VJEŽBE IZ OSNOVA FIZIKE IV

Pregled formula

Velimir Labinac
Odsjek za fiziku, Filozofski fakultet-Rijeka
E-mail: velimir.labinac@ri.htnet.hr
www: free-ri.htnet.hr/velimirlabinac

26. rujna 2006.

Sadržaj

I TOPLINA 5

1 Temperatura. Toplinsko širenje čvrstih tijela i tekućina 5

1.1 Nulti zakon termodinamike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.2 Mjerenje temperature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.2.1 Definicija temperature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.2.2 Termometar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.2.3 Veza izmedu Celzijeve i termodinamičke temperature . . . . . . . . . . . . . . . 5
1.3 Toplinsko rastezanje (širenje) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.3.1 Linearno rastezanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.3.2 Površinsko rastezanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.3.3 Prostorno širenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.3.4 Opće definicije za αl , αV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.3.5 Red veličine koeficijenata α, β . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

2 Jednadžba stanja idealnog plina 7

2.1 Pojam idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.2 Ravnotežno stanje sustava i jednadžba stanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.3 Empirijski zakoni za idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.3.1 Boyle-Mariottov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.3.2 Gay-Lussacov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.3.3 Charlesov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.3.4 Opća definicija za toplinski koeficijent tlaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.3.5 Avogadrov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.3.6 Daltonov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.4 Jednadžba stanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.4.1 Molarni volumen (obujam) i opća plinska konstanta . . . . . . . . . . . . . . . 9
2.4.2 Molarna masa i Boltzmannova konstanta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
2.4.3 Razni oblici jednadžbe stanja idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

3 Toplinski kapacitet. Latentna toplina 10

3.1 Toplinska ravnoteža . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
3.2 Toplinski kapacitet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
3.2.1 Toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
3.2.2 Toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
3.2.3 Specifični i molarni toplinski kapacitet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
3.3 Promjena agregatnog stanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
3.3.1 Latentna toplina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
3.4 Richmannovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

4 Širenje topline: kondukcija i konvekcija 13

4.1 Kondukcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
4.1.1 Fourierov zakon kondukcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
4.1.2 Jednadžba kondukcije topline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
4.1.3 Wiedemann-Franzov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
4.2 Konvekcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
4.3 Newtonov zakon hladenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14

1
5 Širenje topline: toplinsko zračenje 16
5.1 Crno tijelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
5.2 Planckov zakon zračenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
5.3 Eksperimentalni zakoni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
5.3.1 Wienov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
5.3.2 Kirchoffov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
5.3.3 Stefan-Boltzmannov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

II KINETIČKA TEORIJA PLINOVA 18

6 Maxwellova raspodjela. Tlak idealnog plina 18

6.1 Idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
6.2 Srednji slobodni put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
6.3 Tlak idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
6.4 Maxwellova raspodjela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
6.4.1 Karakteristične brzine kod Maxwellove raspodjele . . . . . . . . . . . . . . . . 19
6.5 Prosječna kinetička energija čestice i temperatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
6.6 Jednadžba stanja idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

7 Unutrašnja energija idealnog plina. Van der Waalsova jednadžba 21

7.1 Pojam unutrašnje energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
7.2 Zakon ekviparticije energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
7.3 Unutrašnja energija i temperatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
7.4 Jednoatomni idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
7.5 Dvoatomni idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
7.5.1 Vibracijski stupnjevi slobode kod dvoatomnog idealnog plina . . . . . . . . . . 22
7.6 Višeatomni idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
7.7 Mayerova relacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
7.8 Adijabatska konstanta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
7.8.1 Veza izmedu toplinskih kapaciteta, adijabatske konstante i opće plinske konstante 23
7.9 Van der Waalsova jednadžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
7.9.1 Kritični parametri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
7.10 Barometarska formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

III TERMODINAMIKA 25

8 Prvi zakon termodinamike 25

8.1 Funkcije stanja i funkcije procesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
8.1.1 Gotovo ravnotežan proces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
8.1.2 Primjer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
8.1.3 Oznake . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
8.1.4 Dogovor o predznacima za toplinu i rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
8.2 Prvi zakon termodinamike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
8.3 Rad hidrostatičkog sustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
8.3.1 Stlačivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
8.3.2 Primjer: izohorni proces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
8.3.3 Primjer: izobarni proces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
8.4 Rad kod idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
8.4.1 Izotermni proces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

2
 8.4.2 Adijabatski proces . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
8.5 Toplina kod idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
8.6 Unutrašnja energija idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
8.7 Poissonove jednadžbe za idealni plin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

9 Drugi zakon termodinamike 29

9.1 Reverzibilni i ireverzibilni procesi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
9.1.1 Primjeri ireverzibilnih procesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
9.2 Toplinski strojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
9.2.1 Princip rada toplinskog stroja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
9.2.2 Princip rada hladnjaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
9.2.3 Carnotov idealni toplinski stroj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
9.2.4 Carnotov idealni hladnjak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
9.3 Različiti iskazi drugog zakona termodinamike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.3.1 Kelvin-Planckov iskaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.3.2 Clausiusov iskaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.3.3 Carnotov iskaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.4 Entropija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.4.1 Clausiusov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.4.2 Promjena entropije kod ireverzibilnih procesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
9.4.3 Promjena entropije svemira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.4.4 Promjena entropije u reverzibilnom adijabatskom procesu . . . . . . . . . . . . 33
9.4.5 Promjena entropije kod idealnog plina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.4.6 Promjena entropije kod čvrstih tijela i tekućina . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.5 Zakoni termodinamike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.5.1 Nulti zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.5.2 Prvi zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
9.5.3 Drugi zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
9.5.4 Treći zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34

10 Termodinamički potencijali 35
10.1 Unutrašnja energija U . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
10.2 Entalpija H . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
10.2.1 Entalpija i toplina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
10.3 Helmholtzova energija F . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
10.3.1 Helmholtzova energija i rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
10.4 Gibbsova energija G . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
10.4.1 Clausius-Clapeyronova jednadžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
10.5 Maxwellove termodinamičke jednadžbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
10.5.1 Prva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
10.5.2 Druga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.5.3 Treća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.5.4 Četvrta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.6 Važne termodinamičke relacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.6.1 Osnovna termodinamička jednadžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.6.2 T dS jednadžbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.6.3 Jednadžbe za unutrašnju energiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
10.6.4 Jednadžba za toplinske kapacitete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
10.7 Dvije korisne matematičke relacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

3
IV MODERNA FIZIKA 40

11 Čestična svojstva EM zračenja 40

11.1 Neke relacije iz specijalne teorije relativnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.1.1 Relativistički impuls . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.1.2 Ukupna energija za slobodnu relativističku česticu . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.1.3 Energija mirovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.1.4 Kinetička energija za slobodnu relativističku česticu . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.2 Fotoelektrični efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.2.1 Fotoni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
11.2.2 Izlazni rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
11.3 Comptonov efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
11.4 Stvaranje para elektron-pozitron . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
11.5 Anihilacija para elektron-pozitron . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

12 Valna svojstva čestica 43

12.1 De Broglie-evi postulati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
12.2 Heisenbergove relacije neodredenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
12.3 Schrödingerova jednadžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
12.3.1 Statistička interpretacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
12.3.2 Normalizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
12.4 Slobodna čestica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

13 Rutherford-Bohrov model atoma 46

14 Osnove nuklearne fizike 47

14.1 Karakteristike atomske jezgre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.1.1 Oznaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.1.2 Izotopi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.2 Defekt mase i energija vezanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.3 Radioaktivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.3.1 α - raspad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.3.2 β + - raspad: emisija pozitrona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.3.3 β − - raspad: emisija elektrona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
14.3.4 β - uhvat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
14.3.5 Spontana fisija teških jezgara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
14.4 Zakon radioaktivnog raspada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
14.4.1 Aktivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
14.4.2 Vrijeme poluraspada i srednje vrijeme života radioaktivne jezgre . . . . . . . . . 48

V PRILOZI 49
Prilog 1: Fizičke konstante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49

LITERATURA 50

4
 I TOPLINA

1 Temperatura. Toplinsko širenje čvrstih tijela i tekućina

1.1 Nulti zakon termodinamike
Nulti zakon termodinamike glasi:

Ako su dva sustava, svaki zasebno, u toplinskoj ravnoteži s trećim, tada su u toplinskoj ravoteži i
medusobno.

Mjerni instrument kojim provjeravamo jesu li sustavi u toplinskoj ravnoteži naziva se termoskop.

1.2 Mjerenje temperature

1.2.1 Definicija temperature
Temperatura mjeri zagrijanost nekog tijela. Ovo nije točna definicija temperature. Kod definiranja tem-
perature služimo se statističkom mehanikom. Preciznija definicija temperature glasi:

Kažemo da je sustav na temperaturi T ako je vjerojatnost zauzeća stanja s energijom E proporcionalna

s e−E/kB T , gdje je kB Boltzmannova konstanta.

1.2.2 Termometar
Temperaturu mjerimo pomoću termometra. Živinim termometrom možemo ustanoviti Celzijevu tempe-
raturnu ljestvicu. U istu svrhu može nam poslužiti i alkoholni termometar.
Plinski termometar znatno je precizniji nego živin. Njime ustanovljavamo termodinamičku (apso-
lutnu, Kelvinovu) temperaturnu ljestvicu koja ima jednu fiksnu točku, trojnu točku vode kojoj pripisu-
jemo apsolutnu temperaturu
T = 273, 15 K (1.1)

1.2.3 Veza izmedu Celzijeve i termodinamičke temperature

U gornjim smo razmatranjima s t označili Celzijevu, a s T termodinamičku temperaturu. Veza izmedu
dvije ljestvice dana je jednadžbom
t = T − 273, 15 (1.2)
Veoma je važno zapamtiti da su temperaturni intervali u obje ljestvice jednaki

∆t = ∆T (1.3)

Dakle, ako se temperatura povisila za 1◦ C na Celzijevoj skali, tada se na Kelvinoj skali takoder povisila
za 1K .

5
1.3 Toplinsko rastezanje (širenje)
1.3.1 Linearno rastezanje
Kod linearnog rastezanja mijenja se jedna istaknuta dimenzija tijela. Na primjer, za dugi štap to je
promjena njegove duljine. Promjenu duljine računamo po formuli
∆L = αl L∆T (1.4)
gdje je L početna duljina, αl je toplinska rastezljivost (koeficijent toplinskog rastezanja), a ∆T je pro-
mjena temperature. Jedinica za αl je K−1 . Poseban slučaj formule (1.4) je
L = L0 (1 + αl t) (1.5)
Veličina L0 je duljina na temperaturi t = 0 ◦ C.
Napomena: toplinska rastezljivost obilježava se i slovom α.

1.3.2 Površinsko rastezanje

Kod površinskog rastezanja mijenjaju se dvije istaknute dimenzije. Promjena površine jednaka je
∆S = 2αl S∆T (1.6)
Ovdje je S početna površina.

1.3.3 Prostorno širenje

Promjena volumena (obujma) kod prostornog širenja je
∆V = 3αl V ∆T = αV V ∆T (1.7)
gdje smo definirali toplinsku širivost (koeficijent prostornog toplinskog rastezanja)
αV = 3αl (1.8)
Volumen V u (1.7) je početni volumen tijela koje se širi.
Napomena: toplinska širivost obilježava se često i slovom β.

1.3.4 Opće definicije za αl , αV

Koeficijenti αl , αV općenito, ovise o temperaturi i tlaku pa se zato, definiraju formulama
 
1 ∂L
αl = (1.9)
L ∂T p
 
1 ∂V
αV = β = (1.10)
V ∂T p
Indeks p u formulama (1.9) i (1.10) označava da se parcijalne derivacije računaju pri konstantnom tlaku
p.

1.3.5 Red veličine koeficijenata α, β

Čvrste tvari α, β ∼ 10−6 K−1
Tekućine β ∼ 10−4 K−1
Plinovi β ∼ 10−2 K−1
Na osnovi tablice može se zaključiti da se za danu promjenu temperature plinovi najviše šire, a čvrste
tvari najmanje.

6
2 Jednadžba stanja idealnog plina
2.1 Pojam idealnog plina
U modelu idealnog plina medumolekularne sile zamjenjujemo ”kratkotrajnim” srazovima medu moleku-
lama. Molekule idealnog plina ponašaju se kao slobodne čestice, a srazovi se zbivaju ”rijetko” i veoma
”kratko”. Molekularni srazovi su način na koji se plin vraća u ravnotežno stanje. Takoder, molekule
plina sudaraju se i sa stijenkama posude.
Model idealnog plina veoma dobro vrijedi za realne plinove ako su tlakovi nisu ”previsoki”, a tem-
perature ”preniske”.

2.2 Ravnotežno stanje sustava i jednadžba stanja

Idealni plin opisivat ćemo pomoću termodinamičkih koordinata. Izbor pogodnih termodinamičkih koor-
dinata ovisit će o konkretnom primjeru. Najčešći izbor termodinamičkih koordinata bit će tlak, tempera-
tura i volumen.
Ako su termodinamičke koordinate konstantne u vremenu tada se sustav nalazi u stanju termodi-
namičke ravnoteže. Umjesto ”stanje termodinamičke ravnoteže” upotrebljavat ćemo riječi ”ravnotežno
stanje” ili samo ”stanje”.
Veza izmedu termodinamičkih koordinata kad je sustav u termodinamičkoj ravnoteži naziva se jed-
nadžba (ravnotežnog) stanja. Na primjer, ako je sustav potpuno opisan koordinatama p, V, T opći oblik
jednadžbe stanja glasi
f (p, V, T ) = 0 (2.1)
gdje nam f označava funkcijsku vezu medu koordinatama.

2.3 Empirijski zakoni za idealni plin

2.3.1 Boyle-Mariottov zakon
Promjena stanja sustava pri konstantnoj temperaturi naziva se izotermna promjena. Eksperiment poka-
zuje da je kod izotermne promjene stanja plina, umnožak tlaka i volumena uvijek konstantan
pV = p1 V1 = p2 V2 = ... = konst. (T = konst.) (2.2)
Taj se eksperimentalni zakon naziva Boyle-Mariottov zakon.

2.3.2 Gay-Lussacov zakon

Promjena stanja sustava pri konstantnom tlaku naziva se izobarna promjena. Kod idealnog plina je omjer
volumena i temperature konstantan ako tlak držimo konstantnim
V V1 V2
= = = ... = konst. (p = konst.) (2.3)
T T1 T2
Ova se eksperimentalna činjenica naziva Gay-Lussacov zakon.
Označimo volumen plina na t = 0 ◦ C oznakom V0 , a Kelvinovu temperaturu s T0 = 273, 15 K . Pri
izobarnoj promjeni za volumen V i temperaturu T imamo
T 273, 15 + t
V = V0 = V0
T0 273, 15
= V0 (1 + αV t) (2.4)
gdje smo koristili vezu Celzijeve i termodinamičke temperature, a u zadnjem koraku definirali koeficijent
prostornog toplinskog rastezanja idealnog plina αV
1
αV = K−1 (2.5)
273, 15

7
2.3.3 Charlesov zakon
Promjena stanja sustava pri konstantnom volumenu je izohorna promjena. Za idealne plinove vrijedi
p p1 p2
= = = ... = konst. (V = konst.) (2.6)
T T1 T2
što se naziva Charlesov zakon. I za tlak, istim rasudivanjem kao i kod izvoda formule (2.4), dolazimo do
slične jednakosti

p = p0 1 + αp t (2.7)
gdje je toplinski koeficijent tlaka za idealne plinove αp jednak
1
αp = K−1 (2.8)
273, 15
Napomena: koeficijenti αV i αp za idealni plin imaju jednaku numeričku vrijednost pa ćemo ih obilježiti
sγ
1
αV = αp = γ = K−1 (2.9)
273, 15

2.3.4 Opća definicija za toplinski koeficijent tlaka

Koeficijent αp općenito, ovisi o tlaku i volumenu pa se zato, definira formulom
 
1 ∂p
αp = (2.10)
p ∂T V
Indeks V u formuli (2.10) označava da se parcijalna derivacija računa pri konstantnom volumenu V.

2.3.5 Avogadrov zakon

1 mol je jedinica za količinu tvari koja sadrži onoliko čestica (atoma, molekula) koliko ima atoma u 12
g ugljika C12
6 . Taj se broj naziva Avogadrov broj i iznosi

NA = 6, 023 · 1023 mol−1 (2.11)

Avogadrov zakon glasi:

”Jednaki volumeni svih plinova pod jednakim tlakom i na istoj temperaturi imaju jednak broj mole-
kula.”

2.3.6 Daltonov zakon

Ukupni tlak p mješavine plinova čiji su parcijalni tlakovi p1 , p2 , ..., pn je
n
X
p= pi (2.12)
i=1

2.4 Jednadžba stanja

Iz Boyle-Mariottova, Gay-Lussacova i Charlesova zakona može se zaključiti da izmedu tlaka, volumena
i temperature idealnog plina vrijedi sljedeća veza
pV p1 V1 p2 V2
= = = ... = konst. (2.13)
T T1 T2
Jednadžbu (2.13) nazivamo jednadžbom stanja idealnog plina.

8
2.4.1 Molarni volumen (obujam) i opća plinska konstanta
Promatrajmo 1 mol idealnog plina na standardnim uvjetima

p0 = 101325 Pa
T0 = 273, 15 K (2.14)

Prema Avogadrovu empirijskom zakonu, svi plinovi u uvjetima u kojima se ponašaju kao idealni, imaju
jednak volumen. Za standardne uvjete taj se volumen naziva molarni volumen VM i iznosi

VM = 22, 4 · 10−3 m3 mol−1 (2.15)

Prema jednadžbi stanja idealnog plina je

p0 VM
= R = 8, 314 J mol−1 K−1 (2.16)
T0
gdje je R univerzalna konstanta koja se naziva opća plinska konstanta.

2.4.2 Molarna masa i Boltzmannova konstanta

Označimo masu jednog mola ili molarnu masu promatranog plina s M. Neka je ukupna masa plina m, a
masa jedne molekule plina m0 . Broj molova je tada
m m0 N N
n= = = (2.17)
M m0 NA NA
Oznakom N označili smo ukupan broj molekula plina kojeg promatramo.
Boltzmannovu konstantu definiramo relacijom
R
kB = = 1, 38 · 10−23 J K−1 (2.18)
NA

2.4.3 Razni oblici jednadžbe stanja idealnog plina

Iz jednadžbi (2.13) i (2.16) zaključujemo da za n molova idealnog plina vrijedi
pV
= nR (2.19)
T
Pomoću jednadžbi (2.17) i (2.18) dolazimo do ekvivalentnih oblika jednadžbe stanja
m
pV = RT
M
N
pV =RT = NkB T
NA
m R R R kB
p= T =ρ T = ρT = ρT (2.20)
V M M m0 NA m0
gdje smo s ρ = m/V označili gustoću plina.

9
3 Toplinski kapacitet. Latentna toplina
3.1 Toplinska ravnoteža
Toplina je energija koja se izmjenjuje izmedu sustava s različitom temperaturom. Ako sustavi mogu
izmjenjivati toplinu tada kažemo da su u toplinskom kontaktu.
Za dva sustava u toplinskom kontaktu kažemo da su u toplinskoj ravnoteži ako izmedu njih nema
izmjene topline. Sustavi, tada, imaju jednaku temperaturu.

3.2 Toplinski kapacitet

Dogovorno uzimamo da je toplina koju sustav prima iz okoline pozitivnog predznaka, a toplina koju
sustav predaje okolini s negativnim predznakom. Primljenu ili predanu toplinu za sustav računamo po
formuli
Q = C∆T (3.1)
gdje je C toplinski kapacitet. Razlika temperatura ∆T je razlika izmedu konačne T2 i početne temperature
T1 sustava
∆T = T2 − T1 (3.2)
iz čega se jasno vidi da je Q < 0 za T2 < T1 .
Toplinski kapacitet pri konstatnom tlaku Cp i pri konstantnom volumenu CV je za čvrsta tijela i
tekućine približno jednak
Cp ≈ CV = C (3.3)
Kod plinova, medutim, kapaciteti Cp i CV značajno se razlikuju.

3.2.1 Toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu

Toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu definiramo relacijom
 
dQ
CV = (3.4)
dT V

Indeks V označava da je volumen konstantan. Ako je CV = konst. razmjenjena toplina sustava i okoline
je
Q = CV ∆T (3.5)

3.2.2 Toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku

Toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu definiramo relacijom
 
dQ
Cp = (3.6)
dT p

Indeks p označava da je tlak konstantan. Ako je Cp = konst. razmjenjena toplina sustava i okoline je

Q = Cp ∆T (3.7)

10
3.2.3 Specifični i molarni toplinski kapacitet
Specifični toplinski kapacitet definiramo relacijom
C
c= (3.8)
m
a molarni toplinski kapacitet
C
CM = (3.9)
n
U definicijama (3.8) i (3.9) m je masa sustava, a n broj molova. Relaciju (3.1) možemo zapisati pomoću
specifičnog toplinskog ili molarnog toplinskog kapaciteta

Q = mc∆T
Q = nCM ∆T (3.10)

Ako toplinski kapacitet ovisi o temperaturi C = C(T ) tada je toplina jednaka

Z T2
Q= C(T )dT (3.11)
T1

3.3 Promjena agregatnog stanja

Vodu na 100◦ C zagrijavamo tako da sva prijede u vodenu paru. Zapazit ćemo:

(A) Pretvaranje vode u paru je izoterman proces. Voda na 100◦ C pretvara se u vodenu paru na 100◦ C .

(B) Primljena toplina najprije se potroši na pretvaranje cjelokupne mase vode u paru, a nakon toga se
para počne zagrijavati na temperaturu višu od 100◦ C .

Kažemo da je voda promijenila agregatno stanje: iz tekućeg (kapljevitog) prešla je u plinovito. Takvu
promjenu agregatnog stanja nazivamo isparavanje.
U donjoj tabeli navedeni su nazivi promjena agregatnih stanja.

plinovito ukapljivanje tekuće tekuće isparavanje plinovito

−−−−−−−−−−−→ −−−−−−−−−−→
tekuće kristalizacija čvrsto čvrsto taljenje tekuće
−−−−−−−−−−−→ −−−−−−→
čvrsto sublimacija plinovito plinovito kondenzacija čvrsto
−−−−−−−−−→ −−−−−−−−−−−→
Svaka od promjena agregatnog stanja iz tablice ima svojstva (A) i (B). Procesi su izotermni i sva se to-
plina najprije potroši na stvaranje novog agregatnog stanja, a tek onda na povećanje njegove temperature.
Za agregatno stanje često se upotrebljava naziv faza, iako taj naziv ima šire značenje. U skladu s tim,
promjena agregatnog stanja naziva se fazni prijelaz.

3.3.1 Latentna toplina

Toplinu Q koju sustav primi za vrijeme promjene agregatnog stanja možemo izračunati po formuli

Q = Lm (3.12)

gdje je m masa sustava, a L latentna toplina promjene (specifična toplina promjene agregatnog stanja).
Latentna toplina je, kao i toplinski kapacitet, svojstvena promatranom sustavu.

11
3.4 Richmannovo pravilo
Mjerenje topline, toplinskog kapaciteta, latentne topline i drugih toplinskih veličina predmet je izučavanja
kalorimetrije.
Jedna od metoda mjerenja toplinskih kapaciteta je metoda smjese (metoda miješanja). U kalorimetar
nalijemo vodu ili drugu kapljevinu poznatog toplinskog kapaciteta, a u vodu tijelo kojemu mjerimo
kapacitet. Mjerimo početnu temperaturu vode i tijela, a zatim, temperaturu smjese. Toplinski kapacitet
tijela računamo iz Richmannova pravila
Xn
Qi = 0 (3.13)
i=1

koje vrijedi za izolirani sustav, a zapravo je posljedica zakona održanja energije. Pri tome, topline Qi
izmjenjuju dijelovi sustava s različitom temperaturom: tijela uronjena u kapljevinu, kapljevina i kalori-
metar.

12
4 Širenje topline: kondukcija i konvekcija
Toplina se može širiti na 3 načina: kondukcijom, konvekcijom i zračenjem. Širenje topline je nerav-
notežan proces jer medij kroz koji se širi toplina nije u toplinskoj ravnoteži: u mediju postoje razlike u
temperaturi.

4.1 Kondukcija
Kondukciju ili provodenje topline možemo dobro opažati kod homogenih, čvrstih tijela (na primjer,
metala), a nešto teže kod fluida jer se kondukcija javlja zajedno s konvekcijom.

4.1.1 Fourierov zakon kondukcije

Promotrimo dvije ravne plohe čije su dimenzije mnogo veće od njihovog razmaka i izmedu kojih se
nalazi vodič topline, homogeni materijal kojemu je poznata toplinska provodnost λ (koeficijent toplinske
vodljivosti). Zanima nas provodenje topline kroz vodič daleko od rubova ploha, pa možemo pretpostaviti
da su plohe ustvari ravnine. Neka je lijeva ravnina na temperaturi T1 , a desna na T2 (T2 < T1 ) dok je
debljina ploče jednaka d (Slika 4-1).

Ekvitemperaturne plohe
d

T 1 > T2

T1 T2

Slika 4-1

Toplinski tok kroz materijal označimo s Φ. To je energija koja prode kroz materijal po jediničnom vre-
menu
Q
Φ= (4.1)
τ
Gustoća toplinskog toka q je energija po jedinici vremena kroz jediničnu površinu okomitu na smjer
toka
Q Φ
q= = (4.2)
τS S
Fourierov zakon za provodenje topline kroz materijal glasi
∆T
q = −λ (4.3)
d
gdje je ∆T = T2 − T1 . Veličina ∆T/d naziva se temperaturni gradijent. Prirodan smjer toplinskog toka
je od više k nižoj temperaturi i tada je ∆T/d < 0, a q > 0.
Ako temperaturni gradijent izmedu ravnina nije konstantan, Fourierov zakon mijenja se u
dT
q = −λ (4.4)
dx

13
Općenito, ako su plohe koje omeduju toplinski vodič još i zakrivljene (Slika 4-2), Fourierov zakon dobiva
oblik
q = −λ∇T (4.5)
gdje je temperaturni gradijent ∇T u Kartezijevim koordinatama (x, y, z) jednak
∂T ∂T ∂T
∇T = i +j +k (4.6)
∂x ∂y ∂z

Ekvitemperaturne plohe

T1 T2

Slika 4-2

4.1.2 Jednadžba kondukcije topline

Jednadžba kondukcije topline je parcijalna diferencijalna jednadžba čije je rješenje temperatura T =
T (x, τ) kao funkcija koordinate x i vremena τ
∂T ∂2T
=a 2 (4.7)
∂τ ∂x
Koeficijent a naziva se temperaturna difuzivnost (temperaturna provodnost).

4.1.3 Wiedemann-Franzov zakon

Kod metala je veza izmedu toplinske provodnosti λ i električne provodnosti σe dana Wiedemann-Franzovim
zakonom
λ
= 2, 23 · 10−8 W2 K−2 (4.8)
σe T

4.2 Konvekcija
Prijenos topline konvekcijom ostvaruje se strujom zagrijanog fluida na hladnije mjesto. Struja zagrijanog
fluida može biti prirodna i tada govorimo o prirodnoj konvekciji (na primjer, širenje toplog zraka s
radijatora po sobi). Struja zagrijanog fluida može biti izazvana vanjskom silom (na primjer, širenje tople
vode kroz radijatorske cijeve pomoću pumpe) i tada je konvekcija prisilna.

4.3 Newtonov zakon hladenja

Zagrijemo li čvrsto tijelo te ga stavimo u fluid niže temperature, njegova će se temperatura mijenjati u
vremenu po Newtonovom zakonu hladenja
dQ
= hS(T − T0 ) (4.9)
dτ

14
pri čemu je h toplinska prijelaznost (koeficijent prijelaza topline), S površina tijela uronjenog u fluid, a
T0 temperatura fluida. Proces hladenja uronjenog tijela uključuje kondukciju kroz tanki sloj fluida oko
tijela i konvekciju kroz preostali fluid.

15
5 Širenje topline: toplinsko zračenje
5.1 Crno tijelo
Crno tijelo je toplinski sustav koji u potpunosti apsorbira upadno zračenje ili upadni toplinski tok Φu .
Faktor apsorpcije a se općenito definira formulom
Φa
a= (5.1)
Φu
i za crno tijelo iznosi a = 1, pri čemu je Φa apsorbirani tok. U toplinskoj je ravnoteži temperatura crnog
tijela konstantna, emitirani tok Φe mora biti u ravnoteži s apsorbiranim pa vrijedi

Φu = Φa = Φe (5.2)

5.2 Planckov zakon zračenja

Planckov zakon zračenja (zakon zračenja crnog tijela) glasi

2πhc2 1
Mλ = 5 hc
(5.3)
λ e kB T λ −1

gdje je h Planckova konstanta, a c brzina svjetlosti. Vrijednost Planckove konstante je

h = 6, 626 · 10−34 J s (5.4)

Veličina Mλ naziva se spektralna odzračnost po valnoj duljini (radijacijska egzitancija po valnoj du-
ljini). To je energija po jedinici površine i po jedinici vremena i po jediničnom intervalu valnih duljina
koja je emitirana s površine crnog tijela
dM = Mλ dλ (5.5)
Veličina M u (5.5) je odzračnost (radijacijska egzitancija): to je energija po jedinici površine i po jedinici
vremena emitirana s površine crnog tijela. Planckov zakon zračenja izražen preko frekvencije ν je

2πh ν 3
Mν = (5.6)
c2 e khν
B T −1

Ovdje je Mν spektralna odzračnost po frekvenciji, a slično formuli (5.5) vrijedi

dM = Mν dν (5.7)

Na slici 5-1 prikazan je graf spektralne odzračnosti po valnoj duljini (5.3). Varijabla x je
kB T
x= λ (5.8)
hc

16
 24

18

T T 3
< T 2
< T 1
1

Ml 12

T 2
6

T 3

0.00 0.25 0.50 0.75 1.00

Slika 5-1

5.3 Eksperimentalni zakoni

Eksperimentalni zakoni prethodili su Planckovom zakonu. Svi se mogu izvesti iz Planckovog zakona.

5.3.1 Wienov zakon

Za crno tijelo na temperaturi T je umnožak maksimalne valne duljine na kojoj tijelo zrači λmax i tempe-
rature konstantan
λmax T = cW = 2, 898 · 10−3 m K (5.9)

5.3.2 Kirchoffov zakon

Odaberemo li bilo koje tijelo temperature T (sivo tijelo) omjer spektralne egzitancije po valnoj duljini i
faktora apsorpcije uvijek je konstantan i jednak spektralnoj egzitanciji crnog tijela na istoj temperaturi T
Mλ crnog tijela
= Mλ (5.10)
a
gdje je s Mλ označena spektralna egzitancija sivog tijela, a s a = a (λ) njegov faktor apsorpcije.

5.3.3 Stefan-Boltzmannov zakon

Ukupna energija koju crno tijelo odzrači po jedinici površine i po jedinici vremena (ukupna odzračnost)
je Z ∞
M= Mλ dλ = σT 4 (5.11)
0
gdje je σ Stefan-Boltzmannova konstanta

2π 5 kB4
σ= = 5, 67 · 10−8 W m−2 K−4 (5.12)
15c2 h3

17
 II KINETIČKA TEORIJA
IDEALNOG PLINA

6 Maxwellova raspodjela. Tlak idealnog plina

6.1 Idealni plin
Klasični idealni plin je sustav jednakih čestica u kojem je energija medudjelovanja zanemariva u odnosu
na kinetičku energiju. Ipak, medudjelovanje u idealnom plinu ne zanemarujemo potpuno. Čestice se
medusobno sudaraju i tako izmjenjuju energiju.
Kod realnih plinova model idealnog plina dobar je samo kod malih gustoća.

6.2 Srednji slobodni put

Put kojeg čestica (atom, molekula) prevali izmedu dva uzastopna sraza naziva se srednji slobodni put
1 1
l=√ =√ (6.1)
2ξσ 2ξd2 π
gdje je ξ gustoća čestica (koncentracija)
N
ξ= (6.2)
V
a σ udarni presjek. Stavili smo
σ = d2 π (6.3)
pri čemu je d efektivni promjer čestice.

6.3 Tlak idealnog plina

Tlak idealnog plina glasi
1
p = m0 ξv 2 (6.4)
3
Ovdje je m0 masa molekule, ξ gustoća čestica, a v 2 efektivna brzina. Tlak možemo povezati s prosječnom
kinetičkom energijom čestica idealnog plina

m0 v 2
εk = (6.5)
2
Dobijemo
2
p = ξεk (6.6)
3

6.4 Maxwellova raspodjela

To je raspodjela čestica idealnog plina po brzinama. Ako je N ukupan broj svih molekula, tada je broj
molekula s brzinama izmedu v i v+dv dan s
 3/2 m v2
m0 − 0
dN = fM (v) dv = 4πN v 2 e 2kB T dv (6.7)
2πkB T

18
Veličina m0 je masa molekule. Maxwellova raspodjela fM (v)
 3/2 m v2
m0 2 − 2k0 T
fM (v) = 4πN v e B (6.8)
2πkB T

Graf Maxwellove raspodjele za jedan mol dušika prikazan je na slici 6-1. Temperatura T1 = 250 K, a
T2 = 500 K .

1.2×10
21 T1
T1 < T 2
21
1×10
20
8×10 T2
fM

20
6×10
20
4×10
20
2×10

0 200 400 600 800 1000 1200

v / ms-1

Slika 6-1

6.4.1 Karakteristične brzine kod Maxwellove raspodjele

• Korijen iz prosječne vrijednosti kvadrata brzine (efektivna brzina) - računamo je po formuli
q
vef = v2 (6.9)

Prosječnu vrijednost kvadrata brzine v 2 računamo kao

1 ∞ 2 1 ∞
Z Z
2
v = v dN = fM (v) v 2 dv (6.10)
N 0 N 0

Rezultat je s r
3kB T 3RT
vef = = (6.11)
m0 M
gdje smo upotrijebili kB = R/NA i NA = M/m0 .

• Prosječna brzina - računamo je kao

Z∞ Z∞
1 1
vs = v = vdN = fM (v) vdv (6.12)
N 0 N 0

Za vs dobijemo s r
8kB T 8RT
vs = = (6.13)
πm0 πM

19
 • Najvjerojatnija brzina - računamo je tako da tražimo maksimum Maxwellove distribucije

dfM (v)  =0 (6.14)
dv v=vm

Najvjerojatnija jednaka je s r
2kB T 2RT
vm = = (6.15)
m0 M

6.5 Prosječna kinetička energija čestice i temperatura

Definicija prosječne kinetičke energije čestice u idealnom plinu glasi

m0 v 2
εk = (6.16)
2
Upotrijebimo li rezultat (6.11) dobijemo
3
εk = kB T (6.17)
2
Na taj smo način povezali energiju čestice i temperaturu.
Kod Maxwellove raspodjele promatramo gibanje centra mase pojedine čestice, a ne i gibanja dijelova
čestice oko njezinog centra mase (na primjer, rotaciju ili vibraciju molekule).
Gibanje centra mase čestice opisujemo s tri nezavisne koordinate. Kažemo da čestica ima tri stupnja
slobode. Iz (6.17) vidimo da je energija gibanja po stupnju slobode jednaka kB T/2 jer su stupnjevi
slobode ravnopravni.

6.6 Jednadžba stanja idealnog plina

Iz relacija za tlak (6.6) i prosječnu energiju čestice (6.17) slijedi
N
p = ξkB T = kB T
V
pV = NkB T (6.18)

Pomoću kinetičke teorije teorijski smo potvrdili jednadžbu stanja idealnog plina, prije dobivenu eksperi-
mentalno.

20
7 Unutrašnja energija idealnog plina. Van der Waalsova jednadžba
7.1 Pojam unutrašnje energije
Unutrašnja energija je ukupna prosječna kinetička i potencijalna energija sustava, ne računajući energiju
gibanja sustava kao cjeline. Makroskopski gledano, unutrašnja energija, na primjer, uključuje kemijsku,
nuklearnu, elastičnu i toplinsku energiju.
Čestice idealnog plina posjeduju samo kinetičku energiju koja je proporcionalna temperaturi. Pro-
mjenom temperature mijenja se toplinska energija sustava, odnosno, kinetička energija čestica. Pret-
postavit ćemo da se ostale energije koje su dio unutrašnje energije ne mijenjaju i zato ćemo promjene
toplinske energije poistovjetiti s promjenama unutrašnje energije.

7.2 Zakon ekviparticije energije

Kinetička energija čestice po stupnju slobode glasi
1
kB T (7.1)
2

7.3 Unutrašnja energija i temperatura

Unutrašnja energija idealnog plina ovisi samo o temperaturi. U narednim primjerima pokazat ćemo da
vrijedi
U = CV T

7.4 Jednoatomni idealni plin

Prosječna energija po čestici u idealnom jednoatomnom plinu glasi
3
εk = kB T (7.2)
2
Ukupna unutrašnja (toplinska!) energija idealnog plina s N čestica iznosi:
3
U = Nεk = NkB T (7.3)
2
Toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu definiramo relacijom
   
dQ ∂U 3
CV = = = NkB (7.4)
dT V ∂T V 2

Za 1 mol idealnog plina je N = NA pa relacija (7.4) postaje molarni toplinski kapacitet pri konstantnom
volumenu
3
CM,V = R (7.6)
2

21
7.5 Dvoatomni idealni plin

m2
Centar mase q

m1

Slika 7-1

Promatramo idealni plin čije su molekule sastavljene od dva atoma. Uzimamo u obzir samo transla-
cijske i rotacijske stupnjeve slobode za molekule u plinu. Translacijskih stupnjeva slobode povezanih s
gibanjem centra mase molekule ima 3. Rotacijskih ima 2, za koordinate θ, ϕ (Slika 7-1). Ukupan broj
stupnjeva slobode je 5.
Prosječna energija po čestici u idealnom dvoatomnom plinu glasi
5
εk = kB T (7.7)
2
Ukupna unutrašnja energija idealnog plina s N molekula iznosi:

5
U = Nεk = NkB T (7.8)
2
Toplinski kapacitet sustava pri konstantnom volumenu je
 
∂U 5
CV = = NkB (7.9)
∂T V 2

a molarni toplinski kapacitet

5
CM,V = R (7.10)
2

7.5.1 Vibracijski stupnjevi slobode kod dvoatomnog idealnog plina

Dvoatmna molekula posjeduje i energiju titranja koja povećava prosječnu unutrašnju energije molekule
za
kB T (7.11)
iako se radi o jednom, vibracijskom stupnju slobode. Prosječna energija titranja dvoatomne molekule se,
naime, sastoji od kinetičke i potencijalne energija koje daju jednak doprinos (1/2)kB T.

7.6 Višeatomni idealni plin

Za molekulu s f stupnjeva slobode formule (7.7)-(7.11) možemo generalizirati. Prosječna energija po
čestici je
f
εk = kB T (7.12)
2

22
Ukupna unutrašnja energija idealnog plina s N molekula iznosi:
f
U = Nεk = NkB T (7.13)
2
Toplinski kapacitet sustava pri konstantnom volumenu je
 
∂U f
CV = = NkB (7.14)
∂T V 2
a molarni toplinski kapacitet
f
CM,V = R (7.15)
2

7.7 Mayerova relacija

Toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku definiramo izrazom:
 
dQ
Cp = (7.16)
dT p
a molarni toplinski kapacitet  
1 dQ
CM,p = (7.17)
n dT p
gdje je n broj molova idealnog plina. Mayerova relacija glasi
CM,p − CM,V = R (7.18)
Pomoću relacije za molarni toplinski kapacitet (7.6) i Mayerove relacije zaključujemo da za jednoatomni
plin vrijedi
3 5
CM,p = CM,V + R = R + R = R (7.19)
2 2
Za dvoatomni plin molarni toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku je
5 7
CM,p = CM,V + R = R + R = R (7.20)
2 2

7.8 Adijabatska konstanta

Omjer (molarnih) toplinskih kapaciteta nazivamo adijabatskom konstantom
Cp CM,p cp
κ= = = (7.21)
CV CM,V cV
Za jednoatomni plin je
(5/2)R 5
κ= = = 1, 67 (7.22)
(3/2)R 3
Za dvoatomni plin vrijedi
(7/2)R 7
κ= = = 1, 4 (7.23)
(5/2)R 5

7.8.1 Veza izmedu toplinskih kapaciteta, adijabatske konstante i opće plinske konstante
Iz Mayerove relacije (7.18) i definicije adijabatske konstante (7.21) slijedi
R
CM,V =
κ−1
κR
CM,p = (7.24)
κ−1

23
7.9 Van der Waalsova jednadžba
To je aproksimativna jednadžba stanja za realni plin: uzima u obzir konačni volumen čestica i medumolekularne
sile
an2
 
p + 2 (V − nb) = nRT (7.25)
V
gdje je n broj molova. Konstante a, b ovise o vrsti plina.

7.9.1 Kritični parametri

Kritični parametri za Van der Waalsovu jednadžbu su posebne vrijednosti tlaka, temperature i volumena.
Iznad kritične temperature, gustoća plinske i tekuće faze za promatranu tvar je jednaka te nestaje razlika
medu njima. Kritične parametre tražimo iz jednadžbi
   2 
dp d p
=0; =0 (7.26)
dV Tc dV 2 Tc

Za plin opisan Van der Waalsovom jednadžbom kritični parametri glase

Vc = 3nb
1 a
pc =
27 b2
8 a
Tc = (7.27)
27 bR

7.10 Barometarska formula

U izotermnom stupu zraka u gravitacijskom polju tlak se mijenja po zakonu
m0 g
−k T h
p = p0 e B (7.28)

Veličina h je visina stupca, p0 je tlak na površini zemlje, a m0 masa molekule. Iz jednadžbe stanja
idealnog plina je gustoća ξ ∝ p, pa je zakon promjene gustoće čestica u gravitacijskom polju
m0 g
−k T h
ξ = ξ0 e B (7.29)

24
 III TERMODINAMIKA

8 Prvi zakon termodinamike

8.1 Funkcije stanja i funkcije procesa
Termodinamičke koordinate nazivaju se još i funkcije stanja. Funkcije stanja koje smo već upoznali su:
tlak, temperatura, volumen, unutrašnja energija. Kasnije ćemo govoriti o entropiji, entalpiji, slobodnoj
energiji, Gibbsovom potencijalu.
Funkcije stanja mogu biti intenzivne i ekstenzivne. Ekstenzivne ovise o količini tvari (broju čestica)
promatranog sustava. To su, na primjer, unutrašnja energija i entropija. Intenzivne ne ovise o količini
tvari, na primjer, temperatura i tlak.
Funkcije procesa su rad i toplina. Funkcije procesa ne opisuju sustav u ravnotežnom stanju. Ne
možemo reći da sustav posjeduje toplinu ili rad.
Vrijednost funkcije procesa ovisi o načinu (krivulji u p-V dijagramu, na primjer) prelaska iz jednog u
drugo ravnotežno stanje. Vrijednost funkcije stanja ovisi samo o trenutnom ravnotežnom stanju sustava.

8.1.1 Gotovo ravnotežan proces

Ako sustav mijenja stanje veoma polako, možemo reći da su i medustanja približno ravnotežna. Takav
se proces promjene stanja naziva gotovo ravnotežnim ili kvazistatičnim. U razmatranjima koja slijede
bavit ćemo se isključivo kvazistatičnim procesima.

8.1.2 Primjer

A
2

1 B

Slika 8.1

Pretpostavimo da sustav prelazi iz ravnotežnog stanja A u ravnotežno stanje B veoma polagano tako
da je u svakom trenutku u ravnoteži. Takav prijelaz možemo prikazati krivuljom u p-V dijagramu jer po
volji odabrana točka krivulje 1 ili 2 na slici 8.1 točno odreduje koliki je tlak i volumen sustava, odnosno
koje su njegove termodinamičke koordinate.
Rad sustava koji je po vrijednosti jednak površini ispod krivulje u p-V dijagramu ovisi o načinu
prelaska iz stanja A u B. Površina ispod krivulje 2 veća je nego krivulje 1, pa je rad za krivulju 2 veći.
Rad je, zato, funkcija procesa.
Naprotiv, promjena unutrašnje energije ∆U ovisi samo o krajnjim točkama A i B: ∆U = U (B) −
U (A) . Promjena unutrašnje energije je jednaka za obje krivulje na slici 8.1 (ili za bilo koju drugu
krivulju koja spaja točke A, B).

25
8.1.3 Oznake
Infinitezimalne promjene funkcija stanja označavat ćemo ovako: dU, dp, dT... Slovo ”d” označava da se
radi o totalnom diferencijalu. Kao što smo vidjeli iz prošlog primjera, promjena unutrašnje energije ovisi
samo o početnoj i konačnoj točki
ZB
∆U = dU = U (B) − U (A) (8.1)
A

gdje smo integrirali po bilo kojoj krivulji od A do B. Ako se početna i konačna točka podudaraju, kri-
vuljni integral totalnog diferencijala funkcije stanja po bilo kojoj zatvorenoj krivulji u p-V dijagramu
jednak nuli I
dU = 0 (8.2)

Naprotiv, krivuljni integral diferencijala funkcija procesa ovisi o putanji u p-V dijagramu i zato ćemo
diferencijal topline i rada označiti s dQ, dW (ili δQ, δW ). Diferencijal funkcije procesa nije totalni
diferencijal pa za zatvorenu krivulju općenito vrijedi
I
dW 6= 0 (8.3)

8.1.4 Dogovor o predznacima za toplinu i rad

Već smo naveli da dogovorno uzimamo da je toplina Q > 0 ako sustavu dovodimo toplinu, a Q < 0
ako sustavu odvodimo toplinu. Ako okolina vrši rad na sustavu tada je W < 0, a ako sustav vrši rad na
okolini W > 0.

8.2 Prvi zakon termodinamike

Prvi zakon termodinamike kaže da unutrašnju energiju sustava možemo promijeniti na dva načina: tako
da dovedemo ili odvedemo toplinu sustavu i tako da okolina izvrši rad na sustavu ili da sustav izvrši rad
na okolini. Za veoma male (infinitezimalne) promjene unutrašnje energije, zakon možemo zapisati u
obliku
dU = dQ − dW (8.4)
gdje su dQ i dW infinitezimalne vrijednosti topline i rada. Za konačne promjene unutrašnje energije
zakon dobiva oblik
∆U = Q − W (8.5)

8.3 Rad hidrostatičkog sustava

Sustav je hidrostatički ako djeluje na okolinu (ili okolina na sustav) jednolikim tlakom p. Za hidrostatički
sustav koji prelazi kvazistatično iz početnog stanja s volumenom V1 u konačno s volumenom V2 rad je
jednak
Z V2
W = pdV (8.6)
V1

Integracija ovisi o putanji, dakle, integral u izrazu (8.6) je krivuljni integral.

26
8.3.1 Stlačivost
Smatramo li volumen funkcijom tlaka i temperature, V = V (p, T ), promjena volumena dV u (8.6) može
se izraziti kao    
∂V ∂V
dV = dp + dT (8.7)
∂p T ∂T p
Definiramo li izotermnu stlačivost (izotermnu kompresibilnost) χ (p, T ) formulom
 
1 ∂V
χ=− (8.8)
V ∂p T
relativnu promjenu volumena dV /V možemo pisati u obliku
dV
= −χdp + βdT (8.9)
V
gdje je β toplinska širivost definirana s (1.10).
Pomoću (8.9) izraz za rad (8.6) postaje
Z p2 Z T2
W =− χV dp + βV dT (8.10)
p1 T1

Formula (8.10) osobito je korisna za tekućine i čvrsta tijela gdje se često uzima da su χ, β približno
konstantni.

8.3.2 Primjer: izohorni proces

Kod izohornog procesa volumen sustava držimo konstantnim V = konst. i dV = 0 pa je rad

dW = pdV = 0 (8.11)

8.3.3 Primjer: izobarni proces

Izračunajmo rad hidrostatičkog sustava pri izobarnoj promjeni: p = konst. Tada za (8.6) možemo pisati
Z V2
W =p dV = p (V2 − V1 ) (8.12)
V1

8.4 Rad kod idealnog plina

Za idealni plin vrijedi jednadžba stanja
pV = nRT (8.13)
Primijenit ćemo formulu (8.13) za izračunavanje rada kod nekih gotovo ravnotežnih procesa.

8.4.1 Izotermni proces

U definciju za rad (8.6) uvrstimo p = nRT/V da dobijemo
Z V2
dV V2
W = nRT = nRT ln (8.14)
V1 V V1
Gornji izraz uz pomoć (8.13) možemo napisati i kao
p1
W = nRT ln (8.15)
p2
Krivulja u p-V dijagramu po kojoj smo integrirali je izoterma.

27
8.4.2 Adijabatski proces
Kod adijabatskog procesa, sustav ne razmjenjuje toplinu s okolinom. Kažemo da je sustav toplinski
izoliran. U adijabatskom procesu je dQ = 0. Rad je jednak
nR
W = (T1 − T2 )
κ−"1   #
κ−1
nRT1 V1
W = 1− (8.16)
κ−1 V2

Krivulja u p-V dijagramu po kojoj smo integrirali je adijabata.

8.5 Toplina kod idealnog plina

Toplinski kapacitet idealnog plina je konstantan. Pri konstantnom volumenu idealni plin prima ili predaje
toplinu
Q = CV ∆T (8.17)
a pri konstatnom tlaku
Q = Cp ∆T (8.18)

8.6 Unutrašnja energija idealnog plina

Unutrašnja energija idealnog plina ovisi samo o temperaturi, U = CV T. Ako je proces izoterman
(∆T = 0) promjena unutrašnje energije je nula

∆U = CV ∆T = 0 (8.19)

8.7 Poissonove jednadžbe za idealni plin

Promatramo adijabatske promjene stanja idealnog plina. Vrijedi jednadžba dQ = 0. Veze izmedu tlaka,
volumena i temperature dane su izrazima
 κ
p1 V2
=
p2 V1
 κ−1
T1 V2
=
T2 V1
  κ−1
T1 p1 κ
= (8.20)
T2 p2

28
9 Drugi zakon termodinamike
9.1 Reverzibilni i ireverzibilni procesi
Ako je termodinamički proces izvršen tako da sustav može biti vraćen u početno stanje bez dodatno
napravljenih promjena u ”ostatku svemira”, kažemo da je proces povratan ili reverzibilan. U protivnom,
proces je nepovratan ili ireverzibilan. Prirodni procesi su redovito ireverzibilni.
Karakteristike reverzibilnih procesa su sljedeće:

• Proces je izvršen gotovo ravnotežno (kvazistatično).

• U procesu nema disipativnih pojava (viskoznost, trenje, neelastičnost, električni otpor, magnetska
histereza).

9.1.1 Primjeri ireverzibilnih procesa

1. Širenje topline

2. Miješanje dvaju fluida

3. Slobodna ekspanzija idealnog plina

4. Tok električne struje kroz otpornik (izoliran ili u toplinskom kontaktu sa spremnikom)

5. Nepravilno gibanje viskozne tekućine

6. Neelastična deformacija čvrstog tijela

9.2 Toplinski strojevi

Otkriće drugog zakona termodinamike vezano je za proučavanje toplinskih strojeva. U tome se posebno
ističe Sadi Carnot. Toplinski strojevi periodički vrše rad uz izmjenu topline s okolinom.
Eksperimenti su pokazali da je moguće pretvoriti sav rad u toplinu

W →Q (9.1)

No, da li je moguće periodički uzimati toplinu iz jednog spremnika konstantne temperature T1 i pretvarati
je u rad? Je li moguć proces
T1
Q −→ W (9.2)
Sadi Carnot je došao do odgovora na to pitanje bez poznavanja prvog zakona termodinamike. Možemo,
zato, reći da je drugi zakon termodinamike naden prije prvog.
Eksperimenti su pokazali da toplinski stroj ne može raditi samo s jednim spremnikom konstantne
temperature, već su u kružnom procesu potrebna minimalno dva spremnika. Drugi spremnik služi za
odvodenje topline iz sustava.

29
9.2.1 Princip rada toplinskog stroja

Topliji spremnik
T1
T1 > T2

Ã
Ã
Ã
Q1

ÞW

Ã
Ã
Ã
Q2

T2
Hladniji spremnik

Slika 9-1

Promjena unutrašnje energije u jednom ciklusu periodičkog termodinamičkog procesa na kojem se te-
melji rad toplinskog stroja je
∆U = 0 (9.3)
jer je početno i konačno stanje sustava jednako. Iz prvog zakona termodinamike za jedan ciklus vrijedi

∆U = Q + W = 0
⇒ Q = −W (9.4)

pri čemu je Q suma dovedene topline Q1 > 0 i odvedene topline Q2 < 0

Q = Q1 + Q2 ili |Q| = |Q1 | − |Q2 | (9.5)

Toplinska korisnost η (stupanj djelotvornosti, djelotvornost, koeficijent iskorištenja) toplinskog stroja

definira se kao omjer
dobiveni rad |W |
η=− = (9.6)
dovedena toplina |Q1 |
Iz relacija (9.4), (9.5) i (9.6) slijedi

|W | |Q| |Q1 | − |Q2 |

η= = =
|Q1 | |Q1 | |Q1 |
|Q2 |
=1− (9.7)
|Q1 |
Za η uvijek vrijedi η < 1.

30
9.2.2 Princip rada hladnjaka

Topliji spremnik
T1
T1 > T2

Ã
Ã
Ã
Q1

Þ W

Ã
Ã
Ã
Q2

T2
Hladniji spremnik

Slika 9-2

Koeficijent hladenja kod hladnjaka definiramo izrazom

|Q2 |
ηh = (9.8)
|W |

9.2.3 Carnotov idealni toplinski stroj

T1 > T2
Q1

¯ T1

¯Q2
T2
V

Slika 9-3

Carnotov stroj sastoji se od dvije izoterme i dvije adijabate. Koeficijent iskorištenja kod Carnotovog
stroja glasi
T2
ηCarnot = 1 − (9.9)
T1

9.2.4 Carnotov idealni hladnjak

Carnotov hladnjak sastoji se od istih procesa kao i njegov toplinski stroj samo je obrnut smjer odvijanja
tih procesa: sve strelice na slici 9-3 gledaju u suprotnom smjeru. Koeficijent hladenja je
T2
ηCarnot hladnjak =
T1 − T2

31
9.3 Različiti iskazi drugog zakona termodinamike
9.3.1 Kelvin-Planckov iskaz
Nemoguće je konstruirati toplinski stroj čiji bi jedini učinak bio periodičko uzimanje topline iz jednog
spremnika i pretvaranje te topline u rad.

9.3.2 Clausiusov iskaz

Nemoguće je konstruirati hladnjak čiji bi jedini učinak bio periodičko uzimanje topline iz hladnijeg
spremnika i predavanje te topline toplijem spremniku.

9.3.3 Carnotov iskaz

Nemoguće je konstruirati idealni toplinski stroj s kružnim procesom čija je toplinska korisnost veća od
korisnosti kod Carnotovog stroja. Ili,

ηidealni stroj > ηCarnot (nemoguće!!!!) (9.10)

9.4 Entropija
Ako sustavu reverzibilno dovedemo toplinu dQR pri konstantnoj temperaturi T promjena entropije iznosi
dQR
dS = (9.11)
T
gdje indeks R označava reverzibilnu promjenu. Entropija je funkcija stanja pa promjena entropije pri
reverzibilnoj promjeni od stanja 1 do stanja 2 glasi
Z2
dQR
∆S = S (2) − S (1) = (9.12)
1 T

Općenito, dovedemo li sustavu toplinu dQ pri konstantnoj temperaturi T vrijedi

dQ
dS ≥ (9.13)
T
gdje znak ” = ” vrijedi za reverzibilne, a znak ” > ” za ireverzibilne procese.

9.4.1 Clausiusov teorem

Promjena entropije pri reverzibilnom kružnom procesu jednaka je
I
dQR
=0 (9.14)
T
U skladu s (9.13) za ireverzibilne kružne procese vrijedi
I
dQI
<0 (9.15)
T
gdje indeks I označava da se radi o ireverzibilnom procesu.

9.4.2 Promjena entropije kod ireverzibilnih procesa

Označimo početno stanje ireverzibilnog procesa s A, a konačno stanje s B. Izaberimo pogodnu reverzi-
bilnu putanju koja spaja stanja A i B. Entropija je funkcija stanja pa je promjena entropije sustava u oba
procesa jednaka.

32
9.4.3 Promjena entropije svemira
Promjena entropije svemira ili ukupna promjena entropije jednaka je

∆Ssvemir = ∆Ssustav + ∆Sokolina (9.16)

Kod reverzibilnih procesa, promjena entropije svemira je

∆Ssvemir = 0 (9.17)

dok je kod ireverzibilnih procesa

∆Ssvemir > 0 (9.18)
Mogući iskaz drugog zakona termodinamike je: termodinamički procesi teku u smjeru porasta entropije
svemira
∆Ssvemir ≥ 0 (9.19)

9.4.4 Promjena entropije u reverzibilnom adijabatskom procesu

Kod reverzibilnog adijabatskog procesa je dQR = 0 pa iz dS = dQR /T slijedi

dS = 0 (9.20)

Dakle, reverzibilni adijabatski proces je i izoentropski proces (S = konst.).

Ako je proces ireverzibilan i izoentropski vrijede relacije (9.13) i (9.20). Taj proces nije adijabatski,
jer iz navedenih relacija slijedi dQI < 0.

9.4.5 Promjena entropije kod idealnog plina

Kod reverzibilnog procesa, promjena entropije glasi

∆S = S2 − S1
p1 T2
= nR ln + nCm,p ln
p2 T1
V2 T2
= nR ln + nCm,V ln (9.21)
V1 T1

9.4.6 Promjena entropije kod čvrstih tijela i tekućina

Kod čvrstih tijela i tekućina je specifični toplinski kapacitet cp ≈ cV = c približno konstantan pa je
 
T2
∆S = mc ln (9.22)
T1

9.5 Zakoni termodinamike

9.5.1 Nulti zakon
Ako su dva sustava u toplinskoj ravnoteži s trećim, onda su toplinskoj ravnoteži medusobno.

9.5.2 Prvi zakon

Za reverzbilne i ireverzibilne procese vrijedi

∆U = Q − W (9.23)

33
9.5.3 Drugi zakon
Termodinamički procesi teku u smjeru porasta entropije svemira. Za entropiju vrijedi nejednakost
dQ
dS ≥ (9.24)
T
gdje znak ” = ” vrijedi za reverzibilne, a znak ” > ” za ireverzibilne procese.

9.5.4 Treći zakon

Kad T → 0 entropija zatvorenog sustava teži donjoj granici Smin

Smin = lim S (9.25)

T →0

34
10 Termodinamički potencijali
Termodinamički potencijali su sljedeće termodinamičke koordinate:

• unutrašnja energija U

• entalpija H

• Helmholtzova energija F

• Gibbsova energija G

Termodinamički potencijali su ekstenzivni parametri, a mjerimo ih u jedinicama za energiju.

10.1 Unutrašnja energija U

Promatramo li unutrašnju energiju U kao funkciju entropije S i volumena V tada je

U = U (S, V )
   
∂U ∂U
⇒ dU = dV + dS (10.1)
∂V S ∂S V

Osnovna termodinamička jednadžba glasi

dU = −pdV + T dS (10.2)

Usporedbom lijevih i desnih strana u jednadžbama (10.1) i (10.2) dobijemo

   
∂U ∂U
p=− ; T = (10.3)
∂V S ∂S V

10.2 Entalpija H
Entalpija H definirana je relacijom
H = U + pV (10.4)
Diferenciranjem jednadžbe (10.4) te upotrebom prvog zakona termodinamike dobijemo

dH = dQ + V dP (10.5)

Ako je proces reverzibilan vrijedi dQ = T dS pa (10.5) postaje

dH = V dp + T dS (10.6)

Diferencijal entalpije kao funkcije entropije S i tlaka p je

H = H (p, S)
   
∂H ∂H
⇒ dH = dp + dS (10.7)
∂p S ∂S p

Usporedbom (10.6) i (10.7) je

   
∂H ∂H
V = ; T = (10.8)
∂p S ∂S p

35
10.2.1 Entalpija i toplina
Iz (10.5) vidimo da je u izobarnim procesima (dp = 0) promjena entorpije jednaka izmjenjenoj toplini
Z2 Z2
H2 − H1 = dQ = Cp dT = Q (10.9)
1 1

Primijetimo da gornja formula vrijedi za reverzibilne i ireverzibilne procese. Takoder, iz (10.5) slijedi da
je toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku
   
dQ ∂H
Cp = = (10.10)
dT p ∂T p

10.3 Helmholtzova energija F

Helmholtzova energija (slobodna energija, Helmholtzova slobodna energija, Helmholtzov potencijal)
definirana je relacijom
F = U − TS (10.11)
Diferenciranjem jednadžbe (10.11) te upotrebom osnovne termodinamičke jednadžbe dobijemo
dF = −pdV − SdT (10.12)
Diferencijal Helmholtzove energije kao funkcije volumena V i temperature T je

F = F (V, T )
   
∂F ∂F
⇒ dF = dV + dT (10.13)
∂V T ∂T V
Iz relacija (10.12) i (10.13) slijedi
   
∂F ∂F
p=− ; S=− (10.14)
∂V T ∂T V

10.3.1 Helmholtzova energija i rad

Iz relacije (10.12) možemo zaključiti da je kod reverzibilnih izotermnih procesa (dT = 0) rad s negativ-
nim predznakom jednak promjeni Helmholtzove energije
Z2
F2 − F1 = − pdV (10.15)
1

10.4 Gibbsova energija G

Gibbsova energija (Gibbsov potencijal, Gibbsova funkcija, Gibbsova slobodna energija) definirana je
relacijom
G = H − TS (10.16)
Diferenciranjem jednadžbe (10.16) te upotrebom osnovne termodinamičke jednadžbe dobijemo
dG = −SdT + V dp (10.17)
Diferencijal Gibbsove energije kao funkcije volumena V i temperature T je

G = G (T, p)
   
∂G ∂G
⇒ dG = dT + dp (10.18)
∂T p ∂p T

36
Iz relacija (10.17) i (10.18) slijedi
   
∂G ∂G
S=− ; V = (10.19)
∂T p ∂p T

10.4.1 Clausius-Clapeyronova jednadžba

Promjena agregatnog stanja je izoterman i izobaran proces (dT = dp = 0) . Iz jednadžbe (10.17) vidimo
da je u takvom procesu Gibbsova energija konstantna ako je proces reverzibilan. Naprotiv, entropija i
volumen se skokovito mijenjaju. Označimo li latentnu toplinu s L tada je promjena specifične entropije
s = S/m
L
s(2) − s(1) = (10.20)
T
gdje su oznakama 1 i 2 obilježene početna i konačna faza prilikom promjene agregatnog stanja (na
primjer, voda i led). Može se pokazati su tlak i temperatura pri promjeni agregatnog stanja povezani
Clausius-Clapeyronovom jednadžbom

dp L
=
(10.21)
dT T v − v (1)
(2)

gdje je veličina v specifični volumen (inverz gustoće)

V 1
v= = (10.22)
m ρ

Veličine L i v (2) − v (1) općenito su funkcije tlaka i temperature pri promjeni agregatnog stanja.

Primjer Promatrajmo taljenje leda u vodu; tada je L > 0. Taj se proces može dešavati na različitim
tlakovima i temperaturama, a povezuje ih Clausius-Clapeyronova jednadžba. Konačni volumen v (2) je
specifični volumen vode, a v (1) je specifični volumen leda. Za vodu i led vrijedi

v (2) < v (1) (10.23)

što je poznata činjenica: gustoća leda je manja nego gustoća vode. Iz jednadžbe (10.21) možemo pročitati
da je tada dp/dT < 0.

Napomena U literaturi se Clausius-Clapeyronova jednadžba često nalazi u obliku

dp LM
=   (10.24)
dT (2) (1)
T VM − VM

Veličina LM je molarna toplina pri promjeni agregatnog stanja, LM = Q/n; veličina VM je molarni
volumen, VM = V /n.

10.5 Maxwellove termodinamičke jednadžbe

10.5.1 Prva

   
∂T ∂p
=− (10.25)
∂V S ∂S V

37
10.5.2 Druga

   
∂T ∂V
= (10.26)
∂p S ∂S p

10.5.3 Treća

   
∂S ∂p
= (10.27)
∂V T ∂T V

10.5.4 Četvrta

   
∂S ∂V
=− (10.28)
∂p T ∂T p

10.6 Važne termodinamičke relacije

10.6.1 Osnovna termodinamička jednadžba

T dS = dU + pdV (10.29)

10.6.2 T dS jednadžbe
Prva  
∂p
T dS = CV dT + T dV (10.30)
∂T V

Druga  
∂V
T dS = Cp dT − T dp (10.31)
∂T p

Treća    
∂T ∂T
T dS = CV dp + Cp dV (10.32)
∂p V ∂V p

10.6.3 Jednadžbe za unutrašnju energiju

Prva    
∂U ∂p
=T −p (10.33)
∂V T ∂T V

Druga      
∂U ∂V ∂V
= −T −p (10.34)
∂p T ∂T p ∂p T

38
10.6.4 Jednadžba za toplinske kapacitete

 2  
∂V ∂p
Cp − CV = −T
∂T p ∂V T
"   #2    −1
1 ∂V 1 ∂V
= TV
V ∂T p V ∂p T

T V β2
= (10.35)
χ
Veličina CV je važna za teoriju i eksperiment, no teško se mjeri. Veličine β, χ i Cp mogu se preciznije
mjeriti, te se CV izračunava pomoću (10.35).
Izraz (10.35) nam pokazuje:

• Za sve poznate tvari vrijedi (∂p/∂V )T < 0, a (∂V /∂T )2p je pozitivan. Zaključujemo da sve poznate
tvari vrijedi
Cp − CV ≥ 0 ⇒ Cp ≥ CV (10.36)

• Kad T → 0 vrijedi
Cp → CV (10.37)
jer je u toj granici χ različit od nule.

• Cp = CV ako vrijedi (∂V /∂T )p = 0. Dobar primjer je voda čija gustoća ρ ima maksimum, odnosno
volumen V ima minimum, na 4 ◦ C .

10.7 Dvije korisne matematičke relacije

Neka su X, Y, Z termodinamičke koordinate povezane jednadžbom stanja f (X, Y, Z) = 0. Vrijede rela-
cije
 
∂X 1
=
∂Y (∂Y/∂X)Z
   Z   
∂X ∂Y ∂Z
= −1 (10.38)
∂Y Z ∂Z X ∂X Y

39
 IV MODERNA FIZIKA

11 Čestična svojstva EM zračenja

11.1 Neke relacije iz specijalne teorije relativnosti
11.1.1 Relativistički impuls

mv
p= q (11.1)
1 − (v/c)2

11.1.2 Ukupna energija za slobodnu relativističku česticu

m0 c 2
q
E=q = m20 c4 + p2 c2 (11.2)
2
1 − (v/c)

11.1.3 Energija mirovanja

E0 = m 0 c 2 (11.3)

11.1.4 Kinetička energija za slobodnu relativističku česticu

m0 c 2
T = E − m0 c 2 = q − m0 c 2 (11.4)
1 − (v/c)2

11.2 Fotoelektrični efekt

11.2.1 Fotoni
Metalna površina emitira elektrone osvijetlimo li je svjetlošću pogodne valne duljine. Pojava se na-
ziva fotoelektrični efekt (ili kraće, fotoefekt), a za njezino otkriće 1887.g. zaslužan je Heinrich Hertz.
Emitirani elektroni nazivaju se fotoelektroni.
Teorijsko objašnjenje fotoefekta ponudio je Einstein 1905.g. Pretpostavio je da energija elektromag-
netskog vala nije kontinuirano raspodijeljena već da je koncentrirana u ”nakupinama” ili kvantima koji
su kasnije nazvani fotoni.
Energija fotona u elektromagnetskom valu frekvencije ν (ili kružne freklvencije ω = 2πν) je

E = hν = ħω (11.5)

gdje je h Planckova konstanta, a ħ reducirana Planckova konstanta, ħ = h/2π. Upotrijebimo li disperzij-

sku relaciju za fotone
νλ = c ili ω = kc (11.6)
i zamijenimo frekvenciju ν u relaciji (11.5) s valnom duljinom λ dobijemo
hc
E= = ħck (11.7)
λ

40
Fotoni se, kao i EM valovi gibaju brzinom svjetlosti c, a masa mirovanja m0 za fotone iznosi nula. Iz
(11.2) slijedi da je impuls fotona
E
p= (11.8)
c
Usporedimo li ovu relaciju s (11.5) dobijemo vezu izmedu impulsa fotona p i valne duljine EM vala λ
kojemu foton pripada
h
p = = ħk (11.9)
λ
Kasnija otkrića pokazala su da relacije (11.5) i (11.9) vrijede i za čestice koje imaju masu.

11.2.2 Izlazni rad

Osvijetlimo metal pomoću svjetlosti kojoj možemo mijenjati frekvenciju ν. Fotoefekt se može opaziti
samo na frekvencijama svjetlosti koje su jednake ili veće od granične frekvencije νg
A
νg = (11.10)
h
gdje je A izlazni rad. Izlazni rad je minimalna energija koju moramo predati elektronu da izade iz metala
i postane slobodan. Ako su frekvencije upadne svjetlosti veće od granične, fotoelektroni dobivaju i
kinetičku energiju. Maksimalna kinetička energija elektrona u fotoefektu je
Tmax = hν − A (11.11)
Na slici 11-1 elektron 1 i elektron 2 primili su jednaku energiju hν, no elektron 2 izgubio je jedan dio
primljene energije u interakcijama s drugim elektronima. Zato mu je konačna kinetička energija manja
nego elektronu 1.

Energija

Elektron 1
E = Tmax
dovoljno daleko od površine metala
E=0

E = -A
Elektron 2

Slika 11-1

11.3 Comptonov efekt

U Comptonovu efektu (Arthur Compton, 1923.g.) fotoni se raspršuju na skoro slobodnim elektronima.
Pretpostavljamo da je početna kinetička energija elektrona zanemariva u odnosu na ostale energije u
Comptonovu raspršenju.
Raspršenje je neelastično te fotoni predaju dio energije elektronima mijenjajući tako, svoju valnu
duljinu. Promjena valne duljine fotona ∆λ kod Comptonova efekta može se izračunati po formuli
∆λ = λ′ − λ = λc (1 − cos θ) (11.12)
gdje je Comptonova valna duljina λc
h
λc = = 2, 426 · 10−12 m (11.13)
me c

41
a me masa mirovanja elektrona.

Raspršeni foton

Upadni foton E', p'

q
j
Ee , pe
E, p
Raspršeni elektron

Slika 11-2

Kod izvoda formule (11.12) koriste se zakoni očuvanja impulsa i energije. Prema slici 11-2 zakon
očuvanja impulsa glasi

pe cos ϕ = p − p′ cos θ
pe sin ϕ = p′ sin θ (11.14)

Kvadriranjem i zbrajanjem ovih jednadžbi dobije se

p2e = p2 − 2pp′ cos θ + p′2 (11.15)

Zakon očuvanja energije pišemo u obliku

E + m e c 2 = E ′ + Ee (11.16)

Ako izraze (11.15) i (11.16) uvrstimo u relativistički izraz energiju slobodnog elektrona Ee2 = c2 p2 +m2e c4
dobivamo formulu (11.12).

11.4 Stvaranje para elektron-pozitron

Ako fotoni visokih energija (fotoni gama-zračenja) prolaze pored atoma može se desiti da atom apsorbira
foton i da nastane par elektron-pozitron. Zakon održanja energije za taj proces (zanemarujući promjenu
energije atoma) glasi

hν = E− + E+
= me c2 + T− + me c2 + T+



(11.17)

Ukupna energija elektrona je E− , a energija pozitrona je E+ . Njihove kinetičke energije su T− i T+ .

Minimalnu frekvenciju za stvaranje para dobijemo iz uvjeta T+ = T− = 0

2me c2
ν= (11.18)
h

11.5 Anihilacija para elektron-pozitron

Suprotan proces stvaranju para je anihilacija para elektron-pozitron. Ako se elektron sudari s pozitronom,
dvije se čestice anihiliraju i stvore dva fotona energija E1 i E2

me c2 + T− + me c2 + T+ = E1 + E2



(11.19)

Ako su kinetičke energije elektrona i pozitrona zanemarive u odnosu na njihove energije mirovanja,
nakon nastanka, fotoni imaju jednaku energiju me c2 i gibaju se u suprotnim smjerovima.

42
12 Valna svojstva čestica
12.1 De Broglie-evi postulati
Kao i EM zračenje, materija takoder posjeduje čestična i valna svojstva. Louis de Broglie je 1924.g.
prepostavio da vrijede relacije identične onima u (11.5) i (11.9)

E = hν = ħω
h
p = = ħk (12.1)
λ
Na lijevoj strani ove jednadžbe nalaze se ukupna energija E i impuls p, veličine koje karakteriziraju
čestice, a na desnoj, veličine kojima opisujemo valove, frekvencija ν i valna duljina λ. Relacije (12.1)
vrijede i za relativistička gibanja čestica.

12.2 Heisenbergove relacije neodredenosti

Koordinata x i impuls p ne mogu biti istovremeno odredeni do proizvoljne točnosti. Granicu odredenosti
kojom možemo izmjeriti te dvije veličine daje Heisenbergova relacija neodredenosti (Werner Heisen-
berg, 1925.g.)
ħ
∆x∆p ≥ (12.2)
2
Ovdje je ∆x neodredenost koordinate ili položaja čestice, a ∆p neodredenost impulsa. U kvantnoj meha-
nici postoji formula kojom se točno mogu izračunati neodredenosti fizikalnih veličina: položaja, impulsa,
energije, angularnog momenta,...U ovom kolegiju ograničit ćemo se na procjenu neodredenosti koordi-
nate i impulsa u skladu s relacijom (12.2).
Na posve drugačiji način dolazimo do relacije neodredenosti vrijeme-energija
ħ
τ∆E ≥ (12.3)
2
Veličina ∆E je neodredenost energije, no τ je vrijeme za koje se promatrane veličine sustava (energija,
impuls, angularni moment,...) promijene za ”značajniji” iznos. I kod ove formule oslonit ćemo se na
procjenu veličina ∆E i τ.

Napomena U literaturi se navedene relacije neodredenosti često mogu naći u obliku

∆x∆p ∼ ħ
τ∆E ∼ ħ (12.4)

gdje znak ∼ označava red veličine. Pri tome se pretpostavlja ”najbolja” procjena veličina, odnosno slučaj
kada u (12.2) i (12.3) vrijedi znak jednakosti.

12.3 Schrödingerova jednadžba

Temeljna jednadžba nerelativističke kvantne mehanike je Schrödingerova jednadžba (Erwin Schrödinger,
1926.g.)
ħ2 ∂2 Ψ ∂Ψ
− + V Ψ = iħ (12.5)
2m ∂x 2 ∂t
Ovdje je m masa čestice, V = V (x, t) je potencijalna energija, a ħ je reducirana Planckova konstanta
h
ħ= = 1, 0545 · 10−34 J s (12.6)
2π

43
Funkcija Ψ koja je rješenje Schrödingerove jednadžbe naziva se valna funkcija

Ψ = Ψ(x, t) (12.7)

Valna funkcija opisuje kvantno stanje čestice. Ako znamo valnu funkciju za česticu u promatranom
kvantnom stanju, onda možemo izračunati i sve ostale dostupne informacije o čestici.

12.3.1 Statistička interpretacija

Neka je čestica opisana valnom funkcijom Ψ. Vjerojatnost nalaženja čestice dP u trenutku t u intervalu
(x, x+dx) jednaka je
dP = Ψ∗ Ψdx = |Ψ|2 dx (12.8)
gdje zvjezdica ∗ označava operaciju kompleksnog konjugiranja. Gornja jednakost predstavlja Bornovu
statističku interpretaciju valne funkcije. Vjerojatnost nalaženja čestice Pab u trenutku t u konačnom
intervalu (a, b) je
Zb
Pab = |Ψ|2 dx (12.9)
a
Veličina
ρ(x, t) = Ψ∗ Ψ = |Ψ(x, t)|2 (12.10)
naziva se gustoća vjerojatnosti. Veličine koje se definiraju i računaju u teoriji vjerojatnosti na sličan
način koriste se i u kvantnoj mehanici, što je posljedica Bornove interpretacije kvadrata valne funkcije
kao gustoće vjerojatnosti.

12.3.2 Normalizacija
Zbog statističke interpretacije, valna funkcija mora zadovoljiti uvjet normalizacije
Z∞
|Ψ|2 dx = 1 (12.11)
−∞

Gornju jednakost čitamo: čestica se u trenutku t sigurno nalazi negdje u intervalu (−∞, ∞). Pri tome
valna funkcija mora biti kvadratno-integrabilna da integral ima konačnu vrijednost.

12.4 Slobodna čestica

U problemu slobodne čestice, potencijalna energija V = 0. Schrödingerova jednadžba tada glasi

ħ2 ∂2 Ψ ∂Ψ
− = iħ (12.12)
2m ∂x 2 ∂t
Rješenje gornje jednadžbe je ravni val

Ψ (x, t) = ei(kx−ωt) (12.13)

pri čemu mora vrijediti

ħk2
ω= (12.14)
2m
Iako se ravni val (12.13) često upotrebljava u proračunima zbog svoje jednostavnosti kao približan opis
fizikalne čestice, točan opis slobodne čestice daje valni paket
Z∞
Ψ (x, t) = Ak ei(kx−ωk t) dk (12.15)
−∞

44
Koeficijent Ak je funkcija od k, a ωk je dana relacijom (12.13). Relacija (12.14) naziva se disperzijska
relacija za slobodnu nerelativističku česticu. Ona je u skladu s de Broglievim postulatima jer je

p2 ħ2 k2
ħω = E = =
2m 2m
ħk 2
⇒ω= (12.16)
2m
Prisjetimo se, za fotone je disperzija ω = ck. Za slobodne relativističke čestice disperzijska relacija glasi
p
ħω = m2 c4 + c2 ħ2 k2 (12.17)

45
13 Rutherford-Bohrov model atoma

46
14 Osnove nuklearne fizike
14.1 Karakteristike atomske jezgre
Atomska jezgra sastoji se od protona i neutrona, zajedničkog imena nukleoni. Broj nukleona naziva se
maseni ili nukleonski broj A, broj protona atomni ili protonski broj Z, a broj neutrona je neutronski broj
N. Vrijedi jednakost
A =Z +N (14.1)

14.1.1 Oznaka
Atom (jezgra) kemijskog elementa X s masenim brojem A i atomskom brojem Z ima oznaku
A
ZX (14.2)

14.1.2 Izotopi
Izotopi su kemijski elementi s istim atomnim brojem Z, ali različitim masenim brojem A. Drugim
riječima, dva se izotopa razlikuju po broju neutrona.

14.2 Defekt mase i energija vezanja

Masa jezgre mA uvijek je manja od zbroja masa pojedninačnih protona Zmp i neutrona Nmn u njoj.
Razlika masa je
∆m = Zmp + Nmn − mA (14.3)
Ta se pojava naziva defekt mase. Energija vezanja jezgre je za masu ∆m jednaka

Eb = ∆mc2 = Zmp + (A − Z) mn − mA c2
 
(14.4)

14.3 Radioaktivnost
Radioaktivnost je spontani raspad jezgre praćen emisijom jedne ili više čestica. Samo se nestabilne
jezgre spontano raspadaju. Nakon nuklearnog raspada, jezgri se mijenjaju karakteristični brojevi A, Z.

14.3.1 α - raspad
Kod α-raspada jezgra kemijskog elementa X emitira jezgru atoma helija
A
ZX −→ A−4 4
Z−2 Y + 2 He (14.5)

14.3.2 β + - raspad: emisija pozitrona

Kod β + -raspada jezgra kemijskog elementa X emitira pozitron i (elektronski) neutrino
A
ZX −→ A +
Z−1 Y + e + ν (14.6)

14.3.3 β − - raspad: emisija elektrona

Kod β − -raspada jezgra kemijskog elementa X emitira elektron i antineutrino
A
ZX −→ A −
Z+1 Y + e + ν̄ (14.7)

47
14.3.4 β - uhvat
Kod β − -uhvata jezgra kemijskog elementa X apsorbira elektron te emitira neutrino
A
ZX + e− −→ A
Z−1 Y + ν (14.8)

14.3.5 Spontana fisija teških jezgara

Kod spontane fisije jezgra kemijskog elementa X raspada se na jezgre različitog nukleonskog i proton-
skog broja
A A1 A2
Z X −→ Z1 X1 + Z2 X2 (14.9)

14.4 Zakon radioaktivnog raspada

U trenutku t brzina promjene broja neraspadnutih radioaktivnih jezgri dN/dt proporcionalna je broju
neraspadnutih jezgri N
dN
= −λN (14.10)
dt
gdje je λ konstanta raspada. Pretpostavimo da u početnom trenutku t = 0 postoji N (0) = N0 jezgri.
Nakon vremena t broj neraspadnutih jezgri N je

N = N0 e−λt (14.11)

što je rješenje diferencijalne jednadžbe (14.10).

14.4.1 Aktivnost
Aktivnost radioaktivnog uzorka je brzina kojom se raspadaju jezgre uzorka
d dN
A= (N0 − N) = − = λN0 e−λt = λN (14.12)
dt dt
Ovu jednakost možemo napisati i u obliku

A = A0 e−λt (14.13)

gdje je A0 = λN0 aktivnost u trenutku t = 0. Jedinica za aktivnost je becquerel (Bq).

14.4.2 Vrijeme poluraspada i srednje vrijeme života radioaktivne jezgre

Vrijeme poluraspada je vrijeme za koje se raspadne polovica od početnog broja jezgri

ln 2
T1/2 = (14.14)
λ
Srednje vrijeme života radioaktivne jezgre je
1
τ= (14.15)
λ

48
 PRILOZI
PRILOG I: Fizičke konstante
Konstanta Simbol i vrijednost

Trojna točka za vodu Tt = 273, 15 K

Avogadrov broj NA = 6, 0221367 · 1023 mol−1

Molarni volumen VM = 22, 41410 · 10−3 m3 mol−1

Opća plinska konstanta R = 8, 314510 J mol−1 K−1

Planckova konstanta h = 6, 6260755 · 10−34 J s

Reducirana Planckova konstanta ħ = h/2π = 1, 05457266 · 10−34

Wienova konstanta cW = 2, 897756 · 10−3 m K

R
Boltzmannova konstanta kB = = 1, 3806568 · 10−23 J K−1
NA

2π 5 kB4
Stefan-Boltzmannova konstanta σ= = 5, 67051 · 10−8 W m−2 K−4
15c2 h3

Elektron-volt 1 eV = 1, 60217733 · 10−19 J

1 J = 0, 6241506 · 1019 eV

Masa elektrona me = 9, 1093897 · 10−31 kg

Naboj elektrona qe = −e = −1, 60217733 · 10−19 C

Energija mirovanja elektrona me c2 = 0, 51099906 MeV

Atomna masena konstanta u = 1, 6605402 · 10−27 kg

Energija atomne masene konstante uc2 = 931, 49432 MeV

Masa protona mp = 1, 6726231 · 10−27 kg

Naboj protona qp = e = 1, 60217733 · 10−19 C

Energija mirovanja protona mp c2 = 938, 27231 MeV

Masa neutrona mn = 1, 6749286 · 10−27 kg

Energija mirovanja neutrona mn c2 = 939, 566 MeV

h
Comptonova valna duljina λc = = 2, 42631058 · 10−12 m
me c

49
LITERATURA

50