PREDMET: STILISTIKA 2

STUDENT: IVANA GOLIJANIN

BROJ INDEKSA : 46402

..

O Jeziku : Seks, droga i pomalo nijemog rokenrola

U trenutku pisanja postoji samo ono što pišem. Zalijepljeno za moje glasnice, postoji

i ono što sam osjetio, a nisam mogao kazati, ono što ima okus promašene misli, ideje ili

riječ i. (Premda ne znam da li to uopšte ima okus i da li je pravedno opisati ga na ovaj

nač in i ovim redom). Riječ je to koju ć u umoriti kako bih je zamijenio drugom. I tako do

u beskonač nost krcatu gomilom nepreglednih zidova.

Jezik je poput jednog od njih, dvostran i dvosmislen, ali je i kao č itav taj nepregledni

niz. Žarko naouružan strpljenjem stojim ispred i iza tog zida gradeć i svoje mišljenje. On

je uvijek, prije mene, na mjestu na kojem sam ja odabrao da budem. Isto ono mjesto na

kojem i nič u ove okamenjene glave. Kako onda podnijeti č injenicu da je neko, neko

sasvim drugi a poznat, vinovnik našeg života koji zametne tragove a pusti nas da

iznalazimo smisao i znač enje? Lacan je smisao Riječ i postavio gotovo u potpunosti u

sferu nedokuč ivog i tako objasnio da se znač enje, poput niti mreže, kač i i razvlač i po

drugim znač enjima koje se množe po stranama onih zidova. Tada kamen poč inje da

lič i na lice koje ima samo oč i a one su, pak, uperene u nas i traže da ih se vidi i prepozna.

Lice je to što se prepoznaje u igri prisutnosti i odsutnosti, sna i stanja budnosti.

Ideja (Platonovski mišljeno) koja omoguć ava opstanak ovih trenutaka je jezik u svojoj

nepreglednoj i fatalnoj ljepoti. Kroz njegovu formu se ispoljava duhovno bić e.

Saopštavanje kroz riječ i je prič a Č ovjeka o svom duhovnom životu. To je njegov jezik.

Nije li to privilegija ravna onoj koju su uživali Olimpijski bogovi? Jezik, majka razuma i

otkrovenja, piše Johann Georg Hamann.

Bilo bi izazovno ali ne i naroč ito teško suprotstaviti argumente pro et contra kada je u

pitanju svojevrsna odbrana jezika kao našeg temeljnog i nužnog partnera. Zapravo,

mislim da upravo to radimo svaki put kada se nekome obratimo ili se pak nama uputi

nešto. Na neki nač in, ja sam taj koji sebe dobija od drugoga ali ga pravim od vlastitih

misli i ideja. Nije zato on manje vrijedan niti je njegova percepcija sterilna – to je jedina

istinka percepcija drugoga. Međusobna zavisnosti, strast, privlač enje sa moguć nošć u

fatalnog ishoda. Č ak se nijednom nismo poljubili ili pogledali jedno drugom u oč i. Naše

su usne samo prelazile preko onih unutrašnjih lavirinata skrivenih duboko u našim

ušima, koje smo punili svojom muzikom od poganih reč i...,riječ i su Džonija Truanta, lika

romana, knjige radnog naslova Kuć a listova.

Džoni je psihotič ni ovisnik o drogama i pravom hardcore nač inu života. Usput reč eno

ali i najvažnije – Džoni je osoba koja ispisuje tragove po tijelu divljaka. Džoni je tattoo

majstor koji slobodno vrijeme provodi sa striptizetama a radno koristi da se svađa sa

šefom. U jednom trenutku takav se život prekida pronalaskom Nejvidsonovog zapisa,

filma koji ne postoji a č iji je život zabilježio slijepi Zampano. Nije mi namjera dati ono

što se, među nama, zove kratkim sadržajem već nastaviti pisati o fenomenu jezika u

životu nas kao jedinki i nas kao drugih.

No, referisati se na već zapisane tragove onoga o č emu mislim a želim pisati, uvijek je

izrazito zadovoljstvo. Nije li tako? Tako znamo da nismo usamljeni i da se naša mišljenja,

pored toga što su osuđena na beskorisni sizifovski rad, ipak pojavljuju u tragovima tuđih

ideja u prostoru što lič i na lavirint. Ali u trenutku susreta sa drugim, od ranije prokleta

prostorna logika ipak posjeduje Arijadninu nit koja omoguć ava da se beskonač ni dijalog

nastavi.

Susret sa striptizetom nas zatič e u poč etku same prič e o kuć i Nejvidsonovih, zapisan i

odštampan u iritantno dugim fusnotama postaje ono uprizorenje riječ i sa poč etka

ovoga rada. Džoni ostaje opč injen muzikom od poganih reč i, njenom komponovanom

na mnogim jezicima, mojom bezbojnom na jedinom jeziku koji znam, sve dok nam

tonovi nisu poč eli da se riječ i mešaju, a naši suglasnici zapetljavaju i da cvile, č egrtali

smo brže, oklevali, ubrzavali još više..Drugi za tog č ovjeka je bilo Tijelo.Dopustite mi

jednu digresiju za koju mislim da je prikladna u ovoj prilici. Džoni se muč i sa priviđenjima

koja su posljedica već spomenutog nač ina života i nač in na koji se objašnjava uvijek i

previše nalikuje na pojavu koju nam je Džojs svirepo ogolio i prikazao u njenoj

najstrašnijoj formi – struju svijesti, nešto kao san. Stanje sna i stanje budnosti se

esencijalno ne razlikuju kada je u pitanju priroda jezika. On (jezik) je nesumnjivo tu ali

ga Džonijeva svijest filtrira isključ ivo kroz opijum i sve njegove posljedice. U susretu sa

tijelom kao Drugim Džoni je uspio da iskaže ono što je osjeć ao sve to vrijeme a nije ga

mogao iskazati u prostoru kojim se kretao. Tijelo je jedinstveno. Ono nikada nije

organizam jer su oni njegovi neprijatelji. Tijelo je bio i jezik i prostor ispisivanja. Njenog
i njegovog istovremeno. Seksualni č in je utjelovio ono što jezik u svojoj praksi, govoru

znač i. Nisam li rekla da je to polje nepoznatog više no poznatog?

Prostori koji su skriveni u nama bude želju za otkrivanjem a istovremeno se č ine i

nestvarno lijepim jer su daleki.

Ono što je uslijedilo nakon su slogovi koji su se pretvorili u stenjanje ili ječ anje koje je

nalazilo put do novih reč i, ili starih reč i, ili reč i iskovanih, dok nismo prikupili toplotu u

nama koju više nismo hteli da oslobodimo, uživajuć i i suviše u mrač nom jeziku na kome

smo se najednom sapleli, žudni, trudni... Jezik o koji su se sapleli jeste nevidljivi Drugi,

za razliku od njih dvoje, on je njihov progonitelj.

U kamenom nizu oživljenih statua prepoznao sam i svoju generaciju – od seksa

izmorenu koja mora ponovo otkriti, kao neoromantič na generacija , patos drugog

Erosa. (I konač no se oprostiti od Frojda). Č in koji traži Jezik je skoro pa božanske

prirode i ne smijemo mu dodavati ljubav, kao na montažnoj traci, već ga posmatrati

kao otvoreno perverzno i lijepo – dakle kao savršen paradoks! Ekstatič ni trenutak ne

može trajati duže od trajanja bilo koje stvarne iluzije jer je moć jezika na granici sa

č injenicom da isti postoji i cjelovit je bez obzira na sve naše neuroze. Pa ipak, mi se

prepuštamo opijumskom, delirič nom stanju u kojem dopuštamo da postanemo

objektom pogleda Drugog jer je upravo taj Drugi garant našeg kretanja između

pukotina kamena.

Kamen je odavno postao Tijelo, nije li?

Za moje glasnice se lijepi još mnoštvo drugih riječ i. Kako njih sada zapisati i kojim ih

riječ ima zamijeniti? Vrijeme je da se, makar prividno, dovrši ovaj eksperiment ali kazaljke

se tako sporo razvlač e po pauč ini i kao da č ekaju da zaboravim na njih. Izgleda da se

ova potraga za cjelovitim mišljenjem pretvara u igru.

Na kraju dana Tišina je ona koja mijenja ovu igru zavođenja između nas i Jezika. Tijelo

se opet pretvara u zid, naizgled beznač ajan, imenovanje doživljenog u katarzič an

trenutak koji je oduvijek bilo iskorak na litici na kojoj stojimo.