Nadalje, za Arendt je signum vrlo loeg stanja moderne politike znanosti zbrka u terminologiji

oko takvih kljunih rijei kao to su: mo, snaga, sila, vlast, nasilje. esto se neki od ovih
termina upotrebljavaju sinonimno, to je ne samo lingvistiki propust, nego i nemanje sluha za
realnosti koje ovi pokrivaju. Naelno, tradicionalna politika filozofija je smatrala da je kljuno
pitanje: Tko vlada kime? Ukoliko je to bilo prevladavajue stajalite, navedene rijei uzimane
su kao da imaju istu funkciju. No, i u ovome se zapravo vide posljedice svoenja javne sfere na
gospodarstvo.
Ukratko, za Arendt je mo ljudska sposobnost koja pripada skupini (ne pojedincu), a kad
nekoga nazivamo monim, tu rije upotrebljavamo metaforiki. Snaga oznaava neto u
jednini, inherentna je nekoj stvari ili osobi.U prirodi je skupine (i njezine moi) da se usprotivi
individualnoj snazi. Sila je prirodna sila ili via sila, energija osloboena fizikim ili
drutvenim djelovanjem.
Vlast je kao pojam najvie zlorabljen, te dosta izmie definiciji. Njeno temeljno obiljeje je
bespogovorna poslunost od onih od kojih se to trai , bila to vlast odreenih slubi ili osobna
vlast (roditeljdijete). Nasilje se odlikuje svojstvom svojih instrumenata; blisko je snazi jer su
sva sredstva zamiljena radi umnoavanja prirodne snage, te konano njenog zamjenjivanja.
Ove distinkcije su u stvarnom svijetu esto prekrivene. Najznaajnija supstitucija se dogaa
kada institucionalizirana mo u organiziranim zajednicama uzima ruho vlasti, te zahtijeva
bespogovorno priznanje. To danas naprosto omoguava funkcioniranje drutva. K tome, esto
se mo mijea s nasiljem, a isti oblik tako je rijedak. Meutim, zbog toga nikako ne vrijedi da
su mo, vlast i nasilje jedno te isto. Kada se vie ne sluaju zapovijedi centara moi, sredstva
nasilja nisu ni od kakve koristi. U revolucionarnim situacijama, primjerice, sve ovisi o moi
koja stoji iza nasilja. Nadalje, vlast utemeljena samo na nasilju nikada nije postojala. ak su i
totalitarni vladari trebali tajnu policiju i mreu njenih informatora. To znai da je mo zaista
bitna za vlast, a nasilje nije. Postojanje moi je inherentno postojanju politikih zajednica. Mo
izvire tamo gdje se ljudi okupe i djeluju u suglasnosti, pri emu svoju legitimaciju izvode iz
inicijalnog okupljanja.
Stoga je, prema Arendt, trebalo preispitati tradiciju zapadne politike filozofije , shvatiti
njene konstitutivne elemente i ograditi se od mnogobrojnih aspekata inherentne joj
nepolitinosti. Ta tradicija, koja zapoinje sa suenjem Sokratu, na vidjelo iznosi jaz izmeu
miljenja i djelovanja. Kljuni problemi izvora filozofije politike jest to se ne formira na
realnom politikom iskustvu , iz svijeta, nego proishodi iz miljenja (zbog ega joj je
svojstvena nesvjetovnost, ali i protu-svjetsko, protu-politiko pozicioniranje).
Zavretak tradicionalne filozofije politike Arendt vidi u djelu Karla Marxa. Za Arendt je
problematino Marxovo realiziranje filozofije (odnosno, bar ono to je pod tim shvaala).
Ukinuti dravu i politiku bilo je u nacrtu ovog filozofa, a to je omogueno njegovim pojmom
politike koji je do krajnosti impregnirao novovjekovni koncept vladavine.
Onako kako je Arendt itala Marxa, kod njega su na djelu krajnje proturjenosti: Marx je s
jedne strane slavio rad kao djelatnost koja ovjeka ini ovjekom, ali je istovremeno bio
svjestan da on pripada sferi nunosti, te se zalagao za njegovo ukidanje. Nadalje, on sve kroz
povijest realizirane drave vidi kao klasne vladavine, omoguene i odravane nasiljem.
Premda mu je komunizam drutvo budunosti u kojemu e nepravda i nasilje nestati (pa stoga
i klasini odnos vladarpodanik), to bi bilo i drutvo bez politike. Politiku sferu bi zamijenilo
zajedniko upravljanje poslovima to je ovoj autorici vie nego dovoljan razlog za ozbiljnu
suzdranost oko Marxa. Poetak konstituiranja drave, revolucija, autoritet i svi momenti
vladavine duboko su impregnirani nasiljem kao pokretakom snagom povijesti (Marx).

Prema Buffachiju, dvije su struje u definisanju nasilja, razliite po perspektivama odnoenja

prema nasilju. S jedne strane, nasilje se promatra kao nasilni in, destruktivna sila. Ova je
koncepcija poznata kao minimalistika koncepcija nasilja. S druge strane, nasilje se promatra
iz perspektive prekraja, to pripada sveobuhvatnoj koncepciji nasilja koja je po opsegu mnogo
ira od minimalistike koncepcije nasilja.
Svako ko razmilja o istoriji i politici ne moe da ne bude svestan ogromne uloge koju je
nasilje oduvek imalo u ljudskim poslovima, pa je ve na prvi pogled prilino iznenaujue to
je ono tako retko izdvajano radi posebnog razmatranja.
Jo su jedan poticaj Arendt pruila zbivanja u 20. stoljeu, ratovi i revolucije, ali i promjene u
nainima ratovanja prouzrokovane tehnolokim napretkom. Pouena svime navedenim, Arendt
navodi:
"Apokaliptina" ahovska igra izmeu supersila . . . je igra koja nema nikakve slinosti sa bilo
ime to je ratnim igrama prethodilo. Njen "racionalni" cilj je zastraivanje a ne pobeda, pa se
trka u naoruanju, to vie nije priprema za rat, danas moe opravdati samo na osnovu
pretpostavke da je sve vee zastraivanje najbolja garancija mira.
Drugim rijeima, utrka u naoruanju moe biti promatrana kao prijetnja, ali i upozorenje, koje
e zasigurno sprijeiti svaku protivnikovu namjeru, te uspjeno zadrati upravo ono stanje stvari
koje supersili najvie odgovara.
Nasilje uvijek treba instrument kojim se provodi, u sluaju utrke za naoruanjem, taj je
instrument oruje. Utrka za naoruanjem moe biti promatrana kao oblik pasivnog nasilja jer
supersile jasno daju do znanja da ono to je za nasilje nuno posjeduju, te je samo pitanje
vremena kada e se ono iz pasivnog nasilja posjedovanja instrumenata nasilja, pretvoriti u
aktivno nasilje koritenje tih instumenata. Paradoksalnom se ini pomisao da je upravo taj
oblik pasivnog nasilja putem naoruanja, tj. opremanjem oruem nasilja, ono to osigurava mir
u svijetu . Stranija je pak pomisao da nitko ne moe znati to e biti prekretnica iz pasivnog
nasilja u aktivno. O voama supersila, vladama i politiarima, Arendt navodi: Nevolja nije u
tome to su oni dovoljno hladnokrvni da "misle nezamislivo",ve u tome to oni ne misle.
Oduvijek su postojale tendencije da se ivot ljudi pobolja i olaka. Upravo je to nastojanje
dovelo do nastanka uvjerenja o napretku ovjeanstva: Miljenje da postoji takva jedna stvar
kao to je progres oveanstva u celini, bilo je nepoznato pre sedamnaestog veka, ali se razvilo
u prilino opte mnenje meu hommes de lettres u osamnaestom veku, da bi postalo gotovo
univerzalno prihvaena dogma u devetnaestom veku.
( prilikom potrage za neim novim ljudi ne suzdravaju od eksperimentiranja i stvaranja neega
razarajueg, pod opravdanjem istraivanja i tjeranja znanosti do ekstrema. Jedna od
najaktualnijih opasnosti koja vreba ovjeanstvo vezana je uz tehnoloki napredak: Ukratko,
naizgled neodoljivo umnoavanje tehnika i maina daleko od toga da preti nezaposlenou
samo odreenim klasama, ve ugroava postojanje itavih nacija, pa tako i itavog
oveanstva
 Neupitna je injenica da na svakodnevnoj bazi ljudi ostaju bez posla jer njihov posao
preuzimaju i odrauju strojevi, koji iz perspektive poslodavca posao obavljaju bre, efikasnije
i tonije. Stroj se ne moe razboliti, mala je vjerojatnost da pogrijei, za njega se ne moraju
uplaivati nikakve pristojbe, ne mora ga se opominjati da se vrati poslu stroj ne treba predah.
Nuklearno, ali i bioloko oruje u potpunosti su promijenili koncept ratovanja jer se sada jednim
napadom mogu unititi milijuni ljudskih ivota. U dananje se vrijeme govori i o stvaranju
robota vojnika, to bi bilo jednako destruktivno za ljude. Postavlja se pitanje to slijedi jer Ne
samo da se progres nauke vie ne podudara sa progresom oveanstva (ta god da to znai),
ve, ak, moe da proizvede kraj oveanstva, kao to i dalji progres istraivanja moe sasvim
lepo da se zavri destrukcijom svega zbog ega nam je istraivanje vano
Postoje sklonosti koje su ukorijenje u svakog pojedinca ili da ima mo nad nekim ili da netko
ima mo nad njim: Ako bismo verovali sopstvenim iskustvima u vezi sa ovim stvarima ,
trebalo bi da znamo da je instinkt potinjenosti, arka elja da se poslua i da neki snaan ovek
nama upravlja, bar isto toliko izraen u ljudskoj psihologiji kao i volja za mo, a politiki je,
moda, i znaajniji
Arendt nastavlja: Stara izreka "Kako je pogodan da bude podloan / zato moe da bude tako
posluan" . . . moe da ukae na jednu psiholoku istinu: naime, da su volja za mo i volja za
potinjavanje meusobno povezane. Iz potrebe ouvanja ivota ljudi su se udruivali u
zajednice u kojima su zajedniki donosili pravila zakone, ali i birali pojedince koji e ih
predstavljati. Time je ujedno dolo do toga da su ljudi dali pristanak pojedincu ili skupini
odabranih ljudi da "upravljaju njima", a ista je situacija zadrana do danas u politici, gdje veina
bira posrednika koji e ih predstavljati.
Podrka naroda je ta koja institucijama jedne zemlje daje mo, a ta podrka je samo nastavak
pristanka iz kojeg su nastali zakoni sa kojima se poinje.
Dakle, dok se s jedne strane ispunjava sklonost pojedinca da ima mo nad ljudima, koju postie
podrkom veine, ujedno se ispunjava i sklonost veine da se njima vlada, to jest da netko ima
mo nad njimaJedna od najoiglednijih distinkcija izmeu moi i nasilja jeste zaista u tome
to mo uvek zahteva brojnost, dok nasilje do izvesne mere moe bez toga jer se oslanja na
orua.
Jo je jednom vidljiv instrumentalan karakter nasilja, kojeg nema bez nekakvog orua, dok je s
druge strane, mo instrument vladavine.
Legalno neograniena vladavina veine, odnosno demokratija bez ustava, moe i bez ikakve
upotrebe nasilja biti veoma opasna u suzbijanju prava manjina, i veoma efikasna u guenju
razliitih miljenja. Meutim, to ne znai da su nasilje i mo jedno isto.
Drugim rijeima, vladajua veina ta je koja posjeduje mo. Mo koju ista posjeduje dobivena
je dogovorom ljudi, odabirom da se njima na odreeni nain vlada. Unato tome, kakva god
vladavina bila, manjina je u opasnosti jer postoji velika mogunost da e njezina prava biti
zanemarena, te da e se iskljuivo potovati prava veine i da e svako djelovanje biti
upravljeno postizanju dobra veine, dok e se manjinska prava ba zato to je to manjina,
ignorirati i zapostavljati.
 Ekstremni oblik moi je Svi protiv Jednog, ekstremni oblik nasilja je Jedan protiv Svih. Ovo
drugo nikada nije mogue bez orua. Ukoliko se veina koja posjeduje mo okomi na jednog
pojedinca, on nema puno mogunostiza spas. Monici e ga bez veih problema unititi kao
osobu jer nije pogodan vladajuem reimu. Ukoliko se odnos Svi protiv Jednog dogodi
primjerice unutar politike stranke , pojedinac e iz iste biti izbaen. U velikoj skupini ljudi,
dovoljno je da jedna osoba ima nekakvo orue, te uz pomo istoga izvri nasilje nad veinom.
Malo je vjerojatno da e se ljudi uspjeti obraniti od pojedinca koji, recimo, posjeduje
automatsku puku. Bez obzira na sposobnost ljudi, udrueni rad i dogovore, pojedinac je i dalje
u mogunosti da izvri nasilje ubojstvom nekoliko ljudi.
Mo je posvuda; to ne znai da ona sve obuhvaa, ve da odasvud dolazi . . . Valja nedvojbeno
biti nominalist: mo nije institucija i nije struktura, ona nije stanovita sposobnost kojom su neki
obdareni; ona je naziv se pridaje nekoj sloenoj strategijskoj situaciji u danom drutvu
Za snagu, termin koji veina povezuje uz fiziku sposobnost, Arendt navodi: Snaga
nedvosmisleno oznaava neto u jednini, individualni entitet; to je svojstvo inherentno jednom
objektu ili jednoj osobi i pripada njihovom karakteru, koje moe sebe da dokae u odnosu prema
drugimstvarima ili osobama, ali je u sutini nezavisno od njih.
Drugim rijeima, ako politiku stranku gledamo kao monu, u njoj ne bi trebalo biti mjesta za
snagu, jer bi se time mo stranke mogla oslabiti. Nije pogodno za grupu istomiljenika da se
individualac izdvaja.
Za autoritet Arendt navodi: Autoritet, termin koji se odnosti na pojave koje je najtee definisati
, pa se, prema tome, najee pogreno koristi, moe se pripisati osobama . . . ili moe biti
slubeno ovlaenje . . : Obeleje autoriteta je bespogovorno priznavanje od strane onih od
kojih se oekuje poslunost; nije potrebna ni prinuda ni nagovaranje. Autoritet jest obiljeje
osobe ije se naredbe i naputci bespogovorno sluaju, autoritativna se osoba potuje
primjerice, profesor je taj koji ima autoritet :
Nasilje se, konano, kao to sam rekla, izdvaja po svom instrumentalnom karakteru. Za
provoenje nasilja, nuno je orue. Unato estoj zamjeni s moi, jasno je vidljivo da nasilje
mogu provesti pojedinac i grupa ljudi, a mo nikada nije svojstvo vezano za pojedinca. Mo se
osnauje u skupini ljudi, uzajamnom podrkom i suglasnou ljudi. Doe li do kolebanja u
zajednici ije je obiljeje posjedovanje moi, mo slabi: Iznenadni dramatini raspad moi,
koji se ubrzava u revolucijama, otkriva u trenutku kako graanska neposlunost prema
zakonima, vlastima, institucijama nije nita drugo do odraz podrke i saglasnosti. Dakle,
krug "odabranih" ljudi koji su od strane veine dobili suglasnost da djeluju na korist cijele
zajednice, sada gubi mo upravo udruivanjem veinei okretanjem novom nazoru. Revolucija
je primjer ustanka protiv vladajuih, ali Arendt navodi: Tamo gde je mo dezintegrisana,
revolucije su mogue ali ne i nune
- nije nuno da e slabljenje moi uvijek dovesti do tako drastinog odgovora kao to je to
revolucija. Upravo podizanje revolucije moe dovesti do nastanka nasilja jer nerijetko su
revolucije krvave, to je iz perspektive revolucionara mala rtva na putu ostvarenja "vieg cilja".
Za razliku od moi, koja je poeljno obiljeje vladajuih, Arendt navodi: Nikada nije bila
nijedna vlada zasnovana iskljuivo na sredstvima nasilja. Moda je razlog tomu da nasilje
uvijek raa samo novo nasilje; takvo bi ureenje vjerojatno dovelo do potpunog bezvlaa
istanja svatko-protiv-svakoga. ..Mo je zaista od sutinjskog znaaja za svaku vlast, dok nasilje
nije. Nasilje je po prirodi instrumentalno, kao sva sredstva i nasilje mora da ima vodstvo i
opravdanje kroz cilj kojem tei.

Nasilje se obino opravdava ciljem u svrhu kojega se provodi, no isto ne vrijedi i za mo:Mo
ne zahteva bilo kakvo opravdanje, jer je inherentna samoj egzistenciji politikih zajednica ; ono
to je za mo potrebno jeste legitimnost. Uobiajeno postupanje s ove dve rei kao da su
sinonimi nita manje ne obmanjuje i zbunjuje nego sadanje izjednaavanje poslunosti i
podrke. Mo se javlja kada god se ljudi okupe i delaju u saglasnosti, ali ona svoju legitimnost
izvodi iz inicijalnog okupljanja, a ne iz neke akcije koja moe da usledi.
Nasilje, za razliku od moi, nije u skladu sa zakonima i ono nije legitimno. Kada se osnuje
politika stranka, osnivaju ju pojedinci jednakih politikih uvjerenja. Samim grupiranjem,
pridruivanjem istomiljenika i dogovaranjem o ostvarivanju zajednikih ciljeva, politika
stranka dobiva na znaaju u politikoj sferi. Udruivanjem i meusobnom podrkom lanova
stranka dobiva odreenu koliinu politike moi, koja se s vremenom moe ili poveati ili
smanjiti , ovisno o djelovanju stranke. Ukoliko e politika stranka gubiti na svojoj politikoj
moi, mogue je da e rezultat istog biti nasilje. Nasilje, pak, . . . moe da ima opravdanje, ali
nikada nee postati legitimno.34 Ukoliko je narod izloen konstantnom izrabljivanju i patnji,
nasilnom revolucijom moe izboriti svoju slobodu. Unato toj nasilnoj revoluciji, nakon
slobode i stanja mira, nasilje se prekida jer za njim vie nema potrebe.
Frazer i Hutchings smatraju da je razlog stvaranja nasilja injenica da politika nije u mogunosti
pronai rjeenje za svaki problem, te dodaju da je nasilje opravdano ukoliko je odgovor na
krajnju nepravduili ako otvara prostor za politiku i politiko djelovanje. Nasilje stoga moe biti
opravdano ukoliko je ono rjeenje na nastali problem s kojim se politika nije bila u mogunosti
nositi i rijeiti ga mirnim putem.
Nasilje moe uvek da uniti mo; iz puane cevi proizilazi najefikasnija zapovest, to za
rezultat ima trenutnu i savrenu poslunost. Ono to iz puane cevi ne proizilazi jeste mo.
Nasilje ini jednostavnim upravljanje ljudima jer u njima pobuuje strah za vlastitu
egzistenciju, te e osoba kojoj se prijeti prijetnju shvatiti vrlo ozbiljno i uiniti sve da se ista ne
ostvari.
Alexander Keller Hirsch u svojem lanku o paradoksima vezanim uz djelo Hannah Arendt ne
dijeli njezin stav o odnosu moi i nasilja (stav da manjak moi rezultira pojavom nasilja i da su
mo i nasilje potpune suprotnosti). Hirsch smatra da se mo ne pojavljuje u jednom
jedinstvenom obliku, ve ima sposobnost manifestacije na razliite naine. Takoer, u prilog
svojega stava, Hirsch navodi da nije rijedak sluaj da se nasilje koristi kao nain utvrivanja
moi vladajuih, dakle, nasilje je prema njegovom stavu samo jedan od alata koji se koristi za
ostvarivanje politikih ciljeva.
Dan Jakopovich iznosi stav u skladu s Hirschovim, samim time i kritiku stava Hannah Arendt,
te smatra da je nasilje instrument vladajuih. Dakle, kljuno je primjetiti da Jakopovich ne
iznosi stav da su nasilje i mo jednaki, ba suprotno smatra da je razliku nuno pojmiti, ali se
ne slae s konstatacijom Hannah Arendt, koja tvrdi da smanjenjem moi dolazi do nasilja.
Strogo uzevi, specifina distinkcija izmeu oveka i zveri sada vie nije razum (lumen
naturale ljudske ivotinje) ve nauka, znanje o ovim standardima i tehnikama njihove primene.
Znanje jest uistinu specifino iskljuivo za ljude, ali korijen jest u razumu, jer bez te
sposobnosti ovjek ne bi bio u mogunosti stvoriti nauku.
Nasilje je iz bioloke perspektive nagon, zajedniki svim ljudima, a takvo nasilno ponaanje ne
izostaje ni u ivotinjskom svijetu. Teritorijalnost i borba za preivljavanjem primjeri su
nasilnog ponaanja kod ivotinja, ali nuno je uvidjeti da Arendt ne promatra nasilje iz bioloke
perspektive. Upravo poveznica s moi jasan je znak da Arent govori o nasilju iz politike
perspektive.
U ljudima, nasilje je uzrokovano razliitim nagonima, a potie ga, ne uvijek, ali najee bijes:
Opte je mesto da nasilje esto nastaje iz besa, a bes zaista moe biti iracionalan ili patoloki,
ali takav moe da bude i svaki drugi ljudski afekat. No, bijes se ne javlja bezrazlono: Bes
se javlja samo tamo gde postoji razlog za sumnju da se uslovi ne menjaju iako bi mogli biti
premenjeni.46 Dakle, bijes je odraz dubokog nezadovoljstva i frustracije stanjem stvari. Bijes
se javlja zbog nemogunosti da ovjek mirno trpi nepravdu, ako zna da postoji nain da se ista
promijeni ili izbjegne. Ukoliko politiko vodstvo drave koje posjeduje mo ne radi na dobro
zajednice i stanovnitvo postaje nezadovoljno, frustracije nisu rijetkost. Nezadovoljstvom
stanovnitva, stranka gubi politiku mo, a samim slabljenjem iste, otvara se mjesto za nasilje
kojim se status quo moe u potpunosti promijeniti.: Sutina nije u tome to nam to dozvoljava
da se izduvamo to se zaista podjednako dobro moe uiniti lupanjem o sto ili treskanjem
vrata. Sutina je u tome da je, u odreenim okolnostima, nasilje delanje bez rasprave ili govora
i bez razmiljanja o posljedicama jedini nain da se terazije pravde vrate u ispravni
poloaj.Nasilje je, dakle, pobuna protiv stanja stvari, nain da ovjek iskali vlastite frustracije,
a u samom korijenu nasilja lei bijes kao reakcija na oitu nepravdu.
Nadalje, nasilje jednako mogu izvriti pojedinac i skupina ljudi, razlog ega lei u
instrumentalnoj prirodi nasilja. Kada je skupina ljudi nasilna, tada ...nalazimo jednu vrstu
grupne koherentnostikoja se osea mnogo intenzivnije i koja se pokazuje kao mnogo jaa, mada
manje trajna veza od svih oblika prijateljstva, graanskog ili privatnog.
Nasilje uvijek ima nekakav cilj, a ukoliko velika skupina ljudi tei istom cilju, nasilje ih
povezuje u integriranu zajednicu spremnu da se postavljeni cilj ostvari bez obzira na sve.
Ukoliko je skupina ljudi nezadovoljna svojim stanjem, javlja se bijes, koji u konanici moe
rezultirati nastankom nasilja.
Arendt nadalje iznosi kritiku prema tumaenju nasilja i moi iz bioloke perspektive, koje
tumaenje smatra pogrenim: Teorijski, po mom miljenju, nita ne bi moglo da bude opasnije
od tradicije organskog miljenja u politikim stvarima, pomou koje se mo i nasilje tumae
biolokim terminima, te nastavlja: Ni nasilje ni mo nisu prirodni fenomeni, odnosno, nisu
manifestacija ivotnog procesa; oni pripadaju politikom domenu ljudskih odnosa iji je ljudski
kvalitet garantovan ovekovom sposobnou delanja, sposobnou da pone neto novo
Drugim rijeima, nasilje i mo odrazi su ljudskih sposobnosti za stvaranjem i napretkom,
traenjem neega novog. Ne samo da ljudi imaju sposobnost djelovanja (koja u konanici
dovodi do stvaranja neega novog), ve su i jedina bia sposobna za politiko delovanje. Navela
sam ranije dvije sklonosti koje lee u ljudima: sklonost da se vlada nekim ili da netko vlada
tobom. Nasilje i mo usko su povezani jer ostvarenjem elje veine da netko njima vlada, mo
se predaje u ruke vladajuih, dok s druge strane narod dobiva ispunjenje svoje sklonosti da se
njima vlada; ukoliko doe do bilo kakvog slabljenja moi vladajuih, smanjenje moi uzrokuje
nezadovoljstvo stanovnitva, nastanak frustracija i bijesa, ali i stvara mogunost izazivanja
nasilja i koritenja istog za promjenu trenutane situacije.
tako da nasilje moe da ostane racionalno samo ukoliko tei kratkoronim ciljevima.Ljudsko
je djelovanje nepredvidljivo, a jednako je i sa efektima nasilja . Ako je nasilje dugorono i
nastavi se ak i nakon ostvarenja prvobitnog cilja, njegov se smisao gubi, te dolazi samo do
novog nasilja uzrokovanog pomanjkanjem cilja.

Nije nuno da se mo zadrava unutar zajednice, potrebno je i da se iri. Ranije je spomenuto

da niti nasilje, niti mo nisu prirodni fenomeni, te se stoga svaki od njih ostvaruje na razliit
nain. Dok politika stranka ima podrku, njezina politika mo raste. Poznato je da se politike
stranke grevito bore za podrku graana, a to je vei broj ljudi na strani odreene politike
stranke, to je ona monija i stabilnija.
Ukoliko politika stranka ne djeluje na dobro zajednice i graani nisu zadovoljni, stranka gubi
podrku, ime se istovremeno smanjuje i njezina politika mo. O slabljenju moi Arendt
navodi:
Ako mo ima bilo kakve veze sa mi-hoemo-i-mi moemo, za razliku od prostog mi-moemo,
onda moramo priznati da je naa mo postala nemona. Progres koji je napravila nauka nema
veze sa ja-hou; on sledi svoje neumoljive zakone, terajui nas da inimo ono to moemo , bez
obzira na posledice.Zamjena odlunosti eljama dovodi do slabljenja politike partije , to u
konanici dovodi do smanjenja moi. Nuno je za politiku stranku da se dri dogovorenog
politikog cilja, ali i da se u njezino djelovanje ne upliu elje i htijenja. Uvjerenje je ono to
lanove i pristalice stranke dri na okupu, dok svako uplitanje privatnih razloga stranku slabi.