1 NAUKA O ČOVJEKU I EKSPERIMENTALNA METODA

Nakon što je Lok1 usvojio princip da sve ideje čovjeka potiču u krajnjoj liniji iz iskustva sa
skromnom metafizikom, Berkli2, odbacujući Lokov pojam materijalne supstancije dalje
razvijajući empirizam, ipak ostavlja empirizam u službi jedne spiritualističke metafizičke
filosofije, ipak će empiristička filosofija Dejvida Hjuma. ponuditi beskompromisnu antitezu
kontinentalnom racionalizmu, te stoga moderni empiričari gledaju na Hjuma kao
rodonačelnika filosofije koju oni usvajaju, a koju je Hjum nastojao da razvije dosledno
empirističkoj ideji. Hjumov uvod u ,,Rasprava o ljudskoj prirodi" zapaža da sve nauke imaju
neki odnos prema ljudskoj prirodi, gdje se logika bavi principa i operacijama ljudske
sposobnosti zaključivanja i prirodom naših ideja, etika i estetika o osjećanjima i ukusima,
politika o razmatranju odnosa u društvu, i u fokusu tih nauka je čovjek. Ovim naukama Hjum
suprotstavlja matematiku, prirodnu religiju i prirodnu filosofiju koje se čini da se bave
predmetima različitim od čovjeka. Ali tu prividnost, tvrdi Hjum mi možemo osporiti time što
te nauke čovjek saznaje, i čovjek sudi šta je istinito, a šta lažno, te prema tome Hjum
zaključuje da je ljudska priroda glavni predmet nauka, pa je neophodno razvijati nauku o
čovjeku. Pošto je ova nauka jedini čvrsti osnov za sve ostale nauke, neophodno je tu nauku
razviti. Ali kojom metodom postići ovaj ambiciozan cilj, pitao se Hjum i kao jedino rešenje
uvidio je primjenu eksperimentalne metode, a jedini oslonac ove nauke bi bilo iskustvo i
opservacija.Iz ovoga što smo iznijeli vidimo kako Dejvid Hjum ,,potkopava" temelje
urođenim idejama, da bi izgradio svoju empirističku, iskustveno provjerljivu filosofiju.
Uspješnost eksperimentalne metode Hjum uspostavlja u analogiji sa prirodnim naukama koje
su, zahvaljujući ovoj metodi doživjele procvat i uspjeh.
Da bismo stigli do glavne tačke ovog rada, radikalnog skepticizma pratićemo Hjumovo
pažljivo posmatranje psiholoških procesa i moralnog ponašanja, prema kojima ćemo po
Hjumu doći do načela i uzroka istih. Hjum, na samom početku kretanja putem
eksperimentalne metode, govori da je nemoguće vršiti eksperimente na ovom polju, onako
kako je , recimo moguće u hemiji, već moramo biti zadovoljni podacima koji će nam biti
dostupni preko psihološke metode introspekcije, kao unutrašnjeg samoposmatranja, i
posmatranja ljudskog života i ponašanja. Da bi ovaj poduhvat bio uspješan Hjum želi
rezultate oslonjene na empirijske podatke, te stoga odbacuje dedukciju, ne želeći saznanje
intuicijom o suštini duha, koja izmiče mogućnosti shvatanja, zahtijevajući induktivan metod
koji vidi kao jedini produktivan. Opravdanje korištenja induktivnog eksperimenta vidi u tome
da će eksperimenti tako prikupljeni i pažljivo promišljeni rezultirati time da ćemo imati nauku
ništa manje izvjesniju od bilo kog drugog ljudskog saznanja , a korisnija od svakog drugog.

Hjum govori da nauku o ljudskoj prirodi možemo obrađivati na dva načina i to:

1
Džon Lok, rođen 1632, Bristol, Engleska. Bio je engleski filozof, pionir engleskog prosvetiteljstva.
2
Džordž Berkli, rođen 1685, Kilerin, Irska. Bio je engleski filozof, jedan od najvažnijih predstavnika subjektivnog
idealizma.
1) Čovjeka posmatrati kao djelatno biće; 2) Čovjeka posmatrati kao umno biće.
Suštinska razlika između ova dva načina posmatranja čovjeka je u tome, što prvim načinom
možemo da ukažemo na ljepotu vrline, čiji je cilj podsticanje čovjeka na moralno ponašanje,
dok drugim načinom možemo da prosvijetlimo ljudski razum. Nakon ovoga možemo vidjeti
ono što je Hjum skicirao, a što smo naveli u tekstu iznad kada smo govorili o
eksperimentalnim metodama koje Hjum koristi. U uspostavljanju odnosa koji vlada između
ova dva načina posmatranja na čovjeka, Hjum ističe kako je prvi način lak i očigledan, dok je
drugi metod precizan i teško razumljiv. Ono zbog čega je drugi način neophodan je taj, što
drugi način posmatra ljudsku prirodu kao subjekat koji razmišlja i brižljivo ispituju tu prirodu,
ne bi li našli one principe koji regulišu naše razumijevanje, bude naša osjećanja i čie da o bilo
kom predmetu, djelanju ili ponašanju, imamo dobro ili loše mišljenje. Ovako shvaćen drugi
način razmatranja upućuje da ukoliko prvi način želi sigurnu osnovu, mora se osloniti na
drugi način razmatranja i rezultate istih. Hjum ističe kako apstraktna i metafizička
razmišljanja ne vode nikuda, i da bi se lišili lažne i iskvarene metafizike, moramo egzaktnom
analizom istražiti prirodu ljudskog razuma i njegove moći i sposobnosti. Da bi ovakav cilj
uošte bio moguć, ono što je neophodno, jeste precizno obavljena, i relativno teško razumljiva,
analiza.3 Pošto smo uvidjeli kojom metodom se bavi Hjum, preći ćemo na njegovu
klasifikaciju utisaka i ideja, koje zauzimaju ključni položaj u njegovoj filosofiji.

2) UTISCI I IDEJE

Sve sadržaje duha, prema Hjumu, izvodimo iz iskustva. Da bi označio sadržaj duha uopšte,
Hjum koristi termin opažaj. Same opažaje, kao sadržaj duha čine utisc4i i ideje5. Utisci su,
prema Hjumu, naši neposredni podaci iskustva, kao što su senzacije, dok ideje Hjum opisuje
kao kopije ili slabe slike utisaka u našem mišljenju i zaključivanju. U razdvajanju ideja i
utisaka, Hjum govori da kada pogleda sobu, on stiče utiske o njoj, da bi kad zažmuri stekao
ideju o sobi, kao kopiju utisaka koju je imao o njoj, pritom ističući kako ideje i utisci
odgovaraju jedni drugima. Ovdje se možemo zaustaviti i vidjeti odakle proizilazi opšti pravac
Hjumove misli, koji sveukupno ljudsko saznanje izvodi iz utisaka, kao neposrednih podataka
iskustva čiji su temelji na čulnom opažanju u primjeru koji smo naveli. Ali ovaj pregled nam
ne oslikava potpunu i jasnu razliku između utisaka i ideja. Razliku između utisaka i ideja,
Hjum objašnjava koristeći pojam živost6, a živost nije ništa drugo do stepen snage kojom
utisci utiču na duh, oslobađajući sebi prostor ka mislima ili svijesti. Za razliku od utisaka koji
ulaze najvećom jačinom i snagom, ideje stvaraju slabe slike utisaka u mišljenju. Pod utiscima,
Hjum smatra naše senzacije, osjećanja (strasti), kada se odreženi predmeti jave prvi put u
duši.

2.1 PROSTI I SLOŽENI UTISCI

3
Ovdje vidimo zašto analitički filozofi toliko duguju Hjumu, a o uticaju na moderne
empiričare i njihovom stavu prema Hjumu sam govorio u tekstu gore.

4
eng. impressions
5
eng. ideas
6
eng. vividness
Hjum, nakon što je sadžaj duha odredio kao opažaje nastavlja analizu istih, razlikujući složene
i proste utiske, koju će primjenjivati na obije vrste sadržaja, kako na utiske, tako i na ideje. On
navodi primjer opažaja crvene mrlje, gdje je opažaj iste prost utisak, dok je razmišljanje ili
slika o toj crvenoj mrlji prosta ideja. Da bi objasnio suprotstavljene složene utiske prostim
utiscima on govori da kad stoji na brdu Monmartr sa pogledom na Pariz, on stiče složeni
utisak o gradu, krovovima, dimnjacima i ulicama, dok složene ideje predstavljaju slike ili
razmišljanja koja proizilaze iz ovako stečenog složenog utiska o gradu Parizu sa brda
Monmartr, i ovdje uviđamo da ideja u potpunosti odgovara utisku. Da bi objasnio
subordiniranost ideja u odnosu na utiske, navodi primjer gdje on može da zamisli grad
Jerusalim, čiji su pločnici zlatni, a zidovi od rubina, iako nikad ništa takvo nije vidio. U ovom
primjeru pokazuje da složena ideja ne odgovara složenom utisku, kao u primjeru sa Parizom.
Na pitanje šta se iz čega izvodi, utisci iz ideja, ili ideje iz utisaka, odgovor nam se nameće u
tome da se utisci stiču iskustvom, dok se ideje izvode iz utisaka. Dakle, ideje se izvode iz
utisaka. Samu podjelu utisaka Hjum dalje razvija dijeleći same utiske na: 1) utiske senzacije,
kao one koji nastaju u duši iz nepoznatih razloga i 2) utiske reflekcije, kao one koje u velikoj
mjeri izvodimo iz ideja. Iako je suprotno stavu koji je gore izrečen, Hjum nam utiske
reflekcije objašnjava da ukoliko jednom steknemo ideju iz utisaka, recimo o hladnoći koja je
praćena bolom, mi to imamo sada kao ideju, kao kopiju utiska, što nam omogućava da sledeći
put imamo nove utiske, kao averziju na ovaj primjer, i to nazivamo utiscima reflekcije.Ovi
opet mogu da se kopiraju sjećanjem i maštom da postanu ideje i tako dalje. Ali čak i ako u
takvom slučaju utisci refleksije dolaze poslije utisaka senzacije, oni prethode njima
odgovarajućim idejama reflekcije i u krajnjoj liniji su izvedeni iz utisaka senzacije, te tako,
utisci prethode idejama.

Nakon što je analizirao i razložio utiske i ideje, Hjum se pita kako je moguće izvođenje ideje
supstancije, tj. iz kog utiska je izvedena ta supstancija? Hjumova teorija o utiscima i idjeama
je od presudnog značaja za njegovu analizu uzročnosti, i pomoću ove teorije Hjumu se
omogućava da se oslobodi onih ,,žargona" koji toliko vladaju metafizičkim rasuđivanjem.
Vratimo se na analizu ideje supstancije. Hjum govori da ukoliko nađemo samo jedan utisak
koji bi odgovarao ideji supstancije, svaka sumnja u isto će pasti u vodu. Ukoliko recimo,
dijete traži od svog oca da mu objasni šta je to oblakoder i koje je značenje te riječi, otac
može da koristi riječi kao što su kuća, visoka, sprat, i tako dalje. Ali dijete ne može da
razumije značenje opisa ako ne razumije značenje termina koji su upotrijebljeni u opisu. Neki
od ovih termina mogu i sami da se objasne definicijom ili opisom, ali na kraju ipak dolazimo
do toga da se dolazi do riječi, čije se značenje mora objasniti. Dakle, ukoliko želimo da
objasnimo značenje određene riječi, mora se doći dotle da se riječ kojom se druga objašnjava,
mora ostenzivno objasniti. Primarnost iskustva, kao neposredno datog u odnosu na ideju je
ovdje evidentna i Hjum je ponovo naglašava. Hjumova pretpostavka je da se iskustvo može
razbiti na atomske sastavne djelove, na utiske ili čulne podatke. Navedeno je moguće ukoliko
se shvati kao apstraktna analiza, a pitanje je da li ima koristi ukoliko se iskustvo opiše
pomoću atomskih konstituenata.

3. ASOCIJATIVNI PRINCIP
Do sada smo objasnili kojom metodom se koristi Hjum, preko utisaka i ideja, odnosa među
njima, preko pitanja koji utisak omogućava da mi steknemo ideju o supstanciji, sledeća stavka
koja nam se nameće prateći Hjuma je odgovor na isto.
Kada duh primi utiske, oni mogu ponovo da se jave, i to na dva načina. Prvo, utisci nam se
ponovo javljaju sa stepenom živosti koja je između utiska živosti i bljedila7 ideje. Sposobnost
koja nam omogućava da na ovaj način obnavljamo utiske jeste pamćenje8. Drugi način na koji
se utisci obnavljaju jesu puke ideje, kao blijede kopije ili slike utisaka koje imamo o
određenim predmetimam, a sposobnost koja omogućava obnavljanje utisaka na ovaj način
jeste mašta9. Dakle, sada ovdje razlikujemo ideju pamćenja i ideju mašte. Ovo objašnjenje
nije toliko zadovoljavajuće, pa se sam Hjum prihvata da priušti novo objašnjenje. Pamćenje
ne čuva samo proste ideje, nego je i zaduženo za njihov red i položaj. Ovaj stav Hjum
obrazlaže primjerom kada za nekoga kažemo da dobro pamti takmičenja u kriketu, pod tim
podrazumijevamo da se osoba sjeća, ne samo raznih dogadjaja uzetih ponaosob, nego da zna
redosled kojim su se ti događaji odvijali. Nasuprot pamćenju, mašta nije ovako ograničena, jer
ona proste ideje spaja, dok složene ideje rastavlja na proste, a zatim preuređuje.
Mašta, misli Hjum, može slobodno da spaja ideje, ali u većini slučajeva, ona postupa prema
nekim opštim principima asocijacije. Razlika između pamćenja i ideja, po Hjumu je ta, što
kod pamćenja postoji neraskidiva veza sa idejama, dok kod mašte ova neraskidiva veza
nedostaje. Ali ipak, dodaje Hjum, postoji neki ,,ujedinjujući princip'', neki povezujući kvalitet,
koji omogućava jednoj ideji da uvede prirodno drugu ideju. hjum ovaj kvalitet, princip opisuje
kao blagu10 silu koja obično preovlađuje. Hjum ovo objašnjava kao urođenu silu koja podstiče
čovjeka, iako ne na nužan način da spaja izvjesne vrste ideja. Iako sam Hjum ne objašnjava
šta je ta blaga sila, već je prihvata kao datu, on govori o tri kvaliteta koja uvode u igru
spajanja ideja ovu blagu silu. Riječ je o sledećim kvalitetima:

1) sličnost11;

2) dodir u vremenu ili prostoru12;

3) uzrok i posledica13
Pomoću prvog kvaliteta mašta prelazi od jedne ideje ka drugoj ideji koja joj nalikuje. Pomoću
drugog kvaliteta duh dugom upotrebom stiče naviku da povezuje ideje koje se dodiruju,
neposredno ili posredno, u vremenu i prostoru

4) MODUSI, RELACIJE I SUPSTANCIJE

7
eng. faintness
8
eng. memory
9
eng. imagination
10
eng. gentle
11
eng. resemblance
12
eng. contiguity
13
eng. cause and effect
Modusi, relacije i supstancije su složene ideje koje proističu iz opšteg principa asocijacije o
kojem smo govorili u prethodnom poglavlju. Pošto smo utvrdili da ideja supstancije nije
izvedena iz utisaka senzacije, jer da jeste onda bi ona bila opažena vidom, ili sluhom ili
ukusom. Pošto nije izvedena na ovaj način, ona mora biti izvedena iz utisaka refleksije, a
utisci refleksije se mogu rastaviti u naše strasti i emocije. Ali, kaže Hjum, oni koji govore o
supstancijama, ne podrazumijevaju pod riječju supstancija strasti i emocije, te prema tome
ideja supstancije nije izvedena ni iz utisaka senzacije niti iz utisaka reflekcije. Iz ovoga Hjum
zaključuje da nema nikakve ideje supstancije. Riječ supstancija14 označava skup prostih ideja,
a ideja supstancije je skup prostih ideja koje su maštom sjedinjene i koje su nazvane nekim
posebnim imenom, pomoću kojeg možemo da podsjetimo sebe i druge na taj skup.
Ovo je ključni momenat do koga nas dovodi Hjumova filosofija i teorija o uzročnosti, a koju
smo namjerno izostavili u tekstu kada smo govorili o tri kvaliteta koja obrazuju ideje. Naime,
Hjum govori da ako pogledam u sebe, ja opažam samo jedno mnoštvo psihičkih događaja kao
što su želje, osjećaji, misli; ne opažam iza toga neku trajnu supstanciju ili dušu. Ako imamo
neku ideju o duhovnoj supstanciji, to se može objasniti duhovnim asocijacijama; ali mi
nemamo nikakvu osnovu za tvrdnju da takva supstancija postoji. Analiza ideje o duhovnoj
supstanciji ne zauzima tako značajno mesto u Hjumovoj filosofiji kao što je to slučaj sa
njegovom analizom uzročnih odnosa. On pita iz koje je impresije, ili kojih impresijâ, izvedena
naša ideja o uzročnosti i odgovara da jedino što opažamo jeste stalna povezanost. Ideja o
nužnoj povezanosti takođe pripada našoj ideji o uzročnosti, ali mi ne možemo da ukažemo ni
na jednu impresiju iz koje je ta ideja izvedena. Ona može da se objasni preko načela
asocijacije: ispitivanjem objektivnih odnosa između uzroka i posledice, mi ne nalazimo ništa
drugo do neprestanu povezanost. To znači da načelo uzročnosti ne možemo koristiti kako
bismo proširili naše znanje. Hjum tako dolazi do uvida da ne možemo da tvrdimo da su uzroci
fenomena supstancije, koje ne samo da nisu nikada opažene već su u principu neopažljive; ne
možemo tvrditi ni da Bog postoji, u slučaju postojanja Boga možemo imati hipotezu, ali
nikakav uzročni dokaz nam ne može pružiti izvjesno znanje, pošto Bog transcendira naše
iskustvo. S Hjumom otpada Lokova i Berklijeva metafizika, pa se i duhovi i tijela analiziraju
u fenomenalističkom smislu; mi možemo biti sigurni u sasvim malo stvari i može se činiti da
iz toga sledi skepticizam. Ali, po mišljenju Hjuma mi ne možemo živjeti u skladu s čistim
skepticizmom; Praktičan život počiva na vjerovanjima, kao što je vjerovanje u uniformnost
prirode, za kakvo ne može da se dâ nikakvo racionalno opravdanje. To nije razlog za
opovrgavanje tih vjerovanja; čovjek može biti skeptik u istraživanju, ali kad se okrene od
akademskih istraživanja on mora da djeluje na osnovu fundamentalnih vjerovanja u skladu s
kojima svi ljudi djeluju bez obzira kakva su njihova filozofska shvatanja. Dovodeći u pitanje
ontološki značaj principa uzročnosti Hjum dovodi u pitanje čitavu tradicionalnu metafiziku;
skeptičkom razumu suprotstavlja instinkt i elemenat alogičnosti povezan sa strastima i
osjećanjima; naspram Loka koji je tvrdio kako razum treba da bude poslednji sudija i
kriterijum u prosuđivanju svih stvari, Hjum ističe da razum treba da bude rob afekata i ne
može pretendovati ni na šta drugo do da im služi. Tako je Hjuma skepticizam doveo do
iracionalizma.

14
eng. connotes