaustavili su konje.
Pristali mladi mukarac, s crnom kovravom bradom i crnoputim licem, pogledava
Davoru u oi, ne bi li naao dokaza je li shodno da mu se povjeri. Oito je stekao
povjerenje jer odmah zapone:

- Po naim odijelima vidite da nismo odavde, a niti sa sjevera.

- To sam odmah primijetio, samo ne znam iz koje biste zemlje mogli doi.

- Stigli smo s juga, iz Italije.

~ 425 ~
 VELIKI SUD

- Daleko je to. Oito ovdje traite neke prijatelje?

- Naprotiv, neprijatelje koji su okrali nekoga iz nae obitelji.

- Zar razbojnici?

- Kraljevski razbojnici i takvi koji nose velikake grbove.

- Vjerojatno to nije u ovoj zemlji.

- Kraa se dogodila u hramu zakona, na kraljevskom dvoru i na elu uprave

kraljevstva

- Naravno - usklikne Davor. - Na vlasti uvijek imade spilja u kojima se skupljaju

pljakai da robe i pljakaju no to smo mi i ovdje osjetili.

Odgovor naroito produbljuje povjerenje i on s pravom radou nastavlja razgovor.

Svijetleim oima pridruuje se i djevojka, sretna to je nala saveznika.

- Bilo je to. gospodine, ve davno. Moda biste i vi neto znali o tome. Kad je umro kralj
Matija, ostavio je udovu Beatricu aragonsku, napuljsku princezu.

- Kako ne bih znao, mi smo sve to doivjeli.

Stranac pripovijeda bez oklijevanja:

- Ugarski velikai izabrali su za kralja Vladislava Jagelovia, ali nisu imali novaca za
izbore Nitko od njih nije htio otvoriti svoje monje i tada su se domislili podloj prevari.
Izaslanstvo velikaa otilo je udovi Beatrici i predloilo joj neka dade novac za kraljev
izbor i krunidbu, a oni joj se obavezuju asnom rijei, ak i pismom, da e Vladislava
izabrati za kralja, pod uvjetom, da zaprosi njenu ruku. Tako e ona biti kraljica u ovom
kraljevstvu. Beatrica je znala da joj je jedino ovako mogue ostati na prijestolju, pa je
prihvatila, ali i zatraila od njih prije svega jamstvo, naime, da je budui kralj odmah
zaprosi. Nekoliko dana nakon toga oni su doli i zaprosili njezinu ruku u ime kralja
koji ima stupiti na prijestolje. Sve je bilo ugovoreno, a Beatrica im isplati ogromnu
svotu novaca, polovicu svoga imetka i provede kraljev izbor. Dugo nakon toga, tekom
je mukom obavljeno vjenanje.

- U kraljiinu stanu u Budimu, vrlo tajno.

- Da - vikne stranac - jer su oni prikazali stvar kao da se vjenanje mora odrali u
tajnosti zbog kraljevih obaveza drugdje. I doista, vjenao ih je biskup Baka. Kralj je
jo iste veeri, odmah nakon vjenanja, pobjegao da bi kasnije mogao raskinuti
obavezu jer brak samo pred oltarom nema vrijednosti. Ali kad je kralju opet trebalo
novaca, doao je kraljici i s njom ostao tri dana i tri noi u istim odajama, naoigled
svojih dvorana. A ipak je kasnije, kad ga je Beatrica tuila sudu, ustvrdio da nikad nije
bio mu kraljici i tako su je prognali iz zemlje.

Davor ivo potvrdi:

~ 426 ~
 VELIKI SUD

- Sve mi je to ddobro poznato, kao i to, da joj nikad nisu vratili miraz, a ni onaj novac
koji su od nje iznudili pod uvjetom vjenanja.

- Da, gospodine. A sada je kraljica mrtva. Dugo je vodila parnicu s kraljem Vladislavom
da prizna svoj brak s njom. Meutim, papa Aleksandar Borgia iznenada je pristao na
stranu kralja Vladislava i pravovaljani brak proglasio nevaljanim.

- A to sada? - upita Davor, nestrpljivo oekujui da sazna tko je taj stranac.

- Kad je Beatrica umrla, ostavila je u nasljedstvo svojem neaku kardinalu Hippolitu,

sinu vojvode D'Este, i svojoj najmlaoj polusestri Olivi, ostavtinu, svu onu svotu to je
ona traila od kralja i od maarskih dravnika i sad nasljednici trae isplatu.

- S potpunim pravom i trebali bi najotrije nastupiti i zatraiti pomo od njemakog

cara Maksimilijana i austrijskog nadvojvode Ferdinanda da ih pomogne u trabini.
Trebali bi traiti pomo u drugim dravama Italije.

- Da, plemeniti gospodine, oni su to uinili i svi su pokuavali svojim zagovorom

batinicima pribaviti njihovo pravo, ali uzalud. Maarski dravnici i kralj Vladislav
nee ni da uju o tome. Kralj nije htio primiti njihove poslanike ni odgovoriti na njihova
pisma. Nasljednici su se potuili i u Rimu neka bi poruio maarskoj gospodi, naroito
kralju, da prevaru isprave i vrate uzajmljeni novac.

- Sigurno je sve ostalo bez ikakva uspjeha?

- Vrlo dobro poznajete tu gospodu. A sada dolazi najglavnije. Poto nasljednici nikako
nisu mogli postii isplatu tog sramotnog duga, poslali su kralju i gospodi jedan
prijedlog.

Davor slua i sve pomnije promatra strance.

- Predloili su ovo: ako kralj i drava ne mogu isplatiti uzajmljeni novac, neka kralj
Vladislav, koji je sada udovac, uzme za enu princezu Olivu, batinicu pokojne
Beatrice. Ona e donijeti i miraz, a kralj i njegovi dravnici ne moraju isplatiti dug i
time e oprati sa svojeg obraza sramotu, a dobit e jo povrh toga mladu i lijepu
kraljicu s mirazom.

- to je na to odgovorio kralj Vladislav?

- Odbio je prijedlog, a nije htio ni da primi bratia princeze Olive, Hippolita koji je
doao lino u Budim da tamo s kraljem sve ugovori.

- Mogli su to doista sve prihvatiti - veli Davor - barem bi oprali sa svog obraza sramotu
koju e im zabiljeiti svaki poten ovjek u daleka pokoljenja.

- Vidim, gospodine, pravedni ste i poteni kad tako govorite i niste odvie skloni
Budimu?

- Ni Budimu, ni Lukavcu.

~ 427 ~
 VELIKI SUD

- To nas vee, gospodine - veli stranac.

- Lako je dvojici sklopiti savez kad im nasuprot stoji jedan neprijatelj - odluno naglasi
Davor.

- Tako je. Oito se mogu pouzdati u vas, gospodine?

- Veselilo bi me kad bih batinicima Beatrice mogao pruiti pomo na tetu mojih
dumana.

- Onda nema vie smisla da tajim. Nas smo dvoje glavom batinici. Ja sam sin vojvode
D'Este, a ovo je moja sestrina, najmlaa sestra kraljice Beatrice, princeza Oliva.

Gotovo bi Davor kliknuo od radosti, ali se priinja kao daje ispunjen samo potovanjem
prema tako visokim linostima.

- Velika mi je ast to vas mogu oboje pozdraviti i pruiti vam pomo. Vi ste isprva rekli
da elite u dvorac kraljevskog neaka Brandenburga. Oito se nadate da ete preko
njega lake prodrijeti do kralja u Budim

- Kralj se nalazi u Lukavcu.

- Nije mogue, gospodine?

- Da, on je ovdje. Pobjegao je pred nama.

- Kralj je boleijiv, otkud bi se dao na tako veliki put?

- Bili smo oboje u Budimu, kako sam prije rekao, u nastojanju da doemo do njega ili
do odluujue gospode. Nitko nas nije htio primiti. Preko naih dobro plaenih uhoda
saznali smo da je kralj pobjegao iz Budima zbog nas. Kancelar Baka poslao ga je u
Peuh. Na pola puta skrene Vladislav iznenada na jug. Znali smo: njegov je cilj
Brandenburg i smjesta smo krenuli za njim. Stigli smo ovamo, svoju smo veliku
pratnju ostavili dobro sakrivenu i poli u ovaj kraj s nekoliko momaka. Namjeravali
smo umom se doverati do kneevog dvorca da kao putujui vitez uem pod kneevski
krov. Znam, zacijelo, da se kralj nalazi tamo.

Vijest o kraljevu boravku u Lukavcu silno iznenadi Davora.

- Snebivam se. Oito je kralj htio ostati u tajnosti da se ljudi ovog kraja ne bi doli
potuiti na haraenje kneevskih slubenika.

- Samo zbog nas dvoje se ne odaje - tvrdi Hippolit.

- Svakako je vrlo vano da se nalazi u dvorcu. To emo iskoristiti.

- Meni je samo do toga da mi pomognete prodrijeti preko opkopa u dvorac.

- Budui da isto elim i ja, lako emo se sloiti.

~ 428 ~
 VELIKI SUD

- Ali kako?

- To se ne da zamisliti ovako napreac, sjedei u sedlu. Ponajprije, nudim svoju

gostoljubivost u ovom umskom dvorcu koji nije udoban, ali za ovakve pothvate vrlo
shodan.

- Primam, gospodine vau ponudu.

- Onda molim slijedite mene i moja dva plemia.

- Pouzdajem se u vas.

Davor pozove Vojka i Mladena pa im veli hrvatskim jezikom.

- Zasluujete moju pohvalu. Ovo dvoje dolazi nam kao narueno.

Mladena poalje naprijed da obavijesti Jelenka, dok Vojko prati princezu Olivu, a
Davor Hippolita i krenue sa est momaka u zabitni dvorac u zaleu Paklenog luga.

*****

S neprijatnim osjeajem pogledala je Jasenka stranu crnomanjastu ljepoticu u

jahaem odijelu i stasitog mukarca guste crne brade i vatrenih pogleda. Ali na elju
svojeg zatitnika Davora primila se brzo posla da strane putnike podvori jelom i piem i
iskae im svu panju.

U blagovaonici im je ponudila okrepu i kao domaica vrtjela se oko njih. Onda ih

prepusti Jelenku i Davoru i uputi se u kuhinju. Tu su ve sjedili Vojko i Mladen,
ekajui da im lijepa gospodarica dade neto zaloiti.

Djevojka ih pogleda ivim tamnim oima i, prekrstivi ruke na prsima, zapone

oponaati zrelu domaicu:

- Mlada bi gospoda htjela jesti? Ba ste zasluili. to ste danas radili? Klatite se cijeli
dan. I prolu no niste bili u dvorcu. Tko ne radi, ne treba jesti. Gle, ti njih. Evo vam
kruha da ba ne poginete - veli ona i odree im ga.

- Bilo bi vam drago da ne morate vie voditi brigu o meni? - veli Vojko.

- Tako je. Da niste ovdje, ne biste mi mogli dovoditi strance. Ona ljepotica nije vina
jesti iz zdjele.

- Ne svia vam se? - pita Vojko.

- Da su joj oi usta, progutala bi gospodu. Naroito gleda Jelenka.

- Odabrala je najljepeg meu nama.

- I jest tako - naglasi neobino otro Jasenka, dok ree butinu i dijeli im.

~ 429 ~
 VELIKI SUD

- Neka vam bude i malo mesa. A to sad? Ovdje ne moete jesti. Ovo nije blagovaonica.
Ne smetajte domaici

- Niste vie ljubazni s nama. Jasenka - poniznim e glasom Vojko.

- Ona tamo bit e ljubaznija. Idite da vidimo kako ete zabavljati stranu ljepoticu. Idite.
to ekate? Ljepotica se ve dosauje. Moram nositi kolae kako ne bi mislili da je u
nas krta domaica.

I otili su opet u blagovaonicu. Tu sjede Davor, Jelenko, Cvjetko imuni, Darko

Mrnjavi i Velislav Arbanasi koji sainjavaju Davorovo vijee.

Jasenka ulazi u blagovaonicu, drei ponosno lijepu glavu. Nosi kolaa. Gizdava na
svoje djelo, odrezala je obilno i ponudi strance. Vojvoda Hippolit neprestano trai
mlaahnu domaicu as ovo, as ono, kako bi naao uzroka gledati u lijepe tamne oi.
Pogledi su mu odvie dugi i svjetlucavi, a da ih ne bi zapaali mladi ljudi oko njega.
Samo Jasenka to ne opaa. Zaokupljena je promatranjem napuljske ljepotice. Njene
velike junjake oi pune su sjaja, a umije njima prevrtati tako divnom vjetinom da se
mukarci oko stola uznemiruju. im je dola, opazila je Jasenka da ljepotica ivo
promatra imunia i Arbanasia. Ali odmah zatim njena panja skrene k Jelenku. A
sada neprestano navraa zamamne poglede k njemu. Ali odmah prekine promatranje
kad su u sobu uli Mladen i Vojko. Jasenki nije izbjeglo da Oliva ne puta s oka
njezina brata, a kraj toga jo dospije znaajno pogledavati dvojicu nerazdruivih
prijatelja, Vojka i Mladena. Sama ne zna svia joj se vie Mladen ili Vojko. ili moda
imuni. ili Arbanasi, ili Mrnjavi.

"Nijedan se ne moe potuiti da ga zapostavlja" - veli Jasenka u sebi.

Stranci su se najeli i napili, a Davor zamoli Jasenku:

- Odvedi princezu u svoju sobu, Jasenka, neka se odmori. Mi moramo vijeati.

Mlada princeza nije bila obradovana tom odredbom. Ipak se u Jasenkinoj sobi osjeala
vrlo ugodno. Soba pokazuje da su joj gospodari bili otmjeni. O tom svjedoe ukraeni
zidovi, dobar leaj, ormari i dva naslonjaa.

Ljepotica se snalazi kao da je kod kue, skine haljinu i odmah legne pa pone prijazno
govoriti:

- Pristala su ova gospoda ovdje. Osobito mi se svia onaj ije su oi sline vaim
vragolastim. To vam je brat?

Sve ispituje princeza s najveim zanimanjem. Nita je drugo ne zanima, osim plemia.

- Pravo je udo koliko imate ovdje na okupu mladia. Ba u se divno zabavljati. Zar
ne, mala ljepotice, neete bili ljubomorni na mene?

- Nemam na koga biti ljubomorna.

~ 430 ~
 VELIKI SUD

- Kako? Ne ljubite nikoga? Zapravo, teko vam se odluiti u tolikom mnotvu pristalih
mladia, a ipak netko e biti. Ne rumenite se. Onda mogu odabrati po svojoj volji?

- Sasvim tako.

- Znate li kakva srea eka onoga koga odaberem?

- Zacijelo velika srea biti ljubljen od takve ljepotice koja e sigurno biti i dobra.

- Mala moja gospoice, kod mene ne vrijedi dobrota. Samo od siromanih djevojaka
trai se dobrota. Mi visokog roda moramo biti najprije vrlo lijepe, onda vrlo uene,
naobraene, moramo poznati naizust Cicerona, Virgila, moramo poznati Platona i
druge filozofe, onda moramo znati mnogo i lijepo govoriti, dodue to se trai i od
mukaraca, ali ena odlinog roda ne moe vrijediti ako ne zna prosipati duhovite
rijei. Najposlije dolazi bogatstvo. Duhovita ena je ures muevljeva dvora, a bogata
moe biti i trgovaka ki. Dakle, ne traite od mene dobrote. Ja sam puna duha,
uenosti, znam plivati, maevati se, bacati loptu, otmjeno se vladati, diskretno
oijukati, pjevati, svirati, sve to je vano za mukarce.

Jasenka slua i ne veli nita, a ljepotica opet skrene razgovor:

-Rekla sam: velika srea eka onoga kojeg odaberem, jer sam ja vaa budua kraljica.

Isprva Jasenka misli da se strana djevojka samo ali i hvali. Ipak joj mora vjerovati kad
joj ona ispripovjedi sve to je njen brati ispriao Davoru Antolkoviu.

- Dakle sad znate, mlada gospoice, bit u vaa kraljica i svakoga eka moja milost tko
mi omili.

Neprijatan osjeaj obuzme Jasenkinu duu. Ona e biti kraljica? Mora, dakle, ugaati
njenim hirovima. Mora joj dati svoju sobu, sve najbolje mora biti njoj. To se razumije
samo po sebi. Ona je princeza, budua kraljica. Sve to Jasenka shvaa, ipak nije
obradovana njenom pojavom u dvorcu, ne zna ni sama zbog ega.

Princeza Oliva promotri Jasenku i pita:

- Moja vas prisutnost suvie ne veseli? Dakle imate nekoga za koga se bojite? Recite
otvoreno koji je od vaih pristalih mladia va odabranik. Ako mi to kaete, prisiem:
neu baciti oko na nj. No, dakle, tko je taj pravi?

Imam samo brata u ovom dvorcu. Nijedan drugi ne pobuuje moje zanimanje.

- Onda je izbor slobodan. Najvie mi se svia... ali neu jo izrei. elim da on to sam
opazi. Uvijek ena mora baciti pogled na najblieg susjeda, onome koji joj se svia da
probudi ljubav u onome kojeg odabere.

Jo je dugo tumaila, a onda usne. Jasenka tiho izlazi iz sobe i eka da mukarci svre
vijeanje. Napokon se na trijemu pojave mladi plemii.

~ 431 ~
 VELIKI SUD

- Kad e ovi odlinici otii? - upita ona svojeg brata.

- Mora se strpiti, sestrice, trebamo ih u nae svrhe, oni e pomoi nama. Zato si tako
nezadovoljna?

- Ova princeza postat e kraljica?

- Ako kralj pristane na pogodbu. No, to vie zanima nju nego mene.

- Ba joj se svia. Uvijek te gledala.

- Svi joj se sviamo jednako, svima je dobacivala poglede.

- Ona veli: gledaj uvijek najblieg susjeda, onoga kojeg eli osvojiti.

- Prema tome, nisam ja odaoranik ako je mene gledala. Tko je samo bio uza me?

- Uza te nitko, ali iza tvojih lea stajali su imuni i Arbanasi i ona dvojica naih
vitezova - plavi i smei.

- Mladen i Vojko. Susreli su se s njom u Paklenom lugu. Ne znai li to veliku sreu?

- Meni je svejedno, bude li to za njih srea ili ne.

- Neto se stalno ljuti na ta dva mladia, a jedan je bolji od drugoga.

- Uvijek se vuku oko mene kao kuna psetanca.

- Ve sam odredio obojici da te puste na miru, ali doskora ti nee smetati. Odreena im
je teka zadaa.

- Kakva teka zadaa?

- Poslat u ih s princezom i Hipolitom na vrlo opasan pothvat.

- Uistinu? A to e biti. Valjda smijem uti. Hoe li nai s njima? imuni, Arbanasi i
Mrnjavi? Reci mi ve jednom.

Jo prije nego bi odgovorio, dolaze drugi.

Iz blagovaonice izlaze Vojko, Mladen i ostali plemii. Odmah zapoinju razgovor o

lijepoj Olivi.

- Momci, pazite na svoja srca opomene ih Jelenko.

Vojko se nasmije i odgovori:

- avolske su joj, oi, ne da se porei.

- Gle, gle, Vojka je ve kresnula iskra? - nasmije se Jelenko. A ba tebe i Mladena

odabrao je voa da idete s njima. Pazite se.

~ 432 ~
 VELIKI SUD

- Spoitava meni, a nikoga nije toliko gledala kao tebe.

- Onda znai da je odabrala jednoga od vas.

Jasenki nije nikako s voljom taj razgovor i bez rijei izlazi. Oni je dozivaju, ali ona se ne
osvre.

Obuzima je osjeaj nevoljkosti. Strana ljepotica ulijeva u njenu duu neto teko. ini
joj se da njezinim dolaskom neto gubi. Ne zna to, ali obuzima je sjeta i turobnost.

~ 433 ~
 VELIKI SUD

OBLACI NAD SAVOM

Na obali Save eka Tomislava Kuevi splav koja dolazi uz rijeku. S njom je sestra,
odlina gospoa s Gria. Dopratila je kolima s grike tvrave Tomislavu na povratku u
Turopolje. Gospoa Kuevi zagleda se preko Save na drugu obalu, u daleku ravninu.
Lice joj izraava brigu.

Sestra je kori:

- Koliko sam se namuila u dok sam ti izbila iz glave strah, a sad opet nema mira.

- Nisam kriva to me snalaze bojazni da je kakvo zlo.

- Najvee bi zlo bilo da su Jelenko ili Jasenka bolesni, ali momak veli da su zdravi.

- Ako su zdravi, zato Jelenko nije doao sa sestrom? Svakog puta kad sam otila k
tebi, doao je s Jasenkom zajedno pa su me pratili kui.

- Ovo bi moglo i mene uznemiriti kad ne bih znala da ih zadrava poljski posao. A nisu
li uvijek dolazili k meni ujesen kad je ve obavljena berba? Onda je lako bilo i djeci
dolaziti u grad. Ako sad nisu doli sami, poslali su momka i sve je kako treba.

- Zato moram tako hitno kui ako je sve kako treba?

- Momak ti je rekao: Jasenki treba majina zatita jer tvoj sin ima voditi borbe protiv
Lukavana.

- Eno, ve dolazi splav.

- Uskoroe biti kod kue i sve e uti i vidjeti - dovri sestra razgovor.

- Samo da to prije budem kod kue, da ih vidim zdrave i ive.

Obje su plemkinje stale u blizinu mosta preko kojeg Kuevika mora na splav. S njima
je nekoliko ljudi. Poznaju staru turopoljsku plemkinju i svaki s poitanjem staricu
puta naprijed.

Sestre su se zagrlile, poljubile, pa onda Tomislava krene mostom na splav. S njome su

sluavka i momak. Nose prtljagu.

Poto su se i drugi ukrcali, Tomislava mahne sestri i brod krene.

iroko se razlijeva korito Save, tvorei u svom toku veliki otok, a pored njega, nekoliko
manjih otoia, bujnih i zelenih. Splav je krenula pokraj otoka i razotkrila pred njenim
oima svu daleku Zagrebaku goru. Na vrh ogranka odrazuju se kule Medvedgrada, a
daleko dolje bijele se zdine zagrebake tvrave. Kule i tornjeve zasjenilo je oblano
nebo. I Kueviki je u dui oblano. Misli joj lutaju ravnicom oko kua i dvoraca
turopoljskih stanovnika gdje u sjeni drvea miruje njezin dvorac. Uzalud sestrino

~ 434 ~
 VELIKI SUD

umirivanje. U dui joj nema ni asa sklada. as je obuzima sjeta, as strah. Sama ne
zna to zapravo okruuje gusta ivica, vonjaci i daleke ume neto eka pa je ta
daljina uznemiruje. I ti oblaci to s juga plaze prema sjeveru nose u sebi neke mrane
slutnje u kojima ona nasluuje neizvjesne uzroke svojem nemiru i strahu.

Splav je krenula pokraj potoka i razotkrila pred njenim oima svu daleku turopoljsku
ravan. Uvijek se raduje kad se vraa u ravnicu plodnih polja gdje je njezin dom. Uvijek
je proivljavala na putu kui radost povratka. Zato sada taj nemir?

Nastoji prozrijeti sumornost sivog dana i razabrati pristanite. Nada se da je ekaju

Jelenko i Jasenka. Ali ne vidi nita. Ipak, neka su kola tamo. Bit e, dakle, i oni dvoje.
Splav se primie k obali.

Gospoa Kuevi ne vidi nikoga, ve samo neke okopljene momke kojima ne posveuje
nikakvu panju. S njima nema nikakve veze. Trai svoju ker i sina, a nema nikoga.
Od toga joj bude jo neprijatnjije u dui. to to znai? I pogleda momka koji joj dri
prtljagu:

- Rekao si da e me djeca ekati, ali ih ne vidim. Lagao si. Moj sin je bolestan, a
Jasenka ga njeguje?

- Ne znam nita. Radio sam na polju, kad je doao gospodarov glasnik i naloio mi
neka odmah krenem po vas u Zagreb jer gospodar eli da smjesta doete i preuzmete
gospoicu Jasenku. On mora otii na Lukavane. To je sve to znam.

Isto je rekao kad je stigao u Zagreb. Svejedno, doznat e za sat-dva. Ona kola tamo
oito ekaju nju. Ali gdje je pratnja?

Splav je stigla. Momci skau na obalu, veu uad i sputaju most na ledinu. Nekoliko
momaka postavilo se pred most. Jedan glas je uzviknuo:

- Nitko ne smije izii. Svi neka ostanu na svom mjestu.

Dva oklopljena momka pohitaju na splav ravno k Tomislavi Kuevi i uhvate je za

ruke.

- Jeste li poludjeli? to hoete?

- To e, babo, vidjeti i uti. Sad dri jezik za zubima ako nee da ti zaepimo gubicu.

Uspravila se i pogledala oko sebe da vidi to sve to znai. Svi su se ljudi prepali
momaka koji su uperili na njih koplja dok su druga dvojica zgrabila Kueviku.

- Tko vas je poslao da vrijeate slobodnu plemkinju?

- Vei gospodin od vas, kastelan Lukavca.

- Dakle Lukavani, crni avli? to oni imaju sa mnom?

- To e vam rei oni sami - odgovori jedan od momaka.

~ 435 ~
 VELIKI SUD

Sad joj je bilo jasno otkud nemirna slutnja. Sad zna zato nisu dola njena djeca da je
otprate kui. I okosi se na momka:

- Crna huljo, koliko su ti platili za izdaju?

Blijed i prestraen, momak muca:

- Nisu mi rekli da vas kane svezati, samo su mi zabranili kazali da gospodar i Jasenka
nisu u dvorcu jer bi vas to uplailo. Bog mi je svjedok. Mislio sam da glasnik govori
istinu jer je doao i rekao da ga alje gospodar. to ja znam. Dunost mi je bila otii jer
sam mislio da je gospodar poslao po vas.

Ali njegove rijei padaju u vjetar to huji oko njega. Gospodaricu su opkolili lukavaki
momci, a s obale zapovijeda sam Luci. Ona se okrene k njemu i prepozna ga:

- Draeniev kastelan, ljuta guja to je izdala svoje drugove, hoe da se osveti mojem
sinu i hvata mene. Misli da e me slomiti. Znam i ja to mi je dunost. Neka se ne
veseli. Kuevievi su spremni da uzdignu glavu i trpe za svoje ine.

Do nje dopre smijeh kastelana Lucia. Dobacio je nekoliko rijei prezira staroj gospoi,
pa onda odredio da je smjesta odvedu na kola.

- Ostavite me. Sama u ii kamo me god vodite. Ne treba me vui, ne bojim se ja

nikoga

- Ve e se ti svijati u stravi sa svojim priama - dobaci joj Luci.

- Vidjet emo tko e se i gdje savijati kad se pravednost probudi i sjedne tebi za iju.

Nebo zagrmi i ponovno se sprema oluja. Kueviku su odveli na kola. Sama se popela i
sjela. Oko nje lukavaki momci na konjima.

Kola krenu. Pomno promatra kamo je vode.

Isprva ne moe razabirati jer samo jedna cesta vodi prema Turopolju.

Stigavi do Kuritovca, opazi da kola skreu prema Lukavcu.

~ 436 ~
 VELIKI SUD

SVEGA IMA U HRVATSKOJ

Dva dana boravi kralj Vladislav u dvorcu svojeg neaka Brandenburga. Zadovoljstvo ga
proima. Namireno je mravo, izgladnjelo tijelo dobrim zalogajem i estitim vinom.

"Svega ima u Hrvatskoj za eludac i monju" - klie kralj.- "Tu u ostati, odavde se ne
miem."

U ovom dvorcu to ga je neak Brandenburg batinio po Beci Frankopanki puni su

stolovi obilatog peenja kakvo mu je doaravao u Budimu samo san. Tu ima vina to
ari u grlu i ulijeva mu u krv ivot.

Kralj se preporodio. Osjeaj zadovoljstva prolazi mu tijelom. Raduje se ivotu. Osjea

kao da je u zaralu uljanicu netko nalio ulja i zapalio iak.

Usplamsao je ognji ivota na davno ugaslom ognjitu.

Tome pridonosi i duevno uzbuenje. Prisutnost Gordane probudila ga iz sna.

Probudio se u njemu mukarac sa svim nadama. Posljednji plamici pale se u zamrlom
mukarcu. Gordana, strasna ljubav njegove najmuevnije dobi, dolazi na horizont
njegova ivota kao putujua zvijezda to se na svojem putu opet pojavila i zablistala
mu pred oima tolikim sjajem da gubi vid.

Ne zamjeuje boleu narueno tijelo, ni tromost ni duhovnu, ni tjelesnu. Nikad nije

posjedovao gipkost drugih ljudi. Prei su mu namrli u batinu istroenu, mrtvu krv. Ta
se tromost probudila u ivot kad je prvi put sreo Gordanu. Zatalasali su u njemu i krv i
i duh. Neodluna, bezbojna, bezlina dua primala je od ljubavi prema njoj uvjete da
ojaa slabunjav znaaj. Tijelo i duh primali su hranu od prisutnosti njene ljepote i uma
i tada kad nije imao nade da e je stei.

Danas mu se ini da je ponovno osvanula samo da ga vrati u one dane kad se osjetio
tako svje, ispunjen voljom i snagom. A sada, od asa kad je Gordana prela prag
blagovaonice i kad je ugledao rascvjetalu ljepotu, osjea se kao da je stalno pripit.
Razbuena mata stvara lude snove, doarava slike i nade, sklada planove koje eli
ostvariti.

Dva dana sanja san mladog mukarca i kralja obdarena svim darovima mladosti,
zdravlja, vlasti i moi. U tom snu zavarava pouzdanike budimskih upravljaa drave da
e otputovati, neka ga samo puste da se odmori. Stjepku obeava da e Gordanu
pustiti na slobodu im provede obeanu istragu, a knezu, svojem neaku, stalno govori
kako se mora preuzeti vlast na dvorcu i nikako se ne smije bojati kastelana
Pencingera. Slabi nagovara slabia da se oslobodi slabosti.

Ipak se drugoga dana itav dvor iznenadio kad je knez izdao zapovijed da se u
blagovaonicu moraju pozvati za svaki obrok rimski poslanik i Gordana.

~ 437 ~
 VELIKI SUD

Dohitali su redom da od kralja otklone Gordaninu prisutnost.

- Rimski poslanik moe sjesti za va stol jer je rimski odlinik, ali Gordana urotnica,
va je ivot u pogibelji.

- Ne bojim se, neka samo doe odgovara bezvoljni kralj ovaj put odluno i ne da se
slomiti.

alju k njemu Draenia. on ga mora odvratiti od stranog nauma. I on mu otkriva

veliku tajnu:

- Saznao sam da ona uza se nosi otrov. Bacit e vam u jelo ili pie.

- Ne, ne, nema od nje pogibelji, poznajem je bolje od tebe, mladiu. Sramota bi bila da
tako odlinu plemkinju ne pozovem k objedu. Vitez sam.

- Kralj ste, ne treba vam vitetva.

To mu se ini nedoputenim izrugivanjem, ali da mladia ne uvrijedi, nasmije se kao

nekoj ali i ponovno naglasi svoju elju. Draenieva drskost ne miruje:

- Tko je vae velianstvo skrenuo s puta budimske politike prema Hrvatima?

- titim depove budimske gospode. Rimskog poslanika morao sam pozvati, a on se

odazivlje samo ako bude prisutna Gordana. Danas, u ovom dvorcu gospodari Rim. To
znaj. Nije mi drago, ali ne mogu drugo. Baka bi mi strahovito zamjerio da Hippolitu
mora platiti Beatriceinu ostavtinu, a i tvoj ujak, gospodin Verboczy, imao bi pravo da
mi zamjeri. Kardinal Hippolit, sin vojvode od Ferrare, uiva u Rimu veliki ugled. Sada
ne moe drugo nego se ulagivati Rimu.

Ve drugi put Draeni doivljava poraz i proklinje Rim i njegova izaslanika. Izaao je iz
kraljeve sobe i otiao u kastelanovu sobu.

Pencinger neto pie i pogledava mladia ije lice izraava ljutinu:

- Od juer ste, gospodine Draeniu, stalno zlovoljni, ljuti ili nemirni veli barun.

- Nemam li uzroka? Svezao mi je ruke Rim. On mi ne da da izvrim osvetu. Izjeda me

to. Razbio bih sve oko sebe, sve koji stoje na putu mojoj odmazdi.

- Samo da va ujak ne plati svojom monjom vau osvetu. Dok taj pop boravi ovdje,
dotle moramo svi izigravati svece.

- Od toga u meni vri. Sad mi pada na pamet. Gle, to je misao.

Pogleda kroz prozor na trijem i zovne Stanislava:

- Juer je kraljev ovjek otiao kanoniku Benku?

- Po vaem nalogu rekao sam mu pogrean put i poslao ga ravno u Jasku.

~ 438 ~
 VELIKI SUD

- Dobro, sad bi trebalo da naem pametnog momka. Ovaj e od mene dobiti pismo.
Mora ga odnijeti rimskom popu kao da ga donosi od kanonika Benka.

Onda sjedne i stade pisati. Svrivi, obavijesti kastelana:

- Poigrao sam se u pismu preasnog gospodina i zamolio rimskog poslanika neka ga

odmah posjeti jer je primio iz Rima vrlo hitnu vijest. Tamo su promijenili odluku o
svojem dranju u parnici kralja Vladislava i kardinala Hippolita. Poto Benko lei
bolestan, moli mladog poslanika da se odmah uputi k njemu ili barem sutra pred
podne. Mladi e poslanik brzo krenuti, najkasnije sutra, a tada u brzo svriti s tom
kraljevskom budalom i moji su putovi otvoreni.

- A to je s Jelenkom? Nikakvih tragova?

- Kako do vraga uhvatiti tragove kad se ne mogu maknuti?

- Ljubav vas dri ovdje, vidim.

- Ne vidite dalje od svoje brade. Ferenczy veli da je teta ljepotice, a ja ne mogu iz

dvorca dok je ne vidim u naruju mojih vojnika. Sigurnost hou.

- Ne moe pobjei.

- Ne radi se o tome, nego o sigurnosti da joj nikakav bijeg vie ne moe koristiti ako je
tko makne ispred mojih oiju, da vie nikad ne moe biti niija ena ni ljubovca osim
mojih vojnika kojima sam je namijenio.

- Ludove, boji se da u je pustiti na slobodu. Ne kanim je preuzeti vojnicima.

Draeni se obazre i ugleda Ferenczyja kako mu se izruguje pa mu dovikne:

- Da, ti e je pustiti da zarobi mene. Ti ne vjeruje da sam dorastao da se borim za

Budim, a istodobno izvriti svoju osvetu. Jesam li ja kriv to su mi nasadili na vrat
mladog popa? Svima sjedi na putu, zapovijeda ovim dvorcem, gospodari i upravlja
nama. Ubila ga strijela, sad u ga baciti napolje.

- Ne moe, Draeniu, dok on odluuje o Hippolitovoj parnici.

Ovaj sada saopi drugu kako je napisao pismo, ali Ferenczy se razljuti:

- Ako pop opazi prevaru? Tebi je samo do toga da pop nestane i da izvri osvetu.

- Ne brani li on Gordanu? Na to zaboravlja?

- Ve sam pomjerio umom od tolikog natezanja. Gospodar si u dvorcu gdje svaki as

netko drugi preuzima vlast.

- A svi su samo Gordanino sredstvo, poklonici njezine ljepote, oko koje oblijeu svi kao
pele oko pelinjaka. U meni vrvi krv i sve ete se opei ako kotao prekipi. Osvetu

~ 439 ~
 VELIKI SUD

trebam da uzmognem ivjeti. Kad Vilenu sveano predam vojnicima, dignut u Jelenka
i njegovu majku na vjeala i sve e se Turopolje pobuniti.

- emu ti treba buna? Idi, udri na njih, a povelje emo poslati u Budim.

- Kako ste glupi vi koji se vrtite oko zdjele vlasti. Udarate iz mira, a onda svi viu na
vas da ste silnici. Dignite bunu potajno, radite tiho, podmuklo, podzemno. Ja sam
znao vladati ovim hrvatskim krajem. Samo ja u crvenom oklopu, pod vizirom vodio
sam silu, jedini ovjek u kojeg su vjerovali.

- Dok te nisu otkrili.

- Krivnju nosi samo lupeki Jelenko.

- Samo tvoja strast prema Vileni.

Potkastelanova se glava pomoli na vratima i on se uulja u sobu. Svi okrenue glave k

njemu.

- Ranjenik se osvijestio - javlja Pencingerov slubenik.

- Je li rimski pop tamo?

- Nije, upravo je pozvan kralju.

Sva trojica pobrzaju u prizemnu sobu gdje lei Mladeni. Uza nj sjedi stari lijenik.

Mutnim pogledom promatra ih Gordanin kastelan. Barun Pencinger ga oslovi:

- Vidite koliko se moete pouzdati u svoju gospodaricu. Ne ali ni va ivot.

Tom uvredom kani barun pobuniti Mladenia protiv Gordane i otvoriti mu usta da im
kae ako zna to bi je moglo upropastiti.

- ekala je drugoga, a vama se grozila i odbila vas orujem.

Mutna magla zastire kastelanove misli. Lutaju kao putnici nonom tminom. Poznaju
putove, a ipak ih ne vide i zaustavljaju se neodluno plaho. Nemaju hrabrosti da pou
naprijed po toj tmini.

Zaustavljeno je Mladenievo sjeanje na ono to se dogodilo s njim. Miruje mu mozak

kao to miruje i tijelo. ije rijei razabire? Ne shvaa misao? Preslabe su mu duhovne
sile da bi razumio to govori barun, a jo manje to kani. Ne shvaa ni onda kad ga
poziva Draeni:

- Ako neto znate, gospodine Mladeniu, to je moe upropastiti osvetite se za ovu

muku koju ete jo prepatiti. Nije vrijedna vae portvovnosti. Recite to znate, nita
ne tajite. Osveta je najbolji lijek protiv bolesti.

~ 440 ~
 VELIKI SUD

Uzalud mu biva trud, ovjek ne shvaa, a Draeni je uvjeren da ovjek Gordanu taji i
prodrma ga, tresui njegovim bolesnim ramenima. Lijenik skoi u obranu:

- Ovakav postupak moe otvoriti ranu. Jo ne moe misliti kao zdravi ljudi, ostavite ga
dok ne ojaa.

- Dokle e to trajati?

- Nekoliko dana, moda jo tri-etiri.

I odoe iz bolesnikove sobe. Draeni opet nemirno koraa gore-dolje. Sve neto
pogledava na kulu:

- Jo uvijek nema traga Luciu? Dobro gledajte prema velikoj movari. Nema nikoga?
Jao njemu ako se vrati praznih ruku.

Mrko ide dolje. Ispod male vee drugog dvorita izlaze dvije djevojke, nose velike lonce
iz kojih se pui kuhana slanina. Jedna je od njih Vilena. Nosi lonac kao da nikada nije
nita drugo radila. Opazila je biveg vjerenika, ali se uini kao da ga ne vidi. To ga
razbijesni i pohita za djevojkama:

- to vi prljavi sluinski crvi? Ne vidite tko je tu? Ne znate pozdraviti? Smjesta se

poklonite.

Vilena se sagne na poklon, a ona druga slijedi i odlaze preko dvorita drugu stranu.
Oekivao je da e ona barem sad viknuti na njega, oprijeti se, dobaciti mu uvredljivu
rije. eli je izazvati da bi mogao nad njom razasuti bjesnilo kad ne smije izvriti
naumljenu osvetu dok mu je na putu rimski poslanik. Ali ona se pokorava drsko,
tvrdoglavo slua i ne prosvjeduje. Ta ustrajnost strahovito ga izjeda, podstrekava,
huka, potpaljuje elju da je baci u blato propasti. I opet vikne za djevojkama:

- Ovamo vi, krpetine! to blejite? Ovamo?

Sad opazi Vilenine noge to vire ispod sluinske haljine:

- Otkad sluavke nose obuu? Smjestas neka skine obuu! Ni bi li se igrala gospoice?
Dolje obuu.

Sluavka ispod oka gleda Vilenu pa onda odloi lonac i sagne se k Vileninim nogama.
To raspali mladia, udarcem baci sluavku na zemlju i vikne:

- Sama neka skine. Ne bi li dvorili sluavku?

I Vilena spusti lonac, sagne se i stade svlaiti cipele. I ve stoji bosa. Ta poslunost
natjera mu krv u glavu i stade vikati nad njom:

- ekaj, nee dugo prkositi. Samo neka se vrate vojnici. Oekujem ih jo danas,
najkasnije sutra. Priredit u im gozbu mladom piletinom. Deset momaka pogostit u za

~ 441 ~
 VELIKI SUD

nagradu to e mi dovesti svezanog Kuevia. Da, njega. Cvilit e kao ptica u

eljustima jastreba. Dat u te onima kojima pristaje, sluinska keri.

Neprestano opetuje svoje prijetnje i nastoji ih izrei u to grdnijem obliku. Vilena stoji,
gleda u zemlju kao gluhonijema. Tvrda je njena odluka prkosa. Ponos joj ne da priznati
koliko je poniava i postiuje to pokoravanje u utnji, a enski joj instinkt kazuje
koliko ga to dranje razdire. Tada njime zavlada takvo bjesnilo da bi elio udariti.

"Sve podnosi radije nego da bude moja. Mene prezire, gizdavo prezire mene, Draenia.
Ni rijei otpora. Prezirno uti."

- ekaj samo, ve sutra odnijet e te avli pakleni, moji vojnici.

Kameni kip stoji pred njim, kip prezirne utnje, kad mu s tornja javljaju strae:

- Plemeniti gospodine, dolazi Stanislav.

To ime privue njegovu pozornost.

- U pravi as. Nosi mi vijesti da su uhvatili Kuevia - veselo usklikne Draeni. -

Vojnike koji ga vode eka ovdje estita veera. Na posao, sluavko, dok te ne zovnem
na gozbu.

I ostavlja djcvoike koje nose lonce nasuprot trijemu. Tamo Vilena spusti teret.

Naslonila se na zid. Njome prolaze srsi. Premda joj Gordana obeava zatitu, Draenia
se ipak jo grozi. Snagom zdrave mladosti opre se djevojka omaglici.

Ispod vee Stanislav javlja Draeniu:

- Za mojeg odsustva doklatio se juer u dvorac neki fratar i molio milostinju, a pri tom
ispitivao lugare o gospodarima dvorca u Lukavcu, ima li knez kakvih ljubavnica,
prijatelja, kojeta ga zanimalo. Mislim da bi to mogao biti Kueviev uhoda!

- Nisu ga lugari uhvatili?

- Ni da im ree meso ne bi povjerovali da i fratar moe uhoditi.

- A kamo je otiao?

- Rekoe da je krenuo prema Paklenom lugu.

- Opet taj Pakleni lug. Bit e da su tamo svi avli na okupu.

- Ve se dva dana spremate onamo, gospodine. Ne biste li danas otili?i

- Visoki gost iz Budima me spreava, ali sutra u zoru odjahat emo nas dvojica sa est
momaka. Otii emo, a da nitko nita ne zna. A zatim idemo u Turopolje. Neka su moje
ete spremne. Ponesite motke, koplja i sjekire. Razbit emo krinje s poveljama. A
Luciu jo nema traga? Da ga putem nisu napali Turopoljci? Previe kasni.

~ 442 ~
 VELIKI SUD

- Nona kia pretvorila je ceste u blatne movare i zato kola vrlo teko voze.

S kule zatrubi trublja. Obojica se prenue.

- Netko vaan dolazi kad se trublja javlja tri puta - primijeti Draeni. Malo zatim
straa s kule javlja:

- Glasnik s bojita nosi vane vijesti gospodinu Ferenczyju.

- To je na ovjek - obraduje se Draeni pa hita u veu da ga doeka.

*****

Toga dana, kod objeda, nitko se od budimskim eksponenata nije osjeao ugodno za
kraljevskim stolom. I Pencinger i Ferenczy i Draeni jedva su skrivali mrzovolju to
moraju sjediti zajedno sa zarobljenicom koju je kralj posjeo sebi zdesna, a Stjepka
slijeva. Time su se Budimci osjetili poraenima. Nisu govorili niti se upletali u razgovor.
To je govorljivi Petar Pan i svojim dosjetkama stalno nianio na njih.

- to mi je initi? Otkuda dovui takve ludorije kojima bih mogao nasmijati vae
dvorjane, kralju? Objesili su glavu kao pobijeni borci na razorenim kulama. Zar su
moda odvie tuni to ne mogu zaplakati pod vjealima Petra Pana? Ali gospodo moja,
ne alite to ne visim na vjealima. Vladaoci drava poinili bi strahovite gluposti da
nismo tu mi, dvorske budale. Mi smo njihov mozak, njihova savjest. Kako nemaju
svojeg mozga, posuuju ga od nas, a jer nemaju nikada savjesti, moramo im kapnuti
po koju kapljicu savjesti u praznu zdjelu njihovih dua.

Draeni osjeti izazov, posprdno se nasmije pa dobaci:

- Nestat e jednom i bez vjeala tih dvorskih budala, a onda e pametni imati slobodne
ruke.

- Varate se, gospodine Draeniu, dok bude dvorova i nasilja, nikada nee nestati
budala koji e sa svoga visokog mjesta voditi za nos podanike drava. Samo to njihove
budalatine nee biti tako vesele kao to su budalatine dvorskih budala petnaestog
stoljea.

Kralj ne slua razgovor. On uiva duom i tijelom. eludac mu se asti peenjem, a oi

gledanjem bujno rascvjetalih Gordaninih ramena. Uho mu je stalno priklonjeno k njoj,
zaslaujui se tamnim tonom njenog glasa i ljupkou njenih rijei. Stjepko ivo
sudjeluje u razgovoru, a pridruuje mu se i markgrof Danijel koji nastoji istaknuti
svoje mukarake prednosti i svoj duh. Knez Brandenburg osjea da je zapostavljen.
Duevne sposobnosti ne doputaju mu da sudjeluje u razgovoru koji vode naobraene
umne glave kao to su Stjepko i Gordana.

Ostali gosti nisu prisutni. Marcelin ispad prve noi kraljeva boravka na dvorcu igosao
je rimski poslanik tako otro da je kralj barunicu iskljuio iz drutva koje bi moglo
sjesti uz stol s visokim i monim ovjekom kao to je rimski poslanik. Zapravo je to
odredio jer Gordani nije htio dati susjedu koja je one noi izazvala sablazan.

~ 443 ~
 VELIKI SUD

Nakon objeda zaeli kralj da Petar Pan pjeva i svira. Uzeo je glazbalo sa ivama i stao
pjevati vesele doskoice, primijenivi ih na prisutnu gospodu. To vrijeme iskoriuje
kralj da razgovara s Gordanom i tiho primijeti:

- uo sam, Gordana, da je va sin krasan i zdrav momak?

- Dobro su vas obavijestili, velianstvo, uistinu je lijep, zdrav i jak.

U oima mu se pojavi alost. Pred njim iskrsne slika kraljevskog dvora u Budimu gdje
visokim dvoranama koraa njegov sin Ljudevit suhonjavi, krljavi djeak, mrzovoljan,
zloban i tvrdoglav. Kralj smatra da su tvrdoglavost i zloba jedina svojstva kojima se
izraava u tome djeaku muki spol. Tijelo mu je strahovito mravo, a put lica prozirno
blijeda, oko oiju duboki podonjaci, pogled trom, pospan, itavo tijelo nalikuje na
krljavu djevojicu. Hoe li taj djeak izdrati? Hoe li se razviti do pravog nasljednika
prijestolja?

I duboko uzdahne, gledajui Gordanu, i tiho primijeti:

- Da ste me vi htjeli uzeti za mua, moj bi nasljednik bio zdrav i jak. Ali jo nije sve
izgubljeno.

Gordana opazi kako su mu oi zasjale. To pobudi njenu panju. Kao da se neka

podmukla misao rodila pod njegovim naboranim elom. To je ponuka da pozornije
promatra njegove izjave pa naglasi:

- Velianstvo veli da nije sve izgubljeno, a to znai da ne kanite ostati udovac?

- Ni asa ne bih oklijevao stupiti pred oltar s novom kraljicom kad bi rat s Turinom
uinio udovicom vas, Gordana.

- Ne vjerujem, velianstvo, da bi nai mogli izgubiti boj. Nikako ne vjerujem.

- Glasnik je donio pismo kojim prijatelj gospodina Verboczyja javlja da se bojna srea
odvraa od bana Berislavia, a ponajvie od ete vojvode Ilokoga i Damira
brezovakoga. Oni su dospjeli u vrlo opasnu stupicu. Neprijatelj ih dri zatoene na
nekoj uzvisini. Moraju tamo izgladnjeti.

- udim se kako je mogao stii glasnik kad sam ula od kanonika da s bojita ne moe
biti otposlan glasnik dok ga ne poalje ban. Zar je vijest od bana?

- Verboczy ima svuda svoje ljude koji ga izvjeuju.

- Da, uhode. Takva se uhoda progurala s ratita. Kako je dospio ba u ovaj dvorac?

- Da se odmara od puta. Ve sutra putuje dalje u Budim.

Nemir je zahvaa i nastoji od njega doznati neto vie:

~ 444 ~
 VELIKI SUD

- Na bojitu stupica ne znai nita kad u nju padaju hrabri junaci koji se mogu probiti.
Uvjerena sam da e to uspjeti i vojvodi i mojem suprugu. Sigurno je glasnik i o tom
donio vijest?

- Da su se probili? Ne, nisu se maknuli s uzvisine. A zapali su onamo zato to su poli

predaleko na bojite, uvjereni da e im neki plemi iz Hrvatske stii u pomo sa pet
stotina momaka. Poslali su mu glasnika da se pouri i odredi kamo ima prispjeti, ali se
on nije pojavio.

Njezin pogled oine Draenia. Veselo se zabavlja s Ferenczyjem i barunom. Tek po

koja rije dopire do Gordane, a to joj razotkriva da i oni govore o bojitu. To je ponuka
da se jo ljubaznije obrati k Vladislavu:

- Molim, velianstvo, kaite mi sve to znate. Hrabrost mojeg supruga obavezuje vas da
njegovoj eni kaete istinu.

- Kad bih znao neto vie, a naroito nepovoljno, ne bih ni asa oklijevao da vam to
kaem ve zato to bi to bila hrana mojim nadama.

Ta je izjava vrijea, ali se pritajila, dok joj srce jo uvijek nemirno bije. Jedva se bori s
nekim bojaznima to joj iznenada provaljuju duu. Sjea se svojeg boravka u
hrvatskom logoru na granici, sjea se oprotaja s Damirom, njegovih sumornih misli i
crnih nagaanja uoi polaska u Bosnu.

Uskrsnule su uspomene njegova oprotaja s njome. Oivjele su crne njegove oi tako

neobino dok je sjedio na vrancu i gledao za njom. Mukli osjeaji obuzee njenu duu.
Srce joj se skrutilo kao u preplaene ptice to instinktivno osjea daleku opasnost.
Svaka misao pitala se onog dana to je tako udno, duboko i alosno u pogledu njenog
mua? Nikad se nije tako opratao s njom na polasku u bitku kao onog dana.

Zahvaa je neopisiva tuga, razbuena nejasnim drhtanjem nekih mutnih nasluivanja.

Da padne na bojitu? Ta pomisao zaustavi kucanje srca. Odvratila je lice od svih i stala
gledati Petra Pana da bi smogla smijeak i njime prikrila odraz u njenoj dui. Samo
Stjepko razabire da je lako bljedilo izmijenilo izraaj njena lica, a bademaste oi neto
se zamaglile.

Nije uo njezin razgovor s kraljem jer su govorili tiho, a Petar Pan buno udara u ice i
jo bunije pjeva. Vladislav, opojen njezinom blizinom i svojim snovima, danas je
gotovo beznadno radostan. Vijest s bojita smatra znakom sudbine koju je sanjao ona
dva dana i u tom se snu izgubio kao dijete koje ne zna razlikovati san od jave, elje od
ispunjenja. Ve vjeruje u to da ga je strah od progona princeze Olive i Hippolita krenuo
iz Budima zato jer mu je sudbina dodijelila Gordanu.

Plivajui u tom snu, otvoreno sam sebe uvjerava da bi mu Gordana dala zdravog i
jakog sina.

~ 445 ~
 VELIKI SUD

"Ako Ljudevit ne bi poivio ili bi krljavio dalje, eto mi drugog zdravog nasljednika
prijestolja. Mojoj dinastiji bilo bi zajameno kraljevstvo."

Zato se raduje vijestima s bojita, ne ulazei ni asa dublje u znaenje poraza. U

porazu nalazi samo predznak ispunjenja svojih linih elja. Ta se radost odraava u
kraljevim utim oima i smijeku to je rasvjetlio ukastu put njegova lica. I dok
Gordana promatra lakrdijaa, njegov pogled posvema je posveen Gordaninu zdravom
tijelu, sagne se k njoj pa joj tiho apne:

- Vi ste, Gordana, roeni raati zdrave junake.

- Ali samo Hrvatskoj.

- Zar biste kratili da vam sin bude kralj ovog kraljevstva?

- Vino je odvie arko na ovom stolu.

Nasmijei se kao da mu je dala najljupkiji odgovor. Htio bi opet neto rei. Ali je ona
pogledala k vratima odakle ulazi potkastelan i pristupi k Draeniu. Neto mu
doapne. Ovaj brzo ustane. Oito ga vijest vrlo raduje.

- Velianstvo, dopustite da se udaljim, moj kastelan mi donosi iz Turopolja vanu

vijest.

Kralj kimne, a Draeni izlazi dok Vladislav slijedi Gordanin pogled kojim ona prati
Draeniev odlazak i ape joj:

- Ne trpite tog mladia, a ipak mu posveujete panju?

- Neprijatelja nikad ne smijemo pustiti s oka! Ali gledajte, velianstvo, knez je sasvim
oajan. Pije, a baca vam ljutite poglede.

- Ljubomoran je, a nema krivo. Vi ste mi neto zatajili. I Danijel nije ostao neozlijeen.
Njegove su oi uvijek uperene u vas. Sva srea da sam stigao ovamo.

- Da nije bilo vas, kralju, ne bih tako brzo stigla na slobodu. Vae velianstvo poslalo je
vijest kanoniku Benku ve juer, a on jo ne dolazi. Nadam se da e stii sutra.

Ponovo zaokupi Gordaninu panju novi doljak. Pa najavi glasnika sa zagrebakog

Kaptola.

Svi su prekinuli razgovore i Petar Pan pjevanje.

Glasnik preda pismo Stjepku, oznaivi da ga je poslao kanonik Benko. Smjesta

Stjepko raskine omot i stade itati. Gordana napeto prati izraaj njegova lica da bi
otkrila to mu javlja. Neobino dugo traje itanje. udno dugo on promatra kanonikov
potpis, a onda smota pismo i okrene se kralju.

~ 446 ~
 VELIKI SUD

- Kanonik me zove k sebi. Ali dok je pisao tu elju, nije slutio da je na putu glasnik
kojim ga velianstvo poziva u dvorac, prema tome bismo se putem sreli. Dakle, ekat
u preasnoga ovdje.

Ferenczy barun Pencinger tiho proklinju dosjetljivost rimskog poslanika. Draenieva

zamka je propala. Ipak ne mogu shvatiti zato rimski poslanik nita ne spominje o
kanonikovoj bolesti koju je Draeni namjestio da bi Stjepka maknuo s dvora.

- Taji njegovu bolest jer se ba nee maknuti - tiho ape Ferenczy barunu.

Obojica su osjetili potrebu da se o tom sporazumiju, a ne mogu nai nikakva razloga

da odu, dok kralj tako spokojno sjedi kao da nikad ne kani ustati. Dakle, moraju se
strpiti i priiniti kao da ih Petar Pan naroito zabavlja.

im je Stjepko otvorio pismo, bilo je jasno da nije pisano rukom kanonika Benka.
Draeni i njegovi saveznici ne slute da Stjepko poznaje kanonikovo pero jer misle da je
Stjepko rodom iz Italije i poznaje kanonika samo toliko to se s njim sreo na opkopima
dvorca i proboravio pod ovim krovom dan i no. I tako je mladi sveenik odmah
progledao zamku koju su mu namjestili, ali niim ne pokazuje svoje otkrie.

*****

im je Draeni ostavio blagovaonicu, pohita u dvorite. Tamo ga eka vratar i odmah

javlja:

- Gospodin Luci ve je blizu opkopima.

- Vodi li koga sa sobom?

- Da, neku staru gospou.

- Blagoslovili ga avli - uzvikuje od neke razdraene radosti. - Sad emo razgovarati s

njom. Dovedi je u drugo dvorite.

Ispod vee ulazi u dvorite stara plemkinja. U svojoj bijeloj visokoj krobljenoj kapi i
crnoj svili prua dostojanstvenu sliku. Sluge se strale, zurei u gospou koju ne
doekuju s poastima, ve ju vode oklopljeni momci.

Draeni zakorai pred nju. Lice mu je nasmijeeno. Zluradost mu se smjeka u

pogledu kojim doekuje majku omraenog neprijatelja. Od radosti ne moe je osloviti,
ve uiva u asu koji mu doarava ispunjenje njegove najvrelije elje da jednom ovako
sretne okom u oko Jelenka Kuevia zarobljena. Tako e on stajati pred njim
bespomoan, predan potpuno njegovoj osveti.

- Vjetice stara, dao sam te dovesti da i meni ispria jednu pripovijest. Luciu, dovedi
odmah sve sluge, momad i sluavke, naroito onu plavokosu, neka uju pripovijest
kakvu ja elim.

Dok Luci odlazi da izvri Draeniev nalog, on se obraa prestraenoj gospoi.

~ 447 ~
 VELIKI SUD

- Vidi, stara, onaj bi to visi tamo kod vrata? Izbievat u te njime do smrti ako sada
ne bude pripovijedala priu kojom e oporei sve to si ispriala o izdajici nemani.
Upamti: nee iva iz ovog dvorita ako ne poslua.

Strepnja je prolazi, muke joj razapinju tijelo, ognjena magla pada pred oi, u glavi je
pee, pee kao ivi oganj. Sablasni oblaci rastu joj pred oima, oblici udnih stvorenja
to se komeaju u vrzinu kolu kao neljudska bia grozote.

Pala je na koljena protiv svoje volje sklapa ruke i die ih uvis.

S neto bojazni gleda Draeni u smueno bie to klei uzdignute glave. Oi su joj
strahovito rastvorene, zjenice rairene, svijetle kao eravice. Pogled uperen u daljinu
kao da je tamo iskrsla pred njom neka sablast. Blijede usne se rastvore, glas izlazi iz
starakih grudi. Draeniu se ini da duh zbori s onoga svijeta.

Svi trnu, sluge, momad, sluavke. Draeni drui eka. Hoe li zapoeti priu da
uje Vijena to se tamo stisla k djevojkama.

Tomislava Kuevi progovara:

"Probudi se pravednosti vjena, ustaj! Ne daj sili harati djecu svoju. Ne daj zloi hraniti
se dobrotom. Ne daj movari progutati iste. Pravednosti, udari strijelom nemani to
su zalutale meu potene ljude. Pravednosti, probudi se, sii! Golemi te posao eka na
ovoj zemlji!"

"to je to? Ova ena izazivlje strijele na mene, mjesto da opozivlje?"

Osjea porugu na svojem obrazu, porugu pred slugama, sluavkama a ona stoji i
slua, slua i gleda. U njemu bukne i rikne vojniku:

- Bi amo, bi!

Sluge i sluavke dahnue tihom stravom. Svi su oni privikli na nepravdu i silu, ali ovog
asa zadrhtali su u jezivom iekivanju. Staricu bievati? Ne, nikad nisu uli takvu
sramotu.

Prestraeni pogledi uprti su u mrava lea starice to klei na zemlji sklopljenih ruku.

Podivljali bijes pokree Draenia, trgne bi iz ruku kovaa i zamahne nad staricom.
Bi zahvati sklopljene ruke koje padaju vrsto niz tijelo kao da je u njima utrnuo ivot.
Krik prodre iz stariinih prsiju. Drugi zamah bia pada joj na prsi.

Podivljali ovjek die opet bi i ponovno zamahne, bije, udara. Neman je pobjenjela.

"to je to sa mnom? Zar sam pomjerio umom?"

Trgnuo se i zastao.

~ 448 ~
 VELIKI SUD

Zar to nije starica! Nestala je, pretvorila se u djevojku, plavokosu sa zlatnim

pletenicama, u bijeloj haljini sluavke. Tu pred njima prima udarce ona koju je uinio
sluavkom?

Stoji s biem u ruci i misli: starica je s avlom povezana kad mu je mjesto sebe
doarala nju.

Drui prilazi blie. Kako? Nije obmana? To je ivo tijelo? Mlado tijelo izudarano
njegovim biem?

Da, ona je to, a starica lei na zemlji nepomina, besvjesna. Ona je to. I njezin glas pun
ogorenja koji mu dopire do uiju:

- Nemani prokleta, nad staricom iskaljuje svoj ivotinjski bijes.

To je njezin glas, njezin krik, to ona vie, ona prosvjeduje, niim nije mogao slomiti
njenu prkosnu utnju. Napokon je kriknula. I plamenim gnjevom vikne joj:

- Izbit u te do kosti ako se ne makne.

- Ne dam tui staricu, makar me izbio do smrti.

U njemu bukne bijes i elja da raskomada to tijelo to mu ga je uskratila.

-Razderat u te biem.

- ivino, tuci! - vikne ona.

Svaka joj se rije pretvara u kladivo, udara ga po sljepooicama. Misli mu razotkrivaju

stvarnu istinu, razgaljenu pred njegovom svijeu. To je ona, dotrala pred njegovom
svijeu. To je ona stala pred staricu da je zatiti, istrala je iz redova sluavki. Izloila
je svoje mlado tijelo njegovu biu za majku njegova neprijatelja. Primila je udarce po
svojoj volji, svojom odlukom, svojom eljom, da odvrati zlo od majke Jelenka Kuevia
Onoga kojeg je istjerala zbog njega.

to je to s njom? to ju je moglo navesti da se rtvuje za njegovu majku?

I zahvati ga elja bievati i razarati sve to ga podsjea na omraenog mladia koji ga je

razotkrio, koji je skinuo s njega crveni oklop i liio ga vjerenice. Da nije skinuo s
njegova obraza vizir, ovo bi tijelo sada grlio on.

Ali Jelenko je pokazao u crvenom oklopu njega, Draenia. Njegova majka uinila je od
njega u oima svijeta neman. I udara, udara.

Netko mu se baci na desnicu, estoko je povue i trgne mu bi iz ruke. Urnebesna

kletva izvine mu se iz usta. I obazre se. Pred njim stoji sveenik i ogoreno mu
dovikuje:

- Stidite se. Ni vaem vojniku ne dolikuje se da tue ene.

~ 449 ~
 VELIKI SUD

- Vratite mi bi i ne pletite se.

- Zabranjujem vam tu neovjenost. i - Neu da sluam vae gluposti.

I posegne za biem, ali ga Stjepko baci daleko prema vei drugog dvorita. Draeni
potri za njim. Tu ga zaustavi visoka, mrava pojava. Sam kralj stoji u dvoritu i uzima
ga za ruku:

- Stani sinko! Zlo radi, uvrijedio si poslanika. To e tvoj ujak platiti skupim novcem.
Zar nisi mogao sve uiniti da nitko ne vidi? Taj mladi sveenik sve e izvijestiti u Rimu.

- Neka ga nose sve avli u pakao! - promrsi tiho Draeni i prokune.

Kad mu je kralj spomenuo novac koji bi morao platiti njegov ujak, odmah se svlada.

- Idi - apne mu kralj - da te ne moram ovdje javno ukoriti. Idi brzo.

I poao je. Putem susree nezadovoljna lica svojih saveznika. Najposlije opazi Gordanu,
u sebi prokune pa ide dalje i nestane.

Na zemlji lei starica Kuevika bez svijesti. Gordana joj prilazi poziva sluavke da je
pridignu.

- Nosite staricu u moju odaju - naredi Gordana, a zatim odlazi i Vileni.

Sklopila je oi od bola, duevnih i fizikih, i pustila da je vode. Bijelu je haljinu na

leima probila krv. Gordana stupi pred kralja:

- Velianstvo, vi odreujete da se obje ene odvedu u moju sobu i da im lijenik prui

pomo? - pita ljepotica kralja i gleda mu ravno u oi.

Ve je rob tog pogleda i nalae potkastelanu koji se naao kraj njega:

- Sve to gospoa odredi za pomo ovim enama neka se uini. Poaljite odmah
lijenika i sve to je potrebno.

Zatim se Vladislav uputi sa svojim dvoraninom Benedikom u dvorac, dok su Ferenczy i

Pencinger ostali na dvoritu.

- Taj luak nije nam uinio ba najbolju uslugu - primijeti Ferenczy. Rekao sam:
strast za tom djevojkom mora ga upropastiti.

- Iznenadio me - odgovara barun. - Nisam ni slutio da bi ga mogla ostaviti

promiljenost. Da samo nije bio tako grub s poslanikom.

- To bi moglo uroditi posljedicama da Budim izgubi parnicu protiv kardinala Hippolita.

Moj ujak Baka smrvio bi Draenia u prah.

- Gospodine Ferenczy, kako vidite, sad bismo morali doista maknuti s oiju Draeniu
tu djevojku jer e nam taj luak pokvariti sve nae osnove zbog nje.

~ 450 ~
 VELIKI SUD

- Ve sam i sam razmiljao o tom da je jednostavno pustimo pobjei iz dvora, ali onda
smo tek uinili ludost jer e nam on iz prkosa sve ostaviti i onu vrag zna kamo. Strast
ga dri u svojim raljama kao gladni vuk ovcu. Ne paajmo se u to, ostavimo sve kako
on hoe. Uope, neemo nita o tome ni spomenuti

I poli su prema kastelanovu uredu.

Sam samcat stoji Draeni usred sobe sputene glave i gleda u pod. Sam sebe kori to
se iako grubo izlanuo pred rimskim poslanikom. Otkrio mu je svoje misli i svoje
osjeaje. Mladi pop moe ga zbog toga zamrziti. Time e nakoditi svojem ujaku, a on je
njegov batinik. Kad bi budimska vlada morala platiti izgubljenu parnicu, njegov ujak
platiti e dobar dio svote Beatriceina nasljedstva.

"Pravo veli kralj. Mogao sam to izvesti da nitko ne vidi i ne uje. Ali tada ne bi bila
prisutna Vilena. Htio sam da sluaju svi kad stara opozove priu. Neka Vilena ne opazi
daje to sve samo zbog nje."

"Tko je dojavio kralju u blagovaonicu to radim u drugom dvoritu? Sigurno Petar Pan.
Nisam li vidio lakrdijaa na trijemu kad su doveli Kueviku? Prokleti lakrdija. Svuda
me prati kao zloduh. Moram s njim obraunati."

A tad mu se misli vrate u ona kut pod vjeala. Starica lei u nesvijesti, a pred njom
stoji Vilena i prima udarce namijenjene njoj.

"Zato? Zato ona brani majku Jelenka Kuevia?"

Na to ne nalazi odgovor.

"Moram to od nje doznati, odgovorit e mi, ili jao njoj!"

U sobu ulaze Pencinger i Ferenczy i uine se kao da nita nije bilo, ve meusobno
razgovaraju:

- Dok nam je na vratu taj pop, ne moemo nita zapoeti s Gordanom, gospodine
barune. I zato mislim da bi bilo pametno iskoristiti ovo vrijeme i pokupiti povelje
turopoljskih plemia. Zasijali su svoje poljane i estito obradili, a ako ih liimo povelja,
do jeseni emo eti na njihovim poinma kao gospodari. Bit e Lukavac divno veliko
imanje ako itavo Turopolje pretvorimo u kmetove kneevskog dvorca.

- Bijeli je kruh od turopoljskih poljana, a masne su butine od njihove krmadi. A kakve

su to ume? Koliki je to ir? Sve e pripasti budimskoj gospodi ako knez umre bez
potomka, a to je vie nego sigurno.

- Nadam se da e moj ujak Baka i gospodin Verboczy podijeliti ovo imanje i tako
bismo nas dvojica, Draeni i ja, jednog dana bili gospodari Lukavca. to veli na to,
Draeniu?

Te rijei probude njegovu pohlepu za novcem. I prokune sam sebe:

~ 451 ~
 VELIKI SUD

"Kako sam mogao ovih nekoliko dana probaviti u besposlici dok mi tamo u Turopolju
lei bogatstvo za kojim trebam samo posegnuti. Draeniu, ludo avolska, to si
izgubio tolike dane!"

Munjevitom brzinom sijevnue mu te misli mozgom i smjesta odgovara svojem drugu:

- to velim? Smijeno pitanje. Ve sam naloio juer Luciu da priredi moju etu.

Otvorivi vrata na trijem dvorita, pozove svog kastelana pa mu odreuje

- Sutra idemo na na povelje turopoljskih plemia. Ve sam ti rekao naoruaj estito

vojnike. Neka uzmu sa sobom koplja ako bi se koji goropadni plemi branio pa bi
trebalo putati buntovniku krv.

Radosno sluaju Pencinger i Ferenczy njegove odredbe.

- Tko e predvoditi, gospodine Draeniu?

- Ja, glavom.

- Bez vaeg vodstva ne bismo uinili nita.

- ut ete vi to niste uli ni vidjeli. Razruit u im krovove nad glavama, poklati ih

kao pilie, a onda zapaliti poveljama kresove po starom turopoljskom obiaju. Od
plemia slobodnjaka bit e preko noi kmetske suge.

I svi su otili da spremaju pohod na povelje turopoljskih plemia.

~ 452 ~
 VELIKI SUD

ZAVJET
U Gordaninoj spavaonici lei stara Kuevika. Lijenik joj je povezao rane od udaraca
Draenieva bia. Svijest joj se vratila, sjea se svega. I sad je prolaze srsi, gledajui u
duhu onu grdnu sablast na koju je Draeni obeao navui njenog sina. Ali Gordana je
uvjerava da Draeni nikako ne moe imati Jelenka u akama, samo ju je plaio da bi
uinila po njegovoj volji i opozvala priu. Njezin sin bio je u dvoritu sivog oklopnika,
dakle, oito je i danas s njim. Ne mora se bojati. I brigu za njenom keri Jasenkom
izbija joj Gordana iz glave logikim zakljukom da se Jelenko sigurno pobrinuo za nju.

Pomalo se ena smiruje i biva joj lake i pita:

- to e biti sa mnom u ovom dvorcu?

- Kralj je ovdje, a rimski e vas poslanik uzeti u obranu barem toliko da vam se ne
dogodi nikakvo vee zlo.

- Neka me puste kui - uzdie starica.

- Pokuat emo sve. Kralj je slabi, tea mi je borba s njim negoli s okrutnim
saveznicima Budima. Izigrala sam esto njihove namjere, esto i promaila, ali sam se
latila i drugog sredstva. S kraljem je muka. Glavinja lijevo i desno, naprijed i natrag.
to u jednom asu odlui i obea, u drugom poree. Ali ni s kraljem ne bi bilo tako
teko da nije ovdje ovaj nitkov Draeni. Sve nevolje koje su stigle i sva nasilja i
bezakonja koje vre Lukavani protiv nas, sve je to njegova zamisao. Tek sam juer
progledala njegovu duu i zgrozila se pria joj Gordana - od tolike podlosti. S
najveim ponosom pripovijedao je kralju kako se prikazivao sklon naoj borbi i uhodio
sve nae osnove da nas moe izdati.

- To je, eto, sin mukarca i ene od kojih je svaki mrzio narod drugoga. I zato je
izdajstvo donio na svijet kao grbu. Sluio on kome drago, uvijek i svagdje mora biti
podli izdajnik. On je roena moralna nakaza.

Upale tamne stariine oi pune su ogorenja. Odjednom doda:

- Njega je izabrala Vilena. Za njega je upropastila mojega sina. Zasluila je svaku

kaznu.

- Dovoljno je kanjena.

- Nije. Svaka je kazna premalena da opere sramotu sa svojeg hrvatskog imena i nevolju
s Jelenkove due. Ali ne govorimo o njoj. Muka mi je. Mrzim je do groba.

U Kuevikinim oima proitala je Gordana koliko su te rijei istinite.

Starica se popravi na leaju, upre u ruku koja je povezana i zastenje.

~ 453 ~
 VELIKI SUD

Gordana je tjei:

- Ne bojte se, plemenita gospoo, lijenik veli da e vam brzo zacijeliti. Udarci vas nisu
teko zahvatili.

- Nisu jer je preda me palo neko ensko stvorenje. Kao u magli sjeam se da me neka
ena zaklanja od Draenieva bia, ali odmah mi je potamnjela svijest i sruila sam se.
Ona bi me ivotinja bila zatukla da nije bilo djevojke.

- Vrlo vjerojatno - odgovori Gordana.

- Htio je da poreem svoju priu o izdajici i da kaem kako se izdajniku mora sve
oprostiti. Zato je to htio?

- Sigurno je uo da su prie gospode Kuevi znamenite po itavom Turopolju i ljudi

mnogo dre do njih. Htio je da ga operete pred narodom, oito je elio time postii
neto naroito.

- Ne bih ga oprala pred svijetom pa da je mojom krvlju napojio itavo ono dvorite pod
vjealima. Odluila sam tamo ostati mrtva, ali nikada mu oprati s obraza ig izdajnike
nemani. Ali kako je doao tamo kralj?

- Pozvao me danas na objed zajedno s rimskim poslanikom u blagovaonicu i dok smo

bili u razgovoru, dohita lakrdija i saopi kako Draeni vue dvoritem neku gospou.
uli smo kriku i zamolila sam kralja da sie.

- Ali dok bi stigla pomo od kralja, ve bih bila mrtva da nije bilo one sluavke koja me
obranila. Takva se plemenitost ne da naplatiti novcem. Sigurno je sirota kad slui u
ovom dvorcu. Jeste li je vidjeli?

- Da vidjela sam je.

- Je li zadobila teke udarce?

- Vrlo teke, sva je oblivena krvlju.

- Jadnica - ape Kuevika i pridigne glavu. - Hoe li joj povezati rane?

- Ve su pozvali ranarnika. Zamolils sam kralja daje odvedu u dvorac.

- Hvala vam, Gordana, da ste se pobrinuli.

- Zavrijedila je.

- I te kako je zavrijedila. Dala se izbiti za mene. Neprestano me snalazi pitanje: zato je

to uinila? Moda ima staricu majku pa sam joj se saalila?

- Ne, ona nema majke.

~ 454 ~
 VELIKI SUD

- Nema majke? Onda se sjetila svoje pokojnice, a dobro joj srce nije moglo trpjeti da
lupe tue staricu majku.

Sve paljivije slua Gordana i odgovori:

- Tko bi znao to se tog asa probudilo u dui djevojke.

- Trebalo bi da pomognem toj siroti koja nema majke ni kuita. Nije li tako, Gordana?

Slegnuvi ramenima, zamiljeno gleda staricu pa veli:

- Moda joj i ne treba pomoi.

- Kako ne bi trebalo pomoi sluavki. Uzet u je k sebi. Iskaite mi dobrotu, idite k njoj
i recite da u joj biti druga majka.

Od uzbuenja Gordana ustane, a starica nastavi:

- Recite joj da e ivjeti u mojoj kui kao da je moja ki. Tu pred vama, gospoo
Gordana, obeavam: bit u joj druga majka.

- Nemojte, plemenita gospoo - zakri Gordana starici rije - ne obeavajte neto to ne

biste mogli ispuniti.

- Zato ne bih mogla?

- Ne zna se koliko vam ta djevojka moe biti po volji po svojoj udi, ali...

- Kako mi ne bi bila s voljom kad se za mene izlae? I da ne znam kakve je udi, ipak
mora biti dobra. Bit u joj uistinu dobra majka. To joj recite, na to se mogu zakleti.

- Ne, ne kunite se. Sada mi pada na um. Ona se udaje, dakle, imat e svekrvu koja e
joj biti majka.

- Ako se udaje, pobrinut u se za njenu opremu kao da sam joj ja majka.

Ne da se starica zaustaviti u svojem govoru, a Gordana je mora s potovanjem sluati.

Ne moe joj saopiti tko se izloio za nju. Kuevika ne moe ni slutiti da se tu nalazi
Vilena pa bi to otkrie za nju bilo strahovito. Mrnja Kuevikina sprijeava Gordanu
da makar samo natukne istinu. Stoga odlui priekati i pitati Vilenu smije li Jelenkovoj
majci otkriti ime spasiteljice.

Meutim, starica je odvie slomljena da podnese jo jedan veliki potres. I moli je neka
pokua spavati kako bi se odmorila i oporavila.

Slabost od prevelikog uzbuenja brzo staricu uljulja u san, a Gordana izlazi u drugu
sobu. Tamo nae Vilenu. Lijenik joj je ve isprao rane i povezao. Pee je i boli. Od
muke sklapa oi i prikriveno uzdie. im se pojavi Gordana, uspravi se, ali je ona
prisili da sjedne.

~ 455 ~
 VELIKI SUD

- Imate li kakvu elju, gospoice Vilena?

- Samo jednu: da umrem.

- Kad bi svi osjeali kao vi, bilo bi premalo ljudi koji bi doekali slobodu. Samo oni
pobjeuju koji ustraju. A sad: imam vam priopiti neto vrlo vano o staroj gospoi.
Bila je bez svijesti. Sjea se samo odijela sluavke i ne zna da ste je vi oslobodili
udaraca. Pitam vas: doputate li da joj to priopim?

- Nikada ne bih htjela da joj kaete to sam uinila. Nizato na svijetu ne smije
doznati. Idem dolje meu sluavke da se s njom ne sretnem.

- Uinit u po vaoj elji. Nee doznati, ali ne smijete sii. Draeni bi vas nastavio
zlostavljati.

- Radije neka me ubije on nego da se naem sa staricom.

- Ne moete se nai s njom. Ona sad spava, lei u mojoj postelji, a vi priekajte ovdje.
Sjednite ovamo u kut. Naslonja je daleko od svjetlosti i kad bi netko uao u sobu, ne
moe vas ni zamijetiti. A sad se naslonite na stol. Lea su vam sva ranjena. Priekajte.
Ja sada moram uiniti sudbonosni korak u korist svih nas. Budite mirni, me miite se
odavle. Za pol sata se vraam.

Hitro je izala iz sobe i krenula k Stjepku. Stajao je uz prozor, gledajui u dvoritu

Draenia i njegove saveznike pa upozori Gordanu:

- Nekud se spremaju. Draeni neprestano uzvikuje: "Poklat u ih, popaliti im ugavo

plemstvo!" Evo, gledajte, nose koplja i motke.

- Spremaju se na turopoljske plemie - veli ona, a odmah zatim dopre gore Draeniev
povik:

- Gdje su one babe? A gdje je ona mlada?

Sluga mu neto tiho odgovori dok se on nasmije:

- Vojnici, ako mi dovuete smrdljive pergamene plemia i slobodnjaka, znajte: sluavka

plavua bit e vaa.

Razbojnika lica se podsmjehuju. Draeni nastavlja odreivati, a vojnici nose na okup

oruje.

Gordana se makne od prozora:

- Stjepko, ovom Draenievu gospodstvu u dvorcu mora biti kraj.

- Mnogo je to, Gordana.

- Znam, ali sam vidi: dalje se ne moe.

~ 456 ~
 VELIKI SUD

- Sva smo sredstva iscrpli, ak nam je sluio i Rim. Sve uzalud.

- Sad mora u borbu ena. Idem kralju, a ti me Stjepko ekaj na hodniku da mi bude
od pomoi. Draeni mora iz Turopolja, samo tako moemo nastaviti borbu. To je
uistinu neman, kako veli Kuevika. Hajde sa mnom.

Ali je zaustave ponovni glasovi s dvorita. I pogleda dolje. Draeni ispituje vratara pa
se grohotom smije.

- Na opkopima turopoljski plemii trae da im spustim most, jer imaju prava tuiti se
knezu - javlja vratar.

- Svima reci da se upravo spremam k njima u goste, u krvave goste odredi Draeni.

- Oni trae upanovu kerku.

- Nju? ekaj, sam u im na to odgovoriti.

I pohita prema vei.

Gordana jo as promatra kako se Draeni uspinje stubama u kulu, a onda pozove

Stjepka da je prati na putu kralju.

*****

U kuli raskoraio se Draeni i uivajui promatra na opkopima turopoljski banderij

plemia, s kapetanom. S njim su preasni gospodin kanonik Benko i upan Stjepan
Berislavi.

Draeni ga jedva prepoznaje. Uruio se, a uvijek crveno lice gotovo je poutjelo. Mladi
se smije njegovoj boli i svojem uspjehu i slua kako pozivlju da spusti most jer kane
predati optubu knezu. Kad su izrekli svoj u elju s kule, drski Draeni odgovori:

- Ja sam ovdje knez. to hoete?

- Izruite nam upanovu ker.

- U ovom dvorcu nema upanovih keri. U nas ima samo sluavki, crnokosih i plavih.
Jedna se plavka naroito svia mojim slugama u dvorcu i vrlo su zadovoljni s mladim
zalogajem Turopolja.

upan mu vikne s opkopa:

- Draeniu, ne mogu prije na drugi svijet dok moja izma ne zagazi u tvoju krv.

- Moja e zagaziti u tvoju uskoro.

- Ker mi vrati, prokleti sine.

- Ba sam je izbievao jer nije posluna svome gospodaru.

~ 457 ~
 VELIKI SUD

- Gospodine, ja, kanonik zagrebakog Kaptola, traim da mi odmah spustite most.

- Pope, ba tako kako si ti sa mnom u kapelici postupao kod vjenanja, tako ja

postupam s tobom. Bacit u te u opkope.

- Besramni mladiu, elim rimskog poslanika. Neka doe u kulu.

- Doao bi on kad bih mu ja dopustio. S ove kule i tamo s opkopa ne dopire nijedan
glas u drugo dvorite, dakle, ne moe doprijeti ni u dvorac ni do kneza ni do njegovih
gostiju. Ne derite uzalud svoja prsa i tornjajte se. Tu sam ja gospodar. Jo malo pa ete
svi iskusiti moj bi.

- Brao, ne smijemo dopustiti da ova izdajnika neman do sutra koraa hrvatskom

zemljom.

- Koraat e danas i sutra. Koraat e i druge takve nemani tom vaom hrvatskom
zemljom.

- Samo onda bi mogle koraati takve nemani neljudske naom zemljom ako smo i mi
nemani neljudske. A to nismo. Znaj, Draeniu, i upamti - odgovara plemi Modec.

Smijui se, gleda Draeni preko opkopa i onda pita:

- A gdje vam je va junak Jelenko? Njega mi aljite. Samo u njemu izruiti plavuu,
sluavku ovog dvorca, Vilenu. Neka doe Kuevi. Imam jo nekog ovdje tko ga eka.
Znate li? Mati mu je tu.

Oni dolje ne vjeruju. Kuevikina sluavka jo se nije vratila kui da im donese vijesti,
dakle, svi smatraju da se starica nalazi u Zagrebu, a Draeni ih samo razdrauje,
plai i vie preko vodenih utvrda:

- Gospodar sam njegove majke. Domamio sam je u dvorac, javit e vam to sluga i
sluavka kad stignu kui s obale Save.

I sad jedva vjeruju. Ako je oteo Vilenu, ova mu je okrutnost pristupana, ali staricu
uzimati kao orue svojim osvetama, to nikada nisu uli ni doivjeli. To im se ini
odvie zulumarski, a da bi mogli vjerovati. Ponovno navjeuje glas s kule:

- Neka Jelenko Kuevi ispita ljude i ut e da je njegovoj majci gospodar Draeni.

Povici zgraanja odgovaraju s onkraj opkopa, ali on ne haje i javlja:

- Jelenka Kuevia pozivam: neka doe u dvorac. Samo njemu predat u staricu
majku. Ako ne doe, ne moe ona preko vodenih utvrda.

Plameni povici padaju s onkraj opkopa:

- ivotinjo krvolona, starice majke otimlje?

- Hoe li da tvoju majku ugrabimo i sudimo za odmazdu?

~ 458 ~
 VELIKI SUD

- Vi niste kadri izvriti takvu odmazdu. Vi ste potenjaci, budale. Ne znate se vi

osveivati.

Ognjena poruga pali im ogorene due, vikali bi, razdirali noktima od jada to ga ne
mogu kazniti, a upan pozivlje:

- Izai na megdan, Draeniu. Ako nisi kukavica, a ti nas vrijeaj okom u oko, a ne s
kule, zatien grabama punim vode i zidinama. Sii!

- Da ponudim tvojem mau svoje meso, glupane? ekaj, doi u ti u goste.

- Sii dolje, ako nisi izgubio obraz.

- Rodio sam se da zatrem rod koji mi je dao hrvatsko ime i da time razveselim svoju
majku koja mi je dala mrnju na Hrvate.

- Ubiti smo trebali to smee.

- Niste me ubili jer niste imali hrabrosti.

- ekaj, Draeniu, jo emo se nai okom u oko - viu plemii iz banderija

- I hoemo. Jo prije nego zaelite. A kad padnem u vae ruke, plemenito ete mi
oprostiti. Gospodski osvetiti kao to je uinio Jelenko. Jo ete vi mene grliti i
proglasiti me svojim junakom. Poznajem vas.

Bjesnilom kipe ljudi, rastrgali bi ga, ali im je nedokuiv. Kad se dovoljno narugao
onima na opkopima, upravlja opet poziv svojem neprijatelju:

- Javite Jelenku Kueviu: ako nee da mu majka bude sluavka grada Lukavca, neka
doe k meni. Junak je on. Neka se ne boji.

- Ne boji se on ni stotinu Draenia - vie plemi Modec, a ostali buno odobravaju.

- Slavite Jelenka vi, seljaka plemtina.

Galekovi mu srdito uzvraa:

- Nikad nijedan od nas ne bi dao da mu ti oisti cipele. Blato bi na obui

prosvjedovalo protiv takve sramote.

- Urlikat ete od sramote kad vam ja legnem na prsa. Jeste li uli? Jelenko Kuevi
moe jedini preko utvrde k meni i nitko drugi.

- Nije meu nama.

- Javite mu: pozivam ga neka uzme svoju majku, ili e sluiti mojim sluavkama.

- Doi e kad se vrati u Turopolje.

- Dakle, nema ga?

~ 459 ~
 VELIKI SUD

im je doznao da Jelenko nije meu njima, stade zapovijedati svojim momcima na

kuli:

- Naperite na njih bacalo neka im kamenje malo otvori lubanje.

Za nekoliko asaka zakripi drveni stroj, a kamenje pada preko opkopa po glavama
pravednika. Povukli su se i odjahali u Turopolje, nosei u dui goruu elju za
odmazdom.

~ 460 ~
 VELIKI SUD

POSLJEDNJA NAVALA NA TAMNIARA

Stjepko i Gordana vidjeli su Draenia da se penje na kulu. Tada su izali iz njegove
sobe i uputili se ravno prema blagovaonici. Petar Pan doekao ih je kod vrata i javio da
se kralj nalazi u sobi. Gordana tiho upita Stjepka

Svakako prije od svega zatrai da pusti u dvorac turopoljske plemie, a zatim ono
drugo.

On kimne i ulazi u veliku i prostranu blagovaonicu.

Kralj sjedei slua kako mu njegov tajnik gospodin Benedik ita. Vladislav se ljubazno
nasmijei Stjepku i ree da bi pretekao njegove optube:

- eljeli ste sa mnom govoriti? Znam, radi se o onom grdnom prizoru.

- Ovog asa ima neto jo prenije vaem velianstvu i meni. S onkraj opkopa stoji
itav banderij turopoljskih plemia. Gospodin Draeni ne puta ih u dvorac, ali tamo
je sasvim sigurno i preasni gospodin kanonik Benko. Svakako molim da ovu odlinu
linost odmah uvedu u dvorac, moram s njim govoriti.

Kralj zove paa i dade mu odredbe, kad iznenada stigne kastelan Pencinger i saopi
kralju:

- Velianstvo, pred dvorcem su bili neki plemii i traili su da ih pustimo knezu jer se
kane potuiti na postupak njegovih slubenika, a zatim odlaze kralju u Budim da tamo
predaju tube.

Vladisav se gotovo prestrai i odmahne rukom:

- Ne, nikako ih ne pusti unii. Ali rimski poslanik eli govoriti s preasnim kanonikom.

- Njega nema medu onima dolje, barem ga nisam vidio, a sada su ve svi otili jer sam
kazao da knez nije u dvorcu.

Vladislav je zadovoljan s odgovorom jer se niega toliko ne boji koliko deputacija

kojima nije kadar ispuniti nijedno obeanje. Gotovo mu je odlanulo. Stjepko ne sluti
kako su Turopoljci protjerani kamenjem i mora se zadovoljiti s odgovorom, to vie, to
ima izvriti pred kraljem drugu zadau koju mu je povjerila Gordana.

Pencinger izlazi iz dvorane. Vani opazi Gordanu kako prolazi trijemom kao da ee.
Nije ga ni pogledala pa on silazi u prizemlje.

Gordana zamiljeno koraa trijemom. Blijeda je od pretrpljenih uzbuenja. Prizor

bievanja ena dolje u dvoritu duboko ju je potresao i ono to je ula s prozora
Stjepkove sobe kako se Draeni sprema u Turopolje. Sve oivljuje pred njom unatrag
nekoliko tjedana otkad je zarobljena. Svi doivljaji, borbe, spletke kojima se morala

~ 461 ~
 VELIKI SUD

braniti, sve je to uskrsnulo danas pod udarcem onog bia kojim je Draeni iskaljavao
svoju razbjenjelu neuslianu strast. to dalje razmilja o svemu, jasnije se otkriva da
Draenievo gospodstvo u ovom dvorcu sve vre zatvara vrata njenom osloboenju i
onemoguuje joj da prui pomo Vileni i Kueviki. Mora, dakle, raskinuti taj obru to
ga je oko nje sapeo izdajica koji ovog asa naoruava etu da njome pohara imovinu
njenih zemljaka, njene braa. Mora to sprijeiti, a sebi i objema enama prokriti put,
mora se probiti kroz stijene i utvrde posljednjim sredstvom. Samo eka da se vrati
Stjepko, a dotle jo sam nadzire svoj plan.

Vrata blagovaonice tropotom se otvore. Stjepko izlazi, brzo stigne k njoj i apne:

- Izvrio sam sve to ste htjeli. Pencinger je tvrdio da su se Turopoljci vratili kui. Kad
je on otiao, rekao sam kralju sve i pokazao se duboko uvrijeenim zbog onog prizora u
dvoritu. Na to je kralj zamolio neka vas potraim i saopim da eli odmah s vama
govoriti.

- Dakle, uspinjem se na posljednji obrambeni bedem. ekaj me, Stjepko, u svojoj sobi.

Jo je neko vrijeme ekala da se ne bi prebrzo iza Stjepka pojavila pred kraljem.

Stupila je u dvoranu. Kralj je sam. Ni gospodin Benedik nije s njim. Odmah je opazila
kako je eka teko i nestrpljivo. Jo prije nego to je pozdravila kralj joj dolazi u susret
i odmah se ispriava:

- Vrlo mi je ao to ste morali doivjeti onaj ruan prizor u dvoritu.

Lice mu je mrko, ozbiljno. Onu tada progovori glasno i spoitavajui:

- Puna mi je dua odvratnosti. Nikad nisam tako neto doivjela i zato molim vae
velianstvo neka staru gospou i upanovu ker poalje kui, i to zbog vas. Vi morate
sa sebe skinuti da se u vaoj prisutnosti zlostavljaju ene koje su na nedoputeni
nain ugrabljene. Sve to pada na va kraljevski viteki ugled.

Uhvatio se za elo, obrisao znoj kao da je sav na eravici pa se opet ispriava:

- to mogu, Gordana? Ako to odredim, Draeni nee izvriti.

Gotovo uvredljivim saaljenjem u oima i glasu naglaava:

- Strano vas je gledati ovako jadna i nemona kako sluite kao pokrivalo nedjelima
neaka vaeg dravnika.

- Samo zato sam tako jadan jer nemam bogatstva. Nitko se ne boji kralja koji nema
novaca.

- Snage nemate da se zauzmete za poteno i pravedno.

- Nisam kriv to je u ovom kraljevstvu obiaj da gospodare po svojoj volji dravnici, dok
bi morao gospodariti kralj.

~ 462 ~
 VELIKI SUD

- Ne, velianstvo, ni kralj, ni dravnici nemaju gospodariti, nego samo zakon, onaj
zakon koji su sebi stvorili podanici vlastitom voljom i po vlastitoj volji odluili
pokoravati se tom zakonu. Ali vi nemate ni toliko snage da se oslonite na zakone.

- Niti znam kakvi su niti gdje su. Kad gospodi na vrhu kraljevstva neto ide u prilog,
onda ima vele: tu je zakon, a kad im je na tetu, onda ga opet nema.

- Stara je pria da dravnici najradije kradu podaniki novac. teta je troiti rijei.
Vae velianstvo me zbog neega zvalo?

- Htio sam vas zamoliti da mi pomognete u jednoj stvari.

- Zarobljenica e pokuati da vam pomogne. O emu se radi?

- Rimski poslanik bio je kod mene malo prije. Vrlo je ogoren. Pokazao je najprije
pismo koje je stiglo u podne od kanonika Benka i veli da to nije pisao svojom rukom
preasni gospodin. Vi poznajete njegovo pismo?

- im sam pogledala pismo, znala sam to je. Vai slubenici nisu poslali vaeg
glasnika kanoniku. Tako e oni neprestano raditi na vau tetu.

- Oajan sam, Gordana. Rimski poslanik navijestio mi je da e sutra u zoru otputovati

u Rimi podii kod svetog oca optubu zbog vas i onih plemkinja. Rekao mi je: "Ne mogu
nita preutjeti. U ovom dvorcu linuju se ene jer su kreposne i zato im se u hranu
ulijeva omamljujue sredstvo." Jednom rijei, Gordana, on je ogoren i odluno veli da
e sve to priloiti izvjetaju o budimskoj parnici, a sve to pada na moja lea.

- Jo vie pada na lea vaeg sina. Sve e te ljage koditi vaem sinu. Velianstvo trai
nasljedniku uglednu i bogatu princezu. Tko e imati hrabrosti da svoju ker vjena sa
sinom o ijem se ocu govori da se vjenao s napuljskom princezom, porekao brak i
mirno gledao kako neaci njegovih dravnika ine najokrutnije i najsramotnije zloine
prema kreposnim enama plemia? A vi uistinu niste krivi.

- Gordana, vi me jedini shvaate. Vi jedini znate kako sam nevoljan i nesretan i ba

zato sam molio da doete k meni. Rimski poslanik mi je bio zakon iza kojeg sam mogao
zauzdati Draenia. Ako on ide, bit e i za vas teko.

Ona uzdahne kao da duboko osjea s njim i alosno odgovara:

- Kralju, pokuala sam govoriti jo prije nego to je rimski poslanik otiao k vama.
Razjanjavala sam mu kako vama ne doputaju da ni u svakidanjem ivotu budete
vitez, to je dunost svakog mukarca, ali mladi sveenik odbija da samo asak ostane
pod krovom zajedno s Draeniem. Tu se ne da nita promijeniti, jer on veli: svakog
asa moe izbiti nova sablazan, a po svojem sveenikom zvanju i po pravednosti i
potenju ovjeka on ne smije ovdje gledati Draeniev razvrat i bezbotvo.

- to da uinim?

- Maknite Draenia zajedno s njegovim drugom Ferenczyjem.

~ 463 ~
 VELIKI SUD

Sklopio je ruke od uenja i zakimao glavom uzdahnuvi:

- Boe moj, to vi to predlaete? Kako bih mogao izvesti tako veliku stvar? Njih
maknuti s ovog dvorca?

- Nije li knez, va neak, vlasnik grada i itavog kneevskog imanja? Nije li Pencinger
pokuao otrovati kneza, a to nije inio bez one dvojice?

- Kad bih ih htio maknuti, u Budimu bi nas okrivili da smo se sloili s Hrvatima protiv
Ugara, a onda e im biti prvi posao hukati protiv nasljedstva mojeg sina. Vi znate da
vojvoda Zapolja vreba na prijestolje moga sina. Ne moemo ni ja ni knez maknuti
neake najmonijih velmoa, a kastelan je njihov slubenik. Kako bih mogao maknuti
njih dvojicu?

- A kad biste mogli?

- Smjesta bih svu trojicu izbacio iz dvorca, a onda bih se posvetio sebi, svojim mislima
i osjeajima.

Gordana mu brzo zakri rije, znajui to mu je na usnama i pristupi blie:

- Vi biste ih maknuli da moete? Dobro, pruam vam svoju pomo.

Dignuvi umorne vjee, gleda je ljubopitno s mnogo nade.

- Uvijek ste svojim umom znali rjeavati zamke kraljice Beatrice, davno u Budimu.
Moda i sad ova lijepa glavica zna kakav izlaz?

- Sasvim siguran izlaz uz uvjet da pristanete uza me.

- Uvijek pristajem uz vas, Gordana.

- Dobro, velianstvo. Nas emo, dakle, dvoje pobijediti nae zajednike tamniare.
Sluajte moj prijedlog.

- Sluam vas i gledam.

Vie je gleda nego slua, ali ona nastoji pobuditi njegovu panju za svoje prijedloge, a
odvratiti ga od svoje ljepote pa ide korak dalje, okrenuvi lice k prozoru.

- Prije svega, neka mi velianstvo odgovori na dva pitanja, ali istinito.

- Vama, Gordana, ne mogu nikad rei nita lano. Zar vi to ne osjeate i ne vidite?

- Da, kralju. Ali imamo jo jedno pitanje: kad biste vi dobili u ruke nezakonitog sina
bana Ivania kojeg tako vrue elite, to biste s njim uinili?

- Uzeo bih ga na dvor i odgojio tako da mu nikada ne padne na um traiti kakvo

prijestolje. Dao bih mu lijepu dvorsku slubu, uvijek bi bio uza me da ga mogu stalno
nadzirati.

~ 464 ~
 VELIKI SUD

Gordana se pomakne. Izmeu njega i nje stoji prazan naslonja. Ona poloi ruke na
naslon i gleda ravno u oi kralju:

- Vi, ste, velianstvo, zbog tog djeaka jako uznemireni? Je li tako?

- Nije li prirodno? Da, teko sam uznemiren.

- Zaboravit u dakle, sve to sam ovdje pretrpjela od vaih podanika.

- Bez moje krivnje.

- Oni su tvrdili daje sve s vaim znanjem, ali im to neu vjerovati i molim kralja neka
sada pomno slua: vai podanici htjeli su me prisiliti i od mene iznuditi da im kaem
gdje se nalazi djeak. I vi ste uli to sam rekla: Od mene se nita ne moe iznuditi.
Sve sam prepatila i nisam progovorila. Otkad ste vi ovdje, opaam vae uznemirenje i
stvorila sam odluku iskazati sklonost prema kralju.

"Sklonost. Tu rije neprestano opetuje. Htio bi ustati i posegnuti za tom bijelom

rukom to tako dostojanstveno poiva na naslonu stolice, ona brzim svojim rijeima
upravlja njegovu panju na djeaka kojeg se toliko boji.

- Sad je rije o takmacu na prijestolje vaeg sina. Nisam htjela izrei rije pod
pritiskom svih muka, moja je utnja bila prosvjed protiv sile, ali vi, velianstvo, moete
doznati gdje je taj djeak mojom dobrovoljnom odlukom. Spremna sam sveano
iskazati djeakovo boravite, dapae, napisati pismo njegovoj majci da ga izrui.

Kralj ustaje, pribliava se stolici na kojoj poiva njezina ruka.

- Slutio sam uvijek da ste mi vi u srcu dobri i bit u vam zahvalan. Vi ne znate,
Gordana, to sve mislim za vas. Ali od ovog asa...

Brzo prekida njegovu izreku:

- Moja izjava najbolji vam je dokaz da se uzalud bojite djeaka. Dakle, to vas mora
umiriti. Mi emo se ovim mojim iskazom neko vrijeme osloboditi Draenia i
Ferenczyja.

- Bio bih sretan da je to mogue.

- Majci tog djeteta morate svakako poslati ljude iz svoje okoline, i to odline plemie.
Odaberite Draenia i Ferenczyja. Baruna Pencingera ne bismo mogli istodobno poslati
jer e ga Draeni nesumnjivo ostaviti ovdje da vas nadzire. Ali ovdje je vlasnik dvorca
knez, a vi ste kralj i njegov ujak. Ako zapovijedite ovo ili ono, zar bi se momci, sluge i
strae usudili oprijeti kralju protiv baruna? Ti neuki ljudi nisu upueni u va odnos
prema gospodi u Budimu, a odvie su priprosti da se ne bi pokorili zapovijedi
okrunjene glave. Dakle, Pencinger nee moi nita kad nema ove dvojice koji mu
zapovijedaju. Baruna ne moemo poslati s njima, ve i zbog toga to bi takav zahtjev
gospodi bio sumnjiv i sve bi propalo.

~ 465 ~
 VELIKI SUD

- Vi ste roeni da sjedite na prijestolju.

Tu primjedbu ne opaa i nastavlja:

- Dakle, im oni odu, vi ete, kralju, u prvom redu poslati kui one dvije izbievane
plemkinje. Tako e rimski poslanik biti zadovoljan: nee vie ovdje biti Draeni, a
gospoe odlaze kui. Tako e nam ipak ostati u dvorcu mladi sveenik da ga sasvim
pridobijete za svoju parnicu.

- To je dobra zamisao - oduevljava se on.

- Primate li moju ponudu, velianstvo?

- Primam, Gordana.

- A sada jo jedno pitanje: hoete li, velianstvo, nagraditi i mene to u vam predati
djeaka?

- to traite?

- Da mogu otii u svoj dom.

- Hou li smjeti dolaziti k vama?

- Svojeg u kralja vazda doekati sa svim poastima.

- elio bih vie smijeka i sklonosti nego poasti.

Jo se dalje pomakla i odgovorila, upirui u njega lijepe bademaste oi:

- Kad budem na slobodi, pod krovom svojeg doma, zar bih mogla drugo nego se
smijeiti i primiti svojeg gosta sretna i zadovoljna?

Smisao njenih rijei tumai sasvim u prilog svojim eljama. To ga oarava. Odvie ga je
danas usreila i ne sluti kako ulazi u mreu koju oko njega prede lijepa ena. Ona se
uri i nastavlja:

- Ako primate moje prijedloge, valja se uriti na posao, inae nam rimski poslanik
sutra odlazi.

- Odreujete vi, divni diplomat, i recite: gdje je taj djeak?

- Prije morate pozvati nae tamniare da sve uju. Zovnite odmah Ferenczyja,
Pencingera i Draenia, a ja u zamoliti rimskog poslanika da bude svjedok svemu to
e se ovdje govoriti i utanaiti.

- Gordana, vi ete mi donijeti sreu.

- Zadovoljna sam to vas moj prijedlog toliko raduje i nadam se, kad ostanemo sami u
dvorcu, da ete iskupiti svoju rije.

~ 466 ~
 VELIKI SUD

I on pozove paa.

- Sve u uiniti to elite, samo kad bismo jednom bili ve sami.

- Smjesta u napisati pismo koje trebaju vai izaslanici da im izrue djeaka.

Poklonivi se, ona hitro izlazi i uputi se ravno k Stjepku. ekao je u svojoj sobi s oitim
uzbuenjem. Ona apne:

- Prihvatio je.

- A dalje? Hoe li dalje biti lako?

- Ne boj se, Stjepko, ono to ima slijediti, bit e mnogo lake jer nee biti u dvorcu onog
lupea Draenia.

U blagovaonici su se okupili oko Vladislava Pencinger, Draeni, Ferenczy i ekaju da

im kralj saopi zato ih je pozvao. Oekuju da ih ukori zbog Draenia i njegova
postupka prema staroj Kueviki i Vileni. Umjesto toga, prima ih vrlo ljubazno:

- Samo se malo strpite. Naa zarobljenica navjeuje mi neku izjavu. Zaas e biti
ovdje s rimskim poslanikom.

Budimski trijumvirat tek se sada zaudi i ljubopitno eka.

- Brzo se pojavila Gordana u pratnji Stjepka Brodaria. Mirna, ozbiljna, neto mrana.
Koraa dostojanstveno, klanja se kralju i odmah pone govoriti:

- Hvala vam, velianstvo, to je izvoljevalo pozvati gospodu. elim da oni uju moju
izjavu, a asni gospodin rimski poslanik odazvao se da bude moj svjedok.

Uvod se ini gospodi vrlo svean i sva trojica se primaknu pa sluaju uzbueni.

- Velianstvo, sedam tjedana nalazim se pod ovim krovom zarobljena, toboe, zbog toga
to skrivam nekog takmaca na prijestolje vaem sinu. Nikakvo iznuivanje ni
zastraivanje nije moglo otvoriti moja usta. Da su me traili u Brezovici i zamolili u ime
vaeg velianstva upute za boravak tog djeaka, ne bih imala razloga tajiti. Ali rekoh
ve u svojoj nedavnoj obrani: sili se ne pokoravam. Dobrovoljno sam spremna
odgovoriti samo na kraljeva pitanja. Ponajprije elim kralju dokazati kako tu ga
obmanuli svi koji tvrde da ja skrivam djeaka, i to s nekim namjerama za nasljedstvo
prijestolja. Drugo: elim to prije izai na slobodu, a kralj mi je obeao da e sina
pokojnog kralja Ivania uzeti na dvor i osigurati mu itvot. Ti me razlozi nukaju da
iskaem sve to kralj eli.

Iznenaeno zinue sva trojica u Gordanu, kralj pak zakima glavom, primijetivi:

- Radujem se vaoj odluci. elim sinu pokojnog bana pruiti mogunost da ivi prema
njegovu staliu a da se ta stvar to prije rijei, bit u vam Gordana, za otkrie
zahvalan. Za svoju izjavu, dobit ete opet slobodu.

~ 467 ~
 VELIKI SUD

- Velianstvo, gospoda moe iz dvorca tek poto bismo uistinu djeaka doveli u dvorac
- primijeti Draeni.

- To se samo po sebi razumije - ravnoduno odgovori mlada ena.

- Ti e, sinko, sam otii po kraljevia zajedno s Ferenczyjem i kad se vrati, plemenita

gospoa slobodno moe izai iz dvorca.

- Primam obeanje vaeg velianstva da e me pustiti na slobodu. A sada: budui da se

djeak nalazi kod svoje majke, a meni je od koristi da ga ona svakako izrui, poslat u
joj pismenu poruku i savjetovati da sina svakako preda kralju. Ona je siromana i ne
moe djetetu pruiti budunost, a kralj e ga uzeti na dvor, odgojiti za dvorskog
slubenika i osigurati mu pristojan ivot. To je ona duna i pokojnom banu i sebi kao
majci. A da je potpuno uvjerim u istinitost mojih navoda, kralj e joj javiti da alje dva
odlina mlada viteza, gospodina Draenia i Ferenczyja. Njima neka izrui svojega sina
s potpunim pouzdanjem. Velianstvo, imate li jo kakve elje da javim? Ili gospoda?

Nitko nije trebao nita dodavati i ona zamoli kralja neka joj dopusti da odmah pred
njima dovri pismo. Svrila je brzo, a zatim pismo prui kralju. Gotovo pohlepno prui
ruku za porukom koja e mu izruiti davno traenog pretendenta na prijestolje.
Pencinger i njegovi ljudi promatraju kralja. Lice mu sjaji od zadovoljstva.

Proitavi, kralj prua pismo gospodi. itaju tiho i ustanovljuju da je Gordana napisala
sve ono to je rekla.

- Udarit u svoj peat da Ivanova majka sasvim mirno izrui sina i skine peatni
prsten. Stjepko joj pomae, kralj i ostali gledaju, utei. Tada pismo preda Draeniu:

- Gospodo, put e biti lak jer je vrijeme lijepo. Molim, dakle, putujte odmah. Ne ekam
ni jedan dan vie nego to je potrebno da prevalite put i stignete s djeakom u ovaj
dvorac.

- A kamo putujemo? - pita Draeni.

- Odmah, gospodine. Najprije elim uputiti njegovo velianstvo gdje se nalazio djeak
prije, a gdje se nalazi sada. Neka kralj bude u sve upuen. Ne kanim nita tajiti.

Sve uvjerljivije djeluje Gordana na kralja, pa se i Draeni i njegovi drugovi ne mogu

oteti uvjerljivosti to izbija iz svake njene rijei, dranja i glasa.

- Prema oporuci pokojnog bana Ivana - veli ona - ostao je njegov nezakoniti sin u kui
mojeg mua, jer ga je pokojni ban odredio za skrbnika. Tako je nekoliko godina djeak
ivio kod mene. Prole godine stigla je k nama njegova majka i zaklinjala mojeg mua i
mene da joj izruimo sina, jedinu utjehu ivota. Dugo smo oklijevali. Ipak, meni se
saalila, razumjela sam majinske osjeaje i tako smo napokon majci izruili sina.
Otila je s njim u Veneciju gdje ima kuu. Mojem muu dunost nalae da nadzire
tienika. Primili smo od njegove majke pismo da se momi dobro razvija, ali mu, na
alost, ne moe pruiti odgoj koji bi mu dolikovao. Evo, na ovom omotu, toan je opis

~ 468 ~
 VELIKI SUD

ulice i kue u Veneciji. Kad joj pokaete ovu poruku, razmiljat e i plakati, ali na
vama je, gospodine Draeniu, da joj razloite kako njezina sina eka na dvoru ast i
dobra sluba i svakako e predati djeaka. To joj nalae i majinska ljubav.

Draeni, Pencinger i Ferenczy sluaju zadovoljno, dok je kralj potpuno ushien.

Iznenada se mladi sveenik okrene k Draeniu:

- Nisam ni slutio da u vam u toj stvari moi pruiti i upute. Prije tri mjeseca bio sam
u Veneciji u palai D'Este. Nasuprot toj zgradi stoji lijepa graanska kua i rekli su mi:
tamo stanuje majka s nezakonitim sinom pokojnog hrvatskog bana Ivania Korvina
kojeg je senat proglasio venecijanskim plemiem. Zbog toga je, naravno, taj djeak tako
poznata linost.

- A mi nismo ni slutili o tome - odgovori kralj - dakle, elim da gospoda odmah putuju.

- Sutra u ranu zoru, velianstvo - najavi Draeni vrlo zadovoljno.

Kasnije kastelan Pencinger pozove Draenia i Ferenczyja neka ga slijede kako bi

odmah priredili sve potrebno za put.

im su izali, Vladislav sav sretan primijeti Gordani i Stjepku:

- Sad emo svi odahnuti. Kad mi ovi odu s vrata, otvorit u vrata izbievanim enama,
kako ste eljeli.

- Hvala kralju, a ja se nadam da Draeni nee odvie dugo putovati u Veneciju i

natrag. Bilo bi mi dugo ekati.

- Zabavit emo vas, zar ne? - pita on Stjepka, na to se on prijazno odazove:

- Poto ovaj nedostojni ovjek ode iz dvorca, primam poziv vaeg velianstva. Rado u
ostati dalje u dvorcu. Gospoda Gordana pravo mi je rekla: kralj je u tekom poloaju.

Stjepko mu je izrazio saaljenje, onda spretno i uvijeno obeao pomo Rima i tada
preao na molbu:

- Velianstvu je poznato kako se gospoa Gordana morala obraniti bodeom one prve
noi noi za vaeg dolaska od svojeg nasrtljivog kastelana Mladenia. Taj ovjek lei
dolje ranjen i zamolio me neka ishodim od baruna Pencingera da ga otpremi iz ovog
dvorca kui. Tamo e ga bolje njegovati. Kako je sad plemenita gospoa objavila gdje se
nalazi traeni djeak, nema nikakva razloga da njezin kastelan ostane ovdje.

- Sutra u odrediti sve po vaoj volji, asni gospodine, samo neka mi Draeni sutra
pred podne prevali koju milju. Jeste li i vi mojeg mnjenja, Gordana?

- Da, moramo priekati bar pol dana, inae bi Pencinger mogao poslati za Draeniem
glasnika i on bi se vratio. Plemenita gospoe bit e strpljive do sutra poslije doruka ili
do objeda, a mojeg kastelana moemo istodobno otpremiti. Je li, velianstvo?

~ 469 ~
 VELIKI SUD

-Poslije podne bit e Draeni ve daleko iz Turopolja i onda emo mi biti gospodari -
veli on blistavim pogledom i dvolinim smijekom.

Stjepko ga nastoji jo vie odueviti:

- Oito, imat u dovoljno prigode da se uvjerim kako je velianstvo plemenito. To mi

dolazi u horu da potkrijepim u Rimu sve to ste mi prikazali vi, kralju, i gospoa
Gordana.

Davno Vladislav nije osjetio toliko olakanje u dui, radosti i vedrine. Kao da su mu
skinuli verige. A Gordana ga upuuje:

- Dakle, do sutra mir i pokornost a sutra kad sunce bude visoko, primamo ezlo mi.
Ako bi se Pencinger usprotivio vaim odredbama, odmah neka priskae knez
Brandenburg, markgorf Danijel i Petar Pan i sveu one ruke to slue samo za zloin
svojih gospodara. Ali ne recite o tome do sutra nikome

Vedar i veseo, oprosti se Vladislav s Gordanom i Stjepkom koji su polagano izali iz

kraljeve dvorane i proslijedili put trijemom. Pred vratima mladog sveenika ona apne:

- Kralj je ushien jer misli da e sa mnom provoditi dane u dvorcu. A sad se urim
gospodi Kuevi. Spava u mojoj postelji. Zadrat u je do sutra, a ti potrai Petra Pana
i reci mu: trebam neku zgodnu sobu da tamo smjestim Vilenu do sutra.

- Ako se Draeni sjeti svoje vjerenice i pokua izvesti onu stranu prijetnju s
vojnicima, ja u mu se suprotstaviti. Dakle, pazite i javljajte mi.

- Bio je izvan sebe od radosti to e putovati po kraljevia, pa oito ne kani tratiti

vrijeme zbog djevojke. Ipak, bit u na oprezu, a ti se brini za Mladenia.

S druge strane dvorca pohitao je Vladislav ravno u sobu svojeg neaka Brandenburga.
Osjea nesavladivu potrebu da se pohvali pred svojim takmacem kako je Gordana
povjerila boravite Korvinova sina ba njemu. Kralj ulazi svom neaku.

On se zabavlja, ispijajui vr za vrem, a Petar Pan mu pripovijeda budalaste zgode.

Spazivi kralja, usklikne:

- Velianstvo, samo mladoenja moe bili tako veseo i sretan kao to ste vi ovog asa.

Usne mu se smijuckaju, oi mirkaju. Pogledavi ispod oka svojeg neaka, odgovara

lakrdijau:

- Moglo bi se dogoditi, Petar Pan, da e uskoro zabavljati moje svatove.

Sumnjiavo promatra knez svojeg ujaka. Ne moe nikako shvatiti to ga je toliko

izmijenilo. Sve ee kao da nastoji dokazali koliko je on jo mukarac za enidbu. Knez
opaa da ga kralj ne oslovljuje pa mu zakri put u etnji:

~ 470 ~
 VELIKI SUD

- Mene moj uzvieni ujak zanemaruje i sad sam sretan to ste se napokon pojavili u
mojoj odaji. Oito ste neto vrlo ugodno doivjeli?

- Naravno, inae se ne bih mogao toliko radovati.

- Razumijem. Govorili ste sigurno s Gordanom - ljubomorno spoitne knez. Vidim ja

sve...

- Uhodi me? Slijedi? Sasvim si izgubio glavu za njom i zaboravio na kraljevia kojeg
ona skriva.

- Zar vam nisam kazao sve potanko? Nisam li je domamio ovamo da je prisilim na
priznanje?

- Domamio si, ali ne zbog kraljevia nego zbog sebe. Da nije bilo tako, bio bi prihvatio
ponudu kad ti je jednom predloila pogodbu. Reci: zato nisi pristao? Znam tono: htio
si je zadrati za sebe. A da si prihvatio ponudu, morao bi je pustiti iz dvorca.

- Tko me optuio?

- Oporei ne moe, a to je dovoljno.

I ne treba knezu da mu kralj prokae tuitelja. Zna da ga je odala Gordana. Ne moe se

drukije izvui pa se laa lai:

- Gordana nikad nije mislila izvriti svoju ponudu, htjela me prevariti. Nikad nee odati
kraljevia.

- Meni je odala.

Donja debela kneeva usna spustila se.

- Gordana je uistinu izrekla priznanje?

- Da, moj mili neae, prevario si me, ti kojega toliko volim, da sam prisilio udovicu
bana Ivania da pode za tebe, samo da bude bogat. A u tom si bogatstvu sasvim
zaboravio na mene. Malo prije sluao sam Gordanino priznanje. Mi sada znamo gdje je
kraljevi. Predala mi je i pismo za njegovu majku, a Draeni i Ferenczy spremaju se
na put.

Tog asa spazi iza kneza ironiki nasmijano lice Petra Pana. U lakrdijaevim oima i
iroko rastvorenim usnama razabire potvrdu kneevog potpunog poraza. Da, on je
sada poraen potpuno. Uzalud je sluao Pencingera da domami Gordanu u dvorac.
Uzalud se opijao nadama u uspjeh svojih ciljeva. Uzalud se opet predao Petru Panu,
glavinjao tamo-amo, sluao ove i one, sve u nadi da e dobiti u ruke djeaka, a s njim
prisilili slabog kralja neka bi ga protiv svih zakona nametnuo Hrvatskoj za bana. Sam
Pencinger predlagao mu je tu spletku i uvjeravao ga da nee promaiti jer e kralj
pregaziti sve zakone da doe do kraljevia koji ugroava nasljedstvo njegovu sinu. I
sada je sve propalo. Nije dobio kraljevia. Nee dobiti bansku ast, a ni Gordanu.

~ 471 ~
 VELIKI SUD

Priznanje je poloila u kraljeve ruke. Time su sruene sve njegove nade. tovie,
kraljevski ujak ljuti se na njega, oito je ljubomoran zbog Gordane. To dokazuju ukori
kojima ga obasiplje.

- Na sreu, stigao sam k tebi u tvoj dvorac i sprijeio da ini ludorije koje bi Hrvati
zamjerali meni. Odsad u bolje paziti na tebe, sinko, da ne poini i druge
nepodoptine.

Kralj ga kori, samo da moe uivati u nadmoi nad njegovom mladou koju je
pobijedio. A kad se nauivao, vrlo sretan i zadovoljan povue se u svoju sobu na
odmor, osjeajui se pobjednikom nad njime. Petar Pan ostao je s knezom i tiho se
smije:

- Tako ste, vidite, moj knee, platili svoje velike mudrolije. Gordana je najprije rekla
vama: pustite me na slobodu i dobit ete kraljevia. Vi ste htjeli i kraljevia i nju. Sad
nemate nita. Vele, tupi su ljudi lukavi. To je uvreda pametnima. Puran ne moe imati
svojstva lisice.

To kneza razljuti pa se okosi:

- Kad sam Gordanu htio prevariti, uzeti kraljevia i nju, rekao si mi: to je genijalna
lupetina.

- Dvorska budala smije rei i smrtne gluposti, a kad vladar nee sluati pametan
savjet, onda ima pravo rei da mu je preglupa osnova genijalna.

A mladi knez u svojoj bespomonosti neprestano uzdie i pije pa se onda tui:

- Slutio sam da se neto dogaa. Ova dva dana, otkako se kralj nalazi ovdje, nitko se
za mene nije brinuo, ak ni on. Sva je njegova panja skrenula k toj ljepotici. Dakako,
zapalio se stari panj.

- Kad mladi nije imao pameti da slua Petra Pana. Da ste smjesta otpremili Gordanu
na opkope i pustili je na slobodu, ne bi je Pencinger pri svojem povratku vie naao u
dvorcu, a tako je ne bi mogao nai ni kralj. Sad bih ja ve s markgrofom putovao po
kraljevia, a vi biste divno s kraljem ugovarali ucjenu za djeaka. To je kazna to ne
sluate Petra Pana kojeg vam je poslalo nebo.

Sav utuen, sjedi knez kraj svojih vreva, samo kima glavom i tjei se. ispijajui vr za
vrem.

*****

Dotle se u kancelarovu uredu razvija urba i strka. Draeni izdaje Luciu naloge za
sutranji put u Veneciju, a svojem sluzi odreuje kako ima spremiti u sveanj najljepe
odijelo, osedlati konja s najbogatijom ormom i izabrati zlatom vezeni pokriva.
Ferenczy se brine za svoju opremu s manje pomnje, ali s vie buke. Pencinger savjetuje
obojici. Ve davno nisu vidjeli da je tako vedar i zadovoljan.

~ 472 ~
 VELIKI SUD

Poto su dovrili odreivanje, odaslae momke na posao, a oni su se zatvorili i sjeli na

vijeanje. Najprije su izbrojili dane koliko im treba do Venecije, koliko za boravak,
koliko za putovanje natrag.

- Nije mogue da e povratak trajati mnogo due - udi se Pencinger.

- Valjda ne mislite da u kraljevia dovesti ovamo i predati ga u krilo kralju? - odgovara

Draeni. - Vodim ga svojem ujaku u Budim, kako je ve davno ugovoreno.

- Dok kralj nije znao za to dijete, mogao je gospodin Verboczy ucjenjivati kralja. Sad
Vladislav sve zna, dakle, nemogue je.

- Kad ja, Draeni, uzmem neto u ruke, onda je sve mogue. Lijepo u kraljevia
smjestiti kod svojeg ujaka u Budimu, a kraljevsku ludu prevariti da su nam ga putem
oteli Hrvati, l tada e moj ujak javiti kralju: moj neak Draeni otet e djeaka, ali mu
velianstvo mora darovati onaj rudnik od kojeg se uzdravaju kraljevske ete na dvoru.
Prodat emo mi toga kraljevia skupo, unato tome to me sam kralj alje da ga
dovedem k njemu.

- Ako ga majka ne bude htjela dati? - zapita Ferenczy svojeg druga. Ovaj se raskorai i
zakima glavom:

- A to ti misli o meni, Franjo? Moe li netko Draeniu kazati: ne dam, neu. Jo

uvijek sam jai od svake ene. Svezat u joj gubicu i ruke i privezati je kao pseto na
lanac, uzeti djeaka i stvar je rijeena.

- To bi bila otmica. A Venecijanci e se zbog toga buniti.

- Ba zato to je otmica, vie u se radovati nego da mi ga ena dade dobrovoljno. A to

bi se tamo bunili za to se ne brini. Zinut e Venecija kad ja projaem njihovim ulicama,
a ni ene nee zamiriti kad me vide.

Jedva je Ferenczy sakrio podrugljivi smijeak na Draenievo hvalisanje, dok barun

Pencinger podsjea svoje saveznike:

- Zaboravili ste da zbog vaeg puta moramo odgoditi pohod na Turopolje.

- Nee nam Turopoljci pobje - veli Draeni. - A kad se vratimo, bit u estito
raspoloen da bijem tu ivinu. Ali znajte, barune, ako upanova ki i ona stara iziu
ispod ovog krova, ne doekujte me vie ovdje. Vae u tijelo pretvoriti u krpetine.

- Ako kralj naloi da ih pustim na slobodu?

- Recite kralju moju poruku: prijeu li upanova ki i mati Jelenka Kuevia preko
ovih opkopa, kraljevia u sam predati Hrvatima. Tako mi asti. To recite kralju, a to
obeam, to izvrim.

- Ne biste li mu to sami rekli ako imate hrabrosti?

~ 473 ~
 VELIKI SUD

- Zato ne? Koga se ja bojim? On se ima bojati mene, a ne ja njega. A vama, gospodine
barune, ostavljam zadau, da ga podsjetite ako bi mu se slaba pamet iznevjerila pa bi
zaboravio to sam mu poruio. Gordana nee uspjeti da me rijei uitka da priredim
sebi gozbu osvete. upanova ki ostat e ovdje a s njom i Kuevika. Sve dok ne
uhvatim Jelenka. Ne smijete zaboraviti rei kralju da je taj Kuevi izdajnik i Budima i
kralja,a njegova mati se s njim slae. To morate, gospodine barune, trubiti u kraljeve
gluhe ui. Da nema njega, danas bih ja slovio kao muenik gospodina kneza
Brandenburga koji me je uhvatio i prijetio mi smru ako upan ne pristane uz Budim.
Sjeate se?

- Samo to upan nije pristao, a ak ni Vilena - primijeti Ferenczy u elji da hvalisavog

nadutog druga malo ponizi.

- Ipak, danas bih ve bio njezin mu. Htio sam sve prikazati kao da sam pobjegao iz
tamnice, ispod vjeala, i ona bi mi se bacila u naruaj, meni mueniku, junaku. Da,
bacila bi se na moje grudi sa strau. Razumije?

Pri pomisli da bi ve bio vjenan s Vilenom, glas mu biva osoran i vie:

- Bio bih danas gospodar svih tajnih hrvatskih buntovnika. Sami bi me proglasili
banom. Budim bi sve imao na vrstim uzdama, a to je sprijeio Jelenko Kuevi. Ima
ga, dakle, stii prokleta kazna. Odmah drugi dan kako me razotkrio, pisao sam ujaku
u Budim to se dogodilo i zatraio neka Baka proglasi toga mladog gospodina
urotnikom i stavi ga izvan zakona. Svatko ga moe uhvatiti, ubiti i predati Lukavcu.
Onda ete vidjeti to u s njim kad mi doe pod ruku.

- A sivog oklopnika zaboravlja? On je zapravo glavni krivac, a ne znamo tko je.

- Ne zaboravljam ja nikoga tko im je pomogao skinuti crveni oklop i prokazao me

Hrvatima. Kad govorim o Kueviu, mislim i na njegova zatitnika. Gdje je jedan, tu je i
drugi. Dakle, kad uhvatim Jelenka, kao da sam uhvatio onog drugog. Bit e uda kad
ja sivom oklopniku skinem vizir. Samo na veliki neprijatelj moe se skrivati kao to se
sakrivao on. Otkrio se samo sucima i upanu. Da sam mu ja bio nasuprot tamo kod
drvene kapelice, kao vi, gospodine barune, ve bih ga najurio na eljezo, a ne bih
bjeao pred njim.

Barun se osjea povrijeen pa se razljuti na mladog hvalisavca:

- Samo ne tako hrabro, gospodine Draeniu. Meni nasuprot stajali su u tamnoj noi
sivi momci s pukama. Hitac bi me bio sravnio sa zemljom prije nego to bih poloio
ruku na sivog oklopnika. Bjeao sam kao mukarac a vi ste morali u enskoj haljini.

- Ja sam dosjetljiv. Nema stupice koju ne bih znao proigrati. Gle, Lucia - pogleda k
vratima gdje je stao Draeniev kastelan pa mu odmah nalae: - uj me: dok sam ja na
putovanju, ti e ostati ovdje i vriti mjesto mene vaan posao. Jesi li uo? Najprije
razglasi itavim Turopoljem: gospodin Draeni otputovao je u Rim. Tamo su ga poslali
gospodin Verboczy i Baka da nosi pismo u parnici batinika kraljice Beatrice, vojvode

~ 474 ~
 VELIKI SUD

Hippolita D'Este i njegove sestrine princeze Olive. Gospodin Draeni ostat e u Rimu
dva mjeseca. Tako mora razglasiti svagdje.

Maarski plemi Ferenczy zagleda se u svojeg druga zaueno, a barun Pencinger

zakima glavom:

- Ne znam je li pametno razglasiti da putujemo na jug. im to doznaju Hrvati,

posumnjat e.

- Ako proglasim da sam otiao u Rim, ne mogu sumnjati da putujem u Veneciju.

- A zato, gospodine Draeniu, uope objavljujete putovanje?

- Opet sam dosjetljiviji od vas. Prije svega, vidjet e me ljudi na odlasku Turopoljem i
elim da me vide, ali neka i saznaju da idem na dug put. Na tu vijest, moja gospodo,
pomolit e se iz svoga zaklonita Jelenko, a s njim i sivi oklopnik. Bit e uvjereni:
poslan sam u Rim, dakle, meni ni traga, ni glasa itav tjedan. Jelenko e doi u svoj
dvorac ili barem mirno koraati Turopoljem. Ali tu ostaje Luci. Na njemu je da se
sakrije iza kakvog vizira, neka ljudi ne znaju da sam ga ostavio na strai. Tako e moi
uhoditi Jelenka i postaviti mu zasjedu, a jednog dana, prije nego to mislite, amit e
Kuevi u tamnici. Eto, taj put vodi Jelenka ravno k meni u ruke. to velite sad?

- Nismo ti dorasli - odgovori Ferenczy.

- Idi, sad Luciu, i spremaj moju pratnju za sutra, a uveer doi da ti potanko
razjasnim kako e hvatati Kuevia.

Draeni ostane sam sa svojim saveznicima pa im tumai kako je odluio zaskoiti

turopoljske plemie. Konano je Ferenczyju dosadilo sluati njegovo hvalisanje i odlui
skrenuti razgovor. I u pravi as, kad je Draeni spomenuo Gordanino ime, on ubaci:

- to misli, Draeniu, kakva je okolnost mogla sklonuti Gordanu da Vladislavu preda

kraljevia, a nama ga nije htjela izruiti ni kad smo muili njezina sina.

Draeni se nasmijei Ferenczyju i, gurnuvi ruke u pojas, proee se po sobi:

- Bila bi i nama priznala da Petar Pan nije dojurio u kulu kao kneev glasnik, a na
barun popustio i prestao bievati malog Damira. Sada je dobrovoljno priznala zbog
loih vijesti s bojita. uo si: kralj joj je otkrio da su Hrvate opkolili Turci i ne mogu se
maknuti sa neke visoravni. To je nju potreslo i odluila je da se oslobodi zatoenja. Ne
zna da je ona ve prije nekoliko godina, kad je bilo krvavih bojeva s neprijateljem,
odjahala oko plemikih dvorova i nagovarala da pou u borbu? A sada se prestraila za
mua i odluila da gospodi poalje pomo na ratite, makar uz cijenu predaje
kraljevia.

- Moda Hrvati nemaju s tim djetetom one namjere za koju si nam ti rekao u Budimu,
jer onda ipak ne bi prokazala djeaka.

~ 475 ~
 VELIKI SUD

- Kako smije u to sumnjati? Dok su me jo Hrvati smatrali njihovim vjernim

sumiljenikom, spavali smo u jednom plemikom dvorcu. Sakrio sam se u kamin i
sluao kako dva prijatelja Gordanina mua meusobno raspravljaju to kane uiniti s
nezakonitim sinom pokojnog bana. Dakle, nemoj me sada uzrujavati takvim
sumnjama. Imamo vanih poslova. Gordana hoe iz dvorca poto-poto, a kralju je
mogla mirne due razotkriti svoju tajnu i zato to se prirodno u nj pouzdaje da e je
sigurno pustiti na slobodu im dovedemo kraljevia.

- Prema tome, kralj e ostati ovdje tako dugo dok se vi ne vratite?

- Da, gospodine Pencingeru, i neka samo ostane i zabavlja ljepoticu Gordanu. Kad mi
dovedemo djeaka u Budim, poslat emo vam glasnika, pa neka je Vladislav onda u
trijumfu otprati iz Lukavca. Valjda e je i pratiti kao njen vitez, toliko je zaljubljen u
nju. A sada mi se uri da nadzirem kako moji ljudi opremaju novu moju odoru. Uzet u
najljepu, neka se lijepe Venecijanke nauivaju.

Ostavio je Pencingera i Ferenczyja. Gledali su neko vrijeme za njim, a onda maarski

plemi tiho primijeti:

- Njegova dosjetljivost svaki dan raste, zamalo ni avo nee s njim izdrati.

- Samo se pred nama dvojicom prikazuje u pravom svjetlu. A zamislite kakav je pred
drugima? Koliko se prikazuje miran, uljudan, dobar, ponaa se kao da svakog
uvaava, a sve je na njemu la. I kad misli da govori istinu, i tada podmuklo lae.

- Ali takav nam ba treba. Imat u s njim sigurno dosta brige u Veneciji. Neprestano e
se pokazivati enama.

- Glavno je da dobijemo u ruke toga kraljevia, a kad se vratite, sve emo sile okupiti
da zauzmemo Turopolje, poveamo kneevski posjed. A sad da vidim kako se
spremamo na put.

~ 476 ~
 VELIKI SUD

MRNJA OJAENE MAJKE

San Tomislave Kuevi nije bio dugotrajan. Neprestano je snivala o prizoru u dvoritu.
Trzala se i opet snivala dalje. Od svega je najee vidjela djevojku kako je zatiuje. I
kad se probudila, stalno gleda u magli neku enu koja prima udarce umjesto nje.

Leei, pone iznova razmiljati o njoj. Ve je stvorila zakljuak da se djevojka sjetila

svoje pokojne majke i oito je to ponukalo na obranu. Ali kao da je to vie ne
zadovoljava, pokuava nai neto drugo. Djevojin in prikazuje se u sve veoj cijeni.
Razglaba i rainja u sebi.

"Vidjela ga je kako me tue sav izvan sebe, moralo joj je biti i to jasno da bi mogla
sama stradati ivotom. Uza sve to neznanka je stala pred mene kao da joj tijelo nije
njena put, nego gvozdeni tit."

"Moe li to biti obino saaljenje, smilovanje? Ili neka velika plemenitost? Zar ima na
svijetu ljudi koji izlau svoje tijelo i svoj ivot za nepoznatu staricu. Ili me poznaje?"

"Otkud bi je poznavala? U mene nije mogla nikad sluiti, sve su moje sluavke u mojoj
kui od djetinjstva. Sve ih znam. to ju je, dakle, ponukalo da to uini?"

Ne moe odgovoriti na to pitanje. Poto se okrijepila snom, sve joj je bistrije, i in

obrane raste pred njenim oima do velikog djela kojemu ne zna nai motiv.

Onda misao zapne na novo otkrie:

"Otkud toj djevojci sluavki tolika hrabrost da se usuuje zaprijeiti Draeniu ono to
je htio izvesti? Sva sluinad sigurno pozna njegov visok poloaj, svaki sluga zna to je
tko u dvoru i koga se imaju naroito bojati, a ipak je skoila da mu zaprijei namjeru?
Nevjerojatna hrabrost, gotovo suludi in."

"Kako mi to prije nije palo na um? Toj djevojci dojadio je ivot. Zacijelo je nesretna. Tko
zna kakva ju je snala bijeda i nevolja i uasu kad je opazila da bi mene zvijer mogla
zatui, bacila se da zatue nju. Da, njoj se desila neka nesrea i nema izlaza ivotu.
Oito su je mukarci u dvorcu prisilili da im bude ljubovca. to drugo oni rade tu s
ovim sluavkama? Nju je nevolja natjerala, samo nevolja da sprijei Draenia. Znala
je: kad on opazi sluavku kako brani njegovu rtvu, on e je dvostrukim bijesom tui
dok je ne ubije. On bi to bio uinio da nisu stigli mladi sveenik, kralj i Gordana."

"Da, ovo moe biti jedini povod da brani mene. Sirota! Moram sve doznati."

Iz druge sobe dopre do nje neki glas pa onda aptanje.

"Napokon Gordana" - misli starica i stade oblaiti haljinu.

U susjednoj sobi naslonjena preko stola, Vilena stenje dok joj lijenik uz Gordaninu
pomo previja duboke krvave rane od Draenieva bia. Zatim djevojku poloe na

~ 477 ~
 VELIKI SUD

poivaljku da se odmori. Tiho se otvaraju vrata, a Kuevika polako ulazi u sobu i

odmah spazi spasiteljicu, djevojku u sluinskoj haljini koja brzo pokrije lice rukama
im opazi gospodu.

- Skinite ruke s lica, gospoice - ree lijenik djevojci. - Zato se stidite?

"Gospoice" - zapanji se Tomislava Kuevi, ide blie, polagano, sustajui i sama ne

zna zato. Hvata je uzbuenje. Lijenik nita ne zna, a eli vidjeti to je to s Vilenom
koju po kraljevu nalogu mora njegovati, i vrsto uzme Vilenine ruke.

- Pred lijenikom se ne smijete stidjeti, plemenita gospoice. Malo prije sam vam
povezao rane Pogledajte mi u oi. to vam je?

I gotovo silom skine s lica ruke i podigne glavu.

Blijedo Vilenino lice nalik je na masku. Gordana pogleda Kueviku. Nikad jo nije
vidjela da bi netko toliko nalikovao kamenom kipu kao stara gospoa. inilo se da je
stariino srce prestalo kucati.

Zjenice u tamnom oku ukoile se, a obrazi su bijeli kao njena kapa. Sad e se sruiti.
Gordana pristupi blie, spremna da pridri gospodu. Vilena obori oi. Objema se
rukama uprla o stol. Ovog asa prestale su je boljeti rane, svaki je udarac zacijelio.
Htjela bi propasti u zemlju i nestati.

Zaguit e se od neega.

Neupueni lijenik nita ne opaa, samo se brine oko svoje bolesnice, ispituje je o
ranama, ali ona ne odgovara.

- to vam je, gospoice? - pita on.

Gordana ga jednim pogledom uputi da ostavi sobu.

Preneraeno, nijemo stoji Kuevika, zurei u djevoku:

"Vilena, upanova ki, Draenieva vjerenica, ovdje pred njom ranjena od bia koji je
imao udariti nju? Vilena, upanova ki, ona koja je istjerala Jelenka iz svoje kue,
upropastila, zlobno unitila njenog sina? Ona kojoj se on osvetio? Koju je osramotio i
bacio joj pred noge Draenia, zasutog sramotom? Ona je istrala pred nju da je
brani?"

''Zato?"

Starica ne moe progovoriti. Srce puno mrnje, samo se zaprepastilo. U stariinoj dui
obavljen je Vilenin lik mrnjom. Nikoga na svijetu ne mrzi kao ovu lijepu djevojku s
kojom je njezin sin sproveo svoje djetinjstvo i prvu momaku mladost. Njene modre oi,
as ljupke, as opet vragolaste razvedravale su njezin ivot. Uz Jasenku i Jelenka
Vilenu je smatrala svoiim treim djetetom. Uvukla joj se u duu kao i svima koji su s

~ 478 ~
 VELIKI SUD

njom ivjeli. Uvukla se sa svojom milotom, draesnim avoltinama i nekom posebnom

dragou.

A kad je dolo do raskida izmeu nje i Jelenka i kad je on zapao u svoje ludovanje i
dao se na neke tajanstvene putove koji su Kueviki zadavali brige, u majinu srcu
zapalio se plamen neutaive mrnje prema djevojci to je razorila njegov ivot.

Tvrdo je majino srce prema Vileni i sada. Samo je njezina mrnja zastraena. to e
uiniti? To oekuje Gordana.

Dva-tri asa prolete u munoj tiini. uju se koraci hladni, beutni. Kuevika obara
glavu i skruene due odlazi prema drugoj sobi. Kad je nestala iza vrata, Gordana
pogleda Vilenu i saali se nad njom:

- Nisam mogla sprijeiti ovaj sustret. Ona je leala u postelji i sama se digla i obukla.
Mislila sam da u je nai u postelji.

- Boli me taj susret vie nego rane. Vie nego sve to se dogodilo sa mnom. Idem dolje
meu slukinje, tamo mi je mjesto.

- Neu to dopustiti. Petar Pan e vam nai sobu. Neka vas djevojka otprati, ve sam ga
obavijestila. Sutra, najkasnije prekosutra, bit ete kod oca.

- Gospoo, je li to mogue?

- Otpremila sam Draenia. Odlazi daleko zajedno s Ferenczyjem, a sve drugo je moja
briga. Kralj e pustiti na slobodu vas i staricu. Dakle, posluajte me. Otiite s
djevojkom, smjestit e vas. Lezite postrance, bti e vam lake negoli ovako na
poivaljki.

Ohrabrena nadom da e biti izbavljena iz ovog dvorca, obea Gordani poslunost.

- Doi u uskoro k vama - navijesti joj lijepa ena i pohita za Kuevikom u

spavaonicu.

Starica sjedi u naslonjau i zapanjeno gleda u Gordanu koja je upravo stupila u sobu
pa joj se ispriava:

- Plemenita gospoo, nisam vam nita rekla o Vileni, znajui koliko je mrzite.

- Da, mrzim je i gotovo me obuzima radost nad njenom nesreom.

- Vidite, gospoo, rekoh vam - nastavi Gordana - ne polaite zavjet za ono to ne

moete izvriti.

Pogoena tim upozorenjem, protrne nad svojim obeanjem, pada na leaj i pokrije lice
rukama. Dugo se nije micala, sve je u njoj puno prosvjeda. Ljubav prema sinu uini je
okorjelom prema djevojci.

~ 479 ~
 VELIKI SUD

- Vi nita ne pitate kako je Vilena dospjela ovamo meu sluavke kneevskog dvora? -
opet e Gordana, dok ona stalno uti.

To joj zaista nije palo na um. Vidjela je samo injenicu daje njezina braniteljica,
djevojka koja je unitila njezina sina.

Premda ni sad ne pita, Gordana joj razlae kako se sve dogodilo s Vilenom, kako ju je
Draeni htio prisiliti na vjenanje, a ona mu je odgovorila da e radije biti sluavka
negoli banica, njegova ena.

Kuevika se digne s leaja i sjedne:

- A to veli sad na najljepeg i najvelianstvenijeg junaka, onoga kojeg je pretpostavila

mojem sinu?

- Svi su se, plemenita gospoo, prevarili u Draeniu. Naravno, morala se prevariti i

ona.

Mrana pogleda odgovara Tomislava Kuevi Gordani:

- Tako? Zar je trebalo da prezre onoga u kojem se nije mogla prevariti jer je znala da je
ist kao sunce, poten i vrijedan? Ba zbog Draenia okrenula je lea Jelenku.

Prodirljivim pogledom razotkrila je Gordana veliinu mrnje u dui majke pa joj ipak
veli:

- to god je bilo, plemenita gospoo, ne smijete zaboraviti da vas je ona obranila od

velike nesree. Va sin ne bi vie imao majku ili biste bili sakati.

Ta je okolnost opet sjeti Vilenina ina i uuti, dok Gordana pokuava ublaiti njezinu
mrnju:

- Ovom je obranom Vilena htjela popraviti to je uinila, moda se ak pokajala.

- Ne, gospoo, prevarena je u svojoj ljubavi prema Draeniu. Oajna je to ljubi

ovakvu neman i odluila je umrijeti od njegove ruke. Samo je zato dola da me brani.
Uinila bi to isto da je na mojem mjestu bila druga. Htjela ga je razdraiti daje ubije jer
nema izlaza iz tog ivota. Oteo ju je, uzeo k sebi, a onda uinio sluavkom.

- Varate se, nije je ni dotaknuo, nego ju je htio pokloniti vojnicima, a ja sam je obranila
jer je na sreu stigao kralj.

- Svejedno mi je to se s njom dogodilo. Svejedno. Zbog nje sam i ja ovdje, ona je kriva
svemu zlu to se survalo na nas, ona je kriva i sad je kanjena.

Gordana shvaa to osjea starica i zna da nee postii nita ako bi nastojala Vilenu
opravdati. Mrnja majke koja ljubi sina razumljiva je Gordani i pred njom uzmie.
Tomislava Kuevi nije ena koju bi se moglo od neega odvratiti ili na neto
nagovorom sklonuti. Umnoj eni je to bjelodano pa odlui da vie s njome ne govori.

~ 480 ~
 VELIKI SUD

Sutra ili najkasnije prekosutra starica e izai, a i Vilena. I majka e u miru moi
razmiljati o svemu.

Gordana predloi:

- Plemenita gospoo, bilo bi dobro da legnete, snalazi vas groznica od zadobivenih

rana.

- Ne znam od ega me trese, ali osjeam kao da su me poloili u led, odvie sam
doivjela danas, ne mogu to podnijeti.

- Niste smjeli ustati - veli blago Gordana i zamoli je da prilegne na leaj, odjevena. Kad
je starica poslua, Gordana je ostavi pa ode da potrai Vilenu.

~ 481 ~
 VELIKI SUD

OBRANA HRVATA
Posred gutare Paklenog luga, pod niskim drvenim stropom, stoje Hrvati. Mladi plemii
uprli MI oi u Davora Antolkovia. Pristala pojava, lice proeto dubokom ozbiljnou
prua sliku proroka, okruena mladim sinovima. On im tiho govori:

- Neka nitko od vas ne izree glasnu rije to sam vam sada poloio na srce. Nai
Aragonci, Hippolit i princeza Oliva, nisu nam saveznici od srca, ve od nevolje. Neko je
njihova tetka kraljica Beatrica udjela za naom zcmliom, a danas njezin krvni rod
mora traiti u nas pomo protiv prevare koju su im nanijeli vlastodrci. Pravednost se
pourila da ih kazni, da nama preko naih nevolja spusti brv. Idemo prijeko hrabro, ali
tiho i oprezno. Savezniku iz nevolje valja povjeriti samo onu to mora znati,ali i to u
posljednji as. Rekao sam vojvodi: pomoi emo im da princeza i on dopru do kralja.
Sve ostalo saznat e u posljednji as. Zato ne govorite, djeco, nikada meusobno
latinski da njih dvoje ne bi to nauli.

- Kad ete nas povesti, plemeniti gospodine? - pita imuni.

- im nam preasni kanonik donese vijesti iz Lukavca. Danas o podne imao je otii u
dvorac rimskom poslaniku da uhvatimo vezu s Gordanom Tek kad ona sazna to mi
snujemo za njeno osloboenje, moemo naprijed. Sigurno i ona ne miruje pa bismo
tako mogli meusobno pokvariti osnove. Dakle, moramo saznati to snuje Gordana, a
ona opet to snujemo mi da ne udarimo jedni drugima u lea, Stjepko bi nam ve
davno neto javio, ali jedno pismo ne bi stiglo, a jo bi i otkrio da je Hrvat. Ne usuuje
se ostaviti dvorac zbog Gordane. Zato je preasni danas odluio otii u Lukavac. ut
emo to je bilo kad nam doe glasnik. A upan Berislavi ide s kanonikom, ne bi li to
doznao o Vileni.

- Hoemo li moi i nju osloboditi? - pita Smiljan Pogledi.

- Nisam zaboravio ni upanovu ker. Nadam se da emo brzo izvesti nau osnovu.
Danas e ti, Mladene, otii s jednim vojvodinim momkom da potraite njegovu veliku
pratnju. Svi oni moraju biti u pripremi. A onda ete dovesti princezi njezinu pratilicu.
Ova nam je vrlo potrebna.

Iz druge sobe ulazi djeak bademastih oiju. Raskutrane crne kose padaju mu na
znojno elo. Davor ga pozove blie:

- Opet si maevao? Odvie je to za tebe, Damire.

- Netko se mora brinuti za moju majicu. Koliko je ve prolo dana, a nje nema.

- Spoitava nam, djeae - veli Davor - ali sluaj: dan osloboenja tvoje majke je blizu.
Mora biti strpljiv, utjeti i ekati.

~ 482 ~
 VELIKI SUD

- Ja utim, uvijek samo utim, osobito kad dolaze oni Aragonci. Jasenka veli: pred
njima se ne smije nita govoriti. Osobito ne pred onom princezom. Ona hoe omamiti
mladu gospodu da joj kau sve kako tko misli i to rade gospoda, a kad bude kraljica,
onda e ih sve pobacati u tamnicu.

- To ti je rekla Jasenka?

- Da, ona to zna jer sam joj pripovijedao sve to sam uo kad su govorili. Taj crni
vojvoda pouavao je princezu kako mora sve mlade plemie zaarati, a ona se smijala i
kazala bratiu: "Da, svi ovi plemii ginu za mnom, osobito jedan." Jasenka zna i koji.
Ali on ipak nee nita odati princezi. To Jasenka zna.

- Jasenka, Jasenka, sve to zna Jasenka. Vidim: ona je uza tebe moj prvi diplomat u
ovom dvorcu. Ali ne boj se: tvoju emo majku osloboditi. ekamo glasnike i smjesta
pada odluka kad se ide na djelo. A sad potrai Jasenku i kai joj da nestrpljivo ekamo
objed.

Djeak ode, a Davor opet oslovi svoju vojsku:

- Prvog dana, kad je u ovaj dvorac stigla opasna ljepotica, rekao sam vam: uvajte oi i
srce. Upamtite: trebam bojovnike, a ne zarobljene poklonike ljepotici. Budite prema
njoj uljudni i puni potovanja i nita vie. Ono to sam slutio, mali je Damir potvrdio.
Taj saveznik moe biti opasan ako ne budete hladni prema ljepotici.

- Opet jedan bratski saveznik kojeg se moramo uvati - ree Jelenko i uplete se u
razgovor.

Jasenka u kuhinji sprema objed. Pomau joj Davorovi momci. S njima je arko. On joj
je desna ruka. U svemu nastoji ugoditi svojoj gospodarici.

- Ni tebi se ne sviaju ovi stranci. Ni meni.

U to dolazi momak i saopi Jelenku da je stigao seljaki plemi Galekovi i nosi vanu
vijest od upana Berislavia. Kad je spomenuo upana, Jelenko poalje momka k
Davoru da tamo najavi glasnika. Znojan i zadahtan ulazi u sobu mladi Galekovi. Na
prvi pogled odaje roenog brzoteu.

- Jesu li doprli u Lukavac? - pita ga Davor.

- Na kulu je izala ona zvijer Draeni i viknuo je: "Ja sam ovdje knez." Nije nam htio
spustiti most.

- A preasni nije traio neka mu dopuste govoriti s rimskim poslanikom?

- Traio je, ali nitko od kneevih ljudi nije se pokazao. Draeni se razmetao u kneevo
ime, vrijeao nas krvavo i obasuo kamenjem. Preasni kanonik slao me da vas
obavijestim, a on e sam stii na dogovor, ali imam neto za Jelenka Kuevia. Ne bih
ga htio zaviti u crno. Doputate li da saopim vama?

~ 483 ~
 VELIKI SUD

Kad ga Davor ponuka neka govori, glasnik pripovijeda kako se Draeni cerio na kuli i
objavio da je dovukao u dvorac gospodaricu Kuevieva dvora gospou Tomislavu
Kuevi.

*****

Gordana pohita k Vileni da vidi kako ju je smjestio Petar Pan. Stupila je u sobu, a da
nije ni pokucala. Zaudila se, naavi djevojku kako jeca.

Gordana je svjedok provale neke strahovite alosti to je prola Vileninom duom.

Gordana dugo promatra muku to je uhvatila djevojku koju je nesreu uinila gotovo
ravnodunom prema svakoj boli. Vie ne prepoznaje Vilenu. Ova dva dana to se s
njom srela u ovom dvorcu i nita nije ostalo od one prokene djevojke s kojom je
provela osam dana na granici, u hrvatskom taboru.

Dugo je trajao napad alosti. Polako je poputala bura. Slegla se i umirila kao povrina
mora nakon oluje. Vilena zamijeti Gordanu, brzo okrene lice od stida to je vidi
zaplakanu.

- Dobro je to, Vilena. Moramo se isplakati, ovjek bi svisnuo u nijemoj boli.

Djevojka ponovo proplae.

- Recite mi, Vilena, istinski, zato ste branili gospodu Kuevi?

Na to iznenadno pitanje ona se zagleda i kao da sama trai u svojoj dui povod svojem
inu. Onda slegne ramenima i tiho odgovori:

- Nisam mogla gledati da je bije, nisam to mogla izdrati.

- Niste mogli izdrati? Vi ste bili s njima u neprijateljstvu zbog Jelenka, starica vas je
mrzila, a vi je ipak branite?

- Uvijek sam je voljela.

- I kad ste se vjerili s Draeniem?

- Znala sam da se ljuti na mene, bilo mi je vrlo ao kad sam opazila da me ona ne
gleda.

Pouzdajte se u mene, Vilena, povjerite se, moda e vam biti lake. Ipak je udna tako
golema rtva.

- udna? Plemenita gospoo, nije to udno. Da me Kuevika rodila, zar ne bih

obranila majku?

- Drugi su to osjeaji, za majku bi se to uinilo, ali ova vam je ena strana.

~ 484 ~
 VELIKI SUD

- Varate se. Majke se i ne sjeam. Tetka je dola k mojem ocu dok sam bila djevojica.
Njegovala me, istina, ali u Kuevikinu dvorcu provela sam vei dio dana. Vuklo me
tamo k toj starici.

- to vas je vuklo?

- Vukle su me njezine divne prie. Bilo je tako lijepo sluati s Jasenkom i Jelenkom
dok je ona pripovijedala.

- Dakle prie su vas vukle? Jeste li u to uvjereni?

- Kako ne. One nedjelje pred crkvom, kad je starica pripovijedala priu o izdajici,
sluala sam i ja. Onda sam se sjetila svojeg djetinjstva. Lebdjela mi je pred oima slika:
u Kuevievu dvorcu nas troje sluamo, ja drem i trnem. Svaka osoba u prii stupa
preda mnom kao iva, sve se odigrava kao da sam tamo. Nita mi nije bilo drae u
mojem djetinjstvu od njenih pria i onih divnih asova dok smo je sluali Jelenko,
Jasenka i ja. I one nedjelje, pred crkvom, pala mi je svaka njena rije kao teak duu,
titao me, titao. Dola sam kui i poela sam jecati, ba kao sada ovdje. Nisu me
mogli umiriti ni otac ni tetka.

- Zato ste plakali?

- Mislila sam: Jelenko zbog mene ini one strahote. I obuzela me prvi put u ivotu
strahovita alost. Sjetila sam se djetinjstva. Od one nedjelje poela je moja teka
patnja. I nou i danju progonila me krivnja kao da sam ubila Jelenka.

- A moda ste plakali to ste ga otjerali?

Dugo uti, gleda preda se i, oklijevajui, odgovara:

- Samo sam mislila kako je lijepo bilo u djetinjstvu, a kako je sada.

- Nikad niste poalili zbog uvrede koju ste mu nanjeli?

- Jesam. Poalila sam. Bilo je to tada kad me pitao bih li mu htjela biti ena da stekne
slavu i okruni se lovorom na bojitu, a ja sam mu odgovorila da bi htio zakrpati svoje
siromatvo i uvui se u odlinu obitelj.

- Kako ste smislili te rijei, Vilena?

Malo se smete i zastidi, ipak odgovori:

- Ni ocu nisam rekla sve kao vama. Nisam nikad ni u snu pomislila da bi mene, toliko
oboavanu ljepoticu, netko uzimao zbog miraza i imena. To mi je govorio o Jelenku on,
Draeni me uputio neka tako kaem Jelenku i odmah e ostaviti kuu.

- Nikad niste pomislili kako e ga to uvrijediti?

- Odvie lakoumna i povrna, nisam mislila nita. Bilo mi je samo do toga da taj
slavljeni Draeni uprosi ba mene. Svi oko mene govorili su kako je on prvi od svih,

~ 485 ~
 VELIKI SUD

najhrabriji od svih i jedino meni ravan, a ja sam najljepa i najodlinija djevojka. Tako
sam se pomamila da ba ja moram dobiti toga junaka koji prednjai svima i nad svima
i bez ikakva razmiljanja dobacila sam mu onu uvredu.

- Kako je on primio tii uvredu?

- Nikad neu zaboraviti kako je izgledao Jelenko. Plemenita gospoo, bio je ivi mrtvac.
Dok je odlazio, bilo mi je kao da se udaljuje od mene preko gora i dolina i nikad se vie
nee vratiti. Onda mi iskrsne pred oima slika djetinjstva i osjetim da sam vjernog
druga iz djetinjstva uinila svojim najveim neprijateljem. Gotovo sam plakala od
alosti. Da se vratio, bila bih ga molila za oprotenje. Ali nikad vie nije doao. Toga
sam dana bila sve vrijeme potitena, ubijena. One sam se noi mnogo puta probudila i
opet usnula, a svaki put sam iznova sanjala kako on odlazi, a lice mu je sivo, zeleno,
preobraeno, a ja neprestano alim za njim. Predjutro mi se snilo kako ga ekam u
vrtu da mu kaem: "Nisam ja izmislila one rijei, uputio me tako Draeni." I sjedim
na istoj klupi i ekam, ali on ne dolazi i to me zaboljele.

- Nikad niste o tome mislili na javi?

- Mislila sam uvijek kad nije bilo Draenia, im se pojavio u krugu svojih drugova,
lijep, sjajan, slavljen, bila sam sva ushiena i uvjeravala se da je velika srea to sam
Jelenka otjerala i nisam htjela misliti na njega.

- Ali esto vam se utisnuo u misli protiv vae volje i onda ste se ljutili jer vas progoni
njegova slika i onaj prizor kad ste ga otjerali!

- Kako to pogaate, plemenita gospoo?

- Pogaam jer je to prirodno. U snu vam se esto javljao njegov lik?

- A najstranije je bilo to sam ba one dane, dok sam se uz Draenia osjeala

najsretnija, uvijek snivala o Jelenku. I opet bi me u snu zahvaala alost to sam ga
otjerala. A kad bih se ujutro probudila, bjesnila sam na te sne koji su me sve vie
progonili i muili. On je prodirao u moje sne kao neki tat i zastraivao me. Zbog toga
sam ga stala i mrziti. Kad god sam ga vidjela u snu, svuda sam ga grdila kako bih ga
ocrnila pred sobom i pred drugima.

- Namjerno sam vas ispitivala, a vi ste mi odgovarali istinski, onako kako znate i
moete razloiti svoje osjeaje. Sad mi je vaa dua otvorena kao knjiga.

Otkad je Draeni bio u ovom dvorcu, dan i no misli samo o tome: zalo je sve to bilo,
kako, zbog ega je sve to poinila, kakvi su je osjeaji vodili a ne moe nai
razjanjenja. A Gordana, koja je bila tako daleko od nje, odjednom nalazi u njenoj dui
otvorenu ispisanu knjigu, dok ona ne vidi ni slova. Gordana zapone ozbiljno:

- Drago moje dijete, itam u vaoj dui: nestana, lakoumna, nepromiljena i tata
djevojka dala se zavesti samo vanjskim sjajem nazovi-junaka i nita drugo. Draenia
nikad niste ni ljubili.

~ 486 ~
 VELIKI SUD

Svu no Gordana nije mogla mirno spavati. Nekoliko puta die je na noge briga hoe li
Draeni putovati. Tiho, neujno bi odkrinuta vrata i pogledala u nebo, teko
iekujui da svane. Napokon je pukotina odkrinutih vrata zabijeljela, a Gordana se
sagne i kroz zupastu ogradu promatra pokret u dvoritu, oslukuje pozdravljajui
svaku kretnju koja joj pokazuje da se dolje sprema roba i hrana za dugo putovanje.
Jo se sunce nije pojavilo na obzorju, kad su Draeni i Ferenczy sjeli na konje i na
elu povorke izjahali. Udaraju konjska kopita po drvenom mostu. Gordani zvui taj
tropot kao truba osloboenja. Otila je u spavaonicu i navijestila Kueviki da je
Draeni nestao.

- Neman je nestala, sad sam ja gospodar - veli ona i sputa se na poivaljku.

- Dok kralj ustane, prospavat u.

~ 487 ~
 VELIKI SUD

ORUJE LIJEPE ENE

Sunce se pomaklo na modrom nebu kad je Petar Pan ostavio kneza da spava dalje, a
on izlazi. Nekoliko dana lakrdija zanemaruje kneza, brinui se za okrunjenog
gospodara. Danas je uranio i otiao da uje to se odigrava. Ve zna da je Draeni
otputovao pa se brzo uputi k Stjepku. Onda ode u kraljevu sobu. Vladislav lei budan,
duboko zamiljen. Petar Pan sjedne na postelju.

- Ovako u postelji nalikujete na pravog mladia, velianstvo, asti mi, oito vas
proimaju misli koje ovjeka uljepavaju i pomlauju.

Nasmijeio se. Godi mu ta pohvala i onda veli:

- Nisam mogao spavati, Petar Pan. Puna mi je glava divnih zamisli.

- Dakle, iskrcajte se da ujem onu koja moje velianstvo pomlauje. I meni bi trebalo
tog eliksira.

- Snilo mi se da je Gordana postala udovica. A zapravo taj san nije daleko od jave.

- Lakrdija zazvidi i nabra elo pa e ozbiljnim glasom:

- Sad mi je jasno to pokree vae misli. Imena mi, slutio sam da je neto takvo. Vi mi
ovih nekoliko dana mladujete, poskakujete. Uenjaci se trude da pronau kamen
mudraca da se pomlade, a vi ga imate pod krovom.

Laskanje razveseljuje kralja. mirne vragolasto i nasmije se:

- Svata bi se moglo dogoditi, moj dragane. Ve sam ti rekao: zabavljat e goste na

mojim svatovima s Gordanom.

- Ni asa nisam sumnjao da govorite istinu, samo to nisam znao mladu. Nikad nisam
mislio da bi Gordanin mu htio ostaviti svoju enu na ovom svijetu drugome.

- Ne pita neprijateljski ma. Budimski su ljudi s ratita javili da je neprijatelj presjekao

Hrvatima put, zatvorit e ih na jednoj visoini, a iz takve se stupice ne moe drukije
nego pokriti bojno polje mrtvima. Moj lakrdijau i odvie dobro poznajem Damira, on
ne tedi neprijatelja, ali ni sebe. Juri u boj najbrim kasom. Takvi lako gube glavu.

- Ako je tako kako velite, mogla bi vas srea posluiti na bojnom polju. Hoe li vam
sluiti i na polju njenog srca?

Kralj se smjeka i gotovo vragolasto mirka:

- Nisi vidio juer kod objeda i kod veere? Gledala me. Jao tebi, Petar Pan, kad te
bademaste oi uzmu na nian. A ja lako mogu stei sklonost ene. Nisam li ja kralj?

~ 488 ~
 VELIKI SUD

- Ako niste, uz nju ete svakako postati kralj, a sad vam je neto vie od etrdeset
godina, zato ne bi? Moram priznati: nita mi ne bi bilo drae nego sluiti takvoj
kraljici. Sad mi je tek u dui drago to ste me spasili od vjeala. Tko bi vam u
budunosti zabavljao druicu takve ljepote?

- Nikome ni rijei o tome, Petar Pan, jer e izgubiti glavu.

- Svako zaeli moju glavu kao da je prasea. A sad ustanite i odjenite se najljepe, kako
biste se to vie svidjeli Gordani.

Kralj izlazi na trijem, ureen, dapae, namirisan po junjakom obiaju. Petar Pan ga
prati.

S druge strane koraa Gordana duboko zamiljena. Opaa kralja, ali ini se kao da ga
ne vidi i nastavlja polagano etnju. Ide ravno prema Vladislavu. Izmjerila je razmak
koji je dijeli od njega. Mora joj doi u susret. Mlada ljepotica uredila se danas napadno
lijepo. Obukla je haljinu od plave svile, izvezenu ruiastim zrncima. arke kose
privrstila je mreicom od zelenih i modrih vrpca. Prelijepa je u ovoj haljini. I ona se
danas odjenula kao da se kani sviati.

Zaustavila se kao da bi htjela krenuti natrag. Oklijeva, sklopi oi, doarava mua,
promatra ga u dui i alje mu u duhu tihu molbu:

"Ne zamjeri mi ovaj korak. Drugog mi spasa nema. Goloruka sam, nemam ime probiti
se kroz zidine ovog dvorca. Zato moram prijei preko ovih opkopa, preko mosta svoje
ljepote."

Odjeci kraljevih koraka dopiru sve blie.

- Na koga mislite, Gordana, sklopljenih oiju i nasmijeenih usana?

- Na svoj dom, na Brezovicu, na pusti dvorac gdje sada nema nikoga, osim sluinadi.
A tako je lijepo tamo. Kad biste, velianstvo, znali kako je lijepo u mojem dvorcu.

- Vidjet u. Dopustili ste mi da dolazim k vama u posjete.

- Da, velianstvo, priredit u vam tamo sve udobnosti, obasut u vas svojom
zahvalnou. esto razmiljam o tome i elim... ali nije dobro o tome misliti. Odvie
sam nestrpljiva i onda su mi ova gospoda nesnosna. Nije ba ugodno biti ovdje
izvrgnuta pohlepnim pogledima kneza Brandenburga i markgrofa Danijela. Neprestano
me uhode svojom ljubomorom- tui se, gledajui ga udnim znaajnim izraajem, a
usne joj se smijee zagonetno.

- Da, svi su ljubomorni na mene, svi.

- Vama nije to drago?

- Zabavlja me i usreuje.

~ 489 ~
 VELIKI SUD

- I to vas zabavlja i usreuje kad se Pencinger ulja svake veeri trijemovima i straari
pred vaim vratima kao da ste neki djeak.

- To nisam ni slutio. Oito je i on ljubomoran na mene zbog vas. A zar je to udo?

Svaki mukarac oaran je vaom ljepotom, ali, Gordana, nitko vas ne ljubi kao ja.

Koketno je zabacila glavu i odgovorila uvaeno:

- tedite me ispraznih rijei kralju.

- Isprazne rijei? Nisam li vam ve dokazao da je istina to osjeam i kakve sve osnove
gradim.

- Rijei nisu dokazi. Tko osjea, zna dokazati i djelima. A vi mi do danas niste ispunili
jo ni jednu elju. Ja sam, naprotiv, vama predala kraljevia do kojega vam je toliko
stalo. Dakle: koja je razlika izmeu nas dvoje?

Zbunio se. Oi su mu zatreptale, zjenice zasjale. Smisao rijei pojaava i naglasak.

Jedva se snalazi.

- Vi, vi neto elite od mene, Gordana? Izrecite molim vas, izrecite. To je prava srea,
molim vas, izrecite.

I posegne za njenom rukom. Ona je ustegne i prkosno okrene glavu:

- Uzalud bih vam izrekla svoju elju. Vi je neete ispuniti. Ve je osmi tjedan to sam
zatoena, nedostaju mi moje najdrae razonode i dalje u ih se odricati...

- Kakav je to uitak?

- Ne znate koja je moja najdraa zabava, a ja znam vae najmilije razonode. Niste li
uivali sjesti u sedlo i sa mnom se uputiti budimskim gustim perivojem gdje je bilo kao
u umi. Tako je bilo krasno jahati, avrljajui.

- Onih se dana sjeate, Gordana?

- Danas nemam vie brige za svoje osloboenje i bezbrine misli lutaju oko mojih
najljepih dana.

"Najljepih dana?" - U glavi mu odzvanjaju te dvije rijei kao da mu je netko zatrubio u

uho, a njihov zvuk prolazi mu tijelom.

- Vjerujte, kralju, ni u emu toliko ne uivam kao u jahanju umskom tiinom u

drutvu ljudi koji su mi ugodni ili... jo vie...

"uma, samoa, ona i on u sedlu, jedno kraj drugoga. Slika je pred njim u mati zbilje,
l zatrepe oima kao uvijek kad ga neto uzbuuje, a ona upire u njega blistave, divne
smee bademaste oi, Pred kojima njegov razum pada u prah. I ne da mu do rijei.
uri se slikati kistom svoje lukavosti:

~ 490 ~
 VELIKI SUD

- A kad je dovoljno plandovanja umom, silazi se sa sedla, konji se priveu, rasprostru

se ogrtai na mahovinu i sasvim po junjaki uzima peenje, svjee peeno i zalije
kapljicom dobrog vina. Ovako ja volim izjahati u umu.

On promatra njena usta to izazivaju na cjelov, saginje se da im bude to blie i ape:

- Gordana, zar ne biste i mene poveli sa sobom?

- Vrlo rado, samo morate priekati mjesec dana, moda i vie dok ne dovedu kraljevia.

Onda se ona sagne k njemu i tiho zovne:

- Idemo dolje trijemom molim vas.

Slijedi je, a ne zna kamo ga vodi i zato. Kad su proli nekoliko stupova, razjanjava
mu:

- Nesnosni su vai tamniari. Barem bi se danju mogli toga okaniti.

- Na stubama sam vidjela baruna Pencingera kako oslukuje. Kad god kralj sa mnom
govori, uvijek se ulja oko nas, a prolu je no gotovo do jutra bio sakriven na ovom
trijemu ispred mojih vrata. Dojadilo mi je to i upravo sam odluila zamoliti kralja neka
mi dopusti mjesec dana, to ekam Draenia da ostanem sama u svojoj sobi i da ne
dolazim u blagovaonicu. Ne mogu podnositi barunovo uhoenje ni zaljubljene poglede
vae gospode. Tako se moram rastati s vama na etiri tjedna.

Sve mu plee pred oima i gotovo oajno pita:

- Gordana, vi se opratate, a naslikali ste mi prelijepu sliku naeg plandovanjaumom.

- Tu emo sliku pretvoriti u istinski doivljaj.

Treptaj mu je u oima, smutnja u glavi, sve mu posre jezik dok se sprema na odgovor:

- U - u - istiniti - doivljaj! Gordana, vae usne araju. Najljepi moj san vi ete uiniti
istinom?

- Zar bi to bila takva velika srea za vae velianstvo?

- Najvea srea, Gordana.

- Bit u sretna i ja kad vam budem mogla ispuniti tu elju.

Krv mu zakola ilama. Usta mu dru, a pitanje posre na usnama:

- Kada? Kada Gordana? - i posegne za njenim laktom, ali ona ga povue i nasmijei se
arobno i zamamljivo:

- Samo polako, velianstvo, tu nema mjesta nasrtljivost. Jo je daleko taj dan, vrlo
daleko.

~ 491 ~
 VELIKI SUD

- Kako daleko?

- Mjesec dana. A moda i est tjedana dok ne stigne Draeni.

- Tako dugo neu izdrati.

- Ne preostaje vam drugo nego ekati dok ne izidem na slobodu. Dotle budite strpljivi,
zabavljajte se s Petrom Panom. Ja idem u svoje odaje. Tamo u provesti vrijeme u
itanju i vezenju dok se ne vrati Draeni.

I pola je. On se pouri za njom dva koraka, uzme je za ruku. Ne moe je pustiti kad
mu se otvaraju vrata do nje.

- Pustite moju ruku. to e rei kad to vide vaa gospoda?

- Ostanite, moram govoriti s vama, Gordana. Ne mogu ekati mjesec dana na tu etnju
umom, zato da ekam? Nisam li ja kralj koji moe sve to hoe?

- Kad biste mogli to biste htjeli, onda ne biste ovdje amili zajedno sa mnom est
tjedana. Dakle, ekam svoju radost do osloboenja.

- Vaa je radost i moja.

- Onda i morate ekati.

- Zato? Zar ja, kralj, nemam prava izjahati iz dvorca kad hou?

- Onaj koji ne zna uzeti pravo taj ga i nema.

- Idem, a vi ete sa mnom.

Ona tiho usklikne i zasja od ushienja:

- Vi ste najdivniji vitez.

"Najdivniji"... - odjekuju njezine rijei.

- I ne slutite kako se tome veselim.

- U veselju ste jo ljepi, arobniji.

- Onda se uvajte da vas ne zaaram i znajte: kad prvi put iziem, povest u vas
onamo prema sjeveru da izdaleka vidite moj dvorac, samo izdaleka. Uinit ete mi po
elji, neemo utroiti mnogo vremena. Odmah emo se vratiti.

- Ne mogu vam nita uskratiti.

- Kako to lijepo zvui, velianstvo, no zato u vam opisati svoj dom. Sve u vam opisati
kako je tamo divno, toplo, udobno.

~ 492 ~
 VELIKI SUD

Prila mu je blie i nasmijeila se ljupko, zagledala se u njegove oi. On nema drugog

osjeaja osim jedine elje da slui toj ljepotici. I sav trepti dok ona pria kao da pjeva:

- I moj dvorac opasan je vodenim utvrdama. Preko njih se sputaju dva mosta: jedan
za pjeake a jedan za jahae i kola. Onda se ulazi u lijepo i veliko dvorite. Tada se
uspinje stubama u sobe. I ne slutite kako je tamo lijepo.

- Dostojan okvir vaoj ljepoti.

- Sve je u modroj boji. I naslonjai, i sagovi, i poivaljka, sama sam vezla pokriva od
svile.

U uima mu uti svila. Vodi ga nepoznatim dvorcem, a on ide i ini mu se da odande

nema vie povratka pa je slijedi mamuran od sree, ulazi u odaju punu modrine,
sasvim sam s njom.

- A sada je tako pusto, tamno, sasvim pusto, dovri ona.

Sagnuo se k njenom obrazu i apnuo:

- Ne bi trebalo biti pusto. Je li?

- Ne bi?

- I nee kad opet doem onamo, ali sada se moram strpjeti mjesec dana, a moda i
vie.

- Ne, ne mjesec dana. Prije, mnogo prije - veli on.

- Kada? - pita Gordana.

- Sutra.

Prelazi je drhtaj od rijei koja joj najavljuje osloboenje. A on je u groznici, nita ne

osjea, osim njenu raskonu ljepotu i elju za rumenim usnama. Strmoglavce se rui
pred noge ljepoti i gubi sam sebe...

- Ii emo sutra, Gordana, sve do blizu Brezovice, sutra nakon doruka.

- Bilo bi to predivno. Dakle, sutra nakon doruka?

- Danas jo nije zgodno. Draeni se jo moe vratiti, a tu je jo Luci. Sutra odlazi i

on.

- Sasvim se slaem s vama. Zapravo vi lako zatraite od Pencingera da vam osedla

konja, ali on e vas, velianstvo, osumnjiiti da me kanite odvesti kui i ostaviti u
mojem dvorcu da biste me mogli nesmetano posjeivati. To e on misliti. Da sprijeite
te sumnje, uzmite i njega u svoju pratnju. Dapae, pozovite sve. To je najbolje. Onda
ne mogu misliti da u bjeati. A kad samo malo izdaleka vidim svoj dvorac, opet emo
se vratiti.

~ 493 ~
 VELIKI SUD

Male kraljeve oi trepu. Neka mu misao ulazi u mozak. Gordana ga vrsto zahvaa
pogledom:

- Drugo mi ne preostaje, nego izdaleka pogledati dvorac i vratiti se pod kastelanov

nadzor. Ali to e trajati samo mjesec dana. Zar ne, velianstvo?

- Strahovito dugo. Ne bi li se moglo uiniti neto drukije?

- to, velianstvo?

- Da s vama idem u va dvorac i vie vas ne dovedem natrag ve da vas svakog dana
posjeujem. Nije li to krasna zamisao?

- Nema joj premca kad biste je mogli ostvariti.

- Ostvario bih, Gordana, na sve sam spreman, ali savjetujte kako? Imate li kakvu
zamisao?

Za taj plan velianstvo, i stotinu. U takvom trenutku sree misli mi dolijeu kao jato
zlatnih muica. Sluajte: vi elite etnju. Odredit ete da osedlaju konje za vae
dvorane i neaka. Naravno, ne moete dopustiti da ja ostanem sama u dvorcu i
uzimate me sa sobom? Povest emo i onu djevojku i staricu.

- Sve je to jednostavno i lako, samo Pencinger nee izvriti zapovijed. Draeni mu je

ostavio neke odredbe.

- Kakve? - pita ona ljubopitno.

- Rekao je: ako pustim na slobodu njegovu bivu vjerenicu i majku njegova
neprijatelja, onda e kraljevia predati Hrvatima.

- Strahovito glupa prijetnja. Nisam li vama predala Korvinova sina? A taj moj in
dokazuje da nemamo nikakve namjere s njim protiv vas. Osloboenje tih ena bit e u
mojim rukama dokaz pred hrvatskim plemiima da ste vi pravedni i niste dopustili na
takav bestidni nain kriti pravo i zakon. Vilenu i Kueviku nas dvoje emo izvesti iz
dvorca i sav e kraj odati priznanje vama. Onda ne trebate vie nikog od budimske
gospode.

- Kako da ih oslobodimo?

- Vrlo jednostavno. Nas emo dvoje zagospodariti ovim dvorcem.

- Vi i ja? - veli on i nestaje mu daha. - Kako to zamiljate?

- Moj prijedlog je nepobjediv. Rei u vam. Eno tamo barunova potkastelana, opet nas
uhode. Idemo, velianstvo, k rimskom poslaniku, kraj njega nas nitko nee uhoditi i
sve emo ugovoriti.

Ide za njom slijepo kao noni leptir za svjetlom.

~ 494 ~
 VELIKI SUD

Dva sata nakon vijeanja sa Stjepkom i Gordanom otiao je kralj u sobu, naao se s
lakrdijaem i predao se luakom raspoloenju. Poeo je koraati gore-dolje,
uspravljati se i ispitivati dvorsku ludu je li pristao i svje, da li mu je korak vrst,
razmahuje se, junaki, dok ne ue mladi knez i udom gleda svojeg ujaka:

- Vi ste u svadbenom raspoloenju?

- I jesam, dragi moj neae. Mlad si i pristao. Kako nisi mogao osvojiti Gordanu.

Smijeh radosti provali iz kraljevih prsa i ne moe ga zaustaviti:

- Zelen si, dragi moj prijatelju, a ljepotice trae mukarce u najljepoj dobi. Sluaj to
u ti sad rei: trebam tvoju pomo. Zna li kakva te nagrada eka? Ono to najvie
eli. Reci, ali istinu.

- Gordanu i bansku vlast.

- Za sebe u zadrati Gordanu, a tebi darujem u zamjenu banovanje. Sada vie ne

moram prekriti zakone, sama Gordana zagovarat e tvoj izbor.

- Vi mislite svadbovati dok njezin mu ivi?

- Moda ve poiva pod zemljom. Petar Pan, izmisli lakrdije za moje svadbovanje, hou
da natkrili sve.

- Velianstvo, nas emo dvojica natkriliti sve budale ovog svijeta.

I kralj ode s knezom, a Petar Pan se uputi polagano hodnikom i doulja k Stjepku:

- Izgubio je pamet zbog svatova. Pripovijedao mi je jutros da se Gordanin mu nalazi u

velikoj pogibelji jer su odrezani i opkoljeni na nekoj visoini. Tome se raduje kralj i
stalno misli kako e se oeniti Gordanom.

- Ne govorite gospoi nita o tome, ionako je duboko uznemirena zbog loih vijesti koje
su stigle s bojita.

- Ni rijei joj neu spomenuti, ali recite: od ega je Vladislav pijan kao da se napio
najslaeg ciparskog vina?

- Od pogleda Gordaninih oiju. I pristao je na sve.

- Slutio sam. Ali sada mi mukarci moramo zasukati rukave. Je li?

Dok je on u rijei, ulazi Gordana, smirena, svjesna svojeg osloboenja i upuuje svoje
saveznike:

- Danas e Draeni prevaliti toliko puta da ga nijedan brzotea ne moe dostii i javiti
mu to se dogaa ovdje. A to je najvanije, jer nije badava ostavio ovdje Lucia da mu
odmah poalje brzoteu ako se togod dogodi.

~ 495 ~
 VELIKI SUD

- Luci neprestano sjedi u dvoritu i motri na sve strane.

- Ali sutra ide u potragu za Kueviem, prema tome sutra ni njega nema. Dakle,
gospodo, Pencinger ne smije zamijetiti da se sporazumijevamo. Danas se vie neemo
sastajati.

- Sad jo jedino da sauvamo mir, a ja u pokazati da sam strpljiva i vesela jer u

skoro na slobodu. Neka Pencinger i Luci nemaju odvie razloga brinuti se za nas.

- Sutra emo se mi brinuti za njih. Iako su pripravili sto brzotea koji bi mogli pozvati
Draenia natrag, mi emo imati vremena da uteknemo i Mladenia otpremimo
kanoniku Benku. Njega ne smijemo ostaviti ovdje.

~ 496 ~
 VELIKI SUD

PUTEM NA JUG
Kanonik Benko rano je ustao i uputio se u umski dvorac Davoru Antolkoviu. Ve je
juer stigao k njemu Galekovi da ga vodi tajnim putovima u Pakleni lug. Upravo je
htio uzjahati, kad do njega dopre udna buka. Sluga je provirio iza pukotine od tekih
dasaka i javio svom gospodaru:

- Ide velika lukavaka eta. Jao nama, opet e haraiti Turopoljem neastivi dotepenci
iz Lukavca.

Kanonik je pohitao k ogradi i stao promatrati etu to prolazi cestom i kree na jug.
Promatra svakog pojedinog. I prepozna Franju Ferenczyja i Draenia.

Zazeblo ga je u dui. Nema sumnje: idu nekud haraiti. to da uini? Poslat e svojeg
momka u goriku opinu da tamo obavijesti kapetana banderija i ljude neka se brane.

Momka je poslao naprijed, a on je iz daljine slijedio Draenievu povorku. Ali ona se

nigdje ne zaustavlja. Ide dalje, sve dalje. Nakon sat jahanja Lukavani se jo uvijek
nisu nigdje zadrali.

itavo se Turopolje stralo i zbunilo, a iz svakog mjesta javljaju o Draenievu mirnom

putu prema jugu.

Svima je odlanulo. Benko odlui da odmah odjae u Pakleni lug. Sve dalje odlazi
lukavaka povorka da se odjednom Draeni zaustavi i pokae svojem drugu Franji
Ferenczyju na poljanu po kojoj pase brojno blago.

- Gle, kakve lijepe marve i dobro hranjene, a nai su momci gladni. Ve je vrijeme
doruku. Do objeda bit e nekoliko teladi estito ispeeno. Hajde, Stanislave, s
nekoliko momaka uzmi pastiru koliko treba mlade teladi ili to god hoe, neka samo
bude brzo. Naloite ognjita pa da se ispee, a onda moemo putovati bez odmora sve
do mraka.

Stanislav pode da izvri zapovijed. Nekoliko pastira to su pazili na blago poelo se

buniti i hoe da zatite svoju imovinu. Bradati lukavaki etovoda Stanislav zaleti se
medu pastire da ih izbiuje. Oni potre natrag, jedan od njih posegne u njedra za
prekom, zavitla i baci je u Stanislava. On se srui s konja i padne. Ali ve su tu
njegovi momci. Diu ga, licem mu tee krv. Pastiri su se postavili na obranu i ekaju.

- Sasijecite sve do jednoga. Probuite im utrobu kopljima - vie Draeni, jaui poljem
i pribliavajui im se.

Pastiri se dadoe u bijeg. Nekoliko rijei dovikuju u bijegu i jednim zaokretom obiu
Draenia dok je jurio na njih. Jedan udari motkom konja, ovaj posrne, a Draeni se
nade na livadi. Digoe se na njega ljudi batinama, viui:

- Udri izdajniku neman, zatuci je!

~ 497 ~
 VELIKI SUD

On hitro posegne za maem i udari lijevo, desno, ali u trku su pastiri bri.

- Dolaze Lukavani, bjeite!

S ceste bace se na poljanu lukavaki momci. S njima je Ferenczy. Bjesni i kune svojeg
druga to se zaplee na toj poljani i zapovijeda momcima:

- Neka vam nijedan ne izmakne ispod koplja. Probodite buntovnike! Lukavani su

gospodari itavog polja i blaga.

Stanislav se brzo oporavio, obrisao je krv s lica. Draeni pristupa k Ferenczyju i

uzbueno raspravlja. Draeniev konj je ranjen i hoe drugoga.

- Valjda nee opet slati u Lukavac? Zadrat emo se itav dan zbog toga. Evo ti mojeg
sivca, a ja u se zadovoljiti bilo kojim drugim.

Nekako ga je umirio i sklonuo da ne alju u Lukavac. Draeni nee da bude pobijeen

i zapovijeda:

- Koljite telad, a drugu marvu vodite u umski dvorac. Dok se ispee doruak, dotle su
oni ve natrag. Pokazat u Turopoljcima da e moji momci jesti njihovo peenje kad
meni bude volja!

I smjesta se dadoe na posao. Zapale ognjita, naprave ranjeve i sve je bilo brzo
spremljeno.

Iz daljine dolaze ljudi s motikama i vilama. Pastiri su im javili to se dogaa i svijet

hoe da brani svoje blago. Ali ve su ih momci otjerali do ceste prema kneevu posjedu.
Nitko se ne usuuje pribliiti naoruanoj eti. Nekoliko plemia ne moe ni
najhrabrijim desnicama natjerati Lukavane, a ionako su im odagnali blago. Vraaju
se da obavijeste kapetana banderija to je poinio Draeni.

Sunce se popelo visoko i pripeklo peenje, oteto Turopoljcima. Velikim noevima reu
teletinu i dijele momcima. Svi su posjedali i slasno se hrane. Draeni zbija ale na
raun turopoljskih plemia:

- Zato da moji ljudi putuju o kruhu i siru kad imam gdje da ih nahranim peenjem.
Bit u barem bri na putu.

- Zadravamo se, bit emo kasnije u Veneciji - mrmlja Ferenczy.

- Valjda ti nije ao to e Gordana neto due razblaivati Vladislava u Lukavcu? Neka

tome kosturu bude taj bijeli hljeb - i nasmije se dvolino.

- Sada bi trebalo jo negdje razbiti koju turopoljsku bavu da momci malo zaliju slasno
peenje.

- Proken si. Pravo derite - opominje ga Ferenczy. - Sva srea da sam s tobom, inae
bi ti putovao pola godine.

~ 498 ~
 VELIKI SUD

- Strpi se. Uskoro e se oni vratiti iz umskog dvorca pa onda nastavljamo put.

*****

U zaklonitu mladih boraca straari javljaju Davoru Antolkoviu da je stigao kanonik

Benko. Svi su se plemii skupili u blagovaonici da ga doekaju. Ulazi u sobu, odjeven u
plemiko odijelo, s kacigom i vizirom. Skidaju mu plat, oslobode ga tekog tereta i
ponude mu da sjedne. Svi su se okupili oko njega na vijeanje.

- Prije nego ponemo nae dogovore, ujte to u vam rei. Ono to se juer dogodilo
pred dvorcem, o tome vam je priao Galekovi, ali danas u zoru proe pored mene
velika povorka, a na elu joj Draeni.

Jelenko skoi kanoniku i svi se uzbune.

- Umiri se, Jelenko, pa e uti. Pratili su ga itavim Turopoljem. Nigdje se nije

zaustavljao, a itava je eta opremljena za dugo putovanje. U sedlu je privezano bezbroj
svenjeva, bilo je, dakle, jasno da se sprema daleko. Meutim, na putu k vama nakon
jednog sata jahanja spazim u ikari pastire. Spazivi me, dohitali su i stali se tuiti da
se Draeni bacio na livadu gdje su pasli blago, a njegovi su momci stali hvatati telad
da ispeku doruak. Bilo je sukoba.

I pripovijeda sve to je uo od pastira.

- Pekli su i jeli, a to je bilo dalje, ne znam, jer sam se pourio da uem u umu
neopaeno.

Privikli su se na ovakve napadaje Lukavana na turopoljsku imovinu pa se ne

zgraaju. Vie ih zanima kamo je Draeni krenuo s Lukavanima. Raspravljaju i
nagaaju kamo je mogao krenuti Draeni s tolikom etom, nosei sobom itave
svjenjeve robe i prtljage. Ali nitko se ne moe dosjetiti. Svi su oekivali da e Draeni
skupljati ogromnu etu i kad je opremi i naorua, izii na pohod Turopolju. Umjesto
toga, on odlazi daleko. Kanonik Benko upozori Davora:

- Mogla bi to biti zamka. Njegova je najvea elja da uhvati Jelenka. Radije bi njega
dobio u ake negoli poharao itavo Turopolje.

Svi se slau s kanonikovim mjenjem. I Davor se zamisli nad tom izjavom:

- Mislite, preasni, da je to zamka kako bi se Jelenko moda pojavio u svojem dvorcu,

mislei da je Draeni otputovao samo zato da Jelenka uzmogne dovabiti u njegov
dvorac u Kurilovcu? Taj njegov put svakako je zagonetka i zato moramo biti oprezni -
razlae Davor. - Ako uistinu putuje daleko, onda nam to, preasni gospodine, dolazi
samo u prilog. Ako on nije u Lukavcu, naoj su osnovi vrata Lukavca otvorena.

- Htio bi da nije zamka jer onda e uistinu biti lako provesti vau izvrsnu zamisao ba
onako kako ste zamislili.

~ 499 ~
 VELIKI SUD

- Sad bi trebalo znati, putuje li on uistinu, ili e se moda negdje u noi tajno vratiti.
Molim vas, gospodine Davore, dopustite da odmah idem za Draeniem - javi se
Jelenko - da vidim, putuje li dalje, ili e se vratiti.

- Ne pouzdajem se u tebe da e ostati miran ako ga sretne, dragi moj Jelenko.

- Odredite mi uvare. Evo: Vojka, Pogledia i Cvjetka imunia i koga jo elite. Svi su
oni mirniji i hladnokrvniji od mene. Ali ja njih moram voditi. Poznajem najskrovitije
putove kroz umu i ikaru kojima se moe stii u blizinu ceste to vodi na jug. Uhvatit
emo ga jo za dana i vidjeti kamo smjera i to mu je na pameti.

I kanonik i Davor pristali su na Jelenkov prijedlog, uvidjevi da je vrlo vano ako

saznaju kamo je krenuo Draeni.

Jelenko i njegovi drugovi opremili su konje i krenuli u umu da trae Draenia i uu

u trag njegovim namjerama.

~ 500 ~
 VELIKI SUD

STRAST, LJUBOMORA
U Lukavcu je itavi dan proao mimo, a po odredbi Gordane u potpunom zadovoljstvu.

Uveer su se svi nali u blagovaonici kod veere. Raspoloenje itavog drutva je vedro.
Kralj sja, pun ljubavnih nada. Danijel se ne moe dosta nauivati jer mu Gordana
posveuje mnogo panje i razgovara s njim. Stjepko je kao uvijek ozbiljan i sreen.
Gordana zatomljuje brigu za mua i ne govori o loim vijestima s bojita. Nekoliko je
puta naglasila svoje zadovoljstvo to e joj se ve za mjesec dana otvoriti vrata dvorca
kad Draeni dovede kraljevia. Knez Brandenburg ve je od objeda u pripitom stanju.
as se smije, as se opet mrgodi. Ne moe oprostiti svojem ujaku to ga je pobijedio i
oteo mu Gordanu. Ona to zna i katkad se obraa Brandenburgu ljubaznim rijeima.

Htjela bi i njega udobrovoljiti da nita ne pomuti vedrinu, sklad koji joj je potreban da
barun Pencinger ni izdaleka ne osjeti to se sprema sutra. Petar Pan izmamljuje svima
oko stola smijeh.

Samo barun Pencinger nije voljko sjedio meu njima. Bez Draenia i Ferenczyja ne
osjea se sigurnim. Gordani to ne moe izmai. Obraa mu se i naglaava vruu elju
da Draeniev put u Veneciju to prije zavri kako se to prije vratio da ona moe
svojoj kui:

- Odsad u uvijek biti vesela jer znam da su izbrojeni dani mojeg zatoenja.

Nikad je nije vidio lako veselu, a to mu je prirodno i razumljivo.

- to emo uiniti s vaim kastelanom? - pita je on. - Jo ga uvijek snalaze vruice, a

sada nema svrhe zadravati ga ovdje, i nema ga tko dvoriti. Da ga otpremim u
Brezovicu?

- Najbolje da ode u turopoljsku kuriju kanonika Benka. To je najblie.

Knez Brandenburg ispija vr za vrem, ustaje i polazi k vratima, teturajui.

Barun iskoristi priliku da moe ostaviti dvoranu, pa uzme kneza ispod ruke i vodi ga
na trijem.

- Va kraljevski ujak danas se upravo razgoropadio i pomladio, sav je blaen uz vau

zarobljenicu.

- Nije vie moja zarobljenica. Njemu je predala kraljevia. Da sam to mogao slutiti,
nikad je ne bih bio zatitio kad ste bievali njezina sina.

- Ve biste imali i kraljevia i sina. To je kazna to ste se odvratili od mene. A sada je

sve svreno.

Pijani knez udari akom o ogradu trijema:

~ 501 ~
 VELIKI SUD

- Umjesto da bude moja ena, bit e moja kraljica. Do avola!

- Kakva kraljica? Nikad to nee biti.

- to? Moj ujak govori o svatovima. Nada se da e Damir pasti u boju. Ja sam izigran.

Markgrof Danijel iziao je na trijem i zove kneza u dvoranu da slua kako Petar Pan
oponaa ivotinje. I odvede ga.

Kastelan Pencinger ide u prizemlje u svoju sobu da razgovara s potkastelanom. Ali ga

ne nae. Sluge mu rekoe da je potkastelan u sobi gdje lei ranjeni Mladeni.

I barun ide ravno k njemu.

Pod niskim stropom tinja svjetiljka. U kutu, u dnu sobe, lei ranjenik. Ni jednim
pokretom ne pokazuje da je zamijetio barunov dolazak.

Na drugoj strani sobe spava odjeven potkastelan. Pencinger mu pristupa i prodrma ga.
Ovaj se trgne mamuran od sna i upita:

- Zar se neto dogodilo?

- Nita se nije dogodilo. Odsad e spavati opet u mojem uredu da mi bude pri ruci
ako ustrebam. Ovoga tu vie ne treba uvati. Ima li vr vina? Daj da srknem. Hoe
mi se razgovarati. Gore mi nije udobno, veselo je kao u svatovima. Kralj je sasvim
izgubio pamet. Gordana ga je okupila i omamila.

- Razumljivo, sretan je to mu je predala kraljevia.

- Nije samo to. On je zaluen, oaran, ona mu se umiljava da je pravo udo.

- Ako bi se on njoj umiljavao, bilo bi razumljivo, ali ona njemu. To mi nikako ne ide u
glavu.

- A meni ide. Zna li ti kakve su vijesti stigle s bojita? Hrvati su opkoljeni. Ako se
probiju, popadat e kao zrele kruke sa stabla, a lako je mogue da se meu njima
nae i njezin mu. Kralj ve govori o svatovima. Razumije li to?

Potkastelan se stade grohotom smijati.

- Ne smij se, ovjee, Verboczyjev pouzdanik donio je s ratita takve vijesti da Damira
moemo ve gotovo smatrali mrtvim. Zato kralj govori o svatovima.

- Ako kralj poini tu ludost i nju uzme za enu, svi smo predani njenoj osveti.

- Kraljeva ludost nije od danas. On e nas jednog dana usreiti s tom kraljicom, a mi
emo bjeati glavom bez obzira.

- Ipak ne vjerujem da bi ona pola za onaj kostur.

~ 502 ~
 VELIKI SUD

- Samo zato da uzme kormilo u ruke i zagospodari nad Bakaem i Verboczyjem. Da je

jo jednom tako star i ruan, ipak bi to uinila. Idi samo gore i pogledaj kako mu se
ljubazno smijei, zavodljivo gleda i posveuje mu panju.

- Ali, gospodine kastelane, Gordana ljubi svojeg mua kao da su se tek uzeli.

- Ostavi ljubav. Ova je ena u svemu promiljena i mogla bi pregaziti samu sebe da
Hrvatima izvojti vlast. Za taj cilj uinit e ona to nikome ne bi palo na um.

- Doite sa mnom gore, htio bih vidjeti taj ljubavni par.

- Sutra prije podne otpremi Gordanina kastelana u kuriju kanonika Benka.

- A zato ne u Brezovicu?

- Tako je odredila Gordana. Kad izae na slobodu, bio bi joj zaljubljeni glupan u
Brezovici na teretu pa ga se eli rijeiti.

Sa smijehom odlaze iz sobe, kad ih zaustavi zov s postelje.

Okrenuli su se k leaju. Blijedo svjetlo male svjetiljke osvjetljuje Mladenievu bradu u

kojoj su obrazi gotovo nestali. Pruio je ruku i doziva kastelana. Mrzovoljasto mu
prilazi i nagne se k njemu.

- Ovom se ovjeku vratila vruica. Iz njega ari kao iz krune pei. to hoete?
Ispovijedati se?

- Da, ispovijedati. Sjednite.

- Nisam ja pop. Vidi - okrene se potkastelanu - ne prepoznaje me. - Ako do sutra ne

popusti, nee ga trebati ni voziti. Zovi mu mladog popa.

- Ne, vas trebam, barune - i uhvati ga za ruke. - Da li se moja gospodarica divno

zabavlja gore?

- Ljubomora vas mui? - nasmije se barun. - Sami ste krivi to sada nije u vaem
naruju. Da ste mene sluali, ve biste davno mogli od nje saznati kraljevievo
boravite, a vi biste sada s njom uivali u Brezovici.

- Nije mi trebalo od nje doznati ono to sam znao.

Na te rijei Pencingera obuzme gnjev. Zar je mogue to tvrdi taj ovjek?

- Znali ste gdje je on?

- Kako ne bi znao kad su ga meni povjerili da ga odvedem.

Barun jo vie plane.

~ 503 ~
 VELIKI SUD

On je, dakle, znao kao i Gordana. Osjea to kao udarac pesnicom u lice pa razdraeno
skoi, razvikuje se:

- A vi ste utjeli? Tvrdokorno ste tajili i poigravali se sa mnom, inei se da ste moj
savjetnik?

- Svatko bi to uinio kad bi osjeao tako strastvenu ljubav kao ja.

Pencingera obuzme pravo bjesnilo nad ovjekom koji mu je svojom utnjom zadao
tolike muke i osjeti elju da ga za utnju estito kazni.

- I jo se usuujete meni priznati da ste me varali pod mojim krovom gdje mogu uiniti
s vama to me volja. To je prevelika drskost, a platila vam je to ona. Udarila vas je
bodeom kad ste traili cjelov. Vama se ulagivala da utite, a Danijela je primala k sebi
nou. On je lijep, pristao mladi i rugao se vaem oboavanju dok je grlio njenu
ljepotu. Sad imate svoju plau za utnju.

Ranjenik noktima grebe po pokrivai, svakog asa otvara usta, kripi zubima, a oi mu
se ljeskaju. Barun ga draka:

- I pravo vam budi. Pokvarili ste i onu omamljujuu veeru, a sad, umjesto u va
naruaj, pala je u naruaj jedne odline linosti.

Mladeni se uspravlja i sablasnim apatom izgovori:

- U naruaj kralja Vladislava? uo sam sve to ste govorili ovdje potkastelanu. Nisam
spavao i makar me pali vruica, jo mi sluh nije zamro.

- uli ste? To bolje. Sad barem znate da ste prezreni i prevareni. Drugo niste
zavrijedili.

- Danas mi je sve jasno, danas sve znam.

- Svreno je, ovjee. Drugi e milovati njenu ljepotu u Brezovici gdje vi neete vie
nikad biti kastelan.

Bukti oganj u ranjenikovoj dui. A iz poara vriti glas uvrede odbaenog, prezrenog.
Zapljuskavao ga val divlje elje za osvetom.

- Osveta, osveta! buni se itavo njegovo bie.

U elji da ga kazni zbog njegove utnje, Pencinger ga jo udari posljednjim udarcem:

- Sam mi je knez rekao da ludujete za njom, a ona ne zna kako bi se oslobodila vae
ljubavi. I on je odredio da vas se makne iz one izbice u kojoj ste imali mogunost uvati
Gordanu za sebe.

Debele kaplje znoja cure ovjeku sa ela i ini mu se da e se zaguiti jer je digao glavu
da uhvati zraka.

~ 504 ~
 VELIKI SUD

- Tu, na ovoj postelji, poto vas je udarila bodeom, mogli ste mi sve odati. Pozivao sam
vas na to, a vi ste utjeli.

- Jer mi je mladi rimski poslanik donio njenu poruku kojom se istinski ispriava za
ono to je uinila u uzbuenju, i to je, eto, bilo samo zato da u meni zadri utnju i
pobudi u meni nadu da e ipak biti moja.

- A sad e biti kraljeva. Varali ste mene da sauvate nju. Kad ovjek hoe igrati kocke
na dvije strane, moram imati malo vie pameti, a mnogo manje strasti. Sad razmiljajte
o tome do sudnjeg dana.

Osjeao se lake to ga je tako napatio i time se osvetio za njegovu utnju, a onda ode
k vratima zajedno sa svojim potkastelanom. Opet ga zaustavi glas s leaja:

- Ne razmiljam vie ni asa. Rei u vam sve.

- Sad je prekasno, gospodine moj.

- Nije prekasno.

- Ako ste sve uli to sam pripovijedao potkastelanu, onda znate da ve imamo
kraljevia.

- Nemate.

- Imat emo ga kad ga dovede Draeni.

- Nee ga dovesti.

- to velite?

- Ne moe ga dovesti.

Jo jae naglaene rijei osupnue baruna i polako se priblii ovjeku na postelji,

promatra ga i veli:

- Gordana je napisala pismo da se djeak izrui.

- Svojom rukom?

- I svi smo ga itali.

- Kamo je upravljeno pismo?

- U Veneciju.

- Vratit e se bez djeaka, gospodine barune.

Gledajui pred sobom ovjeka kojim vlada vruica, posumnja u njegove rijei:

- elite se osvetiti Gordani, optuiti je pred kraljem da ga je oblagala?

~ 505 ~
 VELIKI SUD

- Ta oblagala ga je.

ovjek tvrdi to odvie odluno. Barun odlui da ga ispita.

- Djeak nije u Veneciji.

Odgovor strese baruna, a opet neto se kosi sa stvarnou:

- Ali ujte, Mladeniu, ako djeak nije u Veneciji, onda Gordana ne moe na slobodu.
Naprotiv, zamjerit e se kralju, a ona jedva eka Draeniev povratak, njena radost nije
namjetena, tu sam opet majstor ja da dobro prosudim.

Zlobni smijeak rastegne Mladenievo lice:

- Djeak je doista bio u Veneciji i kad se Draeni vrati bez njega nee se kralj moi
razljutiti na Gordanu. Ona e nevino dokazati da nije kriva ako su ga nekud odveli.

- I opet ne moe na slobodu. Dakle, zato bi lagala?

- Lukava ena zna zato, tko je moe prozrijeti?

- Da je mene nadmudrila? - pita se Pencinger i onda sjedne kraj Mladenia:

- Gordana vas je otpustila, nee vas vie u Brezovici a i ovdje joj smetate. Kralj nee
otii iz dvorca, a sigurno je kani posjeivati. Dakle, vama ostaje jo vremena da joj
pomrsite raune s kraljem. Samo, budete li govorili istinu. Ako ozdravite, asti mi,
Draenievim zagovorom vratit u vam vae imanje koje su vam oduzeli.

Barun osjea kako Mladenieva ruka dre, a glas mu piti:

- Ne trebam imanja. Nju... nju hou.

- Dokaemo li kralju daje lagala, on e je odbaciti. U tom sluaju mogu je jo uvijek

pokloniti vama. Ali ako je lagala, dokaite.

- Djeak se ne nalazi vie u Veneciji, nego...

- U Hrvatskoj?

- U Slovakoj.

- U kojem mjestu?

- Visoko nad rijekom Oravom uzdie se peina. S jedne strane sputa se strmoglavce u
rijeku, a s druge strane prema cesti takoer je strahovito strma. Konj ne moe doprijeti
do vrha. Taj grad bio je vlasnitvo pokojnog bana Ivania Korvina.

- Tamo je taj va kraljevi?

- Da, tamo je.

~ 506 ~
 VELIKI SUD

- Kakav je to dvorac? iji je?

- Pripada grofu Mihajlu Sandreskom. On i grofica veliki su prijatelji Gordane i njena

mua, jo iz doba dok su oboje bili na kraljevskom dvoru.

- I taj je grof uzeo u zatitu tog djeaka?

- Da, ali ne stanuje u dvorcu, ve na nekom drugom svojem imanju. Dvorac je

sagraen vrlo davno, a kad bi provalio neprijatelj, tada bi se grof s obitelji preselio
tamo da se zatiti.

- Zar je tako nepristupaan?

- Ni vojska ni konj ne mogu doprijeti do dvorca.

- Tko je odveo djeaka onamo?

- Ja glavom, na Gordaninu zapovijed, ravno iz Venecije.

- Kada? - pita lukavaki kastelan.

- Prije osam tjedana. Jo sam u hrvatskom taboru izvjestio Gordanu i Damira o tome,
dan prije nego to sam se s njim vraao ovamo.

- Kome oni smiju predati djeaka?

- Tamo je nekoliko fratara kojima je grof darovao stan. Oni djeaka pouavaju u svim
znanjima.

- Kome e predati djeaka?

- Damiru, Gordani ili meni.

- Ako ne dou po djeaka oni ni vi, ve netko trei, to ima uiniti da mu ga fratri
izrue?

ovjek malo zastaje kao da je iznenada zadrijemao ili umro. Pencinger se sagne k
njemu:

- Slabo vam je?

- Da, slabo. Ali osveta me lijei...

- Dakle, to da uini onaj koji doe po djeaka? Da donese kakvo pismo.

- Da, pismo s peatom gospodina Damira, ili Gordane, Lovre Ilokog ili moje ako ne bi
bilo nikoga od ostalih. Jo i lozinku.

- Kako glasi?

- "Sloboda Hrvatima!"

~ 507 ~
 VELIKI SUD

Teko diui, ovjek klone i zanijemi. Prestraeni Pencinger naloi potkastelanu:

- Umrijet e ako mu brzo ne pomognemo. alji lijenika, a ti se pouri i uzmi pisai

pribor.

ovjek pohita iz sobe. Baruna trese groznica od onoga to je uo, a jo vie od straha
da Gordanin kastelan ne umre prije nego mu preda pismo.

- U prsima me pee kao da sam progutao eravicu - veli Mladeni.

- I slabo vam je jer sigurno niste danas estito jeli?

- Nita nisam okusio. Nema gladi, kad je u dui bol.

- Odmah u vam donijeti lijeka, i vina i jela da se okrijepite. Pogledat u.

Mladeni digne glavu, podupre se i zaustavlja baruna:

- Kralju, kralju idite odmah. Recite mu sve, prije nego to se digne od stola, prije nego
ode s njome u svoju lonicu... prije neka zna da je odbaci, odgurne...

Glas mu zamre i on opet klone. Posljednje ga sile ostavljaju. Trgnuo ga je iz polusvijest

i barun Pencinger. Na neku dasku stavio je pergamenu, dao mu u ruke pero i ponukao
ga neka fratrima pie pismo.

- Moram to imati i pokazati kralju. Bit e nepobitan dokaz da ste rekli istinu. urite se
pisati dok ono dvoje ne ode u kraljevu lonicu.

Drhtavom, znojnom rukom hvata on pero i pie. Kastelan Pencinger ita tiho. Obuzima
ga potpuno uvjerenje. Mladeni je rekao istinu. Posljednja izreka je dovrena, jo
potpis. Sad skida barun ranjeniku s prsta peatnik i zaas je pismo smotano i
zapeaeno.

- Sad idem kralju - veli barun. - Ali jo mi recite ukratko: Hrvali su se urotili protiv
Ljudevita IV, sina kralja Vladislava? Zato skrivaju toga djeaka?

- Ne znam, meni nita nisu govorili.

I sklopi oi. Lijenik ga odmah pogleda i kae da se bolest pogorala. Barun brzo ostavi
sobu. Lijenik dade Mladeniu lijek pa i on ode.

Tek to su utihnuli njihovi koraci, Mladeni otvori oi, dugo gleda u polumrak i prati
u mislima Pencingera korak po korak kako odlazi kralju, ape mu, pripovijeda, donosi
njegovu ispovijest, a svaka rije gasi kraljeve osjeaje prema Gordani, pretvara ih u
bijes i ljutinu. I ve na pragu njegove lonice rui se ona duboko ispod stuba. Rui se
sama samcata. I onda dolazi on. Uzima ju u Brezovicu da bude njezin gospodar do
smrti, osvetnik do smrti.

"Ako se Damir i vrati, bit e prekasno. Ako se ne vrati, plaat e ona kruto svoju podlu
prevaru koju je izvodila sa mnom. Plaat e ona bode koji mi je zarinula u prsa,

~ 508 ~
 VELIKI SUD

zagrljajem svojim platit e moju muku. Ne dam da svoje tijelo preda suhim
kotunjavim kraljevim rukama."

Ponovo prati u mislima Pencingerove korake:

"... Sad mu je pokazao pismo. Sad ona ve blijedi, strepi... kotrlja se, pada nizbrdo."
Mladeni klone pa se opet pridigne.

"Ne, ne smijem umrijeti dok ne vidim kako je baca niz stepenice prijestolja, samo da to
jednom vidim i da ju primim u naruaj, uzmem u ropstvo osvete..." - opetuje ovjek i
sklapa oi.

U sobi je tiho. Onda se uje disanje. Plamen svijee titra.

*****

Drugog dana vladao je u dvorcu mir. U prvom katu svi spavaju. U dvoritu sluge i
sluavke polaze za svojim poslom. Straa na kulama i u vei mirno sjedi kao da je nita
ne zanima to se dogaa oko dvorca.

Polagano zijevajui, izlazi potkastelan iz svoje sobe u prizemlje. Ide okolo, popne se
opet u kulu i opet silazi, nadgleda druinu. Izvrio je dunost i vrati se u prvo dvorite
gdje ga doeka kastelan Pencinger.

- Gore je sve mirno, jo spavaju.

- Neka samo snivaju slatki san. Prisjest e im.

- Pazite, gore na trijemu vidim lakrdijaa.

- Prislukuje? Raskrinkat u i njega. Svi e doi na red.

Onda barun krene u sredinu dvorita i ee gore-dolje, ne obazirui se na trijem, gdje

stoji Petar Pan, naslonjen na stup, zuri nekud daleko kao da ga nita ne zanima na
ovoj zemlji. Onda i on stade etati trijemom. Glavu spusti dolje.

Dvoritem jo uvijek koraa barun. Ljubopitnost ga ne puta. Stalno se kree na tom

dvorinom prostoru. S druge strane dvorca na suprotnom trijemu spazio je kneza
Brandenburga. To ga zaudi. Jo nikad nije vidio kneza da ustaje tako rano.

To ne da Pencingeru otpoinuti i stalno koraa dvoritem, a ispod klobuka mirka na

kneza. Odjeven je potpuno kao da nekog oekuje. Iza kneevih lea pojavi se markgrof
Danijel. I on je potpuno odjeven. udnovato kako su se svi odjenuli. Valjda ne kane
danas proslaviti svadbu?

Pencinger ne zna zato je danas osjetljiv na svaku kretnju i pojavu u dvorcu. Sve ga
uzbuuje i nastavlja svoju etnju, ali pomno pazi to se gore dogaa. Tada opazi daje
Petar Pan opazio kneza i njegova bratia, poao k njima i glasno primijetio:

- Knee, vi ste danas ili zlo sanjali, ili loe spavali kad ste tako uranili.

~ 509 ~
 VELIKI SUD

- Pravo veli. Loe sam sanjao jer sam prerano legao. Ne prija mi kraljev kuni red. Ne
mogu rano lei i rano ustajati. To nije za mene.

- Ni za mene - veli markgrof Danijel. - Upravo smo nakanili zamoliti kralja neka nas ne
mui svojim odredbama o ranom spavanju. Nijedan od nas dvojice nije otpoinuo.

Sve to Pencinger slua. U miru i tiini dopire njihov razgovor tono do njega. Pogledao
je gore da bi pozdravio kneza, ali ovaj ne gleda dolje. Mladi Brandenburg stoji sa svojim
bratiem na istom mjestu, zijevaju, a Petar Pan odlazi u etvrti okvir trijema, pokuca
na kraljevim vratima i ulazi.

Kralja nae odjevenog. Uzeo je najljepe haljine, uredio se i namirisao. Petar Pan stade
njukati:

- Samo firentinski konji tako jako miriu. Tamo je obiaj da svaki gospodar svojeg
konja namirie kao mladu na vjenani dan.

Vladislav se nasmije i mirne na svojeg lakrdijaa:

- Moda i jest vjenani dan?

- A vi ste mlada, velianstvo? Za koga se kanite udati? Za kraljevsko ezlo?

- Vidjet e. Samo ekaj. A sad mi reci gdje je Pencinger.

- Upravo mjeri koliko je stopa dvorite dugo i iroko. To ga danas strano zanima.

- Valjda nas ne uhodi? Ili neto sluti?

- Od same sranosti, velianstvo, tresu vam se kosti. Uvjereni ste da Pencinger zna to
e se danas dogoditi. Dok sam bio djeai i odluio krasti sa stabla kruke, smatrao
sam da mi se na nosu pozna to sam naumio. I vi ste djeai.

- Ne rugaj mi se, Petar Pan, zar ne vidi koliko sam hrabar i odluan?

- Vidi vam se to na nosu i na koljenima. Klecaju estito.

- Udario bih te da si mi blie.

- Ubrali biste i zvijezde s neba da su vam na pladnju. uvajte svoju snagu za

Pencingera. Lucia vie nema. Juer je otiao traiti plemia Kuevia, dakle, jedan
neprijatelj manje pod ovim krovom, borba to laka.

- Idi, Petar Pan, gledaj to radi Gordana.

- Teke li muke pogoditi. Misli na vas i doarava vau linost u bojnoj opremi vae
hrabrosti.

- I vidjet e me, jamim. Jesu li ustali knez i Danijel?

~ 510 ~
 VELIKI SUD

- Obojica ve ekaju na trijemu vae zapovijedi. Sad im moete kazati to je njihov

posao. Plemenita gospoa Gordana nije imala odvie povjerenja u pijanu glavu mladog
kneza i savjetovala je da mu tek pred doruak saopite to da zapravo radi. U
trijeznom stanju je podatan i posluan, ali sad e se s uitkom prihvatiti vae zadae.
Zurite se izdati naloge jer e za jedan sat doruak biti na stolu.

- Zovi ovamo obojicu, a ti idi Gordani i kai joj: sve e biti kako ona eli.

Petar Pan ide na trijem, dade znak knezu i Danijelu pa se udalji. Oni su otili trijemom
i ulaze kralju ljubopitni zato ih je tako rano digao iz postelje.

Petar Pan pohita na lijevu stranu gdje ne mogu dosei barunovi pogledi s dvorita.
Kucne malo na Gordanina vrata i ulazi.

Stjepko i Gordana u ivom razgovoru stoje isred sobe, puni napetih iekivanja. im
spaze lakrdijaa, zasipiju ga pitanjima:

- to je s kraljem? Jo uvijek odluan?

- Dok misli na vas, Gordana, hrabrost ga ne ostavlja - veli dvorska budala. -

Savjetujem vam, plemenita gospoo, da sjednete kod doruka vrlo blizu njega i stalno
ga darujte zamamnim pogledima. Polaem svoju glavu pred vae noge da mi je smjesta
odsjeete ako se naa kraljevska kukavica nee okititi vitekom hrabrou.

Zakimala je glavom i skupila obrve, a on digne ruku i priapne:

- Ni za ivu glavu ne sumnjajte u sebe. Nanijeli biste grdnu uvredu svojoj snazi. Znam
to velim, a i vi ste sigurno svjesni svoje moi.

- Ne velim da nisam, ali moja je mo isto tako velika kao i njegova kukavtina kad
ugleda Pencingera.

- Za vau ljepotu pretvorit e se kukavac u lava. Siguran sam. To moda sluti ovog
asa i sam Pencinger. Nekako je i on odvie uranio i stalno koraa dvoritem. Goni ga
nemir. Osjea u zraku vau snagu. Vi ste danas naroito divni, plemenita gospoo.
Molim, oprostite mi, moram to primijetiti. Neto vam neobino sja u oima. To je
sigurno od sree i vatre to ete uskoro poivati u naruju kraljevskog mladenca.

- Ne brbljajte, Petar Pan.

Stjepko se zgraa. Nije to za njegove ui. Mladi sveenik ide polagano k prozoru.
Izdaleka pogleda dolje pa se opet vraa, a Gordana pone koraati polagano gore-dolje i
uzdie:

- Od onog asa, kad je onaj glasnik donio tako loe vijesti s bojita, dua mi je
uznemirena, a tu moram glumiti kao da sam na vaem mjestu, Petar Pan.

- Nije lako biti dvorska budala, je li? Oko mene same budale, a ja moram nastojati da
budem od sviju najbudalastiji. Medu itavom vojskom glupama da budem najgluplji.

~ 511 ~
 VELIKI SUD

Nasmijeila se, a on pljesne od radosti.

- Ipak sam uspio vae usne zakititi smijekom koji vam je potreban za dananji
doruak.

Izali su svaki svojim putem, a Gordana ide Kueviki da je ohrabri kako e danas
izai iz dvora zajedno s Vilenom.

~ 512 ~
 VELIKI SUD

JURI NA SILNIKA
U blagovaonici se okuplja itavo drutvo. Knez, markgrof Danijel, Petar Pan. Onda
dolaze Stjepko i Gordana.

Svi promatraju utei, jedan drugoga, ele proitati s lica hrabrost i odlunost.

Pa navijesti kraljev dolazak. Sav napirlitan ulazi u sobu. Omamljujui miris iri se iz
njegove haljine. Male mu oi sijevaju kao dvije male svijee iz tamnih rupa. Blijedo lice
se zarumenjelo. Sav gori vatrom nekog oekivanja. Iza kralja idu dva paa, kastelan
Pencinger i gospodin Benedikt.

Sjedaju za stol, sluge nose zdjele i vreve. Zapoeli su jesti. Svi ute. Ne znaju zapoeti
razgovor. Gordana nije izgubila prisutnost duha i okrenula se kralju:

- Vae velianstvo danas upravo sjaji zdravljem.

- Dobro sam se naspavao. Ali gledajte moje neake. Lica su im kao onaj pepeonik pred
kaminom: siva, bezbojna. Neu im odsad dopustiti da piju do zore. Valja uvati svoj
ivot, a ne svoje snage razbacivati kao da se mogu kupiti novcem.

- Zanima me, hoe li kralj uspjeti da odri gospodu na uzdi. Bojim se da su odvie
privikli banenju do bijele zore, a ustali bi tek o podne.

- to bismo danas radili itav dan? - pita Danijel.

- Ako bih morao rano ustajati, poludio bih od dosade - veli knez.

- Ne znate to biste radili? Ovako mladi momci? Ve ste sasvim uscrvali kao kakve
stare mjeine. Drugi mladi vitezovi u Budimu ve zarana sedlaju konje i odlaze u posjet
prijateljima, idu u lov, nadziru svoja imanja. A ti uro? Sjedi ovdje kao da ti je
osamdeseta. Kad si posljednji put izjahao? Reci.

- asti mi, ne znam, moj ujae kad je to bilo. Ali za imanja se brinu drugi.

- Zato ne ide u lov? ivi kao starac. Ja sam u Budimu posljednjih mjeseci gotovo
svakog drugog dana dao sedlati konja i po nekoliko sati dnevno odlazio iz dvora.
Posljednje vrijeme to mi je bila najmilija zabava.

- Pravo velite. Ne bi bilo zgorega da jednom ve malo okuam sedlo i ja. I ti Danijele. Je
li?

- Svejedno mi je.

- Da, ii emo zajedno. Ja sam se ve i odvie odmorio u ovom dvorcu. Upravo elim
osjetiti pod sobom sedlo i nadisati se malo umske svjeine. Hoe li i ti s nama,

~ 513 ~
 VELIKI SUD

Danijele? A vi, takoer, asni gospodine? - okrene se on k Stjepku. - Vrlo bih se

radovao da me pratite.

- Hvala na pozivu, velianstvo, vrlo rado, ali zatitniku plemenite gospoe ne dolikuje
da odlazi dok bi nju mogla stii ija osveta. Neka mi bude oproteno ako sumnjam da
bih gospodu smio ostaviti samu. Ali evo prijedloga, velianstvo. Gospoa vam je
predala djeaka zbog kojeg ste je zarobili. Niti hoe niti moe bjeati. Dakle, mi bismo,
velianstvo, i nju mogli povesti.

- Dobro je, neka bude tako - ree kralj. - A vi, gospodine Pencingeru, doite s nama da
strogo nadzirete nau zarobljenicu.

- Nemam vie razloga bjeati. Znam da u uskoro na slobodu, a Korvinovu sinu sam i
ja donekle skrbnica, dakle, elim ga doekati ovdje. Vrlo se dobro osjeam u ovom
drutvu - i zamamno pogleda kralja.

Taj pogled osjea on u kostima i itavom biu, preporada se i naloi gospodinu tajniku
Benediku:

- Idite dolje i naredite neka smjesta osedlaju konje za sve nas i za nau momad koja
e nas pratiti. elim izjahati.

Benedik ide Pencingeru. Kao da mu je neto palo u oko, stade treptati. Sasvim vedro i
veselo gledaju svi oni bradatog kastelana. Oito je iznenaen, ali ne prosvjeduje, dakle,
sve ide divno. Petar Pan upada sa alama na raun svojeg jahaeg konja, a kralj mirno
odgovori kastelanu:

- Vi ete, gospodine barune, odrediti da mi sedlo ne pokriju grimiznim pokrivaem,

nego obinim. Neu da svijet nasluti moju prisutnost u ovom dvorcu.

Napokon se barun snaao od prevelikog iznenaenja. Svi napeto ekaju njegov

odgovor.

- Neizmjerno sam sretan to se vae velianstvo osjea tako dobro i eli izai.

- Ve je krajnje vrijeme da pogledam ovaj kraj.

S nekim oajnim izrazom gleda on kralja i zapinje s odgovorom:

- Bojao sam se navijestiti kralju, ali sad vie ne mogu tajiti to se dogodilo.

Svi ga pogledaju. On spusti bradato lice na prsa, nakrivi usne i poprima izraaj alosti,
a kralj upada:

- to se dogodilo?

- Neto neuveno. Gospodin Draeni odredio je Luciu da skine lance s mostova i

sakrije ih. Ne mogu spustiti most preko vodenih utvrda.

- Luci je skinuo lanac? Zovnite ga ovamo, smjesta!

~ 514 ~
 VELIKI SUD

- Nije vie u dvorcu.

Kralj osjea to znai ta nevjerojatna vijest i vikne:

- A vi niste imali pri tom nikakva udjela?

- Nisam, tek danas sam to doznao od potkastelana. Uinio je to po Draenievu nalogu,

a onda nou pobjegao.

- Kako je iziao iz dvorca, ako je skinuo lance?

- Draeni ga je dao nekim amcem otpremiti, a onda su amac opet izvukli. Tako vele
strae.

- Draeni vama nita nije navijestio?

- Ne, velianstvo, nita. Ba me to ispunja gnjevom.

Kraljeva ljutnja raste. Ne bi se ni maknuo da ga ve sada ne proima uitak koji je tako

blizu. Rukama se upre o stol, oi zapilji u kastelana.

- Meni se Draeni namee za tamniara? Jeste li to kada uli, ljudi? Mene kane
zatoiti u dvorcu mojeg neaka?

- Ja sam ovdje gospodar - veli odjednom knez. Pencinger u udu gleda toliko
razmahivanje.

Gordana se javi umirujuim glasom:

- Umirite se, velianstvo, i vi, knee, nije to ba tako velika nesrea. Ako je Luci
skinuo lance, uvijek se mogu ponovo navui.

- Da, smjesta neka se lanci navuku na kotae - zapovijeda Vladislav odluno. -

Odredite to smjesta, kastelane - i gleda strogo baruna.

Ovaj se tako klanja pokorno i onda ponizno odgovara:

- Kad bih znao kamo su te lance metnuli, ve bih bio davno popravio tu drskost i ne
bih kralja uzbuivao tom vijesti.

- To kralj nije mogao oekivati. to sada? Zar nee jo danas grliti ovu prekrasnu enu
to stoji tako blizu njega?

I zaokrui pogledom oko stola, hoe li mu tko pritei u pomo.

- Luci je sakrio lance, a da nitko nije vidio? - pita knez.

- Nitko. Ni ja - tui se barun.

U to nitko ne vjeruje, ni Vladislav. A Stjepko primijeti:

~ 515 ~
 VELIKI SUD

- Svakako neuveno. Kad bi se u dvorcu iznenada pojavio poar, to bi bilo?

Dvorski lakrdija vikne:

- Poskakali bismo svi u vodene opkope i plivali.

Pencinger se ne osvre na Petra Pana, ve se ispriava kralju:

- Sve sam i ja to mislio, velianstvo. Strahovito sam bijesan na Draenia. Oito je to

uinio da nitko ne bi izveo iz dvorca njegovu bivu vjerenicu.

- udno - vikne Petar Pan. - Niste vie dobri prijatelji? Gospodin Draeni odreuje, u
ovom dvorcu protiv vae volje i vaeg znanja?

- Ne pita vas nitko nita - okosi se barun na Petra Pana.

- Ali ja imam pravo govoriti onda kad pitaju vas i kad ne pitaju mene.

Gordana uporno gleda kralja. Dok je Pencinger dovikivao lakrdijau, ona mu apne:

- Sve je to ugovoreno. Neka vam izrui druge lance.

- Smjesta odredite kovaima neka mi stvore lance za most. Bit e dosta svakojakih
lanaca u dvorcu.

- Nema tako jakih da bi mogli drati most.

- Koliko treba vremena da se zgotove novi?

- Barem osam dana.

Vladislav oajava. Okree se Gordani i pogledom trai pomo.

- Velianstvo, neka Petar Pan prepliva opkope, ode u moj dvorac, tamo ima dovoljno
lanaca jer - i ona sad naglasi - svaki dvorac ima u pripravi jo jedan par lanaca ako bi
onaj na mostu pukao, to je razumljivo, vjeno ne traje. Kako vidim, kneevski se
dvorac nije opskrbio u tu svrhu.

- Dobro, ti e odmah otplivati i odjahati u dvorac plemenite gospoe, a ona e ti izdati

naloge - nareuje Vladislav Petru Panu.

Gordana odreuje:

- Recite mojem kastelanu da vam izrui lance za mostove koje uva u junoj kuli.

- Ne moe se iz dvorca, i veu je Draeni zakljuao i kljueve ponio sobom.

- Lae - apne Gordana kralju.

- To je la - vikne kralj. - Sve je to la, to ste vi izmislili da mi sprijeite izlaz iz dvorca.

Dosta je, dalje vie neu podnositi takvo nasilje.

~ 516 ~
 VELIKI SUD

Pencinger zapanjeno pogleda kralja, ovaj se okrene svojim neacima i dade im znak.
Mladi ljudi su to ekali pa skoe k Pencingeru. Iznenaen kraljevim postupkom i
prijeteem stavu njegovih neaka, trenutno izgubi prisutnost duha, osjetivi daje tu
neto dogovoreno protiv njega. Odlui da potri prema vratima, trgne iz pojasa ma da
se brani, zove na trijem u pomo svoje ljude.

Zakasnio je. Kraljevi neaci su znali to moraju initi i ve na prvom koraku zgrabe
Pencingera za ruke. Svaki za jednu da ne moe do oruja. Petar Pan baci se sada k
njemu, skoi preko stolica i preko stola kao maak. Za njim se sve rui i razbija, zgrabi
drak Pencingerova maa pa ga izvue iz korica, odbaci i ve ima u ruci debelo ue.
Vee barunovo tijelo. Kraljevi neaci svinuli su mu ruke da Petar Pan moe bolje
svezati.

Barun Pencinger, gospodar kneev, kraljev i Gordanin lei na zemlji. Petar Pan skoi do
jedne krinje. Neto zazvei. Lakrdija digne neke lance s okovima i ruga se:

- Gospodine kastelane, tu je lanac. Tu ste ga sakrili. Klekne do njega, sputava

barunovo tijelo i zlurado se smije:

- Kad biste vi znali, barune, kakav je to nebeski uitak va trbuh. To sam uvijek elio.
Ve sam mislio umrijet u bez tog uitka.

- Urota protiv mene! - bjesni Pencinger, prevrui oima to sipaju mrnju i strah, a
Petar Pan se zabavlja, uivajui u svojem zarobljeniku pa dovikuje kralju:

- Vladislave, kako se usuuje urotiti protiv njegova velianstva Sigismunda Konrada

Pencingera? Jo si mene upleo u tu urotu? To ti nikad neu zaboraviti, Vladislave. Jao
tebi, kad ovaj kralj, pod mojim koljenom, opet zasjedne na svoje prijestolje.

Gordana je ustala od stola. U licu joj titra pobjedonosni smijeak. Napokon se kralj
odvaio odrati svoju rije i kastelana maknuti s puta. Kralj zapovjeda pau koji se
ukoio kod vrata. Prestraeni pa potri dolje, a kralj se obraa Gordani. Ona mu tiho
ape to da ini.

Dok ona upuuje Vladislava, dolje u dvoritu potkastelan preneraeno slua to mu

pripovijeda pa i gotovo bez daha na kraljev poziv tri gore. Njegov gospodar barun
Pencinger uistinu lei svezan, a Vladislav otro zapovijedajui pita:

- Gdje je lanac s mosta?

- Velianstvo, ne znam. Skinuo ga je Luci, tako vele straari. Ni gospodin barun nije o
tome nita znao.

- I ti e u tamnicu - vikne na njega kralj - ili e lanac biti odmah ovdje.

Potkastelan zadre. ini mu se da je kralj poludio. O njegovoj se slabosti pronose

poslovice, a sad tu vie, zapovijeda i veze baruna Pencingera. Ne usuuje se prozboriti
ni rijei.

~ 517 ~
 VELIKI SUD

- Ne znam nita - veli potkastelan i gotovo pada na koljena. Onda kralj dade pozvati
strae s kule i stade ih ispitivati. Ljudi su pred njim zadrhtali i priznali:

- Sve nas je poslao u drugo dvorite Luci i zabranio nam je da doemo blizu. Kad smo
se vratili, nije bilo lanaca na malom, ni na velikom mostu. Kotai su bili prazni. A ni
kljua od ulaza.

- Svatko tko se usudi suprotstaviti mojoj zapovijedi gubi glavu. Jeste li uli? To
objavite svim momcima i svima u dvorcu.

Ljudi se sagnuli gotovo do pola u strahu i trepetu, a kralj nastavlja:

- Kako dugo treba da se zgotove kljuevi za veu?

- Do - do - prije zalaza sunca - veli potkastelan.

- Lae, nakon objeda moram imati klju.

Okupili se Petar Pan, Stjepko i Gordana da vijeaju moe li se klju prije napraviti, ali
Stjepko upozori da svi ti ljudi oito dre s barunom i mogu otezati. Gordana odlui:

- Onda emo vrata razbiti sjekirama, premda su eljezom okovana, a preko vode
moemo dotle napraviti splav, od jednog kraja opkopa do drugog. Smjesta neka se ide
na posao, a ovu dvojicu dajte, kralju, otpremiti u tamnicu.

I on pozove sluge i naredi da potkastelanu svezu ruke. Kad je bilo sve svreno,
lakrdija pita:

- Velianstvo, trebate li mene za tamniara? Ja sam spreman da s najveim uitkom

preuzmem tu slubu.

- Sluat e zapovijedi mojeg neaka kneza. Neka dou sluge i otpreme baruna i
potkastelana u tamnicu. Ti e, uro, preuzeti zapovijed nad svima u dvorcu. Ne pusti
s oka ni jednog ovjeka. Idi dolje i svojom rukom zakljuaj vrata iza ove dvojice koji se
usuuju svojeg kralja zarobiti i lagati mu.

- Ne laem, velianstvo - veli Pencinger. - Ne bih se to usudio. - Draeni je tako

odredio bez mojeg znanja.

- Gdje je lanac? A gdje klju? Kaite mi i oslobodit u vas sramote. Ako ne kaete,
znajte, nijednog asa ne moete vie ostati u slubi mojeg neaka.

- Ne znam, velianstvo. Ne znam nita. Luci je odnio lanac i klju od vee.

- Tko je trovao, taj e i lagati - usklikne Petar Pan.

- Da, htio me otrovati - vikne ljutilo knez.

Smatra krivcem ba Pencingera to nije on, knez, dobio u ruke kraljevia niti stekao
Gordanu pa se osjea sretan da mu moe uiniti naao. I preuzima vlast u svojem

~ 518 ~
 VELIKI SUD

dvorcu, odreuje da Pencingera vode u tamnicu. Za njim ide Petar Pan i stade glasno
plakati:

- Ja sam jedina narikaa u ovom sprovodu za siromanim barunom koji me htio ubiti i
baciti u opkope i slao mi pozdrave britkih kopalja.

I odlaze iz blagovaonice. Stjepko, Gordana i Danijel ostali su s kraljem.

- Bilo bi dobro - veli ona - ipak potraiti taj lanac. Mora negdje biti u dvorcu.

- Spreman sam na sebe preuzeti tu zadau - veli Danijel, sretan to moe lijepoj eni
uiniti uslugu.

Kralj pristane i odredi neka ide dolje i pretrai itav dvorac. I on ode da smjesta izvri
zapovijed.

- Dakle, velianstvo - primijeti Gordana kad je Danijel izaao - ve su prije odluili da

vas ne puste iz dvorca. A zato? Ako mene ne povedete sa sobom, imaju pravo bojati se
da ete me, moda, plemeniti pustiti kui. Ali vas su zatvorili u ovaj dvorac. Nije li to
strahovito biti rob svojih sluga? To se ipak nikom nije desilo.

- Ni meni se vie nee desiti - prijeti se kralj.

Sad je u nekoj vruici. Ve je osjeao Gordanin zagrljaj u modrini njene odaje i

podavao se uitku u mislima, a taj Draeni je iznad njega i hoe da bude njegov
gospodar. Zaustavili su ga na putu u posljednjem asu kad je ve trebao pasti u
naruaj posljednje sree. Bjesnilo ga snalazi, htio bi sve pregaziti to mu je na putu.

- Mislite li, Gordana, da e biti mogue od dasaka napraviti splav kojom bismo mogli
preko opkopa?

- Ako samo ima toliko vrstog i jakog drva u dvorcu. U najgorem sluaju skinut emo
nekoliko vrata. Morate im pokazati svoju vlast da ete ipak izai kad elite. Istina, mi
emo po splavi moi samo pjeke, ali nita zato. Lako emo dobiti konje u Turopolju.
Stjepko odmah predlae:

- Plemenita gospoa sigurno e nas gostoljubivo primiti u svojoj Brezovici.

- Primit u vas, ukonaiti i pogostiti. I Petar Pan i vai neaci neka pou s nama.
Naravno, uzet emo sobom plemenitu gospou Kuevi i upanovu ker, to je
potrebno, velianstvo, da nitko ne moe napasti moj dobar glas kad je s nama odlina
starica i ova djevojka. Sve u uiniti da vam bude dobro u mojem dvorcu.

Pogledala je Stjepka znaajno, a on smjesta prihvati njezin prijedlog i naglaava kralju:

- Primite velianstvo, taj prijedlog. Bila bi sramota kad bi svijet saznao da vas je neki
mladi plemi zatvorio u dvorcu.

~ 519 ~
 VELIKI SUD

- Dakle, mi emo bjeati. Kralj i njegovi podanici moraju ispod krova mojeg neaka koji
je ovdje gospodar. Sramota je to, ali ja prihvaam i zahvaljujem plemenitoj gospoi to
e me primiti u svoju kuu. Smjesta u poslati u Budim brzoteu gospodinu
Verboczyju i javiti mu kakvu mi je sramotu nanio njegov neak.

- Mi smo sporazumni. Na bi most preko opkopa mogao biti dovren do poslije podne.
Jo e sunce biti visoko kad krenemo - veli Gordana.

- elio bih da se vae rijei ispune - apne kralj - ali netko mora nadzirati njihov posao
jer tko zna nisu li svi ovi vie odani Draeniu i barunu negoli meni.

- I ja tako mislim - veli Stjepko. - Ako dopustite, sam u s plemenitom gospodom

nadzirati posao.

- Pratit u vas i ja. elim da me vide i osjete moju strogost.

U to Petar Pan dohita gore i navijesti:

- Bradatog lijepog lisca udobno sam ukonaio medu tamnim zidovima i posjeo ga u
naslonja od hladnog kamena. Velianstvo, izgledate kao vitez koji je uzjahao
sedmoglavog zmaja.

- Ne brbljaj, lakrdijau - veli on. - Sad valja nadzirati ljude, sluge i strau da nas lupei
ne bi izdali.

- Mi smo jo uvijek na oku razbojnika. Lako bi nam tkogod zarinuo u rebra bode.
Hajdemo - i lakrdija krene.

- Velianstvo, poznajem u ovom dvorcu svaki kuti - veli Gordana - dopustite da idem s
rimskim poslanikom i pomognem markgrofu traiti.

- To je vrlo dobro - naglasi Stjepko - idem smjesta, a vi, velianstvo, radije ostanite
ovdje na trijemu da vas svi vide kako brino promatrate i pazite to se radi. Ako se
pourimo, uistinu, moemo izai iz dvorca jo mnogo prije nego to se sunce sklone na
zapad.

Kralj i knez ostali su sami u blagovaonici.

- Vidi neae, ti si bio zarobljenik ovog baruna i on bi te, zacijelo, bio otrovao. I
Draeni je mijeao taj otrov, a ti si ga smatrao svojim drugom.

- Ujae, ja nisam vidio Draenia sve dok ga nisu razotkrili. Pencinger mi je uvijek
govorio o nekom crvenom oklopniku, ali mi ga nije htio pokazati, drao ga je u
umskom dvorcu. Dobro mi je Petar Pan rekao da oni vode sve na svoju ruku protiv
mene. Htjeli su samo dobiti u ruke kraljevia da iznude od vas dohotke kraljevstva koje
vi dijelite, a sami nemate ni estitog objeda.

- Dou k meni velikai i trae neka dadem ovome rudnik, onome dohodak od
kraljevskog poreza, trei opet trai etvrt od dvadesetine, polovicu od tridesetine. to

~ 520 ~
 VELIKI SUD

mogu? Ako velim ne, bit e protiv mojeg sina, a zna da je Ljudevit nakaza i moram
kupovati njihov pristanak da bude kralj. Kad bih se ponovo oenio, imao zdravog sina,
zdravog i ilog, onda se ne bih trebao bojati velikaa da e skinuti s prijestolja moju
dinastiju. Ovako se ne da drukije nego da se dadem plijeniti. Jo su preostala u
kraljevskoj riznici dva rudnika i to e mi oteti.

*****

Kralj pouruje objed. Svi su pod dojmom neobinog bijega na koji se odluio kralj.
Naroito knez i Danijel. Mladi markgrof osjea se sretnim to e biti Gordanin gost.
Bistrouman mladi ne osjea prema kralju ljubomore. Pouzdaje se u svoju vitku
pristalu pojavu. Knez nije pripit i u takvom stanju uvijek je privlaan. Odrie se
Gordane jer mu je kralj obeao bansku ast. Stjepko razmilja samo o tome kako e
kralja zavarati dok Gordana nestane ispred opkopa. itavo drutvo Petar Pan nastoji
zabaviti doskoicama koje praskaju i hrane ih sve vedrinom i nadama. Kralj jedva guta
jelo od pomisli da e jo ove veeri grliti Gordanina ramena.

Sve oko stola zaokupljaju njegove skrovite misli i osjeaji.

Objed je obilat kao svakog dana. Ali kralju se ini da svi nekako hotimino zavlae,
samo da mu produe boravak u dvorcu. Da mu vrijeme bre prolazi, ispituje opet o
pripremama u dvoritu, a Petar Pan odgovara:

- Stajao sam s biem nad bravarom, tako kao to ini Pencinger. I ljudi se ure. Vrata
bi bilo teko razbiti, jer su sva okovana eljezom. Sve sam tono pogledao. U najgorem
sluaju odvait emo se i na to, ali imamo jo dosta vremena. im se ljudi okrijepe,
dvostrukom e brzinom sve ii. Bit e gotovo jo prije nego to smo se nadali.

Gordana se brine da Vladislav ne zaboravi njezine tienice.

- Obavijestila sam plemenitu gospou Kuevi i upanovu ker da e s nama izai jo

danas popodne, i to po milosti vaeg velianstva. Stara mi je gospoa odgovorila: "Od
usta do usta predavat u priu o velikoj kraljevoj milosti." itav kraj potuje njezine
prie kao evanelje. to ona pripovijeda, to ljudi nose u duama kui. Je li tako Petar
Pan? Vi ste uli o tome?

- Kako ne bih uo. Znamenita je ona po svojim priama i vrlo ugledna.

I to razveseljuje kralja. Sve mu je pravo to Gordana kae, odredi, odlui pa se zgraa:

- Zar se tako uglednu enu usudio Draeni uhvatiti i zarobiti. Upravo neuveno.
Koliko e mi trebati vremena da operem sa sebe i sa svojeg neaka ljagu. Svatko e
tvrditi da je to on uinio.

- A ja nisam nikada vidio tu staricu - upada knez. - Samo znam da je vrlo odlina roda
i da su njene prie umne i svatko ih slua kao pisane pametne knjige. O svemu i za sve
zna ona priati. Tko bi znao otkuda joj te prie?

~ 521 ~
 VELIKI SUD

Zadovoljstvo lei na svim licima. Mukarci su jo posegnuli za kolaem i za vrevima

da se poure nastaviti posao. Hodnikom je netko potrao. Pa otvori vrata i ostavi
irom otvorena, drei kvaku pa se okree u hodnik.

- to je? - pita Petar Pan. - Otvorio si vrata kao da eka neku uzvienu linost?
Zatvaraj.

Ali pa ne slua. Ustoboio se na svojem mjestu i ne odgovara, ve nekim poitanjem i

strahom gleda u hodnik.

Svi gledaju znatieljno: to to znai? Kome pa posveuje toliku panju? Iz hodnika

zatropou koraci. estoko zazvee mamuze. Na pragu se zaustavi Draeni.

Nijema prepast. Skamenjeni zure u njega.

Isprsio se kao prikaza, utvara. Kao da se prelomio strop i pao na taj prag.

Otkuda? Kada? Kako? Ni na jedno pitanje ne nalaze odgovor.

Svi su bez daha i bez rijei, ak i Petar Pan. Ni jedna mu ala ne pada na pamet. Bulje
u Draenia, kao u obmanu. Kralj osjea pred tim mladiem kao da ga je zatekao na
nekom nedjelu. U prvi as Gordana ne moe progovoriti rijei. Onda brzo stavi ruke
pred lice, nasloni glavu na stol i apne kralju koji joj sjedi slijeva:

- Zapitajte ga otkuda je, kako je doao, ali strogo. Ne poputajte.

Njezin apat opet mu donese prisebnost i, gledajui u Draenia, pita:

- Ti se vraa?

- Da, velianstvo!

- Kako si mogao u dvorac?

- Sasvim jednostavno.

Taj ga prezrivi odgovor vrijea, naroito pred Gordanom i glas mu poprimi jo stroi
zvuk:

- Ti si se usudio svog kralja zarobiti u dvorcu koji pripada njegovu neaku?

- Kako bih se to usudio uiniti kralju. Htio sam samo sprijeiti bijeg onima koji su
zarobljeni ovdje zbog urote.

Kralj ne moe uzvratiti ironiju i zato opet pita:

- Kako si mogao ui kad se ne moe spustiti most, a opkopi su puni vode? I kljua od
vee nema.

~ 522 ~
 VELIKI SUD

- To u priopiti vaem velianstvu samo u etiri oka jer neu da moju dosjetku kaem
pred onima koji bi se njome mogli posluiti. Dolje sam vidio neke naroite pripreme za
gradnju mosta. Divna misao, ali, naravno, vae velianstvo nita ne zna o tome?

- Obratno, ja sam to naredio. Dok ovaj dvorac pripada mojem neaku, dotle ovdje
gospodarimo ja i on.

Draeni se duboko pokloni pa mirno i ponizno odgovara:

- Nitko drugi, nego vi, velianstvo, i va neak. alim samo to niste dopustili barunu
Pencingeru da vam sve to razjasni. Bili biste odmah razumjeli zato je to bilo uinjeno.
Gospodin barun nije imao vremena ni govoriti jer su ga gospoda smjesta svezala i
bacila u tamnicu.

- Tako? Ve i to zna? Dakle, sluge sluaju ovdje tebe, a ne mene i mojeg neaka?

- im sam stigao, potraio sam, naravno, kastelana. Rekli su mi to se dogodilo, a ja

sam izdao zapovijed da zatitim kralja. Molim, ne uzrujavajte se, velianstvo, i
dopustite da vam pred svima kaem to me prisililo na povratak. Vrlo je vano.

Svi su nijemi. Gordana uti. Oito se Draeni ve opskrbio svojim vojnicima. Svi slute
da vani stoje njegovi ljudi.

- Velianstvo, evo kako je bilo - pripovijeda Draeni. - Jahali smo Turopoljem prema
jugu. Ve na kraju Turopolja uzeo sam na polju neto teladi da nahranim svoje
momke. To je trajalo do podne. Nakon toga krenuli smo dalje, ali odjednom smo
podveer stigli do jedne krme u kojoj obino ljudi prospavaju na putovanju prema
jugu. Legao sam u maloj krmarevoj izbici zajedno s Ferenczyjem. Iz sna me netko
prodrma. Otvorim oi. U sobi je mnogo ljudi, u mraku ne razabirem njihova lica.
Pokraj mene stoje etvorica s vizirima na licu i sivim oklopima. Trgnem se, ali oni su
uperili u mene svoje cijevi. Znao sam odmah: ognjeno oruje. Ako se maknem, mrtav
sam. Pitam ih: to ele od mene. Neka uzmu dukate i novac, ali oni rekoe da ne trae
novaca, ve pretrauju moj haljetak, pitaju me kamo idem i nosim li kakvu poruku, a
onda su mi izvukli pismo to sam ga nosio u Veneciju. I Ferenczyju su tako pretraili
haljine, ali kod njega nisu nali nita. Uzeli su pismo kojim sam trebao dobiti
kraljevia Ivana, otvorili ga i proitali, a onda hitro razderali na komadie. Jedan od
njih dobaci mi ispod vizira psovku i ree: "Idi, samo, lupeu, u Veneciju, pa kad se
vrati, reci kralju da nee dugo sjediti na svojem prijestolju. To mu poruuje Jelenko
Kuevi."

Kralja prolaze srsi. Gordana se okrene k Stjepku, izmijeni s njim pogled, ali eka to e
rei Draeni. Odmah je nadovezao:

- Taj Jelenko Kuevi sin je one starice koju sam ovdje zarobio i bievao da saznam to
je sve kanio sin protiv kralja, a moja biva vjerenica koju sam doveo u dvorac ki je
upana koji je takoer s Kueviem u uroti, a ona im je nosila vijesti. Ve sam to sve
jedno ispripovijedao velianstvu, ali nije poklonilo vjere meni, nego je priklonilo svoje
uho vodi urotnika gospodi Gordani.

~ 523 ~
 VELIKI SUD

- Zabranjujem vam laima ocrnjivati mene - veli Gordana, gnjevna na ovjeka koji je
opet pao na njezin put da srui pod njom most k osloboenju.

- Opet si poeo optuivati plemenitu gospou zbog urote? - protivi se kralj. - Bilo bi ve
jednom vrijeme da prestane objedivati kad ne moe dokazati.

Draenievo se lice trza, ali se svladava i odgovara:

- Uskoro u imati u ruci bjelodane dokaze, a sada neka vaem velianstvu bude jasno
da sam se morao vratiti kad je urotnik Jelenko Kuevi razderao pismo.

- Zato bi to uinio? - pita Gordana.

- To ete vi, gospoo, bolje znati.

Osjetila je blizinu neke grdne opasnosti, ali ide u obranu:

- Vie neu dopustiti da mi vi dobacujete u obraz neke objede koje su lane i

nedostojne plemia. Kad bi Jelenko Kuevi, uistinu, razderao to pismo, ja ne bih
mogla ni slutiti to bi ga na to ponukalo. Uostalom, kako je on mogao znati da vi nosite
neko pismo, a velite da napadai nisu traili novac, nego ba tu pismenu poruku, kad
samo mi ovdje znamo da ste otputovali i to nosite sa sobom.

Njezine navode kralj vrlo ivo potvrdi:

- Sasvim razumljivo, otkuda bi taj mladi mogao slutiti da ti nosi pismo u Veneciju?
Bit e to neki sasvim drugi ljudi.

I Petar Pan se uplete, uskliknuvi:

- Zacijelo je neka ptica iz ume sletjela na prozor, prislukivala i odnijela tom mladiu
vijesti. Ba su ti urotnici genijalni. I ptice su u umi unovaili u etu urotnika.

- A kako to, gospodine Draeniu - pita ga Gordana - da vas je Jelenko Kuevi ostavio
tako mirno dalje spavati? Oteli ste mu djevojku koju je on ljubio, on koji vas mrzi iz
dna due nije vas taknuo ni malim prstom?

Mladi zakorai blie i prijetei pita:

- Htjeli biste pred kraljem dokazati da laem?

- Vi ne laete, ali onaj koji je izrekao navodnu poruku kralju, taj bezuvjetno lae da je
bio Jelenko Kuevi, on vas ne bi ostavio iva.

- A otkud vi to znate ako niste s njim u vezi?

- Od gospoice Vilene koja mi je sve ispripovijedala poto ste je izbievali. Velianstvo,

djevojka je ovdje i sami se moete uvjeriti da je istina to rekoh. Jelenko Kuevi ne bi
ostavio Draenia, a da ga ne pozove na maeve i ne bi ga pustio ispred sebe dok ne bi
mrtav pao pred noge. Mislim, dakle, ili je uistinu netko drugi gospodinu Draeniu

~ 524 ~
 VELIKI SUD

otimao pismo i poderao ga, ili je gospodin Draeni sebi doarao sam da su ga napali i
oduzeli mu pismo u neku drugu svrhu.

- U koju? - otresito pita mladi.

- Da prikrijete strast koja vam nije doputala da odete u Veneciju i ostavite ovdje s
drugim onu za kojom ludujete.

- Plemenita gospoo, moj razum i srce potpuno su zdravi i nema ene zbog koje bi se
Draeni samo naas uznemiravao.

- Ako je to istina, onda u smjesta napisati drugo pismo i gospodin Draeni moe
odmah nastaviti put.

- Tamo je na stolu pisai pribor - veli kralj. - Eto, vidi, plemenita gospoa izbavila nas
je iz nevolje. Ako su pismo razderali, dobit e drugo, a tko je oteo ono zapravo, to je
jo zagonetka.

- I nije za sada vano - primijeti Stjepko. - Radi se o tome da gospodin Draeni i

Ferenczy to prije dovedu djeaka. Gordana je sjela k stolu u dnu sobe i poela pisati.
Ali Draeni se okrene za njom i izazovno vikne:

- Vi oito kanite napisati to drugo pismo sasvim mirne due?

I opet su zinuli. Ton kojim je rekao gotovo je drzak i prijetei, to on kani i zato ovako
govori toj eni?

- Da, mirne u ga due napisati. A zato ga ne bih mirne due pisala.

- Velianstvo, kraljevi, kojeg uvaju hrvatski urotnici nije u Veneciji.

Dignuo je glavu pobjedniki i osjea se kao da ih je sve jednim udarcem poklopio. Kralj
pogleda Gordanu. Potpuno mirna ona gleda otvorenih oiju kralja i Draenia dok joj
srce silovito zakuca. I digne glas nekako trijumfirajui:

- Uistinu, nije u Veneciji? Onda ste vi ipak voa urotnika, mladi gospodine, kad znate
vie od mene. Otkad kraljevi vie nije tamo?

Taj neprispodobivi mir i pobjednika ironija njenog glasa osvajaju kralja. Draeni
prezirno odgovara:

- Vama, gospoo, ne dugujem nikakva odgovora ali, velianstvo, vama javljam: danas
ujutro, jo prije nego to je sunce izalo, doekao me pred krmicom neki ovjek ije
ime sada ne mogu kazati i javio mi: "Gordana vas je prevarila. Kraljevi nije u Veneciji.
Gdje je, to ete doznati od onoga koji zna!"

Gordana digne obje ruke na obranu, a laktove podupre o stol ne bi li sakrila lice jer je
tog asa problijedila. Ovaj stav prikazuje je ravnodunom. A to joj je trebalo jer su svi
skrenuli poglede k njoj. Svatko je traio u njenom dranju odgovor da li Draeni lae.

~ 525 ~
 VELIKI SUD

Svatko je, pa i kralj po Gordaninu dranju zakljuio da je tuitelj krivo objeduje. To

uvjerenje potvruje ona daljnjim rijeima:

- Vi, dakle, elite ustvrditi da sam naznaila krivo mjesto boravita Korvinova sina?

- Da, to ste uinili.

- Nastojte izmiljati barem vjerojatne objede. Tko vam moe vjerovati da u uludo
sjediti ovdje i moda ekati est tjedana i vie, a kad se vratite bez djeaka, nastaviti
svoje tamnovanje. A to bi bilo najstranije: pasti u nemilost kraljevu - i pogleda
Vladislava koji se gotovo rastapa.

- Gradili ste dolje most da ostavite ovaj dvorac i pobjegnete.

Svoju lijepu glavu okrene k Vladislavu, nasmijei se i veli:

- Pitajte kralja tko je to odredio,, a pitajte kralja i to, jesam li namjeravala bjeati od
njega i njegove pratnje.

- Ja sam sve odredio to se dolje radilo jer me stid pred slugama da ne mogu izjahati
ako je meni volja. A Gordani nije bilo ni na kraj pameti kakav bijeg, ja za to jamim.

- Ali, velianstvo, htjeli ste povesti nju i one druge dvije ene, pali iste u ruke
prepredenoj urotnici koja je mene htjela odstraniti iz dvorca da uzmogne zavarati vae
velianstvo, obmanjivati i pobjei vam, a tko zna kako je ona stekla povjerenje da joj
sve vjerujete.

- Nije istina. Ja najbolje znam kako sam htio izai i zadajem i rije: nije kanila pobjei.
Rimski poslanik zna nau nedunu osnovu da bismo se proetali. I Pencingera sam
pozvao, ali on se usprotivio. Dakle, ii e u Veneciju.

- U Veneciju ne idem jer kraljevi Ivan nije tamo. Ona ga je sama negdje sakrila i zna
dobro gdje se nalazi. Ja u to dokazati.

Nad Gordanom zalepra pogibelj kao krilo crne ptice. U kraljevim oima odraava se
kolebanje. Plaho upire pogled u lijepu enu. Njoj je jasno: Draeni je naeo kraljevo
povjerenje.

Zato ustade od stola, ostavi pisai pribor netaknut i polagano ide do sredine sobe,
ponosno diui glavu. Nekako se ini da upravo eli pred kraljem istaknuti itavu svoju
pojavu koja sja ljepotom. Petar Pan i Stjepko oekuju da e rei neto vano.

Okrenula je glavu prepunu arke kovrave kose, zagledala se u nj : svim arom svojih
bademastih oiju, otvorila rumene usne o koje su zapeli svi pogledi:

- Nema druge, velianstvo, moram priznati pravu istinu.

Zautjeli su u tekom iekivanju. Draenicevo lice odraava napetost.

~ 526 ~
 VELIKI SUD

- Rekla sam da je mladi gospodin valjda prosanjao napad na njega i krau pisma.
Moda nije znao razluiti san od jave jer ga odvie pali neki davni pritajeni oganj.

Dok ona govori, Petar Pan opaa da je svoj pogled svratila k njemu. Neto, dakle, hoe
od njega. I on stupa sve blie k njoj i svu pozornost usredotouje na ono to ona veli.

- Gospodine Draeniu, vi se meni osveujete. Vi najbolje znate zato. Ali kralj ne

poznaje razloge zbog kojih me stalno okrivljujete da sam urotnica. Tajna vrata...
strasti... osveta... Je li? to velite vi na to, Petar Pan? - okrene se ona hitro lakrdijau.

"Tajna vrata... osveta"... bljesne njegovom glavom, a njezin pogled mu pie rijei koje
bistrouman ovjek brzo ita, pa dobaci Draeniu:

- Do vraga, izbacite ve jednom istinu. Divlje je zaljubljen u Gordanu i ljubomoran je

na svakoga. Zato se vratio jer ne moe otii. Ne moe je prepustiti ovdje pogledima onih
kojima ona iskazuje sklonost.

- Osuio ti se mozak, glupi lakrdijau! - veli Draeni.

- Upravo je nemogue zaljubiti se u ovu grdobu od ene? Je li? A eto i lakrdija stade
okretati oima lijevo-desno i kreveljiti se: ovako, onako. Pa na sve strane prevre oi za
Gordanom. Da, uo sam to, kad sam bio traiti lijek za kneza. Rekli su mi Turopoljci
da ste se vjerili sa upanovom keri, a izgarali od ljubavi za Gordanom. Velianstvo,
zato je on osuuje da je urotnica.

- Mislite da je ljepota te ene tako svemona i nitko joj se ne moe oteti? Ni ja? Nije mi
ni na kraj pameti.

Petar Pan skoi u sredinu sobe pa e sav bijesan:

- Tko e vam to vjerovati? Ni svetac pa da se zakunete sto puta. Svatko je za njom

izgubio oi i srce, a vi ste pomahnitali kao divlji vepar.

- Budala je ortak urotnice.

- Htjeli vi, ne htjeli, vrijeali vi ili ne, sasvim vam je uzalud. Ljubomorni ste na kralja -
vie. Petar Pan - zato ste se vratili.

Ovome Draeni nije dorastao. to vie bijesni, to se vie brani, to se njegova krivnja
ini vjerojatnijom i oitijom. Nitko ni asa ne sumnja da Draeni izgara za Gordanom.
Mladi vie, loma ta, posee za maem da udari Petra Pana, ali mu on izmakne i skoi
oko stola kao da nije od kosti i mesa i dovikuje mu:

- Nisam li vas svake noi naao pred njezinim vratima? Vidio sam vas na svoje oi i
upozorio da se okanite Gordane. Preko mene ste joj slali poruke. Da, preko mene.

- Lae, lae - dere se Draeni, porumenjevi.

~ 527 ~
 VELIKI SUD

Toliko se brani da su oni drugi ve sasvim sigurni kako je svaka objeda baena na
Gordanu samo kleveta mladia kome se ona nije odazvala.

- Tako mi moje budalaste glave - prisie Petar Pan - slao je poruke, ali ona nije htjela ni
da uje, ve mi je naloila da joj nikad ne smijem spomenuti njegovo ime. Prezire ga pa
bio on sto puta tako lijep. Ne trpi Gordana ovakvog mlaca. Njoj je ideal zreo mukarac.

- Znam na koga ona baca svoje oi, ali ja u joj dokazati himbu - vie Draeni.

Kralju je dodijalo. Ustane i gleda Draenia tako hladno i neprijazno da se sam

zaprepastio jer u tome razabire koliko vlasti ima nad njim Gordana.

- Sad idi, Draeniu. Razumijem da te strast zavela da sumnjii plemenitu gospou.

Neu vie dopustiti nijedne rijei. Za jedan sat neka je most potpuno opremljen i ja u
s pratnjom izjahati.

Prezirnim pogledom osine Draeni Gordanu, ali ona opazi da je u tom pogledu neto
vie od prezira, a to je prijetnja. Draeni se duboko pokloni kralju i navijesti:

- Po vaoj elji, velianstvo, most e biti popravljen jo danas poslije podne i sve e biti
ureeno, samo vae velianstvo nee jo danas moi izjahati jer vani je glasnik koji
vam donosi vijest ravno iz Budima.

Zapanjeno gledaju za njim kako otvara vrata, a u sobu ulazi ovjek, sav zapraen, u
odori plemikog kroja. Kralj zirne u njega:

- Kako si ti dospio u ovaj dvorac?

- Sreo sam putem gospodina Draenia i on me poveo sa sobom. Ve sam danas

jednom htio doi i opet sam se vratio. Nisu mi otvorili.

- to mi nosi?

- Dolazim kao brzotea da javim kralju i gospodaru ovog dvorca: moj gospodar,
uzvieni gospodin Verboczy, ve je preao Savu i uskoro e biti u dvorcu.

Sve se nad kraljem potreslo. ini mu se da je Draeni neki zloduh koji vue za sobom
vojsku demona protiv njegovih osnova i protiv njegove jedine elje koja ga sada
proima. Nita mu nije vanije nego sastati se s Gordanom, daleko od ovog dvorca. Ta
spoznaja ispuni ga mrnjom prema tom mladom ovjeku koji mu stalno i neprestano
baca na put zapreke i od prvog dana kad je stigao u dvorac obasiplje Gordanu
objedama. Jasno mu je da to moe biti samo zbog strasti prema toj lijepoj eni.

I sad za njim dolazi i njegov ujak. strah i trepet njegovih dana u Budimu, strah i trepet
svakog njegovog ina. dapae i nasljedstva njegova sina.

Ne, to ne moe biti drukije. Taj je ovjek napola avo i sve zlo dolazi od njega.

~ 528 ~
 VELIKI SUD

Kralj stoji kao zakovan usred sobe i nema rijei kojom bi mogao odgovoriti
Verboczyjevu glasniku. Samo mahne rukom svojem neaku u znak da se pobrine za
sekretara visokog dravnika koji ima doi. Ve se kralju javlja Draeni i pristupa mu
povjerljivo:

- Velianstvo, znam, sad ste u neprilici, ali nemajte brige. Ja sam ve sve popravio to
se zla uinilo. Dao sam silom otvoriti tamnicu i izveo kastelana Pencingera. On se sada
dolje preodijeva jer su mu gospoda poderala odijelo.

Uinio sam to za vas. kralju, da moj ujak ne bi doznao to se dogodilo u ovom dvorcu
najpouzdanijem ovjeku, gospodinu barunu Pencingeru. Silno bi ga to razbjesnilo, a na
prvom koraku pitat e za njega. Naloio sam barunu neka nita ne kae mojem ujaku
da vama utedi neugodne asove.

Kralj stoji poraen. Taj mladi sada mu jo iskazuje i veliku dobrotu i obeava mu
svoju utnju i obzire. Sam sebi ini se Vladislav kao neka luda s kojom se svi
poigravaju kako ih je volja.

Draeni ostavi kralja s njegovim pristaama i side sa sekretarom svojeg ujaka. Petar
Pan nije uo to je Draeni govorio kralju, ali se ipak priblii i stade mu razjanjavati:

- Oprostite mi, nisam vam se nikad usudio razotkriti s kakvom luakom strau
progoni taj mladi Gordanu. Nisam se usudio rei jer je on tako veliki gospodin u ovom
dvorcu, vei od vas. I od straha pred njim moja su usta bila zatvorena s deset lokota.

- Ve sam se i sam snebivao zato mi to nisi rekao.

- Eto, vidite, im je preao prag, ve je gospodar va i na. I tko da se usuuje protiv

njega? Ja sam ipak izrekao istinu da obranim Gordanu, makar je moja glava sada
izvrgnuta njegovoj sili.

- Toliko jo imam hrabrosti i prava da tebe zatitim.

- Visio ja na vjealima ili ne, velianstvo, znajte, njega rastvara strast kao gnjile
jabuku. Sa upanovom se kerkom vjerio samo zato da moe biti to vie s Gordanom
jer njihove obitelji druguju, a nikad mu nije bilo na pameti da trai urotnike. Sve on
lae. Zamislite: ovako lijep momak i ugledan, a ona ga odbija, ne priuti mu ni jedan
lijepi pogled. Nije nikoga gledala u dvorcu. A im ste vi doli, velianstvo, sva se
promijenila i svu svoju sklonost obratila vama. To je on opazio i planuo.

Svaka rije Petra Pana ivo je uvjerenje, posijano u kraljevu strasnu tenju za
Gordanom. Sve to pripovijeda lakrdija, njemu je drago, poeljno, razumljivo i
prirodno, i jo ga vie raspaljuje bijes prema mladom ovjeku koji se vratio samo zato
to ga izjeda ljubomora zbog Gordane. Nita mu nije tako vjerojatno kao sve to i skrene
glavu lakrdijau apui:

- A to ti misli, Petar Pan, nije li Draeni izmislio da je Gordana mene oblagala samo
zato ne bi li je prisilio da ispuni njegove elje.

~ 529 ~
 VELIKI SUD

- Prodirljivi ste kao Bakaeva diplomacija. Kad je Draeni stupio na prag ove sobe,
opazio sam kako je pun trijumfa, zlobe i ljubomorne strasti. I pogledao je upravo vas,
okom u oko,

- Vidi, to se je meni priinilo. Gledao je ba mene kao da mije htio rei: sad sam ti sve
pokvario. Ali Gordana ga je divno pobila. Ne zna se uistinu to je arobnije: njeno tijelo
ili njezin duh.

- Moete li, dakle, vjerovati da on prolazi pored nje hladan i da ga ne razapinje na

muke e za tom ljepotom?

- Budala bi to mogao ne misliti. Ali sad reci, Petre Pane, to emo? Dolazi Verboczy.
Zato?

- Draeni mu je poslao vijest u Budim i on dolazi da vas odvede odavde kako bi

Gordana bila preputena njemu. Kralju, jo emo mi kojeta doivjeti od tog mladia.

S druge strane dvorane Gordana i Stjepko raspravljaju tiho, skrivajui veliko

uzbuenje.

- Njegova pria o napadaju izmiljena je, ali ono da se kraljevi ne nalazi u Veneciji, to
je udarac. to misli, Stjepko, o tome?

- Moda se uhvatio izmiljotine samo zato da se moe vratiti i da ne mora vie krenuti
natrag zbog Vilene.

- U prvi sam as mislila da se vratio zbog nje, ali kad je spomenuo kraljevia, onda je
to vrlo sumnjivo. Zna da samo jedan ovjek u ovom dvorcu zna da Ivan nije u
Veneciji, a to je Mladeni Bio si danas ujutro kod njega. Nije li to naroito kazao?

- Lijenik je sjedio kraj njega i kazivao mi da nije pri svijesti od juer uveer. I doista
sam takvog naao i ostavio.

- Kad je Draeni rekao da kraljevi nije u Veneciji, prva mi je misao bila Mladeni, ali
otjerala sam tu misao jer si me uvjerio da si nesretnika potpuno pomirio sa mnom.

- Zato i mislim da se Draeni uhvatio te izmiljotine kako bi se vratio.

- Recimo da je tako. Koji je pravi uzrok njegovu povratku? Valjda ti je jasno da sam mu
podmetnula tobonju strast za mene jer sam samo tako mogla opet kralja dobiti u
svoju vlast i time u ga moi drati dalje. to god Draeni ubudue uini protiv mene,
sve e to pasti na raun njegove tobonje osvete jer sam ga odbila.

Uutjeli su oboje. Pred njima su pukle nove vodene utvrde i ini im se da ih je

nemogue premostiti.

- Kad barem ne bi stigao taj Verboczy - naglaava Stjepko. - Kralj je gotovo u strahu od
tog ovjeka.

~ 530 ~
 VELIKI SUD

- Zato je i mogao njegov neak nad njim zagospodariti. O Verboczyju ovisi vie nego o
Bakau, hoe li kraljev sin Ljudevit, ono jadno nakazno eljade, zasjesti na prijestolje.
Verboczy je mnogo mladi od Bakaa, ima brojnu stranku velikaa, a Baka ima samo
vlast i pristae koji su mu zavidni jer ne mogu svoje ruke gurnuti u kraljevske blagajne
koje on stalno pljaka.

- Nesretan sam to dolazi taj Verboczy. Kralj e sve povlaivati to on kae i Draeniu
je opet zasjala zvijezda.

- Nastojat u da je zastrem orujem koje sam malo prije stekla, ini mi se da ova borba
nee potrajati dugo jer Verboczy ne moe ostati dugo ovdje. Onda znaj: taj velika se
boji Hrvata i njihove odlunosti, a ja u to iskoristiti.

- Vi niste oajni zbog te promjene koja se dogodila?

- Strahovito me udarilo, ali nikada, Stjepko, mene nee uhvatiti oaj. Onaj kojeg
zahvaa oaj, taj ve klizi u propast. U meni je vrsta nada da u se u krajnji as
probiti preko opkopa.

*****

U kastelanovoj sobi sjedi Draeni s potkaslelanom, Ferenczyjem i barunom

Pencingerom. Ve se preodjenuo, oprao lice i ruke zaprljane u tamnici, a Draeni
pripovijeda to se sve zbilo pred kraljem. Pencinger pomno slua i obeava Draeniu
da nee ni spomenuti Verboczyju o tom kako su ga vezali i utamniili.

- Drite se kao da nita nije bilo. Ja sam kralju iskreno iskazao milost i obeao utnju
svojem ujaku. Ne elim nikakva razjanjenja ni natezanja s kraljem i ujakom. Kad moj
ujak stigne, obraunat u s tom himbenom enom.

- Ali sad bismo htjeli uti to je to bilo s vaom porukom, gospodine kastelane?

- Najprije mi recite kako to da vas je Luci s mojom porukom tako brzo dostigao?

- Jednostavno zato to je Draeni juer pred podne silom htio dorukovati

turopoljskog peenja i tako smo se dugo zadrali, a danas nas je stigao Luci na
granici Turopolja.

- To je htio avo, moj zatitnik - veli barun - da ste se zadrali tako dugo. Inae bih
amio u tamnici jo dva dana, a kralj bi izjahao s Gordanom i ona se ne bi vie vratila.

- Vidite kako sam dobro uinio to sam vam naredio da skinete lance - pohvali se
Draeni, a Pencinger potvrdi:

- Traili su ih svuda. Nitko nije slutio da smo ih spustili u vodene opkope.

- A sad razjasnite, barune, otkud ste doznali da kraljevi nije u Veneciji. Zar nas je
Gordana uistinu prevarila?

~ 531 ~
 VELIKI SUD

- Jest, poslala vas je na jug, a kraljevi je na sjeveru.

- Tko to veli?

- Gordanin kastelan Mladeni.

Ferenczy sumnjiavo zavrti glavom:

- Da mu niste nasjeli? Taj ovjek ima razloga da se osveti Gordani i optui je.

- Znam, gospodine Ferenczy i molim vas da mirno sasluate.

I on im ispripovijedi kako je od Mladenia doznao gdje se nalazi kraljevi.

- Naime, djeak je bio u Veneciji, ali ga je on sam odveo u slovaki kraj, u dvorac
Oravu.

Draeni iznenaeno uzvikne:

- U Oravu? To je na vrhu iljatog brda, mnogo sam puta kao djeak bio gore sa svojim
ujakom Verboczyjem.

- Vi, dakle, tono, poznajete put onamo?.

- Naravno, ali tko vam jami da Mladeni nije lagao?

- Dao mi je i pismo i lozinku. Uostalom, pripovijedat u vam sve u detalje.

Tek kad su saznali sve potanko, obojica su stekli uvjerenje da e jedino u Oravi nai
kraljevia.

- Tako je Gordana izmislila uvjerljivu la, a to bi joj pomoglo kad bismo se vratili bez
kraljevia. Opet ne bi izala na slobodu.

- Odmah u vam ispripovijedati. Danas je kralj na prijedlog rimskog poslanika odredio

da Gordanu uzmu sa sobom u etnju. Svi su htjeli izjahati u umu u Turopolje.

Draeni estoko skoi i udari se po elu:

- Mudra moja pamet nije promaila ni ovoga puta. Kao da sam to slutio. Ona je, dakle,
mene poslala u Veneciju da moe ovdje lijepo zamamiti kralja, s njim se odetati iz
dvorca. Ali Draenia nee nadmudriti Lucifer. I jo je bila tako drska i stala me
optuivati pred kraljem da sam se pomamio za njom? Nee joj dugo sluiti ova otrica.
Moj ujak dolazi. I njega mi je poslala sretna zvijezda. Sad e biti kraj njezinu
gospodstvu. A vi, barune, niste nita kralju rekli o toj prevari?

- Nisam, samo sam brzo Lucia poslao za vama da se dogovorimo.

- Kad me onako htjela izigrati pred kraljem, dobacio sam joj da kraljevi nije u

~ 532 ~
 VELIKI SUD

Veneciji. Ali ona je udarila protiv mene s objedom da joj se osveujem jer me nije
usliala. Pa dobro. Neka misli da idemo u Veneciju, a otii emo u Oravu, uzeti djeaka
i s njim u Budim. Oba rudnika izruit e nam kralj, jedan Bakau, a drugi mom ujaku
kad mu predamo to prokleto derite.

- Pristajem - veli Ferenczy. - Time emo izvesti dobru trgovinu, ali, barune, to je s
Mladeniem?

- Jo se nije probudio iz nesvjestice. Ve je danas bio kod njega rimski poslanik da ga

ispovjedi, ali ga nije mogao probuditi. Sada nam vie ne treba. Moe i danas umrijeti.

- Bilo bi bolje, da moe s nama u Oravu, ali kad nije mogue, moemo mi sami - veli
Draeni i svrne razgovor na mnogo zanimljiviju stvar.

- Izmislio sam da je Kuevi poruio kralju kako nee dugo sjediti na prijestolju. Htio
sam ishoditi od kralja da Jelenka proglasi izdajicom. Naravno, Gordana je odmah
svojim dosjetkama potkopala moju priu. Ali moj ujak stavit e ga van zakona, a onda
je moj do smrti.

- Samo pazi, Draeniu, da te ujak ne strese za ui zbog Vilene. Ba mu nee biti drago
da odgovara pred hrvatskim plemiima i saborom za tu otmicu.

- Onda e mene stresti za ui, a ne tebe. Nelo se odvie brine za tu moju bivu
vjerenicu. Ne bi li je ti, moda, ukrao, kao vitez, i spasio iz mojih ruku?

- Tebi je uistinu ta djevojka smutila mozak. Kad bi mi se htjelo, radije bih pakao svalio
na svoju glavu nego tvoju ljubomoru.

- Nikakva ljubomora nije posrijedi. Zar ne vidi da mi se bacila pod bi?

- A zna li zato?

- Zato da moe umrijeti od moje ruke. Ljubi me, ali Kuevika je izmeu mene i nje
bacila neman. Zato e stara ispatati. Moj ujak pomoi e mi da maknem iz dvorca
Gordanu, a tada gospodin, rimski poslanik, nee vie imati koga zatiivati.

- Vjerenicu e ostaviti ovdje?

- Za nju e mi jamiti gospodin barun Pencinger. On je najsigurniji.

- Ja sam najstariji. Otrovala vas je strast prema toj djevojci. Bit e dobro da to prije
otputujete u Oravu.

- Da, vrijeme je da se dogovorimo - veli Ferenczy.

- Ne moemo putovati barem jo dva dana.

Draenievi se saveznici zgledavaju i sporazumijevaju samo kretnjama, a Ferenczy se

usudi prigovoriti:

~ 533 ~
 VELIKI SUD

- Zbog Vilene te vrag dri ovdje jo itava dva dana?

- Okani se brinuti za tu stvar jer u uistinu posumnjati da si se zagledao. Misli da je

to lako putovanje kao na jug gdje u svako predveerje stigne u odreenu krmu koja
slui putnicima da se tamo preko noi odmore, a preko dana putuje bez ikakva straha
da e te napasti razbojnici? U onim brdima, kamo sam ja putovao kao djeak, nikad
nisi siguran za ivot.

- Na to sam zaboravio. Uistinu se moramo dobro pripraviti za taj put.

- Ponajprije valja uzeti sa sobom sve vojnike. Oni e nas braniti ako nas tko napadne.
Osim toga, na one brdine ne moemo bez jakih bedevija koje takoer treba potraiti u
Turopolju. Za dva dana bit emo spremni.

Ferenczy i Pencinger prihvatitli su njegove razloge i odluili da putuju tek kad se sve
spremi.

Ulazi potkastelan i javlja da je Gordana s rimskim poslanikom pogledala Mladenia i

htjela s njim govoriti, ali je ranjenik nije ak ni razumio. Jo uvijek je u tekoj vruici.

- Vidite - upozori Pencinger - gospodin Draeni dobacio joj je pred kraljem da kraljevi
nije u Veneciji i ve ona, praena svojim zatitnikom, ide k Mladeniu. Nije li to
najbolji znak daje rekao istinu? Ali on joj nikad vie nee moi bilo to odgovoriti.
Umrijeti mora, to je jasno.

Najposlije su Ferenczy i Draeni zatraili da im donesu u sobu hrane i pia i ostali su

dalje u razgovoru.

A Gordana i Stjepko uzalud su dolazili u prizemlje k Mladeniu. Leao je u vruici bez

svijesti. Morala se dakle, vratiti u prvi kat.

U njezinoj odaji Stjepko je tjei:

- Gordana, ve je dva dana u vruici, dakle, nije mogao nita nikome odati.

- Zato mi je Draeni dobacio da Ivan nije u Veneciji? To nije bez razloga.

- Pratit u budno Mladenievu bolest i im ga mine vruica, ispitat u ga.

- Draeni se nije vratio bez vanog povoda. Da su mu pismo razderali, sigurna je

izmiljotina, jer inae bi odmah putovao s drugim pismom natrag.

- Za koji as ima stii Verboczy. ekajmo to nam donosi njegov dolazak.

~ 534 ~
 VELIKI SUD

ON JE BIO NA STRAI
Poto su se Draeni i Ferenczy okrijepili, izdadoe naloge Luciu to sve trebaju za
put, a ujedno su mu naloili potpunu utnju. Ferenczy i Luci izali su u dvorite, a
Draeni je ostao sam, zagnjurio glavu u dlanove i stao razmiljati.

Dok je juer jahao prema jugu, neprestano su ga snalazile uvijek iste misli oko Vilene.
I sada ga ne ostavljaju. Neprekidno mu kopa u dui jedno jedino pitanje kojeg se ne
moe osloboditi. Zato je ona branila staru Kueviku?

To to je uinila i nije obina obrana. rtva je to, golema rtva. Istrala je pred staricu i
izloila svoje tijelo njegovu divljem bieva nju. Bila je, dakle, svjesna da e primiti
udarce za nju. Ne da se nikako umanjiti taj njezin in. Bila je rtva koju je pridonijela
majci njegova krvnog neprijatelja, onoga koji je njega, Draenia, vukao Turopoljem,
dovukao ga pred upanov dvorac i prijetio mu da e izvriti najstraniju kaznu. A ona
je istrala pred majku toga ovjeka da je brani od njegove osvete.

"Da, zacijelo, ona me ne ljubi" - konstatira on, nastavljajui razmiljanje.

"Ne ljubi me. Ali zato ju je branila, zato se izloila za staricu i jo mi je rekla: da ne
da tui staricu, makar je izbio do smrti! Zato?"

Na to pitanje hoe odgovor, jasan, nedvouman. Nije ga naao putem, ali ga mora nai
sada.

Neemu se oito dosjetio jer brzo ustane i izie. Vani se ogleda da ga tkogod ne vidi. Ide
ravno u sluinsku sobu i potrai djevojke.

- Gdje je ona nova sluavka? - zapita ih.

- Nije se vie vratila k nama. Gore je kod gospodarice Brezovice.

Planuo je zbog toga, odmah potraio kastelana, traei razjanjenje. Pencinger mu

saopuje kako je kralj Gordani dopustio da njeguje djevojku i staru gospou, a on se
nije htio u to plesti, samo da ne izaziva nikakve sukobe u prisustvu rimskog sveenika.

Ostavio je Pencingera i potrao gore. Sluga ga uputi da je as prije vidio Vilenu kako je
Gordana vodi k sebi. Oito je eli sakriti pred njim.

I ode prema Gordaninim odajama. Nije ni pokucao, ve otvori vrata.

Naao je u sobi Vilenu samu. Sjela je uz stol i pila mlijeko. Nije se ni maknula, samo
joj pogled skrene k vratima spavaonice kamo je malo prije otila Gordana da pogleda
Kueviku. On se smatra gospodarem ovog dvorca i ne osjea nepristojnost to ulazi u
Gordanine odaje i ne pitajui. im je ugledao blijede obraze svoje vjerenice, nema
druge misli ve da od nje primi odgovor na pitanje o kojem ve toliko vremena misli. I
bez ikakva uvoda stane pred njom i mrko pita:

~ 535 ~
 VELIKI SUD

- Zato si branila staru? Odgovori.

- Tamo preko je plemenita gospoa koja stanuje u ovim odajama.

- Mojom plemenitou stanuje ovdje urotnica dok meni bude volja, a kad mi vie ne
bude volja, onda e stanovati nie, u mraku tamnice.

Na te rijei Vilena ne odgovara. Draeni stupi korak blie pa se prijetei isprsi:

- Zato si je branila? Kome si htjela omiljeli?

- Ta mi je ena bila kao majka, kao da me rodila. U njezinoj sam kui bila kao u svojoj,
tamo sam imala sestru, brata. Sve to nisam imala u ivotu, to su mi pruili oni. Moje
srce nije moglo gledati kako zvijer bije onu dobrotu i plemenitost.

- A zato si onda tu dobrotu i plemenitost zaboravila kad si bila moja vjerenica?

- Zloduh u vama otrovao je moje srce i misli protiv njih.

- Zato si me sluala ako si bolja od mene?

Zagledala se u suprotni zid. U modrim joj oima krue misli i trae u dui odgovor na
to pitanje. A on ga eka da bi naao potpuno razjanjenje. Nakon kratke utnje Vilena
odgovori:

- Bila sam prokena od prevelikog dobra i preuzetna od prevelike ljubavi i maenja.

Sad tek znam: postupala sam kao rasipnik koji baca u vjetar blago jer ga ima previe,
a kad je sve razasuto, tek onda spoznaje da nije posjedovao obino blago, nego velike
dragocjenosti.

- Dragocjenosti, dakle? Oni su tebi bili dragocjenosti? On je bio tvoja dragocjena

ljubav? A to sam bio ja? Ne odgovara? Ako ti je on bio dragocjenost, zato si ponudila
njemu sebe da spasi moj ivot?

- Uinila sam zato to sam osjetila da niste vrijedni da taj potenjak zamoi ruke u
vau krv.

- Moja krv nije dostojna da on umoi svoje ruke? Onda u ja pustiti njegovu krv,
rasporiti ga do vrata, neka curi njegova posveena krv. Gledat e potoke njegove krvi i
tad mu pjevaj. Jo danas bit e mrtav. Jesi li razumjela?

Zjenice su mu kao dva bodea eljna Jelenkove krvi. A on eka to e vidjeti u njenom
licu i uti iz njenih usana. Razderao bi joj prsa da moe zaviriti i zagledati nije li tamo
Jelenko, jer ga ondje nazrijeva.

Blijedo joj lice bude jo bijede i vitko joj se tijelo lecnulo.

- Laete, niste ga uhvatili i neete nikada.

~ 536 ~
 VELIKI SUD

- Jesam. I gle, otrica moja svjetluca, ea za njegovom krvi, napojit u je smjesta.

Idem dolje da ga smaknem.

Digla se, problijedila i za krila mu put.

- To neete uiniti.

- Uhvatio sam te. Dua ti strepi za njega? Dakle, ljubila si tog sirotana bez ugleda i
asti, a mene si htjela uzeti za mua samo iz tatine, zbog rauna?

- Nije istina. Bila sam zaslijepljena svim onim luacima koji su u zvijezde kovali vae
kreposti. Stvorili su od vas bojovnika za narod, za pravice, za sve to je dobro, veliko i
plemenito. avla su slikali anelom i lanu sliku uokvirili blistavim zlatom najljepih
svojstava junaka. Od toga sjaja zabljesnulo su oi i mnogo mudrijim glavama nego to
je moja i zrelim mukarcima, pa kako ne bi mene? Lutala sam tim blistavilom velikih
mukih plemenitosti i kreposti, lutala sam kao mjesear za mjeseevim svjetlom koje je
bilo lano. A kad se svjetlo utrnulo, tek tada sam vidjela da je sve bila utvara, la i opet
utvara.

- To je, dakle, bila tvoja ljubav? Sad mi je jasno. Da se on istakao negdje junatvom,
odvanou, da je zavitlao na bojnom polju maem, vodio pet stotina momaka na
bojite i stekao slavu, to bi ti uinila u tom sluaju? Govori.

- Onda mi nikada ne bi pala na um ludost uzvratiti vae poglede, prikloniti uho

hvalama kojima su vas obasuli. To sam sada otkrila.

- Sada? Tek sada?

- Tek sad poto ste me vi izazvali. Poto ste mi razotkrili Jelenkovu pravu vrijednost za
koju razmaeno, tato djevoje nije imalo oi, elei mua koji je narodni junak.

Svaku rije izgovara arom mlade due koja se sama sebi razotkriva.

Zanijemio je. ini mu se da je, jurei, udario glavom o peinu. I itavo bie zastane
pred neim to mu razotkriva ono najvee, najzagonetnije, to nikad dosad nije mogao
razjasniti.

- Dakle, sad mi je tek jasno zato nikad nisi dopustila da te dotaknem vjerenikim
cjelovom. Nisi mi doputala ni jednog cjelova jer je u tvom srcu straario on.

- Moda je bilo tako - odgovori zamiljeno, gledajui preda se.

- Bilo je tako. On je sebe zasijao u tvoje srce, taj si zametak nosila u sebi dok si
uzvraala moje poglede i priklanjala se meni. Gledao sam kako mu govori ljepe,
milije. Ijupkije nego meni. Smijei mu se toplije nego meni. Znao sam to i osjeao
ljubomoru jer nisam htio da mi njega donese sebi u brak, guio sam njega u tvojem
srcu. Pravo si rekla: trovao sam tvoju duu i srce da ubijem njega. Blatio sam ga da
mu lice bude crno, svojim sam inima njega oblaio u crveni oklop. igosao ga
sumnjom izdajstva, samo zato da ga okaljam, unitim, ubijem u tebi. Dok sam staricu

~ 537 ~
 VELIKI SUD

bievao, on je uskrsnuo od mrtvih. Zato si branila staricu od bia. Samo je to bio uzrok
da izloi svoje mlado tijelo koje sam mogao za vjenost osakatiti. I sve to nije tebe
moglo odvratiti da skoi i sebe dade u obranu njegove majke? Bjelodano je sada sve.

Djevojka slua sputene glave, zagledana sama u sebe. Dok on govori, ini joj se da
nosi u ruci neku goruu svijeu i osvjetljuje tamne kutove u kojima ona sada zapaa
slike, lica, dogaaje koji su dosad leali u magli. I pogled trai. I to vie zahvaa i
pronalazi, to se dublje sputa njena glava zapanjena spoznajom.

Njena utnja potvruje njegovo otkrie. I sam je preneraen onim to je rekao. Nekoliko
trenutaka ne moe se oteti tekom porazu, ali istodobno se u njemu digne strastvena
elja da uniti, zgazi onoga kojeg smatra krivcem to mu je uskraeno ovo lijepo tijelo.
Zahvatio ga je plamen osvete i elje da je mui i razapinje na muke i vikne nad njom:

- Hou da mi bude zakonita ena, da raa sa mnom nemani, izdajnike, ili e on

umrijeti. Jesi li ula to traim za otkup njegova ivota?

Ne zna to se s njom dogaa. Strese je groznica. U elu osjea teak pritisak kao da e
joj potamnjeti um. Bacila bi se da zatiti onoga kome se prijeti. I uzvikne, sklapajui
ruke:

- Pravednosti, ne moe dopustiti da nemani vladaju sudbinom dobrih.

- I nee dopustiti.

Taj usklik dopre iz dubine sobe i trgne Draenia. Okrenuo je glavu prema spavaonici.
Na pragu se pojavila Gordana i ide ravno k Vileni:

- Ovaj ovjek lae. Nije uhvatio Jelenka Kuevia. Znam to sigurno.

- Tko vas je tako dobro izvijestio? Moda va kralj?

- Moj kralj i va je kralj, a ovdje u ovoj sobi jo sam uvijek ja gospodarica. Smjesta
ostavite moje odaje.

- Ne, gospoo. Ja sam ovdje gospodar - veli on, skrsti ruke pa ide prema njoj.

Vrata iza Draenievih lea pomalo su se otvorila i pomolile su se dvije glave. Onda se
vrata sasvim otvore, a na pragu stoje kralj i Petar Pan. Draeni ih jo ne opaa i
nastavlja drsko koraati prema Gordani:

- Sobu u ostaviti onda kad bude mene volja i tek kada s vama estito porazgovaram.

- Jeste li ga uli, velianstvo? - apne Petar Pan kralju. - Sad vidite koliko luduje za
njom.

Kralj prijee preko praga i strogo pozove Draenia:

- to radi u sobama ove gospoe? To nije pristojno ni viteki. Ako je zarobljena, nitko
joj ne smije dolaziti blizu protiv njene volje.

~ 538 ~
 VELIKI SUD

Draeni se nasmijao, a zapravo se ne zna da li je smijeak koji mu lebdi na usnama

ironija ili prijaznost:

- Velianstvo, moram nadzirati zarobljenike, iako uivaju vau milost. Ali za malo
asaka dolazi moj ujak i moram ga uputiti o svemu i podnijeti mu izvjetaj, pa i o
boravku gospode u ovim odajama.

- Onda se pouri jer ujak ve dolazi prema dvorcu. Idi dolje, zamalo e preko opkopa.

- Onda e on obraunati s ovom enom po svojoj volji. Ja hitam da ga pozdravim i

uvedem u odaje.

Podrugljivo se nakloni kralju i proguta kletvu, a zatim se uputi niza stube u

kastelanovu sobu da odmah ide doekati gospodina Verboczyja.

A u Gordaninoj sobi stao je kralj uvjeravati lijepu enu da se nikoga ne treba bojati jer
ni Verboczy nee odobriti Draeniu ovakav postupak. A zatim kralj odlazi u svoju
sobu.

- Dakle, sad ste se uvjerili, velianstvo, provalio je k njoj u odaje i bijesni od ljubomore
na vas - huka lakrdija Vladislava.

- Dobro je da si me pozvao. Sad sam na vlastite oi uo i vidio. Kako se samo usuuje

ovako provaliti u odaje lijepe ene, a veli da mu ni na kraj pameti nije njena ljepota.
Veliki je to lupe.

- Kasno ste se u to uvjerili, ali sad ete dobiti na vrat jo i ujaka kojim se Draeni
otro prijeti.

- Kao da su na mene nahukali bijesne pse da ne mogu iz kue. Pravi je to uas, Petar
Pan. Istina, on je najstraniji od svih. Toliko je drzak da zaboravlja propisno se
nakloniti kralju, a sjeda prije mene i ne eka da mu ponudim stolicu. Postupa
neuveno. to e sada taj mladi lupe sve njemu ispripovijedati?

- Zacijelo e vas najprije optuiti da ste se usudili suprotstaviti kastelanu. Onda e vas
optuiti da ste se usudili sjesti na konja, a mene e, naravno, optuiti Pencinger da
sam navalio na njega i vezao ga.

- Po mojoj si zapovijedi uinio.

- Valjda ete imati toliko moi da spasite ivot dvorskoj budali kad ve ne moete
spaavati pametne ljude.

- Jo i ti grize, Petar Pan?

- Moja je sluba da grizem. Zato me plaate i vi i knez. Ali neu vas dalje muiti. Sada
dolazi na red gospodin Verboczy da vas uzme na nian. Mislim da e cijeli dvorac
prebaciti naglavce. Bilo bi pametno da se povuete u svoje odaje kako bismo dobro

~ 539 ~
 VELIKI SUD

smislili obranu. Samo jedno vas molim: ne dopustite da me od vas maknu. titit u
vas maem svojeg jezika.

- Taj mi je ma jedino to imam za obranu. Istina, istina. Rimski poslanik obeao mi je

da e dokazati Verboczyju da sam baruna morao sputati jer smo mislili da je on sakrio
lance.

- Dakle, ipak uporite. urimo se neka nas Verboczy ne nade ovdje. to se kasnije s
njim sretnemo, to bolje.

Kralj je s lakrdijaem otiao da se sklone i zatvorio vrata svojih odaja.

*****

U dvoritu Draeni eka dolazak svojeg ujaka. Mostom preko opkopa polagano ide
povorka, pranih i izmuenih konja. Jahai na sedlima potpuno su bijeli od praine. U
sredini povorke na jakom vrancu sjedi vrst gospodin, srednjeg rasta, dosta ugojen.
Brada mu je pobijeljela od praine, a kose se sputaju ispod klobuka do ramena. Brci
su mu posuti prainom. Izgleda vrlo umoran. Kad je ogrlio neaka, tui se:

- Strahovit je bio taj put. itavu no nisam mogao spavati u nekoj maloj krmici, a
sada od rane zore ve na sedlu.

- udom se udim vaem dolasku. Nisam to ni slutio. to vas nosi ovamo kad vam je
taj put tako teak?

- Pusti me sad u miru. Ponajprije se pobrini da mi dadu estit leaj i donesi vina.
Isprebijan sam od puta.

Draeni ga vodi u prvi kat, u svoju otmjeno ureenu sobu. Sluge su odmah dole da
prirede leaj i svuku uzvienom gospodinu izme i oslobode ga velikake odore.

- Smjesta u lei.

- Zar neete u blagovaonicu da vidite kralja?

- Danas ne elim vidjeti nikoga. Ostavite me da se naspavam. Do sutra neka me nitko

ne smeta. Tek kad se odmorim i naspavam, saznat ete i ti i kralj zato sam morao
izloiti svoje tijelo tolikoj neudobnosti.

- Dobro, ujae. Ali samo jedno: otkrio sam opasnog urotnika koji se roti protiv vas i
protiv kralja. To je onaj plemi koji je mene raskrinkao pred Hrvatima.

Koliko god je Verboczy umoran i pospan, ta vijest iz neakovih usta probudi ga naas i
on se okrene k njemu:

- Tebe raskrinkao? Hrvati su vidjeli lice crvenog oklopnika?

- I da nisam pobjegao, odrezali bi mi jezik, a sve je to uinio plemi Jelenko Kuevi.

~ 540 ~
 VELIKI SUD

- I ti si ga pustio mirno dalje koraati Turopoljem?

- Urotnika svi skrivaju, a bjei mi s puta i zato vas molim: dopustite da ga proglasim
izvan zakona, pa da ga uhvatim i sudim.

I ita ujaku odredbu: "U ime kralja Jelenko Kuevi stavlja se izvan zakona. Svatko ga
mora uhvatiti i predati u Lukavac knezu. Onaj koji bi mu pruio pomo, sakrio ga, ili
pomagao pobjei, bit e kanjen smru jer se smatra njegovim ortakom."

Poto je proitao, zapita ujaka:

- Htio sam da to potpie kralj, ali on je u vlasti Gordane.

- to veli? Krasno, ali o tome e mi govoriti kad se naspavam. Sad sam toliko slab da
ne mogu izdati nikakve odredbe, ali u ime kraljevo neka se taj lupe odmah stavi izvan
zakona i nastoj da sutra, kad se probudim, taj ovjek bude ve uhvaen.

- To mi je jedina elja, ujae. Evo, tu vam je vino. to god trebate, vani je sluga da vas
podvori. A strae e se brinuti da vas nitko ne uznemirava.

Ve je slomljeni dravnik sklopio oi. Draeni sie u dvorite i pozove Lucia:

- Neka vai bubnjari proglase itavim Turopoljem da je u ime kralja stavljen izvan
zakona Jelenko Kuevi i da nema nigdje prava azila. Mora se razjasniti ljudima: ako
se negdje skloni, bilo pod iji krov, ne smije se prema njemu vladati po starim
obiajima i zakonima, nego ga moraju smjesta baciti iz kue i predati lukavakim
vojnicima. Tko ga primi pod svoj krov, bit e mu kua zapaljena.

*****

Iznenadni dolazak gospodina Verboczyja, straha i trepeta itave zemlje, ponuka

Gordanu da pozove Stjepka i da se sporazumiju to da ine. Petar Pan je dohitao k
njima da im saopi to je mogao doznati. Uzvieni gospodin eli do sutra otpoinuti,
dapae ni s Draeniem nije htio raspravljati pa nitko u dvorcu ne zna to je moglo
krenuti na put ovjeka koji uiva u udobnosti, a mrzi putovanje. Ta okolnost
zabrinjava Gordanu i Stjepka, pa i Petra Pana koji jo iz Budima poznaje lijenost
gospodina Verboczyja.

- Sve to svjedoi da su ga pokrenuli na put vrlo vani razlozi - uvjerava ih Gordana. - A

sve se bojim daje to u vezi s bojitem. Moda su stigle kakve vijesti ravno u Budim.

- Sutra emo sve doznati, a sad nose veeru - upozori Stjepko.

- Ostat u u svojoj sobi. Reci kralju da ne mogu u blagovaonicu, boli me glava. Odvie
sam uzbuena i zabrinuta. Da se nije vratio Draeni, danas bih spavala u svojem
dvorcu - i uzdahne duboko pa se onda oprosti sa svojim saveznicima.

Nakon veere u spavaonici, Tomislava Kuevi i Gordana legle su na poinak.

~ 541 ~
 VELIKI SUD

*****

Mrak je u sobi, samo pred slikom gori malo kandilo.

Starica se probudi i opazi Gordanu kako bdije na svom leaju.

- Zar ne spavate? Kakve vas brige taru?

- Duboke i teke brige, plemenita gospoo, s kojima drugujem samo u noi dok svi
spavaju i kad ne dospijevaju spletkama i strahotama ispunjati moj zarobljeniki ivot.

- A kakve su to brige?

- Brige mojeg srca. Svake noi, kad poiva zloa ljudska oko mene, otprhnu moje misli
daleko na bojite gdje oko mojeg Damira stalno krue sablasti pogibelji.

- On i ne sluti to se dogaa s vama?

- Javio je ban svojedobno upanu da ne smije slati nikakva glasnika dok oni sami s
bojita ne jave. Tako ne znam nita o Damiru niti on o meni. Kraj svega zla jo sam
uvijek pod krovom, spavam u mekoj postelji, ali on tamo daleko, po dolinama,
klancima i brdima, stalno pod vedrim i oblanim nebom, odasvud zijevaju zasjede
neprijatelja. Svakog asa, dok ja jednom dahnem, moe on izdahnuti. Dok spavam u
mekoj postelji, moe on lei pod zemlju. Po mranoj noi iz ovog zarobljenitva traim
ga po klancima, brdima, traim ga, slijedim njegove korake.

- Sad razumijem zato ljepotu vaeg lica zasjenjuje tuga. Nikad vas nisam vidjela tako
maglena pogleda.

- I nikad nisam muila toliku muku. Ne samo zbog toga to sam zarobljena. Otkad sam
oslobodila sina, ovo me zarobljenitvo toliko ne zabrinjava, ali svakog dana sve dublje
tonem u muklu brigu kao da silazim u neku dubinu, za mnom se sputa mrak, sve
gui i crnji. Neizvjesnost, crna neizvjesnost. To je neizmjerna muka, a nosim je sama,
zakopanu u svojem srcu. Vie puta mi se ini da je moja dua preuska da smjesti sve
osjeaje koji se raaju u toj tamnoj noi kad svi polegnu u ovom dvorcu. Kakva
sudbina eka Damira na bojitu? Nije li moda ranjen i treba moju pomo? Nije li
moda zarobljen? Tree ne smijem ni pomisliti ni dotai mislima...

- A ba nikakvih vijesti nema s bojita?

- Prije dva dana rekao mi je kralj da je stigao neki glasnik, ali ne od bana ili od Damira,
nego glasnik gospode iz Budima. Naravno, oni tamo imaju svoje ljude. Poslali su neto
kraljevskih vojnika, jedva aicu, ali u toj aici imaju svoje uhode koji oito nisu doli
na bojite s dobrom numierom.

- A to bi imali uhoditi?

- to? Istrauju kako se na bojitu dri ban, kako pojedini junaci, ne bi li ih kasnije
mogli ocrniti ili optuiti, ako borba ne bi urodila pobjedom. Uvijek Hrvati prolijevaju

~ 542 ~
 VELIKI SUD

krv na bojnom polju, uvijek oni dre na svojim ramenima i porezom i vojnicima i
bojovnicima ovo kraljevstvo. Iz zahvalnosti biju nas, a kad se branimo, trae neke
urote, bune. Da sam muko, tako mi mojeg sina i ljubavi moje prema muu, pokazala
bih im to je buna. to je urota! Uinila bih ve jednom kraj tom strahovitom ivotu u
savezima s drugima. Uiniti kraj i ivjeti u svojoj kui, mirnim radnim i vedrim
ivotom. Nema sree u kui ni kod stola ni u branoj lonici kad silnici zagospodare
nad tvojim krovom, nad tvojom zemljom i nad tvojim ivotom.

Dvije ene bdiju. Starica sa svojim starakim osjeajima i mlada ena u kojoj ivot nosi
oluju to eli naprijed, naprijed ...

Doa

~ 543 ~