1.

USTANOVA ZA RANI I PREDKOLSKI ODGOJ - ORGANIZACIJA KOJA UI

Vrijeme promjena u kojem ivimo oituje se u svim podrujima ivljenja i djelovanja

ovjeka te stoga stalna promjena zbog suvremenog doba u kojem ivimo, namee i potrebu
kontinuiranog prilagoavanja tim promjenama. Suvremeno doba odgojno-obrazovnoga
procesa podlono je stalnim promjenama s obzirom da svako istraivanje odgojno-obrazovne
prakse doprinosi novoj paradigmi odgoja i obrazovanja. S obzirom da je vrti iv i dinamian
sustav, potrebno je da se i dinamino i ivo pristupa stalnim promjenama koje odreuju razinu
kvalitete odgojno-obrazovne prakse. Novim paradigmama djetinjstva proizlaze i nove
paradigme ustanove za rani i predkolski odgoj i obrazovanje koje se svode na razvijanja
obiteljske sredine i odgojne institucije kao okruenja u kojima se njeguje dijalog i potie
uenje svih sudionika. U obiteljskome okruenju to podrazumijeva demokratski stil odgoja,
potovanje prava djeteta na izraavanje osobnog miljenja i sudjelovanje u ivotu obitelji, a u
instituciji ranog odgoja poticanje promjena u ustroju i okruenju predkolskih ustanova kako
bi one bile u skladu s djejom prirodom te se razvijale kao organizacije koje ue
(Male,2011). Henting (1997) navodi kako bi kole trebale postati drukije jer su i djeca
postala drukija to znai da svako vrijeme nosi svoju sliku o djetetu, te se stoga takvoj slici
treba prilagoavati, izai iz okvira prologa vremena na nain da se odgajatelji odmaknu iz
postojeih okvira koji im pruaju jednu vrstu ugode i sigurnosti te je potrebno da se
odgajatelji prepuste putovanjima na nova i nepoznata mjesta na koja e ih odvesti djeca koju
se smatra aktivnim sudionicima procesa odgoja i obrazovanja, subjektima i sukonstruktorima
vlastitog razvoja i uenja. Prema navedenoj slici djeteta, odgojno obrazovna ustanova
predstavlja ustanova u kojoj se znanje konstruira i sukonstruira ovisno o aktivnoj ukljuenosti
njezinih lanova, jednom rijeju predstavlja organizaciju koja ui. Kako postii da se ustanove
odgoja i obrazovanja transformiraju u organizacije koje ue predstavit u u sljedeem ulomku.

Prije nego to se vrti oblikuje u organizaciju koja ui vano je da se sudionici

odgojno-obrazovne prakse odmaknu od tradicionalnog, autoritarnog i kontrolirajueg stila i
koriste transformacijski stil voenja. U suvremenim organizacijama ukida se hijerarhija,
raspodjela moi i postizanje zajednike odgovornosti ljudi u organizaciji. Senge i O'Brien
dre kako je jedan od najvanijih smjerova razvoja ustanove k organizaciji koja ui upravo
dijeljenje moi. Takav stil upravljanja organizacijom prepoznatljiv je po nastojanju da se radi
s ljudima, a ne na njima, to Roberts naziva transformacijskim modelom. Autor Roberts
(2002) navodi kako transformacijski stil omoguuje zajednitvo, razvija entuzijazam i
motivaciju sudionika odgojno-obrazovnoga procesa, te kreira vjeru u budunost i uvjerenje da
se postignute promjene mogu shvatiti i koristiti. Putem transformacijskog stila voenja
odgojno-obrazovna ustanova se postepeno razvija u organizaciju koja ui, organizacija koja je
podlona stalnim promjenama. Senge (2003) navodi tri razine promjena. Prvu razinu
promjene odreuju vanjske promjene ustanova odgoja i obrazovanja koje ukljuuju sustavno
razmiljanje sudionika na nain da dijele svoja miljenje, stavove i vrijednosti, drugu razinu
promjena odreuju unutarnje promjene koje ukljuuju preispitivanje svojih stavova i
razmiljanja, na nain da se uvidi to bi se moglo promijeniti u odgojno-obrazovnoj praksi, a
treu razinu promjena odreuju duboke promjene koje ukljuuju vidljive pomake u
vrijednostima i stavovima pojedinaca te vanjski pomaci u procesima, strategijama i nainima
rada. Sve promjene za stvaranje organizacije koja ui odnose se na promjene razmiljanja koje
poinju od sagledavanja dijelova prema sagledavanju cjeline. Prema navedenim promjena
odgojno-obrazovna ustanova je kompleksan, ivui organizam u kojem se nijedan dio ne
moe opisati, tumaiti ni razumjeti bez povezanosti sa svim dijelovima koji ine cjelinu
sustava. Stoga, autorica Slunjski slikovito prikazuje meuovisnost dijelova sustava odgoja i
obrazovanja prikazujui je kao santu leda. Santa leda polako nastaje oborinama snijega,
vidimo njezin postepeni proces preobrazbe na kojeg utjeu klimatski uvjeti. Povezujui
navedenu tvrdnju sa promjenama u odgojno-obrazovnoj ustanovi, moe se rei kako vidimo
postepene vanjske promjene kod odgajatelja (vrijednosti, uvjerenja i stavovi-slika o djetetu)
ukoliko se one primjene u praksi, odnosno ukoliko su one vidljive (odnosi i komunikacija,
vrijeme, prostor). Nevidljivi dio uvelike utjee na vidljivi dio vrtia, ako odgajatelj ima sliku
o djetetu da je ono aktivni sudionik procesa odgoja i obrazovanja, sukonstruktor vlastitog
odgoja i obrazovanja tada e modificirati odgojno-obrazovnu skupinu u organizaciju koja
zajedniki ui. Oblikovanje odgojno-obrazovne prakse temelji se na odreenim vrijednostima
koje se odravaju na vidljive dijelove. Vrijednosti zajednice koja ui su autonomija,
zajednika odgovornost, prihvaanje i ukljuenost, razvoj samosvijesti i samopouzdanja i
sloboda. Odgojno-obrazovna ustanova shvaena kao organizacija koja ui promovira
pedagogiju sluanja, pedagogiju uzajamnosti i pedagogiju superkompleksnosti. Pedagogija
sluanja dogaa se u procesu uenje djeteta, odnosno sam proces uenje zapoinje sluanjem
djeteta, koje se odnosi na pozorno praenje, interpretiranje i stvarno razumijevanje aktivnosti
djece s ciljem njihovog to boljeg razumijevanja. Paralelno sa sluanjem djeteta vode
dokumentaciju kako bi bolje razumijevanje postojeih znanja djece i podupiranje procesa
uenja koje je u tijeku (smisao dokumentacije). Pedagogija uzajamnosti dogaa ukoliko je
ustanova usmjerena na postizanje reflektivnog dijaloga djece i odraslih s procesom njihovog
zajednikog, kontinuiranog uenja, pri emu oni jednako vrijedno doprinose zajednikom
uenju, za njega dijele odgovornost i nad njim imaju zajedniko autorstvo. Pedagogija
superkompleksnosti odnosi se na ustanovu koja je u stalnoj rekonstrukciji i izgradnji, znanje
definira kao privremenom konstrukcijom subjekta koji ui jer se ono stalno mijenja, revidira i
nadograuje. U organizaciji koja ui, teite odgojno-obrazovnog procesa stavlja se na uenje
inei, kojim se nastoji omoguiti aktivno konstruiranje znanja subjekta koji ui, i to na svoj
jedinstveni nain. Podrka uenju djeteta u predkolskoj ustanovi temelji se na stvaranju
raznovrsnih, stimulativnih uvjeta u kojima e ono imati priliku s vrnjacima i odraslima oko
sebe aktivno uiti tj. konstruirati i sukonstruirati svoje znanje i ukupan razvoj. Jedna od
znaajnijih razlika u tumaenju organizacije koja ui naspram tradicionalnoj ustanovi je u
tome to razvoj procesa uenja tumae spiralnom, a ne linearnom progresijom to znai da ga
se ne moe doslovno planirati, kontrolirati niti upravljati. Autori Bruner i Rinaldi navode kako
je razvoj procesa uenja spiralna progresija to znai da je uenje dinamian i nepredvidiv
proces ije ishode ne moemo kontrolirati, znanje je u neprekidnom nastajanju odnosno ono
je razvojna kategorija. Socijalni kontekst je nezaobilazan preduvjet stvaranja znanja uenika
jer se znanje konstruira tj. sukonstruira kroz razgovor, razmjenu i raspravu, tj. u interakciji s
drugima. Odgajatelj osigurava indirektnu podrku procesu uenja djetetu tako to prati interes,
otkriva predznanje i nain na koji razumiju probleme kojima se bave. Na osnovi praenja i
prouavanja djeteta, odgajatelj nastoji djetetu omoguiti prijelaz na viu razinu znanja i
razumijevanja tj. ulazak u zonu sljedeeg razvoja. A da bi se navedeni postupci ostvarili
potrebno je da vlada pedagogija sluanja koju promoviraju ustanove Reggio Emilije.
Organizacija koja ui usmjerena je na postizanje reflektivnog dijaloga djece i odraslih s
procesom njihovog zajednikog, kontinuiranog uenja, pri emu oni jednako vrijedno
doprinose zajednikom uenju, za njega dijele odgovornost i nad njim imaju zajedniko
autorstvo. Kako bi u organizaciji koja ui mogla vladati pedagogija sluanja, uzajamnosti i
superkompleksnosti vano je da odgajatelji sukonstruiraju svoja znanja, jer upravo se
profesionalno usavravanje odgajatelja u organizaciji koja ui smatra kontinuiranim,
cjeloivotnim procesom, u kojem se profesionalno znanje propituje, revidira i postupno
nadograuje kroz zajedniko istraivanje vlastite prakse. Mijenjanjem ustanove u organizaciju
koja ui dovodi do kontinuiranog mijenjanja kurikuluma. Kontinuirano mijenjanje i
zajedniko graenje, sukonstruiranje kurikuluma temelji se na tumaenju ustanove kao ivog
organizma, tj. sustava ije je funkcioniranje sloeno, dinamino i ovisno o mnogo
meupovezanih varijabli. Priroda kurikuluma kao teorijske koncepcije koja se sukonstruira na
temeljima prakse u ustanovi je nepredvidiva, kompleksna i multidimenzionalna. Kurikulum se
ne moe planirati, jednostavno i linearno uvesti u ustanovu, niti se moe tumaiti bez
razumijevanja odgojno-obrazovne prakse. mijenjanje kurikuluma kao odgojno obrazovne
koncepcije neke ustanove, nastaje u procesu zajednikog recipronog prilagoavanja i
razvijanja teorije i prakse. Autor Fullan smatra da je za proces mijenjanja kurikuluma zbog
njegove sloenosti potrebno minimalno 3-5 godina, a za vee promjene ak i do 10 godina.
Osnovne dimenzije stvaranja organizacije koja ui i sukonstruiranja kurikuluma smatramo
stvaranje prostornog i materijalnog okruenja, postizanje fleksibilne organizacije vremena u
ustanovi, razvoj suradnikih odnosa te osvjetavanje i mijenjanje uvjerenja i vrijednosti ljudi.
Jedna od osnovnih uloga odgajatelja u organizaciji koja ui, koja se odnosi na podrku uenja,
upravo je dizajniranje prostorno-materijalnog okruenja za uenje. Organizacija ustanove koja
ui treba biti koncipirana tako da bogatom ponudom konkretnih i ueniku zanimljivih
materijala potie aktivno konstruiranje znanja, tj. uenje injenjem. Raznovrsnost, stalna
dostupnost i nain ponude mogu promovirati neovisnost i autonomiju dok sadrajno bogatstvo
omoguuje angairanje razliitih inteligencija (Gardner). U organizaciji koja ui organizacija
prostora usmjerena je na promoviranje susreta, komunikaciju i interakciju. Organizacija
prostora u velikoj mjeri odraava sliku pojedinog odgajatelja o djetetu tj. uvjerenja i stavove o
djeci i njihovom uenju. U Reggio pedagogiji prostor se smatra toliko vanim da ga nazivaju
treim odgajateljem. Poticajno prostorno-materijalno okruenje predstavlja podlogu
zajednikog kontinuiranog uenja djece i odraslih. Osim prostora u odgojno obrazovnoj
ustanovi treba fleksibilno usklaivati vrijeme s individualnim vremenskim ritmovima svakog
djeteta. razliite aktivnosti imaju razliiti potencijal za svakog uenika pa ogranieno trajanje
aktivnosti moe uskratiti osjeaj uspjenosti. Kako je ve navedeno u dijelu o uenju, uenje
je proces koji napreduje spiralno, a ne linearno i iz tog razloga potrebno se oslanjati na mnogo
fleksibilnije strategije koje ne slijede unaprijed definirani plan. Na temelju zajednikog
istraivanja i uenja odgojno obrazovna ustanova pretvara se u organizaciju koja ui.
Suradniki odnosi predstavljaju vaan preduvjet organizacije koja ui jer upravo suradnja
predstavlja uporite zajednikog razvoja. Suradniki odnosi predstavljaju uporinu toku
razvoja odgojno-obrazovne ustanove u organizaciju koja ui kao i kod sukonstruiranja
kurikuluma. Suradnja odgajatelja vodi kreiranju zajednikih vrijednosnih sustava ustanove tj.
razvoju zajednike vizije, a zajednika vizija je kormilo za odravanje smjera procesa uenja.
Suradnike odnose potrebno je postii na svim socijalnim razinama ustanove tj. na relaciji
odraslih s djecom, djece meusobno, ali i odraslih meusobno. Cjelokupni odgojno-obrazovni
rad odgajatelja temelji se na njegovoj slici o djetetu, tj. njegovim oekivanjima, koja
odraavaju vrijednosti, aspiracije i uvjerenja o uenju i odgoju djeteta. Uvjerenja, vrijednosti i
stavovi snano se odraavaju na cjelokupno oblikovanje uvjeta za ivljenje, odgoj i uenje
djece u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Odgajateljeva slika o djetetu kao kompetentnoj, snanoj
osobi koja je otvorena, znatieljna i koja sa uenjem promatra svijet oko sebe rezultira
uvaavajuim pristupom uitelja te stvaranjem fizikog i socijalnog okruenja koje potie
samostalnost i promovira razvoj raznovrsnih kompetencija djece. Ako dijete shvatimo kao
protagonistu vlastitog razvoja pruamo mu mogunost da samo odreuje vrijeme, nain i
kvalitetu sudjelovanja u aktivnostima. Uvjerenja, stavovi i oekivanja odgajatelja snano se
odraavaju na njegov pristup stvaranju uvjeta za uenje djece u odgojno-obrazovnoj ustanovi.
Proces stvaranja organizacije koja ui podrazumijeva istodobno izgraivanje struktura koje
promoviraju zajedniko uenje djece i odraslih te razvoj kulture uenja koja se temelji na
vrijednosti zajednikog uenja, dijeljenja odgovornosti za uenje kao i zajednikog
upravljanja tim procesom.

Navedene teorijske spoznaje mogu se implementirati u odgojno-obrazovnu praksu na

nain da se prvenstveno ustanovi aktualno stanje to oznauje otkrivanje organizacijskih
dimenzija koje odreuju kvalitetu ivljenja i uenja djece u vrtiu (prostorno okruenja,
materijalno okruenje, socijalno okruenje, vremensku organizaciju aktivnosti, suradnika
kultura odgajatelja). Nakon to su odgajatelji ustanovili aktualno stanje slijedi prva faza
promjene u kojoj se provodi zajedniko promiljanje sadanje kvalitete odgojno-obrazovne
prakse s naglaskom na uoene probleme, stvara zajednika vizija i koristi dokumentacija s
ciljem mijenjanja slike o djetetu. Kada su odgajatelji uoili problem, promijenili svoju sliku o
djetetu, proveli refleksiju s ostalim lanovima, slijedi druga faza promjena u kojoj se stvara
bogatije materijalno okruenje, trae strategije za bolje razumijevanje i praenje djetetovog
procesa uenja i uspostavlja kultura razgovora, rasprava i pregovaranja. Modifikacijom
prostorno-materijalnog okruenja, praenjem djetetova uenja, poticanjem suradnikih odnosa
dolaze do faze evaluacije naina razmiljanja odgajatelja o djeci i o sebi samima. Odgajatelji
u navedenoj fazi imaju priliku propitivati vlastitu odgojno-obrazovnu praksu te vrijednosti i
uvjerenja na kojima se ona temelji jer upravo odgojno-obrazovna ustanova e se poeti
mijenjati ukoliko se pojedincima prui prilika da pokuaju promijeniti nain razmiljanja i
meuljudske odnose. Kako bi se navedene promjene dogodile od velike vanosti je da su
odgajatelji spremni na promjene i aktivno sudjeluju u njima. Na taj nain organizira se
organizacija koja ui iji su sudionici izali iz okvira, a za to je prvenstveno potrebno dobro
razumijevanje djeteta i njegovih autentinih naina razmiljanja i uenja (vana
dokumentacija i praenje odgojno-obrazovnog procesa). Ono omoguuje oblikovanje
primjerenog okruenja za uenje i osiguravanje odgojno-obrazovnih intervencija odgajatelja
te je stoga vano sluanje djeteta kako bi se osigurala kvalitetna podrka uenja usklaena s
individualni potrebama i moguostima djeteta to nije mogue bez dobrog razumijevanja i
trenutne razine svakog djeteta ponaosob. Na kraju, organizacija koja ui jest odgojno-
obrazovna ustanova koja djeluje u trajnom stanju promjene, i kojoj se znanje konstruira i
sukonstruira na temelju aktivne ukljuenosti i razmjene svih sudionika koji predstavljaju
ravnopravne partnere uenja i sustvaratelje znanja i razumijevanja. To je organizacija u kojoj
ljudi neprestano razvijaju svoje mogunosti kako bi doli do rezultata koje doista ele, gdje se
njeguju novi i otvoreni modeli miljenja, gdje su kolektivne tenje slobodne i gdje ljudi
neprestano ue kako uiti zajedno (Senge).