Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str.

326 3

Politika teorija

Izvorni znanstveni lanak

342.7(4-67 EU)
Primljeno: 12. kolovoza 2005.

Ustav bez drave i naroda (2)

DAVOR RODIN*

Saetak

U drugoma dijelu teksta autor razmatra paradoks pojma praved-

nosti koji uoava Jacques Derrida, te primjenjuje njegovu analizu na
tradiciju europskoga ustavnog prava. Ustav i politika su nepoistovje-
tivi mediji koji se semantiki iritiraju, te stoga autor smatra kako je
Europska unija otvoreni semantiki odnos pravnih steevina i politi-
kih procesa. Autor istie kako Europsku uniju treba objanjavati pu-
tem suvremenih, postmodernih, teorija razvijenih na tragu lingvisti-
kog i dekonstuktivistikog obrata novovjekovnoga supstancijalnog
racionalizma, univerzalizma i kozmopolitizma. U tome smislu autor
zakljuuje kako iza ustava i zakona ne stoji ni politika, niti neka
druga odreena sila, ve da upravo neodreena sila ustava i zakona
omoguuje postupno razvijanje i jaanje europskoga prava i ustava
bez izvanustavnih autoriteta kao maskirane moi koja tradicionalno
legitimira pravo.

Kljune rijei: Europski ustav, Europska Unija, nacionalna drava, narod,

politiki procesi, euroskepticizam, demokracija, supstancijalni racionalizam,
dekonstrukcija, nepoistovjetivi mediji, nesumjerljivost, semantika iritacija

Evo nekih aspekata Derridine analize koja se odnosi na paradoks pojma

pravednosti te baca novo svjetlo, kako na prirodu zakona, tako i na pojam
ustava. U pojmu ustavnoga prava, kako ga openito razumijemo, ukljuen je
pojam njegove aplikacije ili primjene. Primjena ustava pretpostavlja uporabu
sile koja u tradicionalnoj optici nije imanentna ustavu nego pravno ogranie-
noj demokratskoj sili koja ga legitimira. Gdje nema suverene pravno reguli-
rane (Derrida, 1991.:12) sile, vlada prirodno stanje u kojem su pravo i sila

*
Davor Rodin, redoviti profesor Fakulteta politikih znanosti na predmetima Antika i sred-
njevjekovna politika filozofija i Novovjekovna politika filozofija.
4 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

poistovjeeni u nepredvidivom samovoljnom suverenu koji dri i pravo i

mo u jednoj ruci pa je time sudac u vlastitoj stvari. Habermas i Derrida ra-
zilaze se u odgovoru na pitanju pripada li ta sila, koja jami primjenu ustava,
ustavu samom, ili za primjenu ustava jami politika, demokratska ili bilo
koja druga suverena sila pored i mimo ustava tako da su ustav i ta suverena
sila istodobno rastavljeni i u nekom odnosu. Postavlja se pitanje u kakvom
su odnosu pravda i suverena sila?
Pitanje treba objasniti zaobilaznicom preko pojma pravde.
U europskoj pravnoj tradiciji razlikujemo nepisano obiajno pravo i pi-
sano pravo, da ne govorimo o priroenom ili uroenom pravu (Derrida,
Montaigne, 2000.: 89) kakvo je dominiralo starom Europom. Ta se dva
prava razlikuju kao dva razliita medija: U obiajnom se pravu presuda do-
nosi i izvrava neposredno prema osjeaju nepredvidive suverene sile, bila
ona kraljevska ili narodna, u pisanom pravu presuda se donosi posredstvom
interpretacije zakona u javnom procesu pred sudom, a njezino je izvrenje
preputeno suverenoj vlasti. To razlikovanje pismom posredovane sile zako-
na i neposredne, autonomne sile zakona pretpostavlja pojam pravde koja nije
prisutna ni u pisanom ni u obiajnom pravu. Mo te odsutne pravde poiva
na njezinoj anonimnosti: nitko ne zna kako e ona presuditi nekom djelova-
nju, naime na temelju kojih kriterija, budui da nije poznato kako, i razlikuje
li uope to je pravedno, a to nepravedno. Ta anonimna pravda nije slijepa
kako se misli u tradiciji zato da bi po zakonu pravedno i nepristrano sudila
(Rawls). Ona nije slijepa zato da bi sudila svima jednako, jer bi time bila ne-
pravedna prema pojedincu (F. Kafka). Ta je pravda neselektivno slijepa jer
nitko ne zna kako i razlikuje li uope to je pravedno a to nepravedno. Pred
tom anonimnom pravdom svi strepe jer ne znaju djeluju li pravedno ili ne-
pravedno. Ratni zloinci djeluju s punim uvjerenjem da djeluju pravedno, ali
kad stvari uzmu drugi tijek, bjee pred onom drugom pravdom za koju ne
znaju kako e im suditi.
Derrida eli vizibilizirati tu semantiki odsutnu mo pravde dekonstruk-
cijom paradoksalnoga pozitivnog prava koje jasno razlikuje pravdu i ne-
pravdu s vjerom da je to razlikovanje konano. Na tom se pitanju odreenja
semantiki anonimne moi pravednosti razilaze Habermas i Derrida kao i
toliki drugi suvremeni teoretiari politike i prava, hermeneutiari i dekon-
struktivisti. Mo te nepragmatike konstitutivno slijepe pravde nije razum-
ljiva u kontekstu europske pravne tradicije. Tradicija nas, naprotiv, ui da
pravda mora biti slijepa kako bi nepristrano razlikovala pravdu od nepravde,
kao i to da uspostavljanje pravde izvrenjem presude zahtijeva kraljevsku ili
demokratsku izvrnu silu, jer pravda sama njome ne raspolae. Tradicija nas
nadalje, suprotno od svega reenog, ui da je pravda ipak opredijeljena i se-
lektivna; ona sudi onima koji pripadaju zakonu, a onima koji su izvan zako-
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 5
na prua gostoprimstvo1, ili ih preputa prirodnom stanju. Dakako, sa stajali-
ta konstitutivno slijepe pravde suvino je raspravljati o tome je li sili potre-
bno pravno ogranienje, ili je pravu potrebna sila da bi bilo provedeno. Kon-
stitutivno slijepa pravda ne vidi tu razliku. S juristikog stajalita koje razli-
kuje pravo i silu moe se cinino primijetiti da je svaki zakon maskirana sila
kao u Ezopovoj basni o Vuku i janjetu (Derrida, 2001.: 26). Ali ni u prirod-
nom stanju nije drukije, jer tamo gdje nema zakona nego vlada sila, tamo se
takoer pokazuje da je sila kao pravo jaega nerazborita i nepravedna kao u
Ezopovoj basni o Lavu i miu. Zbog konstitutivne neravnotee izmeu zako-
nom ograniene i zakonom neograniene moi, pravednost nikada ne e biti
ozbiljena u dravi, kako je mislio Hegel, jer se pravednost faktiki pojavljuje
u formi konkretnoga prava koje je preusko da bi u svoje okrilje moglo obu-
hvatiti prirodno pravo svakog pojedinca, osim pod atomistikom pretpostav-
kom da su svi pojedinci jednaki kao atomi, ili pod pretpostavkom da pravni
sustav nema ni politike ni anonimne okoline. Ako, meutim, pravni sustav
ima okolinu, tada je svako pozitivno pravo selektivno, dakle inkluzivno i
ekskluzivno. U pravnom poretku selekcija je utvrena zakonom, u prirod-
nom stanju selekciju obavlja sila jaega. Zbog svoje selektivnosti svako je
pozitivno pravo unato rekalmiranoj nepristranosti zamaskirana mo
(masked power) jer, razlikujui pravedno od nepravednog, ne moe u sebi
obuhvatiti nevidljivo i nekodificirano prirodno pravo svakog pojedinca da
ini nepredvidiva pravedna, kao i nepravedna, djela.
Pozitivno pravo je granica spram neodreenoga prirodnog prava i ta se
granica u europskoj pravnoj tradiciji do dana dananjega branila silom. Ta je
sila branila diskriminirajue pravo na statusnu razliku izmeu onih koji su u
okrilju zakonske zatite i onih koji su izvan nje. U staroj Europi ta je granica
dijelila slobodne od robova, ene od mukaraca, bogate od siromanih, vla-
dajue od vladanih, a danas prolazi kroz Europu dijelei je na onu EU i onu
izvan nje, dapae dijelei svaku osobu na njezin zakonom obuhvaeni oblik
djelovanja i zakonom neodreemi oblik djelovanja.
Postavlja se pitanje moe li se ta granica izmeu zakonom obuhvaenog i
zakonom neodreenoga djelovanja braniti silom samog zakona, bez demo-
kratski legitimirane sile: Jer, jedno je sila zakona, a drugo je demokratski
legitimirana sila. Derrida je na to pitanje odnosa izmeu zakonitog prava
koje razlikuje to je zakonito a to nije i neodreene konstitutivno slijepe
pravednosti odgovorio lapidarno: Dekonstrukcija je pravednost (Derrida,
2001.: 30). To znai da je pravednost proces prekoraivanja vrijedeega po-
zitivno-pravnog razlikovanja pravednoga i nepravednoga, tj. oznaivanje
semantiki odsutne pravednosti u skladu s navedenim Kafkinim paradoksal-
nim stajalitem da svakom pojedincu pripada nepostojei ulaz u zakon. Za
tog je pojedinca koji doivotno eka pred vratima zakona, pravednost isku-
1
Usp. Derrida, 2001.
6 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

stvo nemoguega. Zakon vrijedi openito i ne moe biti pravedan prema po-
jedincu, nego ga diskiminira: za pojedinca je pravednost nuno izvan zakona
jer je zakon konstitutivno slijep za pravednost, ili kako Derrida kae: Pravo
nije pravednost (Derrida, 2001.: 33).
Vrijedi li to mutatis mutandis i za Europski ustav koji se odnosi na
mnogobrojne drave lanice od kojih ni jedna njime nije potpuno zadovolj-
na, a drave izvan nje ne uivaju njegovu zatitu. Ili drugi primjer: Sudaka
presuda u procesu konkretnom prekritelju zakona lebdi izmeu zakonom
odreene pravde i neozakonjene anonimne pravednosti, dakle u neizvje-
snosti koju je Pilat izrekao pitanjem: to je istina? Suevu odluku u toj
dvojbi ne jami nikakvo pravilo. Njegova je odluka do neke mjere auto-
nomna i neizvjesna, jer sudac je konkretna osoba, a ne inkarnacija zakona.
Prema Carlu Schmittu, sudac donosi odluku ex nihilo svega onoga to je za-
konom predvieno. Derrida ne prihvaa to stajalite jer on odgovor na pita-
nje kako nastaje originalna presuda trai u pravnom postupku u kojem se u
neravnotei pozitivnog prava i odsutne pravednosti pravo proiruje vizibili-
zacijom u pozitivnom pravu semantiki, a ne decizionistiki odreene pra-
vednosti. Tu neravnoteu izmeu pozitivnog prava i semantiki odsutne pra-
vednosti titi diskriminirajua sila, i postavlja se pitanje koja je to sila: sila
pozitivnoga prava, sila odsutne pravednosti ili demokratski legitimirana si-
la? Demokratska sila, bila ona i ustavno ograniena, ne moe sprijeiti
pravne presedane, jer ustav ne regulira nepostojee prekraje. Stoga je svaka
presuda u odnosu na zakon originalna. Presedani izmiu i pravnoj i politi-
koj sili i ne moe ih se sprijeiti. Presedani neprekidno proiruju pozitivno
pravo, koje se kree rubom ozakonjene i neozakonjene pravednosti, pa su
tako sudske presude i zakonite i nezakonite. Posredstvom takvih paradoksal-
nih presuda ulazi ono zakonom nepredvieno i nepredvidivo u zakon i po-
staje njegovim dijelom. Dakako, sudionici konkretnih procesa selektivno su
slijepi za taj paradoks pravnoga postupka koji je istodobno i zakonit i protu-
zakonit. Paradoks se vizibilizira u albenim procesima i interpretacijama
presuda pa je svaku presudu mogue proceduralno osporavati2 ako je, daka-
ko, objavljena i time javno dostupna.
Derridu ne zanima sudsko kolebanje izmeu dviju moguih presuda,
nego iskustvo onoga to ne proizlazi iz takve kalkulacije jer nije dio nikakva
pravila, niti se moe pripisati nekom pravilu (Derrida, 2001.: 49) pa je stoga
neproraunljivo.3 Taj odnos prava i pravednosti koji nije dio vrijedeega

2
Iznimke su u tom smislu novovjekovna utemeljivanja nacionalnih drava. U tim je uteme-
ljujuim aktima (revolucijama) uporabljena nezakonita sila koja je uspostavila ustavni poredak
nacionalne drve i istodobno potisnula u zaborav nezakonitu silu koju je upotrijebila pri ruenju
vrijedeega pravnog poretka.
3
Svakoj odluci koja se dogodila ili svakom dogoaju (Ereignis) odluke nazouje
neodluivo nalik sablasti, ili poput bitne sablasti (Derrida, 2001.: 50-51).
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 7
pravnog postupka predstavlja kretanje dekonstrukcije, ili proizvoenje no-
voga pozitivnog prava dekonstrukcijom njegovih pravila unutar samoga po-
zitivnog prava4, dakle ne ex nihilo.
Time postaje razumljiv postupak dekonstrukcje. Dekonstrukcija pozitiv-
nog prava u konkretnom sluaju nije argumentativni postupak koji se oslanja
na vrijedei zakon kao posljednji argument, jer ne postoji zakonska premisa
na temelju koje bi se moglo interno ili eksterno argumentirati za ili protiv
uinjenog zloina koji nije zakonski reguliran. Argument treba tek proizvesti
i budui da jo nije oznaen, nije ga mogue ni primijeniti. On ima obiljeje
neraspoloivog dogoaja (Ereignis) bez presedana. Paradoks zakonski ne-
predviene presude vizibiliziranjem zakonski odsutnog argumenta jest u
tome to je u sudskom procesu mogue vizibilizirati nevidljivi smisao u za-
konski evidentnom sluaju. Semantiko prekoraivanje zakonskog argu-
menta generira proirivanje pozitivnoga prava unutar pravnoga postupka
obiljeavanjem nove diskriminacijske linije izmeu pozitivnoga prava i pra-
vednosti.
Time postaje jasnije zato predloeni Ustav Europske unije nije legitimi-
ran ni kranskom tradicijom, ni narodom, nego samo mistinom silom
prava, odnosno ustava o kojemu javnost tako malo zna da ga je u Francuskoj
i Nizozemskoj lako odbacila. To je tako ne samo zato to nema europskog
naroda, niti samo zato to, prema Lockeu, politike zajednice treba strogo
odvajati od religijskih, nego prije zbog Schmittova argumenta u semantikoj
interpretaciji: Svi pregnantni pojmovi modernih nauka o dravi su sekulari-
zirani teoloki pojmovi ... Izvanredno stanje ima za jurisprudenciju analogno
znaenje kao udo za teologiju ... Prosvjetiteljski racionalizam odbacio je iz-
vanredni sluaj u svakom obliku. Konzervativni pravnici proturevolucije
mogli su stoga analogno teistikoj teologiji osobni suverenitet monarha ide-
oloki podupirati (Schmitt, 1979.: 49). Polemiko pitanje tko je suveren u
dravi monarh, narod ili Bog postavili su liberalni prosvjetiteljski kriti-
ari feudalnog poretka. Oni su poli od premise da je s voljom racionalnih
bia mogue argumentativno raspolagati, pa su meu poznatim moguno-
stima suverenitet utemeljili na razumu graana republike, a ne na udu, iz-
vanrednom stanju ili dogoaju (Ereignis), narodu ili Bogu kao argumenta-
tivno neraspoloivim instancijama.5

4
Ta se novonastala pravda ne moe neposredno primijeniti na druge sluajeve jer ju je
potrebno najprije pravno markirati da bi postala dio pozitivnoga prava, a s tradicionalistikoga
je stajalita potrebna jo i demokratska potvrda novoga pravnog stanja stvari.
5
Carl Schmitt, naprotiv, inzistira na pojmu odluke ex nihilo koja je kod njega dvosmislena.
Jednom tvrdi da je razlikovanje pretpostavka odluke i zakljuuje: distinguo ergo sum; drugi put
smatra da odluka ne poiva na slobodnom izboru izmeu dviju mogunosti nego na slijepoj
zapovijedi (das blinde Vorgebot) (Usp. Schmitt, 1991.: 314).
8 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

Nasuprot prosvjetiteljskim liberalima, demokrati su suverenitet utemeljili

na nepredvidivoj volji naroda. Za dekonstruktiviste, meutim, narod nije su-
veren ni s racionalistikog, ni s demokratskog stajalita, kao ni sa stajalita
historijskog apriorija, jer ti ga aprioriji osljepljuju za odluke koje transcendi-
raju njegovo argumentativno, demokratsko i povijesno iskustvo. Narod ne
moe odluivati o onome to mu je posve nepoznato, jer narod, na posljetku,
ne raspolae ni sam sobom: Kolektivni subjekt je fantom. Odluke koje zavre-
uju da ih se tako zove donose se na granici ija je druga strana neoznaena,
pa je tek treba oznaiti: prema Habermasu preddemokratskim komunikativ-
nim djelovanjem i diskursom, prema Derridi procesom dekonstrukcije pozi-
tivnoga prava, tj. procesom vizibilizacije pravednosti koja nije regulirana
pozitivnim pravom. Ako je dekonstrukcija u aktu pravednost, onda je vid-
ljivo da je Habermasova teorija komunikativnog djelovanja i diskursa ostala
jo uvijek na prosvjetiteljskim pozicijama za koje Schmitt sa svoga egzisten-
cijalno-voluntaristikoga gledita kae da je iz njegovih pojmova izbaeno
udo, dogoaj i izvanredno stanje. Prema Habermasu, historija predodreuje
budunost i pritom isputa iz vida da je i budunost prezentna konstrukcija
koju treba dekonstruirati da bi se dogodila upravo onako kako nije bila histo-
rijski predviena. Pravo Europske Unije proizlazi iz procesa dekonstrukcije
onih pravnih steevina sadranih u europskom pravu. Europsko pravo je via
facti sebe ovlastilo da odsutnu pravednost izvodi iz procesa dekonstrukcije
vrijedeih pozitivno pravnih steevina, a ne na temelju demokratske volje
europskih naroda koji, dakako, a posteriori mogu prihvatiti ili odbaciti te au-
togenerativne pravne uinke u vlastitim dravama i tako ipak demokratski de-
rogirati novo pravo, to se upravo i dogodilo s prijedlogom europskog ustava.
Demonstrirajmo to kontrafaktiki. Europska Unija nije, niti moe biti za-
snovana na Hobbesovu naelu autoritas non veritas facit legem, jer to bi
znailo uvoenje apsolutne monarhije, ili, pak, demokratsku diktaturu vei-
ne. Hobbesovo naelo nije za Europsku Uniju primjenjivo ni u obliku veritas
non autoritas facit legem, kako je tezu izvrnuo Hermann Lbbe. Istina koja
bi sve obvezivala vodila bi prema Kantovu argumentativno zasnovanom ko-
zmopolisu, ili liberalnom epistemolokom totalitarizmu, ili bi zaglibila u
hermeneutikom historizmu koji iz onoga to je bilo izvodi ono to e biti,
kao da povijest Europe nije bila poprite traginih sukoba. Rijeju, europsko
pravo ne mogu jamiti historijski oprobane suverene sile ni demokratska vo-
lja nepostojeega europskog naroda, ni kantovski odreena sila racionalnog
argumenta. Ono se mora osloniti na silu prava samog i stoga na drukiju in-
terpretaciju suvereniteta od one novovjekovne koja je derivirana iz novovje-
kovnoga pojma samouzroka, causa sui.
Habermas je predloio da se europsko pravo legitimira komunikativnim
djelovanjem i diskursom, ne samo kao zamjenama za demokratsko preglasa-
vanje, nego i kao preduvjetom demokratskog odluivanja. Time je ostao vje-
ran ne samo prosvjetiteljskim iluzijama, nego i dualnoj metafizici u prakti-
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 9
kom aspektu. Derrida predlae permanentnu dekonstrukciju pravnih stee-
vina EU-a i pritom inzistira na razlikovanju prava i politike kao dvaju strogo
razliitih medija, koji ne stoje ni u hijerarhijskom ni u kauzalnom odnosu je-
dan iznad drugoga nego jedan pokraj drugoga u odnosu meke ili semantike
nesumjerljivosti (Kimmerle, 2004.: 45). Pravne steevine Europske Unije
prema toj intenciji ne legitimira europski narodni suveren ni heterogeni an-
sambl europskih naroda nego mo odsutne pravednosti u europskom pravu.
Nepostojea pravednost u postojeem europskom pravu ne ugroava europ-
ski pravni poredak, nego ga, prema Derridi, omoguuje. Solidarnost hetero-
genih lanica ne postie se autoritetom jedinstvene demokratske suverene
volje, ni kulturnim identitetom Europe, ona proizlazi iz odsutnosti bilo ka-
kvoga izvanustavnog jamstva pravnoga poretka. Referentna toka pravnoga
djelovanja ili izvanustavni jamac europskog ustava i europskog prava jest
anonimna pravednost nepostojeega, tj. tek dolazeeg zakona koji ne ote-
ava, nego tek omoguuje suenje (Kimmerle, 2004.: 117). Rije je, prema
Derridi, o bezdanu silovitoga neraspoloivog povijesnog dogoaja (Ereignis)
kojim se oituje ono to prethodno semantiki ne postoji, dakle novina koja
nije predvidiva s pozicija ma kojega apriorija, jer je u postojeemu (Derrida,
1978.: 118) pravnom poretku semantiki odsutna: Ta pravednost koja nije
pravo jest kretanje dekonstrukcije ... (Derrida, 1978.: 52). To kretanje de-
konstrukcije vrijedeega prava legitimira pravo europske politike tvorevine
sui generis.
O semantiki nepostojeoj pravednosti narod ne moe nita znati pa o
tome ne moe odluivati ni jedan, a ponajmanje nepostojei europski narod.
O semantiki nepostojeem nemogue je plebiscitarno odluivati, osim na
Schmittov decizionistiki nain ex nihilo, a tom se kolateralom u funkciji ni-
hilistiki redefiniranog preduvjeta mogunosti6 Derrida ne eli posluiti.
Narod moe interesno i demokratski odluivati samo o poznatim alterna-
tivama, ali racionalno formulirane alternative treba najprije semantiki ozna-
iti, a takve kreativne oznake transcendiraju vrijedee pozitivno pravo. Kre-
ativna odluka koja transcendira vrijedee pozitivno pravo moe se dogoditi
samo izvan svih prorauna, pravila, programa i predvianja (Derrida, 1991.:
57). Uvjeti za takvu kreativnu odluku prisutni su na semantiki anoniman
nain u vrijedeem pravu, treba ih samo oznaiti, jer u svakom vrijedeem
pravu postoji osigurana rezerva proputenih pravnih prilika, kako je Luh-
mann revidirao tradicionalni pojam potencije u kojem su unaprijed bile po-
znate sve mogunosti. Posljednja instancija pri pravnom i politikom odlui-
vanju jest uvid u proputene prilike prikrivene ili pozitivnim pravom, ili
konvencionalnom redundantnom politikom praksom. Otud slijedi da je su-
bjekt europskoga ustavnog i politikog poretka semantiki anoniman. Taj
6
... to je u suprotnosti sa stvaranjem ni iz ega, naime stvaranje niega kao preduvjeta
mogunosti samostvaranja stalno novog svijeta (Schmitt, 1970.: 125).
10 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

anonimni skriveni mistini autoritet jest jamac pravnog i ustavnog poretka.

Njega ne legitimira neka poznata sila izvan prava, dakle ni demokratska ve-
ina, niti argumentativna istina, jo manje historijska svijest, nego taj misti-
ni semantiki odsutni autoritet prava samog. Time pitanje o sili koja legiti-
mira pravo i jami njegovo provoenje nije skinuto s dnevnog reda. Rije je
o tome kako odrediti tu anonimnu silu koja legitimira pravni poredak: je li to
sila samog prava, ili demokratska sila veine izvan prava. Prema odgovoru
na to pitanje razlikuju se euroskeptici i eurooptimisti (hermeneutiari i de-
struktivisti).
Kako to objasniti? Nijedan ustav ne moe bez ostatka legalizirati politi-
ku silu i nijedna politika sila ne moe bez ostatka derogirati ustav. Rije je
o razliitim nesumjerljivim djelatnostima ili medijima. S onu stranu svake
politike prakse vreba neraspoloivo predpolitiko prirodno stanje, a s onu
stranu svakoga pravnog poretka vreba nekodificirana pravednost. Tako po-
staje oito da svako institucionalizirano pravo razlikuje pravo i ne pravo i
time invizibilizira onu pravednost (Derrida, 1991.: 76) koja ne razlikuje
pravdu od nepravde. Kako je ve pokazano, pravna geneza prava i politika
geneza politike ne stoje u hijerarhijskom kauzalnom ili teleolokom odnosu,
nego postoje paralelno kao dva nesumjerljiva medija. Ako se, meutim, mi-
sli u tradicionalnim kauzalnim i teleolokim pojmovima, tada svako poli-
tiko oblikovanje politike zajednice, bili to polis, carstvo, drava ili europ-
ska unija sui generis, dovodi do uporabe politike sile protiv vrijedeega po-
zitivnog prava, a u aktualnom europskom sluaju do ograniavanja suvere-
nog prava lanica unije. U takvim se sluajevima politikom silom uspo-
stavlja novo pravo, a staro prestaje vrijediti. Iz takvih povijesnih iskustava
politikog mijenjanja vrijedeega pravnog poretka proizala je tradicija kau-
zalnog tumaenja odnosa prava i politike koja jo uvijek obiljeava miljenje
svih konzervativnih euroskeptika koji misle da e se Europska Unija raspasti
pod udarom nacionalnih politikih sila koje ne moe ograniavati europskim
ustavnim pravom, jer iza tog prava ne stoji via nadnacionalna sila politike
prisile koja bi bila jaa od sile narodnih demokracija u nacionalnim dra-
vama.
Suprotstavljajui se takvom tipu argumentacije iz drugog filma, Derri-
da konstruira protutezu o mistinom autoritetu prava samog. Kako bi ilu-
strirao tezu, on poduzima dekonstruktivistiku interpretaciju Benjaminova
teksta Zur Kritik der Gewalt (1921.). Derrida nastoji pokazati da europsko
pravo nije ugroeno nedostatnom politikom potporom politikih elita, nego
da pravo autoimunosno7 ugroava samo sebe sukladno tezi: Nemo contra ju-
risprudentia nisi jurisprudentia ipse. Taj je paradoks razumljiv ako se ima
na umu da je pozitivno pravo ugroeno od semantiki neoznaene konstitu-
7
Pojam autoimunosti Derrida jasno tumai u svom razgovoru s Giovannom Borradori. Usp.
Derrida, 2004.
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 11
tivno slijepe pravednosti koja neoekivano i neuraunljivo djeluje u vrijede-
em pravu kao njegov semantiki anonimni sadraj koji je nevidljiv selek-
tivnom pozitivnom pravu. Pozitivno pravo djeluje, ali ne vidi sebe pri djelo-
vanju (to je efekt slijepe pjege) i tako autoimunizira obrambeni mehanizam
kojim se pravni sustav titi od vanjskih politikih napada (Derrida, 2004.:
194). Autoimunizacijom se pozitivno-pravni poredak izlae politikoj de-
strukciji umjesto da se autogenerativno promijeni mistinom silom samoga
prava. Svako se pravo nastoji odrati pred naletom sile nove, pa i revolucio-
narne, politike: Nema stoga nikakva ugovora kojem sila ne bi bila poetak i
kraj (Derrida, 1991.: 97). Pritom treba razlikovati je li rije o pravnoj ili
politikoj sili; ako je rije o pravnoj sili, tada, kako misli Benjamin, treba ra-
zlikovati onu pravnu silu koja odrava poredak i onu koja ga ugroava. Sila
koja ugroava pozitivno pravo jest, sukladno dekonstruktivistima, odsutna
pravednost u pozitivnom pravu.8
Da bi se izbjeglo kauzalno povezivanje prava i politike, politike i prava,
mora se, sukladno dekonstruktivistikoj metodologiji, politiko djelovanje
razmatrati kao poseban oblik djelovanja uz koje paralelno postoji autonomno
pravno djelovanje. Oba djelovanja stoje u odnosu dvostruke semantike
kontingencije: jedno prema drugom i svako posebno prema svojoj anonim-
noj, neoznaenoj strani. Time se uzima u obzir da u svakome pozitivnom
pravu djeluju i semantiki neoznaene sile pravednosti koje imanentno sna-
gom proputene ili neizvrene pravednosti ugroavaju pozitivno pravo. Otud
slijedi da je permanentnom inovacijom ili dekonstrukcijom pozitivnoga
prava mogue izbjei eksternu politiku destrukciju pravnoga poretka.9 S
tom se anonimnom prijetnjom odsutne pravednosti u pozitivnom pravu, koju
Derrida naziva mistinim temeljem pravnog autoriteta, mora raunati kao
s nepolitikim jamcem europskoga pravnog poretka. Taj pravno anonimni
suveren europskoga prava, ili taj mistini autoritet zakona nije sredstvo ni za
ouvanje ni za obaranje ustavnopravnih steevina EU-a, nego njihova
pravna a ne politika, ekonomska, ili bilo koja druga legitimacija. Ako se

8
Suvremena parlamentarna demokracija koja se dii svojim legalitetom i strogom diobom
vlasti zaboravila je nasilje kojim je uspostavljena u sukobu s apsolutnom monarhijom i to je
alosno stanje suvremenog parlamentarizma ili njegovo sljepilo prema vlastitome protupravnom
djelovanju. Heidegger i Carl Schmitt su parlamentarizam podsjetili na njegov zaborav politike
sile, ali su pritom rehabilitirali samo politiku silu, ali ne i silu prava. Stoga, ima li pravo
Schmitt koji ishod politikog sukoba prijatelj neprijatelj smatra egzistencijalnim izvorom sva-
koga pravnog poretka izvrui Kantovu i neokantovsku, Kelsenovu tezu da se svi sporovi mogu
pravno rijeiti i da je politika sila legitimna samo kad provodi pravo ili kad je pravno ograni-
ena.
9
Nije to nita neobino. Taj je postupak primijenjen u Hrvatskoj nakon izborne pobjede
HDZ-a. Ustav Socijalistike Republike Hrvatske nije nasilno ukinut niti je nastupio ustavni va-
kuum i diktatura parlamenta kao novog zakonodavca, nego je sve do parlamentarnog usvajanja
novoga Boinog ustava vrijedio stari ustav, ime je ustavna kriza ustavno rijeena.
12 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

Europska Unija eli uspjeno suprotstavljati svojim periodinim krizama,

tada uza sve neodstranjive pragmatike lanica mora imati u vidu i ono ne-
vidljivo u vidljivom kao odsutno jamstvo stabilnosti svog poretka. Sve prag-
matike koje su unaprijed znale to hoe i slijedile predmet svoje volje ve su
se egzistencijalno blamirale u alosnoj europskoj povijesti. Nevidljiva pra-
vednost u vidljivom pravu koja se nepredvidivo razotkriva u tijeku pragma-
tikog djelovanja paradoksalno je uporite europskoga jedinstva. Ta nevid-
ljiva druga strana svake pravne pragmatike paradoksalno poziva na to da se
vizibilizira ono to o sebi mora ostati nevidljivo (Luhmann,1996.: 213);
naime, trivijalna injenica da akter pravnih (politikih) procesa ne vidi sam
sebe pri djelovanju. Budui da svi koji politiki i pravno djeluju u Europskoj
Uniji ve nasluuju da e se dogoditi i ono nepredvieno, to im je to znanje
o neznanju, ili ta anonimna odsutna realnost preuzela funkciju anonimnog
suverena10 koji jami lojalnost europskim pravnim i politikim steevinama.
Dakako, to znanje o ne znanju kao mistini suveren europskih pravnih stee-
vina nije novina u europskome pravno-politikom iskustvu. Od poetka eu-
ropske pravno-politike povijesti Europljani raunaju s nepredvidivou Bo-
jih, vladarevih i narodnih odluka. Danas ta neimenovana nepredvidivost di-
sponenta posljednje odluke predstavlja anonimnog suverena europskoga
pravnog i politikog poretka. Historijski poznati suvereni autoriteti nisu pri-
hvatljivi multikulturalnoj Europi. Europa nema samo jednu crkvu ni samo
jedan narod, niti eli imati jednog vladara poput smrtnoga Boga. Na djelu je
ostalo samo bitno svojstvo tih suverenih autoriteta europske historije: njiho-
va nepredvidivost i neraspoloivost. Europska Unija gradi svoj pravni pore-
dak oslukujui toga anonimnog nepredvidivog suverena koji ulijeva strah i
potovanje. Taj anonimni suveren, ili ta nepredvidiva potencija jami pravni
poredak Europske Unije i po tome se ustav Europske Unije razlikuje od us-
tava lanica Europske Unije, jer njih legitimiraju narodi sa svojim prepo-
znatljivim historijski oblikovanim mentalitetima i tradicijama. Europski na-
rodi i njihove drave nisu anonimne sile, oni se jasno razlikuju i historijski
su dobro profilirani. Ustavu Europe ne treba analogna narodna legitimacija i
privola; on se, kako je utvrdio i Luhmann, legitimira procesom transparen-
tnog rjeavanja11 nepredvidivih pravnih situacija koje autogenerativno proiz-
vodi europski integrativni proces. Taj proces ne vidi samoga sebe zbog para-
doksalnog svojstva slijepe pjege koja omoguuje najbolju vidljivost na
mjestu na kojem se nita ne vidi: vizibilizacija nevidljivih strana toga inte-
grativnog procesa tijekom stvaranja europskoga prava i europskog ustava
specifina je legitimacija europskoga jedinstva. Rijeju, europski se ustav ne

10
O tome Luhmann kae: U historiji politike teorije susreemo se s paradoksalnim
problemom suvereniteta na temelju kojega je na najvioj toki sustava nudan element s neob-
janjivim svojstvima, moment proizvoljnosti odluivanja kojega se nije mogue odrei (Luh-
mann, 2002.: 33).
11
Usp. Luhmann, 1989.
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 13
legitimira demokratskim veinama nego vizibilizacijom nevidljivih aspekata
europskoga integracijskog procesa. U tom je smislu sadraj europskog usta-
va u odnosu na ustave nacionalnih drava marginalan. On najveim dijelom
usvaja postojee europsko pravo, a potom regulira ona rezidualna pitanja
koja prekorauju okvire nacionalnih ustava lanica i taj se rezidualni dio le-
gitimira procesom transparentnoga rjeavanja problema koje generira inte-
grativni proces. Ustav Europe htio je regulirati nain rjeavanja problema
koji izviru iz integracijskih procesa. Ti problemi nisu prethodno predvieni
niti postoje sigurna pravila njihova rjeavanja, naprotiv, oni zahtijevaju kre-
ativna rjeenja i to im je ustav EU-a u metodikom smislu trebao omoguiti.
Neuspjeli referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj dokaz su da je ta uloga
ustava graanima bila nejasna. U danim uvjetima manjkave politike pot-
pore Francuzi bi na referendumu odbacili i ustav Francuske. Pritom zabri-
njava injenica to su s odbaenim ustavom Francuzi via facti doveli u pita-
nje i sve dosadanje ugovore od kojih je preteno nainjen prijedlog ustava.
Je li Francuska jo lanica Unije? Ili se moe rei da ustav EU-a snagom na-
ela pacta sund servanda funkcionira i bez demokratske privole Francuza?
Primjer specifinog funkcioniranja europskoga prava jest naelo supsidi-
jarnosti: veinu ustavnih sporova moe se rjeavati u nacionalnim okvirima,
a oni koji nisu predvieni nacionalnim ustavima rjeavaju se u europskim in-
stitucijama. Stvarni razlog odbijanja ustava bio je uvid da e u perspektivi
Europski ustav neprekidno sve jae utjecati na pravni poredak lanica, jer on
se permanentno nadograuje bez demokratskog verificiranja, dok bi nacio-
nalni ustavi, koji zbog svoje vezanosti uz demokratsku verifikaciju nemaju
tu fleksibilnost i permanentnu otvorenost, tako postupno zastarijevali. Ustav
Europe stoji u specifinome semantikom odnosu s politikim i ustavno-
pravnim procesima u nacionalnim dravama te prema njima djeluje drukije
nego vrijedei nacionalni ustavi. Ustav Europe ne stoji u nadreenome hije-
rarhijskom nego u paralelnom odnosu prema ustavima i politikim proce-
sima u nacionalnim dravama. To znai da Ustav Europe nije nadreen na-
cionalnim ustavima, niti nacionalnim politikim procesima. Ti procesi teku
paralelno jedan uz drugi i stoje u odnosu meke nesumjerljivosti ili seman-
tike iritacije. Meusobno se nadopunjavaju kao jamci mira u Europi. Na
posljetku, Unija je i nastala kao odgovor na permanentne prijetnje ratova
meu europskim dravama koje nije mogla sprijeiti nikakva zajednika
prolost i mnogo trapacirani pojam europskoga kulturnog identiteta, jo
manje ekonomska pragmatika koja je po definiciji egoistina i ekskluzivna.
Europski se ustav, prema politikim procesima i ustavima drava lanica,
odnosi, da se posluimo primjerom Donalda Davidsona, kao da je rije o
dvama razliitim govorima. Sporazumijevanje tih dvaju razliitih tipova
djelovanja europskoga i nacionalnoga mogue je samo na razini one univer-
zalne semantike koja nije vezana ni uz jedan ni uz drugi tip djelovanja ili go-
vora, nego pronalazi putove sporazumijevanja izmeu Saturnovca i Engleza
14 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

drukijim tipom djelovanja. Kakvim djelovanjem? Inovativnim! Nepredvid-

ivi dogaaji, koji poput sjene prate svako pravno i politiko djelovanje mo-
raju se najprije oznaiti, vizibilizirati da bi se mogli konvencionalizirati i
time postati razumljivi lanicama Unije i tek ih se nakon toga moe uiniti
obvezatnim za sve lanice, ako se one s tim konvencijama, sukladno svojim
ustavima, demokratski suglase. Ustav Europe, dakle, ne vrijedi a priori za
sve nepredvidive ustavne sluajeve, nego samo predstavlja metodu reagira-
nja na nepredvidive ustavne sporove. Derrida bi rekao: Europski ustav ivi u
procesu permanentnih dekonstrukcija ili on je pravilo koje ne zabranjuje
autodekonstrukciju. Svaki je ustav, pa tako i budui europski, derivat pret-
hodne dekonstrukcije, dakle rezultat prethodne inovacije. U nacionalnim dr-
avama ustavne inovacije prolaze proces politike, demokratske verifikacije
i legitimacije. Europski ustav otvara mogunost permanentnog inoviranja
bez eksternih politikih intervencija, dakle bez politike i demokratske legi-
timacije, tj. autogenerativno. Znanstvene i politike elite ustale su protiv te
mogunosti. Time se postavlja pitanje: Kako moe funkcionirati politika
zajednica bez imenovanog suverena koji legitimira ustavni poredak, ili kako
je mogu ustav bez naroda i drave? Oito zato to narod nije kompetentan
za odluivanje o onome to je pravedno, a kako nema ni europske drave, to
se ni nju ne moe pitati. Pravda je u rukama pravde i pravednosti, inae je na
djelu lin. Na francuskom je referendumu linovan prijedlog europskoga
ustava.
Europska Unija je otvoreni politiko-pravni proces izlaenja iz prirodnog
stanja u kojem su se europski narodi permanentno nalazili sve do razornih
Prvoga i Drugoga svjetskog rata te recentnog rata na tlu bive Jugoslavije.
Unija je oblik ugovorne politike zajednice. Ugovori o kojima je rije nisu
fiktivni kao u prosvjetiteljskoj politikoj teoriji, nego se doista sklapaju
meu lanicama. Europske ugovore ne potpisuju ni slobodni pojedinci ni
slobodni narodi nego slobodne nacionalne drave koje se pristupom ugovo-
rima odriu dijela svog suvereniteta, ali ne u korist drugog naroda, ili europ-
ske birokracije i tehnokracije, kako lamentiraju euroskeptici, nego u korist
modusa vivendi (Hobbes) u multikulturalnoj Europi. Kako te ugovore bez
demokratske legitimacije europskoga naroda tumae hermeneutiari Ha-
bermas i Bubner, a kako destruktivisti?
Hermeneutiari smatraju da je ugovore, pa i ustav, mogue sklapati i mi-
jenjati demokratskim procedurama po uzoru na demokratske procese u naci-
onalnim dravama i tu se, poput Bubnera, susreu s problemom nepostojee
europske demokratske osnove. Habermas uz to predlae permanentno ukla-
panje nesporazuma meu lanicama permanentnom komunikacijom i dis-
kursom, to dovodi do konsenzualnog ili deliberativnog proirivanja ugovora
prije demokratskog odluivanja, ili kao njegov surogat. Pitanje je, dakako,
tko deliberira? Narodi ili njihove politike elite? Permanentna interpretacija
komunikacijskih nesporazuma meu lanicama permanentnim diskursom
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 15
proiruje poznata znaenja ugovora novim znaenjima, ali to se postie samo
a posteriori. Tim se aposteriornim redefiniranjem znaenja ugovornih obli-
gacija ne tematizira problem izvora promjena koji su anonimni i tako ne
mogu biti predmetom komunikacije i diskursa. Podrijetlo promjena ostaje
anonimno jer je ta komunikativna metoda selektivno slijepa za inovacije.
Ona sve to se dogaa doekuje s historijskim predrazumijevanjem, a ono se
falsificira singularnim sluajevima koji se na foliji konvencionalnog razu-
mijevanja fenomena oituju kao iznimke. Rijeju, Popperov proces falsifika-
cije kao metoda oznaivanja inovacije ne izlazi iz okvira tradicionalnoga
transcendentalizma, nego samo predlae metodu njegova permanentnog pro-
irivanja.12 Hermeneutiari i Popper raunaju s poznatom okolinom svojih
sustava, oni misle da istrauju realnu prirodu i realno drutvo, a ne seman-
tiku znanja o prirodi i drutvu. Dekonstruktivisti nastoje imenovati i oznaiti
anonimne mogunosti postojeeg znanja koje nisu dostupne nikakvome for-
malnom ili historijski proizvedenom aprioriju, jer on je za njih naelno se-
lektivno slijep. Anonimni sadraj neznanja u znanju permanentno generira
nepredvidive dogoaje i fungira kao anonimna mo koju tek treba ustavno
(tekstualno) oznaiti kako bi se o njoj moglo a posteriori deliberirati ili de-
mokratski odluivati. Demokratski se moe odluivati tek kad je pitanje o
kojem se odluuje ve postavljeno. Formulacija pitanja jest in kreativne
moi obnaatelja ustavnopravne i politike djelatnosti. S dekonstruktivisti-
kog stajalita ustav Europe nije pravni model koji se verificira, falsificira ili
aplicira na europske politike procese, nego metoda permanentnog uspo-
stavljanja novih pravila, ili njihovo permanentno uspostavljanje (Derrida,
1991.: 54) dekonstruktivistikim, a ne kao u Habermasa aposteriornim ko-
munikativnim djelovanjem. Ustav Europe se ne e primjenjivati na lanice
Unije poput Pitagorina pouka na sve trokute jer ustav se, za razliku od Pita-
gorina pouka, ne odnosi samo na sve mogue trokute nego i na posve ne-
predvidive likove, naime, na sve nepredvidivosti ustavnih semantika svojih
lanica. Predloeni ustavni tekst nije usuglaen na temelju apstraktne ideje
dobra ili pravednosti, niti na temelju europske tradicije i kranskih korijena
Europe, jo manje ga jami europski narod kao sam sebi dovoljan suveren.
Drugim rijeima, taj jo neusvojeni prijedlog ustava Europe ne smijemo
itati kao klasini tekst otvoren interpretacijama na temelju historijski ofor-
mljenog predrazumijevanja teksta, nego kao oznaenu, usvojenu stranu pro-
cesa ija je druga strana anonimna i kao takva utjee na njegovo osmiljava-
nje i proirivanje. Samo je tako mogue izii iz circulus vitiosus prema ko-
jem Europa izrasta iz predrazumijevanja svojih historijskih korijena. Upravo
suprotno, ona te svoje heterogene korijene dekonstruira u procesu oznaiva-
nja njihovih semantiki anonimnih znaenja i time proizvodi svoje politiko

12
Karl Popper nije nikad prihvatio Wittgensteinovo transcendiranje znaenja znakova u
drugom mediju.
16 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

i pravno naslijee. Oito je da postoji neravnotea izmeu tekstualno ozna-

ene i tekstualno neoznaene strane ustavnoga teksta i ta neravnotea izaziva
permanentnu dekonstrukciju tekstualnih znaenja, ime je permanentno ot-
voren proces proirivanja znaenja ustavnog teksta. Oni koji sjede za europ-
skim stolom permanentni su akteri procesa dekonstrukcije postojeih ugo-
vora. U tom binarnom rasponu izmeu vrijedeega ustavnog teksta i nepred-
vidivog, semantiki anonimnog znaenja teksta mogue je vrijedei ustavni
tekst procesom dekonstrukcije13 proirivati oznaavinjem, kako ustavno
odsutne pravde tako i sankcija za prekraje ustava koji jo nisu ustavno
oznaeni. Ili, da to kontrafaktiki ilustriramo: Kad bi se ustav Europe izveo
iz historijskog razumijevanja ideje pravednosti, ili iz ideje dobra, ili iz za-
jednike kulturno-historijske tradicije u funkciji hermeneutikog apriorija
europskoga jedinstva, tada se ne bi mogao primjenjivati bez tradicionalnih
ve poznatih sredstava prisile na koji ni jedan narod ne bi pristao, jer svaki u
odnosu na spomenute vrijednosti ima vlastitu tradiciju. Stoga se ustav ne po-
ziva na te represivne sile. Europljani zbog drugih razloga potuju europsko
pravo i ustav. Tu drugu stranu europskih procesa ne vide ili ne ele vidjeti
euroskeptici, jer misle ustav iskljuivo iz aspekta nacionalnih drava. Euro-
optimisti vide Europu u svjetlu izlaska iz te novovjekovne paradigme i misle
ustav iz aspekta njegove autogenerativne snage da se na pravni nain suoi s
ustavno anonimnom okolinom, naime, s neoznaenom pravdom u pozitiv-
nom pravu. S dekonstruktivistikoga se stajalita predloeni ustav Europe ne
e primjenjivati na politike procese u nacionalnim dravama s pomou kla-
sinih sredstava represije, nego semantikom afekcijom ustavnopravnih pro-
cesa u nacionalnlm dravama, a to znai mistinom snagom ustava samo-
ga. Europski ustav nije model za kauzalnu aplikaciju na politike procese
nego konvencionalna uputa za pravno rjeavanje ustavno nepredvienih i
nepredvidivih ustavnopravnih situacija koje zbog svoje anonimnosti tran-
scendiraju mogunost ustavne tube. Ne moe se, naime, suditi protiv prekr-
itelja nepostojeega ustavnog prava. Ono to je u ustavu semantiki nepo-
stojee, to ne moe biti predmetom kaznenoga procesa, niti diskursa, napro-
tiv, ustavno nekodificirana pravda je ona mistina sila prava samog koja
dekonstruira vrijedei sustav selektivne represije i istodobno ta ista jo ne-
kodificirana pravda semantiki prijeti jo nepoinjenim ustavnim prekra-
jima. Ustav se stoga mijenja i nadograuje legitimiran anonimnim ili misti-
nim autoritetom prava samoga. To pravo ograniava demokratske procese
samo semantiki, tj. oni slijede vlastitu logiku, ali znaju da je ta logika se-
mantiki suodreena pravdom koju nije mogue politiki ograniiti niti je
politiki zloupotrijebiti, jer su pravo i politika nesumjerljve djelatnosti. S de-
konstruktivistikog se stajalita ustavnim procesima ne primjenjuju ustavne
odredbe na razliite singularne sluajeve, nego se singularni politiki slua-
jevi ustavnopravno rjeavaju. Europsko pravo ne ivi samo u procesu svojih
13
Usp. Luhmann, 1989.
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 17
aplikacija na razliite pravno predviene sluajeve, nego se permanentno
inovira pravnim rjeavanjem ustavno nepredvienih sluajeva.14
U tom smislu treba razumjeti Luhmannovu tezu o autogenerativnom raz-
vitku ustava na temelju ustavne percepcije ustavno anonimnih politikih
afekcija koje mogu iritirati onu ustavnu proceduru koju ustavna procedura
moe registrirati kodom ustavno neustavno. Za sve druge mogue situacije
ustav je konstitutivno slijep. Ustav ne odreuje granice politikoga djelova-
nja, nego pravno rjeava ona pitanja koja nije mogue rijeiti na politiki na-
in. Vrijedi i obratno, demokracija kao oblik politikog odluivanja ne pre-
dodreuje ustav, nego demokratska politika semantiki provocira ustavna
ogranienja vlastite djelatnosti. Derrida taj proces semantikog samoograni-
avanja pravne i politike djelatnosti naziva autoimunizaciojm tih djelat-
nosti. Pravo i politika unitavaju obrambene mehanizme koji su politiku tre-
bali imunizirati od prava, a pravo od politike. Time ustav ne uzurpira prazno
mjesto singularnog suverena, kako rezonira Vorlnder, nego se pravo i poli-
tika svojom vlastitom djelatnou autoimuniziraju, tj. unitavaju obrambene
mehanizme koji su ustav titili od politike, a politiku od ustava. Stoga ona
pitanja koja se ne mogu rijeiti politiki postaju predmetom ustavnoga prava,
a ona koja se ne mogu rijeiti ustavnopravno, postaju politikim pitanjima.
Pravo i politika ne stoje, dakle, u kauzalnom odnosu, kako misle svi kanti-
janci, nego u semantikom odnosu meusobnog prevoenja u svrhu javne
plauzibilizacije ustavno ogranienoga politikog djelovanja, kao i politiki
ogranienoga pravnog djelovanja. Tim prevoenjem politika ostaje politi-
kom, a pravo pravom, a graani stjeu uvid da politika nije bespravna sila i
da pravo nije bespomono pred politikim silama. Drukije reeno, politiko
djelovanje proizvodi probleme koje nije mogue politiki rijeiti i time se-
mantiki provocira pravo. Pravo proizvodi probleme koje nije mogue
pravno rijeiti i tako semantiki provocira politiku.
Graani se u tom smislu ne pokoravaju ustavnom poretku republike jer
su ga kao umna i slobodna bia sami proizveli, niti politika djelatnost taj
ustavni sporazum ili ugovor provodi u djelo ozbiljujui pravo kako je mislio
Kant. Predpravno prirodno stanje s dekonstruktivistikoga stajalita nije
obiljeeno neogranienom samovoljom koja svakoga ovlauje da ini to ga
je volja, nego naprotiv, stanje u kojem ne moemo initi to nas je volja, jer
ne razlikujemo ni vlastite interese od tuih pa ne odluujemo, nego slijepo
srljamo u odluke nepredvidivih posljedica. S dekonstruktivistikoga stajali-
ta prirodno stanje ne razlikuje to je dobro a to je zlo, i stoga se u tom sta-
nju ne odluuje racionalno, jer se ne razlikuje ono to se hoe i ono to se ne
e. Sloboda odluivanja je u tom, postmoderno redefiniranom, prirodnom

14
Europa je uostalom i zasnovana na volji njezinih naroda da vie nikad ne padnu u priro-
dno stanje rata i meusobnog istrebljivanja. Europa je zasnovana radi ouvanja mira, a ne radi
pukoga materijalnog blagostanja njezinih graana.
18 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

stanju fikcija ili sablast nekoga prethodno vrijedeeg poretka u kojem se

moglo razlikovati dobro od zla. Takav pojam prirodnoga stanja zastupaju
Locke i Kant: slobodni pojedinci razlikuju vlastite interese i imaju izravnu
mo da ih ozbilje samovoljno zadirui u interese onoga slabijeg koji takoer
zna to hoe. Za njih je izlazak iz prirodnoga stanja utemeljen na racional-
nom uvidu da je najvei interes pojedinca da potuje tue interese.
Dekonstruktivisti se pitaju to ako se politiko i pravno djelovanje suoe
sa situacijom u kojoj ne mogu djelovati jer ne razlikuju to je pravedno, a to
nepravedno, to je politiki poeljno, a to nepoeljno pa nije mogue kal-
kulirati, jer je svaki potez nepredvidivo rizian. Tada djelovanje stoji pred
ultratranscendentalnom neizvjesnou, nepoznatom umu, nepoznatom zako-
nu i slobodi. Takvu egzistencijalnu situaciju teoretiari oznauju kao veo ne-
znanja, dekonstrukciju, slijepu pjegu, anythings goes, selektivno sljepilo.
Djelovanje u neizvjesnosti anonimne okoline ne moe kalkulirati s postoje-
im pravnim poretkom, nego ga mora inovirati. Ustavno se pravo, dakle, ne
aplicira na politiku, nego se u dodiru s njom autogeneriki inovira. Inova-
tivno djelovanje nije uvjetovano nekim prethodnim pravnim stanjem niti od-
reenom politikom okolinom nego onim to u tom realitetu nije bilo oz-
naeno. U inovativnom se djelovanju oituje ono to je u prethodnom stanju
bilo semantiki neoznaeno te postaje odjednom semantiki prezentno. Us-
tav vizibilizira prethodno neoznaene pravne aspekte politikoga djelovanja
kao to su astronomi gledajui arhetipsku sliku Sunca kako se kree oko
Zemlje odjednom ugledali da se Zemlja okree oko Sunca. Time se nije
diralo u realitet nego u njegovu semantiku. Sve to znamo o realnom svijetu
jest artefakt, tj. proizvod naega znanja. Dekonstruktivisti dekonstruiraju
znanje o realitetu, a ne onaj realitet o kojem nita ne znamo. Realnost je
projekt znanja, a ne realno drutvo ili priroda. O tome je dovoljno jasno go-
vorio Luhmann (1996.: 215). U Kantovoj se i Habermasovoj verziji ustav i
svaki pravni poredak ozbiljuje ili politikom, komunikativnom i diskurziv-
nom primjenom nekoga formalnog ili historijski konstituiranog prednacrta.
Primjena takvih prednacrta mogua je ili uz moralno, ili uz pravno legitimi-
ranu uporabu suverene sile, ili beskrajnim pregovaranjem. Obojica i Kant i
Habermas vide ustav u odnosu prema izvanustavnom realitetu, bilo to pri-
rodno stanje kao u Kanta ili svijet ivota kao u Habermasa. Kantov umni i
Habermasov historijski apriorij se razlikuju, ali ostaju aprioriji u odnosu na
paralelno postojanje nekoga drugog realiteta: u tom su smislu i Kant i Ha-
bermas pozitivisti.
Sukladno dekonstruktivistikoj kritici transcendentalizma, predustavni
imbenici ustava Europe nisu ni Kantov univerzalni um, ni razliite politike
i kulturne realnosti zemalja lanica, ni demokratska volja lanica, nego je
jamac europskoga pravnog poretka sila one pravednosti koja jo nije ustavno
konvencionalizirana. Ustav se, dakle, ne odnosi samo na politiku zbilju kao
svoju poznatu okolinu nego i na svoju anonimnu okolinu: na odsutnu pra-
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 19
vednost u ustavnopravnom tekstu. Nije li to dovoljno jasna razlika u odnosu
na Kanta i Habermasa. Drugim rijeima, sam se ustavni tekst kao konvencija
ustavnoga djelovanja mora najprije konstituirati jer nije unaprijed logiki,
odnosno historijski dan kao u Kanta i Habermasa. Referentna toka europske
ustavne rasprave nije europski narod u singularu ili pluralu, ni univerzalni
um, ni komunikativno djelovanje, kako misle euroskeptici i Habermas, nego
je ta referentna toka anonimna ili neimenovana, nevizibilizirana semantika
ustava samoga. Ustav vrijedi snagom svojih nepredvidivih otkria praved-
nosti u postojeem pravu, a ne snagom poznatih izvanustavnih pravila, tradi-
cija i konkretnih sila represije. O toj bitno razliitoj semantici odreenog i
neodreenog suverena ne postoji u Europi suglasje ni razumijevanje. Ustav
ipak procesualno nastaje pa je otvoreno pitanje silom kojega suverena, ako
to nije ni Bog, ni um, ni narod ni vladar, jer ta su tradicionalna odreenja su-
verenih subjekata prema Carlu Schmittu samo analogije onog odluivanja
koje nije ozakonjeno jer proizvodi zakon. Ustav vrijedi snagom autoriteta
neozbiljene pravednosti. Zato ustav ima i simboliko znaenje: on vrijedi i
onda kad ga se ne primjenjuje u nekom narodu i nekoj dravi.
Artikulirani tekst prijedloga Europskog ustava sadrava nomenklaturu pi-
tanja o kojima jest, a o kojima nije mogue odluivati u europskim institu-
cijama, kao i konvencije koje reguliraju procedure odluivanja u europskim
institucijama. Te nomenklature i konvencije se apliciraju u smislu pacta sunt
servanda, naime bez demokratske i politike prisile. One su otvorene za
permanentnu dekonstrukciju i dograivanje pod utjecajem autoriteta nekon-
vencionalizirane, odsutne, ili mistine pravednosti.
Nije to nita neobino ni novo: i kraljevska i narodna volja bile su ne-
predvidive i anonimne sile koje je trebalo udobrovoljavati ritualima, mani-
pulacijama, korupcijom, pokornou Autoritet tih sila proizlazio je iz nji-
hove nepredvidivosti i neoitovanosti. Sada se pokazuje da je i pravda
odvojena od eksterne sile suverenog autoriteta opskrbljena vlastitim autori-
tetom nepredvidive pravednosti. Ustav ima izvor autoriteta u nepredvidivosti
ustavnih inovacija. Taj anonimni autoritet ustava legitimira europsko ustav-
no i ostalo zakonodavstvo bez demokratske procedure, bez naroda koji ne
postoji ak ni kao referentna toka kako ga odeuje Josef Isensee. Ne odlu-
uje se vie ni u ime suverenog naroda, ni kralja, nego ta osvijetena nepred-
vidivost zakona samoga ovlauje zastupnike ustavnih ovlatenja da odlu-
uju u ime semantiki odsutne pravednosti. Nju je mogue aplicirati tek kad
se vizibilizira ili markira. Za karakter toga paradigmatski novoga europskog
ustava nije sudbonosno hoe li se ratificirati u skoroj budunosti ili ne, jer e
europska ustavna rasprava, noena prisilom anonimnog autoriteta pravde,
biti permanentna. U njoj e se tu neimenovanu semantiki nepostojeu pra-
vednost neprekidno oznaivati i tako proirivati konvencije koje e koordini-
rati nedovreno i nedovrivo suglasje razliitih naroda Europe. Tu nedovri-
vost procesa konvencionalizacije ne moemo nazvati bespuem (aporijom)
20 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

nego iskustvom o nepouzdanosti iskustva. Europski ustav ne legitimira poli-

tiki suveren kojeg je mogue i zaboraviti kao to je bio zaboravljen nje-
maki narod od 60 milijuna glava onoga asa kad su te glave, kako je utvr-
dio Carl Schmitt, izbornom odlukom svoj suverenitet temporalno prenijele
na parlament.
Institucije predviene europskim ustavom nisu odgovorne ni europskom
narodu ni europskim narodima nego pravdi kodificiranoj u tekstu ustava.
Obnaatelji ustavnih funkcija su u prilici da za stolom tih institucija perma-
nentno oznauju semantiki anonimnu pravdu, jer ih ona ovlauje da odlu-
uju o pravnim pitanjima za koja nisu ovlateni ni europskim ustavom ni eu-
ropskim konvencijama. Taj je paradoks neovlatenih ovlasti svojstvo nove
europske ustavnopravne paradigme. Ustav se nadograuje snagom nekon-
vencionalizirane pravednosti.
Autoriteti koji su legitimirali politike zajednice stare Europe sada su ne
samo semantiki anonimni, nego i medijski rastavljeni na pravne i politike
autoritete koji se ne mogu amalgamirati, ni dijalektiki prevladati, nego
svaki djeluje snagom vlastitog odreenja i samo semantiki utjee na onaj
drugi medij. Ti anonimni autoriteti neprekidno se vizibiliziraju i konvencio-
naliziraju u procesu dekonstrukcije ustavnopravnih steevina Europske
Unije i u tom dekonstruktivistikom procesu nastaje nova Europa: ona ne
proizlazi iz svoje ustavne tradicije, nego je proizvodi. Kontrafaktiki reeno:
kad bi ustav Europske Unije legitimirale historijski poznate suverene moi
izvan ustava crkvena interpretacija volje Boje, univerzalni znanstveni um,
ustavne i politike tradicije europskih naroda, engleska, francuska i njema-
ka ustavna tradicija, europski kulturni identitet, nepostojei europski narod
tada se heterogena Europa nikad ne bi politiki ujedinila, niti bi ijedna lani-
ca pristala na takve preduvjete jedinstva, jer oni dokumentiraju samo alosnu
prolost Europe: seljake ustanke, religijske i meunarodne ratove, graan-
ske revolucije, klasne borbe i svjetske ratove.
Europski ustav, ako njegovi sastavljai ikada osvijeste jednostavnost nje-
gove funkcije, ne e ograniavati niti kontrolirati mo historijski poznatih
suverenih autoriteta. Upravo obratno, ustav i njegove promjene legitimirat e
transparentno ovladavanje, ili vizibilizacija ustavno nepredvienih prijetnji
anonimnoga prekritelja pravednosti. Europsko ustavno pravo ne e legitimi-
rati neka historijski oprobana represivna sila, niti bi takvu konkretnu silu eu-
ropski suvereni narodi ikad priznali, upravo obratno, europski e ustav otvo-
riti proces permanentne dekonstrukcije postojeih pravnih steevina autori-
tetom anonimne sile u pozitivnom pravu odsutne pravednosti. Ona e jamiti
stabilnost integracijskih procesa i njihovu ireverzibilnost kako je iz drugog
kuta utvrdio i Ulrich Beck.15

15
Usp. Beck, 2005.
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 21
Europski ustav bez europskoga naroda ne e biti ni nedjelotvoran ni slab,
niti e postupno oblikovati europskoga narodnog suverena prema klieju na-
cionalnih drava, kako misle protivnici, ali i zagovornici europske superdr-
ave. Predloeni europski ustav je uinak dekonstrukcije historijski poznatih
ustavnih modela ograniavanja suverenih sila. On time nije ni protukran-
ski, ni anacionalan, on je i u postojeem rudimentarnom obliku demistifici-
rao staro uvjerenje da suverene sile izvan ustava oblikuju i legitimiraju ustav
tako da je ustav oitovanje vladareve ili narodne volje, dakle nedokuivog
ustavotvorca izvan vrijedeeg ustava. S dekonstruktivistikoga stajalita
Ustav Europe je uinak konvencionaliziranja anonimne i nepredvidive prav-
de kao inovativnoga dogoaja (Ereignis). Takozvani multilateralizam kao
naelo oblikovanja jedinstvene politike volje u EU mogu je dok je eu-
ropski ustavni dijalog otvoren prema semantiki anonimnim aspektima vri-
jedeega europskoga pravno-politikog poretka. Ustavno vizibiliziranje tih
anonimnih polja jest ivi europski ustavnopravni proces traenja modus vi-
vendi za graane Europe.
Utvrdimo jo jednom bitnu razliku izmeu nastajuega europskog ustava
i ustava postojeih nacionalnih drava. U ustavima europskih nacionalnih
drava protuustavno je djelovanje definirano ustavnim tekstom. Za svaki je
protuustavni in predviena ustavna sankcija koja nije legitimirana samo
tekstom ustava nego i demokratski. Ali, kako suditi ona protuustavna djelo-
vanja, kako graana tako i obnaatelja dravne vlasti, koja nisu ustavno de-
finirana. U tom su sluaju ustavni suci u nacionalnim dravama suoeni s
ustavno anonimnim dogoajem ili presedanom. U takvoj situaciji koja moe
biti revolucionarna ustavni sud ne moe presuditi ni na temelju teksta ustava,
ni na temelju presedana jer dogoaj nema presedana. Ustavni sud moe u
tom sluaju podlei izvanjskoj moi politikog ili demokratskog autoriteta i
tako se odrei svoje autonomije: politizirati se. Ali ustavni se sud u naznae-
noj nedoumici moe odluiti na originalno dekonstruktivistiko djelovanje i
bez demokratskog odobrenja promijeniti ustav. U tom sluaju dolazi u sukob
s konkretnim politikim suverenom koji ga je u demokratskim procedurama
ovlastio na djelovanje pa se ustavni sud mora pokoriti vioj volji, ili odstu-
piti pred voljom suverena, tj. proglasiti se nekompetentnim. U obama slua-
jevima dolazi do dravne krize.
Svjesni opasnosti tog tijeka dogoaja iz europske historije, tvorci Europ-
skoga ustava htjeli su izbjei tu zamku. Oni taj ustav nisu htjeli legitimirati
ionako nepostojeim narodnim suverenom na sveeuropskom referendumu, a
ni u postojeem europskom parlamentu, nego su ga prepustili procedurama u
nacionalnim dravama. U toj su nedoumici propustili mogunost da ustav
legitimiraju njime samim, tj. mistinim autoritetom prava. Reakcija Fran-
cuza i Nizozemaca bila je stoga predvidiva. Europskom ustavu, ako ga ra-
zumijemo kao autogenerativnu instituciju, naelno ne treba demokratska le-
gitimacija pa je stoga euroskeptini argument o demokratskom deficitu bes-
22 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

predmetan. Europski ustav daje europskim narodima mogunost javne kon-

trole autopoietikoga ustavnog sudovanja bez jus interpretandi ma kojega
tradicionalnoga suverenog autoriteta, a oni koji tu funkciju ustava gledaju sa
skepsom, ti doista zaboravljaju poznate aveti europske alosne tradicije. Re-
ferentna toka i jamac europskoga ustava trebala bi biti semantiki neozna-
ena pravednost. To znai europski ustavni sud se pri sudovanju ne bi morao
pozivati samo na tekst ustava, presedanske presude i volju suverena, nego i
na ustavnu konvenciju koja bi sud ovlastila da imenuje i semantiki oznai
ustavno anonimnog prekritelja ustava. Kako e na to imenovanje ustavno
neoznaenog prekritelja ustava reagirati politiki dio Europske Unije, to za
ustavni sud nema znaenja. Kompetentnost suda da slobodno imenuje ustav-
no neoznaeni prekraj ustava nitko sudu ne moe oduzeti. S tim konvencio-
nalnim ovlatenjima ustavnog suda Unija bi se pravodobno osigurala od us-
tavnih kriza koje izazivaju ustavno anonimne revolucionarne, ili ma kakve
druge politike sile. Postavlja se pitanje kako razumjeti ustav kao konvenciju
koja ovlauje sud da inovativno imenuje ili semantiki oznai ustavno ano-
nimnu prijetnju ustavnom poretku? Sud mora biti u svom odnosu prema
anonimnoj okolini nedodirljiv i tada ima autonomnu, autogenerativnu snagu
i u doslovnom smislu rijei moe dekonstruirati vlastiti sadraj i otvoriti put
novom pravu bez demokratskog i politikog upletanja. Graani razumiju
ustav ako mogu razlikovati ustavna ili protuustavna djelovanja pravnih i fi-
zikih osoba, ne samo na temelju razumijevanja ustavnog teksta, koji neka
djelovanja doputa, a druga zabranjuje (Krmer, 2001.: 194), nego ako us-
pjeno razlikuju i ona protuustavna djelovanja koja nisu eksplicitno prisutna
u tekstu ustava.
Praksa ustavnoga suda je razumljiva ako ustav nije samo preduvjet mo-
gunosti suenja, nego je i sam otvoren za autogenerativne promjene. Time
ustav nije mrtvo slovo na papiru koje treba aplicirati na razliite prekraje
nego iva ustavna djelatnost. To tvrdi Niklas Luhmann kad nasuprot pri-
mjeni pravnog teksta na neki pravni prijestup, pri emu tekst ustava oprav-
dava presudu, sam pravni postupak, tj. javnosti transparentnu sudsku proce-
duru uzdie na rang legitimacije presude i pravnog postupka. U toj se, jav-
nosti transparentnoj pravnoj proceduri, dekonstruira pozitivno znaenje
pravnoga teksta i time pred javnou i njezinu izvansudskom semantikom
privolom autogenerativno razvija pravni poredak, a da time javnost nipoto
nije zadobila jus interpretandi ustavnoga teksta. Minimalni konsenzus izme-
u ustavnoga suda i javnosti pri svakom, pa i ustavnom sudovanju, ostvaruje
se onda kad sud uspijeva javnost uvjeriti da je presuda kojom je transcendi-
ran tekst ustava razumljiva jer titi pravednost kao vrhovnu vrijednost sva-
koga pravnog poretka. Zadaa ustavnoga procesa jest javnosti razotkriti ono
to je u prekraju bilo javnosti nevidljivo, naime, da se vizibilizira slijepa
pjega javnosti na kojoj javnost ne moe razlikovati heroja od zloinca (Ro-
din, 2001.: 167-180).
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 23
Javnost kojoj je prikazano ustavom neodreeno protuustavno djelovanje
doputa da se prekritelju presudi mimo teksta ustava i mimo presedan-
skog obrazloenja presude: sluaj lex van der Lubbe koji je osuen na smrt u
trenutku kad je za poinjen zloin bila predviena samo vremenska kazna.16
Taj opasni paradoks koji suce ovlauje da sude kreativno, mimo teksta us-
tava i zakona, dovodi sud u blisku vezu s linem. Pritom treba uzeti u obzir
da su pisano pozitivno i oralno obiajno pravo, koje prakticira lin, dva raz-
liita nesumjerljiva prava koja djeluju paralelno i uzajamno se semantiki
iritiraju. Ta dva prava stoje u vezi meke nesumjerljivosti te se uzajamno ko-
rigiraju, tako da presudu koja nije doslovno ustavno predviena moe ra-
zumjeti i javno mnijenje (koje predvia ili lin ili osloboenje od krivnje) i
suci. Takva uzajamno razumljiva presuda ima obiljeje modus vivendi.
Stari su presudu donosili u ime odmazde i osvete. Suvremeno zakonito
pravo se ne osveuje zloincu, nego sudi po zakonu te ima zadau da zloin-
ca nakon izdrane kazne pomiri sa zajednicom. No i zakonito pravo postupa
samovoljno i kri zakon kad sudi i o sluajevima koji nisu zakonom predvi-
eni i tako pravnim postupkom dekonstruira zakon.17 Time obiajno, a uz to
i prastaro nasljedno pravo (Derrida/Montaigne, 2000.: 89) proceduralno i
semantiki utjee na pisano pozitivno pravo. Danas znamo da se ne sudi iz-
ravno zloincima koji su prekrili pravo, nego se u sudskom procesu istra-
uje pravo samo kako bi se moglo utvrditi to je zloin kao dogoaj bez
pravnog presedana. Ta bezpresedanska anonimnost pravednosti u pozitiv-
nom pravu uvjet je minimalnog konsenzusa ustavne konvencije kao metode
suoavanja s anonimnim izvanustavnim dogaajima koje u samom pravnom
postupku treba znati prepoznati i oznaiti kao ustavne ili protuustavne.
Iza europskog prava i ustava ne stoji nikakva odreena, pa ni politika
sila, osim neodreene sile ustava samoga. Ona proizvodi nepredvidive
uinke, a time i pravni realitet koji potom autogenerativno prerauje. Time
ta neodreena sila ustava i zakona omoguuje postupno razvijanje i jaanje
europskoga prava i ustava bez izvanustavnih autoriteta kao maskirane moi
koja tradicionalno legitimira pravo. To je ireverzibilni proces koji pokree
sila ustava, kao istodobno autopoietikog i autoimunosnoga sustava.

Zakljuak
1. Europska Unija kao zajednica sui generis jest politiki odgovor na per-
manentne ratne krize koje su potresale Europu. Ona je izraz politike volje
europskih drava da prekinu spiralu meusobnih sukoba. Europska Unija je

16
Usp. Gnter Maschke, u: Schmitt, 1982.: 205.
17
Sudac sudi na temelju silom tienoga zakonitog prava silniku koji se brani prirodnim
pravom koje daje ovlatenje da postupi nasilno.
24 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

stoga izvorno politika unija. Dananje rasprave o politikom i demokrat-

skom deficitu Unije u tom su smislu petitio principii. Unija se ne razvija
snagom ekonomske i tehnike pragmatike, ona ne slijedi ustavne tradicije
vodeih europskih zemalja, niti je izraz kulturnog identiteta Europe. Unija
izrasta iz genuino politikih razloga, ak i onda kad politika volja ne nalazi
demokratsku formu svog oitovanja. Demokracija je politika mogunost
koja ne iskljuuje druge politike mogunosti izlaska iz egzistencijalno ne-
predvidivoga i u tom smislu semantiki anonimnoga prirodnog stanja.
2. Promatranje Europskog ustava i pravnih steevina Europske Unije sa
stajalita novovjekovne nacionalne drave vodi u aporije i euroskepticizam
jer Europska Unija nije, niti e ikada biti, politika zajednica izgraena po
modelu nacionalnih drava. Nacionalna drava kao ustavna institucija nije
identina s politikim procesima, nego je jedna od historijskih mogunosti
politikoga. Drava i politika ne mogu se izjednaavati: nacionalna drava je
politika institucija, politika je proces koji poznaje razliite mogunosti in-
stitucionalizacija. Te dvije strane, ustavna drava i politiki procesi, stoje u
odnosu meke nesumjerljvosti i nije ih mogue poistovjetiti u viem jednistvu.
Izjednaivanje ustavne drave i politike djelatnosti dovodi u suvremenim
raspravama o Ustavu Europe do euroskeptikih konzekvencija. Konzerva-
tivni teoretiari drave i politike ne mogu ustavnu dravu misliti odvojeno
od politikih procesa. Za njih je Europa mogua samo kao ustavna drava s
demokratskom legitimacijom, u protivnom ne e nikada biti uspostavljena.
Ti teoretiari odnos ustava i politike misle u kategorijama sredstvo svrha,
ili uzrok posljedica, a ne kao otvoreni proces izmeu dvaju nepoistovjeti-
vih medija koji se meusobno semantiki iritiraju. Cilj europske politike nije
europska drava, niti je cilj Europskog ustava obuzdavanje spontaniteta eu-
ropskih politikih procesa. Europska Unija je otvoreni semantiki odnos nje-
zinih pravnih steevina i njezinih politikih procesa. U tom e se smislu mo-
rati redefinirati i pojam demokracije kao politike forme.
3. Europsku Uniju kao politiku zajednicu sui generis treba objasniti sa
stajalita suvremenih teorija razvijenih na tragu lingvistikog i dekonstrukti-
vistikog obrata novovjekovnoga supstancijalnog racionalizma, univerzali-
zma i kozmopolitizma. Bitna je steevina tih postmodernih teorija da one
politiki realitet ne misle kao objektivnu danost, nego kao konstrukt za koji
znamo kako smo ga proizveli pa ga moemo i mijenjati. To znai da predmet
istraivanja nije ustavnopravna zbilja, nego znanje o ustavnopravnoj zbilji
koje se neprekidno proiruje novim oznaivanjima semantiki nepostojee
politike okoline. Europski ustav i europska politika stoje u odnosu uzajamne
semantike iritacije, ali nisu identini niti e to u perspektivi ikada postati.
4. Narodni suveren kao politiki subjekt nacionalne drave nije u Europ-
skom ustavu izostavljen stoga to oito ne postoji europski narod, niti zato
to je i u nacionalnim ustavnim dravama suverenitet podijeljen izmeu za-
Politika misao, Vol. XLII, (2005.), br. 3, str. 326 25
konodavne, izvrne i sudbene vlasti, niti zato to politike stranke razjedi-
njuju svaki homogeni subjekt suvereniteta. Prema dekonstruktivistikim teo-
rijama, europski je suveren anoniman, on postoji na semantiki neozna-
eni nain i u tom je smislu nepostojea druga strana europskih pravnih i
politikih procesa. Ta druga, otvorena anonimna strana svake politike i sva-
kog ustava ujedinjuje lanice Unije i legitimira njihovu politiku i ustavnu
kooperaciju sui generis. Ako bi lanice Europske Unije zaboravile na tu se-
mantiki neoznaenu stranu svojih pravnih steevina, tada bi zaboravile po-
litike razloge zbog kojih se Unija uope uspostavila: naime, zbog ouvanja
mira meu europskim narodima.
5. Multikulturalnu Europsku Uniju s njezinim divergentnim narodima,
govorima i ustavnim tradicijama dri na okupu semantiki anonimni suve-
ren, semantiki neoznaena pravda i semantiki neoznaeni uinci politikog
djelovanja. Anonimnost tih sila otkrila se tek kad su teoretiari politike i us-
tavnoga prava napustili istraivanje politike i pravne zbilje i u skladu s
promijenjenom epistemolokom paradigmom zapoeli istraivati nae znanja
o pravnoj i politikoj djelatnosti. Istraivanje znanja o pravnoj i politikoj
djelatnosti stvorilo je egzistencijalni kapital za drukije miljenje ustava, po-
litike i demokracije. To, naime, nisu realiteti nego oblici naeg znanja koje je
mogue neprekidno proirivati, mijenjati i nadopunjivati. Europa e biti
onakva kakvu je politiki budemo htjeli imati uz pomo politikoga znanja
kojim nikada ne emo moi bez ostatka raspolagati.

Literatura
Beck, Ulrich, 2005.: Mo i protu-mo, kolska knjiga, Zagreb
Derrida, Jacques, 1976.: Sporen. Nietzsches Stile, Venecija
Derrida, Jacques, 1991.: Gesetzenskraft Der mystische Grund der Autoritt,
Suhrkamp, Frankfurt/M.
Derrida, Jacques/Montaigne, M., 2000.: ber die Freundschaft, Suhrkamp, Frank-
furt/M.
Derrida, Jacques, 2001.: Von der Gastfreundschaft, Passagen Verlag, Be
Derrida, 2004.: Philosophie in Zeiten des Terrors, Philo Verlag, Berlin-Be
Kimmerle, Heinz, 2004.: Jacques Derrida, Junius, Hamburg
Krmer, Sybille, 2001.: Sprache, Sprechakt, Kommunikation, Suhrkamp, Frank-
furt/M.
Luhmann, Niklas, 1989.: Legitimation durch Verfahren, Suhrkamp, Frankfurt/M.
Luhmann, Niklas, 1996.: Die Realitt der Massenmedien, Westdeutscher Verlag,
Opladen
Luhmann, Niklas, 2002.: Die Politik der Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt/M.
26 Rodin, D., Ustav bez drave i naroda (2)

Rodin, Davor, 2001.: Sluaj Hamlet, u: Putovi politologije, Barbat, Zagreb

Schmitt, Carl, 1970.: Politische Theologie II, Duncker /Humblot, Berlin
Schmitt, Carl, 1979.: Politische Theologie, Duncker/Humblot, Berlin
Schmitt, Carl, 1982.: Der Leviathan, Kln-Lvenich, Hohenheim
Schmitt, Carl, 1991.: Glosarium, Duncker/Humbolt, Berlin

Davor Rodin

A CONSTITUTION WITHOUT THE STATE AND THE

PEOPLE (2)

Summary

In the second part of the text the author looks into the paradox of
the concept of justice as discerned by Jacques Derrida, and analyzes
the tradition of the European constitutional law. Since the constitu-
tion and politics are discordant and semantically irritating mediums,
the author argues that the European Union is an open semantic rela-
tionship of legal acquisitions and political processes. The European
Union should be explained by means of contemporary, postmodernist
theories derived from the linguistic and deconstructivist reversals of
the modern substantial rationalism, universalism and cosmopolitism.
Consequently, the constitution and the law are not underpinned by the
political or any other specific power; on the contrary, it is the unspe-
cific power of the constitution and the law that enables the gradual
development and strengthening of the European law and the constitu-
tion without the extra constitutional authorities as the disguised
power that traditionally legitimizes law.

Key words: European Constitution, European Union, national state, people,

political processes, Euroskepticism, democracy, substantial rationalism, de-
construction, incommensurability, semantic irritation

Mailing address: Fakultet politikih znanosti, Lepuieva 6,

HR 10 000 Zagreb. E-mail: davor.rodin@zg.htnet.hr