UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET
OPĆE PRAVO

PRIJEVOD TEKSTA: SLOBODA RELIGIJE U SEKULARNOM

SVIJETU

- seminarski rad -

Kandidat: Mentor:
Čavkušić Senad Prof. dr. Mensur Kustura
Broj indeksa:

Sarajevo, Novembar 2017

 Sloboda religije u sekularnom svijetu
Lorenzo Zucca

I. Uvod

U Februaru 313 godine Imperator Konstantin je potpisao Milanski akt, kojim je stavio
tačku na progon Kršćana u Carstvu. To je bilo prvo službeno proglašenje slobode
vjeroispovjesti. Preciznije, od kada je Konstantin sam postao kršćanin, i aktivno
promivirao poštovanje Kršćanske religije u carstvu, to postaje smatrano simbolom
jedinjenja moći i religije. Kršćanska religija nije bila samo slobodna, već je došla da
dominira cijelim moralom i političnim prostorom carstva. Jedan paradoksalni efekat je
bio poricanje vjerskih sloboda za disidente – osobe koje se nisu slagale, nisu prihvatale
tu religiju. To je utrlo put religijskim rascjepima i zapravo promoviralo brutalna
suočenja među kršćanima. Mnogi kršćani prognani od strane svoje braće su napustili
Evropu kako bi uspostavili politiku sa većom slobodom različitih religijskih pogleda.
Ovi koji su ostali, odlučili su da se postepeno distanciraju od razumjevanja religije koja
se duboko uvukla u politiku. Moderna sekularna država je rođena iz neophodnosti
stvaranja udaljenosti između moći i religije. Očigledan rizik koji su religiozni ljudi
pokrenuli je da ponovo budu progonjeni od strane sekularne države. Pravo na slobodu
religije je lokalna odgovornost protiv mogućnosti za novim progonjenjem. Ljudsko
pravo na slobodu religije je interpretirano na radikalno različite načine na Zapadu. Neki
insistiraju da religiozni ljudi trebaju biti zaštićeni od vanjskih utjecaja, rugi insistiraju
da nereligiozni ljudi trebaju biti zaštićeni od utjecaja religije u političkim poslovima.
Možda je problem to što je nemoguće precizno definisati ljudsko pravo na slobodu
religije. Ljudsko pravo na slobodu religije karakteriše se u većini međunarodnih
dokumenata o ljudskim pravima. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, na
prijmer, smješta to u Članu 18. Ovdje nije pitanje da li je ljudsko pravo na slobodu
religije prepoznato kao takvo, već u stvari koji je njegov status u međunarodnom
sistemu ljudskih prava. Još važnije, ljudsko pravo na slobodu vjeroispovjesti, nije
jednako prepoznato u zapadnim sekularnim državama. Neki ustavi mu daju istaknuto
mjesto (USA), dok druge veoma ograničenu poziciju, Francuska deklaracija o pravima
covjeka i građanina, na primjer sadrži veoma ograničeno priznanje. Prvi amandman
Američkog ustava daje deleko velikodušnije mjesto slobodi vjeroispovjesti i pripisuje
mu vrlo jasnu zaštitu. Dok Američka Povelja o pravima(Bill of Rights) iznalazi jasno
mjesto za vjeroispovjest u ustavu, Francuska Deklaracija lakonično(sažeto) priznaje da
ta mišljenja, čak I religijska, imaju koristi od zaštite protiv gonjenja. I to je samo
analogija da možemo zaključiti da sloboda izražavanja misli obuhvata religiozne ljude.
Važno je naglasiti da je ova sloboda mišljenja vrlo važna ali ni na koji način za
nezavisnost prava na slobodu vjeroispovjesti. Kako je to moguće, ili zapravo je li to
moguće, da se destiluje od onih različitih shvatanja slobode vjeroispovjesti koja je
zajednička za sve na međunarodnom nivou. Pitanje nije samo teoretkso, več ima veoma
velik praktičan značaj jer zajedničko razumjevanje prava na slobodu vjeroispovjesti
može biti osnova za intervenciju u unutrašnjim poslovima nacionalnih suverenih
dršava u slučaju velikih kršenja na kraju krajeva. Kako god, teško je dovoljno precizno
utvrditi značenje prava na slobodu vjeroispovjesti, i kao posljedica toga moj prijedlog
je da pravo na slobodu vjeroispovjesti ima vrlo limitiranu ulogu na međunarodnom
nivou. Postoji nekoliko raloga za to. Da započnemo sa prirodom slobode religije u
velikoj mjeri zavisi od historijski nepredviđenih situacija na domaćem nivou. Šta više,
praksa slobode vjeroispovjesti pokazuje da opseg i snaga prava može jedino biti
određena u odnosu na lokalno razumjevanje religije odnosno šta znači biti slobodan za
religiju. Kao rezultat, nadnacionalni instituti presuđuju o ovim pitanjima prikazujući
veliko poštovanje nacionalnim institutima koji su bolje pozicionirani za procjenu
lokalne prakse. Tome moramo dodati to da na međunarodnom nivou, nedostaje
institucionalni sistem koji može riješiti sporove, uloge ljudkih prava uopšte, a posebno
pravo na vjersku slobodu, te je zbog toga ograničeno i mora uzeti u obzir poštovanje
nacionalnog suvereniteta, koje je vrlo važno u praksi. Način na koji je nacionalni
suverenitet ograničen ovisi od načina na koji je vjerska sloboda zasnovana, ali je to
možda nemoguće zasnovati na mađunarodnom nivou bez ikakvog unilateralnog
razumjevanja onoga što religija iznosi. Stoga se zaključuje da čak i ako je pravo na
vjersku slobodu izrazito deklarisano na međunarodnom nivou, u praksi ima veoma
ograničen status.

II. Priroda slobode vjeroispovjesti

Malo osporavanja statuta slobode govora, I svi mogu primjetiti zašto je važno, zašto je
demokratski dopustiti svakome da se slobodno izrazi, čak iako ne znamo gdje tačno
završava zaštita slobode govora. Sa religijom, stvari su drugačije, zbog toga što se ljudi
ne slažu sa nama da li vjeroispovjest zaslužuje posebnu zaštitu, I niko se ne slaže sta
sve ustvari religija pokriva. Drugim riječima pitanja “Zašto ta sloboda?” I “Sloboda
čega?” ostaju veoma osporavana. Na ova pitanja možemo dodati “Sloboda za koga?”
Da li je to sloboda za religiozne ljude uopšte ili je to sloboda vjeroispovjesti za
zanemarene manjine? Četvrto pitanje je “Koja vrsta slobode?” Je li to sloboda od
religije, da zaštiti državu od miješanja, ili je to sloboda za religiju, da pomogne religiji
da zadrži mjesto I ulogu u društvu? Teorije slobode religije pokušavaju da odgovore
na sva ova pitanja. Ove teorije pokušavaju da daju objašnjenje statuta sloboe
vjeroispovjesti u državi. Odgovori na ova pitanja zavise od visoko zavisnih faktora kao
što su izgledi ruštva I precizne ustavne historije jedne zemlje. Teško je destilirati od
lokalnih iskustava teoriju slobode vjeroispovjesti koja bi mogla odgovarati
međunarodnoj zajednici uopće. Filozofska sofisticiranost I apstrakcija se ne trude
mnogo u ovoj oblasti jer sloboda vjeroispovjesti postavlja osnovna pitanja koja su
ispunjenja kontigentnim pretpostavkama u vezi sa prirodom religije I kognitivnim
područjem teologije. U ovom odjeljku ću istražiti u kojoj mjeri je sloboda
vjeroispovjesti i ovisi o potencijalnim faktorima koji dovode u sumnju mogućnost
ljudskih prava na slobodu vjeroispovjesti na međunarodnom nivou.

A. Društvo

Status slobode vjeroispovjesti u državi veoma usko ovisi o načinu na koji se religija
percepira I praktikuje u relevantnom društvu. Američki I Francuski pokreti za ljudska
prava dolaze od duboko različitih društava sa religijske tačke gledišta. Američki
hodočasnici su bježali iz Evrope zbog religijskih progonstava. Postojala je klica
pluralnog vjerskog društva. Francuska je pokušala prekinuti veze sa ranijim režimom,
koji je uključio jednu religiju kao dio vlastite aristokratije. Tako u religijskom društvu,
poseban status slobode religije je jednostavno pretpostavljan, ali je duboko osporen u
društvu koje želi da se probije bez dominacije jedne religije. U Sjedinjenim Državama,
sloboda vjeroispovjesti je na najvišem nivou, dok je na drugom mjestu Francuska.
Međutim, jedna stvar je jasna. Sloboda vjeroispovjesti nije centralna preokupacija
teokratskih režima. Nije bila centralna preokupacija za apsolutističku Francusku niti za
Britaniju u sedamnaestom stoljeću. Kada država podržava jednu religiju, također
pokušava da sroza druge religije, u najboljem slučaju će tolerirati druge religije, a u
najgorem će ih zabraniti. I to nije centralna preokupacija modernih teokratija poput
Irana. Dakle, na primjer, Iranski ustav nesmetano uspostavlja Islam I odobrava samo
nekoliko drugih religija kao zvanične manjine koje imaju slobodu da obavljaju svoje
rituale I ceremonije. Zanimljivo je to da Iranski Ustav priznaje da su drugi ne
muslimani dužni poštovati njihova ljudska prava. Ali ako čitate Članke 13 I 14 zajedno,
možete zaključiti a samo nekoliko zvaničnih religijskih manjina ima kvalifikovanu
slobodu vjeroispovjesti. Drugi ne muslimani mogu primjetiti da su njihova prava
poštovana, ali kroz ova ljudska prava, možemo primjetiti da je pravo na slobodu
vjeroispovjesti poprilično ograničeno. Sloboda religije je več duže vrijeme Euro-
Atlanska preokupacija, ovdje se primjeti krucijalna razlika izmedju Europe I USA: U
Europi, prisustvo prisustvo religije u društvu je tradicionalno organizovano kroz
poglavlja ugovora Vestfalije, koji je projektovao religiozno homogeno društvo sa
dominantnom religijom. Gdje je jedna religija dominantna, sve druge su visoko
tolerirane. Ovaj uređaj dovodi do spore ali progresivne sekularizacije društva, koje
postaje nezadovoljno zbog jedne dominantne religije. Sloboda vjeroispovjesti je samo
zabrinjavajuća činjenica iz prošlosti, koja je tek neadavno obnovljena zbog prisustva
novih religijskih manjina. U Sjedinjenim državama, društvo teži da bude
višereligiozno. Poenta slobode vjeroispovjesti je da zaštiti I promovira pluralizam
religija u društvu, čuvajući državu slobodnom o utjecaja bilo koje religije individualno.
Nedavno je Europa morala preispitati status slobode vjeroispovjesti, upravo zbog
bitnih društvenih promjena tokom masovne imigracije. Prema tome, svaka Evropska
država se morala suočiti sa različitim zahtjevima različitih manjina iz Sjeverne Afrike,
Južne Amerike, Bliskog Istoka I Azije. Kada manjine nisu uključene u maticu društva,
onda su visoko motivirane da se koriste religijom kao objašnjenjem za različitosti.
Sloboda vjeroispovjesti stoga postaje individualno pravo kroz koje religijske manjine
zahtjevaju autonomiju od onoga što percepiraju kao visoko sekularizovana matica
društva. Uprkos razlikama između Američkih I Evropskih modela, ono što je jasno je
da je sloboda vjeroispovjesti relevantna kada društvo predstavlja veliku vjersku
pripadnost. U ovim pluralističkim društvima, status slobode vjeroispovjesti se uzima
važnijim nego da bude u potpunosti opravdan. Ne postoji stvarni pokušaj a se odgovori
na četiri pitanja koja sam prikazao ranije(sloboda čega/zašto ta sloboda/sloboda za
koga/koja vrsta slobode), pošto odgovori na ta pitanja ovise o kontigentu društvenih
faktora I ustavne prakse.
 B. Vjerska sloboda i ustavne pretpostavke

Američki ustavni experiment je prvi pokušaj da se odvoji religija od politike, ne sa

namjerom da se odkloni religija od društva, već neprotiv, sa namjerom da se zaštiti
sloboda savjesti za svakog pojedinca. Nasuprot tom projektu, Francuska je pokušala
da odvoji religiju od politike sa namjerom da oslobodi cijelo društvo od religijskog
utjecaja u javnoj sferi. Dakle, imamo dva različita modela razdvajanja, jedan je
bilateralna separacija sa namjerom očuvanja religije od koruptivne politike(USA).
Drugi je jednostran, sa namjerom očuvanja države od korupcije religije(Francuska).
Kod prvog modela, sloboda religije je dominantna. Kod drugog modela, sloboda
religije je potčinjena. Način na koji se sloboda vjeroispovjesti koncipirana, zavisi od
složenog odnosa između društva i politike s jedne strane i crkve i države sa druge
strane. Odvajanje države i crkve je uglavnom historijska doktrina, koja kao takva
dovodi do ozbiljnih posljedica. Prije svega, ideja razdvajanja implicira postojanje dva
odvojena kognitivna domena koji rade nezavisno jedan od drugog. Da bi prepoznali
postojanje nezavisnog domena bitno je priznati da je taj domen vrijedan posebnog
razmatranja. Šta više, religiozni domen određuje svoj vlastiti identitet i obim. Prema
tome, ovo je paradoxalna posljedica bilo kog oblika razdvajanja, država ne poznaje
vjerske razloge, ali poštuje ih kao takve, uzdržavajući se od smetnji. Ustavne teorije o
slobodi vjeroispovjesti se ne bave sa naša četiri pitanja direktno, već samo implicitno.
Za početak, sama činjenica spominjanja sloboe vjeroispovjesti u ustavnom tekstu
pretpostavlja a je sloboda vjeroispovjesti posebna i važna u Američkoj ustavnoj
historiji ne samo da je spomenuta, već je u prvamo amandmanu, podržavajući uvjerenja
da spada među najvažnije slobode. Nažalost, tekst ne objašnjava zašto religija
zaslužuje posebnu zaštitu u poređenju sa drugim ljudskim aktivnostima. Šta više, tekst
ne kaže šta predstavlja religiju, tako da jedini način a to uradimo je da pogledamo na
ustavnu praksu u određenim presudama. Ova tačka potkrijepljuje ideju da sloboda
vjeroispovjesti zavisi od potencijalnih faktora i poprilično teško je odstraniti. Konačno,
ustavna praksa je koherentna prije nego kritična. Ovo znači da ustavni akteri i
teoretičari pokušavaju da načine smisao od prošlih odluka sa ciljem očuvanja i
objašnjenja vrijednosti koje čine društvo od početka i to je od početka deklarisano u
ustavima. Dakle, sama činjenica da sloboda vjeroispovjesti postoji u ustavnom tekstu
je dovoljno jak razlog da se smatra posebnim i važnim sa ustavnog gletišta. Tako u
praksi, sudije često tretiraju slobodu vjeroispovjesti na poseban način bez saznanja o
čemu se u njoj uopće i radi i bez ikakvih pitanja zbog čega je toliko posebna. Ako tu
pokažete da priznajete religiju, onda imate pro tanto razlog zašto je vaša tvrdnja
zaštićena. Glavni razlog da se utvrdi šta predstavlja vjersku tvrdnju kao suprotnost na
bilo koju drugu tvrdnju je samim tim analogno sa glavnim konceptima religije unutar
društva. Sloboda vjeroispovjesti je posebno važna ali njena priroda ne može biti
istražena. Neke ustavne teorije slobode vjeroispovjesti nastoje da izazovu paradigmu
slobode vjeroispovjesti kao individualno ljudsko pravo koje štiti pro tanto razloge da
poraze vladinu politiku. Oni tvrde da umjesto toga sloboda vjeroispovjesti treba biti
shvaćena kao jednaka slobodi savjesti, odnosno ko god ima dovoljno jaku tvrdnju o
svijesti, bili oni religiozni ili ne, trebali bi se braniti od diskriminacije na bazi njihovih
uvjerenja. U ovom slućaju ne morate pokazati da je vaša tvrdnja religiozna, već da je
vaša tvrdnja dovoljno duboka ili ranjiva. Problem sa ovim ustavnim teorijama je da
one jednostavno prebacuju teret pretpostavki zasnovan na prirodi i ulozi religije.
Zaista, praksa pokazuje da postoji pretpostavka da religiozni ljudi imaju ugrožene
tvrdnje, dok će nereligiozni ljudi morati pokazati zašto je to tako. Ustavne teorije se
implicitno ili eksplicitno bave sa dva odvojena i neizbježna pitanja, prvo je da li je
religija posebna? Drugo je, kako je treba tretirati? Ne postoji odgovor na prvo pitanje,
jednostavno se pretpostavlja da je sloboda vjeroispovjesti na neki način posebna jer se
spominje u vise ustava. Ovo naravno govori o njenom tretmanu, koji ponekad
predstavlja velike privilegije a ponekad veliki teret.

C. Ontologija i epistemologija religije

Čini se da filozofska objašnjenja slobode vjeroispovjesti pate od istog problema kao i

ustavne teorije. Nisu sposobni destilovati jednu definiciju religije koja objašnjava
nereligijske termine i posebnu važnost religije zbog njene zaštite. Zaista mnogi vjeruju
da ne bi trebalo da uđemo u zamku definisanja religije, jer definicija uvijek može biti
nedovoljna ili previše inkluzivna. Mnogi pokušaji su učinjeni ali sa vrlo ograničenim
uspjehom, to je ustvari uobičajeno da ni jedna definicija nije potpuna. U stvari mnogi
odvokati i filozofi se slažu da je definicija vjeroispovjesti nezahvalna vježba. U stvari,
oni predlažu kriterije ili paradigmatične slučajeve da se koriste na analogan način. Uz
sve ovo, oni takođe implicitno prihvataju da religija treba biti prisvajati od slučaja do
slučaja i sa pogledom na lokalne nepredviđene situacije koje oblikuju praksu. Brian
Leiter je skoro jedinstven u svojim naporima da pruži jednostavnu definiciju religije
koja ima za cilj da uhvati svaku moguću religijsku pojavu. Cilj ovih ambicija je da
obezbjedi univerzalnu, validnu i jednostavnu definiciju religije. Leiter nudi dva
elementa koja on smatra centralnim, kategorizacija vjere i izolacija od dokaza.
Kategorizacija se odnosi na strogost vjerovanja u usmjeravanju ponašanja. Izolacija iz
dokaza upućuje na naćin na koji religija upućuje na znanje svijeta koje imamo na
osnovu zdravog razuma i nauke. Religija bazirana na vjeri nije prilagođena razumu,
tvrdi Leiter, a to izoluje religiju od zahtjeva za dokazima. Nema prostora da se uputi
ovaj kritički stav, ali nekoliko komentara je neophodno. Leiter ocjenjuje religiju sa
stanovišta isključivo prirodnog svjetonadzora, koji pretpostavlja sukob između nauke
i religije. Da bi procijenili razumnost ovog sukoba trebali bi da obezbijedite tačan
prikaz naturalističkog pogleda na svijet, a to je posmatranje prema kojem se svijet
objašnjava na način da su naučni zakoni jedino što treba uzeti u obzir. Ova pretpostavka
je fundamentalni problem Leiterove definicije jer prezentira vjeru kao nužno pogrešnu,
u smislu ako postoje naučni dokazi, da to i dokažem. Prema Leiterovom mišljenju,
vjera je izvor nepotkrijepljenih uvjerenja, jer ne mogu biti dokazana naušnim
dokazima, odnosno ona su izolovana o njih. Ali pomalo je nerealno reci da naime sva
uvjerenja koja baziramo na vjeri nisu kompatibilna sa naučnim dokazima. Ovo ne može
biti istina, posebno u odnosu na moralna uvjerenja koja su nasjljeđena iz vjerskih
uvjerenja. Ovdje se takođe pogresno predpostavlja da religijska uvjerenja koja su
nekompatibilna sa naučnim dokazima ne mogu biti revidirana ili stavljena po strani.
Ali opet vjernici i religijske ustanove su spremne, mada ponekad nerado, promijeniti
svoja uvjerenja na stranu subrotnih naučnih dokaza. Ja takođe primjećujem da je
Leiterova definicija u skladu sa idejom separacije teologije i drugih oblasti nauke.
Drugim riječima, Leiterova definicija služi služi epistemski integritet u domenu
religije, izolirajuči vjeru kao izvor religijske nauke. Epistemski integritet posltulira
razliku između javnih i religijskih razloga. Takav oblih integriteta smanjuje oba načina.
U jednu ruku, isključuje religiju iz učešća u diskusiji javne politike. U drugu ruku,
prepoznaje dostojanstvo religijskih razloga kao drugačiju po svojoj prirodi iz javnih
razloga. Obzirom da su religijski razlozi suvereni u svom domenu prema ovoj
perspektivi, slijedi a filozofija ima vrlo ograničenu ulogu u pružanju definicije prakse
kojom se definiše. Šta više, pitanje, šta je religija?, u svrhu utvrđivanja nosilaca prava
i sadržaja prava je potpuno različito pitanje od pitanja šta je govor? Sekularne
institucije u notorno lošem stanju da odgovore na prethodno pitanje. Djelimično zbog
toga što sekularne ustanove nemaju teološke obuke koja je potrebna da odgovori na
problem. Djelimično što sekularno pravo inkapsulira razumjevanju dokaza koji nisu
kompatibilni sa dokazima koji religiozni ljudi mogu staviti po strani u namjeri da
utvrde istinitost njihovih uvjerenja. Povrh svega, pitanje šta je religija?, može se
razvrstati na moga različita pitanja. Največi problem se tiče vrste predmeta koji religija
predstavlja, koja je njena priroda, ili ontologija o kojoj govori. Ali čak i pod
pretpostavkom da domaće sekularne institucije izađu sa djelotvornom definicijom
vjeroispovjesti, kako bi se garantovalo poštovanje slobode religije, ta definicija je
bazirana na lokalna lokalnim nepredviđenim situacijama koje se zasnivaju suprotno od
mogućnosti univerzalne definicije religije. Ovi kratki razlozi ističu dijelove koji se
nužno suprotstavljaju kada se pokušava odrediti značenje prava sloboe religije u
zapadnim zemljama. Ovo nije spominjemo probleme povezane sa ne zapadnim
državama, problemi su čak i veći. Kada se kreator političke moći suoči sa problemom
slobode religije, obavezan je da predoči dva izuzetno složena problema:
1 U čemu se ogleda priroda prava na slobodu vjeroispovjesti?
2. Kako neko zna šta se smatra religijom širom svijeta, ako se pojavi neko sa svojim
sopstvenim shvatanjem religije?
Praksa ljudskog prava na slobodu religije ističe da svaki zakonski politički sistem ima
ugrađene pretpostavke koje počivaju na historijskim nepredviđenim situacijama.
Štaviše, kao što će se vijeti u sljedećem odjeljku, to je razlog nadnacionalne i
internacionalne institucije da prikažu visoki stepen opreza u situacijama koje moraju
uraditi sa vlastitim tretmanom slobode religije.

III. Praksa slobode vjeroispovjesti

Ono što je jako bitno jeste to da se sloboda vjeroispovjesti odlikuje vrlo jakom
lokalnom kontingencijom. Ovo predstavlja centralno razmatranje kada pokušavamo da
odredimo značenje međunarodnog ljudskog prava na slobodu vjeroispovjesti. Praksa
slobode vjeroispovjesti pokazuje da domaće institucije nerado ulaze u teološke debate
o prirodi religije, iz očiglednih razloga. One više preferiraju da se koriste sociološkim
i antropološkim kriterijima prilikom rješavanja pitanja. Praksa slobode religije jasno
pokazuje da nadnacionalnu i internacionalnu sudije usvajaju vrlo diferencijalni stav
prema domaćim vjerskim sudovima. Sloboda vjeroispovjesti nije u apsolutno pravo na
nacionalnom nivou, čak ni kaa ima počasno mjesto poput onog u Ustavu SAD. Čak i
takav, njegov tretman u praksi pokazuje brojne zakonske probleme sa kojim se
suočavaju političari i pravosuđe. Uopšte, zakonski tretman slobode vjeroispovjesti
predstavlja tri različite zagonetke koje doprinose njegovom ograničenju u praksi. One
determiniraju opseg, snagu i način sa kojim se sukobljava između slobode religije i
drugih prava.

A. Obim

Da bi se utvrdio obim zaštite koju pruža ljudsko pravo treba se uključiti nekolikoko
različitih koraka. Prvo, moramo prevesti široku izjavu principa u deoničke
modalitete(zabrane/dozvole/obaveze). Tako, na primjer, ustav SAD zabranjuje
formiranje zakona koji uspostavljaju jednu religiju, a sa druge strane stvaranje zakona
koji zabranjuju slobodno obavljanje sopstvene religije. Drugo, treba uspostaviti
korelativnu dužnost koja je nametnuta drugim ljudima postojanjem zakona. Na
ustavnom nivou, uopšteno govoreći sloboda je zaštićena pravima u koleraciji sa
odsustvom prava od strane drugih lica. Blago rečeno, ovo znači da ako imam pravo na
provođenje svoje religije u privatnim sferama, niko nema pravo da ograniči moje pravo
narušavanjem moje privatne sfere djelovanja. Naravno, pravo slobode vjeroispovjesti
također podrazumjeva opći imunitet od strane nosioca prava što odgovara invaliditetu
dijela države. Na primjer, Američki zakonodavac je glavni nosilac funkcije prava
slobode vjeroispovjesti, i to podrazumjeva ustavnu nemogučnost da formira zakone
koji će zabraniti slobodno upražnjavanje religije. Treće, i mnogo kontraverznije, u
namjeri da se odluči o stvarnom obimu zabrana i stepenu kojim zakonodavac
onemogućava nekoga da upražnjava ta svoja uvjerenja, postupci moraju biti
kvalifikovani kao vjerski. Gledajući na oba texta, SAD a i Francuske, možemo čitajući
primjetiti da postoji velika razlika kako je religiom inspirisano ponašanje pokriveno
ustavnim člancima. U SAD slobodno upražnjavanje forme predstavlja srž zaštite dok
u Francuskoj ono što je zaštićeno je religijsko uvjerenje. Ako ih uporedimo, primjetit
ćemo da postoji zapanjujuća razlika između zaštite religijske misli i zaštite dijela
baziranih na religijskoj misli. Dakle, razlika između govora i čina je važna granica
između režima i zaštite u Americi i Francuskoj. Druga moguća granica, možda čak i
važnija, je između slobode vjeroispovjesti shvaćene kao individualnog ili općeg prava.
Ideja slobodnog upražnjavanja je interpretirana kao vodilja zaštite individualne svijsti
prije nego zaštita religioznih grupa. U stvari, sada je jasno da Amerika pokušava a
izbjegne podržavanje bilo koje vjerske skupine koliko god je to moguće, čak i ako
očigledno imaju slobodu a se okupljaju zajedno, slave vjerske praznike. Međutim
osnova vjerske skupštine može još uvijek biti pronađena u individualnom činu savjesti
prije nego na derivatu iz posebnog statusa vjerskih organizacija. Dakle, u SAD,
religijska savjest je osnovni element za prepoznavanje i zaštitu nekih religijskih
uvjerenja i činova. U revolucionarnoj Francuskoj, tekst spominje samo religijska
mišljenja. U oba slučaja, čini se da postoji akcenat na individualnom iskustvu, ali
moramo da uočimo važnu razliku između svijesti na jednoj strani, i misli i mišljenja na
drugoj strani. Savjest jasno pokriva i uvjerenja i akciju, dok mišljenja teško mogu biti
obuhvatna da pokriju akciju. Postoji velika razlika između savjesti i misli, prva
funkcioniše kao mač, dok je misao ili mišljenje više kao štit. Drugim riječima, jednom
kada postojanje religije utvrdi da se savjest može utvrditi, čini se kao da će se moći
zahtjevati izuzeće od uobičajenog prava. U slučaju religiozne misli, jedina briga čini
se da kreira privatni prostorni štit od mješanja uobičajenog prava, ali ni na koji način
religiozno mišljenje ne može učiniti da bude isključeno od uobičajenog prava. To je
jedino moguće uz više sa stanovišta više ljudskih prava tretirati da se obim prava na
slobodu vjeroispovjesti pokrije sa kolektivnog aspekta. Konkretno Evropska
konvencija o ljudskim pravima, članak 9 kaže:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti, ovo pravo uključuje
slobodu da se promijeni religija ili uvjerenje i slobode, bilo sam ili u zajednici sa
drugim i u javnosti ili privatno da iskažete svoju religiju ili uvjerenje, u obožavanju,
učenju, praksi i služnosti.
Evropska formulacija ide alje o savjesti i misli i razmjera od individualne dimenzije
prema kolektivnoj. Takođe se kreće izvan privatne sfere kako bi pokrila javni aspekt
religije.

B. Snaga

Prilikom određivanja snage prava slobode vjeroispovjesti, potrebno je uporediti ga sa

snagom drugih prava, često je potrebno izdvojiti važnost religijske prakse u društvu, i
na kraju mora se uporediti sloboa drugih vjerskih skupina među njima. Neki američki
komentatori vide paradoksalni tretman religije. Besplatna praksa dobija posebnu
zaštitu, i stoga vjerska svest ima posebnu silu u poređenju s drugim tvrdnjama savjesti,
dok je uspostavljanje predmet posebnog opterećenja, pa je vjeroispovijest kao
kolektivna zajednica manje snage nego druge kolektivne aktivnosti. U Francuskoj,
prema DRMC-u, verska mišljenja su zaštićena na istom nivou kao i druga mišljenja,
ali svakako ne više. Dakle, u ovom smislu verska mišljenja imaju jednak tretman. Što
se tiče verskih grupa, Francuska daje sebi za pravo da se umeša u njih kadgod smatra
da je to pogodno. U oba slučaja govorimo o odvajanju crkve i države, ali zapravo u
Americi je to bilateralno razdvajanje, dok je u Francuskoj jednostrano odvajanje.
ECHR priznaje sisteme razdvajanja i uspostavljanja, tako da se snaga interesa zaštićena
slobodom vjeroispovijesti treba procijeniti u različitim kontekstima.
Ali važno je napomenuti jednu stvar na samom početku: ako je jedna religija
uspostavljena de jure onda se podrazumeva da postoji pretpostavka povoljnijeg
postupanja prema toj religiji u odnosu na druge. Uspostavljanje ne promovira jednakost
između religija, i lako mogu podrivati slobodu svih drugih religija.
Dakle, još jedan interesantan problem je: kada država uspostavlja jednu religiju, ona
može vrlo lako potkopati slobodu drugih religija. Kokkinakis, prvi slučaj koji je
dostigao do suda u Strazburu, upravo se tiče uvjeravanja o slobodi vjeroispovijesti
Jehovinih svjedoka u Grčkoj, gdje je pravoslavna crkva ustavno
uspostavljena i, u ovom konkretnom slučaju, jedan neželjeni efekat tog uspostavljanja
je zabrana o prozelizmu koji je rezultirao kriminalnim djelovanjem.
De jure uspostavljanje, međutim, ne znači automatski da samo jedna religija uživa
ustavnu zaštitu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, de jure uspostavljanje ide ruku pod ruku
sa stalnom zabrinutošću da pruži jednaka prava drugim religijama. Inverzno, de jure
razdvajanje ne sprečava u potpunosti mogućnost de facto uspostavljanja ili barem
stroge saradnje između države i jedne crkve, kao što je slučaj u Italiji između države i
Vatikana. To znači da jedna religija uživa posebne povlastice, dok druge mogu
biti tretirane relativno sa mnogo manje pogodnosti. Na primjer, sloboda
vjeroispovijesti Muslimana u Italiji se ne susreće s velikom pravnom zaštitom niti sa
javnim entuzijazmom, što rezultira nizom administrativnih opterećenja kako bi ih
spriječili u izgradnji vjerskih objekata. Važna zabrinutost sa kojom se suočavamo kada
je određivanje snage interesa zaštićeno vjerskom slobodom je pitanje da li ili ne
govorimo o jednakim slobodama za sve religije ili da li se jedna religija tretira bolje od
drugih. Međutim, glavna briga se odnosi na snagu interesa vjerske slobode unutar
sistema pluralnih prava. Verske slobode u Sjedinjenim Državama na prvi pogled
izgleda kao centralna briga Ustava jer se nalazi na samoj prednjoj strani Zakona o
pravima i predmet je elaboriranog skupa normi. U francuskom DRMC-u ne postoji
nijedan član posvećen vjerskoj slobodi i religija se samo spominje tek tako, stoga je
jasno da je njen status i snaga interesa koji proizlaze iz toga mnogo manje
bitan.

U ECHR-u sloboda vjeroispovijesti ima nezavisno mesto među derogirajućim

pravima. Dakle, znamo da druga prava, kao što su sloboda od mučenja i
pravo na život imaju veću snagu barem ukoliko ih treba razmotriti
ne-derogirajući, tj. ne postoji interes koji može prevladati nad njima. U suprotnom,
jasno je da može postojati veliki broj interesa koji mogu prevladati
interes koji je zaštićen slobodom vjeroispovijesti i paragraf 2 člana 9 EKLJP-a je tu da
to potvrdi.

2. Sloboda izražavanja svoje vere ili uverenja podleže se samo ograničenjima koja su
propisana zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne
sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili za zaštita prava i sloboda
drugih.

Sloboda vjeroispovijesti kao što je ugrađena u EKLJP ima vrlo širok opseg, s obzirom
na to da pokriva misli, savjest i religiju. Dakle, pokriva i individualna i kolektivna
verovanja i ponašanja na osnovu tih uvjerenja. Međutim, snaga prava je ograničena i
na osnovu paragrafa 2 istog člana 9. Snaga interesa zaštićena slobodom religije može
se ograničiti na osnovu interesa javne sigurnosti, zbog zaštite javnog reda, zdravlja ili
moral i, na kraju, poslednji, ali ne i manje važan, zbog zaštite prava i slobode drugih.
U ovoj fazi važno je istaći da su opseg i snaga povezani obrnutoproporcionalno: što je
širi obim zaštite, manja je snaga i obrnuto. Ako je obim bio vrlo uzak, onda snaga uvek
može da tvrdi da je to stvar očuvanja samog jezgra prava.

C. Konflikti

Najteži slučajevi ograničenja su konflikti između prava na slobodu vjeroispovijesti i

drugih prava. Kao što je istaknuto ranije, i kao pitanje zakona, sloboda vjeroispovijesti
može se ograničiti kako bi se garantovala promocija i zaštita
drugih prava. Primjeri takvih sukoba su višestruki, ali ih ne možemo obrazložiti sve.
Ovdje možemo samo skicirati konture problema. Sloboda vjeroispovjesti može se
sukobiti s drugim slobodama, kao što je npr. sloboda izražavanja. Može se tvrditi da su
u pluralnim demokratskim društvima ljudi slobodni izražavaju negativne presude o
vjerskim postupcima, uključujući presude koje su uvrijedljive. Na kraju krajeva, ako
je zaštićeni izraz bio samo pozitivan izraz, onda tu ne bi bilo potrebe za objavljivanjem
takve slobode. Ali, takođe se može tvrditi da uvrijedljivo mišljenje o verskim
manjinama može ugroziti poštovanje cijele zajednice prema vjerskim manjinama, kao
i podrivanje statusa tih manjina u širem društvu. Drugim rečima, uvrijedljiv govor lako
se može polarizovati društvo i stvariti ogromne društvene napetosti unutar i izvan
nacionalne teritorije. Uobičajeni primer ovog scenarija je crtanje poslanika
Muhammeda a.s.. Ovo pitanje je, mislim, još pogoršano ako pogledamo Evropski sud
ljudskih prava, slučaj Otto Preminger, gde je umetnički izraz filma bio je ograničen na
osnovu toga što bi film mogao uvrediti vjersku većinu Tirolske regije. Sud je
obrazložio da je mešanje sa podnosiocem u asocijaciju slobode izražavanja je
zabranjena zakonom, ali ograničavanje i oduzimanje imovine filma je imao za cilj
"zaštitu prava drugih", odnosno prava na poštovanje nećijih vjerskih osjećanja, i
obezbjeđivanja religijskog mira. Sud je ocijenio sukobljene interesi ostvarivanja dve
osnovne slobode garantirane Konvencijom i zaključio da austrijske vlasti nisu
prekoračile svoju marginu diskrecije. Nije jasno da li bi se pružila ista zaštita vjerskih
osjećanja manjine kao što je bio slučaj sa Muhamedovim a.s. karikaturama. U svakom
slučaju, ono što je ovde važno jeste da istaknemo da imamo dva specifična problema:
prvo, treba utvrditi da li je pravo na poštovanje religioznih osećanja u okviru slobode
vjeroispovijesti. Drugo, da li je to pravo jako dovoljno da prevlada nad slobodom
izražavanja. Oba pitanja su određena od strane sudije koji se sukobljava sa pravima
kao instancom vrlo teškog slučaja koji opravdava povećanu moć da odluči o predmetu
na osnovu sopstvenih pretpostavki o prirodi i vrednosti religije. Drugi niz sukoba je još
bliži samoj prirodi slobode vjeroispovjesti. Pitanje je da li religija, kao uspostavljena
društveno praktična institucija, može diskriminirati neke kategorije ljudi koji su obično
zaštićeni od diskriminacije. Apstraktni konflikt je između jednakosti i slobode. Ovaj
sukob je naročito težak jer može dovesti do velikog pritiska na religije da se prilagodi
društvenim standardima na koje religija očajnički pokušava da se odupre. Konflikt se
odvija u različitim postavkama, međutim radno mesto je savršen primjer na kojem je
nedavno u Evropi bila jaka borba protiv diskriminacije. Dakle, ako religija ulazi na
radno mesto, tenzija između nediskriminacije i slobode religije je vidljivija. U stvari
postoje različite tenzije. Poslodavac može biti sekularan i zaposleni mogu željeti da
nose vjerske simbole; u ovom slučaju je diskriminacija protiv religioznih ljudi.
Poslodavac može biti i država ili javni organ, a zaposleni može biti u situaciji u kojoj
odbija da izvrši osnovne javne funkcije koje su u sukobu s nekim vjerskim propisima
koji su diskriminatorni. Ili poslodavac može biti religiozan i odpustiti zaposlenog koji
ne ispunjava neke religiozne standarde. Pod pretpostavkom da crkve mogu zaposliti
koga god žele, da li je moguće da otpuste ljude koji ne ispunjavaju neke vjerske uvjete
koji bi se obično shvatili diskriminatorno? Drugim rečima, kada se religija uključuje u
sekularni ugovor o radu, da li to čini da vjersko radno mesto bude oslobođeno
ograničenja koja se primenjuju na nereligijskom radnom mestu? Ponovo imamo
problem obima: u kojoj mjeri sloboda vjeroispovjesti boji aktivnosti u kojima religija
angažuje? I problem snage: u kojoj mjeri posebna zaštita slobode vjeroispovijesti
prevladava nad drugim konstitucionalno utemeljenim interesima kao što su
nediskriminacija? Odgovori na ova pitanja nisu uklesana u kamenu, i u velikoj mjeri
zavise od vrlo kontingentnog i lokalnog razumevanja prirode i vrednosti religije u
diskretnom društvu. Ova jednostavna činjenica nas mora upozoriti protiv iskušenja
djelovanja u inostranstvu u ime vlastitih kontingentnih i lokalnih uvjerenja o ljudskom
pravu na slobodu vjeroispovijesti, i takođe objašnjava oprezni stav nadnacionalnih
sudova koji pokazuju veliku razliku kada se radi o slobodi vjeroispovijesti.

D. Margina zahvalnosti

Rezultat prethodne diskusije je da međunarodne institucije odlučuju o pitanjima verske

slobode suočeni značajnim problemima koji proizilaze iz kontigentne i lokalne prirode
te slobode. Jasno je da se domaće institucije viđene kao bolje pozicionirane da razvijaju
stav koji država treba da preduzme nasuprot religija. Čak i kada postoji uspostavljen
regionalni sistem zaštite ljudskih prava, ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti čini
se jednim od najkontraverznih pitanja. Evropske države prihvataju smetnje u
ograničenom obimu. Evropski Sud za ljudska prava je počeo da koristi član 9 od 1993.
godine, odnosno u poslednje dve decenije. Sva druga prava su odlučena od samog
stvaranja Suda. Može se tvrditi da Sud pokušava da uspostavi tržište religijama
suprotstavljajući se očiglednim preprekama religijskom pluralizmu, kao što bi moglo
biti slučaj u Kokkinakisu (1993) gde je grčki Ustav zabranio bilo koji oblik
prozelitizma.
Strazbur je intervenisao da ukine zabranu u namjeri da druge religije ne budu
ograničene u svojoj slobodi. Poenta religijskog tržišta je da ublaži monopolsku
hegemoniju jedne religije, naročito kada se dominacija vrši na prinudni način, tj
kriminalizacijom. Ali svakako ne podrazumijeva promociju jednake slobode u smislu
zaštite svih religija na istom nivou. Da bi se to uradilo, morala bi se desiti temeljna
promijena društva, što se zasigurno ne može učiniti kroz zakon. Primjer Turske
pokazuje da čak i kada Ustav pokušava da dovede do sekularnih promjena, religiozna
reakcija je uvijek moguća. Najnovija odluka izgleda prepoznaje veliku slobodu na
dijelu države da će odlučiti u kojoj mjeri njen identitet zavisi od vjerskih simbola. Ako
išta Evropski sud za ljudska prava je zauzeo veoma deferencijalni stav
prema nacionalnom suverenitetu: osnovni princip je da je nacionalna država suverena
kada dolazi do definicije njenih simbola identiteta. Ljudsko pravo na slobodu
religije je u praksi veoma ograničeno na nadnacionalnom nivou. Pridajući ovome
veoma jasan stav, teško je zaključiti ovu poziciju sa idejom da ima vrlo agresivnu
spoljnu politiku u ime slobode religije. Ako to nije slučaj, to iznosi još jedan dvostruki
standard prema kojem evropske države mogu vidjeti da je njihov suverenitet poštovan,
dok ne-evropske nacije mogu biti predmet intruzivne intervencije u moralizirajućem
nazivu ljudskog prava na slobodu vjeroispovjesti.

IV. Status ljudskog prava na slobodu vjeroispovjesti

Do sada smo naučili da: (1) definicija HRFR-a je lokalna i kontingentna, i (2)
međunarodne pravosudne institucije u najboljem slučaju pokazuju poštovanje po
pitanjima slobode vjeroispovijesti i, u najgorem slučaju, ne postoji centralizovana
institucija koja ima moć da protumači to pravo kako bi ga primjenio u međunarodnom
kontekstu. Štaviše, bilo koji razlog za intervenciju utemeljen na HRFR-u mora biti
odmeren protiv interesa bilo koje države na poštovanje njenog nacionalnog
suvereniteta. U tom smislu možemo da pokušamo da napravimo smisla za činjenicu da
je HRFR predmet mnogih međunarodnih deklaracija, ali u praksi stvara vrlo male
razlike. Drugim rečima, njihov status između ostalih ljudskih prava je ograničen kao
pitanje prakse.

A. Sloboda vjerosipovjesti kao međunarodno ljudsko pravo

Sloboda vjeroispovijesti malazi značajno mjesto u međunarodnim dokumentima.

UDHR to čini jedno od osnovnih prava u članu 18: "Svako ima pravo na slobodu
misli, savesti i religije; ovo pravo uključuje slobodu promjene svoje religije ili
verovanja i slobode, sam/a ili u zajednici sa drugima i u javnosti ili privatno,
da izrazi svoju vjeru ili uverenje u podučavanju, praksi, obožavanju i poštovanju."
UDHR prati čitav niz međunarodnih dokumenata koji se bave slobodom
religije. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 1966. (ICCPR)
ponavlja istu formulu korištenu u UDHR-u i dodaje druge odredbe koje pokrivaju
zabranu diskriminacije na vjerskoj osnovi i pravo roditelja da kontrolišu vjersku
edukaciju svoje djece. Konvencija takođe nudi definiciju slobode religije koja
uključuje teističke i neteističke religije, i očigledno je u velikoj mjeri previše
inkluzivna, jer bilo koji oblik ubjeđenja može proći. Možda najstrašniji tekst o slobodi
religije je Deklaracija Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika netolerancije i
diskriminacije bazirane na religiji ili vjere iz 1981. godine. Članovi 1 i 6 štite veliku
pažnju akcija obožavanja i vjerskog ponašanja koji su predugi za detaljno
izvještavanje. Na kraju 1989 zaključni dokument obuhvata preporuke UDHR-a,
ICCPR-a, i Deklaracije iz 1981. godine. Teško da postoji drugo ljudsko pravo koje
dobija više tekstualnog priznanja. Međutim, mora biti vrlo jasno da svi ti dokumenti
nisu pravno obavezujući u državama, osim ako nisu formalno uključeni u domaći
zakon. Sjedinjene Države, na primjer, ih nije učinila pravno obavezujućim. Ti tekstovi
u najboljem slučaju imaju moral sila uvjerenja, ali nikakva zakonska sankcija nije
priložena. Štaviše, teško je prepoznati tačnu silu moralnih argumenata jer je religija
vrlo široko definisana ICCPR i uopšte nije definisan u Deklaraciji iz 1981. godine, što
nas vraća na kvadrat jedan: domaće države imaju značajnu slobodu u upravljanju
načinom na koji oni razumjeti i tretirati religiju. Zapravo, praksa pokazuje da su
religiozni ljudi i dalje u velikoj mjeri predmet svih oblika diskriminacije u mnogim
zemljama. Videli smo da je u nekim zemljama sloboda vjeroispovijesti ključna za
ustavni projekat, a jasno je da nije u drugim državama. Stoga je nemoguće tvrditi da je
sloboda religije univerzalno prepoznata kao snažno pravo na nacionalnom nivou;
slijedi da je nemoguće tvrditi da HRFR treba smatrati osnovnim za međunarodni
projekat ljudskih prava i iz tog razloga teško da se može smatrati snažnom osnovom
intervencije na međunarodnom nivou. Međunarodna ljudska prava su široko korišćena
valuta, ali se primenjuju samo na ograničen način. Kada pokušamo da shvatimo brzu
praksu ljudskih prava, moguće je razlikovati ljudska prava koja utiču na nacionalni
suverenitet i one koje su samo pitanje plemenite deklaracije bez ozbiljnih sankcija, ili
preciznog moralnog pritiska. HRFR pada u drugu kategoriju: obim teksta i dobra
namera ne prati međunarodni režim zaštite koji je sposoban identifikovati sa preciznim
slučajevima u kojima pravo treba zaštititi i vezati sankcije za njegovo kršenje.

B. Temelji

Odnos između međunarodnih ljudskih prava i religije je ambivalentan.

Počevši od osnove ljudskih prava: čini se da postoje dvije široke porodice
teorija koje pokusavaju utvrditi ljudska prava - jedna je sekularna, a druga verska. Kako
bi se napravila razlika, obe teorije moraju dati razloge koji su jaki
dovoljno da nadmaše argumente iz nacionalnog suvereniteta, a to podrazumijeva da
etička koncepcija ljudskih prava treba da obezbedi minimalni prag iznad
kojih je intervencija opravdana. Problem sa etičkim konceptima je da oni
nisu dovoljno nezavisni da obezbjede jasno, primjenjivo, razumijevanje toga
šta predstavlja minimalni prag. Etička koncepcija ljudskih prava može ukazati na ono
što je nedopušteno da se radi religijskim ljudima, ali nikada ne daju dovoljno u vidu
kakvu vrstu povreda HRFR-a ograničava nacionalnim suverenitetom. Na primer,
teokratski režim možda nije kompatibilan sa HRFR-om, ali ovo teško da je argument
za intervenciju na međunarodnom nivou. Poštovanje nacionalnog suvereniteta je
kompatibilno sa idejom da ima teokratski režim. Ako demokratija znači nešto, onda
ljudi jedne nacije sigurno mogu odlučiti da njihove odluke utvrdjuju verski lideri. To
ne znači da je to poželjna stvar, ali je kompatibilno sa onim što ljudi mogu da biraju.
Verske teorije ljudskih prava počinju iz sličnih lokala i tvrde da mi moramo biti
zaštićeni samo zato što smo ljudska bića, jer smo stvoreni Božijom voljom. Ali ove
teorije često ne uzimaju u obzir činjenicu da su neka ljudska bića izgubila svoju
božansku sliku i stoga nisu vrijedna. Ponuđeni su drugi kandidati: Religija tvrdi da će
pružiti univerzalnu etičku osnovu ljudskim pravima u ime ljubavi prema Bogu.
Drugi tvrde da se etička religijska osnova može poklapati sa sekularnim, kao što je, na
primer, bratstvo. Međutim, problem ne leži u različitosti između sekularnih i verskih
fondacija; problem leži u samoj ideji da postoji etička osnova koja je univerzalna i koja
objašnjava sva ljudska prava na jedinstven način. Kao što smo ranije istakli, etičke
osnove je teško objasniti kroz ustaljenu praksu ljudskih prava i izgleda da im nedostaje
neophodni kritični udarac koji će im pomoći poboljšati praksu u toku razvoja. Osim
sekularnih i verskih temeljnih teorija o ljudskim pravima koja pokušavaju da utemelje
ljudska prava u sekularnom ili religijskom argumentu, postoje teorije koje negiraju
potrebu za temeljima, koje smatram obećavajućim na ovom nivou debate i prakse. Te
teorije ne negiraju da postoji etička osnova za ljudska prava. Umjesto toga, oni tvrde
da, s obzirom na sadašnju praksu ljudskih prava, nije moguće da se pokaže jedna
precizna etička osnova koja osvetljava praksu ili obezbjeđuje korisni kritički standard.
Praksa ljudskih prava brzo razvija tempo i ne ukazuje na bilo kakav zaključak u vezi
sa moralnim statusom ljudskih prava. Ljudska prava štite važne interese koji dobijaju
pravnu zaštitu u mjeri u kojoj nisu ograničeni drugim važnijim interesima. Ljudska
prava imaju dva nivoa, onaj koji je domaći, i drugi koji je međunarodni. HRFR je
strožiji na nacionalnom nivou iz svih ranijih razloga u ovom poglavlju. U velikoj mjeri
značenje slobode religije je duboko zavisno - na društvenoj ulozi religije na
nacionalnom nivou. Zbog toga je duboko kontigentan odnos između društva i njene
države, i ne može se pošteno proceniti spoljna tačka gledišta. Pored toga, slažem se sa
Razom da su njihova ljudska prava veoma zavisna o nepredviđenim situacijama
postojećeg sistema internacionalnoj povezanosti. U tom smislu ljudska prava nemaju
temelj, to jest, njihova praksa se ne može opisati kao osnovana u moralni zabrinutosti.
Ako spojite kontingenciju u odnosu na odnos religije i društva u svakoj državi, sa
nepredviđenim uslovima zbog položaja ljudskih prava u internacionalno povezanosti,
onda ono što se pojavljuje je krhka slika o ljudskim pravima slobode vjeroispovijesti.
Na šta se može dodati da religija kao objekat teško može biti definisana na način koji
je univerzalan na bilo koji značajan način? Izgleda da religija izmiče svakoj definiciji,
a i kada ne, onda se ta definicija ne oslanja na veoma specifične pretpostavke.

C. Sloboda vjeroispovjesti i spoljna politika

Zapadne države često opravdavaju vojnu intervenciju na osnovu kršenja ljudskih

prava, bez priznanja da razumevanje ljudskog prava može u velikoj mjeri zavisiti od
slučajnih pretpostavki. Postoji razlika između ljudskog prava da se ne muči i ljudskog
prava na slobodu vjeroispovijesti. Prvi mogu biti definisani i niko se ne bi usprotivio
potrebi da se to kršenje ukloni. The poslednje nije objektivno definisano i sve povrede
verovatno ne bi bile dovoljno jake za intervenciju. To je ustvari stav međunarodnih
pravosudnih organa kao što smo videli, koji daje značajnu marginu uvažavanja
nacionalnim vlastima. Štaviše, ozbiljnija kršenja kao što su progon i ubijanje pokriveni
su kao manje kontroverzna ljudska prava kao što je pravo na život ili pravo na slobodu
izražavanja. Poenta je u tome da, osim što je HRFR precizno definisan po obimu i
snazi, to ne može mnogo da doda na moral ili na pravni nivo. Pored toga, pristrasna
koncepcija HRFR-a ima mnogo rizika, počevši od vrlo polarizirajuće politizacije uloge
religije u politici. Evropska unija teško može upravljati verskom raznolikošću na svojoj
teritoriji; stvarno je nezamislivo da bi se to podiglo kao promoter slobode religije u
svetu. Regionalni i međunarodni sistemi zaštite ljudskih prava predstavljaju razlike u
načinu na koji se poštuje nacionalni suverenitet. Organizovani sistem evropskih
ljudskih prava omogućava intervenciju Evropskog suda za ljudska prava kao sredstvo
sankcionisanja država članica. Ljudska prava uopšte su ona prava koja mogu opravdati
međunarodnu intervenciju protiv prekršilaca. Ali šta je fundamentalni nedostatak do
pokušaj pokretanja vanjske politike koja pokušava promovirati iskrivljeno
razumijevanje slobode vjeroispovijesti - nešto što vodi grubo prevladavanje lokalnog
razumijevanja i prakse. Međutim, Sjedinjene Države i Evropa često žele koristiti
versku slobodu kao osnovu za intervenciju u spoljnoj politici. Od Konstancijanske
unije između crkve i države u 313, religija se koristi za različita politička nastojanja i
u principu želi dati moralni aspekt intervenciji Carstva. Kolonijalistička intervencija je
često opravdana na tim osnovama i primjerima može se pomnožiti: razmislite o vojnoj
intervenciji u Maliju kako bi se suprotstavili verskim ekstremistima. Kolonijalne sile
podržale su najgore diktatore u ime slobode religije. Porodica Asada, Sadam Husein,
Mubarak i Gadafi. svi su podržani od strane Zapada kako bi mogli garantovati više ili
manje sekularne režime koji bi se borili protiv navodne prijetnje verskih ekstremista.
Sjedinjene Države su pokušale da igraju snažnu ulogu u oblasti vjerskih sloboda kao
pitanja međunarodne politike. Najočigledniji problem je da akciju ne vodi
međunarodno univerzalno razumevanje HRFR-a, već jedno veoma domaće
razumjevanje. Očigledan rezultat je da su spoljne politike i međunarodni odnosi
zasnovani na lokalno i kontigentno shvatanje ljudskih prava skloniji podijeli a ne
ujedinjenju.