1

HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

KAZNENO PRAVO

Vesna Alaburić* Izvorni znanstveni članak

OGRANIČAVANJE “GOVORA MRŽNJE” U

DEMOKRATSKOME DRUŠTVU
- TEORIJSKI, ZAKONODAVNI I PRAKTIČKI
ASPEKTI –
II. dio

7. ZAKONSKO OGRANIČAVANJE GOVORA MRŽNJE U RAZLIČITIM

ZEMLJAMA
Gdje su granice tolerancije u otvorenome društvu? U kojoj mjeri u demokraciji valja
podnositi i ono što se često čini nepodnošljivim, tolerirati netoleranciju? Je li govor
mržnje nužno i kaznenopravno sankcionirati?
Tu je dilemu Ursula Owen izrazila na sljedeći način: “Riječi se mogu preobraziti u
metke, govor mržnje može ubiti ili osakatiti, kao što to može i cenzura. Kao strastveni
protivnici cenzure i zagovornici slobode govora, moramo se ipak zapitati: postoji li
trenutak kad kvantitativne posljedice govora mržnje kvalitativno mijenjaju
argumentaciju o tome kako bi se prema njemu morali odnositi. I ne bi li trebalo praviti
razliku između riječi onih čiji je govor mržnje pitanje uvjerenja, ma kako ignorantsko
ono bilo, i govora mržnje kao propagande, tj. kalkulirane i sustavne upotrebe laži da
bi se sijali strah, mržnja i nasilje u populaciji u cjelini?”1
Na to pitanje različiti autori odgovaraju na različite načine. Ne mali broj uglednih
pravnih teoretičara i intelektualaca, posebice u SAD ali i drugdje, odlučno odriču
državi pravo da zakonom sankcionira govor mržnje. To, dakako, ne znači da oni
odobravaju ili podržavaju takvu vrstu govora. Oni naprosto smatraju da je sloboda
izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se represivni
aparat države u tu slobodu ne smije miješati, osim u doista iznimnim i strogo
definiranim/ograničenim slučajevima. Pritom često koriste argument “skliske padine”
(“slippery slope” argument) - da vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva
zakonska ograničenja da bi ograničila i legitimne oblike i sadržaje javnog
komuniciranja. Stoga se umjesto zakonskog ograničavanja govora mržnje, ti autori u
pravilu zalažu, s jedne strane, za zakonsku zabranu diskriminacije ljudi po bilo kojoj
osnovi i za sankcioniranje konkretnih diskriminatorskih postupaka (djela, ponašanja

*
Vesna Alaburić, Zagreb.
1
Owen, Ursula: “Hate Speech - The speech that kills”, http://www.oneworld.org/index_oc/issue198/hate-speech.html.
 2
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

…), a s druge pak strane, za različite pozitivne mjere i politike sustavnog

(institucionaliziranog) odgovora na govor mržnje.2
Kao egzemplarne i ilustrativne za tu teorijsku poziciju vrijedi citirati riječi istaknutog
američkog pravnog teoretičara, zagovornika maksimalističkog poimanja slobode
izražavanja, Ronalda Dworkina: “Ljudi koji vjeruju u demokraciju misle da je pravično
koristiti policiju za provedbu zakona ako je zakon donijet kroz demokratsku političku
proceduru koja izražava volju većine. Ali pravična demokracija (fair democracy)
zahtijeva, također, i nešto što bismo mogli nazvati demokratskom pozadinom
(democratic background); ona zahtijeva, primjerice, da svaka sposobna odrasla
osoba (competent adult) ima pravo glasa (vote) pri odlučivanju što je to volja većine.
Ona, nadalje, zahtijeva da svaki građanin ima ne samo pravo glasa (vote), nego i
glas (voice); volja većine nije pravična (fair) ako svatko nije imao pravičnu/poštenu
mogućnost da izrazi svoja stajališta (attidudes), ili mišljenja (opinions), ili strahove
(fears), ili ukuse (tastes), ili pretpostavke (presuppositions), ili predrasude
(prejudices), ili ideale (ideals), ne samo u nadi da će utjecati na druge, iako je ta nada
od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj položaj/značaj (standing)
odgovornog agenta/subjekta, a ne tek pasivne žrtve, kolektivne akcije. Većina nema
pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno da prije nego što se odluka
donese digne svoj glas radi protesta (to raise a voice in protest), ili osporavanja
(argument), ili protivljenja (objection). /…/ Nije pravično nametati kolektivnu odluku
nekome kome nije bilo dopušteno da na neformalni način pridonese tom moralnom
okružju (moral environment) izražavanjem svojih političkih ili socijalnih uvjerenja, ili
ukusa, ili predrasuda. To vrijedi bez obzira na to koliko ta uvjerenja, ili ukuse, ili
predrasude većina smatrala uvredljivim (offensive), ili ma koliko to protivljenje većine
bilo razborito. Iskušenje da se od načela naprave iznimke može biti gotovo neodoljivo
- proglasiti da ljudi nemaju pravo unositi prljavštinu pornografije ili rasne mržnje u
kulturu u kojoj svi mi moramo živjeti. Ali mi to ne možemo učiniti a da ne izgubimo
moralno pravo da takve ljude prisilimo da se pokore kolektivnim odlukama koje su
doista pretočene u zakone. Mi možemo i moramo štititi žene, homoseksualce i
pripadnike manjinskih grupa od specifičnih i štetnih posljedica seksizma,
netolerancije i rasizma. Mi ih, primjerice, moramo zaštititi od nepravde i nejednakosti
u zapošljavanju, ili obrazovanju, ili stanovanju, ili kaznenom postupku, i možemo
usvojiti zakone da bi tu zaštitu i osigurali. Ali, mi ne smijemo pokušati intervenirati
više od toga, zabranom svakog izražavanja stajališta ili predrasuda za koje mi
mislimo da pothranjuju takve nepravde ili nejednakost, jer ako prerano interveniramo
u proces oblikovanja kolektivnog mišljenja, mi nanosimo štetu jedinom
demokratskom opravdanju koje imamo za insistiranje da se tim zakonima svatko
mora pokoravati, pa čak i oni koji ih mrze ili ih ne odobravaju”.3

2
Vidjeti, primjerice, članak Kath Gelber: “What to do about hate speech: an ‘institutionalised argumentation’ model”,
http://apsa2000.anu.edu.au/confpapers/gelber.rtf, u kojem autorica kritički propituje tzv. punitivni/ograničavajući legislativni
model australijskog odgovora na govor mržnje i na temelju analize Habermasovog pojma ‘komunikacijske akcije’ zalaže se za
alternativni model - tzv. model “institucionalizirane argumentacije/rasprave” - koji će žrtvama govora mržnje omogućiti i
poticati ih na institucionalizirano reagiranje. Takav bi model, po njenom uvjerenju, bio primjereniji jamstvima slobode govora,
a dugoročnije gledano i učinkovitiji. Vidjeti, također, i njezin članak: “Racial Vilification Policy - empowerment, not
punishment”, http://www.humanrights.au/racial_discrimination/beyyond_tolerance/speeches/gelber.html
3
Dworkin, Ronald, A New Map of Censorship, Index on Censorship 23 May/June 1994, 9-15.
U članku naslovljenom “U obranu literature mržnje” (“In Defense of Hate Literature”) Pierre Lemieux je, s time u vezi, ustvrdio
sljedeće: “Uvjeravaju nas da zakoni o zabrani mržnje (hate laws) služe zaštiti društvenoga mira. Ali, zar povijest nije dokazala
da su sloboda govora, sloboda religije i sloboda pojedinca općenito, najdjelotvorniji društveni mehanizmi ikada otkriveni za
promociju tolerancije i mira? S druge strane, cenzura je jedan od najsigurnijih putova ka viktimizaciji, političkim sukobima,
netoleranciji i nasilju. Prema klonulom duhu našeg fin de siecle-a, gnjev bi trebalo odstraniti iz izražavanja, nasilne bi riječi
trebalo staviti izvan zakona, i samo država ima pravo biti nasilna. Ali dok ideal nalikuje švedskom društvu u kojemu su svi
ljubazni i govore tiho, stvarnost će biti društvo infantiliziranih građana koji skrivaju bijes kojeg ne mogu izraziti, razbijajući
svoje igračke i pribjegavajući nasilju kad se čaša prepuni”. /…/ Mnogi tzv. propagatori mržnje glupi su ili opasni ljudi s čijim
 3
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

Oni, pak, koji na pitanje o potrebi i opravdanosti zakonskog ograničavanja i

sankcioniranja govora mržnje odgovaraju potvrdno, opravdavaju to činjenicom da je
“društvena vrijednost/korisnost” (social value/benefit) od govora mržnje minimalna ili
nikakva, a moguće štetne posljedice po pojedince i društvo tako ozbiljne da naprosto
zahtijevaju intervenciju države. Ili, drugim riječima, da princip štete (“harm principle”)
od te vrste govora toliko preteže nad principom korisnosti (“benefit principle”) da je u
određenim slučajevima intervencija države razborita i neophodna u cilju zaštite nekih
drugih legitimnih interesa.
Opravdanost zakonskog ograničavanja govora mržnje u konkretnome društvu ovisi,
dakako, o procjeni niza faktora. A prije svega o odgovoru na pitanja: koliko, u
određenom društvu, ta vrsta govora može objektivno nanijeti štete grupama protiv
kojih je uperena (kako u pogledu erozije njihovog samopoštovanja, tako i u pogledu
poticanja na diskriminaciju, nasilje i druge kriminalne akte protiv njih); koliko
učinkovito može biti zakonsko ograničavanja za suzbijanje govora mržnje; te koliko
će takva ograničenja naštetiti legitimnim oblicima javnog govora.
Ali, iako je nesporno da demokratska država ima legitimno pravo (a po
međunarodnim konvencijama čak i pozitivnu obvezu) ograničiti i sankcionirati tu vrstu
javnog diskursa, ona to nikako ne smije učiniti zato što se, primjerice, njegov sadržaj
vlasti ili čak većini građana ne sviđa ili ih «uznemirava», ili zato što on vrijeđa nečija
moralna osjećanja ili svjetonazorske/političke «istine», već isključivo radi osiguranja i
zaštite sljedećih, zakonom taksativno utvrđenih, legitimnih i pretežnijih općih i
pojedinačnih interesa i ciljeva: zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi,
poštivanja ugleda i prava drugih, zaštite državne sigurnosti, javnoga reda i mira, te
sprječavanja nereda i zločina.
Prema tome, ograničavanje govora mržnje opravdano je, ponajprije, legitimnim
interesom i pravom drugih ljudi, a posebice pripadnika određenih tzv. “ranjivih
društvenih skupina” (vulnerable groups), koji posjeduju svijest o svojem posebnom
identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože,
vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih
značajki, ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ne budu izloženi predrasudama,
ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju, a potom i legitimnim interesom države da
zaštiti državnu sigurnost, javni red i mir, te spriječi moguće nerede ili zločine.
Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito (pa i govora mržnje kao
njene zloćudne varijante) mora biti ne samo neophodno u demokratskome društvu
radi zaštite navedenih ciljeva, nego i srazmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono,
naime, ne smije proizvoditi neopravdane “zamrzavajuće učinke” na legitimne oblike i
sadržaje javnoga govora.
Kad je riječ o zakonskom ograničenju govora mržnje valja ukazati da se
zakonodavna i sudska praksa u SAD radikalno razlikuje od prakse europskih (i drugih
demokratskih) država. Bez upuštanja u detaljnu analizu tih razlika i obrazlaganja
povijesnih i društvenih okolnosti koje ih opravdavaju, dostatno je tek reći da u SAD
čak i “govor mržnje” uživa zaštitu Prvog amandmana.

idejama ja osobno ne bih htio biti povezan. Ali, pa što onda? Pretpostavimo za trenutak da oni mogu dokazati da su Židovi, ili
crnci, ili smeđooki bijelci naslijedili par krivih gena (crooked genes). (Najgori scenario: krivi geni prenijeti su od strane majki
lezbijki.). Takvo statističko otkriće za libertarijance ne bi promijenilo ni jotu kad se o individualnim pravima radi. S druge
strane, nema sumnje da bi to predstavljalo nesavladive probleme za kolektiviste koji pojedince definiraju u terminima grupe
kojoj pripadaju, i koji čeznu za jednakošću prava za grupe. Oni su ti koji bi se pitali da li bi elementima s krivim genima trebalo
izdati vozačke dozvole ili dozvole za oružje, ili da li je vrijedno trošiti javni novac za njihovu zdravstvenu skrb. Cijela bi se
koncepcija univerzuma kolektivista srušila s opravdanjem onog što oni nazivaju pravima pojedinca. Što se nas tiče, mi bismo
nastavili tretirati sve pojedince kao formalno jednake.” (kurziv V. A.) http://www.pierrelemieux.org/index.html
 4
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

U poznatom slučaju Skokie Willage v. National Socialist Party of America (vlasti

Skokie Willage-a, predgrađa Chichaga, zabranile su najavljene mirne prosvjede
određenog broja pripadnika Američke nacional-socijalističke stranke, iz čega je
proizašlo nekoliko sporova pred državnim sudovima i pred Vrhovnim sudom SAD),
američki su sudovi na kraju ipak potvrdili pravo američkih neonacista, zajamčeno
Prvim amandmanom, na miran marš, u nacističkim odorama i pod znamenjem
svastike, kroz Skokie, nastanjen pretežno stanovništvom židovskog podrijetla, među
kojima je bio i znatan broj onih koji su preživjeli strahote Holokausta.4
Slučaj R.A.V. v. City of St. Paul (praktički prvi slučaj govora mržnje o kojem je
Američki vrhovni sud odlučio) odnosio se na kažnjavanje grupe tinejdžera zbog
paljenja križa u dvorištu kuće crnačke obitelji koja se bila doselila u dio grada
nastanjen pretežno bijelačkim stanovništvom. Počinitelji su osuđeni temeljem
gradskog propisa koji je predviđao kažnjavanje “svakog tko na državnom/javnom ili
privatnome vlasništvu postavi simbol, predmet, znak, prikaz ili grafiti, uključujući, ali
ne i jedino, zapaljeni križ ili nacističku svastiku, za koje zna ili ima razborite osnove
znati da će izazvati ljutnju (anger), uznemirenje (alarm) ili ogorčenje (resentment) u
drugima zbog njihove rase, boje kože, vjerovanja, religije ili spola, krši javni red
(commits disorderly conduct) i bit će kriv za prekršaj (misdemeanor)”. Vrhovni je sud
SAD taj propis jednoglasno ocijenio neustavnim s obrazloženjem da se radilo o
ograničavanju govora zbog njegovog sadržaja (content based restriction), što je
protivno Prvom amandmanu Ustava SAD.5
Kad je, pak, u pitanju tzv. “huškački govor” (“fighting words”),6 kao jedan od mogućih
oblika govora mržnje koji podrazumijeva komunikaciju “oči u oči”, tj. izravno
obraćanje govornika određenoj publici pa makar se ona sastojala i od jedne osobe,
Vrhovni sud SAD u takvim slučajevima primjenjuje “test očite i neposredne opasnosti”
(“clear and present denger test”). Iako je ta vrsta govora, koji uključuje čak i izravno
pozivanje na nasilje, podložnija strožim ograničenjima, ona su, po tumačenju
Vrhovnoga suda, dopuštena samo pod kumulativnim pretpostavkama: prvo, da je cilj
takvog govora poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje, i drugo, da
doista i postoji tzv. “očita i neposredna opasnost”, tj. vjerojatnost da će taj govor
trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje (protiv ljudi, uključujući i samog
govornika, ili imovine). Tako je u slučaju Branderburg v Ohio (koji se odnosio na
pravo Klu Klux Klana da javno poziva na protjerivanje Afro-amerikanaca i Židova iz
SAD-a, i prikriveno, ali dovoljno jasno, sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim
skupinama, Vrhovni sud SAD utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne
dopuštaju državi da zabrani ili proglasi kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja
ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima da je to zagovaranje usmjereno na
poticanje ili izazivanje neposrednog (imminent) nezakonitog postupanja i ako postoji
vjerojatnost da će ono (doista) potaknuti i izazvati takvo postupanje.”7
Te i mnoge druge presude američkih sudova zorno pokazuju koliko se iznimni značaj
u američkoj sudskoj praksi pridaje pravu na slobodu govora zaštićenom Prvim
amandmanom.
Zanimljivo je, međutim, da je Vrhovni sud SAD proglasio ustavnima zakone (tzv. hate
laws - kakve su usvojile mnoge američke države) koji propisuju strože kažnjavanje u

4
Vidjeti presudu Prizivnoga suda sedmog Okruga: Collin v Smith, 436 U.S. 953 (1978).
5
R.A.V. v. City of St. Paul, 112 S.Ct. 2538 (1992).
6
U slučaju Chaplinsky Vrhovni je sud SAD definirao “huškački govor” kao izražavanje “koje samim svojim izricanjem nanosi
povredu ili smjera potaknuti na trenutno remećenja javnoga reda”. 315 U.S. 568 (1942).
7
Branderburg v Ohio, 395 U.S. 444 (1969).
 5
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

slučajevima “zločina iz mržnje” (hate crimes), tj. koji strože sankcioniraju određena
ponašanja (conduct), odnosno počinjenja kaznenih djela motiviranih rasnom,
etničkom, vjerskom mržnjom prema žrtvi. U slučaju Wisconsin v. Mitchell radilo se o
napadu na jednog bijelog dječaka i njegovom premlaćivanju od strane grupe crnih
maloljetnika. Vođa grupe (Mitchell) osuđen je na dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog
teškog napada, a dodatno na još dvije godine jer je porota utvrdila da je žrtvu izabrao
zbog njegove rase. Vrhovni sud Wisconsina ukinuo je sporne odredbe zakona o
težem kažnjavanju kao nedopustivo miješanje u slobode zajamčene Prvim
amandmanom. Vrhovni je sud SAD, međutim, jednoglasno ukinuo odluku Vrhovnog
suda Wisconsina i utvrdio da strože kažnjavanje osoba koje čine zločine iz rasno,
spolno ili vjerski motivirane mržnje ne predstavlja kršenje njihovog prava na slobodu
govora. Sud je, naime, istaknuo da se mora praviti razlika između zakona koji
nameću strože kažnjavanje naročito nepristojnog/ružnog izražavanja, koje kao govor
(speech) uživa zaštitu, od zakona koji nameću strože kazne zbog stvarnih zločina,
poput napada, koji predstavljaju ponašanje (conduct), koje je traumatičnije i za žrtvu i
za društvo u cjelini i koje može dovesti do osvete i daljeg nasilja.8
Valja, ipak, napomenuti da posljednjih godina, a naročito nakon terorističkog napada
11. rujna 2001., i u SAD raste broj onih koji smatraju da je ograničavanje govora
mržnje ne samo legitimno, nego i nužno.9
Za razliku od SAD, u europskoj se jurisprudenciji, unatoč svim legislativnim i
judikaturnim razlikama među pojedinim zemljama, prema govoru mržnje odnosi s
mnogo manje tolerancije.10
Prije svega, ustavi gotovo svih europskih država izrijekom jamče ravnopravnost ljudi
neovisno o njihovoj boji kože, naciji, vjeri, spolu, društvenom statusu i sličnom, a
zakonodavstva sadržavaju odredbe kojima je izričito zabranjena rasna, vjerska,
etnička, spolna itd. diskriminacija u zapošljavanju, obrazovanju, stanovanju,
zdravstvenoj skrbi, davanju dobara i usluga etc.
Ali, u kaznenim zakonodavstvima gotovo svih europskih država sankcionira se ne
samo tzv. diskriminatorno ponašanje, već i “govor mržnje” kojim se širi, potiče ili
opravdava mržnja, diskriminacija i nasilje protiv pojedinaca i grupa na rasnoj,
vjerskoj, nacionalnoj, etničkoj, spolnoj, lingvističkoj ili drugoj osnovi, pa i pod
prijetnjom zatvorskih kazni za najdrastičnije oblike te vrste diskursa. Te su zakonske
norme o ograničavanju govora mržnje kao takvog nomotehnički dostatno široko
formulirane da bi ih se u sudskoj praksi moglo tumačiti i primjenjivati i na specifične
oblike rasističkog govora i propagande koji obuhvaćaju i verbalno ili simboličko
širenje nacional-socijalističke i fašističke ideologije, kao i opravdavanja, negiranja ili
umanjivanja nacističkih ratnih zločina, te Holokausta. Sudska praksa tih zemalja te je
norme ispunila konkretnim sadržajima i učinila ih dostatno predvidljivima.11
8
Wisconsin v. Mitchell, 61 USLW 4575 (1993).
9
Opširnije o američkoj jurisprudenciji (a posebice o praksi Vrhovnoga suda SAD) u vezi s govorom mržnje i
huškačkim/napadačkim govorom vidjeti: Walker, Samuel: Hate Speech: The History of an American Controversy, Lincoln:
University of Nebraska Press, 1994. i Smolla, Rodney A.: Free in an Open Society, Alfred A. Knopf, New York, 1992., pp.
151-170., te u člancima: Abrams, Floyd: “Hate Speech: the Present Implications of a Historical Dilemma”,
http://www.fxi.org.za/books/chap7.htm; Vestal, Theodore M.: “Hate Speech in the Age of Political Correctness”,
http://go.okstate.edu/-vestal/polsci2023/hate_speech.htm, Burch, Edgar: “Comment: Censoring Hate Speech In Cyberspace:
A New Debate in a New America”, http://www.jolt.unc.edu/vol3/Burch.htm i Kaplin, William A.: “A Proposed Process for
Managing the First Amendment Aspects of Campus Hate Speech”, Journal of Higher Education, Vol. 63, No. 5
(September/October 1992).
10
Detaljnije o ustavnim i zakonskim ograničavanjima govora mržnje i sudskoj praksi s time u vezi u pojedinim državama
članicama Vijeća Europe, vidjeti na web-stranicama VE, na Internet adresi: http://www.ecri.coe.int/en/sommaire.htm.
11
O nekim svjetski poznatim slučajevima sudskog procesuiranja tzv. povijesnih revizionista i negatora Holokausta (Zundel,
Faurisson, Leuchter, Irving) vidjeti u članku: Shermer, Michael: “Giving the Devil His Due - The Holocaust Denial Trial Tests
the Limits of Free Speech”, http://www.ucpress.edu/books/pages/8295/8295.holocausttrial.html;
 6
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

Ipak, u nekim je europskim zemljama (a posebice u bivšim nacističkim i fašističkim

državama: Njemačkoj, Austriji, Italiji) ustavima, kaznenim zakonima i/ili posebnim
propisima expressis verbis zabranjen i rad ili obnova nacional-socijalističkih ili
fašističkih stranaka12, kao i članstvo u takvim organizacijama ili njihovo financiranje i
pomaganje, širenje nacional-socijalističke ideologije i literature, te opravdavanje ili
relativiziranje (trivijalizacija) nacističkih zločina kao i umanjivanje ili negiranje žrtava
Holokausta.
Njemačka je ilustrativan primjer europske zemlje u kojoj je govor mržnje, posebice u
njegovoj nacističkoj varijanti, razmjerno najstrože sankcioniran.
Tako, primjerice, njemački Ustav, člankom 21., utvrđuje neustavnima “sve stranke
koje, po svojim ciljevima ili po ponašanju svojih sljedbenika, teže ugroziti ili ukinutu
slobodni demokratski temeljni poredak ili ugroziti opstojnost Savezne Republike
Njemačke”. Članak 9. Ustava zabranjuje, pak, “ sve organizacije čiji su ciljevi ili
aktivnosti protivni kaznenim zakonima ili su usmjereni protiv ustavnog poretka ili su u
suprotnosti s načelom razumijevanja među ljudima”. Temeljem tih ustavnih normi
njemački je Ustavni sud od 1952. do danas proglasio neustavnima i zabranio rad
nekoliko stranaka.
Te su ustavne norme operacionalizirane kaznenim zakonodavstvom. Tako se
člancima 84. i 85. Kaznenog zakonika propisuje kažnjavanje (zatvorom do pet,
odnosno tri godine, ili novčanom kaznom) svakoga tko kao vođa, član ili pomagač
održava “organizacijsku koheziju” (tj. omogućuje nastavak aktivnosti) neustavnih i
zabranjenih stranaka ili organizacija, ili njihovih supstituta. Člankom 86. zabranjuje
se, pod prijetnjom kazne zatvora do tri godine ili novčane kazne, i svako širenje
promidžbenih sredstava takvih stranaka i organizacija, tj. “širenje, proizvodnja,
pohranjivanje, uvoz, izvoz ili činjenje javno dostupnim posredstvom medija za
pohranjivanje podataka u svrhu njihovog širenja u zemlji ili inozemstvu” propagandnih
sredstava zabranjenih stranaka ili organizacija. Izrijekom je propisano da se to odnosi
i na “propagandna sredstva, čiji sadržaji smjeraju promicanju ciljeva biše Nacional-
socijalističke organizacije”. Utvrđeno je da se izraz promidžbena sredstva odnosi
samo na “one materijale čiji je sadržaj usmjeren protiv slobodnog, demokratskog
ustavnog poretka ili ideje međunarodnog razumijevanja”. Članak 86a. dodatno, pak,
istom kaznom sankcionira i raspačavanje i javnu uporabu simbola neustavnih i
zabranjenih stranaka ili organizacija, kao i “proizvodnju, pohranjivanje, uvoz ili izvoz
predmeta koji prikazuju ili sadržavaju takve simbole u cilju njihovog raspačavanja ili
korištenja u zemlji ili inozemstvu”. U istome se članku utvrđuje da će se takvim
simbolima naročito smatrati “zastave, znamenja, odore, slogani i načini pozdravljanja,
a također i njima toliko slični simboli da bi ih se greškom s njima moglo poistovjetiti”.
U kontekstu sankcioniranja govora mržnje u Njemačkoj naročito, međutim, valja
istaknuti članak 130. Kaznenog zakonika, naslovljen “Uznemiravanje (agitacija protiv)
ljudi”. Stavak 1. tog članka, ponajprije, utvrđuje kažnjavanje (od tri mjeseca do pet
godina) svakog tko, na način podoban uznemiriti javni red i mir, “potiče na mržnju
prema dijelovima populacije ili poziva na arbitrarne mjere protiv njih”, i svakog tko

O zakonskom sankcioniranju pojedinaca i organizacija koje potiču rasnu (etničku, vjersku etc) mržnju u pojedinim
demokratskim zemljama vidjeti, primjerice: Sandler, Mark: “Hate Crimes and Group Activity in Canada”,
http://www.stthomasu.ca/research/AHRC/SANDLER:HTM; Magerle, Anton: «Censorship in Germany? Never! Unless...»,
http://www.codoh.com/found/fndMaegerle.html; McGlade, Hannah: «The International Prohibition Of Racist Organisations: An
Australian Perspective», http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/mcglade71.html; Johns, Louise: «Racial Vilification
and ICERD in Australia», ftp://infolib.murdoch.edu.au/pub/subj/law/jnl/elaw/current/johns.txt; Shoemaker, Ruth and Snijders,
Hadewina: «The Criminalization of Hate Speech in the Netherlands», http://www.humanityinaction.org/2000/3.htm; Darbishire,
Helen: «Hate Speech: New European Perspectives», http://www.errc.org/rr_nr4_1999/legaldel.shtml.
12
U Poljskoj je, primjerice, Ustavom zabranjen rad tzv. totalitarnih stranaka (fašističkih i komunističkih).
 7
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

“napada ljudsko dostojanstvo drugih vrijeđanjem, zlonamjernim klevetanjem ili

difamiranjem dijelova populacije”. Dodatno se, stavkom 2., sankcionira i širenje
audio-vizualnih ili pisanih sadržaja/materijala, ilustracija ili drugih slikovnih prikaza
“koji potiču na mržnju prema dijelovima populacije, ili prema nacionalnoj, rasnoj ili
vjerskoj grupi, ili grupi koja se razlikuje po svojim narodnim običajima”, ili kojima se
“napada ljudsko dostojanstvo drugih vrijeđanjem, zlonamjernim klevetanjem ili
difamiranjem dijelova populacije ili prethodno navedenih grupa”. Propisano je, naime,
kažnjavanje zatvorom do tri godine ili novčanom kaznom svakog tko takve materijale
“širi, javno izlaže, otprema poštom, predstavlja ili ih na drugi način čini dostupnim, ili
ih nudi, daje ili na drugi način čini dostupnim osobama mlađim od osamnaest godina,
ili ih u tome cilju proizvodi, dobavlja, opskrbljuje druge, pohranjuje, nudi, oglašava,
preporučuje, ili hoće uvesti ili izvesti”. I najzad, članak 130., stavak 3., kao kazneno
djelo utvrđuje i svako “javno ili na skupu, i na način podoban uznemiriti javni red i mir,
podržavanje, negiranje ili trivijaliziranje/omalovažavanje bilo kojeg djela počinjenog
pod vlašću Nacional socijalista poput onog utvrđenog u članku 220a stavku 1.
(genocid)”.
Važno je, međutim, upozoriti na sljedeće: prvo, da se za kažnjavanje djela opisanih
stavcima 1. i 3. članka 130. zahtijeva da ona budu počinjena na način koji je podoban
uzrokovati remećenje javnoga reda i mira, dok se za djela opisana stavkom 2. takav
uvjet ne predviđa; i drugo, da Kazneni zakon utvrđuje i određene iznimke, tj.
propisuje da se odredbe članaka 86., 86a, te 130. (stavci 2. i 3.) neće primjenjivati
“ako promidžbena sredstva ili akti služe unaprjeđivanju građanskog prosvjećivanja,
sprječavanju (ostvarenja) neustavnih ciljeva, istraživanju ili obrazovanju,
izvještavanju o tekućim povijesnim događanjima ili u slične svrhe”.
U ovome kontekstu valja, također, napomenuti da je člankom 189. Kaznenog
zakonika posebnim kaznenim djelom, za koje je zaprijećena kazna zatvora do dvije
godine ili novčana kazna, utvrđeno i “vrijeđanje sjećanja na mrtve”, što se primjenjuje
i na slučajeve negiranja Holokausta.13
Navedene zakonske odredbe prilično su široka osnova za mogući kazneni progon
pojedinaca i organizacija koje šire rasnu, etničku, vjersku etc. mržnju i netrpeljivost.14
Slične kaznenopravne odredbe o kažnjavanju govora mržnje sadrže i zakonodavstva
drugih, vaneuropskih, demokratskih zemalja poput Kanade, Australije, Novog
Zelanda, Izraela itd.15

13
Uzgred, u Francuskoj je, primjerice, kaznenim zakonom izrijekom zabranjeno osporavanje/negiranje počinjenja “zločina protiv
čovječnosti” kako su oni definirani od strane Vojnoga suda u Nurnbergu.
14
To ne znači da je njihova praktična primjena nekontrovezna i da one ponekad ne proizvode i nelegitimne cenzorske učinke. O
tome opširnije vidjeti, primjerice, članak: Magerle, Anton: «Censorship in Germany? Never! Unless...»,
http://www.codoh.com/found/fndMaegerle.html, u kojem autor kritički analizira njemačko kazneno zakonodavstvo i praksu u
vezi s govorom mržnje i ukazuje na njegove proturječne (cenzorske) učinke.
15
Kao ilustrativan primjer jedne takve norme u izrazito multirasnoj, multietničkoj i multikonfesionalnoj zemlji može se citirati
članak 319. kanadskog Kaznenog zakona:, naslovljen “Javno poticanje na mržnju”:
“(1) Svatko tko, iznošenjem izjava na bilo kojem javnome mjestu, potiče (incite) na mržnju prema bilo kojoj skupini koja se može
identificirati (any identifiable group), a postoji vjerojatnost da će to poticanje dovesti do remećenja javnog reda i mira, kriv je

(a) za kazneno djelo (koje se goni ex offo) i kaznit će se zatvorskom kaznom ne dužom od dvije godine;
ili
(b) za kazneno djelo kažnjivo u sumarnom/skraćenom postupku (punishable on summary conviction).
(2) Svatko tko, iznošenjem izjava, osim u privatnoj konverzaciji, namjerno promovira/zagovara (promotes) mržnju prema bilo
kojoj skupini koja se može identificirati kriv je
(a) za kazneno djelo i kaznit će se zatvorskom kaznom ne dužom od dvije godine;
ili
(b) za kazneno djelo kažnjivo u sumarnom/skraćenom postupku.
(3) Nitko neće biti kažnjen za kazneno djelo iz stavka (2)
(a) ako dokaže da su iznijete izjave/tvrdnje bile istinite;
(b) ako je, u dobroj vjeri, izrazio ili kroz raspravu pokušao utvrditi mišljenje o nekom religijskom pitanju;
 8
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

Završno valja istaknuti da u nekim europskim zemljama uz kaznenopravne sankcije

protiv autora govora mržnje, postoji i mogućnost da žrtve takve vrste govora (pa čak,
u njihovo ime, i određene zainteresirane udruge za ljudska prava), po toj osnovi, u
građanskoj parnici protiv počinitelja (pojedinaca ili organizacija) zahtijevaju i naknadu
materijalne i nematerijalne štete. Također, u mnogim je nacionalnim kaznenim
zakonodavstvima (primjerice: Njemačke, Španjolske, Austrije, Italije, Velike Britanije,
Rusije, Češke, Norveške, Švedske) propisano i strože kažnjavanje tzv. “zločina iz
mržnje”. Počinjenje različitih kaznenih djela motiviranih mržnjom prema žrtvi zbog
njezine stvarne ili tako percipirane rase, boje kože, vjere, etničkog podrijetla itd.,
uzima se, naime, kao otežavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne.

8. HRVATSKO ZAKONODAVSTVO
Ustav Republike Hrvatske člankom 14. utvrđuje da hrvatski građani imaju sva prava i
slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom
uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi,
društvenom položaju ili drugim osobinama. Svim se građanima jamči i jednakost pred
zakonom.
Člankom 34. izrijekom se pak utvrđuje da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje
na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik
nesnošljivosti”.
Članak 16. Ustava RH dopušta da se ustavna prava i slobode (pa i pravo na slobodu
izražavanja misli) ograniče, ali samo pod uvjetom da su ta ograničenja propisana
zakonom radi zaštite određenih osobnih i društvenih vrijednosti (slobode i prava
drugih, te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja) i da su ona razmjerna naravi
potrebe za određenim ograničenjem.
Kazneni zakon (koji je usvojen u rujnu 1997., a na snagu stupio 1. siječnja 1998.),
člankom 106. sankcionira tzv. diskriminatorno ponašanje/postupanje, tj. prijeti
kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina onome tko na temelju razlike u rasi,
boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili
socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim
osobinama, ili pak zbog pripadnosti etničkoj i nacionalnoj zajednici ili manjini uskrati
ili ograniči slobodu ili pravo utvrđeno ustavom, zakonom i drugim propisima, odnosno
na temelju te razlike ili pripadnosti daje građanima povlastice i pogodnosti. Ista je
kazna predviđena i za onoga tko pripadniku naroda, etničke i nacionalne zajednice ili
manjine uskrati ili ograniči pravo na slobodu izražavanja narodnosne skupine ili na
kulturnu autonomiju. A onaj tko suprotno propisima o uporabi jezika i pisma uskrati ili

(c) ako su izjave bile važne/relevantne za neko pitanje od javnog interesa, raspravljanje o kojem je bilo od javne koristi, i
ako je imao razboritih osnova vjerovati u njihovu istinitost; ili
(d) ako je, u dobroj vjeri, imao namjeru istaknuti/ukazati na pitanja/probleme koji proizvode/uzrokuju ili smjeraju
proizvesti/uzrokovati osjećaje mržnje prema nekoj skupini u Kanadi koja se može identificirati, u svrhu njihova uklanjanja.
(4) Ako je osoba osuđena za djelo iz članka 318 (zagovaranje genocida) ili iz stavka (1) ili (2) ovoga članka, predsjedavajući
sudac provincijskog suda ili sudac može, uz dosuđenu kaznu, dodatno naložiti i zaplijenu bilo kojeg sredstva kojim je djelo
bilo počinjeno, ili s njime u vezi /…/.
(5) /…/
(6) Postupak za kazneno djelo iz stavka (2) neće se pokretati bez suglasnosti Državnog odvjetnika.
(7) U ovome članku izraz “iznošenje” (“communicating”) uključuje komuniciranje telefonom, emitiranje putem radija ili televizije ili
drugim audio-vizualnim sredstvima; “skupina koja se može identificirati” (“identifiable group”) znači bilo koji dio populacije koji
se razlikuje po boji, rasi, vjeri ili etničkom podrijetlu; “javno mjesto” (“public place”) uključuje svako mjesto na koje javnost ima
pravo slobodnog pristupa ili pristupa po pozivu, izravnom ili neizravnom; izraz “izjave” (“statements”) uključuje riječi
izgovorene, ili napisane, ili elektronički, elektromagnetski, ili na drugi način snimljene, geste, znakove ili druge vidljive
prikaze.”
 9
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

ograniči građaninu njegovo pravo služiti se svojim jezikom i pismom može se kazniti
novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine zbog povrede ravnopravnosti
građana.16
Kad je, međutim, o sankcioniranju tzv. govora mržnje riječ, valja naglasiti da su se u
našem kaznenom zakonodavstvu dogodile i neke, eufemistički rečeno, začuđujuće
promjene: stupanjem na snagu novoga Kaznenog zakona iz hrvatskog je
zakonodavstva naprasno nestalo posebno kazneno djelo izazivanja nacionalne,
rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, koje je sadržavao stari KZRH.
Naime, ranije važećim Krivičnim zakonom RH (do 1998.) bilo je, posebnom
zakonskom odredbom, izrijekom zabranjeno izazivanje ili raspaljivanje nacionalne,
rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti.17 Zatvorskom kaznom od šest
mjeseci do pet godina prijetilo se svakome tko izaziva ili raspaljuje nacionalnu, rasnu
ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među narodima i manjinama koje žive u
Hrvatskoj. Ako je to kazneno djelo bilo počinjeno prinudom, zlostavljanjem,
ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili vjerskih simbola,
oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika,
spomen-obilježja ili grobova, počinitelj se mogao kazniti zatvorom do osam godina. A
ako se djelo vršilo zlouporabom položaja ili ovlaštenja, ili ako je zbog tih djela došlo
do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život naroda i manjina koje
žive u Hrvatskoj počinitelj se mogao kazniti zatvorom do osam, odnosno deset
godina.
Premda je bilo logično očekivati da ta kaznenopravna norma u novim društvenim i
političkim okolnostima doživi određene izmjene i prilagodbe sukladno suvremenoj
pravnoj teoriji i judikaturi, njeno je brisanje predstavljalo pravnu novotu koja ne samo
da je i u evropskim razmjerima bila neobična, nego je bila i izravno protivna članku
34. hrvatskoga Ustava, koji izrijekom utvrđuje da je “zabranjeno i kažnjivo svako
pozivanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji
oblik nesnošljivosti” (kurziv V.A.). To je bilo tim paradoksalnije kada se zna da je
upravo u razdoblju 1990.-1998. pojava (verbalnog ili neverbalnog) izazivanja ili
raspaljivanja nacionalne ili vjerske mržnje u javnome diskursu bilo više nego ikada
ranije. Za takve izmjene, dakle, nije bilo nikakvog razboritog opravdanja.
Valja, ipak, napomenuti da se i unatoč postojanju posebne odredbe o zabrani
izazivanja ili raspaljivanja rasne, nacionalne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti u
ranije važećem kaznenom zakonodavstvu (do 1998.), ta odredba poslije 1990. uopće
nije primjenjivala, iako je za to nesumnjivo bilo podosta i prilika i potrebe. Ali, čak i
pod krajnje problematičnom pretpostavkom (quod erat demonstrandum!) da su ratna
zbivanja na ovim prostorima onemogućavala ili otežavala praktičnu primjenu te
zakonske norme, potpuno je nejasno zašto ju je hrvatski zakonodavac, više od dvije
godine nakon okončanja rata, kad su nestale eventualne “smetnje” za njenu
primjenu, izbrisao iz kaznenog zakonodavstva.
Mnogi pojedinci i udruge za zaštitu ljudskih prava javno su se suprotstavili takvoj
radikalnoj dekriminalizaciji govora mržnje. To je bio jedan od razloga koji je potaknuo
novu vlast, uspostavljenu nakon izborne pobjede 3. siječnja 2000., da spomenuti
“propust” bivšeg zakonodavca pokuša ispraviti.

16
Povreda ravnopravnosti građana bila je kazneno djelo i po ranije važećem Krivičnom zakonu (članak 45.).
17
Članak 240. (ranije važećeg) Krivičnog zakona RH.
 10
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

Nažalost, to je učinjeno prilično brzopleto i bez ozbiljnije stručne rasprave o toj vrlo
složenoj pravnoj materiji, i na potpuno neprimjeren i nedostatan način. Umjesto da se
Kazneni zakon dopuni posebnom normom koja bi na cjelovit, konzistentan i, dakako,
demokratskome društvu primjereni način sankcionirala širenje mržnje i poticanje na
diskriminaciju i/ili nasilje protiv pojedinaca i skupina zbog njihove rase, boje kože,
nacije, vjere, spola, seksualne orijentacije, duševne ili tjelesne hendikepiranosti,
zdravstvenog stanja i sličnih značajki, zakonodavac se u prosincu 2000. odlučio tek
na parcijalne izmjene i dopune članka 174. KZ.18
Ponajprije, stavak 1. tog članka, koji je zabranjivao kršenje temeljnih ljudskih prava i
sloboda priznatih od međunarodne zajednice na temelju razlike u rasi, spolu, boji
kože, nacionalnosti ili etničkome podrijetlu, proširen je, sukladno članku 14. Ustava,
tako da će se ubuduće kažnjavati kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda priznatih
od međunarodne zajednice ne samo na temelju razlike u “u rasi, spolu, boji kože,
nacionalnosti ili etničkome podrijetlu”, već i na temelju razlike u “vjeri, jeziku,
političkom ili drugom uvjerenju, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili
drugim osobinama”. U toj promjeni nema ničeg spornog.
Problematičnija je, međutim, promjena stavka 3. članka 174., koji u novoj redakturi
glasi: “Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje
po osnovi boje kože, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o
nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili
zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože, kaznit će se kaznom
zatvora od tri mjeseca do tri godine.“
Prije svega, ta je norma praktički neprovediva, jer ne samo da se mora raditi o
iznošenju/pronošenju zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi rase, vjere,
etniciteta, spola, nacije ili boje kože (što će u većini slučajeva biti iznimno teško
utvrditi), već to mora biti učinjeno baš u namjeri/cilju širenja mržnje ili
omalovažavanja po navedenim osnovama (što će u praksi biti gotovo nemoguće
dokazati).
Nadalje, ta je nomotehnički prilično nespretno i neprecizno formulirana norma suviše
ograničena. Ona, naime, ne obuhvaća i određene ranjive društvene skupine, koje
također zaslužuju zaštitu, a koje se mogu identificirati na temelju seksualne
orijentacije, duševne ili tjelesne hendikepiranosti, zdravstvenog stanja i sličnog. S
druge pak strane, ona svodi jedan iznimno kompleksan/raznolik društveni fenomen
(širenja rasne, etničke, vjerske etc. mržnje) isključivo na iznošenje ili pronošenje
različitih suprematističkih ideja, tj. zamisli o rasnoj, etničkoj, nacionalnoj, vjerskoj ili
spolnoj nadmoćnosti ili podčinjenosti (što predstavlja tek jedan od mogućih, ali ne i
najdrastičnijih, oblika širenja mržnje i/ili omalovažavanja). Zakonodavac je, nažalost,
previdio da se rasna, nacionalna, vjerska etc. mržnja i omalovažavanje mogu
učinkovito širiti i bez iznošenja zamisli o superiornosti ili inferiornosti temeljem
navedenih značajki.
Također, zakonodavac je previdio da je bitna odrednica govora mržnje ne samo
širenje mržnje i omalovažavanja prema određenim društvenim skupinama koje se
mogu identificirati po određenim značajkama, nego i (naročito) poticanje/pozivanje

18
Članak 174. Kaznenog zakona propisivao je, naime, da će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kazniti onaj tko
na temelju razlike u rasi, spolu, boji kože, nacionalnosti ili etničkome podrijetlu krši temeljna ljudska prava i slobode priznate
od međunarodne zajednice (stavak 1.). Ista kazna prijetila je onome tko progoni organizacije ili pojedince zbog njihova
zalaganja za ravnopravnost ljudi (stavak 2.). A za javno iznošenje ili pronošenje zamisli o nadmoćnosti jedne rase nad
drugom, ili širenje rasne mržnje, ili poticanje na rasnu diskriminaciju predviđalo se kažnjavanje zatvorom od tri mjeseca do tri
godine (stavak 3.).
 11
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

(verbalno i simboličko) na diskriminaciju i/ili nasilje protiv njih - što se također može
činiti bez iznošenja zamisli o njihovoj (nadmoćnosti ili) potčinjenosti.
Najzad, za razliku od sličnih zakonskih odredbi u drugim demokratskim zemljama19,
ta norma ne predviđa nikakve eskulpirajuće iznimke, što će omogućiti arbitrarnost u
njenom tumačenju i primjeni, pa posljedično proizvoditi i neopravdane zamrzavajuće
učinke na slobodu izražavanja.
Stoga je ta zakonska norma, unatoč zasigurno dobroj namjeri zakonodavca, sasvim
neadekvatni pravni okvir za suzbijanje tzv. govora mržnje.
U ovome kontekstu može se, uzgred, spomenuti i članak 151. KZ, naslovljen
“Povreda ugleda RH”, koji propisuje kažnjavanje zatvorom od tri mjeseca do tri
godine svakog “tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku
Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, hrvatski narod ili etničke i nacionalne
zajednice ili manjine koje žive u RH”.20
Sasvim je jasno da svrha te norme nije sankcioniranje govora mržnje, iako se u njoj
referira i na hrvatski narod, te etničke i nacionalne zajednice ili manjine koje žive u
Republici Hrvatskoj i sankcionira njihovo “izvrgavanje ruglu, preziru ili grubom
omalovažavanju“. Ta nomotehnički krajnje neprecizna i stoga arbitrarna pravna
norma prije bi mogla poslužiti kao vrlo pogodna surogatna pravna osnova za progon
mišljenja, odnosno supstitut za zloglasni “verbalni delikt” koji je početkom
devedesetih brisan iz našeg zakonodavstva, nego za suzbijanje i sankcioniranje
govora mržnje. Moguće je, naime, verbalno i neverbalno širiti mržnju i poticati na
diskriminaciju i nasilje protiv određene etničke i nacionalne zajednice ili manjine u RH
i njihovih pripadnika i bez njihovog izvrgavanja ruglu, preziru ili grubom
omalovažavanju (ma što to značilo). Paradoksalno je, dakle, da hrvatski
zakonodavac sankcionira verbalno ili neverbalno izvrgavanje ruglu, preziru ili grubom
omalovažavanju etničkih zajednica i manjina koje žive u RH, a da istodobno uopće
ne sankcionira otvoreno verbalno ili neverbalno širenje mržnje i poticanje na nasilje i
diskriminaciju protiv takvih skupina ili njihovih pripadnika.

9. UMJESTO ZAKLJUČKA
Očito je da hrvatski zakonodavac još uvijek nije na pravi način i u odgovarajućem
opsegu ograničio i sankcionirao govor mržnje. I to unatoč činjenici da ga na to
obvezuje kako Ustav, tako i različiti međunarodni dokumenti koje je ratificirao.
Čini se da je toga svjesna i nova vlast, pa u nedavno predloženim izmjenama
Kaznenog zakona, među ostalim, predlaže i uvođenje novih kaznenih djela “povrede
ugleda RH”, odnosno kažnjavanje zatvorom do tri godina ili novčanom kaznom
svakog “tko proizvodi, uvozi ili izvozi, čini dostupnim javnosti ili u tom cilju drži
promidžbena sredstva kojima se veličaju bivše fašističke države ili organizacije”, te
svakog “tko ističe ili na drugi način rabi na javnom mjestu zastave, značke, odore,
parole, način pozdravljanja ili druga obilježja bivših fašističkih država ili organizacija,
a s ciljem njihovog veličanja”.

19
Vidjeti primjer Njemačke i Kanade.
20
Istovrsna je norma postojala i u ranije važećem kaznenom zakonodavstvu.
Iako slične norme o zaštiti ugleda entiteta poput države, naroda, zastave, grba, himne, predsjednika države, stranih poglavara i
sl. poznaju i zakonodavstva drugih europskih zemalja, one se u njihovoj sudskoj praksi već odavno ne primjenjuju i radi se o
više-manje mrtvim pravnim normama. Naime, suvremena jurispridencija na području slobode izražavanja polazi od načelne
premise da posebna kaznenopravna zaštita ugleda navedenih entiteta nije neophodna u demokratskome društvu.
 12
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

Nažalost, i u ovom se slučaju radi o sasvim pogrešnom i nedomišljenom pristupu

iznimno složenom problemu kaznenopravnog ograničavanja govora mržnje.
Predložena je norma u tome pogledu ne samo nomotehnički nedovoljno
precizna/jasna, nego i nedostatna/parcijalna.
Ponajprije, ona izaziva niz nedoumica praktično-provedbene naravi, jer zakonom nisu
definirani ključni izrazi poput “promidžbenih sredstava” i “veličanja”, niti je precizno
utvrđeno na koje se to “bivše fašističke države ili organizacije” odnosi zabrana
“veličanja” promidžbenim sredstvima i simbolima.21 Odnosi li se to, primjerice, samo
na promidžbena sredstva i simbole bivših fašističkih država i organizacija ili, pak, i na
bivše nacističke države i organizacije (jer u političkoj teoriji fašizam i nacizam nisu
istovjetni/istoznačni pojmovi)? Odnosi li se ta zabrana i na NDH i ustaše?22 Što je sa
domobranima? Što je, pak, s četnicima i četničkim simbolima? Također, kako će se u
utvrđivati namjera/cilj “veličanja” kao bitna konstitutivna pretpostavka navedenih
kaznenih djela, te kako će se utvrditi da netko drži inkriminirana promidžbena
sredstva baš u cilju da ih učini dostupnima javnosti? Kako će se, primjerice, utvrditi
da netko tko nosi simbol (značku, odoru) neke bivše fašističke organizacije to čini baš
u cilju njenog veličanja? Hoće li podizanje ruke u nacistički pozdrav na nekom rock-
koncertu biti u svakom slučaju tumačeno kao namjera veličanja bivših fašističkih
država ili organizacija i sankcionirana?
Ipak, najozbiljnija kritika koja se može uputiti predloženoj izmjeni KZ-a jeste da je ona
zbog svoje neodređenosti i ograničenosti posve neprimjerena za iole učinkovito
suzbijanje govora mržnje, pa i u njegovoj fašističkoj i nacističkoj varijanti. Ona,
štoviše, lako može proizvesti i kontraproduktivne učinke. Svođenje problema govora
mržnje (pa i u njegovoj fašističkoj i nacističkoj varijanti) samo na zabranu širenja
promidžbenih sredstava i simbola kojima se veličaju bivše fašističke države ili
organizacije, predstavlja nedopustivu simplifikaciju jednog ozbiljnog i složenog
društvenog problema.
Upravo je nevjerojatno da se predlaže kažnjavanje veličanja bivših fašističkih država i
organizacija i to, nota bene, širenjem promidžbenih sredstava i isticanjem simbola, a
da se pritom uopće ne sankcionira izravno verbalno veličanje tih istih fašističkih
država i organizacija, ili pak verbalno ili neverbalno izražavanje mržnje i poticanje na
diskriminaciju i nasilje protiv određenih društvenih skupina i njihovih pripadnika zbog
njihovog etničkog podrijetla, vjere, spola, seksualne orijentacije, duševne ili tjelesne
hendikepiranosti, zdravstvenog stanja i sličnog.
Bilo bi, dakle, potpuno slobodno javno i izravno izražavati divljenje prema fašističkim i
nacističkim ideologijama i praksi, veličati bivše fašističke države i organizacije, ili
njihove poglavare, negirati, umanjivati ili trivijalizirati nacističke, fašističke ili ustaške
ratne zločine, samo pod uvjetom da se to ne čini posredno - širenjem promidžbenih
sredstava ili isticanjem simbola!? Kao da ustaška kapa na nečijoj glavi predstavlja

21
To, naime, nikako ne može biti prepušteno sudskoj praksi i arbitrarnom tumačenju pojedinih sudaca, već su to pitanja koja
mora precizno utvrditi zakonodavac. Iako je očito da su kao uzor za ove zakonske promjene poslužile određene odredbe
(članci 86. i 86a) njemačkog Kaznenog zakonika (nota bene, istrgnute iz konteksta drugih odredbi), predlagatelj je previdio da
se u Njemačkoj točno zna na koje se to (neustavne) organizacije odnosi zabrana širenja promidžbenih sredstava i isticanja
simbola.
22
Vjerojatno je upravo to bila nakana predlagatelja ove zakonske promjene, jer je u Hrvatskoj veličanje bivše nacističke
Njemačke i Nacional-socijalističke stranke ili fašističke Italije i Talijanske fašističke stranke bila vrlo sporadična pojava koja
nije predstavljala ozbiljniju društvenu opasnost. Teško je oteti se dojmu da ova zakonska promjena nije motivirana
principijelnim razlozima ograničavanja govora mržnje u njegovoj nacističkoj i fašističkoj varijanti (uključujući i pojave negiranja
Holokausta i drugih nacističkih ratnih zločina), već prije svega dnevno-političkim razlozima obračuna zakonskim sredstvima s
tzv. “desnim ekstremizmom”, tj. s političkim protivnicima s desnog idejnog spektra. Znakovito je, međutim, da se u predloženoj
normi ni NDH ni Ustaše izričito ne spominju - ta se “vruća žeravica”, dakle, pilatovski prebacuje u ruke sudaca !?.
 13
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

veću društvenu opasnost nego izravno poticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje
prema, primjerice, Srbima, Romima, homoseksualcima ili HIV-pozitivnim osobama.
Za autoricu ovog teksta nije sporno da bi i hrvatsko zakonodavstvo (kao što je to
slučaj i u drugim europskim zemljama) trebalo, s jedne strane, strože sankcionirati
“zločine iz mržnje”, a s druge strane, na odgovarajući način sankcionirati i govor
mržnje koji, dakako, obuhvaća i njegove neverbalne i simboličke manifestacije.23 To,
međutim, valja učiniti nakon temeljite stručne javne rasprave o svim aspektima
problema i na što je moguće precizniji, a istodobno i obuhvatniji i konzistentniji način,
propisujući i određene iznimke i strogo vodeći računa da se ograničavanjem govora
mržnje ne ograniči i pravo građana na širenje i primanje ideja i informacija, pa i onih
koje “vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije”, u većem
opsegu nego što je to u demokratskome društvu neophodno i razmjerno.24
Jer, jedno je neku ideju javno osuditi, a nešto sasvim drugo sudski joj presuditi. 25
Stoga kaznenopravne sankcije nikako ne bi smjele biti jedini, pa čak ni primarni
odgovor društva na govor mržnje. Dugoročnije gledano, najprimjerenija su i
najučinkovitija sredstva za iskorjenjivanje rasne, etničke, vjerske, spolne itd. mržnje i
diskriminacije: sustavna edukacija, posebice djece i mladeži, o značenju i značaju
ljudskih prava i sloboda, širenje kulture tolerancije i poštivanja različitosti, ukazivanje
na opasnosti za demokratske procese od zagađivanja javnog diskursa pojavama
iracionalne mržnje i nesnošljivosti, te pravodobno i odlučno javno reagiranje
argumentiranim i racionalnim diskursom na ostrašćenost i netrpeljivost bilo koje vrste.
Svaka je vlast - što potvrđuju i svjetska recentna iskustva - sklona (naravno, uvijek u
“dobroj namjeri”) zloupotrijebiti pravne norme o ograničavanju govora mržnje i za
nelegitimne svrhe. Štoviše, iskustva različitih zemalja (SAD, Velike Britanije,
Južnoafričke Republike, Kanade i drugih) dokazuju da se, paradoksalno, zakoni o
ograničavanju govora mržnje u praksi često koriste upravo protiv onih čijoj su zaštiti
trebali zapravo poslužiti. Zato je vrlo važno da zakonske odredbe koje
reguliraju/ograničavaju tu vrstu govora budu dostatno precizno formulirane
(nomotehnički kvalitetne), da bi ih se u sudskoj praksi moglo nearbitrarno i usko
tumačiti i primjenjivati, a građanima, posebice medijima i novinarima, osigurala
djelotvorna sredstva pravne zaštite od mogućih zloupotreba javnih vlasti.
Teoretičari demokracije već su odavno uočili tzv. “demokratski paradoks” i ustvrdili da
je demokracija upravo “tragičan” sustav vladavine koji se neprestano i otvoreno
suočava s mogućnošću samodestrukcije, osiguravajući svojim protivnicima sredstva
za vlastito osporavanje. Ali, u toj “tragičnosti” je ujedno i njena veličina. Tolerancija, u
određenoj mjeri, i netolerantnih cijena je koju ponekad moraju platiti slobodni ljudi da
bi takvima mogli i ostati.
Zato se argumenti zagovornika maksimalne slobode izražavanja ne smiju olako
odbacivati, ni podcjenjivati. Jer, istinski branitelji slobode izražavanja protive se
svakom nepreciznom zakonskom ograničavanju ili olakom sudskom sankcioniranju
javne riječi, pa i govora netolerancije i mržnje kojih se osobno gnušaju, ne zato što

23
Posebice u svjetlu činjenice da govor mržnje na ovim prostorima predstavlja itekako realnu društvenu opasnost, što
nedvojbeno dokazuju iskustva iz prethodnog desetljeća.
24
Minimalni stupanj nomotehničke preciznosti takve norme, morao bi, po mišljenju autorice ovog teksta, odgovarati barem
stupnju preciznosti članka 319. kanadskog Kaznenog zakona (vidjeti bilješku br. 50.)
25
Američki teoretičar Prvog amandmana Rodney A. Smolla to je izrazio sljedećim riječima: “Ljudski poriv za cenzurom buja, i
uvijek će bujati, u nezatomivom sukobu s ljudskim porivom za govorom. Volju za cenzurom rađaju uvrijeđenost,
samokrijeposnost i paranoja. Ipak, zabranjivanje govora nikad ne smanjuje količinu paranoje u društvu; ono je samo
preusmjerava, potiskuje u podzemlje gdje ona gnjije u još opasniju histeriju.” Rodney A. Smolla: “Free Speech in an Open
Society”, Alfred A. Knopf, New York, 1992., p. 42.
 14
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

misle da i takva vrsta govora sadrži neke istine koje bi u otvorenome društvu bile
vrijedne da ih se (barem) čuje (jer u govoru mržnje toga u pravilu i nema), već zbog
prastare, ali uvijek aktualne dileme koju neprestano valja imati na umu kad se o
slobodi mišljenja i izražavanja radi: tko će nas u tom slučaju čuvati od naših
čuvara/cenzora, tko će nadzirati naše cenzore/nadziratelje?26

LITERATURA:
1. Walker, Samuel: Hate Speech: The History of an American Controversy,
Lincoln: University of Nebraska Press, 1994.
2. Smolla, Rodney A.: Free Speech in an Open Society, Alfred A. Knopf, New
York, 1992.
3. The Article 19 (ed. Sandra Coliver): Striking a Balance - Hate Speech,
Freedom of Expression and Non-discrimination, University of Essex, 1992.
4. Matsuda, Mari J., Lawrence, Charles R., Delgado, Richard, and Crenshaw,
Kimberle Williams (eds.): Words that Wound: Critical Race Theory, Assaultive
Speech and the First Amendment, Boulder, Westview Press, 1993.
5. Lederer, Laura and Delgado, Richard: The Price We Pay: The Case Against
Racist Speech, Hate Propaganda and Pornography, New York, Hill and Wang,
1995.
6. Thomson, Mark: Forging War: The media in Serbia, Croatia, Bisnia and
Hercegovina, University of Luton Press, 1999.
7. The American Bar Association - Central and East European Law Initiative
(CEELI): Concept Paper on Media Law, 1996.
8. Hrženjak, Juraj: Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima,
Informator, Zagreb, 1992.
9. Alaburić, Vesna: Sloboda izražavanja u praksi Europskoga suda za ljudska
prava, Narodne novine, Zagreb, 2002.

26
U tome se kontekstu može spomenuti i slučaj objavljivanja hrvatskoga prijevoda Hitlerove knjige “Moja borba” (“Mein Kampf”)
koji je izazvao žučne polemike u našoj javnosti oko pitanja treba li tu knjigu zabraniti, a nakladnika kazniti, kao što je to praksa
u nekim drugim europskim zemljama. Iako osjeća veliki pijetet i sućut prema žrtvama nacističkog barbarstva kojemu je ta
knjiga poslužila kao zločinačko “opravdanje”, i unatoč tome što se gnuša ideja sadržanih u njoj, autorica ovoga teksta ipak ne
misli da bi tu knjigu trebalo zabraniti. Razlozi su sljedeći:
prvo, zato što svaka državna represija/cenzuriranje ideja (ma kakve one bile) polazi od uvredljivo paternalističke i krajnje
opasne premise da je zadaća države skrbiti o “mentalnoj higijeni” i duševnom spokoju svojih građana, kao da su oni
maloumni ili nesposobni brinuti se sami o sebi;
drugo, zato što je u suvremenom informacijskom društvu sadržaj te knjige (ili njenih dijelova) razmjerno lako dostupan putem
globalne informacijske mreže - Interneta;
treće, zato što je zločinački i antihumanistički sadržaj Hitlerove knjige već ionako poprilično poznat i razglašen;
četvrto, zato što takve knjige u pravilu mogu poslužiti tek kao dodatno “opravdanje” onima koji već ionako imaju takva i slična
uvjerenja., a zasigurno ne mogu pokolebati ili pridobiti one koji takva uvjerenja nemaju;
peto, zato što se autori i pobornici takvih ideja vrlo vješto prilagođavaju nametnutim im zakonskim ograničenjima i zabranama,
što njihov govor mržnje čini suptilnijim i teže prepoznatljivim pa, stoga, po učincima, i opasnijim;
šesto, zato što i nove generacije imaju pravo znati o “mračnijoj strani ljudskog duha”, tj. o izvorištima rasističkih ideja kojima
su, uostalom, u različitim suvremenim varijantama, i sami svakodnevno izloženi - da bi spoznali njihovu neoriginalnost i
“zločinačku banalnost” i da bi se osposobili da im se suprotstave;
sedmo, zato što knjige, same po sebi, ne djeluju na svijest ljudi (njihove ideje, mišljenja i svjetonazore) ni tako izravno ni tako
jednostrano kako to tvrde pobornici zabrana “štetne” literature, a svaka zabranjena knjiga dobiva magnetsku privlačnost
“zabranjenog voća”;
osmo, zato što se prema “službenoj” verziji povijesti ne smije odnositi kao prema vjerskoj dogmi i nametati je zakonima, a
svako njeno dovođenje u pitanje sankcionirati zapljenama i zatvorom;
deveto, i najvažnije, zato što je autorica uvjerena da pravi, demokratskome društvu primjereni, odgovor na govor mržnje ne
može biti ušutkivanje i cenzura, već samo više (protivnog) govora, iz suprotnih idejnih premisa.
 15
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

10. Post, Robert: "Racist Speech, Democracy and the First Amendment", William
and Mary Law Review, Vol. 32 (1991)
11. Dworkin, Ronald: “A New Map of Censorship”, Index on Censorship 23
May/June 1994
12. Kaplin, William A.: “A Proposed Process for Managing the First Amendment
Aspects of Campus Hate Speech”, Journal of Higher Education, Vol. 63, No. 5
(September/October 1992)
13. Sumner, L. W.: “Should Hate Speech be Free Speech? - John Stuart Mill and
the Limits of Tolerance”,
http://www.chass.utoronto.ca/philosophy/twp/9801/Sumner.htm
14. Mc Gonagle, T.: “Distinguishing freedom of expression from hate speech”,
http://www.ivir.nl/publications/mcgonagle/MetroEireannNov.html
15. Owen, Ursula: “Hate Speech - The speech that kills”,
http://www.oneworld.org/index_oc/issue198/hate-speech.html
16. Gelber, Kath: “Racial Vilification Policy - empowerment, not punishment”,
http://www.humanrights.au/racial_discrimination/beyyond_tolerance/speeches/
gelber.html
17. Gelber, Kath: “What to do about hate speech: an “institutionalised
argumentation” model”, http://apsa2000.anu.edu.au/confpapers/gelber.rtf
18. Abrams, Floyd: “Hate Speech: the Present Implications of a Historical
Dilemma”, http://www.fxi.org.za/books/chap7.htm
19. Lemieux, Pierre: “In Defense of Hate Literature”,
http://www.pierrelemieux.org/index.html
20. Vestal, Theodore M.: “Hate Speech in the Age of Political Correctness”,
http://go.okstate.edu/-vestal/polsci2023/hate_speech.htm
21. Burch, Edgar: “Comment: Censoring Hate Speech In Cyberspace: A New
Debate in a New America”, http://www.jolt.unc.edu/vol3/Burch.htm
22. Shermer, Michael: “Giving the Devil His Due - The Holocaust Denial Trial
Tests the Limits of Free Speech”,
http://www.ucpress.edu/books/pages/8295/8295.holocausttrial.html
23. Sandler, Mark: “Hate Crimes and Group Activity in Canada”,
http://www.stthomasu.ca/research/AHRC/SANDLER:HTM
24. Magerle, Anton: «Censorship in Germany? Never! Unless...»,
http://www.codoh.com/found/fndMaegerle.html
25. McGlade, Hannah: «The International Prohibition Of Racist Organisations: An
Australian Perspective»,
http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/mcglade71.html
26. Shoemaker, Ruth and Snijders, Hadewina: «The Criminalization of Hate
Speech in the Netherlands», http://www.humanityinaction.org/2000/3.htm
27. Darbishire, Helen: «Hate Speech: New European Perspectives»,
http://www.errc.org/rr_nr4_1999/legaldel.shtml
 16
HRVATSKA PRAVNA REVIJA – veljača 2003.

PRAVNI DOKUMENTI:
Ustav Republike Hrvatske; Kazneni zakon; Krivični zakon RH; Europska konvencija
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokol No. 12.; Opća deklaracija UN o
ljudskim pravima; Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima; Međunarodna
konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije; Deklaracija UN o ukidanju svih
oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja; Deklaracija
UNESCO-a o rasi i rasnim predrasudama; Recommendation No. R (97) 20 of the
Committee of Ministers to Member States on “hate speech”.

SUDSKE PRESUDE I ODLUKE:

Vrhovni sud SAD: R.A.V. v. City of St. Paul; Chaplinsky v. New Hampshire;
Branderburg v Ohio; Wisconsin v. Mitchell.
Europski sud za ljudska prava: Handyside v. UK; Witzsch v. Germany; Schimanek v.
Austria; Kaptan v. Switzerland; Sugg and Dobbs v. Sweden; Jersild v. Denmark;
Surek and Ozdemir v. Turkey; Surek v. Turkey (No. 4.); Sener v. Turkey; Lehideux
and Isorni v. France.
Europska komisija za ljudska prava: X v. Italy; Glimmerveen v. Netherlands; X v.
Germany; T v. Belgium.