Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes) kolumbijski je pisac, novinar,

izdavač i politički aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je

tome da latinoamerička literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih
godina 20. vijeka. Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se
prepliću mitovi i magija sa stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na
španskom jeziku još od Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama
španskih, crnačkih i domorodačkih tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio
u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja,
gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali nad uzdržanošću hladnog razuma. [1] Njegova
knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i
prevedena na više od 25 jezika. [2]

On je također bio izuzetno zainteresiran za film. U Rimu je 1950-ih studirao na Školi

eksperimentalnog filma i dok je živio u Meksiku tokom 1960-ih napisao je i nekoliko filmskih
scenarija. On se također bavio i televizijskim sapunicama, tvrdeći da je to bio način da se
dosegne do najširih mogućih slojeva publike i da se zadovolje njihove potrebe za naracijom.
U ranim 1980-im pomogao je osnovati Međunarodnu filmsku školu u blizini kubanskog
glavnog grada Havane. On je 1994. iskoristio neke od svojih ogromnih honorara koje je
zaradio na svojim romanima i osnovao je školu novinarstva na obali kolumbijskih Kariba, u
gradu Cartagena de Indias. [1]

Rodio se u gradu Aracataca, oblast Magdalena u sjevernoj Kolumbiji. Odrastao je s djedom i

bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejía, liberalni veteran,
jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitalac Márquezovih
djela prepoznaje detalje njegovog djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.

Djed, koji je imao vanbračnu djecu, učestvovao je u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi
iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako
praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan
doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo
o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u
njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušnog lica, uvjerena da
je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.

S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje
njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobija kasnije školarinu u
isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na
Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu
Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se
četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i
pročitavši Kafkinu "Preobrazbu" shvaća da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da
je to znao počeo bi i sam pisati puno ranije.

Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo
čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po
Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El
Espectador".

Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara
kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i
zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po
Evropi, Venecueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.

U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas, te
izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima, Márquez je
pomogao osnivanje ureda Castrove novinske agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u
New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio
zabranjen ulazak u tu zemlju.

Najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima
Roderigom i Gonzalom doselio 1959.

Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961, a slijedio je
Pogreb velike mame godinu dana kasnije. García Márquez je bio strastveno zainteresiran za
tragičnu političku situaciju u svojoj zemlji. Jedna od njegovih ranih knjiga Zla kob (1962)
obrađuje period političkog nasilja 1950-ih, u kojem je stradalo više od 100,000 Kolumbijaca;
u ovom romanu kao i u njegovim drugim djelima on stalno traži kraj besmislenom ubijanju.
Do sredine 1960-ih, on je objavio tri romana koji su uživali dobre kritike u Latinskoj Americi,
ali nisu imali veliki komercijalni niti međunarodni uspjeh. [1]

Sto godina samoće

Njegov četvrti roman Sto godina samoće, koji je prvi put je bio objavljen ne u Kolumbiji nego
u Argentini, donio mu je velike promjene. [1]

Za svoju najslavniju knjigu, pričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo
svojevrsno otkrovenje i ni sam nije znao zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu.
Doživljaj je bio tako cjelovit da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do
riječi.

Vratio je porodicu kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati, i to svakodnevno 18 mjeseci. Pušio
je 6 kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi
mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući
da pošalje rukopis izdavaču.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je

svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga Sto godina samoće (Cien años de soledad) prodana je u
više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te iznjedrila cijelu školu
"magičnog realizma" (sam Márquez uvijek se ograđivao od tog naziva).

Roman pokriva sto godina historije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i
prati porodicu Buendía kroz 7 generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi
u romanu, jeste da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim
pojavama daje natprirodnu atmosferu. Npr., kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu
se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa
zanimljiviji od čigre. Ista je strategija primijenjena na historijske događaje: masakr
neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj
u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvataju kao konkretne, prirodne
pojave.
Roman ne samo da je odmah bio dostupan čitaocima svugdje u svijetu, nego je uticao na pisce
mnogih nacionalnosti, od Isabel Allende do Salmana Rushdieja. Iako roman nije bio prvi
primjer magičnog realizma u Latinskoj Americi, pomogao je pokrenuti ono što je postalo
poznato kao bum u latinoameričkoj književnosti, što je pomoglo mnogim mladim i
talentiranim piscima naći novu međunarodnu publiku. [1]

Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u
Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, te pomogao osnivanju organizacije HABEAS
(organizacija posvećena sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u
Latinskoj Americi).

zlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritičare jer su mnogi očekivali
nastavak Sto godina samoće. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je
smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to
"poema o usamljenosti moćnika".

Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je
kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je
Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.

Romantičnim temama vratio se 1986. knjigom Ljubav u doba kolere, snažnom, poetičnom i
komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih
roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodočasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i
drugi demoni.

Možda njegova najznačajnija knjiga o političkoj situaciji u Kolumbiji je Vijesti o otmici

(Noticia de un secuestro), 1996 u kojem on detaljno ali strastveno opisuje detalja otmice 10
ljudi od strane narko-šefa Pabla Escobara, i komplikovane i djelimično uspješne pregovore za
njihovo oslobađanje. Rijetki su romani koji otkrivaju tako zloslutno sposobnost narko-mafije
da prodru do samog srca društva i izopače sve njegove vrijednosti. [1]

Starost

Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je
kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S 15.000 primjeraka tiraž Cambia
odmah je skočio na 50.000, a maleni odmak napravio je 1996. godine "novinarskim" stilom,
napisavši knjigu Vijest o otmici, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.

Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj

bolesti. Neko je čak 9. jula 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico
Cityju. Istina je bila da se on još u proljeće počeo loše osjećati i da je postao toliko slab da se
počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza za ne-Hodgkinov limfom. Terapija je bila
uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. A za to vrijeme Márquez se
potpuno predao poslu, u strahu da svoja djela neće nikad završiti.

U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovjedalo i prvih 50.000
primjeraka prodano je u svega 2 sedmice. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih
roditelja, a završava 1955, odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova
i pripovijesti iz Sto godina samoće, Pukovniku nema ko da piše ili Hronike najavljene smrti.
U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja Sto godina samoće, a u trećem o
prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog
predsjednika, Billa Clintona, o kome je napisao vrlo zanimljiv novinski profil tokom skandala
s Monicom Lewinsky.

Uglavnom je živio u Meksiku i Evropi.

Márquez se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, i to ponajprije zahvaljujući

romanu Patrijarhova jesen, koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je postao
najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik ovog pravca.

Smrt
Gabriel García Márquez je zadnjih godina svog života imao puno zdravstvenih problema. Njegov brat
otkrio je da boluje od Alzheimerove bolesti i demencije, zbog čega više nije mogao pisati. Vijest o
smrti književnika potvrdila je meksička državna novinska agencija Notimex i Nacionalno vijeće za
kulturu i umjetnost[3]. Gabriel García Márquez je umro u Mexico Cityiju 17. aprila 2014. godine[4][5][6].