Gimnazija „Visoko“ Visoko

Seminarski rad iz vjeronauke

Tema:

Vakufi

Profesor: Čakalović Midhat Učenik:

Oktobar,2017
1.Uvod
Vakuf označava dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući
je Allahu dž. š, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan niti naređen
Kur'anom, ali na njega podstiče sam poslanik Muhammed a. s. u hadisima. Dokument kojim
se opisuje vakuf zove se vakufnama. Na kraju svake vakufname stoji: "Proklet bio onaj ko na
bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!"

Vakuf je sredstvo za napredak u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom

pogledu nekog društva.

Prvim vakufom smatra se vakuf Omera r. a, koji je uvakufio bašču s palmama, koju je nazvao
"Semg". Prema hadisu, Omer je prije uvakufljenja Poslaniku rekao: "Allahov Poslaniče, imam
jednu bašču koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro." Poslanik je odgovorio:
"Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati ni darovati ni naslijediti, a njeni prihodi da
se upotrebljavaju kao opće dobro."

1
2.Glavni dio
Na brojnim poljima, institucija vakufa je imala ogroman značaj i odigrala je važnu, a često i
ključnu ulogu u ukupnom razvoju u Bosni i Hercegovini. Vakufi su imali naročiti značaj u sferi
ekonomije, vjerskog života, kulture, prosvjete, urbanog razvoja, itd. Kako vidimo, institucija
vakufa, posebno je njegovana od strane osmanske države i njenih najviših uglednika-sultana,
vezira, beglerbega, sandžakbegova, pa i mnogih drugih, više ili manje bogatih pojedinaca,
bila je vrlo značajna za nastanak brojnih naselja i njihov dalji urbani razvoj. U nauci je već
prihvaćena teza da je uloga vakufa u nastanku i urbanom razvoju gradskih naselja u našoj
zemlji tokom osmanskog perioda bila čak od primarne važnosti.

Podjela vakufa po svrhi uvakufljenja:

a) Vjerska: džamije, mesdžidi, musalle, tekije;
b) Obrazovono-odgojna: medrese, mektebi, biblioteke;
c) Milosrdna: pomoć siromasima, jetimima, učenicima, putnicima, dužnicima, zarobljenicima,
bolesnima i za zbrinjavanje napuštanih i oronulih životinja;
c) Socijalna: vodovodi, putevi, mostovi, sahat-kule, šadrvani, bunari, česme, hareme za ukop
umerlih;
d) Privredna: bezistani, hanovi, zanatske radnje, stanovi i kuće.

2
2.1 Vjerski vakufi
Šerefudinova Bijela džamija

Šerefudinova Bijela džamija je džamija u Visokom. Ima veliku arhitektonsku važnost za

grad i okolinu. Arhitekt džamije je Zlatko Ugljen. Prvi put je izgrađena 1477. godine, a
sadašnji izgled je nakon potpune rekonstrukcije dobila 1980. godine. Najbitnija nagrada je
došla 1983. godine, kada je djelo Zlatka Ugljena dobilo prestižnu Aga Khanovu nagradu za
arhitekturu. Stručnjaci su nagradili Šerefudinovu džamiju zbog njene upadljivosti, stvaralaštva
i sjajnosti, kao i zbog njene originalnosti i novih pristupa u gradnji. U 2007. godini dobila je
još jedno bitno priznanje od mađarskih arhitekta, koji su ocijenili da je Bijela džamija u
Visokom među tri najbolje dizajnirana sakralna prostora u Evropi.

Džamija se sastoji iz pet funkcionalnih dijelova:

 Pristupni prostor i dvorište

 Glavni unutrašnji prostor
 Produženje glavnog prostora
 Groblje
 Minaret

Središnji dio džamije je napravljen za molitvu i ostale vjerske aktivnosti kao što su razgovori i
hutbe. Molitva se vrši u produženom dijelu. Produženi dio se sastoji od malog auditorija i
ureda. Tradicionalno, kod bosanskih džamija, groblje služi kao tampon između džamije i
ostalih zgrada u blizini, ali kod ove džamije groblje je izolirano. Zlatko Ugljen je iskoristio
tradicionalni raspored bosanskih džamija koje se sastoje od dvorišta koje vodi do kvadratnog
prostora za molitvu, iznad kojeg se uzdiže kupola. Razlika je u neobičnom rasporedu ovog
koncepta, gdje veliki stakleni paneli čine džamiju još bolje uklopljenom sa ostatkom. Pet
krovnih prozora simbolizuju pet glavnih islamskih principa, i u isto vrijeme bacaju svjetlost
na najbitnije prostore u unutrašnjosti. Jugoistočna fasada kupole je usmjerena prema Kabi.
Fontane, govornice i drugi ukrasni elementi su jednostavni, kao i kaligrafija u unutrašnjosti
koja je napravljena tako da je lahko čitljiva. Unutrašnjost i vanjština su obojeni u bijelo, dok
je bež boja korištena za pod, a zelena za nekolicinu metalnih elemenata, kao što su cijevi i
ramovi.

Glavni materijali za zgradu su bili gipsani beton za zidove i kupolu, bijeli malter za unutrašnje
zidove, mješavina borovine i maltera za površinu mnogih unutrašnjih elemenata, travertin za
vanjske putiće i dvorišni pločnik, te čelične cijevi za minaret, dok su podovi unutar džamije
prekriveni zelenim ćilimom. 3
 Bijela dzamija

Gazi Husrev-begov hanikah

Gazi Husrev-begov hanikah prvi put se pominje u vakufnami Gazi Husrev-bega iz 1531., a
pretpostavlja se kako je ovaj objekat, u kojem se izučavao tesavuf (islamski misticizam),
izgrađen koju godinu ranije.

Hanikah je imao 14 soba, semāhanu (prostor za vjerske obrede), koja je zauzimala prostor tri
sobe i trijem. Semāhana i pojedine sobe bile su zasvođene kupolama, što je stvaralo jedinstven
prostorni dojam.

Objekat je izgorio u požaru 1756. godine, nakon čega je 1779. obnovljen. Ponovo je gorio 1832.
godine, a tokom gradnje sjevernog krila Đulaginog dvora (današnje zgrade Gazi Husrev-begove
medrese) hanikah je gotovo u potpunosti bio uništen.

Po uzoru na prvobitnu građevinu, Gazi Husrev-begov hanikah je iznova sagrađen 2000. godine,
kada je unutrašnje dvorište natkriveno pokretnim staklenim krovom, koji doprinosi posebnom
ugođaju koji danas daje prostor hanikaha.

Danas se hanikah koristi za potrebe Gazi Husrev-begove medrese, te za promocije i izložbe.

Godišnje se unutar specifičnog izložbenog prostora Gazi Husrev-begovog hanikaha realizuje
pet do šest izložbi.

4
 Gazi Husrev-begov hanikah

Tekija na vrelu Bune

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446.
godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je
važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod
akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).

Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima, koji nisu bili samo
redovinci već i vojnici.

Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju

bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni, punkt. U doba turskih osvajanja Balkana
smatrali se da su bektašije, koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje
vjerske širokogrudnosti najpodesnije da se približe i idejno zadobiju domaće stanovništve, i
pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini i bogumile.

5
Na tekiji u Blagaju i sada se sa vanjske strane turbeta (mauzoleja) vide u reljefu isklesani
sablja i topuz, što upravo simbolizira povezanost duhovnog (tekija) sa vojnim (sablja i toput).
Time se ističe da je ovaj vjerski objekat imao i vojni značaj.

Tekija Blagaj

6
2.2 Infrastrukturni vakufi
Arslanagića most
Arslanagića most na rijeci Trebišnjici je podigao Mehmed Paša Sokolović, a otvoren je 1574.godine.
Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u
okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva trgovina, najviše so. 1687. Mlečani su zauzeli
Novi što je izazvalo povlačenje bogatog muslimanskog stanovništva prema Trebinju, i most je izgubio
na značaju. Na to je također utjecala izgradnja puteva prema Dubrovniku. Jedan od muslimana iz
Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplaćuje mostarinu, napravio je kuću odmah
pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo Arslanagići, pa se i most počeo nazivati
Arslanagića most, po njenom mostaru.Krajem 2.svjetskog rata most su minirali četnici u očajničkom
pokušaju da zaustave partizane. Srećom, mine nisu u potpunosti eksplodirale pa je oštećeno samo
lijevo krilo mosta. Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odlučile na tom mjestu praviti
hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na obližnjem polju više godina.
Legenda kaže da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih je najkonkretnija
došla iz Kanade. Ipak, godine 1970. je počelo premještanje i nakon dvije godine slaganja (kameni
blokovi su bili obilježeni brojevima i transportovani čamcima) most je ponovo otvoren, ovaj put
nekoliko kilometara niže, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagića most je svojim većim
dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuća koje iznad nivoa jezera.

Novi epilog oko Arslanagića mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni i
Hercegovini. Naime, odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja, Božidara Vučurevića,
naziv mosta je promijenjen u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali od
porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Danas, cijelih
jedanaest godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koja je uređena Daytonskim
sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim
originalnim imenom: Arslanagića most.

Arslanagica most
7
Mešćema u Rogatici

Mešćema je zgrada turskog suda. U Rogatici se nalazila u dnu čaršije sve do

drugog svjetskog rata. To je bila prilično velika zgrada, pravougaonog oblika, sa
puno obilježja regionalne arhitekture i predstavlja proizvod lokalnih narodnih
graditelja. U prizemlju zgrade, prema čaršiji nalazili su se dućani, a na spratu
prostorije bivšeg turskog suda. Njen arhitektonski izgled karakterizira visoki
drvenim krovom od šimle (šindre), koja je svojom crnom patinom davala lijep
kontrast bijelo krečenoj fasadi i zelenilu oko nje. Prozori i u prizemlju i na spratu
bili su pravougaoni, uokvireni drvenim okvirima, kao kod stambenih zgrada. U
“mešćemi” (sudnici), je kadija kao sudija, ali i predstavnik vlasti, dijelio pravdu i
saopćavao carske fermane i valijine naloge.

Mescema u Rogatici
8
Sarajevski sebilj
Sebilj je drvena fontana urađena u pseudo-otomanskom stilu (Sebilj) u centru Baščaršije u
Sarajevu koju je izgradio bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1753. godine. Taj sebilj se
nalazio nešto niže od današnjeg i izgorio je u požaru 1852. godine, a zatim je premješten po
nacrtu češkog arhitekte Aleksandra Viteka 1891. godine. Ovaj dio se također često naziva i
"trg golubova".U multionacionalnom zajedničkom javnom umjetničkom projektu izgrađena je
savremena interpretacija javne fontane i znamenosti u stvarnoj veličini u Birminghamu,
koristeći tradiocionalni dizajn i zanatske tehnike izrade u kombinaciji sa modernom
digitalnom tehnologijom. Postoji replika Sarajevskog sebilja u Beogradu, Srbija, koju je grad
Sarajevo poklonio 1989. godine[

Replika Sarajevskog sebilja se nalazi i u St. Louisu, Missouri u Sjedinjenim Američkim

Državama koja je bila poklon bosanske zajednice gradu St. Louisu za njegov 250. rođendan.

Također replika Sarajevskog sebilja postoji i u Novom Pazaru. Bio je to poklon od glavnog
grada BiH Sarajeva.

Sarajevski sebilj

9
2.3 Socijalno zdravstveni vakufi
Morića han
Morića han je objekat Gazi Husrev-begovog vakufa koji je podignut u srcu sarajevske čaršije
krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Morića han je posljednji sačuvani karavan-saraj na
našim prostorima. Karavan-saraji su bili velike građevine sa unutrašnjom avlijom potpuno
zatvorenog i utvrđenog tipa za smještaj kompletnih karavana (karavan-saraj = dvor za
karavane). Nasuprot karavan-sarajima u kojima su putnici sami sebi obezbjeđivali hranu,
hanovi su bili konačišta skromnijih dimenzija tipa običnih kuća bez unutrašnje avlije u kojima
su putnici pored konačišta mogli da dobiju i hranu, pa je han u leksičkom smislu analogan
današnjoj gostionici. Od druge polovine XVIII stoljeća u našim krajevima naziv karavan-saraj
nestaje pa je naziv han od tada počeo da se upotrebljava i za jednu i za drugu vrstu konačišta.

Morića Han je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70 konja.
Handžijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima slobodan pregled
putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je služilo za smještaj konja i robe koja se odlagala
u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika prostorija kao zajednički prostor
za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se često odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i
skupštine sarajevskih obrtnika te je kahvana Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u
sevdalinku.

Morića Han
10
Visočki hamam
Hamam u Visokom sagrađen je prije 27. juna 1477. godine. Kako su prije ovog datuma
postojala još dva hamama u Sarajevu i to Isabegov i Ajasbegov, ovaj hamam bi mogao biti
treći, a Visoko drugo mjesto u Bosni koje je imalo hamam. Prema Visočkoj nahiji hamam se
nalazio između Kraljevca i Sebilja. Uz zemljište na kome se nalazio hamam bila je Hamam
česma. Voda za hamam i česmu dovedena je s obližnjeg vrela Perutac. Ne zna se kada je hamam
propao.

Osnivač tog hamama bio je bosanski sandžakbeg Ajasbeg (1470-1475) koji je sagradio most na
rijeci Bosni i još jedan hamam u Sarajevu. Oba hamama, uz ostale nekretnine uvakufio je za
svoje zadužbine u Sarajevu.

I ljeti i zimi hamami su se otvarali prije zore, a zatvarali nešto prije zalaska sunca. U mjesecu
Ramazanu bili su otvoreni do neko doba noći a uoči Bajrama po cijelu noć. Kandilji, u kojima
je gorio zejtin, rasvjetljavali su noću hamam.

Boravak u hamamu plaćao se na izlazu, i to onoliko koliko je ko htio ostaviti po mjeri

zadovoljstva. Osoblje u hamamu nije radilo za platu već za bakšiš koji su im posjetioci davali.
Sav bakšiš se ostavljao u zajedničku kasu i jednom sedmično dijelio među zaposlenim. U
hamamu nije mogao biti zaposlen neko na koga se moglo i najmanje posumnjati da je dugih
prstiju, a također ni onaj za koga se znalo da hoće popiti.

Bolnica Gazi Husrev-begovog vakufa

Bolnica Gazi Husrev-begovog vakufa, poznata i kao Vakufska bolnica i Hastahana, je
bolnica u Sarajevu izgrađena u ulici Halilbašića više Vijećnice sredstvima Gazi Husrev-
begovog vakufa.[1] Za otkup zemljišta Vakuf je izdvojio 8.000 groša, a za samu gradnju
30.000 groša. Bolnicu je svečano otvorio valija Bosne, Topal Šerif Osman-paša 8. oktobra
1866. To je ujedno bila i prva bolnička ustanova u Bosni i Hercegovini. U zgradi su se
nalazila 40 ležaja, dva odjeljenja (muško i žensko) te sobe za osoblje, liječnike, apoteku i
sanitarije.Bolesnici su primani bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, a liječenje je
bilo potpuno besplatno, sve do 1879. godine kada se uvode prve naknade za liječenje, ali
samo za one koji mogu platiti. Glavni ljekar je bio dr Kecet, a apotekari Jako Sarajlija i
Sumbul. U Vakufskoj bolnici obavljena je prva operacija na mozgu u BiH, u to doba
modernom neurohirurškom tehnikom, 1891. godine. Operaciju je izveo dr. Karl Bayer, koji je
došao u Sarajevo za vrijeme Austro-Ugarske 1878.

U periodu od 1885. do 1894. godine u njoj je liječeno 8908 bolesnika, od kojih je izliječeno
7789 lica, otpušteno kao neizliječeno 630 lica, dok je 509 lica umrlo. Otvaranjem Opće
zemaljske bolnice na Koševu 1. jula 1894. godine, Vakufska bolnica je pretvorena u Zavod za
duševne bolesnike. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada postaje Škola učenika u privredi.

11
2.4 Ekonomski
Gazi Husrev-begov bezistan
Gazi Husrev-begov bezistan je jedan od očuvanih bezistana u Sarajevu, koji i danas služi
svojoj namjeni-trgovini. Bezistan je dio zadužbine Gazi Husrev-bega. Izgrađen je 1555.
godine u neposrednoj blizini Kuršumli medrese, Begove džamije i Sahat-kule, sa kojima je
povezan istočnim ulazom. Pravougaonog je oblika sa ulazima, koji omeđuju 109 m dugu ulicu
u kojoj su smještene male trgovine.Duž bezistana paralelno se pruža Gazi Husrev-begova
(Zlatarska) ulica. U gradnji su učestvovali dubrovački majstori. Zbog nešto niže temperature
koja je postignuta gradnjom ispod nivoa okolnih ulica, prvobitna namjena bezistana je bila
trgovina namirnicama. To i danas čini kupovinu u toplim, ljetnim danima, ugodnom. Svojim
izgledom Gazi Husrev-begov bezistan podsjeća na Kapali čaršiju i bezistane u Istambulu ili
souk u gradovima na istoku.

Pored bezistana je postojao i tašlihan koji se građen u isto vrijeme kad i bezistan, također kao
vakuf Gazi Husrev-bega. U požaru 1879. godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje
zidine tašli hana nestale su 1912 godine.

Bezistan

12
Baščaršija
Baščaršija je stara sarajevska čaršija, te povijesno i kulturno središte grada. Baščaršija je
izgrađena u 15. stoljeću, kada je Isa Beg Isaković osnovao i cijeli grad. Riječ Baščaršija
potječe od riječi "baš", koja na turskom znači "glavna", tako da Baščaršija znači "glavna
čaršija". Zbog velikog požara u 19. stoljeću, današnja Baščaršija je dvostruko manja nego što
je nekad bila. Komunističke vlasti su je htjele potpuno uništiti 1940-ih godina, smatrajući da
staro trgovačko središte nema ulogu u modernom gradu, ali su odustale od tog plana.

Baščaršija se nalazi na sjevernoj obali rijeke Miljacke, u općini Stari Grad Sarajevo. Na njoj
se nalazi nekoliko važnih povijesnih objekata. Danas je Baščaršija glavna turistička atrakcija
grada Sarajeva.

Bašćaršija

13
Literatura
http://www.vakuf.ba/o-vakufima/najznamenitiji-vakifi
http://www.vakuf.ba/o-vakufima/nastanak-vakufa-u-bih
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ba%C5%A1%C4%8Dar%C5%A1ija
http://vakuf-gazi.ba/index.php/objekti/osmanski-period/morica-han
https://bs.wikipedia.org/wiki/Sebilj
http://rogatica-bih.blogspot.ba/2016/08/mescema-u-rogatici.html
https://bs.wikipedia.org/wiki/Arslanagi%C4%87a_most

14
Sadržaj
Uvod..........................................1
Glavni dio..................................2
Vjerski vakufi............................3
Infrastrukturni vakufi................7
Socijalno zdravstveni vakufi....10
Ekonomski vakufi.....................12
Literatura...................................14