1. Pojam morala?

Moral (lat. Moralis, od mos, moris obiaj). Predstavlja odreenu vrstu drutvenih
normi koje se odnose na ljudsko ponaanje. U sadrajnom smislu, moral se definie kao
sistem normi koji odreuje ta je dobro, odnosno ta je zlo, te se na taj nain odreuje
kako ljudi treba da se ponaaju u drutvu. U formalnom smislu, moral predstavlja skup
normi ije nepotovanje izaziva sankciju on, dakle, ima obavezujui karakter. Meutim,
specifinost morala ogleda se u jednoj posebnoj vrsti obaveznosti, odnosno sankcije:
pored spoljne, drutvene prinude, moralna norma sadri i unutranju, autonomnu
obaveznost i sankciju koja se ispoljava u grui savjesti. Ukratko moralne norme i
ponaanja koja slijede iz potovanja tih normi ljudi ne osjeaju kao prinudu nametnutu
spolja; one su bezuslovne i ljudi ih osjeaju kao dio sopstvene linosti. Pored toga, kao i
obiaj, moral nastaje spontano u meudejstvu lanova oreene drutvene zajednice ili
drutva; ne postoji odreen organ koji stvara moralne norme i primjenjuje sankcije.
2. Tradicionalni pojam djelanja (praxis)?
Djelanje je specifino ljudski nain odnosa ovjeka prema vlastitoj ljudskoj biti i prema
drugim ljudima. Ono ne nastaje spoznajnim unoenjem spoljanjeg empirijskog i
objektivnog realiteta u ljudsku svijest. Djelanje nastaje u samosvjesnom odnosu ljudske
svijesti prema vlastitoj ovjenosti, kao i u odnosu ovjeka prema drugim ljudima.
Osnovu djelanja ini ovjekov izgraeni karakter, koji se ispoljava u podrujima linog,
privatnog i javnog ivljenja. Podruja toga ispoljavanja u tradiciji praktine filozofije
dijele se na individualno djelanje pojedinca prema vlastitim znanjima i uvjerenjima
(moralno djelanje), individualno djelanje pojedinca u porodici ili u ekonomskom realitetu
zajednice (ekonomsko djelanje), individualno djelanje pojedinca u politikim odnosima i
institucijama zajednice (politiko djelanje), individualno djelanje pojedinca u pravnim
institucijama zajednice (pravno djelanje), individualno djelanje pojedinca u institucijama
obiaja (obiajno djelanje).
3. Koje su antropoloke pretpostavke mogunosti postojanja ovjekove praktine
djelatnosti?
Prvo ovjek je po svojoj prirodi politiko bie, tj. drutveno ili gradovno bie. ovjekova
priroda je zapravo ovjekova svrha ivljenja, tj. onaj cilj koji ovjeka vodi u ivot. Po
svom izvornom ustrojstvu ovjek je po prirodi bie koje svoju ljudskost moe ostvarivati
u zajednici s drugim ljudima. Ljudi su po svom ontolokom ustrojstvu sposobni da svoju
zajednicu urede po dogovorenim i prihvaenim pravilima, normama, obiajima i
zakonima.
Drugo ovjek je jedino ivo bie koje ima um i govor. ovjek ima logos, tj. viu
razumsku i umsku sposobnost, koja mu omoguava da drugome ovjeku saoptava ono
korisno i tetno, kao i pravedno i nepravedno. Drugim rijeima, logos kao um i govor
daje ovjeku mogunost da s drugim ljudima gradi smisaonu zajednicu.
Tree ovjek je jedino ivo bie koje je sposobno za razlikovanje pravednog i
nepravednog, odnosno, dobra i zla. U prirodnom i ivotinjskom svijet ne postoji dobro i
 zlo, je prirodna i ivotinjska bia nisu sposobna da u vlastiti svijet unesu neke vrijednosti,
koje bi ih rukovodile u njihovoj djelatnosti. ovjek vaspitanjem, socijalizacijom i
kultivizacijom izgrauje takvu osnovu svoga ljudskog bia, koja mu omoguava da
dijelom onemogui dejstvo vlastitih nagona i instikata, a dijelom da ih ispoljava na nain
koji je kultivisam i prihvatljiv od drugih ljudi. Takvu osnovu vlastitog bia ovjek moe
izgraditi zbog toga to u sebi posjeduje izvornu mo vrijednosnog razlikovanja dobra i
zla.
4. Princip zadovoljstva (hedonizam)?
Uvjerenje da je zadovoljstvo (gr. hedone), odnosno, radost osnovni cilj i svrha ljudskog
ivota rano se pojavljuje kod Helena, u znaenju pozitivne tjelesne i duevne
uzbuenosti, osjeaja zadovoljstva vezanog sa sitou, uzbuenja kod primanja dobrih
vijesti, te estetskog uivanja. Takvo e uvjerenje biti preuzeto i u filozosko etikom
miljenju. Prvu razvijenu etiku koncepciju koja zadovoljstvo, odnosno, radost shvata
kao najvie dobro i svrhu ljudskog djelanja, koja e mnogo kasnije biti imenovan
pojmom hedoniza, nalazimo u sokratskoj koli Kirenjana. Antisten slijedi Sokrata u
uvjerenju da je smisao ljudskog djelatnog ivota u snazi voljnog htijenja da se postigne
vrlina. Tenja za zadovoljstvom, uivanjem i poudom udaljava ovjeka od postizanja
vrline.prihvatljiva su samo ona uivanja poslije kojih ne slijedi kajanje, jer ono remeti
unutranju slobodnu samodovoljnost ovjeka. Platon i Aristotel su dali vrlo suptilne
analize odnosa izmeu uma i zadovoljstva, smatrajui da zadovoljstvo samo po sebi ne
moe biti najvredniji cilj ljudskog djelanja. U novovjekovnoj filozofiji zadovoljstvo se
shvata kao pozitivna posljedica ljudskih radnji ili kao djelatni pokreta.
5. Filozofija obiaja?
Filozofija obiaja ili obiajnosti u strogom smislu rijei nikada u tradiciji praktine
filozofije nije imala status jednog njezinog posebnog dijela ili discipline. Meutim, sama
okolnost da sve forme ljudske praktike djelatnosti potiu iz obiajnosnog djelanja, tj. iz
vaenja starih obiaja i zakona, uslovljavala je da se fenomen obiaja filozofski istrauje
u okviru praktike filozofije u cjelini ili posebno u okvitu etike. U modernoj epohi dolazi
do relativnog uzajamnog osamostaljenja razliitih oblika djelanja, to na jednoj strani ima
za posljedicu da obiaji dobivaju rezidualni karakter, tj. karakter onog tipa regulacije
djelanja koji preostaje poslije podjele cjeline djelanja na posebne oblike politike, pravne,
moralne i ekonomske regulacije. S druge strane, i takvi oblici regulacije podlijeu
ustaljivanju, uobliavanju, socijalnoj navici. U oba oblika fenomen obiaja jos uvjek
izaziva ivi misaoni interes filozofije.
6. Tradicionalni pojam slobode?
Jedno od osnovnih etikih pitanja o sutini morala je pitanje o izvoru ili porijeklu morala.
U tradiciji etike od helenskog vremena to pitanje je problematizovano kao pitanje o tome
da li je, kako i u kojoj mjeri ovjek doista slobodan u svojoj optoj djelatnosti, a posebno
u svom individualnom djelanju. Svijet o ljudskoj slobodi kod Helena se zainje u
mitolokim predstavama, da bi se postepeno cijela helenska civilizacija izgradila na vrlo
 delikatnom osjeaju ravnotee izmeu prirode i duha (slobode). Konkretnu sadrinu te
ravnotee inila je svijest o postojanju odreene suprotnosti izmeu prirode i zakona
(phzsis nomos), te prirode i umijea (phzsis techne).aristotelovo poimanje slobode
dijelom je zasnovano na iskustvu Sokratove i platonove filozofije, a dijelom na vrlo
kompleksnom istraivanju realnog helenskog iskustva slobode. On govori o tri vrste
slobode:
Autarkije koja oznaava nezavisnost, slobodu i samodovoljnost polisa u odnosu na
druge polise.
Eleuterija proistie iz unutranjeg ureenja polisa.
Prohairesis odnosi se na individualno djelanje ovjeka, tj. sloboda izbora.
Stoicizam donosi poznato odreenje slobode kao spoznate nunosti. Prema njegovom
osnovnom stanovitu, svijetom vlada sudbina koja je logos kosmosa prema kome se sve
dogaa. ovjek svoju slobodu moe ostvariti samo misaonim uvidom u njezin sistem
nunosti, prilagoavanjem svojih htijenja toj nunosti, koje mu omoguava da moe znati
ta mu je dunost da ini.
Novovjekovna filozofija cjelinu problema slobode svodi na odnos prirode i ovjekove
slobode, pokuavajui da ga rijei pomou dvije suprotstavljene misaone pozicije:
determinizam i indeterminizam. Prema deterministikom shvatanju, cjelina prirode
izgraena je na kauzalnoj determinaciji, tj. na strogoj uzrono posredinoj uslovljenosti
svih stvari i pojava u prirodi, kojoj je u potpunosti podvrgnut i ovjek. Prema
indeterministikom shvatanju, ovjekov se svijet nastoji razumjeti kao on to odstupa od
prirodne determinacije, te se za samo moralno djelanje trai odreeni prostor slobode,
koja je shvaena kao sloboda indiferencije. Stog e Spinoza odrediti slobodu kao
spoznatu nunost ili kao slobodu od prisile.
7. Znaenje moralnih motiva?
Moralno djelanje pojedinanog ovjeka zapoinje tako to se u pojedinanoj moralnoj
svijesti javljaju moralne svrhe i ciljevi. To javljanje predstavlja pokretanje te svijesti na
odreeno djelanje u konkretnoj situaciji. U samom pojmu pokretanja ili kretanja moe se
razlikovati ono to pokree (pokretako) i on to je pokrenuto (pokretljivo). U povjesti
etike vjekovima se vodila rasprava o tome da li je to pokretako (motivaciono) u
moralnom djelanju: intelekt (razum ili um), volja (htjenje), emocije, ulnost ili neto
drugo? Etika tradicija pokazuje da su postojala opredeljenja za svaku od navedenih
solucija. Etiki intelektualizam se gradio na stanovitu da intelekt pokree moralno
djelanje. Etiki voluntarizam je stanovite po kome je volja osnova moralnog djelanja. Po
etikom emotivizmu taj pokreta su emocije. Po etikom empirizmu pokreta je ulno
iskustvo. Po etikom naturalizmu to su prirodni pokretai. Aristotel kae da djelanje ne
moe pokretati ono ulno, ali u jednom smislu ni sam um, nego samo specifino
sjedinjavanje uma i udnje, tj. elje .za samu antiku civilizaciju, a onda i za
srednjovjekovnu civilizaciju pitanje o konkretnim svrhama kao pokretaima ili motivima
 ljudskog djelanja drano je u stanju podrazumjevanja. Samorazumljivim bijae da se
svrha svakog ljudskog djelanja, pa i moralno djelanja razumije kao dobro djelanje.
8. Novinarska etika?
Hegel je jednom konstatovao da su novine jutarnja molitva dananjeg ovjeka,
pokazujui tako dubinu razumijevanja znaaja koje u savremenoj epohi ima novinarstvo,
uopte mediji ili sredstva informisanja. Potrebno je da se stvori potreba ne samo za
pravom, nego i za moralnom regulacijom postupanja pripadnika novinarskog stalea. Iz
nje nastaju tzv. Novinarski kodeksi ili kodeksi novinarske etike. Na primjeru novinarskog
kodeksa, koga je donio Njemaki savjet za tampu moe se pokazati smisao i sadrina
novinarske etike. Kodeks zapoinje optim stavom o najuzvienijim principima tampe,
tj. o dunosti potovanja istine, zatite ljudskih prava i objektivnog informisanja javnosti.
Iza toga slijedi dunost provjere tanosti informacija, te zabrana njihovog iskrivljivanja i
falsifikovanja. Objavljivanje lanih vijesti povlai dunost njihovog korigovanja na
primjeren nain. Dunost je da se vijest, informacije ili slike pribavljaju na astan nain.
Uzajamna provjerljivost je dunost. Dunost je novinara da titi ugled profesije i titi
poslovnu tajnu. Dunost je da se izbjegava uticaj privatnih ili poslovnih interesa tuih
lica. Dunost je da se uvaava privatni ivot ljudi, iskljuujui njegovu povezanost sa
javnim interesom. Zabranjeno je objavljivati neosnovane tvrdnje i optube, posebno one
koje vrijeaju ljudsko dostojanstvo. Zabranjeno je slikom ili tekstom vrijeati moralna ili
religijska osjeanja ljudi. Zabranjuje se prejudiciranje u izvjetavanju o sudskim
procesima. Informacije o medicinskim temama ne smiju biti senzacionistike, niti buditi
neosnovane nade i strahovanja ljudi. Napokon, podmiivanje novinara radi irenja ili
neobjavljivanja informacija smatra se neasnim.
9. Nenasilni duh ovjeka?
10. Objasni pojmove mito i kraa?

11. Objasni pojmove manipulacija i korupcija?

Koripcija (lat. corrutio pokvarenost, izopaenost) endemska pojava koja je prisutna
svuda. Korupcija nastaje tamo gdje postoji kombinacija mogunosti i sklonosti.
Korupcija je stara koliko i drava. Pria o korupciji, zapravo, zapoinje sa
uspostavljanjem dvosmislene institucije drave, koju su ljudi nadredili sebi ne bi li
unijeli reda u svoje odnose i sproveli kontrolu nad svojom nesavrenom prirodom.
Korupcija je zloupotreba javne vlasti zarad privatne dobiti, odnosno ponaanje slubenika
javnog sektora koje im omoguuje da se oni sami ili oni koji su u njihovoj blizini neasno
i nezakonito bogate zloupotrebom javnog ovlaenja koje im je povjereno.
Manipulacija je termin koji oznaava korienje razliitih podataka ili informacija u cilju
zavoenja javnosti, odnosno usmjeravanje panje ka onoj poruci ili znaenju koje autor,
bez obzira na validnost podataka, eli da izazove. Koristi se u svim sferama ivota, a u
socijalnom radu esto oznaava prikazivanje stanja pojedinca ili porodice koje posredno
treba da podri neku namjeru ili cilj to inae ne proizilazi iz zakonskih ili drugih
 lokalnih propisa. esto se u psihologiji koristi i u znaenju posebne manipulativne,
nasuprot verbalne sposobnosti.
12. Univerzalna deklaracija o pravima ovjeka?
U teoriji i praksi osnovnih ljudskih prava postoje njihove razliite kodifikacije, koje se
naelno kreu oko standarda od deset osnovnih ljudskih prava, koji je utvren u
najznaajnijim meunarodnim pravnim dokumentima. U Univerzalnoj deklaraciji o
ljudskim pravima, u Evropskoj konvenciji za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Pravo na ivot je neodvojivo od ljudske linosti i zatieno je zakonom. Niko ne
moe biti namjerno lien ivota, osim prilikom izvravanja presude suda, kojom je
osuen za zloin za koji je ova kazna predviena zakonom. Neko moe biti lien
ivota i upotrebom sile, koja je apsolutno nuna ili radi odbrane nekog lica od
nezakonitog nasilja i u slinim sluajevima.
Zabrana muenja i zlostavljanja. Niko ne smije biti podvrgnut muenju, ili
neovjenom ili poniavajuem postupanju ili kanjavanju. Posebno se zabranjuje
podvrgavanje ljudi medicinskim i naunim eksperimentimabez njihovog slobodnog
pristanka.
Pravo na linu slobodu i sigurnost. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost
linosti. Niko ne moe biti lien slobode, osim u sluajevima koji su u skladu sa
zakonom propisanim postupkom. Uhapeno lice ima pravo obavjetenja o razlogu
hapenja i podizanja optunice. Ima pravo na brzo organizovanje suenja, pravo albe
sudu, kao i pravo na naknadu tete zbog nezakonitog hapenja.
Pravo na pravino suenje. Svi ljudi su jednaki pred sudovima pravde. Za svako lice
koje je optueno za krivino djelo pretpostavlja se da je nevino dok mu se krivica ne
dokae.
Pravo na potovanje privatnog i porodinog ivota, doma i prepiske. Niko ne moe
biti predmet samovoljnih i nezakonitih mijeanja u privatni ivot, porodicu, stan i
prepisku. Svako lice ima pravo zakonske zatite protiv ovakvih mijeanja ili povreda
svoje privatnosti.
Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu miljenja i izraavanja.
Svako ima pravo na slbodu misli, savjesti i vjeroispovjesti; ovo pravo ukljuuje
slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu ovjeka da, bilo sam ili zajedno s
drugima, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovjedi, obiajima i obredom.
Svako ima pravo na slobodu izraavanja.
Pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruivanja. Priznaje se pravo na mirno
okupljanje, kao i na udruivanje ljudi radi ostvarivanja i zatite svojih interesa. Pravo
na osnivanje sindikata.
Pravo na vlastitu imovinu i pravo na mirno uivanje posjeda. Sako fiziko i pravno
lice ima pravo na neometano sticanje i uivanje svoje imovine. Niko ne moe biti
lien imovine, osim u sluaju iskazanog javnog interesa, pod uslovima predvienim
zakonom.
 Pravo na slobodu kretanja. Svako ima pravo na slobodu kretanja i nastanjivanja u
dravi. Svako ima pravo da ode iz zemlje i da se u nju vrati bez smetnji.
Pravo na efikasno pravno sredstvo. Svako kome su povrijeena prava i slobode ima
pravo na djelotvorni pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li
povredu izvrila lica koja su postupala u slubenom svojstvu.
13. Osnovni oblici ljudske djelatnosti?
14. Moderni pojam moralne slobode?
Temelje modernog pojma moralne slobode postavio je Kant. Nastojei da prevlada
novovjekovnu filozofsko etiku suprotnost determinizma i indeterminizma. Kant je
cjelinu ljudske djelatnosti nastojao da utemelji na ideji ljudske slobodne samosvijesti,
shvatajui ovjeka kao amfibijsko bie, tj. kao bie koje ivi u dva svijeta, u svijetu
prirode i u svijetu slobode. Cjelina Kantovog shvatanja slobode razlae se na dva
odreenja slobode: sloboda kao transcedentalna ideja i sloboda kao autonomija volje.
Prvo odreenje poiva na shvatanju o ovjekovoj moi da sam od sebe proizvede uzroni
niz dogaaja, koji je razliit i nezavisan od onoga prirodno empirijskog. Drugo
odreenje, sloboda kao autonomija volje ili moralna sloboda, znai mo ljudskog
praktikog uma da volji daje odredbeni razlog, koji je osnova ljudskog moralnog djelanja.
Moralna sloboda stoga nije determinirana ovjekovima nagonima, nego je samo
determinirana, tj. odreuje samu sebe svijeu o moralnom zakonu i dunosti.
15. Judeo- hriansko shvatanje morala?
Duhovni i povijesni korijen judeo hrianskog shvatanja morala postavljen je u spisima
Staroga Zavjeta. On predstavlja specifinu smjesu mitske i realne povjesti jevrejskog
naroda, tj. pripovjest o nastajanju, razvitku i smislu obiajnosnog duha toga naroda. Stari
zavjet je pripovjest o optoj kultivizaciji njegove prirodne svijesti i volje, koja ga dovodi
do odreenog obiajnosno praktikog stanja ivota. Raanje toga duha zapoinje iz
predstave o jednokratnom inu bojega stvaranja svijeta i ovjeka. Ona se razvija u ideju
praktikog zavjetnog odnosa izmeu trenascedensa (boga) i ovjeka. Taj odnos
omoguava niz tegobnih transformacija u kultivizaciji toga naroda. Prirodni bitak je
shvaen kao boja kreatura. Priroda vie nije shvaena kao osnova i temeljni interes
ljudske djelatnosti. Zboljnost je shvaena kao polje odnosa izmeu boje kreacije svijeta i
boanskog htijenja da ovjeka uini svojim partnerom, dajui mu zakonodavno
praktiku osnovu ivota. Zbiljnost vie nije miljena, kao u antikoj filozofiji, kao stanje,
nego kao odnos izmeu boga i ovjeka. Odnos je zavjetni i vremenito povjesni
dinamiki odnos. Stari zavjet stoga predstavlja dokument sjeanja jevrejsko obiajnog
duha o tome kako je sam nastao i koji mu je smisao. U njemu, bog je shvaen kao
nomotet (zakonodavac) ljudskog obiajnosnog svijeta. ovjek je shvaen kao
nomofilakes (uvar) bojeg zakona. Meutim, ovjeku je od boga data i mogunost
nomomahije (krenja zakona, borba protiv zakona), tj. mogunost da se stalno opire
uspostavljanju i ouvanju poretka obiajnosnog djelanja.
16. Pojam etike?
 Odreenje etike kao filozofske nauke o moralu omoguava prvo upoznavanje s pojmom
etike. Meutim, cjeloviti pojam etike moe se dobiti samo iz pregleda najznaajnijih
etikih koncepcija, koje su razvijane od helenskih vremena do danas, posebno s obzirom
na sve eophalne razlike u shatanjima etike i morala. Taj poetni pojame etike moe se
razviti u njezino odreenje filozofske nauke, koja za svoj predmet ima pojedinano
ljudsko djelanje. Takvo djelanje odreuje se kao etiko ili moralno djelanje. Ono je
specifino ljudsko slobodno individualno djelanje. Etika je filozofska nauka o specifino
ljudskom djelanju.
17. Hegelov pojam morala?
U Hegelovom pojmu morala, uopte u Hegelovoj filozofiji objektivnog duha prevladane
su osnovne tekoe Kantovog poimanja morala. Najprije, za Hegela pravna sloboda i
moralna sloboda su dva podjednako izvorna oblika moderne slobode ovjeka uopte.
Pravna sloboda predstavlja garantovano pravo ovjeka na vlasnitvo, a moralna sloboda
garantovano pravo na slobodno uvjerenje o svim stvarima koje su ovjeku od interesa.
Moralno pravo na slobodno uvjerenje osnova je modernog ovjekovog djelanja.
Meutim, u svom ispoljavanju to pravo nije apsolutno i neprikosnoveno. U ime
unutranje slobode, slobodne volje i slobodnih interesa, ovjek bi u naelu mogao
legitimirati svaki svoj postupak. Zbog toga, u modernoj konstelaciji drutvenosti ovjeku
je po formi prznato pravo na uvjerenje i postupanje po svojim uvjerenjima, tj. pravo na
slobodu savjesti. Meutim, po sadrini to njegovo pravo tek mora traiti priznanje od
drugih ljudi, to znai da se njegovi konkretni postupci, bez obzira na njegovo pozivanje
na odreene namjere, od drugih ljudi mjere prema njihovim objektivnim posljedicama.
18. Pojam moralne sankcije?
Pojam sankcije(lat. sanctio) ima svoje mjesto u svim podrujima ljudskog djelanja.
Fenomen moralne sankcije nastaje na utvrivanju vrijednovanja ljudskih djela,
odobravanjem ili osuivanjem njihovih postupaka. Sama individua ili moralna zajednica
ocjenjuje te postupke kao dobre ili kao loe. Moralne sankcije mogu imati reaktivni ili
anticipativni karakter, tj. mogu nastupiti poslije uinjenog djela ili mogu preduprediti da
se odreeno djelo ne uini. Moralne sankcije nisu zatiene nekim mehanizmima
formalne prisile i realne vlasti, nego ih neformalno javno miljenje neke moralne
zajednice postavlja i primjenjuje u konkretnim situacijama. Po Bentamovom miljenju
moralne sankcije zasnivaju se na moralnom neodobravanju odreenih radnji, a sastoje se
od razliitih oblika drutvenog poniavanja.
19. Pitanje o djelatnim oblicima morala?
Pitanje o djelatnim oblicima moralnosti jednim dijelom se odnosi na tradiociolano etiko
pitanje o moralnim vrlinama i porocima. Meutim, u Kantovoj filozofiji radikalno je
promijenjen smisao toga pitanja, tako to je ono transformisano u pitanje o moralnim
dunostima. Ni u tom obliku se pitanje nije dugo odralo, nego je evoluiralo u
savremenoj filozofiji u jednu optu aksioloku koncepciju, tj. teoriju vrijednosti, u kojoj
je dobilo opti izraz pitanja o moralnim vrijednostima, kao i konkretni izraz u pitanju o
 moralnim normama. Dakle, etiko pitanje o djelatnim oblicima moralnosti doivjelo je
tokom povjesti etike najdublje unutranje promjene, kao pitanje o nainu na koji se
ljudski moralni karakter djelatno ispoljava, tj. kao pitanje o tome kako se konkretno
zamiljaju i postavljaju opte moralne svrhe da bi bile neposredni pokretai ljudskog
djelanja.
20. Pitanje svrhe morala?
Ovo pitanje o svrsi moralnosti objedinjava u sebi pitanja o izvoru, nainu i djelatnim
oblicima moralnosti, te se u osnovi pokazuje kao opte i vodee pitanje etike, od koga
zavise sve predstave o cjelini moralno etikog fenomena. Pitanje se moe shvatiti i kao
pitanje o teleolokom karakteru moralnog djelanja. Ono pita viestruko. Najprije pita o
tome da li zbiljnost uopte ima neku svrhu i u emu bi se ona sastojala. Pita, nadalje, o
tome da li svijet ovjekove zboljnosti i egzistencije ima svrhu, tj. da li je ljudski ivot
polje smisla ili besmisla. Pita o tome da li je cjelina ljudske individualne i kolektivne
djelatnosti poiva na predstavama o jasnim ivotnim ciljevima i svrhama. Napokon, pita
o tome da li je polje ljudskog djelanja uopte i moralnog djelanja posebno poiva na
jasnim idejama o svojoj smisaonosti. Etika tradicija je pitanje o svrsi moralnosti
postavljala najee kao pitanje o dobru i zlu. Pojam dobra je shvaen kao pojam svrhe,
bilo da se pod njim misli na svrhovito ustrojstvo svijeta uopte, ljudskog svijeta ili svijeta
ljudskog djelanja i moralnog djelanja. Djelatno moralna svrha jeste dobro, a dobro je ne
samo dostupno ljudskom pojmu, ne je dobro sami pojam kao jedina paradigma i mjerilo
ljudskog djelanja. Aristotel smatra da sve to jeste tei nekom dobru, nekoj svrsi.

21. Pojam politike etike?

U naoj epohi politika je postala bliska sa etikom.

Politika je oduvijek bila moralno ocjenljiva. To to oni koji imaju vlast ponekad ne misle na
moralnost svojih postupaka, nego imaju drugaije cijeljeve i ne brinu o etikim ocjenama, ne
znai da mislioci nisu vodili rauna o etikoj dimenziji politike. Otac naune politike Aristotel,
pisac knjige Politika, lini uitelj najveeg imperatora svih vremena Aleksandra Makedoskog,
dijeli je vrste politikih reima prema tome koliko ljudi uestvuje u vlasti i kako ona postupa sa
dobrim ili zlim ciljevima i manirima, sa nasiljem ili razumijevanjem prema stanovnitvu. Prema
Aristotelu ima 6 vladavina: monarhija kada vlada jedan (nasljedno); aristokratija kada s
dobrim metodama vlada grupa najboljih u dravi; demokratija kada se dobri ciljevi sprovode
glasovima veine; tiranija kada vlada jedan (koji je silom zauzeo vlast) i vlada nasilno;
oligarhija kada vlada grupa najbogatijih koji vode brigu samo o svojim interesima; ohlokratija
kada vlada olo, odnosno veina loih ljudi.
Osnovna politika orjentacija eli da bude demoktratska, to znai da svi ele da imaju politika
prava, da vlast izvire iz veine, da se vlada dobrim postupcima i da je vlast usmjerena ka
ostvarivanju dobra za sve. Cilj ovakve politike jeste unapreenje ivota, postizanje uspjeha na
svim poljima i napredovanje u svim elementima ivljenja. Zato je osnovna koncepcija politike i
drave danas da su one servis graana, da su u slubi stanovnitva.
Osnovno saznanje politike etike jeste da su etika i politika u bliskom odnosu i koordinaciji. Ako
u drutvu vlada dobra etika situacija, to e uticati i na kvalitet politike, kao to i dobra politika
odrava i podrava drutveni moral.

22. Osnovno znaenje mira?

Savremeno ovjeanstvo stoji i nastupa nasuprot militarnosti, totalitarizma, ovinizma i
terorizma kao velikih izvora vojnih konflikata. Iako se jo esto pojavljuju ove negativnosti,
protiv njih su i obini ljudi i mislioci, koji nude saznanja i vizije jednog svijeta u kome e vladati
mir. Herbert Spenser je utvrdio da se evolucijom ovjek razvija u bie koje sagledava drugo bie
i da primarna socijalna vrijednost postaje solidarnost. Za takvo insistiranje na vrijednostima i
nunostima mira veliki znaaj imaju izuzetno negativna iskustva, kao tu su: Prvi i Drugi svjetski
rat kao totalni ratovi sa uvlaenjem svih elemenata drutva u ratne sudare. Tada nastaju ogromna
stradanja u ratnim sukobima, unitavanje stanovnitva, stvorenih dobara i prirode.
Mir moe biti normativan zahtjev tj. poeljna i naloena moralna vrijednost koja treba da se
ostvaruje. Da bi naa epoha postala civilizacija mira koju nee potresati vojna nastojanja i ratni
sukobi, da bi mirovna orjentacija zaista bila svestrana i efikasna mir treba da bude aksioloki
zasnovan tj. da bude vrh vrijednosnog sistema iz koga se izvode druge etike vrijednosti i
konkretne norme sveukupnog odnoenja. Karakteristike mira izraavaju razne ideje, norme i
postupci: aksioloku devizu iskazao je filozof Ernst Bloh Homo homini homo ( ovjek ovjeku
da bude ovjek ). Idealna linost treba da bude miran ovjek kao to su Buda, Isus Hristos,
Mahatma Gandi, Majka Tereza, oni koji su insistirali na etinosti, koji imaju snage da podnose,
koji su trpeljivi, koji ne povrjeuju druge ve im pomau. Kao glavne savremene etike norme
za mir istiu: nekonfliktnost odnosi u kojima suprotni pogledi i interesi ne izazivaju mrnju ili
sudar; ljubav emocionalno doivljavanje svijeta i ljudi kao neeg bliskog i vanog; tolerantnost
civilozovano podnoenje raznih pogleda i orjentacija; humanost, ljudskost doivljavanje
svijeta i nastupanje u njemu kao mjestu za ljudski boravak; savlaivanje nasilnosti u sebi kao
kontrola svog ponaanja i oblik nerepresivnih prijateljskih relacija u ivotu. Tako etika mira
postaje etika ivota koji vodi razuman ovjek, a ne njegove mrane strasti i neumjereni zahtjevi.
Ona je istovremeno i okrenutost ka sebi i ka drugima, inspirie ovjekove emocije i volju.

23.Moralna odgovornost u demokratiji?

Iz knjige Politiki ideali britanskog mislioca Delajla Bernsa donosimo fragment o odnosu
demokratije i etike: "Demokratija je samo tada kada je glavna karakteristika ono to je
svojstveno ovjeku, naime ono po emu se ljudi razlikuju od ivotinja, a civilizovani od divljaka.
Takva svojstva su razumno rasuivanje i moralna odgovornost pojedinca za svoje postupke.
Drutvo u kome razum upravlja odnosima meu ljudima i u kome se svako osjea odgovornim
za svoje postupke jeste drutvo u kome svaki ovjek nekom milju i osjeanjem doprinosi
zajednikom ivotu. Nijedan ovjek ne daje samo snagu svojih miia, ve se svako smatra
sposobnim da zajedniki d neto istinski svoje. Prema tome, demokratija kao ideal nije drutvo
slinih, ve ravnopranvih ljudi zato to je u okviru nje svako integralan i nezamjenljiv dio
cjeline. Pored toga, demokratija znai i teret za svakoga, jer se u pravoj demokratiji ne moe
izbjei dio odgovornosti za djela izvrena u ime svih i zbog svih. U demokratiji je vlada
"odgovorna" u politikom smislu, to znai da vlada mora da odgovara narodu, ali zbog toga je
jo oiglednija moralna odgovorsnost naroda... to se vie pribliavamo demokratiji, postaje sve
vea moralna odgovornost naroda za rad njegovih organa".

24. Socijalne i individualne vrijednosti koje mogu da budu osnovna inspiracija savremene
politike etike?
Socijalne i individualne etike vrijednosti koje tee da budu osnovna inspiracija savremene
politike etike kao politikog pristupa modernih vlada jesu: vrijednosti koje mogu stvarno da
poveu cijelo ovjeanstvo; mirno rjeavanje konflikata, naputanje metoda sudara i vojnih
sredstava u odnosima meu nacijama u svakom narodu; uvanje i spaavanje ivog svijeta na
Zemlji; unapreenje uslova i tekovina svakodnevnog ivota ljudi. Ove vrijednosti su
utilitaristika osnova ivljenja i postupanja danas. Utilitarizam, kao ideja o dobrim uslovima
ivota i ostvarljivim etikim ciljevima, u slubi povezanog i ujedinjenog ovjeanstva, dominira
kao najuticajnije etiko uenje moderne epohe od linog i porodinog ivota do vladinih politika,
tako da to postaje ideal individualne, socijalne i politike etike danas.

25. Sokratovo shvatanje etike?

Sokrat nastoji da iz temelja preokrene krunu strukturu obiajnosnog djelanja Helena. Teite
djelanja ovjeka on potpuno premijeta s vaeih obiaja i zakona na individualni, subjektivni
slobodni karatker pojedinanog ovjeka. Sokrat osnovu i princip ljudskog djelanja postavlja u
individualnom umnom djelanju, koje u vlastitoj svijesti umnim razlozima nalazi osnovne
orjentire za djelanje. Naavi u sebi te orjentire kao mjerila djelanja, ovjek s jedne strane ima
mogunost da im podvrgne vlastite nagone tj. da se samosavlauje, a onda s druge strane da kao
slobodno i razborito bie u zajednici s drugim takvim ljudskim biima uredi sve djelatne odnose
u svojoj drutvenoj zajednici. Ta svijest, na koju je Sokrat postavio novo teite ljudskog
djelanja, kasnije e biti nazvana moralnom svijeu. Nain postupanja te svijesti bie nazvan
moralnim fenomenom. Samo filozofsko promiljanje moralne svijesti i moralnog fenomena
bie nazvano etikom. Sokrat se stoga s pravom smatra utemeljivaem moralnog fenomena i
osnivaem etike kao filozofske discipline o moralnom djelanj.

26. Princip blaenstva ( eudajmonizam )?

Heleni su se pitali da li se osnovna svrha ljudskog ivota sastoji u sticanju bogatstva, u uivanju,
u zdravlju, u moi ili vlasti, u dugovjenosti, u asti ili u neemu slinom. Aristotel kae da se
svi ljudi slau, da se glavno ivotno dobro ljudi sastoji u blaenstvu tj. srei. Istina, treba odmah
rei da Aristotel pravi razliku izmeu ta dva pojma. Srea, iako moe biti najvii predmet
ljudskih htjenja i elja, nije neto to bi zavisilo od ljudskog djelatnog napora. Nije ona stvar
ljudskog postignua, nego je ovjek stie ili proputa stei zahvaljujui sluaju, hiru sudbine ili
daru bogova. Obino je takvo shvatanje sree praeno predstavama da se ona sastoji u sticanju i
posjedovanju materijalnih bogatstava. Zbog toga su i Heleni smatrali da je srean onaj ovjek
koji u sebi ima dobrog demona za vou, iz kog izraza je izveden i pojam eudajmonija, kao i
pojam eudajmonizam, kao oznaka onog etikog pravca koji u srei ili blaenstvu vidi cilj
ljudskog djelanja. Vrlo rano je u helenskoj filozofiji preovladalo uvjerenje da je blaenstvo (a ne
srea) cilj ljudskog djelanja, koji se moe postii ljudskim djelatnim naporom. Aristotel je
uvjeren da se blaenstvo moe odrediti kao ono "to se trai radi njega samoga, a nikad radi
neeg drugog". ast, uivanje, um i sve vrline ljudi trae radi njih samih, ali i radi postizanja
blaenstva. Da bi se dobio potpuni pojam blaenstva, Aristotel postavlja pitanje o tome ta je
uopte zadatak ovjeka kao ovjeka, tj. ta je ovjeku kao ovjeku najsvojstvenije. Odgovor je:
najsvojstvenija mu je "djelatnost due prema razumu ili ne bez razuma". Blaenstvo je djelatnost
ovjeka, koja se bira radi nje same, naime, djelatnost u skladu s vrlinom.

27. Pojam kajanja?

Pojam kajanja oznaava unutranje priznanje vlastite krivice zbog odreenog postupka ili
ponaanja. Kajanje se manifestuje u obliku javnog priznanja ili u obliku unutranjeg osjeanja
aljenja zbog neeg to je uinjeno. Ono je unutranje ispatanje, okajavanje ili pokora, te se u
tom pogledu moe shvatiti kao sastavni dio stida ili savjesti. U helenskoj tradiciji nije mogue
pronai pouzdano literarno svjedoenje o fenomenu kajanja, zbog toga to je za njegovo
postojanje i javljanje potrebna unutranja moralna samorefleksija svijesti. Naprimjer, Homerovi
junaci se ne kaju. Ne kaje se ni lijepa Helena, iako je izazvala jedan krvavi desetogodinji rat
(Trojanski rat). Tek kod Seneke, rimskog stoiara, moe se nai stav koji upuuje na fenomen
kajanja: "Onaj koji ne zna da je grean, ne eli da se popravi". On kajanje shvata kao "poetak
zdravlja", koji nastaje djelovanjem savjesti kao svojevrsnog unutranjeg, sudskog postupka
savjesti, kome se izlae onaj ko je neto zgrijeio: "Prvo obavi posao tuioca, zatim sudije, a
naposlijetku branioca; ponekad znaj i da samoga sebe uvrijedi". Religijsko iskustvo Starog i
Novog zavjeta donosi jasnu svijest o fenomenu kajanja. Ono je shvaeno kao unutranje duevno
razbijanje, koje nastaje samooptuivanjem, ali i spasonosnim preobraanjem.

28. Princip korisnosti (utilitarizam)?

Pojam korisnosti ponegdje se izjednaava sa pojmom najvieg dobra, ponegdje mu se daje
sekundarna vrijednost, da bi tek u modernoj epohi morao tematski biti zastupan kao vodei
princip ljudskog moralnog djelanja. Kod sofista koristno je ono to donosi ivot, a nekoristno
ono to donosi smrt. Kod Sokrata i Platona pojam korisnog je samo jedno od odreenja pojma
dobrog, te zbog toga ne moe postojati posebna ideja korisnog. Aristotel istie samo
funkcionalni karakter pojma koristi. Dobro koje je dostojno ljudskog htijenja moe biti dobro po
sebi, ono ugodno i ono korisno. Korisno, samo po sebi, ne moe biti svrha ljudskog djelanja,
nego slijedi iz dobra po sebi ili onog ugodnog. Dok se u stoikoj etici izjednaavaju moralno
dobro i ono korisno, hrianska teoloka etika, poev od Avgustina, odbija to izjednaavanje
smatrajui da moralno dobro predstavlja dobro po sebi, dok ono korisno predstavlja dobro za
neto drugo. Novovjekovne etike pokazuju vie sklonosti od prethodne tradicije da ono korisno
shvate kao najvii princip ljudskog djelanja. Po Hobsu, sve to je predmet ljudskih prohtjeva i
elja, moe se imenovati kao dobro. Ne postoji neko apsolutno dobro, niti opte pravilo o njemu.
Jedna vrsta dobra moe se oznaiti kao ono korisno, a samo korisno definie se kao ono to je
nekome radi neega dobro. Slino smatra i Spinoza: "to se neko vie trudi i moe da trai ono
to mu je korisno, tj.da odrava svoje bie, tim vie je obdaren vrlinom". Klasini oblik
utilitaristikog stanovita dat je kod Bentama. On je pokuao da cijelo podruje morala, politike,
zakonodavstva i vlasti izvede iz principa korisnosti. On taj princip postavlja kao najvii princip
prosuivanja morala i prava. Korisnost je mogue izjedaniti sa sreom, na osnovu ideje o
maksimiranju sree najveeg mogueg broja ljudi.

29. Moralno uvjerenje?

Ideja o moralnim uvjerenjima kao osnovnim pokretaima ljudskog djelanja, koja se u povijesti
etikih diskusija pojavljuje najprije kod Kanta, s prethodno razmatranim pitanjem o moralnim
motivima ne stoji u sistematskom, nego u povijesnom odnosu. Kant je moralno uvjerenje
shvatio kao nain dobre nastrojenosti volje, tj.praktinog uma da sebi postavlja vodee moralne
svrhe i da ima odlunost da te svrhe slijedi konkretnom moralnom djelanju. Istinska moralnost,
po Kantu, ne mjeri se prema posljedicama djelanja, nego samo prema dobroj volji tj.prema
namjeri. Ako se ovjeku kao individui i linosti priznaje slobodno pravo da po svojoj slobodnoj
volji sebi postavlja djelatne svrhe, onda mu se time priznaje pravo na slobodno uvjerenje.
Takvo pravo podrazumijeva da ovjek prema najvlastitijim ljudskim interesima sebi slobodno
postavlja svrhe, koje e ga rukovoditi u djelanju, a ne da mu te svrhe i vjerenja budu nametnuta
spolja. Meutim, sloboda moralnog uvjerenja, kao osnovnog pokretaa ljudskog moralnog
djelanja, otvara vrlo teak problem vezan za moralnu komunikaciju meu ljudima, uopte za
mogunost da se ostvari moralna zajednica meu ljudima. Takva zajednica mora poivati na
srodnim moralnim uvjerenjima ljudi. Meutim, u samom pojmu slobodnog uvjerenja nalazi se
mogunost da ljudi o istim stvarima mogu imati najrazliitija uvjerenja, koja se meu sobom ne
mogu nikako uskladiti, te zbog toga mogu poprimiti oblik stalnih moralnih konflikata. Pred
tekoom tog problema, koji otvara modernu dramu nesvodivih razlika u ljudskim moralnim
uvjerenjima, Kant je izabrao rjeenje za koje je vjerovao da moe voditi ideji moralne
saglasnosti meu ljudima. Individualni osnov tako traene saglasnosti svakako jeste sloboda
moralnog uvjerenja.

30. Policijska etika?

Policija je jedna od dravnih institucija, koja se moe odrediti kao hijerarhizovani sistem
posebnih organa unutranje uprave, iji je zadatak neposredno odravanje javnog mira i poretka
u dravi, kao i zatita slobode, prava, vlasnitva i sigurnosti graana. Striktna zakonska
regulacija ovlaenja, ponaanja i postupaka policije ne iskljuuje, nego naprotiv dodatno
zahtijeva odreene oblike moralne regulacije ponaanja njenih pripadnika, kako u njihovim
odnosima prema graanstvu, tako i u uzajamnim profesionalnim odnosima. "Deklaracija
Evropskog savjeta o policiji" predstavlja znaajniji meunarodni dokument koji regulie kako
pravnu, tako i moralnu stranu ponaanja policije. U savremenim dravama donose se posebni
Etiki kodeksi policije i Kanoni policijske etike. Etiki kodeks razraen je kroz etiri osnovna
standarda policijske etike: 1) Prvim standardom utvruje se moralna dunost policajca da slui
ovjeanstvu, da uva ivote i imovinu, da titi nevine, da titi od nasilja...; 2) Drugim
standardom utvruju se moralne dunosti linog ponaanja policajaca; 3) Treim standardom
nalae se dunost samokontrole pred vlastitim predrasudama, osjeanjima, animozitetima i
prijateljstvima; 4) etvrtim standardom zahtijeva se dunost odanosti prema slubi, dunost
potovanja vlastite profesije i zakona. Kanonom policijske etike se kodifikuje cijeli niz
moralnih dunosti kao to su: 1) Primarna odgovornost na poslu; 2) Dunost potovanja granica
ovlaenja; 3) Dunost primjerenog linog vladanja policajca; 4) Dunost uljudnog odnosa
prema javnosti; 5) Dunost potovanja procedura hapenja i humanog odnosa prema
prekriocima; 6) Stroga zabrana primanja darova i mita; 7) Strogost procedure prikupljanja i
izlaganja dokaza; 8) Dunost valjanog odnosa prema poslu; 9) Obaveza poznavanja prava i
shvatanja line odgovornosti; 10) Dunost primjene prikladnih sredstava za ostvarivanje cilja i
11) Dunost saradnje s kolegama u ispunjavanju dunosti.

31. Objasni pojmove kosmopolitizam i stoicizam?

Kosmopolitizam (gr. kosmos svijet; polites graanin). Kroz istorijske periode pojam
kosmopolitizma oznaava bilo nain ivota, bilo shvatanje zasnovano na premisi da sva ljudska
bia dijele, ili bi trebalo da dijele, jednaki status kao graani svijeta. Kao nain ivota,
kosmopolitizam je prisutan u odreenim drutvenim grupama, poput umjetnika, intelektualaca,
trgovaca, bogataa i sl. S pojavom globalnog kosmopolitizma, intenzitet pojedinih oblika
komunikacije se posebno poveao. Meutim, taj oblik kosmopolitizma, kao oblik ivotnog stila,
ostaje jo odlika samo privilegovanih i nikako ne ispunjava ideal kosmopolitizma koji se sastoji
od jednakosti i slobode za sve stanovnike zemaljske kugle.

32. Moralna dunost?

Radikalni preokret koga je Kantova etika donijela u odnosu na cijelu tradiciju etike poivao je na
stanovitu da ljudsko djelanje uopte, a onda i moralno djelanje posebno ne poivaju na
prirodnoj nunosti, nego na ljudskoj slobodi. Za Kanta temelj mogunosti da ovjek uopte moe
imati neku djelatnost, te da moe djelati praktino nije u prirodnom bitku, nego je u slobodi, koju
e on shvatiti kao noumenalnu mo ovjeka i kao slobodnu volju. Sloboda ovjeka u djelanju
sadri se, u prvom redu, u mogunosti da ovjek sam sebi moe predstaviti neku svrhu ili cilj
djelanja, te da je vrstinom vlastitog karaktera moe nastojati da realizuje u stvarnosti. Tu
slobodnu osnovu ljudskog djelanja Kant je oznaio pojmom trebanja. Konkretizacija predstave
trebanja, koja moe da proizvede odreeno djelanje ovjeka, kod Kanta se naziva moralnom
dunou. Kant odreuje dunost kao neto nadulno, nadempirijsko, to svoju osnovu ima u
zakonodavstvu praktinog uma. Sve ljudske radnje mogu se razlikovati na osnovu toga kakav
odnos imaju prema predstavi dunosti. Stoga Kant razlikuje djelanje primjereno dunosti i
djelanje iz dunosti. Djelanje primjereno dunosti svoju osnovu moe imati u sklonostima ili
strahu od sankcije, dok djelanje iz dunosti ima pravi moralni kvalitet, jer ne poiva na
sklonostima, nego na istoj svijesti o dunosti. Dunost je nunost radnje iz potovanja prema
moralnom zakonu. Hegelova kritika Kantovog uenja poivala je na stavu da ovjeka na djelanje
ne moraju pokretati samo "isti" moralni motivi i osjeaji iste dunosti, niti predstave o
moralnom zakonu, nego ga mogu pokretati i najegoistikiji motivi. Bez sumnje, u savremenom
dobu odluujui inilac postavljanja i izvravanja moralnih zahtjeva, dunosti i obaveza jeste
pojedinac kao slobodna linost. Na tragu Hegelovog shvatanja, naelno se sve ljudske moralne
dunosti mogu podijeliti na: dunosti prema sebi, dunosti prema drugima i dunosti prema
zajednici. Dunosti prema sebi poivaju na stavu da ovjek nije samo puko prirodno bie, nego
da je i rodno bie. To znai da je on bie koje svoju ljudsku bit nema neposredno, nego da mu je
temeljna ljudska dunost da do punog oblika razvije vlastitu ljudsku bit. Dunost prema
drugima proistiu iz injenice da ovjek vlastitu ljudsku bit najprije realizuje u porodici, u kojoj
se specifikuju posebne dunosti roditelja prema djeci, djece prema roditeljima, uzajamne
dunosti djece u porodici. Dunosti prema zajednici poivaju na injenici da ovjek svoju
ljudsku bit ostvaruje u formalnoj ili neformalnoj komunikacijskoj zajednici s drugim ljudima.

33. Ekoloka etika?

Meu najvanija ivotna pitanja dananje epohe spadaju negativne tendencije zagaivanja
ovjekove ivotne sredine i rasipanja i unitavanja prirodnih ivotnih uslova. Tim negativnim
djelovanjem ljudi sniavaju kvalitet ivota i doprinose da se dalekoseno ugrozi opstanak
ljudskog roda na Zemlji. Discipline koje se bave ovim pitanjima su: ekosofija filozofsko
razmiljanje o smislu ovjekove sredine, koje nastoji da prepozna elemente ovjekove bliskosti
sa uslovima opstanka; ekologija nauka o prirodnim uslovima ivljenja svakog ivog bia i o
njegovim odnosima sa sredinom i drugim ivim biima sa kojima nju dijeli; etika okoline
moralna nauka o razumijevanju, voenju rauna, uvanju i unapreivanju ovjekove sredine;
ekoloka etika moralno uenje o vrijednostima elemenata koji okruuju ovjeka u njegovom
ivotu i njemu su vani, kao i o plemenitom uvanju i unapreivanju uslova ivota. Na
ogranienoj planeti Zemlji poveava se troenje resursa i iscrpljivanje prirodnih potencijala. Da
bi se obezbjedila ishrana za milijarde ljudi pronaena su i upotrebljavaju se sredstva (pesticidi)
koja su u dugoronom smislu veoma opasna. ovjeanstvo je poelo da troi mnogo energije
to znai i veliko iskoriavanje prirodnih blaga i poveanje ukupne temperature, koja prijeti
ljudima zagrijavanjem vazduha i izazivanjem neeljenih klimatskih efekata. Osnovno to ovjek
treba da sazna u svom preispitivanju jeste to da se ovdje ne radi o zagaivanju, ve o
unitavanju. I da to nije posljedica prije svega promjena u uslovima ivota, nego rezultat
ljudskog djelovanja. Ekoloka etika ima i svoje ciljeve i metode, usmjerene ka obezbjeivanju
uslova za slobodan opstanak ovjeka kao jedinke i vrste, koji se odnose na istou tjelesnog i
duhovnog ivljenja, uvanje i poboljanje ivotne sredine. Tako ekoloka etika slijedi saznanja
ekologije i unosi ih u moralni sistem ovjeka oekujui njegovo pozitivno djelovanje.

34. O slobodi i pravima ovjeka i graanina?

U ljudskom smislu, sloboda predstavlja ovjean i pravedan ivot ljudi. Sloboda jeste mogunost
da se bude ovjean i tada kada neko drugi trai neto drugo, da se ini dobro i ispravno i tada
kada svi i svaki nadreeni insistiraju da se ini suprotno. Sloboda znai da ovjek sam sebi
odreuje korake, postupke, brzinu, smisao zamisli i akcije. To znai da ima viziju o dobroti i o
posljedicama, da se smjesti u svijet kao samostalna i odgovorna linost. Sloboda je i kada ovjek
ima i kada imanjem raspolae po svojoj volji, kada mu vlasnitvo nije problem koji optereuje
ivljenje i kada troi kao to eli. Sloboda je i kada ovjek radi ono to mu je milo u dui, kada
mu prilii i dopada mu se djelatnost koju obavlja i kada mu je ivot ispunjen njome.
Pojam ljudskih prava i prava ovjeka oznaava opte podruje ljudskih prava i sloboda koje
pripadaju ovjeku kao ovjeku. Ideja o ljudskim pravima najprije se javlja u antikim
filozofskim uenjima o ovjeku, njegovoj slobodi te "vladavini zakona". Kod sadrinskog
odreenja stava o prirodnom pravu ovjeka sofisti su zastupali suprotne stavove. Jedni su
smatrali da se svi ljudi raaju slobodni i jednaki, te shodno tome treba urediti podruje njihovih
sloboda i prava. Drugi su smatrali da se ljudi ne raaju jednaki, nego je neko jai, a neko slabiji,
te je stoga pravedno da jai vladaju, a da se slabiji pokoravaju. Kod Aristotela se na pitanju o
ljudskim pravima javalja jedna osnovna tekoa, koja potie iz njegovih antropolokih shvatanja.
Na jednoj strani, on odreuje ovjeka kao drutveno bie, bie koje je sposobno da razlikuje
dobro i zlo. S druge strane, robove iskljuuje iz takvih antropolokih odredbi. Zbog toga je i
njegova predstava o ljudskim pravima i slobodama vrlo suena. U sreditu "Deklaracije o
pravima ovjeka i graanina" iz 1789.godine nalazi se etika ideja slobode ljudskih prava: pravo
na slobodno ispoljavanje miljenja, pravo na slobodu tampe, pravo na slobodu religije, zahtjev
za jednakou pred zakonom..

35. Dvostruka vrlina graanina?

Najpoznatije djelo o filozofiji politike jeste Politika autora Aristotela, iz koje prenosim dio o
etikim kvalitetima vladara/graanina u demokratiji: "Postoji jedna vrsta vlasti kojom se upravlja
slobodnim ljudima i jednakim po porijeklu. Za takvu vlast kaemo da je politika, i onaj ko hoe
da vlada treba nju da naui da zapovijeda tek poto je sam bio obian konjanik i kao to strateg
naui da bude strateg tek poto je bio obian vojnik u eti i vodu. Stoga je dobro reeno da nee
umjeti dobro da vlada onaj ko nije nauio da se pokorava. Sposobnost vladanja i sposobnost
potinjavanja su razliite, ali dobar graanin treba da zna i da moe i da vlada i da se pokorava, i
u tome se sastoji vrlina graanina, da poznaje vlast nad slobodnim ljudima i s jednog i s drugog
aspekta".

36. Osnovna ljudska prava (nabrojati i rei u emu je znaaj)?

Osnovna prava ovjeka su: pravo na ivot to je pravo neodvojivo od ljudske linosti i
zatieno je zakonom. U zemljama u kojima postoji smrtna kazna, ona moe biti izreena samo
za najtee zloine. Neko moe biti lien ivota i upotrebom sile, koja je apsolutno nuna ili radi
odbrane nekog lica od nezakonitog nasilja; zabrana muenja i zlostavljanja - "niko ne smije
biti podvrgnut muenju ili neovjenom ili poniavajuem ponaanju ili kanjavanju". Posebno
se zabranjuje podvrgavanje ljudi medicinskim i naunim eksperimentima bez njihovog
slobodnog pristanka; pravo na linu slobodu i sigurnost - "svako ima pravo na slobodu i
bezbjednosti linosti. Niko ne moe biti lien slobode", osim u sluajevima koji su u skladu sa
zakonom propisanim postupkom; pravo na pravino suenje svi ljud su jednaki pred
sudovima pravde. Za svako lice koje je optueno za krivino djelo pretpostavlja se da je nevino
dok mu se krivica ne dokae; pravo na potovanje privatnog i porodinog ivota, doma i
prepiske niko ne moe biti predmet samovoljnih i nezakonitih mijeanja u privatni ivot,
porodicu, stan i prepisku. Svako lice ima pravo zakonske zatite protiv ovakvih mijeanja ili
povreda svoje privatnosi; pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu
miljenja i izraavanja - "svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti". Isto
tako, svako ima pravo na slobodu izraavanja. Ovo pravo ukljuuje slobodu posjedovanja
sopstvenog miljenja, primanja i saoptavanja informacija i ideja bez mijeanja javne vlasti i bez
obzira na granice; pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruivanja priznaje se pravo na
mirno okupljanje, kao i na udruivanje ljudi radi ostvarivanja i zatite svojih interesa; pravo na
vlastitu imovinu i pravo na mirno uivanje posjeda svako fiziko i pravno lice ima pravo na
neometano sticanje i uivanje svoje imovine. Niko ne moe biti lien imovine, osim u sluaju
iskazanog javnog interesa, pod uslovima predvienim zakonom; pravo na slobodu kretanja
svako ima pravo na slobodu kretanja i nastanjivanja u dravi. Svako ima pravo da ode iz zemlje i
da se u nju vrati bez smetnji; pravo na efikasno pravno sredstvo svakom kome su
povrijeena prava i slobode ima pravo na djelotvorni pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez
obzira jesu li povredu izvrila lica koja su postupala u slubenom svojstvu.

37. Moralni princip dobra?

Bit moralnog fenomena predstavalja odnos izmeu zadatog i datog. Najvia forma u kojoj se u
etici i samom moralu izraava svrha tog zadatog tj.svrha samog moralnog djelanja naziva se
moralnim principom. Taj izraz predstavalja odreene moralne ciljeve, htijenja, postulate, ideale i
vrijednosti, kojima je u krajnjoj liniji pokrenuto i odreeno moralno djelanje. Kada ti principi
postanu reflektovani u etikom miljenju, onda postaju etiki principi. Stoga, etiki principi jesu
moralni principi, koji su osnaeni u svom postavljanju i vaenju filozofsko-etikom
argumentacijom. Etika je tradicija isporuila dva osnovna i najvia moralno-etika principa:
dobro i slobodu. Konkretizacija pojma moralnog dobra u etikoj tradiciji daje koncepcije u
kojima se kao moralno-etiki princip pojavljuju: blaenstvo, zadovoljstvo i korist. Etike
koncepcije koje se grade na tim principima nazivaju se: eudajmonizam, hedonizam i utilitarizam.
Sloboda kao moralno-etiki princip postavlja se u etikim koncepcijama njemakog idealizma, u
filozofiji marksizma, u filozofiji egzistencije.. Kod Sokrata se osnovna svrha ljudskog djelanja
odreuje pojmom moralnog dobra. Taj se pojam moe zadobiti, a time i sluiti kao opti orjentir
za svako ljudsko djelanje, zbog toga to ljudska svijest u sebi samoj moe postii valjano znanje
o uzorima koji treba da vode djelanje. Etiki pojam dobra Platon odreuje kao jedinstvo sklada,
ljepote i istine duevnih moi ovjeka, koje se postie tako to se ljuska dua sjedinjava s
univerzalnim dobrom. Aristotel dijeli Platonovo uenje o dobru samo u stavu da sve tei nekom
dobru, ali ne dijeli njegov stav da postoji neko dobro po sebi, nego smatra da svaka ljudska
djelatnost ima svoju svojstvenu svrhu, tj. svoje specifino dobro. Hrianstvo donosi ideju o
bogu kao apsolutnom i najsavrenijem dobru, koje je izvor i uzrok svakog dobra. Ljudsko
ostvarivanje dobra, to je vodea svrha ljudskog ivota, slijedi iz boije zapovijesti i u nju se
uliva kao u svoju najviu svrhu. Sve to je od boga stvoreno dobro je.

38. Etiki pojam zla?

Zlo se ne moe odrediti kao moralno-etiki princip nego prije svega kao pojam koji je suprotan
etikom pojmu dobra. Prva jasna povijesna svijest o temeljnoj razlici dobra i zla pokazuje se u
tzv.dualistikim mitovima starih naroda, u kojima stvarni ili simbolii nosioci dobra ili zla bivaju
odreeni u skladu s predstavama o korisnosti i tetnosti nekih stvari za ovjeka. Sokratovo etiko
poimanje zla: ako je dobro sadrano u znanju o dobru, onda se zlo nalazi u uobraenom neznanju
onih koji se smatraju mudrima a zapravo to nisu. Zbog toga Sokrat smatra da je jedina mogua
ljudska odbrana od zla u tome da se slijedi poznata delfijska zapovijest: "Spoznaj samog sebe"!
Ako neko grijei i ini zlo, onda to ini zbog nedostatka znanja o dobru, tako da niko ne grijei
namjerno. Prema svom uenju o dobru, Platon gradi i svoj pojam zla. Moralno zlo i politiko zlo
imaju isti ljudski korijen, koji je odreen pojmom nesloge. Istinsko dobro pojedinca poiva na
skladu njegovih dijelova due, a zlo potie od unutranjeg nesklada u dui. Kada razum dopusti
da se razmahnu strasti due, onda tu nastaje zlo. Za Aristotela zlo je mogue samo kod stvari i
bia koja su "po mogunosti", tj.kod ljudi koja imaju izbora i djelaju voeni nekim svrhama. Tu
je onda mogue zasnovati etiki pojam zla, kao onoga to je suprotno odreenju vrline. Ako se
vrlina odreuje kao sredina i mjera, onda zlo i porok imaju znaenje onoga to odstupa od
sredine i mjere. Stari zavjet sadri ideju o prvom radikalnom zlu ovjeka, koje se sastoji u
krenju boije zabrane uzimanja ploda s drveta znanja dobra i zla.To krenje zabrane donosi
"izgnanje iz raja", tj.raskid ovjeka s prostom prirodnom egzistencijom. Ono znai ljudsko
preuzimanje boanske moi razlikovanja dobra i zla.

39. Pojam moralnog stida?

Pojam stida iri je od pojma moralnog stida, jer se moe odnositi na vrlo razliita podruja
ljudskog psiholokog odnosa prema drugim ljudima. Moe se odnositi na psiholoka stanja
pojedinca nastala povredom obiaja, boanstva, socijalnog autoriteta, moralnih zahtjeva ali i
vlastitog Ja. Takve povrede u sebi nose prijetnju osramoenja. U uvenom Protagorinom mitu
Platon navodi da je bog Zevs podario ljudima stid i pravdu, omoguivi im time da ive u
polisima. Moralni stid je shvatio kao strah od izlaenja na lo glas ili od govorenja i injenja
onoga to se ne smatra lijepim i dobrim. Aristotel je smatrao da se mlade moe pobuivati na
vrlinu strahom od kazne i razvijanjem osjeaja stida. Ipak, stid nije smatrao vrlinom, iako je
stidljiv ovjek hvale vrijedan, jer mogu postojati razliite vrste i mjere stida. Stoici razlikuju
pojmove stida i sramote jer stidu pripisuju pozitivno moralno svojstvo dok sramota spada u
afekte koji imaju negativnu vrijednost. Spinoza stid ne shvata kao moralno osjeanje, nego kao
afekt, koji se odreuje kao svojevrsna mrnja koja je usmjerena prema unutra. Prava vrijednost
ovjeka sastoji se u njegovoj vlasti nad afektima, pa i nad osjeanjem stida. Kod Sartra stid
otkriva znaenje drugog Ja, a javlja se tek u pogledu na druge. U postiujuem pogledu drugoga,
Ja vie nije centar svoga svijeta, nego se sagledava primjerno mjerilima drugoga, to predstavlja
ograniavanje ili otuivanje slobode individue.

40. Pojam slobodne volje?

Volja je dio strukutre linosti, koji ovjeka pokree na odreeno djelanje. Volja se moe odrediti
kao kompleks psihikih procesa, koji pokree na promiljeno prihvatanje, odbijanje ili biranje
odreene ljudske djelatnosti. Po svom sutinskom odreenju, ovjek je bie koje neto moe
htjeti ili ne htjeti, koje moe slobodno i svjesno birati odreeno djelanje ili ga izbjegavati. Moe
cjelinu svoje linosti usmjeriti na izvravanje ili proputanje izvravanja odreenih svrha, elja i
zamisli. Ta mo unutranjeg usmjeravanja jeste volja. Ljudska slobodna volja u svojoj biti je
rezultat filogenetskog i ontogenetskog procesa. Filogenetski proces ili filonegeza jeste povijesni
proces kultivizovanja i civilizovanja ljudskog roda, a time i slobodne volje. Ontogenestski proces
ili ontogeneza kao individualni razvitak pojedinanog ovjeka bazira se na prelaenju
individualnih razvojnih stadija volje, koji su srodni filogenetskim stadijima. Vaspitno postajanje
ovjeka moralnom linou nije nita drugo nego proces vaspitanja njegove slobodne volje. U
procesu vaspitanja slobodne volje ne radi se o drugom nego o dovoenju stanja prirodnih nagona
ili samovolje do stanja volje koja je naviknuta da bude voena razumnim ili umnim razlozima.
Taj proces naziva se moralnim vaspitanjem, a njegov rezultat je stvaranje individualnog
moralnog karaktera. Kultivisani nagon je slobodna volja, tj.unutranje htijenje ovjeka, koje se
spontano podvrgava razumskom ili umskom vostvu. Moralno-vaspitno kultivisanje slobodne
volje sadri u sebi: usvajanje moralnih vrijednosti, razvijanje unutranjih moralnih kvaliteta,
razvijanje sklonosti da se ivi u skladu sa moralnim principima, pravilima i normama... Na
moralno vaspitanje u cjelini vaspitng procesa nadovezuju se moralno samovaspitanje. Ono se
sastoji u tome da individua svrhovito razvija duhovne sposobnosti i moralni nain ivota,
oslanjajui se na vlastita znanja, uvjerenja, i predstave o moralno potpunoj linosti.
41. Moderni pojam morala?

Civilazacija evropskog feudalnog srednjeg veka oblikovala je dvosmisleno shvatanje morala.

Prvo, hriscansko shvatanje, moral je odredjivan kao oblik svesti i fenomen individualnog delanja
koji svoju osnovu crpi iz licnog odnosa coveka prema bozanskoj biti sveta i bozanskoj biti
ljudske licnosti. Drugo shvatanje je prema konstelaciji feudalnog drustva i odredjivanja coveka u
njemu moral je shvatan kao jedan element obicajnog delatnog sklopa. U novovekovnim
shvatanjima dugo se odrzavala ova srednjovekovna dvosmislenost. Promena je nastupila kao
opsti sekularizacioni proces. Njime se nastojalo ukloniti jaz izmedju ljudskog i bozanskog sveta
tako sto ce se uzeti priroda kao osnova ljudskog sveta i samog ljudskog delanja. Ta promena
imala je za posledicu izgradjivanje dva osnovna stava koji ce uci u temelje modernog shvatanja
morala. Sa jedne strane, postepeno ce slabiti ideja o bozanskom temelju svih oblika ljudskog
delanja, pa i moralnog. Umesto toga temelja priredice se novo shvatanje koje ce temelj naci u
prirodi, Moralno delanje coveka svoj temelj ima u ljudskoj prirodi. Sa druge strane, preovladava
shvatanje da je ljudska slobodna individualna volja i individualni interes osnova svakog delanja,
pa i moralnog delanja. U Hegelovom pojmu morala pravna sloboda i moralna sloboda su dva
podjednako izvorna oblika moderne slobode coveka uopste. Pravna sloboda predstavlja
garantovano pravo coveka na vlasnistvo a moralna sloboda garantovano pravo na slobodno
uvjerenje o svim stvarima koje su coveku od interesa. Moralno pravo na slobodno uvjerenje
odsnova je modernog covekovog delanja.

42. Moralne norme?

Moralni ideali se ne realizuju sami od sebe nego moraju dobiti specifikovani oblik konkretnih
zahteva ili obaveza koje covek postavlja pred samog sebe ili koje drugi ljudi postavljaju pred
njega. Ti zahtevi ili obaveze nazivaju se moralnim normama. Jedan od prvih autora koji je pojam
moralne norme stavio u sediste eticke refleksije bio je Vilhem Vunt. U savremenoj etickoj
literaturi pod pojmom moralne norme podrazumevaju se zapovesti, zabrane ili dopustenja, nacini
delanja ili vrednosni sudovi, standardi vrednosti, prakticke regulativne ideje, opsti stavovi,
univerzalni zahtevi itd. Bitno je razlikovati pravne i moralne norme. Ono sto je zajednicko
pravnim i moralnim normama jeste da i jedne i druge uredjuju ljudsko ponasanje, i jedne i druge
sadrze odredjene tipove trebanja, vrednosti i ciljeve ljudskog ponasanja. I pravne i moralne
norme propisuju i utvrdjuju drustvene vrednosti i duznosti ljudi, obe imaju opsti karakter. Pravne
norme najcesce imaju pisani oblik propisane od strane zakona mada je moguce i postojanje
nepisanih pravnih normi (obicajno pravo). Moralne norme imaju karakter nepisanih normi.
Razlike izmedju pravnih i moralnih normi ticu se pitanja o tome ko ih normira, sta se moze
normirati i kako se normira. Prvo, adresant kod pravnih normi jesu institucije drzave, a njima se
uredjuju samo neki od drustvenih odnosa. Adresat jesu ljudi koji stupaju u odredjene pravne
odnose. Adresant i adresat kod moralnih normi jeste sam individualni covek. Drugo, pravnim
normama normiraju se samo neki od odnosa izmedju ljudi a moralnim normama se moze
propisati vecina mogucih delatnih odnosa medju ljudima. Trece, pravna norma je zasticena
sankcijom i drzavnom prisilom, dok je moralna norma zasticena samo unutrasnjim glasom
vlastite savesti.

43.pojam profesionalne etike?

Sistem moralnih obaveza koji se upucuje pojedinim drustvenim ili profesionalnim grupama
naziva se profesionalnom etikom. Takav se sistem najcesce oblikuje na nacin nepisanog ili
pisanog kodeksa moralnog ponasanja. Moralnim ili etickim kodeksima vezanim za ispunjavanje
profesionalne duznosti ne propisuju se same te duznosti. Njihovo propisivanje tice se odredjene
profesionalne grupe, unutrasnjih pravila ili propisa i odgovarajucih znanja i umeca na kojima
pocivaju te delatnosti. Ono sto se moze propisivati moralnim kodeksima jeste nacin
medjuljudske komunikacije. Polje djelatnih odnosa je polje moralnih djelatnih odnosa koji
nastaju u specificnoj profesionalnoj djelatnosti. U savremenoj epohi postepeno je jacala svest o
potrebi da se opste moralne vrednosti i norme specifikuju u odredjenim profesionalnim
delatnostima na nacin specificnih moralnih normi ponasanja i speceficnih etickih kodeksa.
Specifikacija takvih moralnih normi nazivaju se moralnim ili etickim kodeksima. Pojam
profesionalne etike moze se razdeliti u mnoge svoje delove koji imaju svoja ustaljena imena kao
sto su medicinska etika, policijska etika, poslovna etika, ekoloska, pegagoska, novinarska,
sportska itd.

44. ta su moralne vrline i poroci?

Pojam moralne vrline oznacava konkretizaciju opsteg pojma dobra kao svrhe. Po Sokratu dva su
stava odlucujuca za shvatanje vrline. Prvi, vrlina je znanje, i drugo vrlina je jedna jedinstvena.
Kod prvog stava covek ne moze postici vrlinu ako ne zna sta je vrlina. Drugi stav znaci da posto
je to znanje svrhe jedno onda i vrlina mora biti jedno i jedinstveno znanje svrhe. Platon zastupa
ideju da se poredak vrlina u ljudskoj dusi poklapa sa poretkom socijalnih vrlina u idealno
uredjenom poretku polisa. Aristotel deli sve vrline na eticke i dianoeticke (spoznavalacke,
logicke, a one su mudrost, rasudnost i razboritost). Aristotel kaze da vrline ne nastaju u nama ni
po prirodi ni protiv prirode, nego smo mi po prirodi nacinjeni tako da ih primamo dok se one
usavrsavaju navikom. Pod pojmom moralnog poroka najcesce se podrazumeva pojam koji je
suprotan pojmu moralne vrline. Za Platona porok potice od unutrasnjeg nesklada delova duse. Za
Aristotela porok je ono sto narusava meru i sredinu, bilo kao preteranost, bilo kao nedostatak.
Stari zavet donosi cuveni dekalog koji se moze shvatiti u svom negativnom obliku i kao katalog
osnovnih ljudskih poroka. U Hriscanskom srednjem veku ucvrstilo se ucenje o sedam smrtnih
grehova.

45. U emu se sastoji moralna krivica?

Pojam krivice izvodi se iz implicitno ili eksplicitno pretpostavljene pripisivosti odgovornosti,

tj.inputacije. U pocetku se smatralo da ljudski prestupi i krivice dolaze od nesavrsenosti ljudske
prirode ali i od namernih voljnih radnji ljudi, te da za sobom povlace sankciju ili kaznu. Aristotel
u problem krivice unosi prvo znacajno razlikovanje izmedju nesrecnih slucajeva, pogresaka i
prestupa. Razvoj pravne svesti u Rimu omogucio je da se postavlja jasna razlika izmedju
namerno krsenja zakona i nenamerne pogreske. U starom zevetu pojmovi krivice i greha se ne
razlikuju nego se oba shvataju kao ljudska skrivljenost prema Bogu, dok se u novom zavetu
razlikuju pojmovi dug i greh. Kant razlikuju nehoticnu i hotimicnu krivicu. Hegel smatra da
covek, zato sto jeste covek, izvorno u sebi nosi vlastitu krivost kao inputabilnost. Jaspers
razlikuje kriminalnu, politicku, moralnu i metafizicku krivicu.
46. Pitanja izvora morala?

U povijesti etike pitanje o izvoru ili poreklu moralnosti najcesce je pitano u problemskom
povezivanju s pitanjem o ontoloskom stasusu covekova moralnog delanja, a to znaci s pitanjem o
tome kako je covek u svom delanju povezan s najtemeljnijim strukturama zbiljnosti i biti sveta.
Buduci da je etika u svom izvornom helenskom odredjenju samu sebe uspostavljala i shvatala
kao filozofiju o pojedinacnom slobodnom djelatnom karakteru coveka njezino vodece pitanje o
izvoru ili poreklu postavljano je kao pitanje o slobodi. U ranim vremenima helenske povijesti
vladale su predstave da je covek u potpunosti neslobodan u cijeloj svojoj zivotnoj delatnosti jer
je ona shvatana kao odredjena od neuhvatljive i nespoznatljive sudbine, bozanskih namera i
prirodnih zakona, na koje se ne moze uticati. Kasnije se dolazi do shvatanja da svaki covek ima
svoju individualnu ljudsku prirodu koja je izvor i uzrok njegove zivotne sudbine i njegovog
delanja. Problem odnosa izmedju ljudske prirode i slobode postaje vodeci nacin na koji cela
anticka etika raspravlja pitanje o izvoru moralnosti. Hriscanske eticke koncepcije problem izvora
moralnosti traze u odnosu izmedju bozanskog transcedensa i ljudske slobodne volje. Konkretna
resenja problema izvora ili porekla morala trazena su vrlo kompleksnim problematizovanjima
pitanja o odnosu i koordinaciji bozije milosti i ljudske slobodne volje.

47. Tolerancija pravednost i milosre?

Veliki francuski filozof Volter napisao je knjigu Rasprava o toleranciji gde on staje u odbranu
dobrih ljudi, koji su optuzeni, osudjeni i propali samo zato sto su bili druge vere. On se bavi
pitanjem da li treba biti tolerantan prema netoleranciji: Manje dogmi manje rasprava, manje
svadje manje nevolja... Vera je stvorena da nas napravi srecnim u ovom i u onom zivotu. Sta je
potrebno da bi covek bio srecan u drugom zivotu? Da bude pravedan! Sta je potrebno da covek
bude srecan u ovom zivotu? Da bude milostiv... Nije potrebna velika vestina niti poseban
govornicki talenat da se dokaze da se hriscani moraju medjusobno tolerisati. Kazem vam da na
sve ljude treba gledati kao na nasu bracu... Zar svi mi nismo deca istog oca i stvorenja istog
Boga?

48. Ogovaranje kao napad na ljude?

Tolerancija se odnosi na ceo kompleks pitanja odnosa medju ljudima. Kao vrednost ona
pokusava da savlade razne negativne vrste ljudskog misljenja i postupanja zahtevajuci izgradnju
dobre volje, koja bi omogucila miran zivot i napredak ljudi i covecanstva. Pedagog iz Venecuele
Anresa Beloa kaze: Za slobodu nista nije stetnije nego da joj se daju dozvole i nista nije stetnije
za slobodnu diskusiju o javnim akcijama i poslovima nego divlji napadi na ugled pojedinca. Da
bi postojalo ogovaranje nije potrebno da neko zaista ucini zlo delo. Dovoljno je nekome pripisati
neko delo ili propust, sto, cak i oni ako nisu kriminalni sami po sebi, cini da ta osoba izgleda
odbojno ili manje dostojanstvena za drustveno poverenje.

50. Vjeni mir po Kantu?

Najpoznatiji nemacki i svetski filozof i eticar Emanuel Kant napisao je knjigu Vecni mir u
kojoj je uveo pojam pacifizam i izlozio ideju trajnog mira u obliku sporazuma i politickog
ujedinjenja medju drzavama: Stalne vojske treba vremenom potpuno da se izgube. Upravo time
sto su uvek bojno pripremljene, one neprestano prete ratom drugim drzavama. One podsticu
drzave da se medjusobno takmice u broju naoruzanih , sto nema kraja, a zbog ogromnih izdataka
za to, mir postaje mucniji nego kratak rat. Rat je samo tuzno, krajnje sredstvo u prirodnom stanju
da bi se nasilno odrzalo svoje pravo i gde rezultat borbe resava o tome na cijoj strani je pravo.
Dakle, ovakav rat, kao i upotreba sredstava koja vode k njemu, moraju svakako biti zabranjena.
Prirodno stanje ljudi koji zive jedni do drugih nije stanje mira vec, suprotno, ratno stanje, tj.iako
se neprijateljstva ne javljaju stalno, ona ipak neprestano prete. Prema tome, znaci, treba stvoriti
stanje mira.

51. Objasni pojmove solidarnost i pacifizam?

Solidarnost prestavlja svest o imanju zajednickog zivota i potreba, izrazavanje podrske i pomoci,
saglasnost o zajednickom stavu i delovanju, pomoc drugima.jednoglasnost... Poljski sindikat
Solidarnost ovaj pojam je ucinio svetski poznatim.

Pacifizam predstavlja pokret i ideologiju kojom bi se rat iskljucio iz politickih odnosa, sporovi bi
se resavali mirnim putem.