ANTHONY BURGESS Paklena naranča

NASLOV IZVORNIKA
A Clockvvork Orange
Copyright © 1962 by Anthony Burgess
Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili
koristiti u bilo
kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući
fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili
obnavljanje, bez pismene dozvole izdavača.
C”IP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 821.111-31 = 163.42
IIIIRCiHSS, Anthonv
Paklena naranča / Anthonv Burgess ; [prijevod Mm ko Fančović], - Zagreb :
Zagrebačka naklada, 1999. 1K”) sir. ; 18 cm. - (Feniks)
Prin”viKt djela: A clockwork orange. ISI1N "“53-6234-54-8
““•iiiki ;imi
AMTHOMY 9URGESS
Paklena naranča
[zagrebačka naklada] ZAGREB, 1999.
PREDGOVOR MRVATSKOM IZDANJU
Mac
Kada je Anthonv Burgess (rođen 1917. u Manches-teru) svakako jedno od najvećih
imena suvremene engleske književnosti i vrstan romanopisac i esejist, on svoju
slavu
uglavnom duguje djelu koje je upravo pred vama - Paklenoj naranči (ili, ispravnije,
Naranči na navijanje).
Paradoksalno je da je djelo, preko kojeg se Burgess pročuo, najveću pozornost
privuklo
u nepotpunom obliku. Naime, kada je čuveni redatelj Stanlev Kubrick na filmsko
platno
prenio svoju viziju Burgessovog antiutopijskog romana, on je to učinio prema
američkom izdanju, koje je jedino svjetsko izdanje (pored bivšejugoslavenskog
BIGZovog, u biblioteci FEST-romani, prijevod Z. Živković) bez posljednjeg
poglavlja.
Mladi i još neafirmirani pisac A. Burgess je 1961., u pregovorima sa svojim
američkim
izdavačem, nerado pristao na izdavačev prijedlog da se posljednje, dvadeset i prvo,
poglavlje izbaci iz američkog izdanja. Time je od zaokruženog romana, u kojem
protagonist proživljava burne događaje i na kraju biva promijenjen, odrasta,
napravljena neka vrsta bajke prepune eksplicitnog nasilja, nepotpun ali gorak
komentar otuđenja u suvremenom svijetu - koji je upravo u tom obliku podigao
najviše
prašine. Kubrickov film, snimljen deset godina kasnije, izazvao je burne reakcije i
uveo
izraz "ultranasilje" u svakodnevnu uporabu. Bio je megahit u kino-dvoranama i
kandidat za četiri Oskara (u kategorijama najboljeg filma, režije, montaže i
adaptiranog
scenarija; u sve četiri kategorije izgubio je od Francuske veze Williama
Friedkina). Bio
je to jedan od
5
prvih filmova koji su se, nakon pada zloglasne hollywood-ske cenzure, Havesovog
koda,
usudili izravno prikazati fizičko nasilje.
U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva nasilnost je još uvijek bila
isuviše
šokantna, te je Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao
prikriti
briljantnim jezičnim bravurama - kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. Zbog
toga
je, kao što sam Burgess gorko primjećuje u predgovoru prvom cjelokupnom američkom
izdanju (A Clockwork Orange Resucked, Ponovno sisanje paklene naranče), većini
ljudi
film bio prijemčiviji od knjige. U romanu, Burgessov Alex i njegova tinejđerska
(nadsatska) banda govore žargonom koji je neobična mješavina ruskog i engleskog.
Nažalost,
u prijevodu nikako nije bilo moguće prenijeti briljantno duhovit način na koji se
autor
služio mehanizmima nastanka engleskog uličnog slan-ga da uklopi ruske riječi u
engleski izgovor. Najviše stoje bilo moguće postići (bez tolikog prekrajanja
strukture
knjige da bi to predstavljalo nedopustivo zadiranje u Burge-ssovu autorsku viziju)
bilo
je da se - za razliku od svih drugih prijevoda "na prvu loptu" - barem ostavi
atmosfera
pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju. U
originalu je knjiga predstavljala takvu "lingvističku avanturu" (Burgess, n. dj.)
da su
neka izdanja zbog lakšeg čitateljskog snalaženja donosila priručne rječnike. Zbog
mnogo veće srodnosti ruskog i hrvatskog nego ruskog i engleskog, smatrali smo da za
to
u našem izdanju nema prijeke potrebe.
Većini prevoditelja i sam naslov zadavao je problem; clockwork orange prevođenje
kao
mehanička ili čak (zbog nejasne asocijacije na pakleni stroj ili paklenu prirodu
radnje)
paklena naranča, a najpreciznije bi bilo naranča na navijanje. U pitanju je stari
cockney
žargonski izraz, koji označava nešto što ne može postojati, i koristi se za
6
usporedbu s nečim stoje isto toliko neobično kao zamisao naranče koja se navija -
čudno
ili izopačeno, npr. homoseksualno. Autor na dovoljno mjesta u knjizi spominje
navijanje
naranče pa je jasno na kakav je izraz mislio.
Mada je Burgess nakon 1961. napisao mnogo izvrsnih romana, i u "glavnom toku"
literature i u znanstvenofan-tastičnoj domeni antiutopije (od čega valja posebno
napomenuti zanimljivu Tisuću devetsto osamdeset petu, polemičku kritiku/obradu
čuvenog Orvvellovog djela), njegova slava još uvijek počiva na Naranči. Konačno se
hrvatski čitatelji mogu u integralnom obliku uvjeriti zašto.
M. Fančović
o
"A
t-\ onda, što ćemo?"
Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie, i Tupi, koji
je bio
zbilja tup, i sjedili smo u mliječnom baru Korova (što će reći Krava) lupajući
razu-doke
što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada
suhog. Mliječni bar Korova bio je mjasto za mlijeko-plus, a vi ste možda, O braćo
moja,
zaboravili kakva su ta mjasta bila, jer se stvari tako skoraj-šo mijenjaju ovih
dana i svi
su brzi na zaboravu, a ni novine se baš nešto ne čitaju pretjerano. Pa, ono što su
tamo
prodavali bilo je mlijeko plus još nešto. Nisu imali dozvolu za točenje pića, ali
još nije
bilo zakona koji bi branio neke od novih veščica koje su stavljali u staro moloko,
pa si ga
mogao pjati s vellocetom ili svnthemescom ili dren-cronom ili jednom ili dvije
druge
vešče što bi ti dale finih mirnih horroršo petnaest minuta divljenja Gospodjinu i
svim
Njegovim svetim anđelima u tvojoj lijevoj cipeli sa svjetlima koja ti pršte svud po
mjazgu. Ili si mogao pjati mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i to bi te
izoštrilo i učinilo spremnim za malo prljavog dvadeset-na--jedan, i to je bilo ono
što smo
pjatili ove večeri s kojom otpočinjem cijelu ovu priču.
Naši džepovi bili su puni đengi, pa nije bilo stvarne potrebe s gledišta krastanja
još
lijepih parica da se tolčokira neki stari vjek u uličici, vidja ga se kako pliva u
svojoj krvi
dok mi brojimo plijen i dijelimo na četiri, niti da se napravi ultranasilje nad
nekim
drhtavim starejšim sjedokosim
11
komadom u nekom dućanu i odleprša s utrobom blagajne. Ali, kao što kažu, nije sve u
novcu.
Nas četvorica bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima značilo crne
jako
tijesne tajice sa starim kalupom za hladetinu, kako smo ga mi zvali, koji je
prianjao uz
prepone ispod tajica, to da štiti, a isto i nekakav lik koji si mogao vidjati
dovoljno jasno
na određenom svjetlu, tako daje moj bio u obliku pauka, Pete je imao rukaju (što će
reći
šaka), Georgie je imao jako lijepo urađen cvijet, a jadni stari Tupi je imao jako
isplaženu i iskeženu klauno-vog licoja (što će reći lice), jer Tupi nikad nije imao
nekih
jakih ideja i bio je, izvan svake sumnje bilo kog nevjernog Tome, najtuplji od nas
četvorice. I nosili smo strukirane jakne bez ovratnika, ali s tim jako napumpanim
ramenima (što smo zvali "plećojke") stoje bilo otprilike izigravanje da odista
imamo
takva ramena. Onda smo, braćo moja, imali one prljavobijele marame oko vrata što su
izgledale kao pasirani kartofli ili pire s nekakvim uzorkom napravljenim vilicom.
Kosu
smo nosili ne predugu i imali smo fajn hor-roršo čizme za cipelarenje.
"A onda, što ćemo?"
Bile su tri djevočke za pultom skupa, ali bili smo četiri nas maljčika i bilo je
obično kao
jedan za sve i svi za jednog. Ti komadi isto su bili odjeveni po posljednjoj modi,
s
purpurnim i zelenim i narančastim perikama na golovama, od kojih je svaka koštala
ne
manje od trotjedne ili četvo-rotjedne plaće tih komada, ja bih rekao, i
odgovarajućom
šminkom (dugine boje oko golozja, a usne našminkane veoma široko). Onda su imale i
te
duge ravne haljine, a na dijelu za grudaja imale su značkice kao srebrne s imenima
raznih maljčika - Joe i Mike i tako to. To su trebala biti imena raznih maljčika s
kojima
su spatjalc prije četrnaeste. Stalno su gledale u našem smjeru i skoro mi je došlo
da
kažem da nas trojica (kutom usana, naime) trebamo otići
12
na malo spolnosti i ostaviti jadnog starog Tupog, jer bi to bilo samo pitanje
kupjati
Tupom pol litre bijelog ali ovaj put s malkice svnthemesca unutra, ali to baš ne bi
bilo
po kao pravilima. Tupi je bio jako jako ružan i tup baš kao i njegovo ime, ali je
bio
horroršo gadan borac i vrlo vješt na čizmi. ■ "A onda, što ćemo?"
Čelovjekkoji je sjedio kraj mene, jer je tamo bilo dugo postavljeno sjedalo koje je
išlo
duž tri zida, bio je itekako daleko sa golozjima staklastim i nekako je brboljio
slovja kao
"Aristotel tamo vamo radno vani biciklistični daj for-fikularno pametno". Bio je
zbilja
tamo drugdje, baš daleko, u orbiti, i ja sam znao kako je to, iskušavši to kao i
svatko
drugi, ali u to doba sam došao do toga da mislim kako je to nekako kukavička vešč,
O
braćo moja. Ležali biste tamo nakon što ste popili staro moloko i onda biste dobili
misal
da je sve oko vas nekako u prošlosti. Mogli ste sve vidjati dobro, sve to, sasvim
jasno stolove, stereo opremu, lustere, komade i maljčike - ali je to bila kao neka
vešč što je bila
tamo, ali više nije tu. I bili biste nekako hipnotizirani vašom čizmom ili cipelom
ili
noktom kako već bude, a istodobno biste bili podignuti za stari ovratnik i
protreseni
poput mačke. Bili biste treseni i treseni dok ne bi ništa ostalo. Izgubili biste
svoje ime i
svoje tijelo i sebe i baš vas nije bilo briga, i čekali biste dok vam čizma ili
nokat ne
postanu žuti, onda sve žući i žući cijelo vrijeme. Onda bi svjetla počela pucketati
poput
atomike i čizma ili nokat ili, što već bude, djelić prašine na vašim hlačama,
pretvorili bi
se u veliko veliko veliko mjasto, veće od cijelog svijeta, i upravo biste bili
upoznati sa
starim Gospodji-nom iliti Bogom kad je sve bilo gotovo. Vratili biste se u ovdje i
sada
nekako cvileći, s ustima sasvim spremnim za kmekme. Sad, to je jako lijepo, ali
veoma
kukavički. Niste stavljeni na ovaj svijet samo da biste došli u dodir s Bogom.
13
Takva itv&T mogla je izvući svu snagu i dobro iz čelovje-ka.
:
"A onda, što ćemo?"
Stereo oprema bila je uključena i pomislili biste da se pjevačev golos kreće iz
jednog
dijela bara u drugi, leteći do stropa i onda se obrušavajući i jureći od jednog do
drugog
zida. Bio je to Berti Laski koji je strugao zbilja starejšu stvar zvanu "Ti mi
ljuštiš boju".
Jedna od tri komada za šankom, ona sa zelenom perikom, stalno je uvlačila trbuh i
izbacivala ga u ritmu onoga što su zvali glazbom. Mogao sam osjetiti da noževi iz
starog
moloka počinju bockati, i sad sam bio spreman za malo dvadeset-na-jedan. Pa sam
skiknuo: "Van van van van!" kao pseto, i onda sam opalio tog vjeka stoje sjedio
kraj
mene, i bio daleko i razble-betan, jednim horroršo udarcem na ukho iliti organ
sluha, ali
on to nije osjetio i nastavio je sa svojim: "Telefonska zamješancija i kad
frfularije budu
dumbidumbidu." Osjetit će on to kad se vrati, kad stigne iz onog dalekog mjesta.
"Kamo van?" pitao je Georgie.
"Ma, samo šetati", rekao sam, "i vidjati što će naići, O braćo moja mala."
Pa smo izišli u veliku zimsku noćaju i krenuli niz Bulevar Marghanita i skrenuli u
Aveniju Boothbv, i tamo našli ono što smo baš i tražili, maljutku pošalicu da s
njom otpočnemo tu večer. Bio je to jedan drhtavi starejši vjek učiteljskog tipa, s
naočalama,
usta otvorenih na hladnom zraku noćaje. Imao je knjige pod rukom i ušljivi kišobran
i
dolazio je iza ugla iz Javne knjižnice, koju nije baš puno ljudo-va koristilo tih
dana.
Niste zbilja vidjeli baš mnogo starih buržoaskih tipova vani nakon mraka tih dana,
zbog
malobrojnosti policije i nas finih mladih maljčika uokolo, i ovaj čelovjek
profesorskog
tipa bio je jedini pješak u cijeloj ulici. Pa smo dogiljali do njega, veoma
pristojno, i ja
sam rekao: "Ispričavam se, brate."
14
i
Izgledao je maljenko puglan kad je vidjao nas četvoricu tako, kako prilazimo sve
tiho i
pristojno i nasmiješeno, ali je rekao: "Da? Stoje?" veoma glasnim učiteljskim
golosom,
kao da nam pokušava pokazati da nije puglan.
Ja sam rekao: "Vidim da imaš knjige pod rukom, brate. Odista je rijetko
zadovoljstvo u
ova vremena naići na nekog tko još čita, brate."
"Oh?" rekao je, drhteći. "Je li? A, shvaćam." I stalno je prelazio pogledom s
jednog na
drugog od nas četvorice, sada se nalazeći kao u sredini veoma nasmiješenog i
uljudnog
četverokuta.
"Da", rekao sam. "Zanimalo bi me veoma, brate, ukoliko bi mi ti ljubazno dozvolio
vidjeti kakve knjige su to što ih nosiš pod rukom. Ništa na ovom svijetu nije mi
milije od
dobre čiste knjige, brate."
"Čiste", rekao je. "Čiste, ha?" A onda je Pete zgrabjao te tri knjige od njega i
dao nam
ih zbilja skorajše. Kao trojica, svi smo imali po jednu da vidjamo osim Tupog. Ona
koju
sam ja dobio zvala se Osnove kristalografije, pa sam je otvorio i rekao: "Izvrsno,
odista
prvorazredno", stalno okrećući stranice. Onda sam rekao veoma šokiranim golosom:
"Ali što je ovo ovdje? Kakva je ovo prljava slovja? Sav crvenim što sam pogledao
takvu
riječ. Razočaravaš me, brate, zbilja me razočaravaš."
"Ali," probao je on, "ali, ali ..."
"Sad," rekao je George, "ovdje je ono što bih ja nazvao zbilja prljavim. Ovdje ima
jedna slovja koja počinje na k i jedna na p." On je imao knjigu koja se zvala Čudo
pahuljice.
"Oh", rekao je jadni stari Tupi, smotrajući preko Pete-ovog ramena i idući
predaleko,
kao što je uvijek i išao, "ovdje piše što joj je sve uradio, i tu je i slika i sve.
Ma", rekao
je, "ti si samo pokvarena stara ptičurina."
15
"Starac tvojih godina, brate", rekao sam ja i počeo kidati knjigu koju sam držao, i
ostali
su učinili isto s knjigama koje su oni imali, Tupi i Pete se otimajući oko Rombo-
hedralnog sustava. Starejši profesorski tip počeo je kričati: "Ali one nisu moje,
to je
vlasništvo zajednice, ovo je čisti bezobrazluk i vandalsko djelo", ili tako neka
slovja. I
pokušao nam je kao oduzeti knjige, što je bilo patetično. "Ti zaslužuješ dobru
lekciju,
brate," rekao sam, "zaslužuješ je." Ta knjiga o kristalima koju sam ja imao bila je
vrlo
tvrdo uvezana i teška za razrazjati u komade, bivajući zbilja starejša i
napravljena u
danima kad su se stvari pravile da kao potraju, ali sam uspio poderati stranice i
baciti ih
šaku po šaku poput pahuljica, mada velikih, posvuda po tom kričućem starom vjeku, a
onda su ostali uradili isto sa svojima, dok je stari Tupi plesao okolo poput klauna
kakav
je i bio. "Eto ti", rekao je Pete. "To ti je kaša od Ijuskica za tebe, ti odvratni
čitatelju
gadosti i prljavština."
"Ti zločesti stari vječe, ti", rekao sam ja, i onda smo ga počeli ritati. Pete mu
je držao
rukaje, a Georgie mu je nekako rastvorio usta i Tupi mu je istrgnuo umjetne zubaje,
gornje i donje. Bacio ih je na pločnik i ja sam ih podvrgnuo starom gaženju čizmom,
mada su bili tvrdokorni, bivajući načinjeni od nekakve nove horroršo plastične
tvari.
Stari vjek počeo je puštati nekakve raspadajuće šumovaje - "vuf vaf vof” - pa je
Georgie
popustio stisak kojim mu je držao gubaje razmaknute i samo mu dao jednom po bezubim
ustima svojom oprstenjenom šakom, i od toga je stari vjek počeo puno stenjati, a
onda eto krvi, braćo moja, stvarno prelijepo. Pa smo onda samo mu skinuli vanjske
platje, skidajući ga do veste i dugih gaća (jako starejše; Tupi mu je skoro otkinuo
glavu), i onda ga Pete prekrasno udario u pjat, i pustili smo ga. Krenuo je nekako
teturavo, jer to stvarno nije bio previše jak tolčok, stalno: "Oh oh oh", ne 16
znajući gdje je i stoje zbilja, i mi smo mu se rugali i prevrnuli mu džepove, dok
je Tupi u
međuvremenu plesao uokolo s njegovim ušljivim kišobranom, ali u njima baš i nije
bilo
puno toga. Bilo je nekoliko starejših pisama, od kojih su neka potjecala još iz
1960., s:
"Moj najdraži najdraži" u njima i sva ta čepuka, i privjezak s ključevima i
starejša
rasklimana penkala. Stari Tupi odustao je od svog plesa s kišobranom i naravno
morao
početi čitati naglas jedno od pisama, kao da pokaže praznoj ulici da zna čitati.
"Moje
drago," recitirao je, vrlo visokim golosom, "mislit ću na tebe dok nisi tu i nadam
se da
ćeš zapamtiti da se toplo odjeneš kad izlaziš na večer." Onda je ispustio jako Šum-
naji
smjah - "ho ho ho" pretvarajući se da počinje brisati svoju jamušku s njim. "U
redu",
rekao sam. "Pustite, O braćo moja." U hlačama tog starejšog vjeka bilo je samo
malenko love (to jest novca) - ne više od tri golije - pa smo podvrgli sve te
prljave male
novčiće tretmanu razbacivanja, postoje to bio kokošji napoj prema iznosu
lijepovčica
koji smo već imali kod sebe. Onda smo polomili kišobran i razrazjali mu platje i
prepustili ih vjetrovima, braćo moja, i onda smo bili gotovi sa starejšim vjekom
učiteljskog tipa. Nismo uradili mnogo, znam, ali to je bilo samo kao početak večeri
i ja
nemam namjeru davati iza priku vama ili vašima za to. Noževi u mlijeku-plus sad su
bockali fino i horroršo.
Sljedeća stvar je bila da se poigramo samarića, što je bio način da se riješimo
nešto
lovice kako bismo imali više inicijative za kao malo dućanskog krađovanja, pa smo
ušli
u Duke of New York na Amisovoj aveniji i svakako da su tamo udobno smještene bile
tri
do četiri stare babuške koje su pjatjale svoje crno s pjenom od DP (državne
pomoći).
Sad smo mi bili jako dobri maljčici, smješeći se dobro-večernje svakome i svima,
mada
su se te stare naborane paljerice počele skroz tresti, sa starim rukajama,
prošaranim
17
venama, koje su drhtale oko čaša i prolijevale pjenu na stol. "Ostavite nas na
miru,
dečki," rekla je jedna od njih, s licem kao tloris od toga stoje bilo oko tisuću
godina
staro, "mi smo samo sirote starice." Ali mi smo samo izložili zube, bijes bijes
bijes, sjeli,
pozvonili, i čekali da momak dođe. Kad je stigao, sav nervozan i trljajući ruke o
svoju
masnaju pregaču, naručili smo nam četiri veterana - veteran je rum i seri brendi
izmiješan, stoje bilo popularno baš tad, a neki su voljeli i malo limete u to, što
bi bila
kanadska varijanta.
Onda sam ja rekao momku: "Daj onim jadnim starim babuškama tamo preko nešto
hranjivo. Veliki Škoti za sve i nešto za ponijeti." I istresao sam pun džep đengi
svud po
stolu, i ostala trojica su slijedila moj primjer, O braćo moja. Pa su dupli
zlatnjaci bili
donijeti za stare izbrazdane pa-ljerice, i one nisu znale što da kažu ili učine.
Jedna od
njih je uspjela protisnuti: "Hvala, dečki", ali si mogao vidjeti kako one misle da
se nešto
prljavo kao sprema. U svakom slučaju, dana im je svakoj po boca Yank Generala, to
je
vinjak, za ponijeti, i dao sam novce za njih da im se dostavi svakoj po tucet crnog
s
pjenom sljedeće jutro, da one ostave svoje smrdljive stare ženskaje adrese na
pultu.
Onda smo s lovom stoje preostala otkupili, braćo moja, sve mesne pite, perece,
sirne
grickalice, čips i čokolade u tom mjastu, a i to je bilo za stare komade. Onda smo
rekli:
"Vraćamo se za minjutu", a stare pticaje su još govorile: "Hvala, momci", i: "Bog
vas
blagoslovio, dečki", i mi smo izlazili bez i prebite pare u našim karmanima.
"Od toga se osjetiš baš dobrajo, zbilja", rekao je Pete. Mogao si vidjeti da jadni
stari
tupi Tupi nije baš ponjimao sve to, ali nije rekao ništa iz straha da bude nazvan
glupajom i šupljotikvim čudakom. Pa, krenuli smo sad oko ugla u Aveniju Attlee, i
tamo je
bio taj dućan sa slatkišima i tumorima još otvoren. Ostavili smo ih na miru, ima
tome
18
tri mjeseca, i cijeli frtalj bio je vrlo miran u cjelini, tako da se naoružani
milicajkani ili
ophodnje razova nisu previše motali tamo, bivajući više sjeverno od rijeke tih
dana.
Stavili smo maskaje - nove stvari su bile, zbilja horroršo, stvarno izvrsno
napravljene;
bile su kao lica povijesnih osoba (rekli bi vam imena kad ste kupovali) i ja sam
imao Disraelija, Pete je imao Elvisa Preslevja, Georgie je imao Hen-ryja VIII., a
jadni stari Tupi
imao je jednog vjeka pjesnika zvanog PiBi Shellev; bile su kao stvarno
prerušavanje, s
kosom i sve, i bile su neka jako vrlo specijalna plastična vešč pa si ih mogao
smotati kad
ti više ne treba i sakriti ih u čizmu - onda smo nas tri ušla unutra, Pete je držao
ćasu
vani, ne da se imalo oko čega brinuti tamo. Čim smo udarili po dućanu krenuli smo
na
Slousea što gaje držao, veliku trbušastu hladetinu od vjeka koji je vidjao odmah
što se
zbiva i krenuo ravno unutra gdje bio je telefon i možda njegova dobro nauljena
pjuškaja, sa šest gadnih punjenja. Tupi je prešao pult skorajše kao pticaja,
razbacujući
pakete njušaja i lomeći veliki pano na kojem je bio komad stoje kesila zubaje
mušterijama i grudaje su joj skoro ispadale kao reklama za neku novu marku tumora.
Što ste onda mogli vidjati bilo je kao velika lopta što se kotrlja po dućanu iza
zavjese, što
su bili stari Tupi i Slouse nekako spojeni u samrtnoj borbi. Onda ste mogli
slušjati
dahtanje i frktanje i vešči kako padaju i psovanje i onda staklo kako krah krah
krah.
Majka Slouse, žena mu, bila je kao zaleđena iza tezge. Mogli smo znati da će
vrisnuti
kao zaklana čim dobije priliku, pa sam ja jako skorajše prešao tezgu i zgrabio je,
i
horroršou velika gromada je bila, sva njuša-juća na parfem i s pljaspljas velikim
poskakujućim gruda-jima na njoj. Stavio sam joj rukaju na gubjac da je spriječim da
razglasi umorstvo i razaranje na sve četiri strane, ali ta gospoža pasja mije
uputila veliki
gadan ugriz na istu i ja sam bio taj koji je obavio vrištanje, a onda je ona
krenula
19
s krasnim vapajem za milicajkanima. Pa, onda ju je trebalo tolčokirati kako valja
jednim od tegova s vage, a onda pošten dodir šipkom što su je držali za otvaranje
sanduka, i to je izvuklo crveniš kao starog prijatelja. Pa smo je na pod i poderali
joj
platje iz zabave i malo nježno čizmom da se prekine njeno stenjanje. I, vidjavši je
kako
leži s gruda-jima na vidjelu, pitao sam se da li, ali to je bilo za kasnije te
večeri. Onda
smo očistili blagajnu, i bilo je super hor-roršo plijena te noćaje, i uzeli smo po
koju
kutiju od samo najboljih tumora za svakog, i odosmo mi, braćo moja.
"Baš zbilja veliki težak kopilan je bio", stalno je govorio Tupi. Nije mi se
sviđalo kako
Tupi izgleda; izgledao je prljavo i neuredno, kao vjek što je bio u tučnjavi, što i
jest bio,
naravno, ali nikad ne trebate izgledati kao da ste bili. Mašna muje bila kao daje
netko
gazio po njoj, maskaja mu je bila svučena i imao je prljavštinu s poda na licaju,
pa smo
ga odveli u pokrajnju uličicu i malenko ga uredili, močeći taštuke pljuvačkom da
očjastimo prljavštinu. Što sve ne činimo za starog Tupog. Bili smo natrag u Duke of
New
York jako skorajše, i računao sam po mom satu da nismo bili odsutni više od deset
minuta. Starejše stare babuške još su bile tamo dudlajući crno s pjenom i Škote
kojima
smo ih častili, i rekli smo: "Bog, cure, što ćete popiti?" Počele su sa starim:
"Jako
ljubazno, momci, Bog vas blagoslovio, momci", i tako smo pozvonili na zvrczvrc i
pozvali ovaj put drugog konobara i naručili pive s rumom unutra, bivajući jako
ožednjeli, braćo moja, i što god su stare pticaje htjele. Onda sam rekao starim
babuškama: "Nismo izlazili odavde, zar ne? Bili smo tu cijelo vrijeme, zar ne?"
Sve one su ukopčale zbilja skorajše i rekle: "Tako je momci. Bili ste nam pred
očima,
stalno. Bog vas blagoslovio, momci", pijući.
Ne da je to ustvari bilo bitno. Oko pol sata je prošlo prije nego što je bilo bilo
kakvog
znaka života među milicajkanima, a onda su to bila samo dva vrlo mlada roza što
20
su ušla, jako ružičasti pod svojim velikim drotovskim kacigajama.
Jedan je rekao: "Znate li vi ovdje nešto o događanjima u Slouseovom dućanu
večeras?"
"Mi?" rekao sam ja, nevino. "Zašto, stoje bilo?"
"Krađa i prebijanje. Dvoje u bolnici. Gdje ste vi bili večeras?"
"Ne sviđa mi se taj gadan ton", rekao sam. "Nije me briga za te gadne insinuacije.
O
vrlo sumnjičavoj naravi sve to progovara, braćo moja mala."
"Bili su ovdje cijele večeri, momci", počele su kričaja-ti stare harpije. "Bog ih
blagoslovio, nema boljih dečki među živima glede ljubaznosti i darežljivosti. Bili
su
ovdje cijelo vrijeme, jesu. Ni da mrdnu ih nismo vidjele."
"Samo pitamo", rekao je drugi mladi milicajkan. "Imamo posla koji radimo kao i svi
drugi." Ali su nas gadno upozoravajuce pogledali prije nego što su izišli. Dok su
izlazili
mi smo im uručili malo glazbe s usana: prrrrrrrr. Ali sam ja, za sebe, bio pomalo
razočaran stvarima kakve su bile tih dana. Ništa protiv čega bi se mogli boriti.
Sve lako
kao poljubiš mi šarje. Ipak, noć je još bila vrlo mlada.
21
Ka
smo izišli izvan Duke of New Yorka vidjali smo na svjetlu dugog osvijetljenog
barskog
prozora brboćućeg starog pjanistu ili pijanicu, kako urla prljave pjesme svojih
otaca i
pravi bljurp bljurp između toga kao da mu je prljavi stari orkestar u njegovom
smrdljivom trulom želucu. Jedna vešč stoje nikad nisam mogao podnijeti je bilo to.
Nisam nikad podnosio da vidim mužaja svog prljavog kako se valja i podriguje pijan,
ma koliko bio star, ali još naročito kad je bio zbilja starejši kao ovaj. Bio je
nekako
stisnut uz zid i krpe su mu bile u sramotnom stanju, sve zgužvano i nečisto i
prekriveno
drekom i blatom i prljavštinom i tim stvarima. Pa smo ga dohvatili i dokačili s par
dobrih horroršo tolčoka, ali je on i dalje nastavio pjevati. Pjesma je bila:
I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj,
. Kada tebe, moja draga, ne bude bilo.
Ali kad gaje Tupi išaketao nekoliko puta po prljavoj pijandurskoj gubici prestao je
pjevati i počeo kričati: "Hajde, dokrajčite me, vi kukavički kopilani, ionako ne
želim
živjeti, ne u smrdljivom svijetu kao stoje ovaj." Tada sam rekao Tupom da malo
smiri,
jer me ponekad zanimalo da slušajem što neki od tih starejših raspadotina imaju
reći o
životu i svijetu. Pitao sam: "Oh. A što je to smrdljivo u njemu?"
On je povikao: "Smrdljiv je ovo svijet jer pušta mlade navaliti na stare kao što
ste vi
učinili, i više nema ni zakona ni reda." Kričao je glasno i mahao rukajama i činio
22
stvarno horroršo sa slovajama, dok mu je tek pokoji blurp blurp dolazio iz kiški,
kao da
nešto orbitira tamo unutra, ili kao neka jako neprilična upadica mužja koji pravi
šumaje, tako da je taj stari vjek stalno kao prijetio mu šakama, vičući: "Nije to
više
svijet za starca, a to znači da se ja ni mrvicu ne bojim vas, dječarci, jer sam
previše pijan
da osjetim bol ako me udarite, i ako me ubijete bit će mi drago što sam mrtav." Mi
smo
šmekali i onda se nakesili, ali nismo rekli ništa, a onda je on rekao: "Kakav je to
uopće
svijet? Ljudi na Mjesecu i ljudi se vrte oko Zemlje kao mušice oko svjetiljke, i
više se
uopće ne pazi na zemaljski zakon ni red. Pa najgore što možete učinite, vi prljavi
kukavički huligani." Onda nam je dao malo glazbe usnama - "prrrrzzzrrrr" - kao što
smo mi onim mladim milicaj-kanima, a onda je počeo opet pjevati:
0 draga draga zemljo, za tebe sam se borio
1 donio ti mir i pobjedu ir;
Pa smo krenuli u njega lijepo, smiješeći se preko cijelih licoja, ali je on
nastavio pjevati.
Onda smo ga sapleli tako da se ispružio na dugo i široko i iz njega je nahrupio
cijeli
lonac pivske bljuvotine. To je bilo odvratno pa smo ga čizmom, svatko po jednom, a
onda je krvca, a ne pjesma ili bljuvotine, krenula iz njegove prljave stare gubice.
Onda
smo krenuli svojim putem.
Tamo kod Gradske strojarnice smo naišli na Billyboya i njegovih pet druzja. Sad u
tim
danima, braćo moja, udruživanje je bilo većinom u četvorke ili petice, što su bile
kao
auto-ekipe, postoje pet udoban broj za auto, a šest je bio krajnji broj za veličinu
bande.
Ponekad bi se bande okupile da naprave kao maljenke vojske za veliki noćni rat, ali
uglavnom je bilo najbolje lutati u tim kao malim brojevima. Billyboy je bio nešto
od
čega mi je bilo zlo
23
samo kad bih vidjao njegovo debelo nakeženo licoje, a uvijek je imao taj vonj kao
jako
užeglo ulje u kojem se mnogo puta pržilo, čak i kad je bio odjeven u svoje najbolje
platje, kao sad. Vidjali su nas baš kad smo mi vidjali njih, i sad je bilo kao
jedno jako
tiho uzajamno gledanje. Ovo će biti stvarno, ovo će biti kako treba, ovo će biti
no-žaja,
užaje, britvaja, ne samo pesti i čizme. Billyboy i njegovo drugaje prestali su s
onim što
su radili, što je bilo da su se baš spremali napraviti nešto jednoj rasplakanoj
maloj
djevočki što su je imali tamo, ne starijoj od deset, ona je kričajala ali s
platjama još na
sebi, Billyboy ju je držao za jednu rukaju, a njegov broj jedan, Leo, za drugu.
Vjerojatno su baš obavljali dio s prljavim slovajama prije nego što se spuste na
malenki
dio ultranasilja. Kad su vidjali nas da stižemo pustili su taj buhuhuhući mali
komad,
pošto ih je bilo još koliko hoćeš tamo gdje su i nju našli, i ona je otrčala na
svojim
mršavim bijelim nogicama koje su bljeskale u mraku, još uvijek vičući: "Oh oh oh".
Rekao sam, smiješeći se veoma široko i druzjarski: "Pa, zar nije to stara debela
jarčina
Billyboy glavom i smradom. Kako ste mi, vi mutna zdjelo jeftine smrdljive masti?
Dođi
da dobiješ malo po jajcima, ako ih uopće imaš, ti uškopljena hladetino." I onda smo
počeli.
Bilo je četvorica nas na šest njih, kao što sam već istaknuo, ali jadni stari Tupi,
i pored
sve svoje tuposti, vrijedio je za trojicu drugih u čistom ludilu i prljavoj borbi.
Tupi je
imao baš horroršo dugo užaje iliti lanac oko pasa, dvaput omotan, i razmotao je to
i
počeo njim lijepo šibati po očima iliti glazojama. Pete i Georgie imali su zdravo
oštre nožaje, ali sam ja što se mene tiče imao finu starejšu horroršo koljačku
britvaju koju sam,
u to doba, mogao trgnuti blistavo umjetnički. 1 tako smo se mi zadratirali u mraku,
sa
starom Lunom, i ljudima na njoj, koja je baš izlazila, zvijezdama što su ubadale
kao da
bi mogle biti noževi nestrpljivi
24
da se priključe dratiranju. S mojom britvajom uspio (tom prosjeci baš kroz platje
naprijed najednom od Bil!yboyevih druzja, jako jako precizno i nisam ni dotakao
pljot
ispod tkanine. Onda se, u dratsovanju, taj druzja Billyboyev najednom našao otvoren
kao mahuna, golog trbuha i pokazujući gaće, i onda se on jako jako razdražjao,
mašući i
vrišteći i gubeći gard i puštajući starog Tupog s lancem stoje vijugao šššhhhh, pa
gaje
stari Tupi zalančio baš po glazjama, i taj druzja Billyboyev se oteturao urlajući
iz sveg
srca. Išlo nam je jako horroršo, i uskoro nam je Billyboyev broj jedan bio pod
nogama,
zaslijepljen lancem Tupog i puzeći i urlajući kao zvijer, ali jedna dobra čizma u
golovu i
on je bio ugašen ugašen ugašen.
Od nas četiri Tupi je, kao i obično, prošao najgore glede izgleda, što će reći
licoje mu je
bilo sve krvavo, a krpe prljavi nered, ali mi drugi bili smo mirni i cijeli. Sad je
smrdljivi
debeli Billyboy bio onaj kojeg sam htio, i tamo sam ja plesao s mojom britvajom kao
da
sam brico na palubi broda na jako nemirnom moru, pokušavajući ga zakačiti s par
dobrih rezova po njegovom nečistom masnom licoju. Billyboy je imao nožaju, dugi
skakavac, ali on je bio malen-kajo prespor i težak na pokretu da vrijedne bilo koga
baš
gadno. I, braćo moja, bio je pravo zadovoljstvo meni taj valcer - lijeva dva tri,
desna dva
tri - i da režem lijevi obraš-ćić i desni obraščić, tako da su dvije kao zavjese od
krvi
potekle istodobno, jedna sa svake strane njegove ugojene prljave gubice na zimskoj
svjetlosti zvijezda. Tekla je ta krv kao crvene zavjese, ali mogao si vidjati da
Billyboy
nije ništa osjetio, i trupkao je i dalje kao debeli stari medvjed, bockajući prema
meni
svojim nožajem.
Onda smo oslušjali sirene i znali da milicajkani stižu s puškajama na gotovs kroz
prozore policijskih auta. Ona
25
mala raskmežena djevočka im je rekla, izvan svake sumnje, pošto je bila kutija za
pozvati rozove nedaleko iza Općinske strojarnice. "Još ću te ja, ne boj se," zazvao
sam,
"jarčetino smrdljiva. Ostat ćeš ti bez jajca, kako treba." Onda su oni otrčali,
polako i
zadihano, osim Broja Jedan Lea koji je hrkao na zemlji, dalje na sjever prema
rijeci, i
mi smo otišli na drugu stranu. Odmah iza sljedećeg skretanja bila je uličica,
mračna i
pusta i otvorena s oba kraja, i tamo smo se odmorili, dašćući brzo pa polaganije,
onda
dišući kao normalno. Bilo je to kao odmaranje između dvije strašne i veoma ogromne
planine, što bi bili blokovi stanova, a u prozorima svih stanova mogao si vidjeti
kao
plavo plešuće svjetlo. To bi bila telka. Noćas je bilo što su zvali svjetskim
programom,
stoje značilo da isti program gleda svatko na svijetu tko hoće, što su uglavnom
bili
sredovječni srednjeklasni ljudovi. Bit će neki veliki slavni glupi komični čelovjek
ili crni
pjevač, i sve se to odbijalo od speci-janih telkaških satelita duboko u svemiru,
braćo
moja. Čekali smo dašćući, i mogli smo slušjati sirenirajuće mili-cajkane kako idu
na
istok, pa smo znali da smo sad u redu. Ali jadni stari Tupi stalno je gledao gore u
zvijezde i planete i Lunu s ustima širom otvorenim kao klinac koji nikad prije nije
vidjao bilo što takvo, i on je rekao: "Što li je na njima, pitam se. Što bi bilo
tamo gore na
takvim stvarima?"
Ja sam ga jako gurnuo, rekavši: "Hajde, glupaje kopile kakav ti jesi. Nemoj ti
misliti o
njima. Bit će život kao i ovdje dolje najvjerojatnije, s tim da neki dobiju nož, a
neki ga
zabiju. A sad, dok je noćka još molodoja, hajdemo mi svojim putem, O braćo moja."
Drugi su se šmeknuli na to, ali jadni stari Tupi pogledao je ozbiljno u mene, pa
opet gore
u zvijezde i staru Lunu. I tako smo mi krenuli za svojim poslom niz uličicu, dok se
svjetski program plavio oko nas s obje strane. Ono što nam je sad trebalo bio je
autić, pa
26
smo skrenuli lijevo iz uličice, znajući istog trena da smo na Priestlev Placeu čim
smo
vidjeli veliki brončani kip nekog starejšeg pjesnika s majmunskom gornjom usnom i
lulom zabijenom u iskrivljena stara usta. Idući na sjever došli smo do prljavog
starog
Filmodroma, zguljenog i raspadnutog jer nitko više nije baš puno išao tamo osim
maljčika poput mene i mojih drugaja, i onda samo da vičemo ili razrezujemo ili malo
unutra-van-unutra-van u mraku. Mogli smo vidjati po plakatu na fasadi Filmodroma, s
nekoliko mrlja od muha, daje na programu uobičajena kaubojš-tina, s arhanđelima na
strani šerifa koji puca na kradljivce stoke iz pakla, živahne stvari kakve je
Državfilm
proizvodio u tim danima. Auti parkirani kraj kina nisu bili baš horroršo, uglavnom
bijedne starejše vešče, ali bio je jedan prilično nov Durango 95 za kojeg sam
mislio da bi
mogao poslužiti. Georgie je imao jedan od onih poliklefa, kako su ih zvali, na svom
privjesku za ključeve, pa smo uskoro bili ukrcani - Tupi i Pete otraga, gospodski
puckajući svoje tumore - a ja sam okrenuo paljenje i pokrenuo ga i preo je zbilja
horroršo, fino toplo vibrirajuće ćutilo svud u crijevci-ma. Onda sam pritisnuo
nogajom,
i lijepo smo krenuli unatrag, i nitko nas nije vidjao kad smo krenuli.
Motali smo se oko onog dijela koji su zvali predgrađem neko vrijeme, plašeći stare
vjekove i ženaje koji su prelazili put i krivudajući za mačkama i tako to. Onda smo
krenuli putem na zapad. Nije bilo mnogo prometa, pa sam starom nogajom skoro
probio pod, i Durango 95 je žderao put kao špagete. Uskoro je bilo zimskog drveća i
mraka, braćo moja, sa zemljom u mraku, i najednom mjestu sam pregazio nešto veliko
s
iskeženom zubatom gubicom u svjetlu farova, što je onda zakričalo i zakrckalo ispod
i
stari Tupi otraga smijao se da mu golova otpadne - "Ho ho ho" - na to. Onda smo
ugledali jednog mladog malj čika sa svojim komadom, kako se ljubiljubi ispod
stabla, pa
smo stali i zaklicali im,
27
pa smo ih onda lupili s par tolčoka onako preko volje, što ih je rasplakalo, i
odosmo mi
dalje. Ono što nam je sad bilo na umu bio je stari iznenadni posjet. To je bilo baš
fino i
dobro za šmek i malo ultranasilja. Konačno smo dospjeli u nešto kao selo, i odmah
izvan
tog sela bila je nekakva mala kuća na osami s malo vrta. Luna se sad već dosta
uzdigla, i
mogli smo vidjati tu kolibu fino i jasno kad sam ja usporio i zakočio, dok su se
ostala
trojica kikotala kao bezumnaji, i mogli smo vidjati da je ime na kapiji te kucaste
vešče
bilo DOM, jako glupajo ime. Izašao sam iz auta, zapovjedivši svojim drugajima da
utihnu s kikotanjem i ponašaju se kao ozbiljno, i otvorio sam tu maljenku kapiju i
došao
do ulaznih vrata. Pokucao sam fino i nježno i nitko se nije pojavio, pa sam pokucao
još
malo i taj put sam mogao slušjati da netko dolazi, onda se zasun pomakao, i vrata
su se
otvorila par centimetara, pa sam mogao vidjati to jedno glazje kako me gleda, a
vrata su
bila na lancu. "Da? Tko je?" Bio je to golos nekog komada, mlade djevočke sudeći po
zvuku, pa sam rekao veoma profinjenim načinom govora, pravim gospodskim golosom:
"Oprostite, gospo, vrlo mi je žao što vas uznemiravam, ali moj prijatelj i ja
izišli smo u
šetnju, i mom prijatelju je pozlilo sasvim iznenada i to je velika nevolja, on je
tamo na
putu i ječi bez svijesti. Biste li bili toliko ljubazni da me pustite da
upotrijebim vaš
telefon da telefoniram hitnoj pomoći?" "Nemamo telefon", rekla je ta djevočka. "Žao
mi je, ali nemamo. Morat ćete ići nekamo drugamo." Iznutra iz te maljutke kuće
mogao
sam slušjati klak klak klaki klak klak klakiti klakklak kako neki vjek tipka, a
onda je
tipkanje stalo i začuo se glas tog čelovjeka kako pita: "Stoje, draga?"
"Pa", rekao sam, "biste li mogli biti toliko dobri da mu date čašu vode? To je kao
neki
napad, znate. Izgleda da se srušio od nekakvog napada."
>
;
28
Djevočka je kao oklijevala i onda rekla: " Onda je otišla, a moja tri druzja su
izašli iz
kola tiho i pr li se zbilja horroršo skrivećki, sad stavljajući maskaje, onda sam i
ja stavio
svoju, onda je samo stvar bila u tome da ja zavučem staru rukaju i otkvačim lanac,
pošto sam smek-šao tu djevočku mojim gospodskim golosom, tako da nije zatvorila
vrata kako je trebala, pošto smo mi bili noćni stranci. Nas četvorica smo tada
uletjeli
urlikajući, sa starim Tupim koji je kao i obično izigravao budalu skakanjem gore--
dolje
i pjevanjem ružnih slovaja, i bila je to fina maljutka kuća, reći ću to. Svi smo
šmeknuli u
sobu u kojoj je bilo upaljeno svjetlo, i tamo se ta djevočka kao skupila od straha,
mlad
zgodan komad sa zbilja horroršo grudima, i s njom je bio taj čelovjek što je bio
njen
mužaja, mladog izgleda, ali s očajama s rožnatim okvirom, a na stoluje bio pisaći
stroj i
sve papiri rasuti svuda, ali ruje bila jedna mala hrpa papira stoje kao moralo biti
ono
stoje već otipkao, pa je tu bio još jedan inteligentan vjek knjiškog tipa kao onaj
s kojim
smo se zezali prije nekoliko sati, ali ovaj je bio pisac, a ne čitatelj.
U svakom slučaju, rekao je: "Što je ovo? Tko ste vi? Kako se usuđujete ući u moju
kuću
bez dozvole." A cijelo vrijeme glasja mu je drhtio kao i rukaje.
Pa sam ja rekao: "Ne boj se. Ako straha imaš u srcu svome, O brate, molim te iz
njega
ga odsad izbaci." Tada su Georgie i Pete otišli naći kuhinju, dok je stari Tupi
čekao
zapovijedi, stojeći pokraj mene s gubicom sasvim otvorenom. "Stoje ovo, onda?"
rekao
sam ja, uzimajući hrpu kao otipkanog sa stola, i mužaja s rožnatim okvirom rekao je
drhtavo: "Baš to i ja želim znati. Što jest ovo? Što želite? Odlazite odmah prije
nego što
vas izbacim." Pa se jadni stari Tupi, maskiran kao PiBi Shellev, dobro glasno za-
šmekao
na to, urlajući kao nekakva životinja.
29
"To je knjiga", rekao sam. "To je knjiga koju ti pišeš." Moj stari golos učinio sam
veoma grubim. "Uvijek sam se veoma divio onima što mogu pisati knjige." Onda sam
pogledao gornji list, i tamo je bilo ime - NARANČA NA NAVIJANJE - i rekao sam: "To
je dosta glupaji naslov. Tko je ikad čuo za naranču na navijanje?" Onda sam
pročitao
maljenki dio jednim veoma glasnim kao popujućim golosom: "- Pokušaj da se nametne
čovjeku, biću razvoja i sposobnom za slatkoću, za sočno curenje po konačnim
bradatim
usnama Boga, pokušati nametnuti, kažem, zakone i uvjete prigodne mehaničkoj
kreaciji, protiv toga ja podižem mač svog pera -" Tupi je na to ispustio staru
glazbu s
usana, a i ja sam se morao našmeknuti. Onda sam počeo trgati listove i razbacivati
komadiće po podu, a taj mužaja pisac postao je bezumnaja i krenuo na mene sa
zubjima
stisnutim u žutom sjaju i noktima uperenim poput pandži. Pa je to bio šlagvort za
starog
Tupog i on je krenuo smiješeći se i govoreći op op i a a a na drhtavu glavu tog
vjeka,
prvo lijevom šakom pa desnom, pa je naš dragi stari druzja crveno - crveno vince iz
bačve i isto posvuda, kao da ga pravi ista velika tvrtka - počelo liti i prljati
lijepi čisti
tepih i komadiće knjige koju sam ja još kidao, razrez razrez. Cijelo to vrijeme ta
djevočka, njegova ljubljena i vjerna supruga, samo je stajala sleđeno pokraj
kamina, a
onda je počela ispuštati maljucke kričove, kao u ritmu rada šaka starog Tupog. Onda
su
Georgic i Pete došli iz kuhinje, obojica žvačući, mada s maskajama navučenim, mogao
si
to raditi kroz njih bez problema, Georgie s hladnim butom nečega u jednoj rukaji i
pola
štruce kljeba s velikom grudom maslaca u drugoj, a Pete s bocom piva koja se sva
zapjenila i hororšo komadom kolača od šljiva. Oni su počeli ha ha ha, kad su
vidjali
starog Tupog kako pleše okolo i šakari tog vjeka pisca tako daje vjek pisac počeo
plačovati da mu je
30
kao životno djelo uništeno, sve bu hu hu iz jako okrvavljenih usta, ali to je bilo
ha ha ha
na prigušen način nekog tko jede i mogao si vidjeti zalogaje onog što su jeli.
Nije mi se to sviđalo, postoje to prljavo i šlampavo, pa sam rekao: "Ostavite te
jestvine.
Nisam dao dozvolu. Uhvatite ovog vjeka ovdje da može sve vidjati i da ne može
izmaći."
Pa su oni ostavili svoju masnu pišču na stol medu razbacane papire i otrupkali do
vjeka
pisca Čije su rožnate očaje bile slomljene, ali mu još visjele na glavi, dok je
stari Tupi još
plesao okolo od čega su se tresli ukrasi na polici (ja sam ih sve oborio i više se
nisu mogli
tresti, braćo mala) dok se zabavljao s autorom Naranče na navijanje, čineći mu
licoje
sve crveno i obliveno poput nekakve jako posebne vrste sočne voćke. "U redu, Tupi",
rekao sam. "Sad ona druga vešč, Gospodjin nam svima pomogao." Pa je on bio jak
prema djevočki, koja je još uvijek krič krič kričala u jako hororšo
četvoročetvrtinskom
taktu, držeći joj ruke iza leđa, dok sam ja cijepao to i ovo i ono, a ostali su još
ispuštali
ha ha haove, i stvarno su dobro hororšo grudaje bile te koje su tad izložile svoje
ružičaste oči, O braćo moja, dok sam seja svlačio i spremao za zarivanje. Dok sam
se
zarivao, mogao sam slušjati krike užasa i taj krvareći vjek pisac kojeg su Georgie
i Pete
držali skoro se oslobodio urlajući bezumnajavo najgora slovja koja sam već znao i
druga koja je izmišljao. Onda je nakon mene stari Tupi trebao doći na red, što je
učinio
na zvjerski frktavi vičući način bez obraćanja pažnje na maskaju PiBi Shelleva, dok
samje ja držao. Onda smo se izmijenili, Tupi i ja smo držali raslinjenog vjeka
pisca koji
se više nije zbilja otimao, samo ispuštao razna slovja kao daje u zemlji iz
mlijeko-plus
bara, i Pete i Georgie su obavili svoje. Onda je bilo kao mirno, a mi smo bili puni
mržnje, pa smo izlomili stoje ostalo za izlomiti - pisaći stroj, svjetiljku, stolce
- a Tupi, to
je bilo tipično za starog Tupog, pomokrio se da ugasi vatru i htio
31
se olakšati na tepih, pošto je bilo dosta papira, ali sam ja rekao ne. "Van van van
van",
zaurlao sam. Vjek pisac i njegova ženaja nisu bili baš prisebni, krvavi i poderani
i
ispuštali su zvukove. Ali živjet će.
Pa smo ušli u auto koji je čekao i ja sam volan prepustio Georgieju, pošto sam bio
maljenko iscrpljen, i vratili smo se u grad, usput gazeći poneku čudnu kričeću
stvarčicu.
32
Je
Jekatali smo natrag u grad, braćo moja, ali baš pred gradom, nedaleko onog što zovu
Industrijskim kanalom, vidjali smo da se kazaljka goriva spustila, baš kao što su
se i
naše ha ha ha kazaljke spustile, i auto je stenjao kašlj kašlj kašlj. Nije to bilo
za veliku
brigu, jer je postaja željeznice treptala plavo - pali gasi pali gasi - tu odmah.
Pitanje je
bilo ostaviti auto da ga subiraju rozovi ili, kako smo se osjećali puni mržnje i
ubijanja,
da ga lijepo tolčoknemo u starejšu vodu za jedan dobar glasan pljesak prije nego
što
večer umre. Za to drugo smo se odlučili, pa smo izašli i, bez kočnica, sva
četvorica ga
tolčokirali do ruba prljave vode koja je bila kao sirup izmiješan s produktima
ljudske
jamuške, onda jedan dobar hororšo tolčok i ode on unutra. Morali smo odskočiti
bojeći
se da nam pljusak ne poprska platje, ali splješššš i glurb upao je, tonući baš
krasno.
"Zbogom, stari druzja", rekao je Georgie, a Tupi je dodao klaunovski smijeh - "Ho
ho
ho ho." Onda smo otišli do postaje da se odvezemo jednu stanicu do Centra, kako se
zvalo središte grada. Platili smo karte lijepo i pristojno i čekali gospodski i
mirno na
platformi, stari Tupi se zafrkavao s automatima, pošto su mu karmani bili puni
malih
maljut-kih novčića, i spreman ako se potreba ukaže da razdijeli čokoladice sirotima
i
gladnima, mada nije takvih bilo u okolini, a onda se stari espresso rapido doklimao
i mi
smo se ukrcali, a vlak je izgledao skoro prazan. Da nam brže prođe trominutna
vožnja
zafrkavali smo se s onim što zovu tapecirung, obavljajući malo krasnog horroršo
cijepanja sjedala i stari Tupi je lupao lancem po oknaju dok staklo
33
nije popucalo i zablistalo na noćnom zraku, ali svi smo se osjećali pomalo umorno i
iscrpljeno i izmoždeno, postoje to bila večer ne malog trošenja energije, braćo
moja,
osim Tupog, klaunovske životinje kakav je već bio, punog veselja, ali sasvim
prljavog i s
odviše vonjaje znoja na njemu, što je bila jedna stvar koju sam ja imao protiv
starog
Tu-pogIzašli smo u Centru i odšetali polako natrag do Korova mliječnog bara, svi
pomaljutko
radeći zijeeeev i pokazujući mjesecu i zvijezdama i svjetlosti svjetiljki naše
plombe, jer
smo bili maljčiki koji još rastu i išli u školu preko dana, i kad smo došli do
Korove našli
smo je punijom nego što je bila kad smo ranije otišli. Ali čelovjek koji je
brboljio, u onoj
zemlji, na bijelom i svnthemescu ili čemu god, još je nastavljao, s: "Mangupi
usmrtbačenih na put-šu-but glab platonsko vrijeme vjetrom nošeno". Vjerojatno mu je
to bila treća ili četvrta runda te večeri, jer je imao onaj blijedi neljudski
izgled, kao daje
postao stvar, i kao daje njegovo licoje bilo zbilja komad rezbarene krede. Zbilja,
ako je
htio toliko se zadržati u toj zemlji, trebao je otići ujedan od privatnih odjeljaka
otraga, a
ne ostati u velikom mjastu, jer bi se tu neki od maljčika malo poigrali s njim,
mada ne
previše jer bilo je jakih mlatitelja skrivenih u staroj Korovi koji bi mogli
zaustaviti bilo
kakvu gužvu. U svakom slučaju, Tupi se uvukao pored tog vjeka i, sa svojim velikim
klaunovskim zjapom od kojeg mu se vidjela viseća grožđica, zgnječio je stopalo tog
vjeka svojom vlastitom velikom prljavom sabogom. Ali vjek, braćo moja, nije čuo
ništa,
bivajući sad skroz izvan tijela.
Uglavnom su se nadsati mljekirali i kolairali i poigravali okolo (nadsatima smo
zvali
tinejdžere), ali bilo je i nekoliko starejšijih, vjekova i ženaja (ali ne buržuja,
njih nikad)
koji su se smijali i govorjali za barom. Mogli ste vidjeti po njihovoj ošišanosti i
labavim
platjama (uglavnom velike 34
končane veste) da su bili na probi u TV studijima iza ugla. Djevočke među njima
imale
su ta veoma živahna licoja i široka velika usta, jarko crvena, pokazujući mnogo
zuba, i
šmekujući i ne brinući za zločesti svijet baš ni malo. A onda je ploča na stereu
završila i
utihnula (bila je to Jonny Živago, jedan ruski komad, koja je pjevala "Samo svaki
drugi
dan"), i u kao intervalu, kratkoj tišini prije nego što je sljedeća počela, jedna
od tih
djevočki - vrlo bijela i s nasmiješenim velikim crvenim usnama i u kasnim
tridesetima
rekao bih - najednom je počela pjevati, samo takt i pol kao daje davala primjer
nečega o
čemu su svi oni govorjali, i bilo je kao na trenutak, O braćo moja, daje neka
velika ptica
uletjela u mliječni bar, i osjetio sam kako mi se sve male maljutke dlačice na
tijelu dižu i
drhtaji poput sporih maljutkih guštera puzaju gore i dolje. Jer sam znao što je
pjevala.
Bilo je to iz opere Friedricha Gitterfenstera zvane Das Bettzeug, i bio je to onaj
dio kad
ona skvikne preklana, a slovaje su: "Bolje je ovako možda." U svakom slučaju,
uzdrhtao sam.
Ali stari Tupi, čim je slušjao tu slatku kap pjesme poput lomtika vrućeg mesa
stavljenog
vam na tanjur, ispustio je jednu od svojih vulgarnosti, stoje u ovom slučaju bilo
trumbetanje usnama za kojim je uslijedio pseći urlik za kojim su uslijedila dva
prsta dvaput
dignuta u zrak i klaunovski smijeh. Osjetio sam se sav u groznici i kao da se gušim
u
usijanoj krvi, slušjajući i vidjajući vulgarnost Tupog, i rekao sam: "Kopilan.
Prljavi
slinavi bezobrazni kopilan." Onda sam se nagnuo preko Georgieja, koji je bio između
mene i užasnog Tupog, i skorajše dao Tupom šakom po gubici. Tupi je izgledao veoma
iznenađeno, otvorenih usta, brišući krvcu s gubice rukajom i naizmjenično
iznenađeno
gledajući crvenu tekuću krvcu i mene. "Zašto si što to napravio?" rekao je na svoj
neznalački način. Nije mnogo njih vidjalo ono što sam uradio, a one koji su vidjali
nije
35
bilo briga. Stereo je opet radio i svirao jako bolesnu vešču s električnom gitarom.
Rekao sam: "Zato jer si kopile neodgojeno i nemaš ni pojma kako se drži glede
javnosti,
O brate moj."
Tupi se zlo i potuljeno namrštio, govoreći: "Ne dopada mi se da ti napraviš što si
sad
napravio onda. I ja više nisam tvoj brat niti hoću biti." Uzeo je veliku zamazanu
taštoku
iz džepa i brisao je crveni tok zbunjeno, stalno ga gledajući namršteno kao da je
mislio
da je krv za druge vjekove, a ne za njega. Bilo je kao da on pjeva krv da se iskupi
za
svoju vulgarnost dok taje djevočka pjevala glazbu. Ali ta djevočka se sad šmekala
ha ha
ha sa svojim druzji-ma za šankom, mičući crvene usne i bljeskajući zubjama, ne
primijetivši prljavu vulgarnost Tupog. Ustvari sam ja bio taj o koga se Tupi
ogriješio.
Rekao sam: "Ako ti se ne sviđa ovo i ne želiš to, onda znaš što ti je činiti, brate
mali."
Georgie je rekao, na oštar način koji mi je skrenuo pažnju: "Dobro. Nemojmo sad
počinjati."
"To skroz ovisi o Tupom", rekao sam. "Tupi ne može cijelog žiznja ostati kao malo
dijete." I oštro sam pogledao Georgieja.
Tupi je rekao, a crvena krvca je sad prestajala teći: "Koje prirodno pravo on ima
misliti
da može zapovijedati i tolčokirati me kad hoće? Muda kažem ja njemu, i lancem ću ga
po očima kad ga pogledam."
"Pazi sad", rekao sam ja, onoliko tiho koliko sam mogao uz stereo koji je odjekivao
sa
zidova i stropa i vjeka u onoj zemlji iza Tupog koji je postajao sve glasniji sa
svojim:
"Iskra zbližava, krnjejajnje". Rekao sam: "Pazi, O Tupi, ukoliko nastaviti živjeti
ti
želiš."
"Muda," rekao je Tupi podrugljivo, "velika boljšaja mudetina tebi. Što si napravio
nisi
imao prava. Stat ću ti s
36
lancem ili nožajom ili britvajom kad god, nema da me tolčokira bez razloga,
razložno je
da ja to neću."
"Sukob na nož kad god hoćeš", zarežao sam ja zauzvrat.
Pete je rekao: "A ne, nemojte, vas dva maljčika. Druga-je, zar ne? Nije pravo da se
drugaje ponašaju takosmjemo. Vidi, tamo su neki brbljavi maljčiki koji nam se
šmekaju, cerekaju. Ne smijemo sebe iznevjeriti."
"Tupi", rekao sam, "mora naučiti gdje mu je mjesto. Točno?"
"Čekaj", rekao je Georgie. "Što je sve to o mjestu? Ovo je prvi put da čujem da
ljudovi
uče gdje im je mjesto."
Pete je rekao: "Da se zna istina, Alex, nisi trebao tako bez potrebe tolčokirati
starog
Tupog. Reći ću to jednom i ne više. Kažem to s punim poštovanjem, ali da si mene
tako
morao bi odgovarati za to. Više ništa ne kažem." I uronio je svoje licoje u čašu
mlijeka.
Mogao sam osjetiti kako postajem sav razdaražojan iznutra, ali sam to pokušao
prikriti,
rekavši mirno: "Mora biti vodstva. Stege mora biti. Točno?" Nitko od njih nije
skazovao ni riječ, čak niti kimnuo. Postao sam još razdra-žojaniji iznutra, mirniji
izvana. "Ja sam", rekao sam, "bio na čelu već dugo. Mi smo svi druzja, ali netko
mora
biti na čelu. Točno? Točno?" Svi su oni kimnuli, kao oprezno. Tupi je sušajao
zadnje
dijelove krvce.
On je bio taj koji je tad rekao: "Točno, točno. Dobro-dobraje. Možda malo umorni,
svi
jesmo. Bolje je više ne govoriti." Bio sam iznenađen i pomalo maljutko pugljan da
slušajam Tupog da govoritja tako pametno. Tupi je rekao: "U krevet je pravi smjer
sad,
pa bolje kući da krenemo. Točno?" Bio sam jako iznenađen. Druga dvojica su kimnula,
točno točno točno.
37
Rekao sam: "Razumješ za taj tolcok po ustima, Tupi. Bila je to glazba, znaš.
Postajem
sav bezumnaji kad se bilo koji vjek mješa u to što komad pjeva, kako već jest. Kao
to
onda."
"Bolje da krenemo prema doma i malo odspatjamo", rekao je Tupi. "Duga je ovo noć
za maljčike koji rastu. Točno?" Točno točno kimnula su druga dvojica.
Rekao sam: "Mislim daje najbolje da sad odemo kući. Tupi je dao zbilja horroršo
prijedlog. Ako se ne sretnemo glede dana, O braćo moja, dobro onda - isto vrijeme
isto
mjesto sutra?"
"O da," rekao je Georgie, "mislim da se to da srediti."
"Mogao bih", rekao je Tupi, "samo malo maljutko zakasniti. Ali isto mjesto i skoro
isto
vrijeme sutra, svakako." Još uvijek je brisao gubaju, mada više nije tekla krv-ca.
"I",
rekao je, "za nadati se je da tada neće biti više komada što pjevaju." Tada se
nasmijao
svojim starim cerekom Tupog, glasnim klaunovskim hohohohoho. Činilo se daje previše
tup da se jako uvrijedi.
Pa odosmo mi na razne strane, uz moje podrigivanje arrrgh od hladne kole koju sam
pitjao. Imao sam svoju koljačku britvaju pri ruci za slučaj da neki od Billyboyevih
druzja bude blizu stambenog bloka čekajući, ili što se toga tiče bilo koja od
drugih bandi
ili grupaja ili šajki s kojima bi se s vremena na vrijeme zaratilo. A ja sam živjeo
s taticom i mamicom u stanu u Zajedničkom bloku 18a, između Avenije Kingslev i
Wilsonovog puta. Došao sam do velikih ulaznih vrata bez nevolje, mada jesam prošao
pokraj jednog mladog maljčika koji se opružio i kričajao i stenjao u jarku, sav
krasno
isječen, i vidio pri svjetlu lampe također pruge krvi tu i tamo poput potpisa,
braćo moja,
noćnog poigravanja. I još sam vidjeo baš pored 18a par djevočkimh nižnija grubo
strgnutih u vrelini strasti, O braćo
38
moja. I tako, unutra. U hodniku je bila stara dobra zajednička freska na zidu -
vjeki i
komadi jako dobro razvijeni, strogi u dostojanstvu rada, uz radne stolove i
strojeve i bez
i krpice platja na njihovim dobro razvijenim tijelima. Ali naravno da su neki od
maljčika koji žive u 1 8a, kao Što se i dalo očekivati, nadopunili i uresili rečenu
veliku
sliku praktičnim olovkama i flomasterima, dodajući dlake i ukru-ćene udove i
nepristojna slovja u balonima koji su izlazili iz dostojanstvenih usta tih nagojih
(to jest
golih) ženaja i vjekova. Otišao sam do lifta, ali nije bilo potrebe pritisnuti
električnu
knopku da vidim radi li ili ne, jer je bio tolčoki-ran zbilja horroršo te noći,
metalna
vrata skroz iskrivljena, podvig neke odista velike snage, pa sam morao pješačiti
deset
katova gore. Psovao sam i puhao penjući se, umoran u tijelu ako već ne u mozgu.
Veoma
snažno sam žudio za glazbom te večeri, možda me pokrenula ona pjevajuća djevočka u
Korovi. Želio sam kao veliku gozbu toga, prije nego što ovjerim svoju putovnicu,
braćo
moja, na granici sna i prugasta šestka se digne da me propusti.
Otvorio sam vrata 10-8 mojim vlastitim malim ključa-jem, i u našim maljutkim
odajama sve je bilo tiho, t i m oboje u zemlji snova, a mama je ostavila na stolu
maljutku
večeru - par lomtika mesnog doručka i šivu-dvije kruha i putra, čašu starog hladnog
moloka. Hohoho, starog molo-ka, bez noževa ili svnthemesca ili drencroma unutra.
Kako gadno, braćo moja, nevino mlijeko mora meni sad uvijek izgledati. Ipak, pio
sam i
jeo režući, pošto sam bio gladniji nego što sam mislio, i uzeo sam voćnu pitu iz
smočnice
i otkinuo komade da ih strpam u svoja pohlepna usta. Onda sam pročačkao zube,
čisteći
stara usta jazjakom iliti jezikom, pa sam otišao u svoju sobicu ili jazbinu,
smičući platje
u hodu. Tu je bio moj krevet i stereo, ponos mog žiznja, i moje ploče u ormariću, i
barjaci i zastavice na zidu, što su bile uspomene na moj život u popravnim domovima
od
39
jedanaeste godine, 0 moja braćo, svaka svjetlucava s istaknutim imenom ili brojem:
JUŽNO 4; METRO POPRAV-DOM PLAVA DIVIZIJA; DEČKI ALPHE.
Mali zvučnici mog sterea bili su postavljeni svud po sobi, na stropu, zidovima,
podu,
tako da sam, ležeći u krevetu i slušjajući glazbu, bio kao upleten i utopljen u
orkestar.
Sad, ono što mi se prvo prohtjelo noćas bio je novi violinski koncert Amerikanca
Geoffreva Plautusa, u izvođenju Odvsseusa Choerilosa s Filharmonijom iz Macona
(Georgia), pa sam ga izvukao s mjesta gdje je bio uredno spremljen i čekao.
Tada je, braćo, to stiglo. O, blaženstvo, blaženstvo i raj. Ležao sam sav nagoj
prema
stropu, golova na rukaja-ma na jastuku, glazja zatvorenih, usta otvorenih u
blaženstvu,
slušjajući bujicu predivnih zvukova. O, bilo je to užitak i uživanje otjelotvoreno.
Tromboni su krčali zlatno-crveno pod mojim krevetom, a iza moje golove trube su tri
srebrno plamsale, a tamo pored vrata timpi su se kotrljali kroz moju utrobu i opet
van
krčkajući poput šećerne grmljavine. O, bilo je to čudo nad čudima. A tada, ptica od
najrjeđe istkane rajske kovine, ili poput srebrnog vina koje teče u svemirskom
brodu,
gravitacija sad tek glupost, stigao je violinski solo preko svih ostalih gudača, a
ti gudači
bili su poput kaveza od svile oko mog kreveta. Tada su se flauta i oboa žarili,
poput crva
od kao platine, u gusto gusto karamelno zlato i srebro. Bio sam u takvom
blaženstvu,
braćo moja. T i m, u svojoj spavaćoj sobi pored, do sad su već naučili da ne lupaju
u zid
žaleći se na ono što su oni zvali bukom. Naučio sam ih. Sad bi uzeli tablete za
spavanje.
Možda su ih, znajući za užitak koji ja nalazim u noćnoj glazbi, već uzeli. Dok sam
slušajao, glazji čvrsto zatvorenih da zatvore blaženstvo koje je bilo bolje od bilo
kojeg
svnthemesc Gospodjina ili Boga, spoznao sam tako lijepe slike. Bilo je vjekova i
komada,
i mladih i starejših,
40
kako leže na tlu moleći za milost, a ja sam se šmekao cijelim usnama i gazio čizmom
njihova licoja. A bilo je po-drapanih djcvočki kako kričaju uz zidove dok sam se ja
zarivao kao šljaga u njih, i odista kad se glazba, koja je imala samo jedan stavak,
uzdigla do vrha svoje velike najviše kule, tada, ležeći tamo na krevetu s glazjama
čvrsto
zatvorenim i rukajama iza golove, ja sam se prosuo i ispr-skao i povikao aaaaah od
blaženstva u tome. I tako je pre-divna glazba uklizala u svoj svjetlucavi
završetak.
Nakon toga sam imao lijepog Mozarta, Jupiter, i bilo je novih slika raznih licoja
da se
gaze i razbijaju, i poslije toga sam pomislio da ću uzeti samo još jednu ploču
prije
prijelaska granice, i želio sam nešto starejše i jako i veoma čvrsto, pa sam pustio
J. S.
Bacha kojeg sam imao, Bran-denburški koncert samo za srednje i niže gudače. I
slušjajući s različitim blaženstvom nego prije, vidjao sam opet to ime na papiru
koji sam
razrezjao te večeri, davno prije činilo se, u onoj kućici zvanoj DOM. Ime je bilo o
naranči na navijanje. Slušajući J. S. Bacha, počeo sam sad bolje ponjati što to
znači, i
pomislio sam, slušjajući smeđu zamamnost starejšeg njemačkog majstora, da bih volio
oboje ih tolčokirati jače i poderati ih u vrpce na njihovom vlastitom podu.
41
!^>ljedećeg jutra probudio sam se u nula osam nula nula sati, braćo moja, i pošto
sam se
još osjećao umorno i iznureno i iscrpljeno i izmoždeno i glazje su mi bile
slijepljene baš
horroršo snoljepilom, pomislio sam da ne idem u školu. Pomislio sam da ostanem još
maljenko vremena u krevetu, recimo sat ili dva, i onda se odjenem lijepo i polako,
možda čak i probrčkam u kadi, napravim sebi prepečenac i slušajam radio ili čitam
gazetu, sam samcit. A onda bih poslije ručka mogao možda, ako mi još bude do toga,
idjati do stare školine i vidjeti što se varije u tom velikom sjedištu glupajeg
nepotrebnog
učenja, O braćo moja.
Čuo sam tatu kako gunđa i trupka i onda idjaje do tvornice boje gdje je rabotao, a
onda
me mama pozvala golo-som punim poštivanja kao i obično sad kad sam narastao veliki
i
snažan: "Prošlo je osam, sine. Ne želiš opet zakasniti."
Pa sam ja odvratio: "Imam nešto bola u golovi. Ostavi me pa ću se pokušati
naspavati i
onda ću biti dobro za to poslije."
Slušjao sam je kako nekako uzdiše i rekla je: "Stavit ću ti doručak u pećnicu onda,
sine.
Ja sad moram krenuti." Stoje bilo točno, postoje postojao taj zakon da svatko, tko
nije
dijete ili ne nosi dijete ili nije bolestan, mora ići rabo-tati. Moja mama je
radila u
jednom od Državsluživanja, kako su ih zvali, puneći police juhom u konzervi i
grahom i
svim tim drekom. Pa sam je ja slušjao kako treska tanjurom u plinsku pećnicu i onda
se
obuvala i uzimala svoj kaput od iza vrata i onda opet uzdahnula, pa je rekla: "Idem
42
ja sad, sine." Ali ja sam se pravio da sam natrag u zemlji snova i onda zbilja
jesam
zadrijemao baš horroršo, i imao sam čudan i kao vrlo stvaran sanjet, sanjajući iz
nekog
razloga mog druzja Georgieja. U tom sanjajetu on je postao kao mnogo stariji i jako
oštar i čvrst i govorjao je o stegi i poslušnosti i kako svi maljčiki pod njegovom
kontrolom moraju poskakivati i salutirati kao da su u vojsci, i tamo sam bio ja u
vrsti
kao i ostali i govorio da, gospon, ne, gos-pon, i onda sam vidjao jasno da Georgie
ima te
zvijezde na svojim plećojima i daje kao general. A onda je doveo starog Tupog s
bičem,
a Tupi je bio mnogo starejšiji i sijed i nekoliko zubja mu je falilo što se moglo
vidjeti kad
je ispustio jedan šmek vidjevši me, i onda je moj druzja Georgie rekao, pokazujući
kao
na mene: "Ovaj Čovjek ima smeća i izmeta svud po platjama", i to je bilo točno.
Onda
sam ja zakričao: "Ne udarajte, molim vas ne, braćo", i počeo trčati. I trčao sam
kao u
krugovima i Tupi me slijedio, šmekajuci se da se tresao, puckajući starim bičem, i
svaki
put kad bih dobio baš horroršo tolčok s tim bičem čulo se kao veoma glasno
električno
zvono dringdringdring, i to zvono je isto bilo kao bol.
Onda sam se probudio baš skorajše, srce mi je radilo lup lup lup lup, i naravno
daje
zbilja zvono radilo brrrr, i bilo je to zvono na našim vratima. Pravio sam se da
nema
nikoga kod kuće, ali se to brrrr još nastavljalo, i onda sam čuo golos kako viče
kroz
vrata: "Hajde, izlazi, znam da si u krevetu." Odmah sam prepoznao golos. Bio je to
golos P. R. Deltoida (stvarno glupaja nazivka) koji je bio ono što su zvali mojim
poslijepopravnim savjetnikom, prezaposlen vjek sa stotinama njih u svojim dosjeima.
Povikao sam dobro dobro dobro, golosom kao bolesnim, i ustao sam iz kreveta i
odjenuo
se, O braćo moja, u jako lijep ogrtač od kao svile, s crtežima kao velikih gradova
preko
cijelog tog ogrtača. Onda sam stavio nogaje u jako udobne vunene
43
tofle, začešljao kosicu, i bio spreman za P. R. Deltoida. Kad sam otvorio on je
upuzio
izgledajući izmoždeno, s izlizanom starom šalapom na golovi i prljavim balonerom.
"Ah,
Alex, momče", rekao mi je. "Sreo sam tvoju majku, da. Ona je rekla nešto da te
negdje
boli. Stoga nisi u školi, da."
"Prilično nepodnošljiv bol u glavi, brate, gospon", rekao sam svojim gospodskim
golosom. "Mislim da će proći do popodneva."
"Ili sigurno do večeras, da", rekao je P. R. Deltoid. "Večer je krasno vrijeme, zar
nije,
Alex momče? Sjedi," rekao je, "sjedi, sjedi", kao daje to njegov dom, a ja gost. I
sjeo je
u taj starejši stolac za ljuljanje mog tate i počeo se ljuljati, kao daje to bilo
sve zbog čega
je došao.
Rekao sam: "Može šalica starog čajića, gospon? Čaja, hoću reći."
"Nemam vremena", rekao je. I ljuljao se, upućujući mi stari mrki pogled pod
namrštenim obrvama, kao da ima vremena koliko hoćeš. "Nemam vremena, da", rekao
je, glupaja. Pa sam ja stavio čajnik.
Onda sam rekao: "Čemu dugujem ovo veliko zadovoljstvo? Da li nešto nije u redu,
gospon?"
"Nije u redu?" rekao je on, veoma skorajše i podmuklo, pogrbljeno me gledajući, ali
još
se ljuljajući. Onda je ugledao neku reklamu u gazeti koja je bila na stolu - zgodni
šmeknuti mladi komad čije su grudaje ispadale da oglase, braćo moja, Ljepote
jugoslavenskih plaža. Tada je, nakon što ju je skoro pojeo u dva zalogaja, rekao:
"Zašto
misliš da nešto nije u redu? Da nisi radio nešto što ne bi trebao, da?"
"To je samo način izražavanja", rekao sam ja, "gospon."
"Pa," rekao je P. R. Deltoid, "samo je način izražavanja meni da ti kažem da se
paziš,
mali Alexe, jer sljedeći put,
44
kao što jako dobro znaš, više neće biti popravna škola. Sljedeći put će biti mjesto
s
rešetkama i sav moj trud upropašten. Ako nemaš obzira prema svojoj groznoj osobi
mogao bi imati bar prema meni, koji sam se toliko naznojio zbog tebe. Velika loša
ocjena, kažem ti ovo u povjerenju, za svakog kojeg ne izvučemo, poraz za svakog od
vas
koji završi u prugastoj rupi."
"Nisam radio ništa što ne bih trebao, gospon", rekao sam. "Milicajkani nemaju ništa
o
meni, brate, hoću reći gospon."
"Nemoj tu pametovati o milicajkanima", rekao je P. R. Deltoid veoma umorno, ali još
se
ljuljajući. "Samo zato što te policija u zadnje vrijeme nije pokupila ne znači, kao
što ti
dobro znaš, da nisi bio upleten u nekakve gadosti. Bilo je tučnjave sinoć, zar ne?
Bilo je
malo guranja s no-žajama i lancima i takvim stvarima. Jedan od prijatelja
stanovitog
debeljka je bio odvezen hitnom kasno sinoć s mjesta blizu Strojarnice i završio je
u
bolnici, jako je neprijatno isječen, da. Tvoje ime je spominjano. Do mene je došlo
uobičajenim kanalima. I određeni tvoji prijatelji također su imenovani. Izgleda
daje bilo
poprilično raznih gadosti sinoć. O, nitko ne može ništa dokazati za nikoga, kao i
obično.
Ali upozoravam te, mali Alexe, pošto sam ti dobar prijatelj kao i uvijek, jedini
čovjek u
ovoj jadnoj i bolesnoj zajednici koji te želi spasiti od tebe samoga."
"Cijenim ja sve to, gospon," rekao sam, "zbilja iskreno."
"Da, cijeniš, zar ne?" nekako se podrugnuo. "Samo se pazi, to je sve. Znamo više
nego
što misliš, mali Alexe." Onda je rekao, golosom velike patnje, ali se i dalje
ljuljao: "Što
to vas sve spopada? Proučavamo problem i proučavali smo ga skoro već cijelo
stoljeće,
da, ali nismo napredovali u proučavanju. Ti ovdje imaš dobar dom, roditelje koji
45
te vole, nemaš baš lo§ mozak. Je li to neki vrag koji se uvukao u tebe?"
"Nitko nema što reći o meni, gospon", rekao sam. "Nisam bio u rukama milicajkana
već
dugo."
"To me baš i brine", uzdahnuo je P. R. Deltoid. "Malo predugo da bi to bilo zdravo.
Sad
ti je već vrijeme, po mom računu. Zato te upozoravam, mali Alexe, da paziš kamo
guraš
svoj zgodni mladi nos, da. Jesam li jasan?"
"Kao bistro jezero, gospon", rekao sam. "Jasan kao ažurno nebo najdubljeg ljeta.
Možete se osloniti na mene, gospon." I lijepo sam mu se nasmiješio sa svim
zubajama.
Ali kad je okadjatao i ja sam kuhao taj vrlo jaki lonac čajića, nasmijao sam se u
sebi
zbog te vešče oko koje P. R. Deltoid i njegovi druzja brinu. Dobro, ja činim zlo, s
tim
krađovanjima i tolčocima i rezanjem britvajom i starim unutra-van-unutra-van, i ako
me ulovjaju, pa, šteta za mene, O braćo moja mala, i ne možete imati zemlju u kojoj
bi
se svaki čelovjek ponašao na moj način noću. Pa ako me ulovjaju onda je tri mjeseca
u
tom mjastu i još šest u onom, a onda, kao što P. R. Deltoid tako ljubazno
upozorava,
sljedeći put, i pored mojih nježnih mladih ljeta, braćo, to je sam veliki
nezemaljski
zoološki vrt, pa, ja kažem: "Pošteno, ali šteta, gospodo moja, jer ja jednostavno
ne mogu
podnijeti da budem zatvoren. Moje nastojanje bit će, u onoj budućnosti koja pruža
meni
svoje snježnobijele ruke, prije nego što nožaja nadvlada ili krv poprska svoj
završni
stavak u iskrivljenoj kovini i raspuklom staklu na cesti, da se ne dam opet
ulovjati."
Stoje fina govorancija. Ali, braćo, ta grižnja nožnih noktiju oko toga što je uzrok
zloće je
ono što me pretvara u finog nasmijanog maljčika. Oni ne zalaze u to što je uzrok
dobrote, pa zašto onda ta druga radnja? Ako su ljudovi dobri to je zato što im se
tako
sviđa, a ja se ne bih htio miješati u njihova zadovoljstva, i isto je i za tu drugu
radnju. A
ja sam zalazio u tu drugu radnju. Štoviše,
46
zloća je u osobi, jedinki, vama ili meni samom samcitom, a tu osobu pravi stari
Gospodjin iliti Bog i njegov je veliki ponos i radostja. Ali ne-osoba ne može imati
zloću,
što znači da oni u vladi i suci i škole ne mogu dopuštati zlo jer ne mogu dopuštati
osobnost. I nije li naša suvremena povijest, braćo moja, priča o našim maljutkim
osobama koje se bore protiv tih velikih strojeva? Ozbiljan sam s vama, braćo, glede
toga. Ali ja radim ono što radim zato jer volim to raditi.
Tako sad, ovog nasmiješenog zimskog jutra, pijem taj vrlo jaki čajić s molokom i
žlicom
za žlicom za žlicom šećera, pošto imam sklonost k slatkosti, i izvukao sam iz
pećnice
doručak koji mije moja jadna stara mama pripremila. Bilo je to jedno prženo jaje,
to i
ništa drugo, ali napravio sam prepečenac i pojeo jaje i prepečenac i džem,
mljackajući
dok sam čitao gazetu. Gazeta je bila kao i obično o ul-tranasilju i pljačkama
banaka i
štrajkovima, i nogometašima koji su sve paralizirali strahom kad su zaprijetili da
neće
igrati u sljedeću nedjelju ako ne dobiju veće plaće, baš su to gadni maljčiki.
Također je
bilo još putovanja u svemir i većih stereo televizora i ponuda besplatnih paketa
deterdženta u zamjenu za etikete s konzervi juhe, čudesna ponuda samo ovaj tjedan,
čemu sam se šmekao. I bio je boljši veliki članak o suvremenoj mladeži (što je
značilo
meni, pa sam se lijepo naklonio, kezeći se kao bezumnaja) koji je napisao neki jako
pametni ćelavi čelovjek. Pročitao sam to pažljivo, braćo moja, srčući stari čajić,
šalicu za
tasom za čašajom, hrskajući moje lomtike crnog prepečenca umočenog u džemić i
jajce.
Taj učeni vjek rekao je uobičajene vešče, o nedostatku roditeljske stege, kako je
on to
zvao, i nestašici zbilja horroršo učitelja koji bi izlemetali vraške klince iz
njihovih
nevinih gaća da viču buhuhu tražeći milost. Sve to je bilo glupaje i našmekalo me,
ali
bilo je lijepo nastaviti znajući da se stalno dospijeva u novine, O braćo moja.
Svaki
danje bilo nešto o suvremenoj mladeži,
47
ali najbolja vešč što su je ikad imali u staroj gazeti bila je od nekog starejšeg
popca s
psećim ovratnikom koji je rekao da po njegovom mišljenju, a govorjao je kao božji
čovjek, VRAG JE BIO VANI i kao uvlačio se u mlada nevina tijela, i svijet odraslih
je
bio odgovoran za to sa svojim ratovima i bombama i tim glupostima. Tako daje to
bilo u
redu. Pa je on znao o čemu govori, pošto je čovjek Boga. Pa mi mladi nevini
maljčiki
nismo krivi. Točno točno točno. Kad sam burp burp par puta od mog nevinog punog
želuca, počeo sam vaditi dnevne platje iz ormara, uključujući radio. Svirala je
glazba,
jako lijep maljutki gudački kvartet, braćo moja, Claudiusa Birdmana, koji sam dobro
znao. Mada, morao sam se šmekati, misleći na ono što sam vidjao jednom u nekom od
tih članaka o suvremenoj mladeži, o tome kako bi suvremena mladež bila bolja kad bi
se
mogla ohrabriti u Intenzivnom poznavanju umjetnosti. Velika glazba, pisalo je, i
Velika
poezija smirili bi suvremenu mladež i učinili suvremenu mladež civiliziranijom.
Civiliziranijom moja sifilistična muda. Glazba me uvijek nekako izoštravala, O
braćo
moja, i činila da se osjećam kao sam stari Gospodjin, spreman za stari donner i
blitzen i
da vjekovi i komadi kričaju pod mojom ha ha moći. A kad sam očistjao licoje i
rukaje i
obavio odijevanje (moje dnevne platje bile su kao učenička odjeća: plave hlače i
vesta sa
slovom A za Alex) pomislio sam daje najzad vrijeme da idjam do disk-butika (i
džepovi
su mi bili puni lijepe lovaje) da vidim za davno obećanu i davno naručenu stereo
Beethovenovu Broj devet (Zborsku simfoniju, to je), snimljenu za Masterstroke od
strane Esh Sham Simfonije pod L. Muhaiwirom. Pa van sam izišao, braćo.
Dan je bio veoma različit od noći. Noć je pripadala meni i mojim druzjima i svim
ostalim nadsatima, i starejša buržoazija se skupljala unutra upijajući glupaje
svjetske
programe, ali danje bio za starejše, i činilo se da uvijek ima više rozova ili
milicajkana
okolo tijekom dana, tako48
dcr. Uhvatio sam autobus na uglu i odvezao se do središta, ;i onda sam otpješačio
natrag
do Tavlor Placea, i tamo je bio disk-butik kojeg sam čašćavao svojim neusporedivim
kupovanjem, O braćo moja. Imao je glupaje ime MELODIJA, ali bio je zbilja horroršo
mjasto i skorajše, uglavnom, u nabavljanju novih snimaka. Ušao sam i jedine druge
mušterije bile su dva mlada komada koja su lizala sladolede (a, pazite, to usred
zime) i
kao prebirale po novim pop--pločama - Johhnv Burnaway, Stash Kroh, The Mixers,
Neka vas opuste Ed i Id Molotov, i svi ti ostali drekovi. Ta dva komada nisu bila
starija
od deset godina, i one su, kao i ja, činilo se, očito, odlučile da na jedno jutro
preskoče
staru školicu. Smatrale su sebe, moglo se vidjeti, za baš odrasle djevočke, sa sve
starim
ljuljanjem bokova kad su vidjele vašeg Vjernog Pripovjedača, braćo, i punjenim
grudnjacima i crvenilom razmazanim po gubajama. Otišao sam do pulta, uputio
pristojan zubaji smješak starom Andvju iza njega (uvijek pristojan, uvijek uslužan,
zbilja horroršo vjek, mada ćelav i jako jako mršav).
On je rekao: "Aha, znam što ti hoćeš, mislim, Dobre vijesti, dobre vijesti. Stiglo
je." I s
kao velikim dirigentskim rukama mašući u taktu otišao je po nju. Dva mlada komada
počela su se kikotati, kako već biva u tim godinama, i ja sam ih kao hladno
pogledao
glazjama. Andy se vratio vrlo skorajše, mašući velikom sjajnom bijelom omotnicom
Devete, na kojoj je bilo, braćo, namršteno kukcasto kao gromovito licoje samog
Ludwiga van. "Evo", rekao je Andy. "Hoćemo li je pustiti za probu?" Ali želio sam
je
kući, na mom stereu da je slušam sam samcit, vraški pohlepan.
Iskopao sam đenge za platiti i jedna od malih komada je rekla: "Što si kupajao,
braca?
Što veliku, što samo?" Te mlade djevočke imale su svoj način govoretjenja. "The
Heaven Seventeen? Luke Sterne? Goggly Gogol?" I obje su se zakikotale, zaljuljale
bokovima. Onda mi je uletjela
49
ideja od koje sam se skoro srušio od užasa i ekstaze, O braćo moja, pa nisam mogao
disati skoro deset sekundi.
Oporavio sam se i raširio svoje novoočišćene zubaje i rekao: "Što vi imate kod
kuće,
sestrice male, da puštate svoje cvrkutavce?" jer sam mogao vidjati da su ploče koje
su
kupile bile one šiparičke pop vešče. "Kladim se da nemate ništa nego male
prijenosne
izletničke gramofone." A one su malo isturile donje usnice na to. "Dođite sa
stričekom",
rekao sam, "i čujte kako treba. Čujte anđeoske trube i đavolje trombone. Pozvane
ste."
I kao sam se naklonio. One su se opet zakikotale i jedna je rekla: "O, ali tako smo
gladne. O, baš bi jele"
Druga je rekla: "Da, može to reći, baš može." Pa sam ja rekao: "Jedite sa
stričekom.
Recite gdje." Onda su se one vidjale kao zbilja profinjene, stoje bilo kao
patetično, i
počele spominjati glasom velikih dama Ritz i Bristol i Hilton i II Ristorante
Granturco.
Ali ja sam to prekinuo sa: "Slijedite stričeka", i odveo ih do restorana s
tjesteninom na
brzinu iza ugla i pustio ih da napune svoje nevine mlade gubice špagetima i
kobasicama
i kremšnita-ma i banana splitovima i vrućim čokoladnim šejkovima, dok mi nije skoro
pozlilo od tog prizora, a ja sam, braćo, ručao skromno tek šnitu hladne šunke s
malo
čilija. Ta dva komada bila su jako slična, mada ne sestre. Imale su iste ideje ili
nedostatak njih, i istu boju kose - kao obojena slama. Pa, danas će zbilja odrasti.
Danas
ću to učiniti pravim danom. Bez škole poslije ručka, ali obrazovanje svakako, Alex
kao
učitelj.
Njihova imena, rekle su, bila su Marty i Sonictta, dovoljno bezumnaja i vrhunac
njihove
djetinjaste mode, pa sam ja rekao: "Dobrano dobro, Marty i Sonietta. Vrijeme za
veliko
puštanje. Dođite." Kad smo bili vani na hladnoj ulici sjetile su se da neće ići
autobusom,
o ne, nego taksijem, pa sam im ja udovoljio, mada uz zbilja horroršo smiješak u
sebi, i
pozvao taksi s postaje pored Centra.
50
Vozač, starejši vjek sa zaliscima u veoma zamrljanim platjama, rekao je: "Bez
trganja.
Bez gluposti s tim sjedištima. Baš su nanovo tapecirana." Smirio sam njegove glu-
paje
strahove i odvezli smo se do Zajedničkog bloka 18a, dok su se ta dva smjela mlada
komada kikotala i šaputala. Pa, da skratim, stigli smo, O braćo moja, i ja sam ih
poveo
gore do 10-8, i one su uzdisale i šmekale se do gore, a onda su bile žedne, rekle
su, pa
sam otključao kovčeg s blagom u mojoj sobi i dao tim desetogodišnjim djevočkama po
jednog pravog horroršo Škota, mada dobro popunjenog boc-kavom sodom. Sjele su na
moj krevet (još nenamješten) i mahale nogama, šmekujući se i pjatjajući svoje sa
sodom,
dok sam ja pustio njihove kao patetične maljutke ploče na mom stereu. Kao pjati
neko
slatkasto dječje piće, bilo je to, iz veoma lijepih i divnih i skupocjenih zlatnih
pehara. Ali
one su napravile oh oh oh i rekle "Super" i "Guba" i druge čudne slovaje koje su
bile
vrhunac mode u toj skupini mladeži. Dok sam im ja puštao te drekove ohrabrivao sam
ih da popiju i uzmu još po jedno, i nisu bile s raskida, O braćo moja. Pa, do
vremena
kad su njihove patetične pop-ploče bile po dva puta puštene (bile su dvije: "Medeni
nosić" koji je pjevao Ike Yard, i "Noć za danom za noći", koju su stenjala dva
užasna
bezmuda eunuha čija sam imena zaboravio) stizale su blizu vrhunca svoje histerije
mladih komada, s poskakivanjem svud po mom krevetu, a ja u sobi s njima.
Stoje bilo zbilja učinjeno tog popodneva nema potrebe opisivati, braćo, pošto biste
mogli
lako pogoditi sve. Te dvije bile su razplatjane i šmekale se da puknu u tili čas, i
mislile su
daje boljša zabava da vidjaju starog striku Ale-xa kako stoji sav nagoj i ukrućen
poput
drške od tave, stišćući iglu za injekcije poput nekog razgolićenog liječnika, onda
dajući
sebi stari ubod režećih izlučevina prašum-ske mačke u rukaju. Onda sam izvukao
divnu
Devetu iz omota, pa je i Ludwig van sad bio nagoj, i stavio sam iglu
51
da šišti na zadnji stavak, koji je bio sav blaženstvo. Tada je bila tu, bas gudači
kao da su
govorjali ispod mog kreveta ostatku orkestra, a onda je ušao muški ljudski golos i
rekao
im svima da se raduju, i onda divna blažena melodija sva o tome kako je Radost
predivna iskra kao nebeska, i onda sam osjetio kako stari tigrovi skaču u meni i
bacio
sam se na ta dva mlada komada. Ovaj put nisu mislile daje nešto zabavno i prestale
su
kričati od velikog veselja, i morale su se podati čudnim i izopačenim željama
Alexan-dra
Velikog koje su, što zbog Devete a što zbog injekcije, bile čudesnaje i zamješatne
i veoma
zahtjevne, O braćo moja. Ali one su bile obje jako pijane i teško da su mnogo
osjetile.
Kad se posljednji stavak izvrtio po drugi put, sa svim lupanjem i kričanjem o
Radosti
Radosti Radosti Radosti, onda se ta dva mlada komada nisu ponašala kao velike
profinjene dame. Sad im se probudila svijest o onom stoje učinjeno njihovim
malenkim
osobama i govorile su da hoće kući i da sam ja divlja zvijer. Izgledale su kao da
su bile u
nekoj velikoj bitvi, kao što zbilja i jesu, i bile su pune modrica i izubijane. Pa,
ako neće u
školu, ipak moraju dobiti obrazovanje. I obrazovanje jesu dobile. Kričale su i
govorile
joj joj joj dok su oblačile svoje platje, i mene su kao lupale svojim šiparičkim
ručicama
dok sam ja ležao tamo prljav i goloj i dosta iscrpljen i izmožden na krevetu. Mlada
Sonietta je kričala: "Zvijeri i odvratna životinjo. Prljavi gade." Pa sam ih pustio
da
pokupe stvari i izađu, što i jesu, govoreći kako bi trebalo rozove poslati na mene
i sav taj
drek. Onda su silazile stubama i ja sam utonuo u san, dok je stara Radost Radost
Radost
Radost lupala i urlikala.
52
5
se desilo, međutim, bilo je da sam se probudio kasno (u skoro sedam i trideset po
mom
satu) a to, kako se ispostavilo, nije bilo baš pametno. Možete vidjati da se sve u
ovom
zlobnom svijetu računa. Možete ponjati da jedna stvar uvijek vodi do druge. Točno
točno točno. Moj ste-reo nije više ispuštao Radost i Grlim vas O vi milijuni, znači
da
gaje neki vjek isključio, a to bi mogao biti ili t ili m, pošto se njih dvoje sad
sasvim jasno
slušjalo iz dnevne sobe i, po kuc kuc tanjurića i slurp slurp pirjanja čaja iz
šalica, znalo
da su za stolom i umorno jedu obrok nakon dnevnog rabotanja njega u tvornici a nje
u
dućanu. Jadni starci. Bijedni starejši.
Stavio sam svoj ogrtač i izvirio, kao pravi voljeni sin jedinac, da kažem: "Bok bok
bok
vama. Mnogo mije bolje nakon odmaranja. Spreman sam sad za večernji posao da
zaradim ono malo para." Jer to su rekli da vjeruju da radim u to vrijeme. "Njam
njam,
mama. Ima li i za mene?" Bilo je to kao neka smrznuta pita koju je odmrzla i onda
podgrijala i izgledala je ne baš jako privlačno, ali morao sam reći to što sam
rekao. Tata me
je pogledao s ne baš zadovoljnim sumnjičavim pogledom ali nije rekao ništa, znajući
da
se ne usuđuje, a mama mije uputila jedan umorni kao mali šmek, tebi plodu utrobe
moje moj sine jedince, tako nekako. Otplesao sam u kupaonicu i vrlo skorajše se
očistjao
posvud, jer sam se osjećao umorno i ulijepljeno, onda natrag u moju jazbinu po
večernje
platje. Onda, sjajeći, očešljan, iščetkan i pređi van, sjeo sam za svoj lomtik
pite.
53
Tatata je rekao: "Nije da želim njuškati, sine, ali gdje to točno ideš raditi
navečer?"
"Oh", žvakao sam, "to su uglavnom razne sitnice, kao ispomoć. Tu i tamo, kako već
biva." Uputio sam mu ravan gadan pogled, da kažem da gleda svoja posla, a ja ću
gledati svoja. "Nikad ne tražim novac, zar ne? Ni novac za odjeću ni za izlaske?
Dobro
onda, zašto pitaš?"
Moja tata je kao postid promrlj šeprtlj. "Oprosti, sine", rekao je. "Ali ponekad se
brinem. Ponekad sanjam. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ima mnogo toga u snovima.
Prošle noći sanjao sam taj san s tobom u njemu i nije mi se uopće svidjelo."
"Oh?" Sad me zainteresovatjao, tako sanjajući mene. Imao sam osjećaj da sam i ja
nešto sanjao, ali se nisam dobro mogao sjetiti što. "Da?" rekao sam, prestajući
žvakati
moju ljepljivu pitu.
"Bio je jasan", rekao je moj tata. "Vidio sam te kako ležiš na ulici i tukli su te
drugi
dječaci. Ti dječaci bili su kao oni s kojima si se motao prije nego što si poslan u
zadnju
popravnu školu."
"Oh?" Nasmijao sam se u sebi na to, da tatata vjeruje da sam seja zbilja popravio
ili
vjeruje da vjeruje. A onda sam se sjetio svog sna, koji je bio san od tog jutra, da
Georgie daje svoje generalske zapovjedi i stari Tupi se bezubo šmeka dok vitla
bičem. Ali
snovi su suprotno od jave, jednom mije rečeno. "Nemaj brige za tvog sina jedinog i
nasljednika, 0 oče moj", rekao sam. "Bojati se nemoj. On o sebi brigu voditi zna,
do”ta."
"I", rekao je moj tata, "bio si bespomoćan u lokvi vlastite krvi i nisi se mogao
braniti."
To je bilo zbilja suprotno, pa sam se još maljutko nasmijao u sebi, a onda sam
izvadio
sve đenge iz karmana i zazveketao njima na grubi
Stolnjak. “ "■:” ■■ “ ■■■■-■”•-■!■- ■■.■.”■.■:■■ ■■<. ; ,■;; ,,-r.”..
.■■■■/m;,;, .■
. ■ ,”v. ■,.-.. 54
“
.■,■.”■■•■■■■
“
,:.” ■..
Rekao sam: "Evo, tata, nije mnogo. To sam zaradio sinoć. Ali možda bude za koje
pitje
Škota na nekom finom mjestu za tebe i mamu."
"Hvala ti, sine", rekao je. "Ali mi više ne izlazimo mnogo. Ne usuđujemo se
izlaziti, jer
su ulice kakve jesu. Mladi huligani i tako to. Ipak, hvala. Donijet ću joj kući
bocu nečega
sutra." I pokupio je napljačkahu ljepovčicu u svoj karman hlača, pošto se mama
bavila
čistjajem suda u kuhinji. A ja sam izašao uz osmijehe pune ljubavi sa svake strane.
Kad sam stigao do dna stubišta stambenog bloka bio sam pomalo iznenađen. Bio sam
više od toga. Razjapio sam usta u nevjerici. Došli su mi u susret. Čekali su pored
išvrljane zajedničke zidne slikanje golojeg dostojanstva rada, goli vjekovi i
ženaje za
kotačima industrije, kao što sam rekao, sa svom onom prljavštinom koju su im u usta
docrtali zločesti maljčici. Tupi je imao veliku debelu olovku crne masne boje i
ispisivao
je velike prljave slovaje po našoj zajedničkoj slikariji i smijao se starim
smijehom
Tupog - vo ho ho - dok je to radio. Ali se okrenuo, kad su mi Georgie i Pete
poželjeli
dobro zdravo, pokazujući svoje blistave druzja zubaje, i zatrubio je: "On su ovdje,
on su
stigli, hura", i nespretno zaplesao.
"Zabrinuli smo se", rekao je Georgie. "Tamo smo bili i pitjali staro moloko s
noževima,
a ti si mogao biti kao uvrijeđen zbog ove ili one vešče, pa dođosmo mi do tvog
prebivališta. Tako je, Pete, zar ne?"
"O, da, tako je", rekao je Pete.
"Iza prika", rekao sam ja, pažljivo. "Imao sam ponešto bola u golovi pa sam morao
spavati. Nisam probuđen onda kad sam naredio da me probude. Ipak, evo nas svih,
spremni za ono što stara noćaja nudi, da?" Činilo se da sam pokupio to da? od P. R.
Deltoida, mog poslijepopravnog savjetnika. Jako čudno. .■■;■.<, .>>> - .■•./:<■ ■■■
“; .■”■”.;”■;.;.<;”■”■ ^.;.” ■■■■”■■■.
55
"Žalim zbog bola", rekao je Georgie, kao veoma zabrinut. "Korištenje golove previše
kao, možda. Sigurno je bol nestao? Sigurno da ti ne bi bilo draže da se vratiš u
krevet?"
I svi su se pomalo nasmijali.
"Čekajte", rekao sam. "Da mi lijepo stvari blistavo raščistimo. Ovaj sarkazam, ako
ga
mogu tako nazvati, ne stoji vam, O prijatelji moji mali. Možda ste pomalo tiho
govoritjali iza mojih leđa, napravili svoje male šale i tako to. Pošto sam ja vaš
druzja i vođ,
svakako bih trebao znati što se zbiva, eh? Onda, Tupi, što taj veliki konjski zijev
od
smješka označava?" Jer Tupi je otvorio usta u kao bezumnajom nijemom šmeku.
Georgie je dometnuo vrlo skorajše: "Dobro, nema više podrugivanja Tupom, brate. To
je dio novog reda."
"Novi red?" rekao sam. "Što je to o novom redu? Bilo je nekih velikih razgovora iza
mojih zaspalih leđa i to je sigurno. Da slušajam još." I nekako sam prekrižio
rukaje i
naslonio se udobno za slušanje na razbijeni rukohvat stuba, pošto sam bio još viši
od
njih, druzja kako su se zvali, na trećoj stubi.
"Bez uvrede, Alex," rekao je Pete, "ali htjeli smo imati stvari malo
demokratičnije. Ne
kao da ti kažeš što raditi i što ne raditi cijelo vrijeme. Ali bez uvrede."
Georgie je rekao: "Uvrede nema ni ovdje ni drugdje. To je pitanje tko ima ideje.
Koje je
ideje on imao?" I držao je smjeli pogled svojih glazova na meni. "To su sve sitne
stvari,
malenke vešče kao sinoć. Mi odrastamo, braćo."
"Još", rekao sam, ne mičući se. "Da čujem još."
"Pa," rekao je Georgie, "kad baš moraš, čuj onda. Idja-mo okolo, kradujemo dućane i
tako, i dobijamo po bijednu šaku para svaki. A tamo je Will Englez u kavanskom mja-
stu Muscleman koji kaže da može utopiti sve što bi neki maljčik htio krađovati.
Sjajne
stvari, stakliće", rekao je, i
56
dalje s tim hladnim glazjama usmjerenim u mene. "Velike velike velike love ima u
tom
što Will Englez kaže."
"Pa", rekao sam ja, veoma opušten izvana ali zbilja razdraž unutra. "Otkad se to ti
družiš i šuruješ s Willom Englezom?"
"Tu i tamo", rekao je Georgie. "Idem okolo i sam sam-cit. Kao prošle subote na
primjer. Ja mogu živjeti svoj žiznj, druzja, zar ne?"
Nije mi baš bilo milo sve to, braćo moja. "A što ćeš napraviti", pitao sam, "s tim
velikim
velikim velikim đenga-ma ili novcem kako ga ti tako uzvišeno nazivaš? Zar nemaš
svaku
vešč koja ti treba? Ako ti treba auto samo ga ubereš s drveta. Ako ti treba lijepa
lovica
uzmeš je. Da? Zašto ta iznenadna šilarna da se bude veliki naduti kapitalist?"
"Ah", rekao je Georgie, "ti misliš i govorjaš ponekad kao malo dijete." Tupi je to
popratio s hu hu hu. "Noćas", rekao je Georgie, "izvodimo pravo odraslo
krađovanje."
Pa je moj san rekao istinu. Georgie general govori što da radimo a što ne, Tupi s
bičem
kao praznoglavi iscereni buldog. Alija sam igrao pažljivo, s velikom pažnjom,
najvećom,
govoreći, nasmiješeno: "Dobro. Zbilja horroršo. Inicijativa dođe onima koji čekaju.
Naučio sam te mnogo, mali druzja. Sad mi reci što imaš na umu, Georgie dečko."
"O," rekao je Georgie, lukavo i vješto nasmiješen, "prvo staro moloko-plus, ne bi
li
rekao? Nešto da nas malo izoštri, dječače, ali tebe posebno, pošto smo mi prije
počeli."
"Govorjao si moje misli mjesto mene", smješkao sam seja. "Upravo sam htio
predložiti
dragu staru Korovu. Dobro dobro dobro. Povedi, mali Georgie." I kao sam se duboko
naklonio, smješkajući se kao bezumnaja, ali razmišljajući cijelo vrijeme. No, kad
smo
došli na ulicu, vidjao sam da je razmišljanje za glupaje i da umnaji kao koriste
inspiraciju i što Gospodjin pošalje. Jer sad mi je lijepa glazba pritekla u pomoć.
Jedan
je auto idjao pored i radio mu
57
je bio uključen, i mogao sam baš slušjati takt ili dva Lud-wiga van (bio je to
Violinski
koncert, posljednji stavak) i vidjao sam odmah što da radim. Rekao sam, vrlo jakim
dubokim golosom: "Dobro, Georgie, sad", i trgnuo svoju koljačku britvaju. Georgie
je
rekao: "Uh?" ali je bio dovoljno skorajši sa svojim nožajom, oštrica je izašla
sviiiš iz
drške, i krenuli smo jedan na drugog. Stari Tupi je rekao: "0, ne, to ne ide tako,
nikako", i krenuo da razmota lanac oko svog struka, ali je Pete rekao, stavljajući
rukaju
čvrsto na starog Tupog: "Ostavi ih. Tako je kako treba." Pa su onda Georgie i
Iskreno
Vaš obavili staro mačje vrebanje, tražeći priliku, poznajući stil jedan drugog malo
previše horroršo, Georgie tu i tamo radeći mah mah mah svojom sjajnom nožajom ali
nikako ne pogađajući. Cijelo vrijeme ljudovi su prolazili i vidjali sve to ali su
gledali
svoja posla, pošto je to bio uobičajeni ulični prizor. Ali onda sam ja izbrojao
edjin dva
tri i krenuo cak cak cak britvajom, mada ne na licoje ili glazje nego na
Georgiejevu
rukaju s nožajom i, braćo moja mala, on je pustio. Jest. Ispustio je svoju nožaju s
kling
klang na tvrdi zimski pločnik. Samo sam poškakljao njegove prste svojom britvajom,
i
on je gledao maljutki izvor krvce koji se crvenio na svjetlu svjetiljke. "Sad,"
rekao sam
ja, i ja sam bio taj koji je počinjao, jer je Pete dao starom Tupom sovjet da ne
razmota
užaju sa struka i Tupi je to poslušao, "sad, Tupi, hajdemo ja i ti ovo razriješiti,
nećemo
li?" Tupi je počeo "Aaaaaaaargh", kao neka boljše bezumnaja zvijer, i kliznuo
lancem
sa struka zbilja horroršo i skorajše, tako da ste se morali zadiviti. Sad, pravi
stil za mene
u tome bio je da se držim nisko kao u žabljem skakanju da zaštitim licoje i glazje,
i tako
sam i uradio, braćo, tako da je jadni stari Tupi bio maljutko iznenađen, postoje
bio
naviknut na izravno suočenje mah
58
mah mah. Sad, priznat ću da me zakačio užasno po leđima pa je peklo kao bezumnaje,
ali taj bol mi je rekao da krenem skorajše jednom za svagda i završim sa starim
Tupim.
Pa sam zamahnuo britvajom na njegovu lijevu nogaju u veoma tijesnim tajicama i
rasjekao sam pet centimetara tkanine i izvukao maljutku kap krvi da napravim Tupog
zbilja bezumnajom. Onda dok je on vikao auuuu auuuu kao pseto pokušao sam isti stil
kao i za Georgieja, ulažući sve u jedan potez - gore, naspram, rez - i osjetio sam
kako se
britva zariva dovoljno duboko u meso zapešća starog Tupog i on je ispustio svoju
zmijoliku užaju skvičeći kao malo dijete. Onda je pokušao popiti svu krv iz svog
zapešća
i urlati istodobno, i bilo je previše krvce za popiti i napravio je glub glub glub,
crveno je
štrcalo baš lijepo, ali ne za dugo.
Rekao sam: "Dobro, moji druzja, sad bismo trebali znati. Da, Pete?"
"Ja nisam rekao ništa", rekao je Pete. "Nisam govor-jao ni slovja. Vidi, stari Tupi
krvari na smrt."
"Nikako", rekao sam. "Može se umrijeti samo jednom. Tupi je umro prije nego što je
rođen. Ta crvena crvena krvca će uskoro prestati." Jer nisam zasjekao kao glavne
žile.
I, ja osobno izvadio sam čistu taštoku iz karmana da zamotam oko ruke jadnog starog
umirućeg Tupog, dok je on zavijao i stenjao, i krvca je prestala kao što sam rekao
da
hoće, O braćo moja. Pa su oni sad znali tko je gospodar i vođa, ovce, mislio sam
ja.
Nije trebalo mnogo da se stišaju ta dva ranjena vojnika u udobnom okruženju Duke of
New Yorka, što s velikim brandvjima (kupljenim njihovim novcima, pošto sam ja sve
dao svom tati) i brisanjem taštokama namočenima u vrču s vodom. Stan komadi prema
kojima smo bili tako.horroršo
59
sinoć bili su opet tu, govoreći "Hvala, momci" i "Bog vas blagoslovio, dečki" kao
da ne
mogu prestati, mada nismo ponovili stari samaritski štos s njima. Ali Pete je
pitao: "Što
ćete popiti, cure?" i donio im crno s pjenom, postoje izgleda on imao znatan iznos
ljepovčica u karmanima, pa su nastavile glasnije nego ikad sa svojim: "Bog vas
blagoslovio i čuvao, momci", i "Nikad vas ne bismo otkucale, dečki", i "Najbolji
dečki
na svijetu, to ste vi."
Konačno sam ja rekao Georgieju: "Sad smo natrag kako smo bili, da? Baš kao i prije
i
sve je zaboravljeno, u redu?"
"U redu u redu u redu", rekao je Georgie. Ali stari Tupi je još izgledao pomalo
ošamućeno i čak je i rekao: "Mogao sam srediti onog velikog pizduna, znaš, mojim
užajom, samo se neki vjek ispriječio između", kao da se podratao ne sa mnom nego
nekim drugim malj čikom.
Rekao sam: "Pa, Georgie dečko, što si imao na umu?"
"Oh", rekao je Georgie, "ne noćas. Ne ove noćoje, molim."
"Ti si veliki snažan čelovjek", rekao sam, "kao i svi mi. Nismo mala djeca, zar ne,
Georgie dečko? Pa, onda, što na umu si imao ti?"
"Mogao sam ga lancem po očima baš horroršo", rekao je Tupi, a stare babuške su i
dalje nastavljale sa svojim: "Hvala, dečki."
"Tamo je ta kuća, znaš", rekao je Georgie. "Ona s dvije svjetiljke ispred. Ona s
glupajim imenom, kao."
"Kojim glupajim imenom?"
"Palača ili Plača ili neka takva glupajast. Gdje taj jako starejši komad živi sa
svojim
mačkama i svim tim jako starejšim vrijednim veščima."
"Kao recimo?"
"Zlato i srebro i kao dragulji. To je Will Englez kao rekao." “■”.■■ “■”■■"“
■ :”■”“■;)”■"““:” “■■•■ ■■ ■■” ■■.■"■ “ •.■■■■; ■.■■”..■.<".>,■ :.■■■■.-.
;■.:;.■■-\..”v
60
"Vidjam", rekao sam. "Vidjam horroršo." Znao sam gdje je to što misli - Stari grad,
odmah iza Stambenog bloka Victoria. Pa, zbilja horroršo vođa uvijek zna kad
popustiti i
pokazati se velikodušnim prema svojim kao podređenima. "Jako dobro, Georgie",
rekao sam. "Dobra zamisao, koju treba slijediti. Hajdemo idjati odmah." I kad smo
izlazili stare babuške rekle su: "Nećemo ništa reći, dečki. Bili ste ovdje cijelo
vrijeme,
momci."
Pa sam ja rekao: "Dobro stare cure. Vraćamo se da vam kupimo još za deset minuta."
I
tako sam poveo svoja tri druzja u susret mojoj kobi.
61
Oc
“dmah iza Duke of New Yorka na istok bili su uredi, a onda je tu bila starejša
olupana
biblio i onda boljši blok stanova zvan Blok Victoria po nekakvoj pobjedi, i onda
ste
dolazili u starejše zgrade u gradu u dijelu koji se zvao Stari grad. Imali ste neke
baš
horroršo drevne domove tu, braćo moja, sa strejšim ljudovima unutra, mršavi stari
kao
lajući pukovnici sa štapovima i stari komadi koji su bili udovice i gluhe starejše
gospođe
s mačkama koje nisu, braćo moja, osjetile nikakav dodir čelovjeka u svojim
djevičanskim kao žiznjima. I tu su, odista, bile starejše vešče koje bi donijele
svoj dio
novaca na turističkom tržištu -kao slike i dragulji i drugi starejši predplastični
drek tog
tipa. Pa smo došli fino i tiho do tog doma zvanog Palača, i tamo su bile okrugle
svjetiljke
vani na željeznim stupovima, kao čuvajući prednja vrata s obje strane, i bilo je
svjetlo
kao prigušeno u jednoj od soba u prizemlju, i mi smo otišli u fino zamračeni dio
ulice da
gledamo kroz prozor što se zbiva. Prozor je imao željezne rešetke ispred, kao da je
kuća
zatvor, ali mogli smo vidjati lijepo i jasno što se događa.
Ono što se događalo bilo je da je taj starejši komad, jako sijeda u volosima i s
jako kao
izboranim licojem, sipala staro moloko iz boce u tanjuriće i onda stavljala te
tanjuriće
na pod, pa ste mogli zaključiti da ima mnogo mjaučućih koški kako se motaju tamo. I
mogli smo vidjati jednu ili dvije, velike debele skutene, kako skaču na stol s
otvorenim
ustima mijau mijau mijau. I mogli ste vidjati kako im ta stara babuška govori,
govorja
kao prijekornim
62
riječima svojim mačkicama. U sobi se moglo vidjati mnogo starih slika po zidovima i
starejših jako kitnjastih satova, i neke vaze i ukrase koji su izgledali starejše i
dragojše.
Georgie je prošaputao: "Zbilja horroršo đengi se mogu dobiti za njih, braćo. Will
Englez je zbilja nestrpljiv." Pete je rekao: "Kako unutra?" Sad je to bilo na meni,
i to
sko-rajše, prije nego što nam Georgie počne govoriti kako. "Prva vešč", prošaputao
sam, "je da pokušamo na uobičajeni način, od naprijed. Ja ću doći jako pristojno i
reći
da je jednom od mojih druzja pozlilo na ulici. Georgie može biti spreman za
pokazati se,
kad ona otvori, onamo. Onda se “ traži čaša vode ili da se telefonira doktoru. Onda
je
lako." Georgie je rekao: "Možda ona neće otvoriti." "Pokušat ćemo, da?" I on je kao
slegnuo plećojima, s ustima žablje rastegnutim. Pa sam ja rekao Peteu i starom ,
Tupom: "Vas dva druzja idite s obje strane vrata. Dobro?" Kimnuli su u tami dobro
dobro dobro. "Tako", rekao sam Georgieju, i krenuo smjelo ravno na vrata. Tamo je
bilo tipkalo za zvono i ja sam ga pritisnuo, i brrrr brrrr se čulo u hodniku
unutra. Kao
osjećaj slušanja je uslijedio, kao da “< su komad i njene koske sve naćuljile uši
na brrrr
brrrr, čudeći se. Pa sam ja pritisnuo staru zvonaju malo užur- , banije. Onda sam
se
nagnuo do otvora za pisma i doviknuo kao profinjenim golosom: "Upomoć, gospođo,
molim vas. Mom prijatelju je upravo pozlilo na ulici. Dajte da nazovem doktora,
molim
vas." Onda sam mogao vidjati kako se svje- > tlo pali u hodniku, i mogao sam čuti
noge
stare babuške kako idu flip flop u mekanim papučama sve bliže vratima, i zamislio
sam,
ne znam zašto, da ima po jednu veliku debelu mačketinu u svakoj ruci.
Onda je ona doviknula veoma iznenađujućim kao dubokim golosom: "Odlazite.
Odlazite ili ću pucati." Georgie je čuo to i došlo mu je da se nasmije.
■■■:”■■”
63
Ja sam rekao, s kao nestrpljenjem i žurbom u mom gospodskom golosu: "O, molim vas,
pomozite, gospođo. Mom prijatelju je jako loše."
"Odlazite", doviknula je ona. "Znam ja vaše prljave trikove, navedete me da otvorim
vrata i onda kupim stvari koje ne želim. Odlazite, kažem vam." To je bila zbilja
lijepa
nevinost, bila je. "Odlazite", rekla je opet, "ili ću nahuškati moje mačke na vas."
Pomalo bezumnaja je bila, moglo se to uočiti, jer je provodila cijeli žiznj sasvim
sama.
Onda sam ja pogledao gore i vidjao daje tamo bio prozorčić iznad vrata i da bi bilo
mnogo skorajšije samo uraditi staro penjanje na plećoja i ući na taj način. Inače
ćemo se
prepirati cijelu dugu noćaju.
Pa sam rekao: "Dobro, gospođo. Ako nećete pomoći, moram povesti mog bolesnog
prijatelja nekamo drugamo." I namignuo sam mojim druzjima da se tiho udalje, dok
sam samo ja povikao: "Dobro, prijatelju, sigurno ćemo naići na nekog dobrog
samaritanca negdje drugdje. Ovoj staroj gospođi ne možemo zamjeriti stoje
sumnjičava
kad toliko nitkova i propalica luta okolo noću. Zbilja ne možemo." Onda smo opet
čekali u mraku i ja sam prošaputao: "Dobro. Vratite se do vrata. Ja stanem na
plećoje
Tupom. Otvorim taj prozor i ja ulazim, druzja. Onda da ušutkam stari komad i
otvorim
svima. Nema problema." Jer sam kao pokazivao tko je voda i čelovjek sa zamislima.
"Vidite", rekao sam. "Zbilja horroršo rezbarija u kamenu nad tim vratima, fin
oslonac
za moje nogaje." Oni su vidjali to, diveći se možda, pomislio sam, i rekli i
kimnuli Dobro
dobro dobro u mraku.
Pa natrag na prstima do vrata. Tupi je bio naš teški jaki malj čik i Pete i Georgie
su me
kao podigli na boljše muževna plećoja Tupog. Cijelo to vrijeme, O hvala svjetskim
programima na glupajoj TV i, još više, bojaznima ljudova u noći zbog nedostatka
policije, ulica je bila mrtva. Tamo
64
gore na plećojima Tupog vidjao sam da će ta kamena rez-barija iznad vrata biti baš
fin
oslonac za moje čizme. Podigao sam se na koljena, braćo, i bio sam tu. Taj prozor
je, kao
što sam i očekivao, bio zatvoren, ali potegao sam svoju britvaju i vješto polomio
staklo
prozora koštanom drškom iste. Cijelo to vrijeme ispod su moji druzja duboko disali.
Pa
sam gurnuo rukaju kroz pukotinu i učinio da donja polovica prozora krene gore
srebrnasto glatko i lijepo. I, kao u kadu, ušao sam. I tamo su bile moje ovce, usta
otvorenih dok su gledali gore, O braćo.
Bio sam u zapriječenoj tami, okružen krevetima i ormarima i boljše teškim stolcima
i
gomilama kutija i knjiga. Ali sam muški krenuo prema vratima sobe u kojoj sam bio,
vidjevši kao prugu svjetla ispod njih. Vrata su napravila škriiiip i onda sam bio u
prašnjavom hodniku s drugim vratima. Sve to rasipanje, braćo, sve te sobe i samo
jedna
starejša baba i njene mačke, ali su možda mačori i koske imali kao odvojene sobe,
živeći
na vrhnju i ribljim glavama kao plemenite kraljice i princeze. Mogao sam čuti kao
prigušen golos tog starog komada dolje kako govori: "Da da da, tako je", ali ona bi
to
govorjala tim mjaučućim ulizicama koje mijaaaau traže još moloka. Onda sam vidio
stube koje vode dolje u hodnik i pomislio sam u sebi da ću sad pokazati tim
prevrtljivim
i bezvrijednim mojim druzji-ma da sam vrijedan koliko njih trojica i više. Uradit
ću sve
sam samcit. Obavit ću ultranasilje na starejšem komadu njenim micicama ako bude
potrebe, onda uzeti dobra” pune rukaje onog što izgleda kao zbilja poležnja stv;
otplesati do vrata i otvoriti ih zasipajući srebrom i zl moje druzje koji čekaju.
Oni
moraju naučiti što stvo.
Pa dolje sam idjao, polako i nježno, diveći se r^ gražnjim slikama iz starih
vremena djevočk
kosom i visokim ovratnicima, kao priroda s drvećem i konjima, sveti bradati vjek
sav
goloj visi na križu. Osjećao se zbilja oštar vonj mačkica i ribe za mačke i
starejše
prašine u ovom domju, različit od stambenih blokova. I onda sam bio dolje i mogao
sam
vidjati svjetlo u toj prednjoj sobi gdje je ona dijelila moloko mačorima i koškama.
Štoviše, mogao sam vidjati te velike predebele skutene kako ulaze i izlaze mašući
repovima i kao češući se na vratnice. Na kao velikom drvenom kovčegu u mračnom
hodniku mogao sam vidjati lijepi maljutki kip koji se sjajio na svjetlu iz sobe,
bivajući
kao mlada mršava djevočka koja stoji na jednoj nogaji s ispruženim rukajama, i
mogao
sam vidjeti da je načinjen od srebra. Pa sam imao to kad sam idjao u osvijetljenu
sobu,
govoreći: "Bok bok bok. Konačno se srećemo. Naš kratak govorjat kroz otvor za pisma
nije bio, da kažemo, zadovoljavajući, da? Priznajmo da nije, o odista nije, ti
smrdljiva
starejša babetino." I kao sam trepnuo na svjetlo u toj sobi i starog komada u njoj.
Bila
je puna mačora i koški koji su se svi vukli tamo-amo po tepihu, s čuperci-ma dlake
koji
su lebdjeli nad podom, i te debele skutene bile su sve različitih oblika i boja,
crne, bijele,
prugaste, narančaste, šarene, i svih doba, također, tako da je bilo mačića koji su
se igrali
jedni s drugima i bilo je odraslih maca i bilo je zbilja slinavih starejših jako
zlovoljnih.
Njihova gospodarica, taj stari komad, pogledala me grubo poput muškarca i rekla:
"Kako si ušao? Drži se podalje, ti zločinačka mlada krastačo, ili ću biti
prisiljena udariti
te."
Baš sam se horroršo šmeknuo na to, vidjajući da ima u svojoj rukaji punoj žila
pišljivi
drveni štap za hodanje koji je prijeteći podigla na mene. Pa, pokazujući svoje
blistave
zubaje, idjao sam malo bliže njoj, ne žureći, i usput sam vidio na kao polici jednu
lijepu
malenu vešč, najljepšu maljenku vešč koju bi se neki maljčik koji voli glazbu kao
66
ja mogao ikad nadati da će vidjeti sa svoja dva glazja, jer to je bila kao golova i
plećojc
samog Ludwiga van, ono što zovu bistom, kao kamena vešč s kamenom dugom kosom i
slijepim glazjama i velikom raširenom mašnom. Krenuo sam na to istog trena,
govoreći:
"Gle, kako lijepo i baš za mene." Ali idjajući prema njoj s mojim glazjama kao
sasvim
na njoj i pohlepnom rukajom ispruženom, nisam vidio tanjuriće s mlijekom na podu i
u
jedan sam ugazio i nekako izgubio ravnotežu. "Uups", rekao sam, pokušavajući ostati
uspravan, ali taj stari komad je došla iza mene vrlo podmuklo i s velikom
skorajšošću za
svoje godine i onda je tres tres po mojoj golovi svojim štapićem. Pa sam se našao
na
rukajama i koljenima pokušavajući se dići i govoreći: "Nevaljala nevaljala
nevaljala." A
onda je ona opet tres tres, govoreći: "Odvratna mala neodgojena stje-nica, upada u
kućepravih ljudi." Nije mi se sviđala ta tres tres igraja, pa sam uhvatio jedan
kraj
njenog štapa kad se opet spustio i onda je ona izgubila ravnotežu i pokušala se
nasloniti
na stol, ali onda je stolnjak kliznuo s vrčem za mlijeko i bocom mlijeka koji su se
zaljuljali kao pijani i onda rastrčali bijele mlazeve u svim smjerovima, onda je
ona bila
na podu gunđajući: "Vrag te odnio, mladiću, platit ćeš za ovo." Sad su se sve mačke
prepale i trčale i skakale u kao mačjoj panici, i neke su se krivile međusobno,
udarajući
mačje tolčoke starom lapom i pffft i grrr i greb. Ustao sam na nogaje, i tu je bila
ta
gadna napasna starejša haringa kojoj su se tresli prutovi i gunđala je pokušavajući
se
podići s poda, pa sam joj dao malenki dobar udrac u licoje, i to joj se nije
svidjelo,
viknula je: "Vaaah", i mogao si vidjati njeno izborano ispjegano licoje kako se
zacrvenja-valo tamo gdje sam spustio staru nogaju.
Kad sam zakoračio unatrag poslije udarca, mora da sam kao nagazio na rep jedne od
tih drečećih mačke tina, jer sam slušjao gromkaji meeeouv i ustanovio da su se
krzno i
67
zubi i pandže kao pričvrstili oko moje noge, i psovao sam i pokušavao to otresti
držeći
taj srebrni maljutki kipić u jednoj rukaji i pokušavajući se popeti preko tog
starejšeg
komada na podu da dođem do divnog Ludwiga van u kao namrštenom kamenu. I onda
sam ugazio u drugi tanjurić | do vrha pun pjenušavog moloka i skoro se opet
opružio,
cijela vešč zbilja humoristična ako je možete zamisliti sluš-jajući nekog drugog
vjeka, a
ne Vašeg Skromnog Pripovjedača. A onda je starejši komad na podu posegnula preko
drečećih mjaučućih macica i dograbila moju nogaju, još se derući "Vaaaah" na mene
i,
pošto sam ravnotežu malo izgubio, ovaj put sam se zbilja srušio, na pljuskajuce
moloko i
režuće koske, a stara haringa me počela šakati po licoju, pošto smo oboje bili na
podu,
kričeći: "Udrite ga, grebite ga, iščupajte mu nokte, tom otrovnom malom kukcu",
obraćajući se samo svojim mačkicama, a onda, kao da slušaju starog komada, par
koški
je navalilo na mene i počelo grebati kao bezumnaje. Pa sam onda i ja sam postao kao
J
bezumnaji, braćo, i počeo ih udarati, ali ta babuška je rekla: "Krastačo, ne diraj
moje
mace", i kao me ogrebala po i licoju. Onda sam ja zakričao: "Ti prljava stara
vrećetino", | i podigao mali maljenki kao srebrni kip i opalio je finim tolčokom po
golovi
i to ju je ušutkalo baš horroršo i lijepo. Sad kad sam ustao s poda među svim
skičećim
mačori-ma i koškama, što sam to slušjao nego šumaju starog po- | licijskog auta u
daljini, i svanulo mije skorajše daje stara haringa s mačkicama bila na telefonu s
milicajkanima kad | sam ja mislio da govorja svojim mjaukavcima, pošto joj je
sumnjičavost skorajše uzavrijela kad sam ja zazvonio staru zvonaju pretvarajući se
da
tražim pomoć. Pa sad, slušja- 1 jući tu zastrašujuću šumaju roz-kola, skočio sam do
vrata i i narabotjao se otvarajući sve brave i lance i zasune i druge zaštitne
veščove.
Onda sam ih otvorio, i tko bi bio na pragu nego stari Tupi, dok sam jedva mogao
vidjati
druga dva
68
moja takozvana druzja kako daju petama vjetra. "Dalje odavde", kriknuo sam Tupom.
"Rozovi stižu." Tupi je rekao: "Ti ostani da ih sačekaš ha ha ha", i onda sam
vidjao
daje razmotao svoju užaju, i onda ju je podigao i zavitlao sviššš i zakačio me
lagano i
kao umjetnički po kapcima glazja, pošto sam ih jedva zatvorio na vrijeme. Onda sam
ja
urlao okolo pokušavajući vidjati kroz taj vrišteći veliki bol, a Tupi je rekao: "Ne
sviđa
mi se da ti radiš što si radio, stari druzja. Nije bilo pravo ne nije da kreneš na
mene
kako ti jesi, bratja." I onda sam mogao slušjati njegove boljše teške čizme kako
lupaju,
jer je on odjurio ho ho ho u tame-tinu, i samo nekih sedam sekundi nakon toga
slušjao
sam milicajkanski kamion kako stiže s jakim zamirućim urlikom sirene, kao neka
bezumnaja zvijer koja izdiše. I ja sam urlao i kao vrištao okolo i lupio sam glovom
tres
ravno u zid hodnika, pošto su mi glazje bile stisnute i sokić navirao iz njih, vrlo
agonizirajuće. I tako sam ja pipao po hodniku kad su milicajkani stigli. Nisam ih
mogao
vidjati, naravno, ali mogao sam slušjati i skoro namirisati vonjaju tih pizduna, i
uskoro
sam mogao osjetiti pizdune kad su počeli s grubostima i obavili staro zavrtanje
ruke na
leđa, iznoseći me van. Mogao sam također slušjati jedan milicajkanski go-los kako
govori kao iz sobe iz koje sam izašao u kojoj su bile sve te koske: "Gadno je
udarena ali
još diše", i čulo se glasno mijaukanje cijelo vrijeme.
"Ovo je doista užitak", čuo sam još jedan milicajkanski golos da kaže dok sam bio
utolčokiran jako grubo i skorajše u auto. "Mali Alex samo za nas."
Ja sam zakričao: "Slijep sam, Gospodjin vas gromom ubio, vi groznaji kopilani."
"Pazi kako se izražavaš", kao šmeknuo se golos, a onda sam dobio kao tolčok iz
zamaha
nekom rukajom s prstenjem točno po ustima.
■”■■ .
■;■:.■.”.■■ .:■■■■.”■
■■■.■”■” ■ 69
Rekao sam: "Gospodjin vas ubio, vi vonjajši smrdljivi bratčniji. Gdje su drugi?
Gdje su
moji smrdljivi izdajnički druzja? Jedan od mojih prokletih groznajih bratja me oši-
nuo
lancem po glazjama. Uhvatite ih prije nego što pobjegnu. To je sve bila njihova
zamisao,
braćo. Oni su me kao prisilili da to učinim. Nedužan sam, Gospodjin vas
raskomadao."
Ali do tad su svi oni kao dobro se šmekali meni na vrhuncu kao bešćutnosti, i
tolčokirali
su me u autu, ali sam ja nastavljao o tim takozvanim mojim druzja i onda sam vidjao
da
to neće pomoći, jer su oni već natrag u udobnosti Duke of New York, trpaju crno s
pjenom i duple Škote u prihvatljiva grlaja onih smrdljivih starejših komada i one
govore: "Hvala, dečki. Bog vas blagoslovio, momci. Cijelo vrijeme ste bili ovdje,
dečki.
Nismo vas ispuštali s očiju ne nismo."
Cijelo to vrijeme mi smo sirenirali do rozovskog dućana, ja stisnut između dva
milicajkana i dobijajući poneku pljusku i malenki tolčok od tih nasilnika koji su
se
smijali. Onda sam ustanovio da mogu maljutko otvoriti kapke glazja i vidjati kroz
sve
kao suze kako nekako razmazan grad promiče, kao da su se sva svjetla stopila. Mogao
sam vidjati, kroz glazje koje su me pekle, ta dva šmekujuća milicajkana otraga sa
mnom
i vozača mršavog vrata i debelovratog pizduna pored njega, koji je kao sarkasto
govorjao meni, pričajući: "Pa, Alexe dečko, mi se svi radujemo jednoj ugodnoj
zajedničkoj noći, zar ne?"
Rekao sam: "Kako znaš moje ime, ti smrljivi vonjavi nasilnice? Nek te Gospodjin
odnese u pakao, groznaji bratja kakav jesi, ti pizdunu." Pa su mi se svi oni
šmekali i
moje je ukho zavrnuo jedan od onih smrdljivih milicajkana otraga sa mnom.
Debelovrati ne-vozač je rekao: "Svi znaju malog Ale-xa i njegove druzja. Baš slavan
dječačić je naš Alex postao."
70
"To su oni drugi," kričnuo sam ja. "Georgie i Tupi i Pete. Nisu mi druzja, ti
pizduni."
"Pa," rekao je debelovrati, "imaš cijelu večer pred sobom da ispričaš potpunu priču
o
smjelim podvizima te mlade gospode i kako su oni poveli jadnog malog nevinog Alexa
na
krivi put." Onda se čuo šumaja još jedne kao policijske sirene kako prolazi pored
tog
auta, ali ide u suprotnom smjeru.
"Je li to za te pizdune?" pitao sam ja. "Hoćete li ih pokupiti, vi pizduni?"
"To je", rekao je debelovrati, "hitna pomoć. Nesumnjivo za onu gospođu, tvoju
žrtvu, ti
odvratni gadni nitkove."
"Sve je to njihova krivica", zakričao sam ja, trepćući glazjama koje su me pekle.
"Ti
pizduni sad pitjaju u Duke of New York. Pokupite ih, prokleti bili, vi vonjaji
pizduni." I
onda je bilo još šmekanja i još jedan maljutki tolčok, O braćo moja, na moja jadna
bolna usta. A onda smo stigli u smrdljivi rozovski dućan i pomogli su mi izaći iz
kola
udarcima i guranjem i tolčokirali su me uz stube i znao sam da neću dobiti ni blizu
pošten postupak od tih smrdljivih groznajih bratja, Gospodjin ih zgromio.
71
T
Oc
“dvukli su me u taj jako jarko osvijetljen bijelo obojen ured, i imao je jak vonj
koji je
bio mješavina kao bljuvotine i zahoda i pivskih usta i dezinfekcijskog sredstva,
stoje sve
dopiralo iz rešetkastih mjesta blizu. Mogao si čuti neke od pljenova u svojim
ćelijama
kako psuju i pjevaju i činilo mi se da mogu slušjati jednog kako se dere:
"I vratit ću se mojoj dragoj, mojoj dragoj, Kad tebe, moja draga, ne bude bilo."
Ali bilo je glasova milicajkana koji su im govorili da začepe i mogao si čak
slušjati
zvukaju kao da nekog tolčoki-raju zbilja horroršo i on viče joooooojjj, i bio je to
kao golos pijanog starog komada, ne muškarca. Sa mnom u tom uredu su bila četiri
milicajkana, koji su svi glasno pirjali čajić, pošto je veliki lonac toga bio na
stolu i oni su
srkali i podrigivali nad svojim prljavim boljšim šalicama. Mene nisu ponudili. Sve
što su
mi dali, braćo moja, bilo je posrano staro zrcalo da se pogledam, i zbilja nisam
bio više
vaš zgodni mladi pripovjedač već pravi stranoj a od prizora, s ustima natečenim i
glazjama skroz crvenim i nosom isto natučenim. Oni su se svi baš horroršo šmekali
kad
su vid-jali moj kao očaj, i jedan od njih je rekao: "Noćna mora mlade ljubavi." A
onda
je glavni milicajkan ušao, s kao zvijezdama na svojim plećojima da pokaže da je on
visoko visoko visoko, i vidjao me je i rekao: "Hm." Pa su onda oni počeli.
72
Rekao sam: "Neću reći ni jednu jedinu slovja dok moj odvjetnik ne bude ovdje. Znam
ja
zakon, vi pizduni."
Naravno da su se svi oni dobro gromkaje našmekali na to i zvjezdani glavni
milicajkan
je rekao: "Dobrano dobro, dečki, počet ćemo tako što ćemo mu pokazati da i mi znamo
zakon, ali da znanje zakona nije sve." Imao je kao gospodski golos i govorio je na
veoma
umoran način, i kim-nuo je s kao druzjanskim smješkom na jednog jako velikog
debelog
pizduna. Taj veliki debeli pizdun je skinuo svoju bluzu i mogao si vidjati da ima
baš
veliku starejšu potju, onda mije prišao ne baš skorajše i mogao sam osjetiti
vonjaju
čajića s mlijekom koji je pitjao kad je zinuo kao jako umornim kezećim osmjehom na
mene. Nije bio baš dobro izbrijan za roza i mogao si vidjati kao mrlje sa-sušenog
znoja
na košulji ispod pazuha, i mogao si osjetiti taj vonj kao masti iz ušiju od njega
kad je
prišao bliže. Onda je stisnuo svoju smrdljivu crvenu rukaju i zabio mi je pravo u
trbuh,
što nije bilo pošteno, i svi drugi milicaj-kani su se šmekali da im golova otpadne
na to,
osim glavnog, a on se i dalje smješkao kao umornim dosađujućim smiješkom. Morao
sam se nasloniti na omaljani zid pa sam ubije-lio platje posvuda, pokušavajući doći
do
starog daha i u velikoj agoniji, i onda mi je došlo da izbljujem ljepljivu pitu
koju sam
pojeo prije početka večeri. Ali nisam podnosio takve vešče, bljuvanje po podu, pa
sam se
uzdržao. Onda sam vidio da se taj debeli nasilnik okreće prema svojim
milicajkanskim
druzja da se baš horroršo šmekne onom što je učinio, pa sam podigao desnu nogaju i,
prije nego što su mu mogli kričnuti da pazi, udario sam ga vješto i lijepo u
goljenicu. A
on je zakričao kao da ga kolju, ska-kućući okolo.
Ali nakon toga svi su se oni izmjenjivali, odbijajući me od jednog do drugog kao
neku
umornu krvavu loptu, O braćo moja, i šakajući me po mudima i ustima i želucu i
73
šutirajući, i onda sam se konačno morao izbljuvati na pod i, kao neki baš bezumnaja
vjek, čak sam rekao: "Oprostite, braćo, to nije bilo lijepo napraviti. Oprostite
oprostite
oprostite." Ali dali su mi starejše listove gazete i nagnali me da to obrišem, onda
sam
morao to posuti piljevinom. I onda su rekli, skoro kao dragi stari druzja, da moram
sjesti pa ćemo svi kao mirno govorjati. A onda je P. R. Deltoid ušao vidjati, pošto
mu je
ured bio u istoj zgradi, izgledajući veoma umorno i gražnje, da kaže: "Znači
dogodilo
se, Alexe dečko, da? Baš kao što sam i mislio da će. Joj joj joj, da." Onda se
okrenuo
prema milicajkanima da kaže: "Večer, inspektore. Večer, narednice. Večer, večer
svima. Pa, ovo je kraj puta za mene, da. Joj, joj, ovaj dječak izgleda baš
neuredno, zar
ne? Samo ga pogledajte."
"Nasilje proizvodi nasilje", rekao je glavni policajac vrlo svetačkim golosom.
"Opirao se
zakonitom uhićenju."
"Kraj puta, da", rekao je P. R. Deltoid opet. Pogledao me jako hladnim glazjama kao
da
sam ja postao stvar, a ne više krvareći jako umorni prebijeni čelovjek.
"Pretpostavljam
da ću se morati pojaviti u sudnici sutra."
"Nisam bio ja, brate, gospon", rekao sam ja, maljutko plačno. "Recite nešto za
mene,
gospon, jer ja nisam toliko loš. Povuklo me izdajstvo drugih, gospon."
"Pjeva kao grlica", rekao je glavni roz, podrugljivo. "Pjeva baš lijepo, točno je
to."
"Reći ću", rekao je hladno P. R. Deltoid. "Bit ću tamo sutra, ne brini."
"Ako biste ga htjeli malo po zubima, gospon," rekao je glavni roz, "ne brinite za
nas. Mi
ćemo ga pridržati. Sigurno vam je on još jedno veliko razočaranje."
P. R. Deltoid je onda učinio nešto što nisam mislio da bi neki čovjek poput njega,
koji bi
trebao nas zloće pretvarati u zbilja horroršo maljčike, učinio, naročito pred svim
tim
rozovima. Prišao je malo bliže i pljunuo. Pljunuo je.
74
Pljunuo me ravno u licoje i onda obrisao svoja mokra zama-zana usta rukajom. A ja
sam brisao i brisao i brisao moje upljuvano licoje mojom zakrvavljenom taštukom,
govoreći: "Hvala vam, gospon, najljepše vam hvala, gospon, to je bilo vrlo ljubazno
od
vas, gospon, hvala." A onda je P. R. Deltoid otišao bez ijedne slovje.
Milicajkani su onda prionuli na to da naprave tu dugu izjavu da je ja potpišem, a
ja sam
pomislio u sebi, Prokletstvo i svi se nosite, ako svi vi pizduni spadate na stranu
Dobra
onda mi je drago što sam ja na onoj drugoj. "Dobro", rekao sam im, "vi groznji
bračnji
kakvi već jeste, vi vonjaji pederčine. Evo vam, evo vam sve. Neću više puzati okolo
na
trbuhu, vi mrski gadjovi. Odakle hoćete da počnem, vi usrane vonjaje zvijeri? Od
moje
zadnje popravne? Horroršo, horroršo, evo ga, onda." Pa sam im pričao, a taj
stenografski milicajkan, jedan jako tih i za-plašen čelovjek, ne uopće pravi roz,
pisao je
stranicu za stranicom za stranicom. Dao sam im staro ultranasilje, kras-tanje,
dratsanje,
staro unutra-van unutra-van, sve, skroz do noćašnje vešče sa bogatjim starejšim
komadom s mjau-čućim koškama. I pobrinuo sam se da moji takozvani druzja budu u
tome, duboko do šijaje. Kad sam sve završio stenografski milicajac je bio prilično
blijed,
jadni stari vjek.
Glavni roz mu je rekao, kao ljubaznim golosom: "Dobro, sinko, idi i uzmi si jednu
dobru šalicu čaja i onda svu tu prljavštinu i gadosti otipkaj sa štipaljkom na
nosu, u tri
primjerka. Onda ih možeš donijeti ovom našem zgodnom mladom prijatelju na potpis.
A ti", rekao je meni, "možeš biti odveden do svog apartmana za mladence s tekućom
vodom i svim komforom. U redu," tim umornim golosom dvojici zbilja žestokih rozova,
"vodite ga."
Pa sam bio šutiran i udaran i tjeran do ćelija i stavljen unutra s deset ili
dvanaest drugih
pljenova, od kojih su
75
mnogi bili pijani. Bili su zbilja užasnaji zvjerski tipovi među njima, jedan čiji
je nos bio
sav izjeden i usta otvorena poput velike crne rupe, jedan koji je ležao na podu
hrčući, a
sve kao slina mu cijelo vrijeme curila iz usta, ijedan stoje kao pustio drek u
svoje
hlačaje. Onda su tu bila dva kao nastrana što su se obojica zagledala u mene,
ijedan od
njih mije skočio na leđa, i ja sam se baš gadno dratsovao s njim a od vonja na
njemu,
kao metil i jeftin parfem, došlo mije da se opet izbljujem, O braćo moja. Onda me
drugi
nastrani počeo pipati rukajama, i onda je bilo režećeg dratsovanja između te
dvojice,
pošto su obojica htjeli moje plotje. Sumaja je postao veoma glasan, pa je par
milicajkana došao i navalio na tu dvojicu s kao pendrecima, pa su obojica onda
sjeli
tiho, gledajući u prazno, a stara je krvca curila kap kap kap niz licoje jednog od
njih.
Bilo je ležajeva u toj ćeliji, ali su svi bili puni. Popeo sam se na gornji od
jednog niza
ležajeva, kojih je bilo po četiri, i tamo je jedan starejši pijani vjek hrkao,
vjerojatno
podignut tamo od strane milicajkana. U svakom slučaju, gurnuo sam ga dolje, pošto
nije
bio uopće težak, i on se strovalio na jednog debelog pijanog čelovjeka na podu, i
obojica
su se probudili i počeli kričati i udarati patetično jedan drugog. Pa sam legao na
taj
vonjaji krevet, braćo moja, i zaspao veoma umornim i iscrpljenim i bolnim snom. Ali
to
nije bilo odista kao san, bilo je kao prelazak u drugi bolji svijet. I u tom drugom
boljem
svijetu, O braćo moja, bio sam kao u velikom polju sa sve cvijećem i drvećem, i
tamo je
bio kao jarac s ljudskim licojem što je svirao na kao flauti. I onda se digao poput
sunca
osobno Ludwig van s gromovitim licojem i mašnom i divljim raskuštranim vlasima, i
onda sam čuo Devetu, posljednji stavak, sa slova-jama pomalo izmiješanim kao da su
i
sama znala da moraju biti izmiješana, postoje to san:
; ■“ “;“ v•
76
Dečko, ti neuredni morski psu neba,
;
Pokolj Elizeja,
Srca gore, uzbuđena, u zanosu,
Mi ćemo te tolčokirati po gubici i šutnuti
tvoju gražnju vonjaju guzicu.
Ali melodija je bila točna, kao što sam znao kad sam bio probuđen dvije ili deset
minuta
ili dana ili godina kasnije, pošto su mi sat uzeli.
Bio je milicajkan kao kilometrima i kilometrima niže, bockao me dugim štapom sa
šiljkom na kraju, govoreći: "Probudi se, sinko. Probudi se, lijepi moj. Probudi se
u
stvarnoj nevolji."
Rekao sam: "Što? Tko? Gdje? Zašto?" A melodija Ode radosti u Devetoj je pjevala
stvarno divno i horroršo unutra.
Milicajkan je rekao: "Sidi i doznaj. Ima nekih stvarno divnih vijesti za tebe, sine
moj."
Pa sam nekako sišao, jako ukočen i izubijan i ne baš budan, i taj roz, koji je jako
vonjao na sir i luk, izgurao me iz prljave hrčuće ćelije, i onda duž hodnika, a
cijelo to
vrijeme stara melodija Radosti Ti Divna Iskro Nebeska prštala je unutra. Onda smo
došli do jako urednog kao ureda s pisaćim strojevima i cvijećem na stolu, i za kao
glavnim stolom vrhovni milicajkan je sjedio, izgledajući veoma ozbiljno i
fiksirajući kao
veoma hladne glazje na moje pospano licoje.
Rekao sam: "Dobro dobro dobro. Što ima, bratja? Što se zbiva, u ovoj finoj jarkoj
sredini noćaje?"
Rekao je: "Dat ću ti samo deset sekundi da skloniš taj glupi osmjeh s lica. Onda
hoću da
slušaš."
"Pa, što?" rekao sam ja, šmekujući se. "Zar niste zadovoljni s tim što ste me
prebili
skoro na smrt i što sam popljuvan i natjeran da satima priznajem zločine i onda
uguran
među bezumnaje i vonjaje perverznjake u onu gražnaju
77
f
ćeliju? Imate li nekakvo novo mučenje za fiSeft©, Vi bračnjaji?"
..■■"•■"Bit će to tvoje vlastito mučenje", rekao je on, ozbiljno. "Nadam se do boga
da će te to
mučiti do ludila."
A tada, prije nego što mi je rekao, znao sam što je bilo. Stari komad koji je imao
sve one
koske je prešao u bolji svijet u jednoj od gradskih bolnica. Lupio sam je malo
prejako,
kao. Pa, pa, to je bilo sve. Pomislio sam na sve one koske kako mijauču tražeći
moloko, a
ne dobivaju ga, ne više od njihove stare haringe od gospodarice. To je bilo baš
sve. Sad
sam sve napravio. A meni tek petnaest.
DRUGI DIO
78
onda, što ćemo?" Sad otpočinjem, i ovo je zbilja plačni i kao tragičan dio priče
koji
počinje, moja braćo i jedini prijatelji, u Drzatu (Državnom zatvoru, to jest) broj
84F.
Sigurno nemate baš mnogo želje da slušajete cijeli posrani i užasni raskaz šoka od
kojeg
je moj tata lupao svojim naručenim i krvavim rukajama zbog nepoštenog kao
Gospodjina na Njegovim nebesima, a moja mama krivila svoja usta za uuuu uuuu uuuu
u svojoj majčinskoj žalosti stoje njeno jedino dijete i sin njedara njenih kao
iznevjerio
sve zbilja horroršo. Onda je tu bio starejši jako mrki sudac nižeg suda koji je
govor-jao
neke jako teške slovje na račun vašeg Prijatelja i Skromnog Pripovjedača, nakon
svih
usranih i gražnjih kleveta koje su istresli P. R. Deltoid i rozovi, Gospodjin ih
zgromio.
Onda je uslijedilo da su me vratili u prljavi pritvor među vonjaje perverznjake i
prestupnjake. Onda je bilo suđenje na višem sudu sa sucima i porotom, i neke jako
jako
gadne slovaje govorjane na kao jako svečan način, i onda Kriv i moja mama buhuhuhu
kad su rekli Četrnaest Godina, O braćo moja. I sad evo me tu, dvije godine točno u
dan
nakon što sam utjeran i zaključan u Držat 84F, odjeven u vrhunac zatvorske mode,
stoje
bilo jednodjclno odijelo jako prljave kao drek boje, s brojem našivenim na dio
grudaj a
baš iznad starog tiktakala, a i na leđima, tako da sam u dolasku i odlasku bio
6655321, a
ne više vaš mali druzja Alex.
i "A onda, što ćemo?"
:
; >
81
Nije baš bilo inspirativno, odista nije, biti u ovoj graž-njoj rupetini i kao
ljudskom
zvjerinjaku dvije godine, biti šutiran i tolčokiran od strane brutalnih nasilničkih
čuvara
i srećući vonjaje iscerene kao kriminalce, od kojih su neki bili zbilja nastrani i
spremni
da zasline po privlačnom mladom maljčiku poput vašeg pripovjedača. A tu je bilo i
da se
mora rabotati u radioni praveći kutije za šibice i idjati uokolo i uokolo i uokolo
po
dvorištu za kao vježbu, i na večer bi ponekad neki starejši vjek profesorskog tipa
predavao o bubama ili Mliječnom putu ili Predivnim čudima pahuljice, a na to zadnje
sam se dobro šmekao, jer me podsjećalo na onaj put kad je bilo tolčokiranja i
čistog
vandalizma s onim djeduškom stoje išao iz Javne knjižnice one zimske noći kad moji
druzja još nisu bili izdajnici i ja sam bio kao sretan i slobodan. O tim druzjima
sam
slušjao samo jednu stvar, a to je bilo jednog dana kad su mi t i m došli u posjet i
rekli mi
daje Georgie mrtav. Da, mrtav, braćo moja. Mrtav kao komad pasjeg dreka na cesti.
Georgie je poveo drugu dvojicu u kao kuću jednog jako bogatog čelovjeka, i tamo su
šutirali i tolčokirali vlasnika na podu, a onda je Georgie počeo razrezjati jastuke
i
zavjese, i onda je stari Tupi razbio neke jako dragocjene ukrase, kao kipove i tako
to, i
taj bogati prebijeni čelovjek je pobjesnio kao stvarno bezumnaji i krenuo na sve
njih s
jako teškom željeznom šipkom. To stoje bio sav razdraž dalo mu je divovsku snagu, i
Tupi i Pete su pobjegli kroz prozor, ali Georgie se sapleo na tepih i onda dobio
taj
strašan udarac zavitlanom željeznom šipkom pljas po golovi, i to je bio kraj
izdajničkog
Georgieja. Starejši ubojica se izvukao sa Samoobranom, stoje bilo zbilja ispravno i
dolično. Stoje Georgie ubijen, mada je to bilo više od godinu dana nakon što su
mene
uhvatili milicajkani, činilo se ispravno i dolično i kao sudbina.
"A onda, što ćemo?"
82
Bio sam u Krilnoj kapeli, postoje bila nedjelja ujutro, i zatvorski kopelan je
govorjao
Riječ Gospodnju. Moja rabota bila je da uključujem starejši stereo, puštajući
svečanu
glazbu prije i poslije a i u sredini kad su se pjevali psalmi. Bio sam otraga u
krilnoj
kapeli (kojih je sve skupa bilo četiri u Drzatu 84F) blizu mjesta gdje su čuvari
ili časoji
stajali sa svojim puškama i svojim prljavim boljše plavim vilicama, i mogao sam
vidjati
sve pljenove kako sjede slušjajući Slovaju Gospodovu u svojim užasnim zatvorskim
platjama boje dreka, i nekakav se prljavi vonj dizao od njih, ne kao stvarno
neoprani,
ne gražnji, nego kao poseban zbilja smrdljiv vonj koji dobiješ samo kod kriminalnih
tipova, braćo moja, kao prašnjav, mastan, beznadan vonj. A ja sam mislio da možda i
ja
imam taj vonj, pošto sam i sam postao pravi pljen, premda još veoma mlad. Pa je
meni
bilo vrlo bitno, O braćo moja, da se izvučem iz tog smrdljivog gražnjog zvjerinjaka
čim
budem mogao. I, kao što ćete vidjati ako budete čitali dalje, nije mnogo prošlo pa
i
jesam.
"A onda, što ćemo?" rekao je zatvorski kopelan po treći raz. "Hoće li to biti
unutra i
van i unutra i van ustanova kao stoje ova, mada više unutra nego van za većinu vas,
ili
ćete poslušati Božansku Riječ i shvatiti kazne koje očekuju nepokajanog grješnika
na
drugom svijetu, kao i na ovom? Gomila prokletih idiota ste vi, većina vas,
prodajete
svoje pravo po rođenju za tanjur hladne kaše. Uzbuđenje krađe, nasilja, potreba da
se
živi lagodno - je li to vrijedno, kad imamo neporeciv dokaz, da da, neoborivo
svjedočenje da pakao postoji? Ja znam, ja znam, prijatelji moji, bio sam
obaviješten u
vizijama da postoji mjesto, mračnije od svakog zatvora, vrelije od bilo kojeg
plamena
ljudske vatre, gdje duše nepokajanih kriminalnih grješnika poput vas - i ne cerite
mi se,
prokleti bili, nemojte se smijati - poput vas, kažem, jauču u beskrajnoj i
nepodnošljivoj
agoniji,
83
noseva zagušenih mirisom prljavštine, usta zatrpanih gorućim smećem, oguljene i
istruljele kože, dok im se vatrene lopte vrte u vrištećim crijevima. Da, da, da, ja
znam."
U tom trenu, braćo, jedan pljen negdje blizu zadnjeg reda ispustio je šumaju glazbe
s
usana - "prrrrp" - i onda su brutalni časoji odmah prionuli na posao, trčeći jako
skorajše do onog što su mislili daje mjesto izvora Šumaje, i onda podijelili gadne
i precizne
tolčoke lijevo i desno. Onda su uhvatili jednog jadnog drhtavog pljenija, jako
mršavog i
malenkog a i starejšeg, i odvukli ga, ali je cijelo vrijeme on kričao: "Nisam ja,
on je,
čujte", ali to nije bilo bitno. On je bio tolčokiran zbilja gadno i onda odvučen iz
Krilni
kapele kričajući da mu golova otpadne.
"Sad", rekao je zatvorski kopelan, "čujte Riječ Gos* podnju." Onda je uzeo veliku
knjigu i prevrtao stranice, stalno vlažeći prste da to učini tako što ih je lizao
slurp slurp.
On je bio boljše veliki krupni pizdun s jako crvenim licojem, ali ja sam mu bio
jako
drag, pošto sam bio mlad i također sad jako zainteresiran za veliku knjigu. Bilo je
sređeno kao dio mog daljnjeg obrazovanja da čitam tu knjigu i čak slušam glazbu sa
sterea u kapeli dok čitam, O braćo moja. I to je bilo zbilja horroršo. Oni bi me
kao
zaključali unutra i pustili me da slušjam svetu glazbu J. S. Bacha i G. F. Handela,
i ja
bih čitao o onim starejšim čifutima kako tolčokuju jedan drugog i pitjaju svoje
hebrejsko vince i idu u krevet s kao sluškinjama svojih žena, zbilja horroršo. To
me
održalo, braćo. Nisam baš popušio kasniji dio knjige, što je više kao
propovjedničko
govorjanje nego tuč^ njave i staro unutra-van. Ali jedan dan mi je kopelan rekao,
stišćući me kao čvrsto svojom boljše debelom rukom: "Ah, 6655321, misli o božanskoj
patnji. Meditiraj o tome, dječače moj." A cijelo to vrijeme imao je taj jak muški
vonj
seoteha na sebi, i onda je otišao u svoj mali ured da pitja još. Pa sam ja čitao
sve o
bičevanju i krunidbi trnjem 84
i onda vešč s križem i sav taj drek, i vidjao sam bolje da ima nešto u tome. Dok je
na
stereu svirao lijepi Bach zatvorio sam glazje i vidjao sebe da pomažem i čak
preuzimam
tolčokiranje i pribijanje, obučen u kao togu što je bio vrhunac rimske mode. Tako
da
boravak u Drzatu 84F nije bio sasvim uzaludan, a sam Ravnatelj bio je jako
zadovoljan
stoje čuo da sam se prihvatio kao Religije, i u to sam ja polagao svoje nade.
Ovog nedjeljnog jutra kopelan je čitao iz knjige o če-lovjecima koji su slušjali
slovja i
nisu uopće shvaćali pa su kao gradili kuću na pijesku, i onda je pljus stigla kiša
i stari
brum-brum je poderao nebo i to je bio kraj te kuće. Ali ja sam mislio da bi samo
jako
tupi vjek gradio svoju kuću na pijesku, i dosta zbilja rugajućih druzja i gadnih
susjeda
bi takav vjek imao, da mu oni ne kažu kako je tup što tako gradi. Onda je kopelan
kričnuo: "Dobro, svi vi. Završit ćemo psalmom broj 435 iz Zatvoreničkog psalti-ra."
Onda je bilo tres i flop i šušk šušk dok su pljenovi uzimali i ispuštali i
lizokretali njihove
gražnje maljutke psal-tire, i nasilni grubi čuvari su kričali: "Prestanite pričati
tamo,
kopilani. Pazim na tebe, 920537." Naravno da sam imao ploču spremnu na stereu, i
onda sam pustio jednostavnu glazbu za orgulje da se samo zaori sa griiioouuuuu.
Onda
su pljenovi počeli pjevati zbilja užasno:
Slab čaj smo mi, tek skuhan
^
.
Ali miješanjem sve ojača.
N
Ne jedemo hranu anđeosku,
"■<..”]"
Kušnje naše dugo traju.
Oni su urlali i jecali te glupe slovje dok ih je kopelan poticao s: "Glasnije,
prokleti bili,
pjevajte", a čuvari kričali: "Samo ti čekaj, 7749222", i: "Sad ću te jednom po
tikvi,
smeće jedno." Onda je bilo gotovo i kopelan je rekao: "Neka
85
vas Sveto Trojstvo uvijek čuva i načini vas dobrima, amen",
1 počeli su se gurati van uz lijep odabran dio Simfonije br.
2 Adriana Schvveigselbera, koju je odabrao Vaš Skromni Pripovjedač, O braćo moja.
Kakve su to tipčine, pomislio sam, dok sam stajao tamo pokraj starejšeg sterea
kapele,
vidjajući ih kako vuku noge čineći mijaaaau i beee kao životinje i tebi-otraga
svojim
gražnjim prstima na mene, jer je izgledalo kao da sam ja vrlo posebno pažen. Kad se
i
zadnji isklatario, dok su mu ruke visjele kao majmunu, a jedini preostali čuvar mu
smjestio prilično glasan tolčok otraga na golovu, i kad sam isključio stereo,
kopelan mije
prišao, dimeći tumor, još u svojim starejšim platjama Gos-podjinovog čovjeka, sve
bijelo i čipkasto kao za djevočku.
Rekao je: "Hvala ti, kao i uvijek, mali 6655321. I što novog imaš za mene danas?"
Zamisao je bila, znao sam, daje taj kopelan namjeravao postati jako veliki sveti
čelovjek u svijetu Zatvorske religije, i htio je zbilja horroršo preporuku od
Ravnatelja, pa
bi išao i govorjao tiho Ravnatelju tu i tamo o tome kakvi se mračni planovi kuju
među
pljenovima, a mnogo tog dreka bi dobio od mene. Mnogo toga bilo bi kao izmišljeno,
ali
nešto od toga bilo bi istina, kao na primjer kad se proširilo našim dozivanjem po
vodovodnim cijevima kuc kuc kucikuckuc kuckuc da će veliki Harriman krenuti
bježati.
Htio je tolčokirati čuvara tijekom dijeljenja napoja i izaći u čuvarovim platjama.
Onda
je trebalo biti veliko bacanje odvratne pisce koju smo dobivali u blagovaonici, i
znao
sam za to i rekao. Onda je kopelan to prenio dalje i bio pohvaljen od kao
Ravnatelja za
svoju Društvenu odgovornost i Oštro uho.
Pa sam ovaj put rekao, a to nije bilo istina: "Pa, gos-pon, stiglo je cijevima daje
tovar
kokaina stigao neredovnim putem i da će jedna od ćelija na Razini 5 biti centar za
raspodjelu." Sve sam to izmišljao dok sam pričao, kao što sam izmišljao mnoge te
priče,
ali zatvorski kopelan bio je 86
jako zahvalan, govoreći: "Dobro, dobro, dobro. Prenijet ću to Njemu Samom", što je
bilo kako je on zvao Ravnate-lja.
Onda sam ja rekao: "Gospon, ja sam se dosta trudio, zar ne?" Uvijek sam koristio
moj
jako pristojni gospodski glas kad sam govorjao s onima na vrhu. "Trudio sam se,
gospon, nisam li?"
"Mislim", rekao je kopelan, "da u cijelosti jesi, 6655321. Bio si od velike pomoći
i, ja
smatram, iskazao si iskrenu želju da se popraviš. Ako ovako nastaviš, zaslužit ćeš
svoj
otpust bez ikakvih problema."
"Ali, gospon," rekao sam ja, "što je s ovom novom stvari o kojoj pričaju? Stoje s
tim
novim postupkom koji vas odmah vadi iz zatvora i pobrine se da se nikad ne vratite
unutra?"
"Oh", rekao je on, jako kao obazrivo. "Gdje si čuo to? Tko ti je pričao takve
stvari?"
"Takve stvari se pročuju, gospon", rekao sam ja. "Dva čuvara razgovaraju, kako već
biva, i netko ne može ne čuti ono što oni kažu. A onda netko nađe komad novina u
radionici i u novinama piše sve o tome. Kako bi bilo da me prijavite za tu stvar,
gospon,
ako bih smio biti toliko smion da predložim?"
Mogao si vidjati da on razmišlja o tome dok je dimio svoj tumor, pitajući se koliko
da mi
kaže o onom što je znao o toj vešči koju sam spomenuo. Onda je rekao:
"Pretpostavljam
da se to odnosi na Ludovicov postupak." Još je bio jako oprezan.
"Ne znam kako se zove, gospon", rekao sam ja. "Samo znam da te izvadi brzo pobrine
se da se nikad više ne vratiš."
"To je točno", rekao je, obrva kao skupljenih kad je spustio pogled na mene. "Točno
tako, 6655321. Naravno,
87
trenutno je samo u pokusnom stupnju. Vrlo je jednostavan, ali drastičan."
"Ali se koristi ovdje, žarne, gospon?" rekao sam. "One nove kao bijele zgrade kraj
Južnog zida, gospon. Gledali smo kako se grade, gospon, dok smo radili vježbe."
"Još nije upotrijebljen", rekao je on. "Ne u ovom zatvoru, 6655321. On Sam ima
ozbiljne sumnje glede toga. Moram priznati da dijelim te sumnje. Pitanje je, može
li
takva tehnika zbilja učiniti čovjeka dobrim. Dobrota dolazi iznutra, 6655321.
Dobrota je
nešto odabrano. Kad čovjek ne može odabrati, on prestaje biti čovjek." On bi
nastavio s
još mnogo tog dreka, ali mogli smo slušjati sljedeću turu pljenova kako maršira
klong
klong niz željezne stube da dođu po svoj dio Religije. Rekao je: "Malo ćemo
popričati o
tome neki drugi put. Sad bolje da počneš sa služenjem." Pa sam otišao do starejšeg
sterea i stavio J. S. Bachov zborni preludij Wachet Aufi oni gražnji vonjaji
pizdunski
kriminalci ušli su poput gomile ukroćenih majmuna, dok su čuvari ili časoji kao
lajali na
njih i šibali ih. I uskoro je zatvorski kopelan pitao njih: "A onda, što ćemo?" A
taj dio
već znate.
Imali smo četiri ta lomtika kao zatvorske religije tog jutra, ali mi kopelan nije
ništa više
rekao o tom Ludovico-vom postupku, što god to bilo, O braćo moja. Kad sam završio
svoju rabotu sa stereom samo je govorjao nekoliko slovja zahvalnosti i onda sam
privodjen natrag u ćeliju na Razini 6 koja je bila moj jako vonjaji i pretrpan dom.
Časoj nije bio baš zbilja loš vjek i on me nije tolčokirao ili šutnuo unutra kad je
otvorio,
samo je rekao: "Evo nas, sin-ko, natrag na staro pojilo." I tu sam bio s mojom
novom
vrstom druzja, svi jako kriminalni ali, Gospodjinu hvala, ne skloni tjelesnim
perverzijama. Tamo je bio Zophar na svom ležaju, jako mršav i smeđ vjek koji je
stalno
mljeo svojim kao kanceroznim golosom, tako da se nitko nije 88
trudio slušajati. Ono stoje sad govorio kao nikome bilo je: "A u to doba niste
mogli
nabaviti foru", (ma što to bilo, braćo) "ni da ispljunete deset milijuna somova, pa
što ja
napravim, eh, odem dolje do Turkevja i kažem ja njemu da sutradan imam kvaku, pazi,
i može li on nešto?" Sve to što je govorio bio je starinski žargon pravih
kriminalaca. Tu
je bio i Wall, koji je imao samo jedno glazje, i on je otkidao dijelove svojih
noktiju na
nogama u počast nedjelje. Tu je bio i Veliki Židov, jako debeli znojavi vjek koji
je bio
ispružen na svom ležaju kao mrtav. Pored njih su tu bili Jojohn i Doktor. Jojohn je
bio
jako gadan i specijalist za kao seksualne napade, a Doktor se pretvarao da može
izliječiti
sifkilu i goniču i trišu, ali je samo davao injekcije vode, a i ubio je dvije
djevočke
umjesto da ih, kao stoje obećao, riješi njihovih neželjenih tereta. Bili su zbilja
užasna
gražnja skupina, i ja nisam uživao u druženju s njima, O braćo moja, ništa više
nego vi
sada, ali neće to potrajati još dugo.
Sad, ono što bih htio da znate je daje ta ćelija bila namijenjena samo za trojicu
kad su je
sagradili, ali nas je bilo šest unutra, svi natrpani unutra znojavo i tijesno. I u
takvom su
stanju bile sve ćelije u zatvorima u to doba, braćo, i prljava posrana sramota je
to bila,
nije bilo pošteno mjesta da se čelovjek protegne. A jedva da ćete povjerovati ono
što ću
sad reći, što je da su u tu nedjelju brosatli unutra još jednog pljena. Da, baš smo
pojeli
našu užasnu pišču od valjušaka i vonjajeg gulaša, i pušili po jedan miran tumor na
ležajevima, kad je taj vjek bačen među nas. On je bio bradat starejši vjek i on je
bio taj
koji je odmah počeo kričati žalbe, prije nego što smo mi imali šanse da vidjamo
situaciju. Pokušavao je kao tresti rešetke, kriča-jući: "Zahtijevam moja vražja
prava,
ova je prepuna, to je prokleta podvala, eto to je." Ali jedan od časoja se vratio
da mu
kaže da se mora snaći i dijeliti ležaj s nekim tko ga
89
hoće pustiti, inače će morati na pod. "I", rekao je čuvar, "bit će sve gore, a ne
bolje. Baš
prljav zločinački svijet svi vi pokušavate izgraditi."
90
\r&, baš je puštanje tog novog čelovjeka bilo stvarni početak mog izlaska iz starog
Drzata, jer je on bio takav gadan svađalački pljen, s jako prljavom pameću i niskim
namjerama, da se nevolja načinjala već isti dan. On je bio isto jako hvalisav i
počeo nas
je gledati s jako podrugljivim izrazom na licoju i govoriti glasnoje i nadmeno.
Nadrobio
je daje on jedini pravi horroršo prestupnjak u cijelom zvjerinjaku, meljući daje
napravio ovo i uradio ono i ubio deset rozova jednim zamahom svoje rukaje i takav
drek. Ali nitko nije bio baš impresioniran, O braćo moja. Pa se onda okomio na
mene,
pošto sam ja bio najmlađi tamo, pokušavajući reći da bi ja kao najmlađi trebao biti
taj
koji će zasnjiti na podu, a ne on. Ali svi ostali bili su za mene, kričajući:
"Ostavi ga na
miru, ti gražnji bračnji", i onda je on počeo stari cvilež kako njega nitko ne
voli. Pa se
iste te noćaje ja probudim, a taj užasni pljen leži sa mnom na istom ležaju, koji
je bio na
dnu niza od tri i još jako uzak, i on je govorjao prljave kao ljubavne slovje i mil
mil mil
milovao. Pa sam onda ja postao zbilja bezumnaja i zamahnuo, mada nisam mogao
vidjati baš horroršo, postoje bilo samo jedno maljutko malo crveno svjetlo vani na
odmori-štu. Ali znao sam daje to taj, vonjaji pizdun jedan, i onda, kad je nevolja
zbilja
krenula i svjetla se upalila, mogao sam vidjati njegovo užasno licoje sa svom
krvcom
koja mu je curila iz usta gdje sam gaja zakačio rukajom.
Što se tad slučajilo, naravno, bilo je da su se moji cimeri u ćeliji probudili i
pridružili,
tolčokirajući pomalo nasumce u polumraku, i šumaja je izgleda probudio cijelu
razinu,
91
pa ste mogli slušjati mnogo kričanja i lupanja limenim šalicama po zidu, kao da su
svi
pljenovi u ćelijama pomislili da će otpočeti veliki bijeg, O braćo moja. Pa su se
onda
svjetla upalila i časoji su došli u svojim košuljama i hlačama i kapama, mašući
velikim
palicama. Mogli smo vidjati naša zacrvenjena licoja i mahanje stegnutim rukajama, i
bilo je mnogo kričanja i psovanja. Onda sam ja podnio moju žalbu i svaki čašo je
rekao
da je vjerojatno Vaš Skromni Pripovjedač, braćo, taj koji je sve počeo, pošto ja
nisam
imao ni ogrebotine na sebi, a onaj užasni pljen je bio obliven crvenom crvenom
krvcom
iz usta gdje sam ga ja pogodio rukajom. Od toga sam bio zbilja bczumnaja. Rekao sam
da neću više spavati niti jednu noćaju u toj ćeliji ako Zatvorske vlasti dopuste
užasnim
vonjajim pre-stupnjacima skakati na mene kad nisam u položaju braniti se, pošto
spavam. "Sačekaj do ujutro", rekli su. "Zasebnu sobu s kupaonicom i televizorom
vaša
milost zahtijeva? Pa, to će se srediti ujutro. A u međuvremenu, mali druzja, spusti
svoju
vražju golovu na svoju slamom punjenu po-dušku i nećemo više ni čuti za nikakvu
nevolju. Dobro dobro dobro?" I onda su otišli sa strogim upozorenjima za sve, onda
su
uskoro svjetla pogašena, i tada sam rekao da ću ja sjediti ostatak noćaje, govoreći
prvo
tom užasnom prestupnjaku: "Hajde, idi na moj ležaj ako hoćeš. Meni se više ne
sviđa.
Već si ga učinio prljavim i zasranim kad si legao na njega svojim užasnim vonjajim
pljotom." Ali, onda su se ostali priključili.
Veliki Židov je rekao, još znojav od malo bitve u mraku: "Nećemo tako, bvaćo.
Nemojmo popustiti pved pvijet-njama."
Pa je taj novi rekao: "Daj začepi, čifutu", stoje značilo da zašuti, ali je bilo
jako
uvrjedljivo. Pa se Veliki Židov spremio tolčokirati ga.
92
Doktor je rekao: "Hajdemo, gospodo, ne želimo nikakvu nevolju, zar ne?" svojim jako
otmjenim golosom, ali ovaj novi prestupnjak je baš tražio to. Mogli ste vidjati da
je on
mislio daje on jako veliki boljši vjek i daje njemu ispod časti dijeliti ćeliju sa
šestoricom i
morati spavati na podu prije moje geste.
Na svoj podrugljivi način pokušao se zakačiti s Doktorom, govoreći: "Ajeeeel”,
nećeš ti
nikakvu nevoljicu, je li, Archibuljo?"
Pa je Jojohn, gadan i oštar i napet, rekao: "Ako ne možemo spavati, hajdemo se
baviti
obrazovanjem. Našeg novog prijatelja trebalo bi naučiti poneku lekciju." Mada je
kao
bio specijalist za seksualne napade imao je lijep način govorjatanja, tiho i kao
precizno.
Pa se ovaj novi pljen podrugnuo: "Piš i paš i poš, ti mala napasti." Tako je onda
sve
zbilja počelo, ali na čudan kao blag način, i nitko nije jako povisio golos. Novi
pljen je
malenko kričao u početku, ali onda gaje Wall šakom po zubima, dok ga je Veliki
Židov
držao uz rešetke da ga se može vidjati na maljenkom crvenom svjetlu s odmorišta, i
on
je samo radio oh oh oh. Nije bio neki jak vjek, i pretpostavljam da je to
nadoknađivao
time što je bio šumaji u golosu i jako hvalisav.
U svakom slučaju, kad sam vidio staru krvcu kako crveno teče na crvenom svjetlu,
osjetio sam stari užitak kako mi se podiže u kiškama i rekao sam: "Ostavite ga
meni,
dajte, pustite mi ga sad, braćo."
■•”;■
Pa je Veliki Židov rekao: "Dobvo, dobvo, dečki, to je ispvavno. Pvebij ga,
Alexe." Pa su svi oni stajali okolo dok sam ja navalio na tog prestupnjaka u
polumraku.
Izudarao sam ga posvuda, skakućući u čizmama mada nisam , vezao vezice, i onda sam
ga sapleo i on je tres tres na pod. Šutnuo sam ga jednom zbilja horroršo u golovu i
on je
napravio ohhh, onda je nekako zahrkao i kao zaspao, i
93
Doktor je rekao: "Vrlo dobro, mislim da će to biti dostatna lekcija", žmirkajući da
vidja
tog oborenog i prebijenog vjeka na podu. "Neka sanja, možda o tome da ubuduće bude
bolji dečko." Pa smo se svi mi popeli natrag na ležajeve, pošto smo sad bili jako
umorni.
Ono o čemu sam ja sanjao, O braćo moja, je da sam u nekom jako velikom orkestru, na
stotine glazbenika, a dirigent je bio kao mješavina Lud-wiga vana i G. F. Handela,
izgledajući veoma gluho i slijepo i blazirano. Bio sam među puhačima, ali ono što
sam ja
svirao bilo je kao blijedi ružičasti fagot od mesa koji mi je rastao iz pljota, baš
iz sredine
trbuha, i kad bih puhao u njega morao sam se šmekati ha ha ha jako glasno jer je to
kao
škakljalo, a tada su Ludwig van i G. F. postali jako razdraž i bezumnaja. Onda je
prišao
sve do mog licoja i kričao mi glasno u ukho, i onda sam se probudio kao oznojen.
Naravno, ono stoje glasni šumaja zbilja bio, bilo je zatvorsko zvonce koje je
radilo brrr
brrr brrr. Bilo je zimsko jutro i moje glazje bile su pune snoljepila, i kad sam ih
otvorio
bile sujako natečene na električnom svjetlu koje je uključeno posvud u zvjerinjaku.
Onda sam pogledao dolje i vidjao onog novog prestupnjaka kako leži na podu, jako
okrvavljen i izubijan i još bez bez bez svijesti. Onda sam se sjetio protekle noći
i od toga
sam se malo šmeknuo. Ali, kad sam ustao s ležaja i pomakao ga mojom bosom nogajom,
osjetio sam kao ukočenu hladnoću, pa sam otišao do Doktorovog ležaja i protresao
ga,
pošto je on uvijek bio jako spor u buđenju ujutro. Ali, ovaj put je dosta skorajše
ustao s
ležaja, kao i svi drugi, osim Walla koji je spavao kao zaklan. "Veoma nezgodno",
rekao
je Doktor. "Srčani udar, mora daje bilo to." Onda je rekao, gledajući okolo u sve
nas:
"Zbilja niste trebali onako navaliti na njega. To je bilo odista
nepromišljeno." , ,
;
94
Jojohn je rekao: "Hajde, hajde, Došo, nisi ni ti bio s raskida da ga koji put
pošakaš."
Onda se Veliki Židov okrenuo prema meni i rekao: "Alexe, ti si bio pveviše
nestvpljiv.
Onaj zadnji udavac bio je jako gadan."
Počeo sam postajati razdraž zbog toga i rekao sam: "A tko je počeo? Ja sam se samo
priključio pri kraju, zar ne?" Pokazao sam na Jojohna i rekao: "Bila je to tvoja
zamisao." Wall je zahrkao malo glasnije, pa sam ja rekao: "Probudite tog vonjajeg
bračnjog. On je bio taj što gaje stalno po gubici dok gaje Veliki Židov držao uz
rešetke."
Doktor je rekao: "Nitko neće poreći daje tog čovjeka malo nježno udario, da ga
nauči
lekciju, takoreći, ali je očito da si mu ti, dragi moj dječače, silinom i, da tako
kažem,
nebrižnošću mladosti, zadao završni udarac. To je velika šteta."
"Izdajice", rekao sam. "Izdajice i lazovi", jer sam mogao vidjati daje sve bilo kao
i
ranije, prije dvije godine, kad su me moji takozvani druzja ostavili u brutalnim
rukajama milicajkana. Nije bilo povjerenja nigdje na svijetu, O braćo moja, koliko
sam ja
vidio. I Jojohn je otišao i probudio Walla, i Wall je bio i previše spreman zakleti
se da je
Vaš Skromni Pripovjedač obavio ono zbilja gadno tolčo-kiranje i brutalnost. Kad su
Časoji došli, i onda i Glavni Čašo, i onda sam Ravnatelj, svi ti moji ćelijski
cimeri bili
sujako šumnaji s pričama o tome što sam ja sve učinio da ubjatam tog bezvrijednog
perverznajaka čije je krvcom obliveno pljoto ležalo poput vreće na podu.
To je bio vrlo čudan dan, O braćo moja. Mrtvo pljoto je odnijeto, i onda su svi u
cijelom
zatvoru morali ostati zaključani do daljnjih zapovijedi, i nisu nam dijelili pišču,
čak ni
šalice vrelog čajića. Samo smo sjedili, i čuvari ili časoji su se šetkali po
razinama, tu i
tamo kričajući: "Začepi" ili "Umukni" kad god su slušjali čak i šapat iz neke od
95
ćelija. Onda je, oko jedanaest prijepodne, bila nekakva ukočenost i uzbuđenje i kao
vonj
straha koji su se širili od izvan ćelija, i onda smo mogli vidjati Ravantelja i
Glavnog
Časoa i neke po izgledu jako boljše važne čelovjeke kako prolaze zbilja skorajše,
govorjajući kao bezumnaji. Činilo se da idu ravno do kraja razine, onda ih se moglo
slušjati kako idu natrag, ovaj put sporije, i mogli ste slušjati Ravnatelja, jako
znojavog
debeljuškastog vjeka svijetle kose, kako kaže slovja kao: "Ali, gospon -" i: "Pa,
što mi
možemo, gospon?" i tako dalje. Onda su svi oni stali kod naše ćelije i Glavni Čašo
je
otvorio. Mogao si odmah vidjati tko je bio zbilja važan vjek, jako visok i s plavim
glazjama i s odista horroršo platjama na sebi, najljepše odijelo, braćo, koje sam
ikad
vidio, apsolutno vrhunac mode. On je samo nekako pogledao ravno kroz nas pljenove,
govoreći jako divnim zbilja obrazovanim golosom: "Vlada se više ne može baviti
zastarjelim penološkim teorijama. Natrpajte kriminalce skupa i pogledajte što se
dogodi. Dobijete koncentrirani kriminal, zločin usred kazne. Uskoro će nam možda
biti
potrebni svi zatvorski kapaciteti za političke prijestupnike." Nisam to uopće
ponjao,
braćo, ali na kraju krajeva on to nije meni govorjao. Onda je rekao: "Obične
kriminalce
poput ove gomile ništarija" - (to je značilo mene, braćo, kao i drugih, koji su
bili pravi
prestupnjaci i uz to izdajice) - "najbolje se može riješiti na čisto korektivnoj
osnovi.
Ubijte kriminalni refleks, i to je sve. Puno izvršenje za godinu dana. Kažnjavanje
im
ništa ne znači, to možete vidjeti. Oni uživaju u svojoj takozvanoj kazni. Počinju
ubijati
jedni druge." I okrenuo je svoje stroge plave glazje na mene.
Pa sam ja rekao, smjelo: "S poštivanjem, gospon, ja se moram pobuniti protiv ovog
što
ste rekli. Ja nisam običan kriminalac, gospon, i nisam ništarija. Drugi su možda
ništarije, ali ja nisam."
96
Glavni Čašo se sav zajapurio i zakričao: "Začepi tu tvoju prokletu rupu, ti. Zar ne
znaš
tko je ovo?"
"Dobro, dobro", rekao je taj veliki vjek. Onda se okrenuo ravnatelju i rekao:
"Možete
njega koristiti za utiranje puta. On je mlad, smion, zao. Brodskv će se pobrinuti
za njega
sutra, a vi možete sjediti i gledati Brodskog. To doista uspijeva, ne brinite zbog
toga.
Ovaj zli mladi huligan bit će promijenjen do neprepoznatljivosti."
I te teške slovje, braćo, bile su kao početak moje slobode.
97
Već te iste večeri odvukli su me lijepo i nježno brutalni tolčokirajući časoji da
vidjam
Ravnatelja u njegovoj svetinji nad svetinjama, svetom uredu. Ravnatelj me pogledao
veoma umorno i rekao: "Pretpostavljam da ne znaš tko je to bio jutros, je li,
6655321?"
1 bez čekanja da ja kažem ne nastavio je: "To je bio nitko drugi do Ministar
Unutrašnjih, novi Ministar Unutrašnjih i ono što zovu jako novom metlom. Pa, te
nove
glupe ideje su konačno stigle, a naređenja su naređenja, mada ti mogu reći u
povjerenju
da ja to ne odobravam. Izričito ne odobravam. Oko za oko, kažem ja. Ako te netko
udari, ti ga udariš, zar ne? Zašto onda ne bi Država, koju vrlo ozbiljno napadate
vi
brutalni huligani, isto uzvratila udarac? Ali, novo gledište je reći ne. Novo
gledište je da
pretvaramo loše u dobro. Što sve se meni čini previše nepravednim. Hm?"
Pa sam ja rekao, pokušavajući da budem pun poštivanja i voljan: "Gospon."
A onda je Glavni Čašo, koji je stajao sav crven i krupan iza Ravnateljevog stolca,
kričnuo: "Začepi svoju prljavu rupu, ti ništarijo."
"Dobro, dobro", rekao je kao umorni i iscrpljeni ravnatelj. "Tebe će se, 6655321,
reformirati. Sutra ideš tom čovjeku, Brodskom. Vjeruje se da ćeš moći napustiti
Državnu Skrb za nešto više od dva tjedna. Za malo više od dva tjedna opet ćeš biti
u
velikom slobodnom svijetu, ne više broj. Pretpostavljam", i tu je malo frknuo, "da
te ti
izgledi čine sretnim?"
98
■■.■■■,.: “
Nisam rekao ništa pa je Glavni Čašo kričnuo: "Odgovori, ti prljava mala svinjo, kad
te
Ravnatelj pita."
Pa sam ja rekao: "O, da, gospon. Hvala vam najljepše, gospon. Trudio sam se koliko
god sam mogao ovdje, zbilja jesam. Zahvalan sam svima koji imaju veze s ovim."
"Nemoj biti", uzdahnuo je Ravnatelj. "Ovo nije nagrada. Ovo je daleko od toga da
bude
nagrada. Sad, ovdje je formular koji treba potpisati. Tu piše da si voljan da se
ostatak
tvoje kazne zamijeni za podvrgavanje onom što se ovdje zove, jako glup izraz,
Obnavljajućim postupkom. Hoćeš li potpisati?"
"Svakako da ću potpisati," rekao sam, "gospon. I veoma vam hvala." Pa mi je dana
olovka s tintom i potpisao sam svoje ime lijepo i tečno.
Ravnatelj je rekao: "Dobro. To bi bilo sve, ja mislim."
Glavni Čašo je rekao: "Zatvorski kapelan bi htio porazgovarati s njim, gospon." Pa
sam
izmarširan van i niz hodnik do Krilne kapele, dok me jedan čašo tolčokirao po
leđima i
golovi cijelim putem, ali na veoma kao zijevajući i umoran način. I odmarširan sam
preko krilne kapele do malog ureda kopelana i onda nagnan da uđem. Kopelan je
sjedio
za svojim stolom, mirisajući jasno i glasno finim muškim vonjajom skupih tumora i
scotcha.
Rekao je: "Ah, mali 6655321, sjedni." A časoima: "Čekajte vani, ha?" Što i jesu.
Onda
mi se obratio na veoma kao gorljiv način, rekavši: "Jednu stvar želim da razumiješ,
dječače, a to je da ovo nema nikakve veze sa mnom. Da ima koristi, bunio bih se
zbog
toga, ali nema. Tu je i pitanje moje karijere, tu je pitanje slabosti mog glasa,
kad se stavi
naspram vike određenih moćnijih čimbenika politike. Jesam li jasan?" Nije bio,
braćo,
ali ja sam kimnuo glavom da jest. "O jako teškim etičkim pitanjima se ovdje radi",
nastavio je. "Od tebe će napraviti dobrog dječaka, 6655321. Nikad više nećeš imati
želju
počiniti djelo nasilja,
99
ili zgriješiti na bilo koji način protiv Državnog Mira. Nadam se da si sve to
shvatio.
Nadam se da ti je to apsolutno jasno u umu."
Rekao sam: "O, bit će lijepo biti dobar, gospon." Ali sam se baš horroršo šmekao u
sebi,
braćo.
On je rekao: "Možda ne bude lijepo biti dobar, 6655321. Možda bude užasno biti
dobar.
A kad ti to kažem, shvaćam koliko samo kontradiktorno to zvuči. Znam da me čeka
mnogo besanih noći zbog ovog. Što Bog želi? Želi li Bog dobrotu ili izbor dobrote?
Je li
čovjek, koji odabere loše, možda na neki način bolji od čovjeka kojem je dobro
nametnuto? Duboka i teška pitanja, mali 6655321. Ali, sve što sad želim reći je
ovo: ako
se bilo kad u budućnosti osvrneš na ovo vrijeme i sjetiš se mene, najnižeg i
najponiznijeg
od svih božjih slugu, nemoj, molim te, misliti zlo o meni u svom srcu, misleći da
sam na
bilo koji način umiješan u ono što će ti se sad dogoditi. A sad, govoreći o
molitvama, s
tugom shvaćam da neće biti mnogo svrhe u tom da se molim za tebe. Sad prelaziš u
područje gdje ćeš biti izvan dosega moći molitve. Užasna užasna stvar za pomisliti.
A
ipak, u neku ruku, birajući da budeš lišen sposobnosti da doneseš moralni izbor, u
neku
ruku si doista odabrao dobro. To ću željeti misliti. To ću, Bog nam svima pomogao,
6655321, željeti misliti." I onda je počeo plakati. Ali ja nisam obraćao baš mnogo
pažnje
na to, braćo, samo sam se nijemo šmeknuo u sebi, jer si mogao vidjati da je on
pitjao
stari viski, i sad je uzeo bocu iz pretinca u svom stolu i počeo sipati sebi zbilja
horroršo
boljšu dozu u jako zamašćenu i gražnju čašu. Iskapio je to i onda rekao: "Sve bi
moglo
biti dobro, tko zna? Tajanstveni su putovi Gospodnji." Onda je počeo pjevati psalam
zbilja jakim dubokim golosom. Tada su se vrata otvorila i časoji su došli da me
odtolčokiraju natrag u moju vonjaju ćeliju, ali je stari ko-pelan nastavio pjevati
taj
psalam. 100
Pa, sljedeće jutro morao sam reći zbogom starom Drzatu, i osjećao sam se maljutko
tužno, kako se uvijek osjećaš kad moraš napustiti mjesto na koje si kao navikao.
Ali
nisam otišao daleko, O braćo moja. Bio sam odguran i šutiran do nove bijele zgrade
odmah iza dvorišta gdje smo mi radili vježbe. To je bila veoma nova zgrada i imala
je
nov hladan kao prazan miris od kojeg bi pomalo zadrhtao. Stajao sam tamo u užasnom
boljšem golom hodniku i osjetio sam nove vonjaje, njuškajući mojim kao veoma
osjetljivim morderom iliti njuškom. Bilo je kao bolničkih mirisa, i čelovjek čašo
predao
me jednom koji je imao bijelu kutu, kao da bi mogao biti iz bolnice. On je potpisao
primitak, ijedan od brutalnih časoja koji su me doveli rekao je: "Pazite se ovog,
gospon.
Baš brutalan pizdun je bio i opet će biti, i pored ulizivanja zatvorskom kapelanu i
čitanja Biblije." Ali ovaj novi čelovjek imao je zbilja horroršo plave glazje koje
su se kao
smiješile kad je govorjao.
Rekao je: "O, ne predviđamo nikakve nevolje. Bit ćemo prijatelji, zar ne?" I
nasmiješio
se svojim glazjama i svojim finim širokim ustima koja su bila puna blistavih
bijelih
zubaja, i nekako mi se odmah svidio taj vjek. U svakom slučaju, predao me jednom
kao
nižem vjeku u bijeloj kuti, i ovaj je isto bio jako fin, i odveli su me do jako
lijepe bijele
čiste spavaće sobe sa zavjesama i lampom pored kreveta, i samo jednim krevetom, sve
za
Vašeg Skromnog Pripovjedača. Pa sam se iznutra zbilja horroršo nasmijao tome,
misleći da sam ja zbilja jako sretan maljčik. Rečeno mije da skinem svoje odvratne
zatvorske platje i dana mije zbilja prekrasna pidžama, O braćo moja, zelene boje,
vrhunac krevetske mode. I dali su mi fin topao ogrtač i lijepe tofle da stavim na
svoje
bose nogaje, i pomislio sam: "Pa, Ale-xe dečko, mali 6655321 koji si bio, baš si se
usrećio, tu nema greške. Zbilja će ti se svidjeti ovdje."
101
Nakon što su mi dali finu čašaju zbilja horroršo kave i neke stare gazete i
časopise da
prolistam dok je pitjam, onaj prvi vjek u bijelom je ušao, onaj što je kao potpisao
primitak mene, i rekao je: "0, tu si", glupa vešč za reći ali nije zvučala glupo,
jer je taj
vjek bio tako kao fin. "Ja se zovem", rekao je, "dr. Branom. Ja sam asistent dr.
Brodskog. S tvojim dopuštenjem, nakratko ću te uobičajeno pregledati." I izvadio je
stari stetoskop iz svog desnog karma-na. "Moramo se uvjeriti da si u dobrom stanju,
zar
ne? Da, odista moramo."
Pa sam ja legao skinuvši gornji dio pidžame i on je uradio ovo, ono i to, i ja sam
rekao:
"Što je točno, gospon, ono što ćete učiniti?"
"O," rekao je dr. Branom, vukući svoj hladni stetoskop po mojim leđima, "sasvim je
jednostavno, u biti. Samo ćemo ti pokazati neke filmove."
"Filmove?" rekao sam. Jedva sam mogao povjerovati svojim ukhojima, braćo, kao što
sigurno razumijete. "Hoćete reći", rekao sam, "da će to biti baš kao u kinu?"
"Bit će to specijalni filmovi", rekao je taj dr. Branom. "Vrlo specijalni filmovi.
Imat ćeš
prvu seansu danas poslijepodne. Da," rekao je, uspravljajući se iznad mene, "Čini
se da
si ti sasvim zdrav dečko. Možda malo pothranjen. Za to je kriva zatvorska ishrana.
Obuci pidžamu. Nakon svakog obroka", rekao je, sjedajući na rub kreveta, "davat
ćemo
ti injekciju u ruku. To će pomoći." Osjetio sam zahvalnost prema tom jako finom dr.
Branomu.
Rekao sam: "Vitamini, gospon, je li to?" "Tako nešto", rekao je on, smiješeći se
zbilja
horroršo i ljubezno. "Samo ubod u ruku nakon svakog obroka." Onda je izišao. Ležao
sam na krevetu misleći daje ovo kao pravi raj, i čitao sam neke od časopisa koje su
mi
dali - World-sport, Sinny (stoje bio filmski časopis) i Goal. Onda sam
102
se zavalio na krevet i zatvorio glazje i mislio kako će lijepo biti opet tamo vani,
Alex s
možda lijepim laganim poslom tijekom dana, pošto sam sad prestar za staru školicu,
i
onda okupiti kao novu bandu za noćoje, i prva rabota bit će srediti starog Tupog i
Petea,
ako ih već nisu sredili mi-licajkani. Ovaj put ću biti jako pažljiv.da me ne
ulovjaju.
Pružili su mi kao drugu šansu, a ja sam već ubio i sve to, i ne bi bilo kao pošteno
da me
opet ulovjaju, nakon što su se toliko namučili da mi prikažu filmove koji će me
učiniti
zbilja dobrim maljčikom. Baš sam se horroršo šmekao svačijoj kao naivnosti, i
šmekao
sam se naširoko kad su mi donijeli ručak na pladnju.
Vjek koji gaje donio bio je onaj koji me doveo u ovu maljutku sobu kad sam došao u
to
mjasto, i on je rekao: "Lijepo je znati daje netko sretan." Na pladnju je bila
zbilja fina
privlačna pišča - dva ili tri lomtika kao vrelog roast-beefa s pasiranim kartoflima
i
povrtkom, i bilo je i sladoleda i fina vrela čašja čajića. I bio je čak i tumor za
popušiti i
kutija s jednim palidrvcem. Pa se činilo daje to baš pravi život, 0 braćo moja.
Onda,
nekih pola sata kasnije kad sam ležao pomalo pospan na krevetu, ušla je bolničarka,
zbilja lijepa mlada djevočka sa stvarno horroršo grudajama (kakve nisam vidio dvije
godine) i ona je imala pladanj i iglu za injekcije.
Rekao sam: "Ah, stari vitamini, ha?" I ccccnuo sam joj, ali ona nije obraćala
pažnju.
Samo mi je zabila iglu u lijevu ruku, i ooop ode ta vitaminska stvar unutra. Onda
je opet
izašla, klik klik na svojim nogajama s visokim petama. Onda je vjek u bijeloj kuti
koji je
bio kao bolničar došao s kolicima. Bio sam maljutko iznenađen da vidjam to.
Rekao sam: "Što biva, braco? Mogu hodati, sigurno, do kamo god trebamo idjati."
103
Ali on je rekao: "Bolje da vas ja odguram."“ I odista, O braćo moja, kad sam ustao
s
kreveta ustanovio sam da sam maljutko slab. Bila je to pothranjenost kao što je dr.
Branom rekao, sva ta odvratna zatvorska pišča. Ali, vitamini iz injekcije poslije
obroka
izvući će me. Nema sumnje u to, mislio sam.
104
“dje sam bio odguran, braćo, bilo je kao nijedno kino koje sam vidjao prije.
Doista,
jedan zid bio je prekriven srebrnastim zaslonom, i ravno nasuprot bio je zid s
četvrtastim rupama da projektor projicira kroz njih, i bilo je stereo zvučnika po
cijelom
mjastu. Ali uz desni zid bio je niz kao malih mjerača, i nasred poda prema zaslonu
bio je
kao zubarski stolac iz kojeg su išle neke žice, i morao sam kao puzati iz kolica do
toga,
apomogao mi jejoš jedan kao bolničarski vjek u bijeloj kuti. Onda sam zamijetio da
je
ispod projekcijskih rupa kao mutno staklo, i mislio sam da sam vidjao sjene ljudi
kako
se miču iza i mislim da sam čuo nekog kako pročišćava grlo kašlj kašlj kašlj. Ali
onda je
sve što sam mogao kao primijetiti bilo koliko sam slab, i to sam pripisao promjeni
od
zatvorske pišče na ovu novu jaku pišču, i vitaminima koje su mi dali u injekciji.
"Dobro", rekao je vjek s kolicima, "sad ću vas ostaviti. Predstava će otpočeti čim
dr.
Brodskv dođe. Nadam se da ćete uživati." Iskreno rečeno, braćo, nisam baš osjećao
da
želim vidjati neku filmsku predstavu to poslijepodne. Nisam bio raspoložen. Mnogo
bi
mi se više svidjelo da lijepo mirno spavačnem u krevetu, fino i mirno i sam samcit.
Osjećao sam se veoma mlitavo.
Ono što se sad dogodilo je da je jedan vjek u bijeloj kuti pričvrstio moju golovu u
kao
držač, sve vrijeme pje-vušeći neku vonjaju posranu pop-pjesmicu. "Za stoje to?"
pitao
sam. A taj vjek je odgovorio, prekidajući svoju kao pjesmu na tren, da je to da mi
golova bude na mjestu i da gledam u zaslon. "Ali", rekao sam, "ja želim gledati u
105
zaslon. Doveli su me ovamo da vidjam filmove i vidjati filmove i hoću." A onda se
drugi
vjek u bijeloj kuti (bilo ih je troje, s jednom djevočkom koja je kao sjedila uz
niz
mjerača i okretala dugmad) našmekao na to.
Rekao je: "Nikad se ne zna. O, nikad se ne zna. Vjeruj nam, prijatelju. Bolje je
ovako."
A onda sam ustanovio da mi vezuju rukaje za naslone stolca i pričvršćuju nogaje.
Meni
se to činilo pomalo bezumnajo, ali sam ih pustio da nastave s onim što su htjeli.
Ako ću
biti slobodan mladi maljčik za dva tjedna, istrpjet ću mnogo u međuvremenu, O braćo
moja. Jedna vešč mi se nije svidjela, ipak, kad su stavili kao štipaljke na kožu na
mom
čelu, pa su moji gornji kapci glazja bili povučeni gore i gore i gore i nisam mogao
zatvoriti glazje ma koliko sam se trudio. Pokušao sam se šmekati i rekao: "Ovo je
neki
zbilja horroršo film, ako vam je toliko stalo da ga vidjam."
A jedan od vjekova u bijeloj kutije rekao, šmekujući se: "Horror i jeste,
prijatelju.
Pravi šou užasa." I onda su mi kao kapu nabili na golovu i mogao sam vidjati da iz
nje
idu žice, i nalijepili su kao prianjač na moj trbuh ijedan na staro tiktakalo, i
mogao sam
tek vidjati žice kako idu iz njih. Onda se čuo šumaja vrata kako se otvaraju i
mogao si
znati da neki jako važni čelovjek ulazi po tome kako su se svi pod-vjekovi u
bijelim
kutama ukočili. I onda sam vid-jao tog dr. Brodskog. On je bio maljutki vjek, jako
debeo, sa sve kovrčavom kosom koja mu se kovrčala po golovi, a na svom krumpirastom
nosu imao je jako debele očaje. Mogao sam vidjati da ima na sebi zbilja horroršo
odijelo, apsolutno vrhunac mode, i da od njega dopire kao jako delikatan i suptilan
vonjaja operacijske sale. S njim je bio dr. Branom, sav nasmijan kao da mi ulije
povjerenje. "Je li sve spremno?" pitao je dr. Brodskv jako grlatim golosom. Onda
sam
mogao slušjati glasove kako kažu Dobro dobro dobro s kao razdaljine, onda bliže,
onda
se čuo tih kao zujeći 106
šumaja kao da se nešto uključuje. A onda su se svjetla ugasila i tu je bio Vaš
Skromni
Pripovjedač i Prijatelj sam u mraku, sjedeći sam samcit i preplašen, nesposoban da
se
pokrene ili zatvori glazje ili bilo što. A tada, O braćo moja, filmska predstava je
počela s
nekom jako gromkajom glazbom ugođaja koja je dolazila iz zvučnika, jako žestokom i
punom buke. A onda se na zaslonu pojavila slika, ali nije bilo naslova i špice. Ono
što se
pojavilo bila je ulica, koja bi mogla biti bilo koja ulica u bilo kom gradu, i bila
je zbilja
tamna noćoja i svjetiljke su gorjele. Bio je to jako dobar kao profesionalni
kinosnimak, i
nije bilo onih treptaja i mrlja koje imate, recimo, kad vidjate jedan od onih
bezobraznih
filmova u nečijoj kući u pokrajnjoj ulici. Cijelo to vrijeme glazba je treštala,
jako kao
zlokobna. A onda ste mogli vidjati jednog starca kako dolazi niz ulicu, jako
starejši, i
onda su starog vjeka zaskočila dva maljčika odjevena po vrhunskoj modi, kakva je
bila
u to vrijeme (hlače još uske, ali oko vrata ne kao mašna, više prava kravata) i
onda su se
počeli poigravati s njim. Mogao si slušjati njegove krike i jauke, jako realistično
i mogao
si čak čuti kao zadihanost i puhanje dvojice tolčokirajućih maljčika. Napravili su
pravu
kašu od tog starog vjeka, tras tras tras po njemu stisnutim šakama, cijepajući mu
platje
i završavajući tako što su iscipelarili njegovo nagoje pljoto (što je ležalo sve
crveno od
krvce u gražnjem blatujarka) i onda su otrčali jako skorajše. Onda je bio krupni
plan
golove tog pretučenog starješeg vjeka, i krvca je tekla predivno crveno. Čudno je
kako
boje kao stvarnog svijeta izgledaju stvarno stvarne tek kad ih vidjate na zaslonu.
Sad cijelo to vrijeme dok sam gledao počeo sam bivati svjestan da se kao ne osjećam
uopće dobro, i to sam pripisao pothranjenosti i da mi želudac nije baš spreman za
107
jaku pišču i vitamine što sam ih tu dobivao. Ali sam to pokušao zaboraviti,
koncentrirajući se na sljedeći film koji je uslijedio odmah, braćo moja, bez ikakve
pauze. Ovaj put je film kao odmah skočio na mladu djevočku kojoj su davali staro
unutra-van prvo jedan maljčik pa još jedan pa još jedan, dok je ona kričala veoma
gromkaje kroz zvučnike i kao jako patetična i tragična glazba išla istodobno. To je
bilo
stvarno, jako stvarno, mada, ako razmislite kako treba o tome, niste mogli
zamisliti
ljudove kako se zbilja slažu da im se sve to napravi na filmu, i ako su te filmove
pravili
Dobro ili Država niste mogli zamisliti da im se dopusti da snimaju te filmove bez
da se
kao upletu u ono što se događa. Pa je to moralo biti jako vješto ono što zovu
rezovima ili
montažom ili neka takva vešč. Jer je bilo jako stvarno. I, kad je došlo do šestog
ili
sedmog maljčika koji se cerio i šmekao i onda navalio i djevočka je kričala na
zvučnoj
pratnji kao bezumnaja, onda sam počeo osjećati mučninu. Boljelo me posvuda i
osjećao
sam da bih mogao povratiti i istodobno ne povratiti, i počeo sam se osjećati kao u
nevolji, O braćo moja, učvršćen prečvrsto u taj stolac. Kad je taj dio filma
završio
mogao sam slušjati golos dr. Brodskog s komandne ploče kako kaže: "Reakcija oko
dvanaest točka pet? Obećavajuće, obećavajuće."
Onda smo uletjeli ravno u još jedan lomtik filma, a ovaj put je to bilo samo
ljudsko
licoje, jako kao blijedo ljudsko lice držano čvrsto i rađene su mu razne gadne
vešče.
Znojio sam se maljutko zbog bola u mojoj utrobi i užasne žeđi i golova mi je radila
drht
drht drht, i činilo mi se da kad ne bih mogao vidjati taj dio filma možda mi ne bi
bilo
toliko loše. Ali nisam mogao zatvoriti glazje i, čak i da sam pokušao pomaknuti
jabučice
glazji, ipak se nisam mogao skloniti s kao crte paljbe tog filma. Pa sam morao
108
nastaviti vidjati što se radi i slušati najužasnije kričanje kako dopire od tog
licoja. Znao
sam da to ne može zbilja biti stvarno, ali to nije bilo bitno. Gušio sam se, ali
nisam
mogao povratiti, vidjajući prvo da britvaja siječe jedno oko, onda reže obraz, onda
rez
rez rez posvuda, dok je crvena krvca brizgala na leću kamere. Onda su sve zube kao
čupali klještima, i kričanje i krv bili su strašni. Onda sam sluš-jao taj jako
zadovoljni
golos dr. Brodskog kako kaže: "Izvrsno, izvrsno, izvrsno."
Sljedeći lomtik filma bio je o staroj ženi koja je držala dućan i tuklo ju je uz
jako
gromkaji smijeh mnogo maljčika, i ti maljčiki su razbili dućan i zapalili ga. Mogao
si
vidjati tog jadnog starog komada kako pokušava ispuzati iz plamena, vrišteći i
kričajući,
ali pošto su joj nogu polomili ti maljčici što su je tukli, nije se mogla pomaći.
Pa su onda
plamenovi buknuli oko nje, i mogao si vidjati njeno licoje u agoniji kako vapi kroz
plamen i onda nestaje u plamenu, i onda si mogao slušjati najgromkajije i očajne i
najočaj-nije krike koji su ikad napravljeni ljudskim golosom.
Pa sam ovaj put znao da moram povratiti, pa sam za-kričao: "Hoću povraćati. Molim
vas, pustite me povratiti. Molim vas, donesite mi nešto u što ću povraćati."
Ali taj dr. Brodskv je dobacio: "Samo zamišljaš. Ne moraš brinuti. Stiže sljedeći
film."
To je možda trebala biti šala, jer sam čuo kao šmek iz mraka. A onda sam bio
prisiljen
vidjati jako gadan film o japanskom mučenju. Bilo je to u ratu 1939.-45., i bilo je
vojnika pribijanih za stabla čavlima i ložili su vatru pod njima i odsijecali im
jaja, i čak
si vidjao i golovu kako je vojniku odsijecaju mačem, i onda mu se glava kotrljala i
usta i
glazje su još izgledali živi, a pljoto tog vojnika je trčalo okolo, krvca išla kao
vodoskok iz
vrata, i onda je palo, i cijelo to vrijeme Japanci su se jako glasno smijali.
Bolovi koje
sam sad osjećao u
109
želucu i glavobolja i žeđ bili su užasni, i Činilo se da svi
dolaze sa zaslona.
Pa sam kričnuo: "Zaustavite film! Molim vas, molim vas prestanite! Ne mogu više
podnijeti."
A onda je golos tog dr. Brodskog rekao: "Da prestanemo? Da prestanemo, jesi li
rekao?
Pa, tek što smo počeli!" I on i drugi su se šmekali jako glasno. ,
110
5
M.
Je želim opisati, braćo, koje druge užasne vešče sam bio kao prisiljen gledati tog
poslijepodneva. Kao umovi tog dr. Brodskog i dr. Branoma i drugih u bijelim kutama,
a
zapamtite daje tu bila ona djevočka stoje pritiskala dugmad i gledala mjerače,
morali su
biti više zasrani i prljavi nego kod bilo kog prestupnjaka u samom Drzatu. Jer
nisam
mislio daje moguće bilo kom vjeku čak i pomisliti da snimi film onoga što sam ja
bio
prisiljen vidjati, sav vezan u taj stolac i moje glazje silom širom otvorene. Sve
što sam
mogao bilo je da im kričam jako gromkaje da isključe to, isključe to, i to je kao
djelomično prigušilo zvuke dratova-nja i poigravanja i također glazbu koja je išla
uz to
sve. Možete zamisliti daje bilo kao užasno olakšanje kad sam vidjao zadnji dio
filma i taj
dr. Brodskyje rekao, jako zijeva-jućim i kao umornim golosom: "Mislim da bi to bilo
dosta za Dan prvi, zar ne, Branome?" I eto mene pod uključenim svjetlom, golova mi
pulsira kao boljši veliki motor koji pravi bol, i usta mi sasvim suha i odurna
unutra, i
osjećam se kao da bih mogao povratiti svaku pišču koju sam ikad pojeo, O braćo
moja,
otkad su me odbili od sise. "U redu", rekao je taj dr. Brodskv, "možete ga odvesti
natrag u krevet." Onda me kao potapšao po plećojima i rekao: "Dobro, dobro. Vrlo
obećavajući početak", smiješeći se cijelim lico-jem, onda se kao izgegao, s dr.
Branomom iza sebe, ali dr. Branom mi je uputio kao jako druzjanski i suosjećajni
smiješak, kao da on nema nikakve veze s tom veščom nego su ga kjao prisilili kao i
mene.
111
U svakom slučaju, odvezali su mi pljot od stolice i pustili kožu iznad mojih glazja
pa sam
ih opet mogao otvoriti i zatvoriti, i zatvorio sam ih, O braćo moja, s bolom i
pulsiranjem
u golovi, i onda sam kao odnesen do starih kolica i odveden natrag u moju maljutku
sobu, dok je pod-vjek koji me gurao pjevao neku veselu pop pjesmicu tako da sam ja
kao zarežao: "Umukni, ti", ali on se samo šmek-nuo i rekao: "Nema veze,
prijatelju", i
onda zapjevao glasnije. Pa sam stavljen u krevet i još sam se osjećao bolnaje no
nisam
mogao zaspati, ali sam uskoro počeo osjećati da bih uskoro mogao početi osjećati da
bih
se uskoro mogao osjećati samo maljenko bolje, i onda su mi donijeli fin vreli čajić
s
dosta moloka i sukra i, pitjajući to, znao sam daje ta kao užasna noćna mora bila u
prošlosti i završena. A onda je dr. Branom ušao, sav fin i nasmiješen.
Rekao je: "Pa, po mojim proračunima trebao bi se početi opet osjećati dobro. Da?"
"Gospon", rekao sam ja, kao oprezan. Nisam baš kužio na što je on ciljao
govorjanjem o
proračunima, uzevši u obzir daje poboljšanje od toga da se osjećaš bolnaji kao
tvoja
osobna stvar i nema veze s izračunavanjem.
On je sjeo, sve fino i druzjanski, na rub kreveta i rekao: "Dr. Brodskv je
zadovoljan
tobom. Imao si vrlo pozitivne reakcije. Sutra će, naravno, biti dva tretmana,
ujutro i
poslijepodne, i mogu zamisliti da ćeš biti pomalo iscrpljen na kraju dana. Ali,
moramo
biti strogi s tobom, treba te izliječiti."
Rekao sam: "Hoćete reći da moram prosjediti -? Hoćete reći da moram gledati -? Oh,
ne," rekao sam, "bilo je užasno."
"Naravno da je bilo užasno", nasmiješio se dr. Branom. "Nasilje je jako užasna
stvar.
To je ono što sad učiš. Tvoje tijelo to uči."
^
112
;
"Ali", rekao sam, "ne razumijem. Ne razumijem to, što mije zlo kao što mije bilo.
Nikad
mi prije nije bilo zlo. Osjećao sam upravo suprotno. Mislim, kad sam to radio ili
gledao,
osjećao sam se zbilja horroršo. Samo ne razumijem zašto ili kako ili što -"
"Život je jako divna stvar", rekao je dr. Branom kao vrlo svetačkim glasom.
"Procesi
života, ustroj ljudskog organizma, tko može u potpunosti razumjeti ta čuda? Dr.
Brodskv je, naravno, izuzetan čovjek. Ono što se tebi sad događa je ono što bi se
trebalo
dogoditi svakom normalnom zdravom ljudskom organizmu koji razmatra učinak sila
zla, činjenje principa uništenja. Tebe se čini razumnim, tebe se čini zdravim."
"To neću prihvatiti", rekao sam, "niti to uopće mogu razumjeti. Ono što ste radili
bilo
je da ste učinili da mi jako pozli."
"Je li ti zlo sada?" rekao je on, još sa starim druzjan-skim osmjehom na licoju.
"Piješ
čaj, odmaraš se, mirno čavrljaš s prijateljem - sigurno se osjećaš samo dobro?"
Kao sam osluhnuo ima li bola i mučnine u mojoj golovi i pljotu, na kao oprezan
način,
ali bilo je istina, braćo, da sam se osjećao zbilja horroršo i čak sam želio
večeru. "Nije
mi jasno", rekao sam. "Ima biti da radite nešto da mi bude zlo."
"Bilo ti je loše danas popodne", rekao je, "jer ti je bolje. Kad smo zdravi, na
pojavu
omrznutog reagiramo strahom i mučninom. Postaješ zdrav, to je sve. Bit ćeš još
zdraviji
u ovo vrijeme sutra." Onda me potapšao po nogaji i izašao, i ja sam pokušao
razmrsiti
cijelu tu vešč što sam bolje mogao. Ono što se meni činilo je, da su one žice i
druge vešče
koje $u mi pričvrstili na pljot činile da se osjećam loše, i da je sve to ustvari
bio neki
trik. Još uvijek sam razješavao to, i pitao se trebam li odbiti da me zavežu u taj
stolac
sutra i početi se zbilja dratovati sa svima njima, jer
113
r
sam ja imao svoja prava, kad je još jedan čelovjek ušao da se vidi sa mnom. Bio je
kao
nasmijan starejši vjek koji je rekao daje on ono što se zove Nadležni za otpust, i
nosio je
mnogo raznih papira sa sobom.
Rekao je: "Kuda ćete otići kad izađete odavde?" Nisam stvarno uopće razmišljao o
takvoj vešči, i tek mi je sad zbilja počelo svitati da ću biti fini slobodni
maljčik jako
brzo, i onda sam vidjao da će to biti samo ako ugodim svima i ne počinjem nikakvo
dratovanje i kričanje i odbijanje i tako dalje.
Rekao sam: "Oh, otići ću kući. Natrag kod mojih t i m."
"Vaših -"
Nije uopće kužio nadsatski govor, pa sam rekao: "Kod mojih roditelja u dragom
starom
stambenom bloku."
"Shvaćam", rekao je. "A kad ste zadnji put imali posjetu svojih roditelja?"
"Prije mjesec dana", rekao sam, "skoro cijeli. Kao suspendirali su dane posjeta na
neko
vrijeme, jer je jedan pre-stupnjak dobio eksplozivni prah što mu je preko žice
prošvercala njegov komad. Zbilja posran štos za nedužne, da se i njih kao kazni. Pa
je
skoro mjesec dana otkad sam imao posjet."
"Shvaćam", rekao je taj vjek. "A jesu li vaši roditelji bili obaviješteni o vašem
premještaju i skorom puštanju?" To je imalo baš lijepu zvukaju, to slovja puštanje.
Rekao sam: "Ne." Onda sam rekao: "Bit će lijepo iznenađenje za njih, to, zar ne? Ja
samo uđem na vrata i kažem: “Evo me, natrag, opet slobodan vjek.” Da, zbilja
horroršo."
"Točno," rekao je Nadležni za otpust, "ostavit ćemo to sada. Dok god imate gdje
živjeti.
Sad, tu je pitanje imate li posao, žarne?" I pokazao mije taj dugi popis poslova
koje sam
mogao dobiti, ali ja sam pomislio, pa, bit će dosta
114
vremena za to. Prvo lijep maljutki odmor. Mogao sam obaviti jedno krastanje čim
izađem i napuniti stare karmane lijepim paricama, ali morat ću biti jako pažljiv i
morat
ću to obaviti sasvim sam. Nisam više vjerovao takozvanim druzjama. Pa sam rekao tom
vjeku da to ostavimo i da ćemo opet govorjati o tome. On je rekao dobro dobro
dobro, i
onda se digao da ode. Pokazao je da je jako čudna vrsta vjeka, jer ono stoje tad
napravio bilo je da se kao zahihoće i onda kaže: "Da li biste htjeli udariti me u
lice, prije
nego što odem?"
Nisam mislio da je moguće da sam dobro slušjao, pa sam rekao: "Eh?"
"Da li biste", zahihotao se on, "htjeli udariti me u lice prije nego što odem?"
Namrštio sam se na to, jako zbunjen, i rekao: "Zašto?"
"Oh," rekao je, "samo da vidimo kako vam ide." I primakao je svoje licojejako
blizu, s
debelim smiješkom. Pa sam ja stisnuo šaku i zamahnuo prema njegovom licoju, ali se
on
izmakao zbilja skorajše, još se smiješeći, i moja rukaja je samo udarila zrak. Jako
zbunjujuće, to je bilo, i ja sam se mrštio, dok je on odlazio šmekujući se od srca.
A onda
sam, braćo moja, osjetio mučninu, baš kao poslijepodne, samo na par minutaja. Onda
je
to skorajše prošlo i, kad su mi donijeli večeru, ustanovio sam da imam teka i bio
sam
spreman pohrskati pečenu piletinu. Alije bilo čudno da je taj starejši vjek tražio
tolčok
po licoju. I bilo je čudno što mi je tako zlo.
Ono što je bilo još čudnije bilo je kad sam zaspao te noći, O braćo moja. Imao sam
noćnu moru i, kao što se da očekivati, bio je to jedan od onih dijelova filma koji
sam
vidjao poslijepodne. San ili noćna mora je zbilja samo kao film u tvojoj golovi,
samo
stoje kao da možeš ući u njega
115
i biti dio toga. I ovo je ono što mi se dogodilo. Bila je to noćna mora jednog
dijela filma
koji su mi pokazali pri kraju popodnevnog kao tretmana, sve o šmekujućim maljčiki-
ma
koji rade ultranasilje na mladom komadu koja je kriča-jala u svojoj crvenoj crvenoj
krvci, s platjama skroz raz-razjanim zbilja horroršo. Ja sam bio u tom poigravanju,
Šmekujući se i bivajući kao predvodnik, odjeven po vrhuncu nadsatske mode. A onda,
na vrhuncu tog dratanja i tol-čokiranja, osjetio sam se kao paraliziran i došlo mi
je jako
zlo, i svi drugi maljčiki su mi se baš gromkaje šmekah. Onda sam dratsao natrag do
budnosti kroz moju vlastitu krvcu, litre i hektolitre i mora krvce, i onda sam se
našao u
svom krevetu u toj sobi. Htio sam povratiti, pa sam ustao iz kreveta sav drhtav da
bih
otišao hodnikom do starog veceja. Ali gle, braćo, vrata su bila zaključana. I kad
sam se
okrenuo, vidjao sam po prvi put da su na prozorima rešetke. I tako, kad sam
posegnuo
za kao posudom na ma-ljutkom ormariću kraj kreveta, vidjao sam da neće biti
bježanja
iz svega toga. Još gore, nisam se usuđivao vratiti se u moju vlastitu zaspalu
golovu.
Uskoro sam ustanovio da ipak ne želim povratiti, ali sam se onda pugljao vratiti u
krevet
da spavam. Ali sam uskoro zaspao, paf, i više nisam sanjao.
116
"O
Prestanite, prestanite, prestanite", stalno sam kričao. "Isključite to, vi gražnji
pizduni,
ne mogu više podnijeti." Bio je to sljedeći dan, braćo, i odista sam se potrudio
ujutro i
poslijepodne igrati po njihovom i sjediti kao horroršo nasmiješen surađujući
maljčik u
stolcu mučenja dok su oni puštali gadne dijelove ultranasilja na zaslonu, moje
glazje
silom raširene da vidjam sve, pljot i rukaje i nogaje pričvršćeni za stolac da ne
mogu
pobjeći. Ono što sam natjeran da sad vidjam nije bila zbilja vešč koju bih prije
mislio
daje previše loša, pošto su to bila samo tri ili četiri malj čika kako krastaju u
dućanu i
pune svoje karmane novcima, usput se poigravajući s kričajućim starejšim komadom
koja je radila u dućanu, tolčokirajući je i puštajući da crvena crvena krvca
poteče. Ali,
pulsiranje i kao tres tres tres tres u mojoj golovi i želja za povraćanjem i užasna
suha
grebuća žeđ u mojim ustima, sve je bilo gore nego jučer. "O, bilo mije dosta",
kukao
sam. "Nije pošteno, vi vonjaji pederi", i pokušao sam se iščupati iz stolca ali to
nije bilo
moguće, pošto sam bio kao zalijepljen za njega.
"Prvorazredno", zakričao je taj dr. Brodskv. "Stvarno ti dobro ide. Još jedan i
gotovi
smo."
Ono stoje bilo bio je opet starejši rat 1939.-45., i bio je to jako mutan i
izgreban i ispucao
film što ste mogli vidjati da su ga snimili Nijemci. Počeo je s njemačkim orlovima
i
nacističkim stijegom s onim kao iskrivljenim križem što ga svi maljčiki u školi
vole
crtati, i onda su bili jako arogantni i nadmenaji kao njemački časnici kako hodaju
kroz
ulice koje su bile sama prašina i rupe od bombi i
117
porušene zgrade. Onda ste mogli vidjati ljudove kako ih strijeljaju uza zid, a
časnici
zapovijedaju, i isto užasne | nagoje pljotove bačene u jarak, sve kao kavezi golih
rebara i
bijelih tankih nogaja. Onda je bilo ljudi koji su odv-lačeni kričajući, mada ne na
zvučnoj
podlozi, braćo moja, pošto je jedini zvuk bila glazba, i tolčokirani dok su ih
vukli. Onda
sam primijetio, u cijelom svojem bolu i muci, | koja je to glazba bila stoje kao
treštala i
grmjela kao podloga, i bio je to Ludwig van, zadnji stavak Pete simfonije, i kričao
sam
kao bezumnaja na to. "Prestanite!" kričao sam. "Prestanite, vi gražnji odvratni
pederi.
To je grijeh, eto što je to, prljav neoprostiv grijeh, vi bračnji!" Nisu odmah
prestali, jer
je ostala samo minuta-dvije - ljudovi prebijani i obliveni krvcom, onda još
strjeljačkih
vodova, onda stari nacistički stijeg i THE END.
Ali, kad su se svjetla upalila, taj dr. Brodskv i isto i dr. Branom stajali su
ispred mene, i
dr. Brodskv je rekao: "Što je sve to o grijehu, ha?"
"To", rekao sam, jako zgađen. "Koristiti Ludwiga vana za to. On nije nikome
naškodio.
Beethoven je samo skladao glazbu." I onda mi je bilo zbilja zlo i morali su
donijeti
posudu koja je bila u obliku kao bubrega.
"Glazba", rekao je dr. Brodskv, kao zamišljen. "Znači, ti voliš glazbu. Ja o njoj
ne
znam ništa. Korisna je za izoštravanje emocija, samo to znam. Gle, gle. Što ti
misliš o
tome, ha, Branome?"
"Tu nema pomoći", rekao je dr. Branom. "Svaki čovjek ubija ono što voli, kao stoje
pjesnik-zatvorenik rekao. To je čimbenik kažnjavanja, možda. Ravnatelju bi trebalo
biti
drago."
"Dajte mi piti", rekao sam, "za ime Gospodjinovo."
"Oslobodite ga", naredio je dr. Brodskv. "Donesite mu vrč ledene vode."
118
Pa su ti pod-vjekovi prionuli na posao i uskoro sam pitjao litre i litre vode i
bilo je to kao
u raju, O braćo moja. Dr. Brodskv je rekao: "Izgleda da si dostatno inteligentan
mladić.
Čini se, također, da nisi bez ukusa. Samo imaš tu sklonost nasilju, zar ne? Nasilju
i
krađi, postoje krađa jedan vid nasilja." Nisam progovorjao nijednu slovju, braćo.
Još
mije bilo zlo, mada mije sad postajalo maljutko bolje. Ali bio je to užasan dan. "A
sad",
rekao je dr. Brodskv, "kako ti misliš da se ovo radi? Reci mi, što ti misliš da ti
radimo?"
"Činite da mi bude zlo", rekao sam. "Zlo mije kad gledam te vaše prljave nastrane
filmove. Ali, nisu filmovi odista ono što to čini. Ali, osjećam da bi, kad biste
prestali s tim
filmovima, meni prestalo biti zlo."
"Točno", rekao je dr. Brodskv. "To je asocijacija, najstarija obrazovna metoda na
svijetu. A što odista uzrokuje da ti bude zlo?"
"One gražnje pizdunske vešče što mi pričvrstite na go-lovu i pljot", rekao sam,
"eto to."
"Zgodno", rekao je dr. Brodskv, kao se smiješeći, "plemenski dijalekt. Znate li
štogod o
podrijetlu toga, Branome?"
"Tu i tamo ponešto starog stihovnog slanga", rekao je dr. Branom. "I nešto
ciganskog
govora. Ali većina korijena je iz ruskog. Propaganda. Podsvjesni prodor."
"Dobro, dobro, dobro", rekao je dr. Brodskv, kao nestrpljiv i ne više
zainteresiran.
"Pa," rekao je meni, "to nisu žice. To nema nikakve veze s onim stoje priključeno
na
tebe. To je samo za mjerenje tvojih reakcija. Što onda jest?"
Vidjao sam tada, naravno, kakav sam bezumnaji šutaja bio da ne primijetim da su to
bile injekcije u rukaju. "Oh," kričnuo sam, "oh, sad sve vidjam. Prljava posrana
vonjaja prijevara. Izdajnički čin, pederčine jedne, i neće vam to više uspjeti."
119
"Drago mije što si sad istaknuo svoje primjedbe", rekao je dr. Brodskv. "Sad možemo
biti savršeno jasni glede toga. Možemo tu Ludovicovu tvar ubaciti u tvoj sustav na
mnogo raznih načina. Oralno, na primjer. Ali, potkožna metoda je najbolja. Nemoj se
boriti protiv toga, molim te. Nema smisla boriti se. Ne možeš nas nadvladati."
"Gražnji bračnji", rekao sam ja, kao šmrcajući. Onda sam rekao: "Ne smeta me
ultranasilje i sav taj drek. S tim se mogu nositi. Ali nije pošteno za glazbu. Nije
pošteno
da mi bude zlo kad slušajem divnog Ludwiga vana i G. F. Handela i ostale. Sve to
pokazuje da ste vi zla gomila pizduna i nikad vam neću oprostiti, pederi jedni."
Obojica su se naizgled zamislila. Onda je dr. Brodskv rekao: "Razgraničavanje je
uvijek
teško. Svijet je jedinstven, život je jedinstven. Najslađe i najnebeskije
aktivnosti u nekoj
mjeri uključuju nasilje - čin ljubavi, na primjer; glazba, na primjer. Moraš
riskirati,
dječače. Izbor je bio u potpunosti tvoj."
Nisam razumio sve te slovaje, ali sam sad rekao: "Ne trebate ići dalje s tim,
gospon."
Promijenio sam pjesmu maljutko na moj prepredeni način. "Dokazali ste mi da je sve
to
dratovanje i ultranasilje i ubijanje greška greška i užasna greška. Naučio sam
svoju
lekciju, gosponi. Sad vidim što nisam vidio prije. Izliječen sam, hvala Bogu." I
podigao
sam glazje na kao svetački način prema stropu.
Ali obojica tih doktora su odmahnuli golovama kao tužno i dr. Brodskv je rekao:
"Još
nisi izliječen. Još treba mnogo toga učiniti. Tek kad tvoje tijelo reagira spremno
i burno
na nasilje, kao na zmiju, bez daljnje pomoći od nas, bez lijekova, tek tad -"
Rekao sam: "Ali, gosponi, ja vidim daje to pogrešno. Pogrešno je jer je to protiv
kao
društva, pogrešno je, jer svaki vjek na zemlji ima pravo živjeti i biti sretan bez
da
120
bude tučen i tolčokiran i klan. Naučio sam mnogo, o zbilja jesam."
Ali dr. Brodskv se glasno dugo šmekao tome, pokazujući sve svoje bijele zubaje, i
rekao:
"Hereza doba razuma", ili neke takve slovaje. "Vidim stoje ispravno i to odobravam,
ali
radim ono što je pogrešno. Ne, ne, dječače moj, moraš sve to prepustiti nama. Ali,
budi
veseo glede toga. Uskoro će sve biti gotovo. Za manje od dva tjedna od sad, bit ćeš
slobodan čovjek." Onda me potašao po plećoju.
Manje od dva tjedna. O braćo i prijatelji moji, bilo je to kao vječnost. Bilo je
kao od
početka svijeta do njegovog kraja. Završiti četrnaest godina sa smanjenjem kazne u
Drzatu bilo bi ništa u usporedbi s tim. Svaki danje bilo isto. Kad je djevočka s
injekcijom došla, ipak, četiri dana nakon tog govorjatanja s dr. Brodskim i dr.
Branomom, rekao sam: "A, ne, nećeš", i tolčokirao je po rukaji, i igla je zvek
klang pala
na pod. To je bilo kao da vidjam što će oni napraviti. Ono što su napravili bilo je
da su
doveli četiri ili pet zbilja boljših bjelokutnih pizduna od pod-vjeko-va da me drže
na
krevetu, tolčokirajući me s iskeženim licojima blizu mojeg, i onda je taj
bolničarski
komad rekla: "Ti zločesti nevaljali mali vraže", dok mi je nabijala drugu injekciju
u
ruku i uštrcala tu tvar baš brutalno i gadno. I onda sam odvezen, iscrpljen, do tog
kao
paklenog kina, kao i prije.
Svaki dan, braćo moja, ti filmovi bili su kao isti, sve samo tučenje i tolčokiranje
i crvena
crvena krvca koja curi s licoja i pljotova i prska po leći kamere. Obično su to
bili
iscereni i šmekujući maljčiki obučeni u vrhunac nadsatske mode, ili hihihihijući
japanski mučitelji ili brutalni nacistički premlaćivači i strjeljački vodovi. I
svaki danje
osjećaj da mi se umire od muke i bola u golovi i bola u zubaji-ma i užasne užasne
žeđi
postajao sve gori. Dok jednog jutra nisam pokušao poraziti pizdune, time što ću
tres tres
glavom
121
u zid da se tolčokiram u nesvijest, ali sve što se dogodilo bilo je da mi je bilo
zlo, kad sam
vidjao da je takva vrsta nasilja ista kao i nasilje u filmovima, pa sam bio samo
is-,j
crpljen i dali su mi injekciju i odgurali me kao i prije.
A onda je došlo jutro kad sam se probudio i doručko- j vao jaja i prepečenac i džem
i
jako vrući čajić s mlijekom, i onda sam pomislio: "Ne može još dugo trajati. Patio
sam
do vrhunca i ne mogu patiti više." I čekao sam i čekao, braćo, da taj bolničarski
komad
donese iglu, ali ona nije došla.
A onda je pod-vjek u bijeloj kuti došao i rekao: "Danas, stari prijatelju, puštamo
te da
hodaš."
"Hodam?" pitao sam ja. "Kamo?"
"Do uobičajenog mjesta", rekao je. "Da, da, nemoj izgledati toliko zapanjen. Trebaš
hodati do filmova, ja s tobom, naravno. Više te se neće voziti u kolicima."
"Ali", rekao sam ja, "što je s mojom užasnom jutarnjom injekcijom?" Jer sam bio
zbilja iznenađen time, braćo, postoje njima bilo toliko stalo da trpaju tu
Ludovicovu
vešč u mene, kako su rekli. "Zar više neću dobivati tu užasnu gadnu tvar u svoju
rukaju?"
"To je gotovo", kao šmeknuo se taj vjek. "Za navijek 11 vječno, amen. Sad si
prepušten
sebi, dečko. Hodaš i sve to, do sobe užasa. Ali, još će te vezivati i tjerati da
gledaš. Hajde
sad, moj mali tigre." I morao sam navući svoj ogrtač J i tofle i otići niz hodnik
do kao
kino mjasta.
Sad ovaj put, O braćo moja, bilo mi je ne samo jako zlo nego sam bio i jako
zbunjen.
Opet je bilo to, staro ul-tranasilje i vjekovi s razbijenim golovama i isječeni
krvavi
komadi koji kričaju za milost, kao privatno i pojedinačno poigravanje i gadosti.
Onda je
bilo i zatvoreničkih logora i Židova i sivih kao stranih ulica punih tenkova i
odora i
vjekova koji padaju pod ubitačnom paljbom pušaka, kao javna strana toga. A ovaj put
nisam mogao ništa okriviti za
122
to što se osjećam loše i žedno i pun bolova, osim onog što sam bio prisiljen
vidjati, pošto
su mi glazje još bile silom otvorene, a nogaje i pljot pričvršćeni za stolac, ali
te žice i
druge vešče nisu više bili spojeni na moje pljoto i golovu. I što bi to onda moglo
biti, osim
filmova koje sam vidjao, da mi to čini? Osim, naravno, braćo, da je ta Ludovicova
tvar
bila kao cjepivo i tekla je okolo u mojoj krvci, pa će mi biti zlo vječno i
zauvijek amen,
kad god vidjam bilo što od tog ultranasilja. Pa sam sad iskrivio usta i počeo bu hu
hu, i
suze su kao zamutile ono što sam bio prisiljen vidjati kao blaženim tečnim srebrnim
rosnim kapljama. Ali ti bračnjaci u bijelim kutama bili su skorajši sa svojim taš-
tukama
da obrisu suze, govoreći: "Gle gle, tko se to nama sav rasplačkao?" I onda je sve
opet
bilo jasno pred mojim glazjama, ti Nijemci kako guraju kao preklinjuće i plačuće
Židove - vjekove i ženaje i maljčike i djevočke - u mjasta gdje će svi skviknuti od
otrovnog plina. Morao sam bu hu hu opet, i eto njih da obrisu suze, jako skorajše,
da ne
propustim ni jednu jedinu vešču onog što su prikazivali. Bio je to strašan i užasan
dan,
O moja braćo i jedini prijatelji. Ležao sam na krevetu sasvim sam te noći nakon
večere
od masnog gustog ovčjeg gulaša i voćne pite i sladoleda, i mislio sam u sebi:
"Kvragu
kvragu kvragu, možda postoji šansa ako krenem sad." Mada nisam imao nikakvo
oružje. Nisu mi davali britvaju, i brijao me svaki drugi dan jedan debeli ćelavi
vjek koji
je dolazio do mog kreveta prije doručka, s dva bračnjaka u bijelim kutama da se
pobrinu da ja budem dobar nenasilan maljčik. Nokti na mojim ruka-jama bili su
podrezani i izrašpani na sasvim kratko, pa nisam mogao grebati. Ali još sam bio
skorajši
za napad, mada su me oslabili, braćo, do kao sjene onog što sam bio u starim
slobodnim
danima. Pa sam sad ustao s kreveta, i otišao do zaključanih vrata i počeo udarati
šakama zbilja horroršo i jako, kričajući istodobno: "O, upomoć, upomoć. Bolestan
123
sam, umirem. Doktora doktora doktora, brzo. Molim vas. O, umrijet ću, znam da hoću.
Upomoć." Moje grlaje bilo je jako suho i nateklo prije nego što je netko došao.
Onda
sam Čuo nogaje kako stižu hodnikom i kao gunđajući go- f los, i onda sam prepoznao
golos vjeka s bijelom kutom koji mi je donosio pišču i kao me pratio do moje
svakodnevne zle sudbe.
On je kao zagunđao: "Stoje? Što se zbiva? Stoje tvoja f| gadna mala igra tamo
unutra?"
"0, umirem", kao zastenjao sam. "O, užasno me boli sa strane. Upala slijepog
crijeva, to
je. Ooooo."
"Upala, vraga", zagunđao je taj vjek, i onda sam na moju radost, braćo, mogao
slušjati
kao zveket ključeva. "Ako pokušavaš nešto, prijatelju mali, moji prijatelji i ja
tući ćemo
te i udarati cijelu noć." Onda je otvorio i donio sa sobom kao slatki zrak obećanja
moje
slobode. Sad ja sam bio kao iza vrata kad ih je otvorio, i mogao sam ga vidjeti na
svjetlu
iz hodnika kako me traži zbunjeno. Onda sam podigao svoje šakaje da ga tolčokiram
gadno po vratu, a tada, kunem se, kad sam ga nekako vidjao unaprijed kako leži
stenjući ili bez bez bez svijesti i osjetio kao radost u utrobi, tad je bilo da mi
se ta
mučnina podigla unutra kao val, i osjetio sam užasan strah, kao da ću odista
umrijeti.
Kao sam se oteturao do kreveta radeći argh argh argh, i taj vjek, koji nije bio u
svojoj
bijeloj kuti nego u ogrtaču, vidjao je dovoljno jasno što mi je bila namjera, jer
je rekao:
"Pa, sve je lekcija, žarne? Učenje cijelo vrijeme, kako bi se moglo reći. Hajde,
prijatelju
mali, ustani s tog kreveta i udari me. Želim to, da, zbilja. Jedan dobar udarac po
vilici.
O, umirem za tim, zbilja." Ali, sve što sam ja mogao, braćo, bilo je da samo ležim
tamo
jecajući bu hu hu. "Smeće", kao narugao se taj vjek tada. "Ništarijo." I povukao me
za
kao revere pidžame, pošto sam ja bio jako mlitav i slab, i podigao i zamahnuo
svojom
desnom rukajom,
124
pa sam dobio dobar stari tolčok ravno u licoje. "To je", rekao je, "zato što si me
izvukao
iz kreveta, ti nitkove mali." I obrisao je rukaje jednu o drugu trlj trlj i izašao.
Klink
klink napravio je ključ u bravi.
A ono, braćo, ono od čega sam tada morao pobjeći u san, bio je pogrešan i užasan
osjećaj da je bolje primiti udarac nego ga zadati. Daje taj vjek ostao, mogao bih
mu čak
ponuditi i drugi obraz.
125
7
Jisam mogao vjerovati, braćo, što su mi rekli. Činilo se da sam u tom vonjajem
mjastu
vječno i da ću biti tamo zauvijek. Ali, uvijek je bilo dva tjedna, i sad su rekli
da su dva
tjedna skoro istekla.
Rekli su: "Sutra, prijatelju mali, van van van." I mah-nuli su starim palcem, kao
pokazujući na slobodu. A onda je vjek u bijeloj kuti, koji me tolčokirao i koji mi
je još
donosio pladnjeve pišče i kao me pratio na moje svakodnevno mučenje rekao: "Ali,
još
imaš jedan zbilja veliki dan pred sobom. To će biti dan tvog prelaženja." I ružno
se
nakesio na to.
Očekivao sam tog jutra da ću ići kao i obično do onog kino mjasta, u pidžami i
toflama i
ogrtaču. Ali ne. Tog jutra, dali su mi moju košulju i donje vešče i moje večenje
platje i
moje horroršo čizme za cipelarenje, sve divno i oprano ili ispeglano i ulašteno. I
čak su
mi dali i koljačku britvaju, koju sam koristio u onim sretnim danima za poigravanje
i
dratovanje. Pa sam se kao zbunjeno mrštio na to, dok sam se odijevao, ali pod-vjek
u
bijeloj kuti samo se kao smijao i nije govorjao ništa, O braćo moja.
Bio sam odveden, sasvim ljubazno, na isto staro mja-sto, ali tamo je bilo promjena.
Zavjese su navučene preko kinozaslona, i mutno staklo pod rupama za projekciju nije
bilo tamo, bilo je možda podignuto ili gurnuto u stranu kao paravan ili žaluzine. A
tamo,
gdje je bio samo zvuk pročišćavanja grla kašlj kašlj kašlj i kao sjene ljudova,
bila je
prava publika, a u toj publici bila su licoja koja sam znao. Tamo je bio Ravnatelj
Drzata
i sveti čovjek, kopelan ili 126
kapelan kako su ga zvali, i Glavni Čašo i taj jako važni i dobro odjeveni čelovjek
koji je
bio Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica. Sve ostale nisam znao. Dr. Brodskv i dr.
Branom
bili su tamo, mada sad bez bijelih kuta; namjesto toga bili su odjeveni onako kako
se
doktori odijevaju kad su dovoljno važni da se odijevaju po najnovijoj modi. Dr.
Branomje samo stajao, ali dr. Brodskv je stajao i govorjao kao na učeni način svim
okupljenim ljudovima. Kad me vidjao kako ulazim rekao je: "Aha. U ovom stadiju,
gospodo, uvodimo i subjekta samog. On je, kao što ćete uočiti, zdrav i uhranjen.
Dolazi
ravno od cijelonoćnog sna i dobrog doručka, nedrogiran, nehipnotiziran. Sutra ga
šaljemo s povjerenjem opet u svijet, onoliko dobar momak kakvog uopće možete sresti
u
svibanjsko jutro, bez zla, nenasilan; ako uopće bilo kakav - kao što ćete
primijetiti onda sklon ljubaznoj riječi i dobrom djelu. Kakva je to promjena,
gospodo, od bijednog
nitkova kojeg je Država osudila na beskorisnu kaznu prije dvije godine,
nepromijenjenog nakon dvije godine. Nepromijenjenog, rekao sam? Ne baš. Zatvor ga
je naučio lažnom smješku, licemjernom trljanju ruku, ulizičkom podmazanom
sluganskom povlađivanju. Novim grijesima gaje naučio, kao i učvrstio u onima koje
je
davno prije rabio. Ali, gospodo, dostaje riječi. Djela govore glasnije. Stižu
djela.
Promatrajte, svi vi."
Bio sam pomalo zbrkan svim tim govorjanjem, i pokušavao sam prihvatiti u svojem
umu daje sve to o meni. Onda su se sva svjetla ugasila, i upalila su se dva kao
reflektora
koja su svijetlila iz projekcijskih otvora, i jedan od njih je bio usmjeren sasvim
na Vašeg
Skromnog i Napaćenog Pripovjedača. A u svjetlo drugog reflektora ušao je jedan
boljši
krupan čelovjek kojeg nisam nikad prije vidjao. Imao je lojavo kao licoje i brkove
i kao
pruge kose zalijepljene za svoju skoro ćelavu golovu. Bilo mu je oko trideset ili
četrdeset
ili pedeset, neke takve stare godine,
127
starejši. Idjao je do mene i svjetlo je idjalo s njim, i uskoro su se dva svjetla
stopila u
jednu kao veliku mrlju. Rekao mi je, jako podrugljivo: "Zdravo, vrećo smeća. Fuj,
baš
se ne pereš često, sudeći po tvom odvratnom smradu." Onda je, kao da pleše, nagazio
na
moje nogaje, lijeva, desna, onda me noktima kvrcnuo po nosu, što je boljelo kao
bezumnaje i dovelo stare suze na moje glazje, pa je zavrnuo moje lijevo ukho kao da
je
dugme na radiju. Mogao sam slušjati kikot i par zbilja horroršo hahahaova iz
publike.
Moj nos i nogaje i ukho su me pekli i boljeli kao be-zumnaji, pa sam rekao: "Zašto
si mi
to napravio? Nikad se nisam ogriješio o tebe, brate."
"Oh," rekao je taj vjek, "ja radim ovo" - kvrckvrc opet po nosu - "i ovo" - zavrnuo
bolnu usnu školjku - "i ovo drugo" - nagazio gadno na desnu nogaju - "zato što mi
se ne
dopada tvoja gadna vrsta. A, ako hoćeš glede toga nešto napraviti, počni, počni,
molim
te." Sad sam znao da# ću morati biti jako skorajši i izvući moju koljačku britvaju,
prije
nego što ta užasna ubilačka mučnina nahrupi i pretvori kao radost borbe u osjećaj
da ću
skviknuti. Ali, O braćo, kad mi je ruka posegnula u unutrašnji karman, imao sam tu
kao sliku u glazju mog uma kako taj uvredljivi čelovjek urla za milost dok mu
crvena
crvena krvca sve curi iz usta i, odmah nakon te slike, mučnina i suhoća i bolovi su
navalili da preplave, i vidjao sam da ću morati promijeniti ono što osjećam za tog
pokvarenog vjeka zbilja jako jako skorajše, pa sam potražio u karmanima cigarete
ili
lijepu lovicu i, O braćo moja, nije bilo nijedne od tih vešča.
Rekao sam, sav kao raslinjen i cvileći: "Volio bih ti dati cigaretu, brate, ali
izgleda da ih
nemam."
Taj vjek je onda rekao: "Kme kme. Buhuhu. Plačljiv-ko." Onda je ponovo kvrcnuo
svojim boljšim tvrdim noktom po mom nosu, i mogao sam čuti jako glasne šmekove kao
veselja kako stižu iz zamračene publike.
■,
128
Rekao sam, zbilja očajan, pokušavajući biti fin prema tom uvredljivom i nasilnom
vjeku
da spriječim naviranje bola i mučnine: "Molim te, pusti me da uradim nešto za tebe,
molim te." I pipao sam po karmanima, ali mogao sam naći samo moju koljačku
britvaju, pa sam je izvadio i pružio mu je i rekao: "Molim te, uzmi ovo, molim te.
Jedan
mali poklon. Molim te uzmi."
Ali je on rekao: "Zadrži to tvoje smrdljivo mito. Ne možeš me tako umilostiviti." I
lupio
je po mojoj rukaji i koljačka britvaja pala je na pod.
Pa sam rekao: "Molim te, moram učiniti nešto. Da ti očistim čizme? Gledaj. Spustit
ću
se i polizati ih." I, braćo moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, spustio sam
se na
koljena i ispružio moj crveni jazjik cijeli kilometar da poližem njegove gražnje
vonjaje
čizme. Ali, taj vjek me samo šutnuo ne baš jako po ustima. Pa mi se onda činilo da
neće
donijeti mučninu i bol ako mu samo čvrsto uhvatim gležnjeve rukajama i povučem tog
gražnjeg bračnog dolje na pod. Pa sam to i učinio i on se zbilja boljše iznenadio,
padnuvši tres uz glasan smijeh iz vonjaje publike. Ali, kad sam ga vidjao na podu
mogao
sam osjetiti kako me cijeli užasni osjećaj obuzima, pa sam mu dao rukaju da ga
podignem skorajše i ustao je.
Onda, baš kad me htio zbilja gadno i za ozbiljno tolčoki-rati po licoju, dr.
Brodskv je
rekao: "Dobro je, to će biti sasvim dosta." Onda se taj užasni vjek naklonio i
otplesao
poput glumca, dok su se svjetla upalila oko mene koji sam treptao i iskrivio usta
da
zaječim. Dr. Brodskv je rekao publici: "Našeg subjekta, vidite, goni prema dobru to
što
je, paradoksalno, gonjen prema zlu. Namjera da se ponaša nasilno popraćena je jakim
osjećajem fizičke nelagode. Da se tome suprotstavi, subjekt se mora prebaciti na
dijametralno suprotan stav. Ima li pitanja?"
129
"Izbor", zabrundao je dubok jak golos. Vidjao sam da je to glas zatvorskog
kopelana.
"On nema nikakvog izbora, zar ne? Samoodržanje, strah od fizičkog bola, nagoni ga
na
taj groteskni čin samoponiženja. Neiskrenost toga jasno se vidjela. On prestaje
biti
počinilac zla. Također prestaje biti biće sposobno za moralni izbor."
"To su suptilnosti", kao nasmiješio se dr. Brodskv. "Nas se ne tiče motiv ni viša
etika.
Nas interesira samo da smanjimo stopu zločina -"
"I", dometnuo je taj boljše dobro odjeveni Ministar, "da olakšamo užasnu
pretrpanost
naših zatvora."
"Tako je", rekao je netko.
Bilo je mnogo govorjanja i raspravljanja tada, a ja sam samo stajao tamo, braćo,
kao
potpuno ignoriran od strane svih tih bračnjih neznalica, pa sam zakričao: "Ja, ja,
ja. Što
je sa mnom? Gdje je moje mjesto u svemu tome? Jesam li ja samo nekakva životinja,
pas?" I od toga su počeli govor-jati zbilja glasno i dobacivati mi slovja. Pa sam
ja
zakričao još jače, kričajući: "Trebam lija biti samo naranča na navijanje?" Nisam
znao
što me nagnalo da upotrijebim ta slovja, braćo, koja su mi samo kao nepozvana došla
u
golovu. I to je sve te vjekove, iz nekog razloga, utišalo na minu-taju-dvije.
Onda je jedan jako mršavi starejši profesorski tip ustao, s vratom koji je sav bio
kao
žice koje sprovode struju iz njegove golove u pljot, i on je rekao: "Ti se nemaš
zašto
buniti, dječače. Donio si svoj izbor, i sve je ovo posljedica tvog izbora. Što god
sad
uslijedi je ono što si ti sam odabrao."
A zatvorski kopelan je zakričao: "O, kad bih samo ja mogao povjerovati u to." I
mogli
ste vidjati da mu Ravnatelj upućuje pogled koji je kao značio da se on neće popeti
onoliko visoko u zatvorskoj religiji koliko je mislio. Onda je opet počela glasna
raspra, i
onda sam mogao slušjati da
130
se slovje Ljubav uzvikuje, zatvorski kopelan je kričajao glasno kao i bilo tko
drugi da
Savršena Ljubav Odbacuje Sve Strahove i sav taj drek.
A sad je dr. Brodskv rekao, smiješeći se cijelim licojem: "Drago mije, gospodo,
daje
pitanje Ljubavi postavljeno. Sad ćemo vidjeti na djelu jedan tip Ljubavi za koji se
smatralo daje izumro sa srednjim vijekom." I onda su se opet ugasila svjetla i
upalili
reflektori, jedan na vašeg jadnog i napaćenog Prijatelja i Pripovjedača, a u
svjetlo
drugog se kao doljuljala ili polako pojavila najljepša mlada djevočka koju bi se
ikad
mogao nadati vidjati, O braćo moja, u cijelom žiznju. Što će reći, imala je zbilja
horroršo grudaje koje ste cijele mogli kao vidjati, postoje imala platje koje su
joj se
spuštale dolje dolje dolje sa plećoja. I nogaje su joj bile kao Gospodjin u Svojim
nebesima, i hodala je kao da učini da zastenješ u kiškama, a ipak joj je licoje
bilo slatko
nasmiješeno mlado kao nevino licoje. Prišla mije u svjetlu koje je bilo nekakvo kao
svjetlo nebeske blagosti i svog tog dreka koje je stizalo s njom, i prva stvar koja
mi je
sijevnula u golovi je da bih je volio imati baš tu na podu sa starim unutra-van
zbilja
divljački, ali skorajše kao hitac stigla je mučnina, poput nekog kao detektiva koji
je
motrio iza ćoška i sad uletio da obavi svoje gražnje uhićenje. I sad je vonjaja
lijepog
parfema koji je dopirao od nje učinio da poželim kao početi ispuštati u svoje
kiške, pa
sam znao da moram smisliti neki novi kao način mišljenja o njoj, prije nego što me
bol i
žeđ i užasna mučnina preplave baš horroršo i valjano.
Pa sam zakričao: "O najljepša i najdivnija među djevočkama, bacam ti moje kao srce
pred noge da ga cijelog kao pogaziš. Da imam ružu, dao bih ti je. Da je sve kišno i
kaljavo sad na tlu, mogla bi dobiti moje platje da hodaš po njima, da ne prekriješ
svoje
lijepe nogaje prljav-štinom i blatom." I dok sam govorio sve to, O braćo moja,
131
mogao sam osjetiti mučninu da se kao povlači. "Daj mi", kričnuo sam, "da te
obožavam
i budem kao tvoj pomoćnik i zaštitnik od zločestog kao svijeta." Onda sam pomislio
na
pravo slovja i osjetio se bolje od toga, govoreći: "Daj da budem tvoj pravi vitez",
i dolje
sam se spustio opet na stara koljena, klanjajući se i kao padajući ničice.
I onda sam se osjetio zbilja šutaje i tupo, pošto je sve to opet bilo kao gluma,
jer se ta
djevočka nasmiješila i poklonila publici i kao otplesala, a svjetla su se palila uz
pljesak. I
glazje nekih od tih starejših vjekova u publici su kao iskakale na tu mladu
djevočku, s
prljavim i kao pokvarenim željama, O braćo moja.
"On će biti vaš pravi kršćanin", kričao je dr. Brodskv, "spreman okrenuti drugi
obraz,
spreman biti razapet radije nego da razapne, bolestan u srcu pri pomisli da ubije
čak i
muhu." I to je bilo točno, braćo, jer, kad je to rekao ja sam pomislio na ubijanje
muhe i
osjetio tek malo mučnine, ali sam potisnuo mučninu i bol tako što sam pomislio na
hranjenje muhe komadićima šećera i brigu o njoj kao da je vražji ljubimac i sav taj
drek. "Otkupljenje", kričao je on. "Radost pred Anđelima Božjim."
"Stvar je u tome", govorio je Ministar Iznutrica, "da to uspijeva."
"Oh", rekao je zatvorski kopilan, kao uzdišući, "to itekako uspijeva, Bog nam svima
pomogao."
TREĆI DIO
132
"A
A-\ onda, što ćemo?"
To sam, braćo moja, ja pitao samog sebe sljedeće jutro, stojeći ispred bijele
zgrade koja
je bila kao pričvršćena na stari Držat, u mojim platjama od one noći prije dvije
godine
na sivoj svjetlosti zore, s maljutkom torbom u kojoj je bilo mojih malo osobnih
vešči i
malo novaca koje su mi ljubazno dale vonjaje Vlasti da mi kao pomognu u početku
novog života.
Ostatak prethodnog dana bio je veoma zamoran, s intervjuima da se snime za
telenovosti i fotografijama koje su bijes bijes bijes snimane i još kao
demonstriranja
kako seja grčim suočen s ultranasiljem i sav taj sramotni drek. I onda sam kao pao
u
krevet i tada, kako mi se činilo, probuđen da mi se kaže da izađem, da idjam kući,
da oni
više nikad ne žele vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača, O braćo moja.
I eto mene tu, jako jako jako rano ujutro, sa samo to malo lijepe lovice u mom
lijevom
karmanu, zveczvecka-jući njom i pitajući se: "A onda, što ćemo?"
Neki doručak na nekom mjastu, pomislio sam, pošto nisam uopće jeo tog jutra, svaki
vjek je bio toliko nestrpljiv da me istolčokira na slobodu. Samo sam čašju čajića
popio.
Taj Držat bio je u jako kao tmurnom dijelu grada, ali bilo je maljutkih radničkih
kavana svud okolo i uskoro sam našao jednu od njih, braćo moja. Bila je veoma
posrana
i vonjaja, s jednom žaruljom na stropu na kojoj su muv-lji ispljuvci kao pokrivali
dio
svjetla, i bilo je ranih rabo-taša koji su srkali čajić i kobasice užasnog izgleda
i kriške
kljeba koje su kao gutali, radeći žder žder žder i onda kriča-jući za još. Služila
ih je jako
posrana djevočka ali s jako
135
boljšim grudajama, i neki od jedućih vjekova pokušavali su je dograbiti, radeći ha
ha ha
dok je ona radila he he he, i od tog prizora skoro mije pozlilo, braćo. Ali
zatražio sam
prepečenac i džem i čajić jako pristojno i mojim gospodskim golosom, i onda sam
sjeo u
jedan mračan kut da jed-jam i pjatam.
Dok sam to radio, jedan maljutki mali patuljak od čovjeka idjao je unutra,
prodajući
jutarnju gazetu, iskrivljen i gražnji prestupnjački tip s debelim naočalama
čeličnog
okvira, i platjama boje kao jako starejšeg raspadnutog pudinga od ribizla. Kupjatao
sam gazetu, sa zamisli da se spremim za skok natrag u normalni žiznj tako što ću
vidjati što se zbiva u svijetu. Ta gazeta koju sam imao izgleda je bila vladina
gazeta, ali
jedine vijesti što su bile na prvoj stranici bile su o potrebi da se svaki vjek
pobrine da
opet izabere Vladu na sljedećim Općim izborima, koji su izgleda bili za dva ili tri
tjedna.
Bilo je jako hvalisavih slovja o tome stoje Vlada uradila, braćo, za zadnjih
otprilike
godinu dana, sa sve povećanjem izvoza i zbilja horroršo vanjskom politikom i
poboljšanim socijalnim službama i sav taj drek. Ali ono čime se Vlada najviše
hvalila bio
je način na koji su smatrali da su ulice učinjene sigurnijima za sve miroljubive
noćušetajuće ljudove tijekom posljednjih šest mjeseci, s boljom plaćom za policiju
i tim stoje
policija postala stroža prema mladim huliganima i nastranima i provalnicima i sav
taj
drek. Što je interesjalo Vašeg Skromnog Pripovjedača u određenoj mjeri. A na drugoj
stranici gazete bila je mutna kao fotografija nekoga tko je izgledao veoma poznato,
i
ispostavilo se daje to nitko drugi nego ja jaja. Izgledao sam veoma smrknuto i kao
uplašeno, ali to je bilo u stvari zbog bljeskalica koje su puc puc cijelo vrijeme.
Ono što je
pisalo ispod moje slike bilo je da je to prvi diplomac novog Državnog instituta za
otkupljenje kriminalnih osoba, izliječen od svojih zločinačkih nagona za samo dva
tjedna, sad dobri građanin koji poštuje za136
kone i sav taj drek. Onda sam vidjao da ima jako hvalisav članak o tom Ludovicovom
postupku i kako je Vlada pametna i sav taj drek. Onda je bila još jedna slika nekog
vjeka kojeg sam mislio da znam, i to je bio taj Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica.
Činilo
se da se i on ponešto hvalisao, iščekujući doba bez zločina u kojem neće biti više
straha
od kukavičkih napada mladih huligana i perverznja-ka i provalnika i sav taj drek.
Pa
sam napravio arrrghhh i bacio tu gazetu na pod, tako daje pokrila mrlje prosutog
čajića
i grozne ispljuvke sline tih posranih životinja što su zalazile u tu kavanu.
"A onda, što ćemo?"
Ono što ćemo, braćo, je ravno kući i lijepo iznenađenje za tatatu i mamicu, da se
njihov
sin jedinac i nasljednik vraća u okrilje obitelji. Onda bih mogao leći natrag na
krevet u
mojoj vlastitoj maljutkoj jazbini i slušjati lijepu glazbu, i istodobno bih mogao
promisliti što sad da radim s mojim žiznjom. Nadležni za otpust dao mije dan prije
dug
spisak poslova za koje se mogu prijaviti, i telefonirao je raznim vjekovima za
mene, ali
nisam imao namjeru, braćo moja, ići rabotati odmah. Prvo maljenko odmora, da, i
mirno razmišljanje na krevetu uz zvuk lijepe glazbe.
I tako autobusom do Centra, i onda autobusom do Avenije Kingslev, pošto su stanovi
u
Zajedničkom bloku 18a bili odmah blizu. Vjerovat ćete mi, braćo moja, kad vam kažem
da mi je srce radilo tuptuptup od kao uzbuđenja. Sve je bilo jako mirno, pošto je
još bilo
rano zimsko jutro, i kad sam idjao u predvorje bloka nije bilo nijednog vjeka, samo
nagoji vjekovi i ženaje Dostojanstva Rada. Ono što me iznenadilo, braćo, bilo je
daje to
bilo očišćeno, nije više bilo nikakvih bezobraznih slovja u balonima iz usta
Dostojanstvenih radnika, niti bezobraznih dijelova tijela docrtanih na njihove
nagoje
pljotove od strane nemoralnih maljčika s olovkama. A ono što me isto iznenadilo
bilo je
daje dizalo radilo. Stiglo je predući kad sam pritisnuo
137
električnu knopku, i kad sam ušao bio sam opet iznenađen da vidjam da je sve bilo
čisto
u kao kabini.
Pa sam otišao na deseti kat, i tamo sam vidio 10-8 kao i prije, i moja rukaja je
drhtala i
tresla se kad sam izvadio iz karmana malu ključaju koju sam imao za otvoriti. Ali
sam
vrlo čvrsto gurnuo ključaju u bravu i okrenuo, pa otvorio pa ušao, i tamo se sreo s
tri
para iznenađenih i skoro “ uplašenih glazja kako me gledaju, i to su t i m
doračkovali,
ali je bio isto i još jedan vjek kojeg nikad prije u žiznju nisam vidjao, boljši
zadrigli vjek
u košulji i tregerima, sasvim odomaćen, braćo, srkajući čajić s mlijekom i
mljacmljackajući jajce i prepečenac.
I taj vjek stranac je prvi progovorio, rekavši: "Tko si ti, prijatelju? Gdje si
našao ključ?
Van, dok ti nisam preuredio lice. Izlazi i pokucaj. Objasni što hoćeš, odmah."
Moji tata i mama sjedili su kao skamenjeni, i mogao sam vidjati da još nisu
pročitali
gazetu, onda sam se sjetio da gazeta nije stizala dok tatata ne ode na posao. Ali
je onda
mama rekla: "O, umakao si. Pobjegao si. Što da radimo? Doći će nam policija ovamo,
oh oh oh. Oh, ti zločesti i nevaljali dečko, da nas tako sramotiš." I, vjerujte ili
me
poljubite u šarje, počela je sa bu hu. Pa sam ja počeo pokušavati objasniti, da
mogu
nazvati Držat ako hoće, i cijelo to vrijeme taj vjek stranac je sjedio tamo kao
mršteći se i
izgledajući kao da bi mi mogao preurediti lice svojom ko-smatom boljšom krupnom
šakom.
Pa sam rekao: "A kako bi bilo da ti ponešto odgovoriš, brate? Otkud ti ovdje i
koliko
dugo? Nije mi se svidio ton onog što si sad rekao. Pazi se. Hajde, govori." On je
bio vjek
radničkog tipa, jako ružan, oko trideset ili četrdeset star, i sad je sjedio s
ustima
otvorenim na mene, ne govor-jajući ni jedno slovje.
Onda je moj tata rekao: "Ovo je sve pomalo zapanjujuće, sine. Trebao si nam javiti
da
ćeš doći. Mislili smo da će biti još barem pet ili šest godina prije nego što te
puste.” 138
Ne", rekao je, i rekao je to jako kao tmurno, "da nam nije drago što te opet
vidimo, i to
slobodnog."
"Tko je ovo?" rekao sam ja. "Zašto ne može on progovoriti? Što se zbiva ovdje?"
"To je Joe", rekla je moja mama. "On sad živi ovdje. Podstanar, to je on. O, joj
joj joj",
radila je.
"Ti", rekao je taj Joe. "Čuo sam sve o tebi, dečko. Znam što si učinio, slomio srce
svojim
jadnim ucviljenim roditeljima. Pa si se vratio, ha? Natrag da im još jednom
upropastiš
život, je li? Preko mene mrtvog ćeš, jer su me pustili da im budem više sin nego
podstanar." Mogao sam se skoro šmekati glasno na to da stari razdraž u meni nije
počeo
buditi osjećaj da hoću povratiti, jer je taj vjek izgledao otprilike istih godina
kao moji t i
m, a tu je kao pokušavao zaštitnički sinovski obgrliti moju plačuću mamu, O braćo
moja.
"Tako", rekao sam ja, i skoro sam i sam osjećao da ću briznuti u plač. "Znači tako
je to,
onda. Dobro, dajem ti pet velikih minutaja da ukloniš sve svoje užasne posrane
vešče iz
moje sobe." I krenuo sam prema toj sobi, a taj vjek je bio maljutko prespor da me
spriječi. Kad sam otvorio vrata srce mi se slomilo na tepihu, jer sam vidjao da
više
uopće nije kao moja soba, braćo. Sve moje zastavice su nestale sa zidova i taj vjek
je
stavio slike boksača, i kao momčad koja sjedi zadovoljno prekriženih ruku i sa
srebrnim
kao štitom naprijed. I onda sam vidjao čega još nema. Moj stereo i moj ormarić s
pločama više nisu bili tu, niti moj zaključani kovčeg s blagom u kojem su bile boce
i
droga i dvije blistave čiste igle. "Ovdje se nešto prljavo vonjaje odvijalo",
zakričao sam.
"Što si učinio s mojim vlastitim osobnim veščama, ti pizdunu?"
To je bilo upućeno Joeu, ali je moj tata odgovorio, rekavši: "To su sve odnijeli,
sine,
policajci. Onaj novi propis, znaš, o odšteti žrtvi." “ :
139
Ustanovio sam da mi je naporno da mi ne bude jako zlo, ali golova me šokirala bolom
i
usta su mi bila tako suha da sam morao skorajše potegnuti gutljaj iz boce mlijeka
na
stolu, tako da je taj Joe rekao: "Prljavo svinjsko ponašanje."
Rekao sam: "Ali ona je umrla. Taje umrla."
"Bilo je to za mačke", rekao je moj tata kao tužno, "koje su ostale bez ikoga da se
brine
za njih dok se ne pročita oporuka, pa su morale imati nekog da ih hrani. Pa je
policija
prodala tvoje stvari, odjeću i sve, da pomogne brizi za njih. Takav je zakon, sine.
Ali ti
nikad nisi puno mario za to da bude po zakonu."
Morao sam onda sjesti, i taj Joe je rekao: "Traži dopuštenje prije nego što
sjedneš, ti
bezobrazna mala svinjo", pa sam ja skorajše odbrusio sa: "Zaveži svoju veliku
prljavu
gubicu, ti", osjećajući mučninu. Onda sam pokušao biti razuman zbog mog kao
zdravlja, pa sam rekao: "Pa, to je moja soba, neosporno. Ovo je i moj dom. Kakav
prijedlog možete vi, moji t i m, iznijeti?"
Ali oni su samo izgledali jako potišteno, moja mama je pomalo drhtala, njeno licoje
sve
izborano i mokro od kao suza, i onda je moj tata rekao: "O svemu ovom treba
razmisliti, sine. Ne možemo baš samo izbaciti Joea, zar ne? Mislim, Joe ovdje ima
posao,
po ugovoru, na dvije godine, i mi smo se s njim dogovorili, zar nismo, Joe? Mislim,
sine,
smatrajući da ćeš ti ostati u zatvoru jako dugo, a ta soba zvrji prazna." Pomalo se
sramio, mogao si mu to vidjati po licoju.
Pa sam se ja samo nasmiješio i kao kimnuo, rekavši: "Vidjam sve. Navikli ste na
malo
mira i navikli ste na malo dodatne lijepe lovice. A vaš sin vam nikad nije bio
ništa osim
užasne smetnje." A tada, braćo moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, počeo
sam kao
plakati, osjećajući veliko sažaljenje prema samom sebi.
;;
140
,
Pa je moj tata rekao: "Pa, vidiš, sine, Joe je već platio stanarinu za sljedeći
mjesec.
Mislim, što god da uradimo u budućnosti ne možemo reći Joeu da odmah ode, zar ne,
Joe?"
Taj Joe je rekao: "Ja moram misliti na vas dvoje, koji ste mi bili kao otac i
majka. Da li
bi bilo dolično ili pošteno otići i ostaviti vas na milost i nemilost ovog mladog
čudovišta
koje nije bilo kao pravi sin? On sad plače, ali to je njegova prepredenost i
prijetvornost.
Pustite ga da ode i nađe sebi sobu negdje. Neka nauči gdje je griješio i da zao
dečko
kakav je on bio ne zaslužuje tako dobre mamu i tatu kakve je imao."
"U redu", rekao sam ja, ustajući još sav u kao suzama. "Sad znam kako stvari stoje.
Nitko me ne želi i ne voli. Patio sam i patio i patio i svi žele da i dalje patim.
Znam."
"Učinio si da drugi pate", rekao je taj Joe. "Samo je pravedno da i ti propatiš
kako
treba. Rečeno mi je sve što si učinio, dok smo sjedili navečer ovdje oko
obiteljskog stola,
i prilično je šokantno bilo za slušati. Bilo mije zbilja mučno od mnogo toga."
"Volio bih", rekao sam, "da sam natrag u zatvoru. Dragom starom Drzatu kakav je
bio.
Idjam sada", rekao sam. "Nećete me više nikad vidjati. Snaći ću se sam, hvala vam
lijepo. Neka bude vama na savjesti."
Moj tata je rekao: "Nemoj to tako shvaćati, sine", a moja mama je samo radila bu hu
hu, licoja svog iskrivljenog i ružnog, a taj Joe ju je opet obgrlio svojom ruka-
jom,
tapšući je i govoreći no no no kao bezumnaji. I tako sam se nekako isteturao kroz
vrata i
izašao, prepuštajući ih njihovoj užasnoj krivnji, O braćo moja.
141
ok sam idjao niz ulicu na kao besciljan način, braćo, u tim noćnim platjama u koje
su
ljudovi kao zurili dok sam prolazio, i smrznut, pošto je bio kopilanski hladan
zimski
dan, sve što sam osjećao da hoću bilo je da odem daleko od svega i da ne moram više
misliti o bilo kakvoj vešči uopće. Pa sam otišao autobusom do centra, i onda hodao
natrag do Tavlor Placea, i tamo je bio onaj disk-butik MELODIJA kojeg sam nekad
počašćavao svojim neusporedivim kupovanjem, O braćo moja, i izgledao je uglavnom
kao isto mjasto kakav je uvijek i bio, i ulazeći sam očekivao da ću tamo vidjati
starog
Andvja, onog ćelavog i jako jako mršavog uslužnog kao vjeka od kojeg sam kupjatao
ploče u starim danima. Ali sad nije bilo Andvja tamo, braćo, nego samo cika i
kričajanje
nadsatskih (to jest tinejdžerskih) maljčika i komada koji su slušjali neku novu
užasnu
pop--pjesmicu i uz nju još i plesali, a vjek iza pulta ni sam nije bio puno stariji
od
nadsata, i puckao je zglobovima prstiju i šmekao se kao bezumnaja.
Pa sam ja prišao i čekao dok se on kao udostojio primijetiti me, pa sam rekao:
"Htio bih
čuti snimku Mozartove Broj četrdeset." Ne znam zašto mije to upalo u golovu, ali
jest.
Vjek za pultom rekao je: "Četrdeset čega, prijatelju?"
Rekao sam: "Simfoniju. Simfoniju broj četrdeset u G molu."
"Ooooh", oglasio se jedan od plešućih nadsata, malj-Čik s kosom do preko glazja,
"samofunja. Je li on samo fu-njara? On hoće samofunju."
142
Mogao sam osjetiti kao postajem sav razdraž iznutra, ali morao sam paziti na to, pa
sam
se kao nasmiješio vjeku koji je preuzeo Andvjevo mjesto i svim plešućim i kriča-
jućim
nadsatima. Vjek za pultom rekao je: "Idi u onu kabinu za slušanje tamo, prijatelju,
a ja
ću ti nešto pustiti."
Pa sam otišao do maljutke kabine gdje ste mogli sluš-jati ploče koje hoćete kupiti,
a
onda mi je taj vjek pustio ploču, ali nije to bila Mozartova Četrdeseta, bio je to
Mozartov "Prag" - on je izgleda samo pokupio prvog Mozarta kojeg je mogao naći na
polici - i to bi me trebalo početi praviti zbilja razdražojim, a toga sam se morao
čuvati
zbog straha od bola i mučnine, ali ono što sam zaboravio bilo je nešto što nisam
smio
zaboraviti i sad je učinilo da poželim skviknuti. Bilo je to da su ti doktorski
bračnji tako
sredili stvari da će mi svaka glazba koja je bila kao za emocije izazvati mučninu
baš kao
i vidjanje ili želja za nasiljem. Bilo je to zato što su svi oni filmovi nasilja
bili praćeni
glazbom. I sjećao sam se naročito onog užasnog nacističkog filma s Beethovenovom
Petom, zadnji stavak. I sad je tu bio predivni Mozart učinjen užasnim. Izjurio sam
iz
kabine kao bezumnaja da pobjegnem od mučnine i bola koji su nadolazili, i izjurio
sam
iz dućana dok su se oni nadsati šmekali za mnom i vjek za pultom je kričajao: "Eh
eh
eh!" Ali nisam to primjećivao i krenuo sam teturajući skoro kao slijepac preko
ceste i
iza ćoška u mliječni bar Korova. Znao sam što želim.
Mjasto je bilo skoro prazno, postoje bilo još jutro. Izgledalo je i čudno, postoje
bilo
posvuda oslikano crvenim mučućim kravama, i za šankom nije bio nijedan vjek kojeg
sam znao. Ali kad sam rekao: "Mlijeko plus, veliko", vjek s kao upalim licem jako
svježe izbrijan znao je što želim. Odnio sam veliko moloko plus do jednog od malih
odjeljaka koji su bili svud oko tog mjasta, pošto su tamo bile kao zavjese da ih
odvoje od
glavnog mjasta, i tamo sam
143
sjeo u tapeciranu stolicu i pijuckao i pijuckao. Kad sam popio sve počeo sam
osjećati da
se stvari događaju. Glazje su mi bile kao fiksirane na maljutki komadić srebrnog
papira
s kutije tumora koji je bio na podu, pošto metenje u tom mjastu nije bilo baš
horroršo,
braćo. Taj listić srebra počeo je rasti i rasti i rasti i bio je tako kao svijetao
i blistav da
sam morao žmirnuti glazjama. Narastao je tako velik da je postao ne samo taj cijeli
odjeljak u kojem sam se zavalio nego kao cijela Korova, cijela ulica, cijeli grad.
Onda je
bio cijeli svijet, pa je onda bio cijelo sve, braćo, i bio je kao more koje
zapljuskuje svaku
vešč što je ikad bila učinjena ili čak pomišljena. Mogao sam nekako slušjati sebe
kako
pravim posebne vrste šumaja i govorjam slovaja kao: "Dragi dragi idlewildi, trunite
ne
u raznosjajnim oblicima" i sav taj drek. Onda sam mogao kao osjetiti viziju koja
sve to
kuje u srebru, i onda je bilo boja koje nitko nije vidjao prije, i onda sam mogao
vidjati
kao grupu kipova jako jako jako daleko koja je bila kao gurana bliže i bliže i
bliže, sva
osvjetljena jako jarkim svjetlom i odozgor i odozdol, O braćo moja. Ta grupa kipova
bili
su Bog ili Gospodjin i svi Njegovi Sveti Anđeli i Sveci, sve jako sja-jeća kao
mjed, s
bradama i boljše velikim krilima koja su mahala na nekakvom vjetru, tako da nisu
mogli stvarno biti od kamena ili mjedi, zbilja, i oči ili glazje su se kao kretale
i bile žive.
Ti boljši veliki likovi prilazili su sve bliže i bliže i bliže dok nisu kao krenuli
zgnječiti me,
i mogao sam čuti svoj glas kako kaže "Eeeeee." I osjetio sam da sam se riješio
svega platja, tijela, mozga, imena, sve to - i osjećao se zbilja horroršo, kao u
raju. Onda je bio
šumaja kao mrvljenja i gužvanja, i Gospodjin i Anđeli i Sveci nekako su odmahnuli
golovama na mene, kao da govorjaju da sad nije baš vrijeme, ali moram pokušati
ponovo, i onda se sve kao nakesilo i šmekalo i kolapsiralo i veliko toplo svjetlo
postalo je
kao hladno, i onda sam bio
144
tamo kakav sam bio i prije, s praznom čašom na stolu i želeći plakati i osjećajući
se kao
daje smrt jedini odgovor na sve.
I to je bilo to, to je bilo ono što sam vidjao sasvim jasno da treba napraviti, ali
kako to
napraviti nisam ispravno znao, pošto nikad prije nisam mislio o tome, O braćo moja.
U
mojoj maloj torbi s osobnim veščama imao sam svoju koljačku britvaju, ali sam odmah
osjetio veliku mučninu na pomisao da krenem fiiijuuu po sebi i sva moja vlastita
crvena
crvena krvca poteče. Ono što sam htio nije bilo nešto nasilno već nešto što će
učiniti da
kao samo utonem nježno u san i da to bude kraj Vašeg Skromnog Pripovjedača, ne više
smetnja za nikoga. Možda, pomislio sam, ako idjam do Javne knjižnice iza ugla, mogu
pronaći neku knjigu o najboljem načinu da se skvikne bez bola. Pomislio sam na sebe
mrtvog i kako će žao svima biti, t i m i onom posranom vonjajem Joeu koji je bio
kao
uzurpator, i također dr. Brodskom i dr. Branomu i onom Ministru Unutrašnjih
Iznutrica i svakom od vjekova. I hvalisavoj vonjajoj Vladi također. Pa sam zbrisao
van
na zimu, i sad je bilo poslijepodne, skoro dva sata, kako sam mogao vidjeti po
boljšem
satu centra, tako daje moj boravak u onoj zemlji sa starim moloko-plusom morao
trajati
kao dulje nego što sam mislio. Hodao sam Bulevarom Marghanita i onda skrenuo u
Aveniju Boothbv, onda opet iza ugla, i tamo je bila Javna knjižnica.
Bilo je to starejše posrano mjasto u koje se nisam mogao sjetiti da sam ušao otkad
sam
bio jako jako maljutki malj-čik, ne više od nekih šest godina star, i bila su dva
dijela
-jedan dio da se posude knjige i jedan dio za čitanje, pun gazeta i časopisa i kao
vonjaje
jako starejših ljudi čija su pljota zaudarala na kao starost i siromaštvo. Oni su
stajali za
policama s gazetama svud oko prostorije, šmrcajući i podrigujući i govorjajući
samima
sebi i prevrćući stranice
145
da čitaju vijesti jako tužno, ili su sjedili za stolovima gledajući časopise ili se
pretvarajući da gledaju, neki zaspali i jedan ili dva koji su hrkali zbilja
gromkaje.
Nisam se u početku mogao kao sjetiti što je ono što hoću, onda sam se sjetio uz
mali šok
da sam idjao ovamo da bih našao kako da skviknem bez bola, pa sam giljao preko do
police pune ?! stručnih veščova. Bilo je mnogo knjiga, ali nije bilo nijedne s
naslovom,
braćo, koji bi zbilja poslužio. Bila je jedna medicinska knjiga koju sam skinuo,
ali kad
sam je otvorio bila je puna crteža i fotografija užasnih rana i bolesti, a od toga
sam
pomalo poželio povraćati. Pa sam to stavio natrag i onda uzeo Veliku knjigu ili
Bibliju,
kako su je zvali, misleći da mi to može dati kao utjehu onako kao stoje davala u
starim
danima Drzata (ne zbilja tako starim, ali činilo se to veoma veoma davno), i
oteturao
sam do stolice čitati. Ali sve što sam našao bilo je o obaranju sedamdeset puta
sedam i
mnogo Židova koji psuju i tolčokiraju jedan drugog, i od toga mi je isto došlo za
povraćati.
Pa sam onda skoro zaplakao, tako da je jako starejši otrcani mužaja naspram mene
rekao: "Stoje, sinko? U čemu je nevolja?"
"Želim skviknuti", rekao sam. "Dosta mije, eto stoje. Život je postao previše za
mene."
Jedan starejši čitalački vjek pored mene rekao je: "Pssst", ne dižući pogled s
nekog
bezumajeg časopisa koji je imao punog crteža kao boljših geometrijskih vešča. To je
na
nešto podsjećalo.
Onaj drugi mužja je rekao: "Previše si mlad za to, sinko. Pa, sve je još pred
tobom."
"Da", rekao sam ja, gorko. "Kao par lažnih grudaja." Vjek što je čitao časopis
rekao je:
"pssst", opet, ovaj put dižući pogled, i nešto nam je obojici leglo. Vidjao sam tko
je to
bio. ;•”■■< /■■■■•:... ■.;:v-. :;.■?:■” ■.
■■■■■; ■■ ?•■■
^■•■■■■■^: ■■■■.,
146
:
On je rekao, zbilja gromkaje: "Nikad ne zaboravim oblik, Boga mi. Nikad na
zaboravim
oblik nečega. Boga mi, ti svinjo mala, sad te imam." Kristalografija, to je bilo
to. To je
bilo ono što je uzeo iz knjižnice onaj put. Lažni zubi skrhani zbilja horroršo.
Platje
zderane. Njegove knjige razrezjane, sve o kristalografiji. Pomislio sam da bolje da
odem
odatle zbilja skorajše, braćo. Ali taj starejši stari mužaja bio je na nogama,
kričajući
kao bezumnaja svim starejšim starim kašljalima za gazetama oko zida i onima što su
drijemali nad časopisima za stolom. "Imamo ga", kričajao je. "Otrovnu malu svinju
koja je upropastila knjige o kristalografiji, rijetke knjige, knjige koje se ne
može više
nikad naći, nigdje." To je imalo užasno ludu prišuma-ju, kao daje taj stari vjek
zbilja
izgubio svoju golovu. "Trofejni primjerak kukavičke brutalne mladosti", kričajao
je.
"Ovdje usred nas i nama na milost. On i njegovi prijatelji tukli su me i šutirali
me i
lupali me. Razodjenuli su me i istrgnuli mi zube. Smijali su se mojoj krvi i mojem
stenjanju. Odšutirali su me kući, ošamućenog i golog." Sve to nije bilo baš istina,
kao što
znate, braćo. Imao je nešto platja na sebi, nije bio potpuno nagoji.
Ja sam odkričao: "To je bilo prije više od dvije godine. Od tada sam bio kažnjen.
Naučio
sam svoju lekciju. Gledajte tamo preko - moja slika je u novinama."
"Kazna, ha?" rekao je jedan starejši kao tip bivšeg vojnika. "Vas sve treba
istrijebiti.
Kao dosadnu smetnju. Kazna, nego što."
"Dobro, dobro", rekao sam. "Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Oprostite mi, svi.
Moram sad ići." I počeo sam idjati iz tog mjasta bezumnajih staraca. Aspirin, to je
to.
Mogao si skviknuti od stotinu aspirina. Aspirina iz stare ljekarne.
Ali kristalografski vjek je kričao: "Ne puštajte ga. Naučit ćemo ga o kazni, tu
nasilnu
malu svinju. Držite ga." I,
147
vjerujte, braćo, ili uradite onu drugu vešču, dva ili tri stara drhtavca, svaki
star po
devedeset godina, zgrabili su me svojim tresućim starim rukajama, i došlo mije kao
zlo
od vonjaje starosti i bolesti koja je dopirala od tih skoro mrtvih mužaja.
Kristalni vjek
je sad navalio na mene, počinjući me tući maljutkim slabim tolčokima po licoju, i
pokušao sam se izvući i idjati van, ali te starejše rukajc koje su me držale bile
su jače
nego što sam mislio. Onda su drugi starej-ši vjekovi došepali od gazeta da navale
na
Vašeg Skromnog Pripovjedača. Kričajali su vešče kao: "Ubij ga, gazi ga, kolji ga,
razbij
mu zube", i sav taj drek, i mogao sam dovoljno jasno vidjati što je to. To je
starost
udarila na mladost, eto što je to bilo. Ali neki od njih su govorili: "Jadni stari
Jack,
skoro je ubio jadnog starog Jacka, jest, to je ta mala svinja", i tako dalje, kao
da se sve
to dogodilo jučer. Što za njih pretpostavljam i jeste. Sad je "bilo kao more
vonjajih
slinavih prljavih staraca koji su me pokušavali zakačiti svojim kao slabim rukajama
i
tvrdim starim pandžama, kričajući i dahtajući na mene, ali naš kristalni druzja bio
je
tamo sprijeda, upućujući tolčok za tolčokom. I ja se nisam usuđivao uraditi ni
jednu
jedinu vešč, O braćo moja, jer je bilo bolje biti tako udaran nego željeti
povraćati i
osjećati onaj užasni bol, ali naravno me je činjenica što se nasilje odvijalo
navodila da
osjećam kako mučnina viri iza ugla da vidi bi li izašla na otvoreno i navalila.
Onda je stigao jedan vjek pomoćnik, mlađi vjek, i on je kričajao: "Što se tu
događa?
Prestanite odmah. Ovo je čitaonica." Ali nitko nije obraćao pažnju. Pa je vjek
pomoćnik
rekao: "Dobro. Zvat ću policiju."
Pa sam ja zakričao, a nikad nisam mislio da ću to izreći u cijelom svom žiznju: "Da
da
da, učinite to, zaštitite me od ovih starih luđaka." Primijetio sam da vjek
pomoćnik nije
baš zapeo da se pridruži dratovanju i izbavi me od bijesa i ludila pandži tih
starih
vjekova; samo je klisnuo do
148
svog kao ureda ili gdje god je telefon bio. Sad su ti stari ljudi puno dahtali, i
osjećao sam
da bih ih mogao samo kvrcnuti i svi bi popadali, ali samo sam pustio da me drže,
jako
strpljivo, te starejše rukaje, zatvorenih glazja, i osjećao slabašne tolčoke po mom
licoju,
i slušjao zadihane grlene stare golose kako kričaju: "Mlada svinja, mladi ubojica,
huligan, nitkov, ubij ga." Onda sam dobio takav zbilja bolan tolčok po nosu da sam
rekao sebi k vragu k vragu, i otvorio sam glazje i počeo se otimati da se
oslobodim, što
nije bilo teško, braćo, i otrgnuo sam se kričajući do nekakvog hodnika ispred
čitaonice.
Ali ti starejši osvetnici su još dolazili za mnom, dašćući kao da izdišu, sa svojim
zvjerskim pandžama drhtavim da navale na vašeg prijatelja i Skromnog Pripovjedača.
Onda sam bio sa-pleten i bio na podu i bio šutiran, onda sam slušjao golose mladih
vjekova kako kričaju: "U redu, u redu, prestanite sad s tim", i znao sam daje
policija
stigla.
149
B,
>io sam kao zbunjen, O braćo moja, i nisam mogao vidjati baš jasno, ali bio sam
siguran
da sam te milicajkane sreo ranije na nekom mjastu. Onaj koji me držao, govoreći:
"Polako polako polako", odmah kraj prednjih vrata Javne knjižnice, njega uopće
nisam
poznavao, ali mi se činilo da je kao jako mlad da bude roz. Ali druga dvojica su
imali
leđa koja sam bio siguran da sam vidjao prije. Oni su lupali po tim starejšim
starim
vjekovima s velikim boljšim užitkom i elanom, zamahujući maljutkim bičevima,
kričajući: "Evo vam, vi nevaljali momci. To će vas naučiti da prestanete s pobunom
i
kršenjem Mira Države, vi zločesti nevaljalci." Pa su odagnali te uspuhane i
hripajuće i
skoro mrtve starejše osvetnike natrag u čitaonicu; onda su se okrenuli, šmekajući
se od
toga što su se dobro zabavili, vidjati mene.
Stariji od njih dvojice je rekao: "Vidi vidi vidi vidi vidi vidi vidi. Pa zar to
nije mali
Alex. Davno se nismo vid-jali, druzja. Kako ide?" Bio sam kao zbunjen, jer su odora
i
šljemaja ili kaciga činili da je jako teško vidjati tko je to, mada su mi licoje i
golos bili
poznati. Onda sam pogledao u drugog i glede njega, s njegovim nakeženim bezumna-jim
licojem, nije bilo sumnje. Onda, sav utrnuo i trnući sve više, opet sam pogledao na
onog
vidi vidi vidućeg. Taj je bio onda debeli stari Billyboy, moj stari neprijatelj.
Drugi je,
naravno, bio Tupi, koji je nekad bio moj druzja i također neprijatelj smrdljivog
debelog
jarčine Billyboya, ali je sad bio milicajkan s odorom i šljemajom i bičem da drži
red.
■ , ..■ , ; ■ ■”,.■” • ■ ....v .■;.■. /*■■■;,
,,:•.,. :.;;”;.:;.;;.■■■ ...
150
Rekao sam: "O, ne."
"Iznenađenje, ha?" I stari Tupi je ispustio stari smijeh kojeg sam se tako horroršo
sjećao. "Hoh hoh hoh."
"To je nemoguće", rekao sam. "Ne može biti. Ne vjerujem."
"Svjedočanstvo starih glazja", nasmijao se Billyboy. "Ništa u rukavima. Nema
magije,
druzja. Posao za dvojicu koji su sad u godinama za zaposlenje. Policija."
"Premladi ste", rekao sam ja. "Daleko premladi. Ne zovu u rozove maljčike vaših
godina."
"Bili mladi", nastavio je stari milicajkan Tupi. Nisam mogao povjerovati u to,
braćo,
zbilja nisam. "To smo bili, mladi druzja. A ti si bio taj koji je bio uvijek
najmlađi. I evo
nas sad ovdje."
"Još ne mogu to vjerovati", rekao sam.
Onda je Billyboy, roz Billyboy u kojeg nisam mogao povjerovati, rekao tom mladom
milicajkanu koji me kao držao i kojeg nisam znao: "Više bi dobra postiglo, ja
mislim,
Rexe, ako mi primijenimo malo starog kratkog postupka. Momci su momci, kao i
uvijek. Nema potrebe za starom rutinom u postaji. Ovaj ovdje opet je počeo sa
svojim
starim tikovima, kao što se mi dobro sjećamo, a ti, naravno, ne. Napadao je
ostarjele i
bespomoćne, i oni su ispravno, uzvraćali. Ali mi moramo izreći svoje u ime Države."
"Što je sve to?" pitao sam ja, jedva u stanju povjerovati svojim ukhajama. "Oni su
bili
ti koji su krenuli na mene, braćo. Vi niste na njihovoj strani i ne možete biti. Ne
možeš
biti, Tupi. Bio je to vjek s kojim smo se poigrali jednom u starim danima, koji je
pokušavao dobiti svoj ma-ljutki dio osvete nakon cijelog tog davnog vremena."
"Davnog vremena je točno", rekao je Tupi. "Ne sjećam se tih dana baš horroršo. I
nemoj me više zvati Tupi. Pozornice me zovi."
:-;v”, ■■ /,.”•, *,;;■?■■> .■ .■ ■■;■.
■-^ ■-,;,.
151
"Dovoljno je zapamćeno, ipak", nastavio je kimati Bil-lyboy. Nije bio onako debeo
kao
nekad. "Gadni mali malj-čiki vješti s koljačkim britvajama - njih se mora držati
čvrsto." I uhvatili su me zbilja jakim stiskom i izveli me iz Knjižnice.
Milicajkanska
ophodna kola čekala su vani, i taj vjek što su ga zvali Rex bio je vozač. Oni su me
kao
utolčokirali otraga u kola, i nisam mogao ne pomišljati da je sve to ustvari kao
šala, i da
će Tupi ionako skinuti šlje-maju s golove i reći ha ha ha. Ali nije.
Rekao sam, pokušavajući obuzdati strahoju u sebi: "A stari Pete, što je bilo sa
starim
Petcom? Bilo je tužno za Georgieja", rekao sam. "Slušjao sam za to."
"Pete, ah da, Pete", rekao je Tupi. "Čini mi se da se sjećam kao tog imena." Mogao
sam
vidjati da se vozimo izvan grada.
Pitao sam: "Kamo to mi idemo?"
Billyboy se okrenuo od naprijed da kaže: "Još je dan. Mala vožnja po poljima,
zimski
ogoljenim, ali samotnim i lijepim. Nije dobro, ne uvijek, da ljudovi u gradu
vidjaju
previše našeg kažnjavanja po kratkom postupku. Ulice treba održati čistima na više
od
jednog načina." I opet se okrenuo naprijed.
"Daj", rekao sam. "Ovo mi uopće nije jasno. Stari dani su mrtvi i prošli. Za ono
što sam
uradio u prošlosti bio sam kažnjen. Izliječen sam."
"To nam je pročitano", rekao je Tupi. "Nadglednik nam je sve to pročitao. Rekao je
daje to jako dobar način."
"Pročitano", rekao sam ja, maljutko zlobno. "Još si previše tup da sam čitaš, O
brate?"
"Ah, ne", rekao je Tupi, veoma kao blago i kao sažalno. "Ne tako govoriti. Ne tako
više,
druzja." I boljše me tol-čokirao baš po kljunaji, tako daje sva crvena crvena nosna
krvca počela kap kap kapati.
"Nikad nije bilo povjerenja", rekao sam, ogorčeno, brišući krvcu rukajom. "Uvijek
sam
bio sam samcit."
152
"To je dovoljno", rekao je Billyboy. Sad smo bili izvan grada i sve je bilo
ogoljena stabla
i poneki daleki kao cvrkut, i u daljini je bio neki kao poljoprivredni stroj koji
je pravio
zvrndavu šumaju. Sad se već smrkavalo, pošto je to bila sredina zime. Nije bilo
ljudova,
niti životinja. Bila je samo četvorka. "Izlazi, Alexe dečko", rekao je Tupi. "Samo
maljutko kratkog postupka."
Tijekom svega što su oni radili taj vjek vozač samo je sjedio za volanom auta,
pušeći
tumor, čitajući neku ma-ljutku knjižicu. Imao je upaljeno svjetlo u autu da može
vidjati.
Nije obraćao pažnju na to što Billyboy i Tupi rade Vašem Skromnom Pripovjedaču.
Neću zalaziti u to što su radili, ali bilo je to sve kao uzdisanje i lupanje
naspram te kao
pozadine zvrndavih poljoprivrednih strojeva i cvrkevrk-cvrkutanja sa nagojih iliti
golih
grana. Mogao si vidjati malo zamagljenog daha pri svjetlu auta, i taj vozač je
sasvim
mirno okretao stranice. A oni su cijelo vrijeme nasrtali na mene, 0 braćo moja.
Onda je
Billyboy ili Tupi, nisam mogao odrediti tko, rekao: "To je otprilike dosta, druzja,
rekao
bih, zar ne?" Onda su me obojica po jednom tolčo-kirali po licu za kraj i ja sam
pao i
samo ležao tamo na travi. Bilo je hladno ali ja nisam osjećao hladnoću. Onda su oni
obrisali ruke i stavili svoje šljemaje i kapute koje su skinuli, i onda su se
vratili u auto.
"Vidjamo se još koji put, Alexe", rekao je Billyboy, a Tupi se samo nasmijao jednim
od
svojih klaunovskih smjehova. Vozač je završio stranicu koju je čitao i odložio
knjigu,
onda je pokrenuo auto i oni su otišli prema gradu, moj bivši druzja i bivši
neprijatelj su
mahali. Alija sam samo ležao tamo, iznuren i iscrpljen.
Nakon nekog vremena gadno me boljelo, a onda je počela kiša, jako ledena. Nisam
mogao uočiti nijednog ljudova na vidiku, ni svjetlo kuća. Kamo da krenem, ja koji
nemam dom ni mnogo novaca u karmanima? Plakao sam zbog sebe bu hu hu. Onda sam
ustao i počeo hodati.
153
om, dom, dom, ono što sam htio bio je dom, i do DOMA sam došao, braćo. Hodao sam
kroz mrak i slijedio ne put prema gradu, nego tamo odakle je šumaja kao
poljoprivrednog stroja dopirala. To me dovelo do nekakvog sela koje sam osjećao da
sam vidjao prije, ali je to možda zato što sva sela izgledaju isto, naročito u
mraku. Tu su
bile kuće i tu je bilo kao mjasto za piće, i točno na kraju sela bila je maljutka
kućica
sasvim sama, i mogao sam vidjati njeno ime kako bijelo sjaji na vratnicama. DOM,
pisalo je. Bio sam sav skroz promočen od te ledene kiše, tako da moje platje nisu
više
bile vrhunac mode nego zbilja jadne i kao patetične, i moja lijepa kosica bila je
mokri
zamršeni prljavi nered raskuštran svud po mojoj golovi, i bio sam siguran da imam
posjekotina i masnica posvud po licoju, i par mojih zubja se kao klimalo kad sam ih
dodirnuo jezikom iliti jazjakom. I boljelo me svud po pljotu i bio sam jako žedan,
tako
da sam stalno otvarao usta hladnoj kiši, i želudac mi je krulio grrr jer nisam jeo
nikakvu pišču od jutra, a i onda ne baš mnogo, O braćo moja.
DOM, pisalo je, i možda će tu biti neki vjek da mi pomogne. Otvorio sam vratnice i
nekako se dovukao stazom, dok se kiša kao ledila, i tada sam pokucao blago i
patetično
na vrata. Nikakav vjek nije dolazio, pa sam pokucao ma-ljutko dulje i jače, i onda
sam
čuo šumaju nogaja koje dolaze do vrata. Onda su se vrata otvorila i muški golos je
rekao: "Da, stoje?"
"On", rekao sam, "molim vas, pomozite mi. Pretukla me policija, i samo su me
ostavili
da umrem na cesti. Oh,
154
molim vas dajte mi nešto za piće i da sjednem kraj vatre, molim vas, gospon."
Vrata su se tad skroz otvorila, i mogao sam vidjati kao toplo svjetlo i vatru koja
je puck
pucketala unutra. "Uđite", rekao je taj vjek, "ma tko da ste. Bog vam pomogao,
jadna
žrtvo, uđite i da vas vidimo." Pa sam kao uteturao, i nije to bila nekakva gluma,
braćo,
zbilja sam se osjećao gotov i dokrajčen. Taj ljubazni vjek stavio je rukaje oko
mojih
plećoja i uvukao me u tu sobu gdje je bila vatra, i naravno da sam odmah znao gdje
je i
zašto mi se DOM na vratnicama činilo tako poznato. Pogledao sam tog vjeka i on je
pogledao mene na ljubazan način, i sad sam ga se dobro sjetio. Naravno da se on
neće
sjetiti mene, jer u onim bezbrižnim danima ja i moji takozvani druzja radili smo
sve
naše boljše dratovanje i poigravanje i krastanje u maskaja-ma koje su bile zbilja
horroršo prerušavanje. On je bio onizak vjek srednjih godina, trideset, četrdeset,
pedeset, i imao je očkaje. "Sjedite kraj vatre", rekao je, "i donijet ću vam malo
viskija i
toplu vodu. Joj joj joj, netko vas zbilja jest pretukao." I kao nježno pregleda
moju
golovu i licoje. "Policija", rekao sam. "Užasna odurna policija." "Još jedna
žrtva",
rekao je on, kao uzdišući. "Žrtva modernog doba. Idem vam donijeti taj viski, a
onda
vam moram malo očistiti rane." I ode on. Ja sam pogledao okolo po toj maljutkoj
udobnoj sobi. Bila je sad skoro cijela puna knjiga i kamin i nekoliko stolaca, i
mogao si
nekako vidjati da tu ne živi nijedna žena. Na stolu je bio pisaći stroj i puno kao
prevrnutih papira, i sjetio sam se daje taj vjek bio vjek pisac. Naranča na
navijanje, to
je bilo to. Bilo je Čudno da mi se to usjeklo u pamet. Ne smijem se otkriti, ipak,
jer mi je
sad bila potrebna pomoć i ljubaznost. Oni užasni gražnji bračnji na onom stravičnom
bijelom mjastu su mi to napravili, čineći da mi sad treba pomoć i ljubaznost i
sileći me
da želim i sam pružati pomoć i ljubaznost, ako ih netko hoće.
*;.( ; ; •
;
"
\i.
155
"Evo nas, onda", rekao je taj vjek vraćajući se. Dao mi je tu čašu vruće okrepe za
pjati,
i od toga sam se osjetio bolje, i onda je očistio one posjekotine na mom licoju.
Tada je
rekao: "Treba vam fina topla kupka. Pripremit ću vam je, a onda mi možete sve
ispričati za toplom večerom, koju ću spremiti dok se vi okupate." O braćo moja,
mogao
sam zaplakati zbog njegove ljubaznosti, i mislim daje on morao vidjati stare suze u
mojim glazjama, pošto je rekao: "No no no", tapšući me po plećoju.
U svakom slučaju, otišao sam gore i okupao se, i on je donio pidžamu i ogrtač da
odjenem, sve ugrijano uz vatru, i jako iznošen par tofli. I sad, braćo, mada sam
bio
ukočen i pun bolova posvuda, osjetio sam da ću se uskoro osjećati mnogo bolje.
Idjao
sam dolje i vidjao da je on u kuhinji postavio stol s noževima i vilicama i lijepom
velikom štru-com kljeba, kao i bocu umaka Prima, i ubrzo je poslužio fino pržena
jajca i
lomtike šunke i debele kobase i velike boljše šalice vrućeg slatkog čajića s
mlijekom. Bilo
je lijepo sjediti tamo na toplom, jedući, i ustanovio sam da sam veoma gladan, pa
sam
poslije prženog morao jesti lomtik za lomtikom kljeba i putra namazanog džemom od
jagoda iz boljše velike staklenke. "Mnogo bolje", rekao sam. "Kako da vam ikad
uzvratim?"
"Mislim da znam tko ste vi", rekao je. "Ako ste onaj koji mislim da jeste, onda ste
došli,
prijatelju moj, na pravo mjesto. Nije li vaša slika bila u novinama jutros? Jeste
li vi
jadna žrtva tog užasnog novog postupka? Ako je tako, onda vas je ovamo poslala
Providnost. Mučen u zatvoru, onda izbačen da ga muči policija. Suosjećam svim srcem
s
vama, jadni jadni dječače." Braćo, ja nisam uspio dometnuti ni slovja, mada sam
širom
otvorio usta da mu odgovorim na pitanja. "Niste prvi koji je ovamo došao u
nevolji",
rekao je. "Policija voli svoje žrtve dovoditi do okolice ovog sela. Ali je
providnost da ste
vi, koji ste još jedna 156
vrsta žrtve, došli baš ovamo. Možda ste, onda, već čuli za mene?"
Morao sam biti veoma pažljiv, braćo. Rekao sam: "Čuo sam za Naranču na navijanje.
Nisam je pročitao, ali sam čuo za nju."
"Ah", rekao je, i licoje mu je zablistalo kao sunce u plamtećem jutarnjem sjaju.
"Sad mi
pričajte o sebi."
"Nema tu mnogo za reći, gospon", rekao sam, sav skroman. "Dogodila se jedna glupa i
djetinjasta neslana šala, moji takozvani prijatelji su me nagovorili ili me prije
prisilili da
provalim u kuću jednog starog komada - gospođe, hoću reći. Nismo imali nikakvih
zbilja loših namjera. Nažalost je gospoda napregla svoje dobro staro srce
pokušavajući
me izbaciti, mada sam ja bio sasvim spreman otići i sam, i onda je umrla. Bio sam
optužen kao uzrok njene smrti. Pa sam poslan u zatvor, gospon."
"Da da da, nastavi."
"Onda me odabrao taj Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih da na meni isprobaju tu
Ludovicovu vešču."
"Pričaj mi sve o tome", rekao je, naginjući se gorljivo naprijed, prljajući rukave
pulovera džemom od jagoda s tanjura koji sam ja gurnuo u stranu. Pa sam mu pričao.
Rekao sam mu sve, braćo moja. Bio je veoma željan sve čuti, glazje su mu kao
blistale i
gubaja razjapljena, dok se mast na tanjurima stvrdnjavala stvrdnjavala
stvrdnjavala.
Kad sam završio on je ustao od stola, kimajući glavom i govoreći hm hm hm, kupeći
tanjure i druge vešče sa stola i noseći ih do sudopera na pranje.
Rekao sam: "Ja ću to, gospodine, i to rado."
"Odmori se, odmori, jadni dječače", rekao je on odvrću-ći slavinu tako daje para
pokuljala. "Griješio si, pretpostavljam, ali tvoja kazna je bila preko svake mjere.
Pretvorili su te u nešto drugo, a ne ljudsko biće. Više nemaš moć izbora. Ograničen
si na
društveno prihvatljivo činjenje, mali
157
stroj sposoban samo za dobro. I jasno to vidim - ona stvar s marginalnim
kondicioniranjem. Glazba i seksualni čin, književnost i umjetnost, sve mora sad
biti
izvor ne užitka nego bola."
"Tako je, gospon", rekao sam ja, pušeći jedan od tumora s filtarom tog ljubaznog
vjeka.
"Oni uvijek odgrizu previše", rekao je on, kao odsutno brišući jedan tanjur. "Ali
suštinska namjera je stvarni grijeh. Čovjek koji ne može odabrati prestaje biti
čovjek."
"To je kopelan rekao, gospon", rekao sam. "Zatvorski kapelan, hoću reći."
"Jest, je li? Naravno da jest. Morao bi, zar ne, postoje kršćanin? Pa, sad ćemo",
rekao
je, još brišući isti tanjur koji je brisao prije deset minuta, "pozvati nekoliko
ljudi da te
vide sutra. Mislim da te se može iskoristiti, jadni dječače. Mislim da ti možeš
pomoći u
zbacivanju ove potla-čivačke Vlasti. Pretvoriti pristojnog mladića u stroj na
navijanje
ne bi trebalo, ni u kom slučaju, smatrati za bilo kakav trijumf bilo koje vlasti,
osim one
koja se hvali svojom repre-sivnošću." Još uvijek je brisao isti tanjur.
Rekao sam: "Gospon, još brištete isti tanjur. Slažem se s vama, gospon, za
hvalisanje.
Ova Vlast je, čini se, veoma hvalisava."
"Oh", rekao je on, kao vidjajući taj tanjur po prvi put i odlažući ga. "Još nisam
baš
vješt", rekao je, "u kućanskim poslovima. Moja supruga ih je sve radila, a meni
ostavljala da pišem."
"Vaša supruga, gospon?" rekao sam. "Je li otišla i ostavila vas?" Zbilja sam htio
znati
za njegovu ženu, sjećajući se jako dobro.
"Da, ostavila me", rekao je on, kao glasnim i ogorčenim golosom. "Umrla je, znate.
Bila
je brutalno silovana i pretučena. Šok je bio jako velik. To je bilo u ovoj kući",
rukaje su
mu se tresle, držeći krpu za brisanje, "u onoj sobi
158
preko puta. Morao sam se očeličiti da nastavim živjeti ovdje, ali ona bi željela da
ostanem tu gdje se mirisno sjećanje na nju još drži. Da da da. Jadna djevojka."
Vidjao
sam sve jasno, braćo moja, što se događalo te davne noćaje, i vidjajući sebe na tom
poslu, počeo sam osjećati da moram povraćati i bol mi se pojavio u golovi. Taj vjek
je to
vidjao, zato što sam osjećao da mi je licojc ostalo bez i kapi crvene crvene krvce,
jako
blijedo, i on je to mogao vidjati. "Idi sad u krevet", rekao je ljubazno.
"Pripremio sam
gostinsku sobu. Jadni jadni dječače, moralo ti je biti užasno. Žrtva modernog doba,
baš
kao i ona. Jadna jadna jadna djevojka."
. .,.
159
5
>aš sam se horroršo naspavao te noći, braćo, bez ikakvih snova, i jutro je bilo
veoma
vedro i kao mrazovito, i osjećao se jako prijazan kao vonjaja doručka koji se pržio
dolje.
Trebalo mije nešto malo vremena da se sjetim gdje sam, kao i uvijek, ali mi se
uskoro
sjećanje vratilo i osjećao sam se kao toplo i zaštićeno. Ali, dok sam ležao tamo u
krevetu,
čekajući da budem pozvan na doručak, sinulo mi je da bih trebao znati ime tog
ljubaznog zaštitničkog i kao majčinskog vjeka, pa sam propackao okolo na mojim
bosajim nogajama tražeći Naranču na navijanje, koja bi morala imati njegovo imje
unutra, postoje on autor. U mojoj sobi nije bilo ničega osim kreveta i stolca i
lampe, pa
sam idjao preko puta u sobu tog vjeka, i tamo sam vidjao njegovu ženu na zidu,
boljše
uvećana fotografija, pa sam se osjetio maljutko mučno sjećajući se. Ali tamo su
bile i
dvije--tri police s knjigama, i bio je tamo, kao što sam mislio da mora biti,
primjerak
Naranče na navijanje, i otraga na knjizi, kao i na hrptu, bilo je imje autora - F.
Alexander. Dobri Gospodjine, pomislio sam, on je još jedan Alex. Onda sam je
prolistao,
stojeći u pidžami i s bosim nogajama, ali ne osjećajući ni maljutko hladnoću, pošto
je
kućica bila sva ugrijana, i nisam mogao vidjati o čemu se u knjizi radi. Činilo se
daje
napisana jako bezumnajim kao stilom, puna Ah i Oh i takvog dreka, ali ono što je
izgleda ispadalo iz nje je bilo da se svi ljudovi danas pretvaraju u strojeve i da
su oni
zbilja - vi i ja i on i poljubiš-mi-šarje - više kao prirodni rast poput voćke. F.
Alexander
je čini se mislio da svi mi rastemo na onom što je on zvao stablo svijeta u
160
svjetskom voćnjaku koji je kao Gospodjin iliti Bog zasadio, i mi smo tu zato što
Gospodjin iliti Bog ima potrebu za nama da utažimo njegovu žednu ljubav, ili neki
takav drek. Nije mi se sviđala šumaja svega toga, O braćo moja, i pitao sam se
koliko je
odista bezumnaji taj F. Alexander, možda otjeran u bezumnajost time što mu je žena
skviknu-la. Ali me onda on pozvao dolje kao golosom normalnog čovjeka, punim
radosti
ljubavi i svog tog dreka, pa je dolje Vaš Skromni Pripovjedač otišao.
"Dugo ste spavali", rekao je on, vadeći kuhana jaja i izvlačeći crni prepečenac iz
rešetke. "Već je skoro deset sati. Ja sam budan već satima, radio sam."
"Pišete još jednu knjigu, gospon?" pitao sam.
"Ne ne, ne to sad", rekao je, i sjeli smo fino i druzjan-ski na staro krc krc krc
jaja i krak
hrsk hrsk tog crnog prepečenca, uz čajić s dosta mlijeka u boljše velikim šalicama.
"Ne,
telefonirao sam raznim ljudima."
"Mislio sam da nemate telefon", rekao sam, grabeći jaje žličicom i ne pazeći što
govorim.
"Zašto?" upitao je on, jako obazriv kao neka skorajša životinja sa žličicom za jaje
u
rukaji. "Zašto biste mislili da nemam telefon?"
"Ništa," rekao sam ja, "ništa, ništa." I pitao sam se, braćo, koliko se on sjećao
ranijeg
djela one davne noćaje, da sam ja došao na vrata sa starom pričom i tražio da
telefoniram doktoru, a ona rekla da nemaju telefon. On me jako pažljivo smotrjao,
ali je
onda ponovo postao kao ljubazan i veseo i jeo staro jajce.
Mljackajući, rekao je: "Da, nazvao sam razne ljude koji će biti zainteresirani za
vaš
slučaj. Vi možete biti vrlo moćno oružje, vidite, u brizi da se sadašnja zla i
zločesta Vlast
ne vrati nakon predstojećih izbora. Veliko hvalisanje vlasti, vidite, je način na
koji se
pobrinula za kriminal tijekom proteklih mjeseci." Pogledao me veoma pažljivo
161
preko svog pušećeg jajeta, i ja sam se opet zapitao vidja li on kakvu sam ja ulogu
do
sada odigrao u njegovom žiznju. Ali on je rekao: "Regrutiranje brutalnih mladih
nasilnika u policiju. Predlaganje zaglupljujućih postupaka uvjetovanja koji
oduzimaju
volju." Sve te duge slovaje, braćo, i kao bezumnaji sjaj u njegovim glazjama. "Sve
smo
to već vidjeli", rekao je, "u drugim zemljama. Tanji kraj klina. Prije nego što
shvatimo
gdje smo imat ćemo punu aparaturu totalitarizma."
"Joj joj joj", pomislio sam, jajareći i hrskajući prepečenac. Upitao sam: "Gdje je
moj
udio u svemu tome, gos-pon?"
"Vi ste", rekao je, još s tim bezumnajim pogledom, "živi svjedok tih dijaboličnih
pokušaja. Ljudi, obični ljudi moraju saznati, znate." Ustao je od svojeg doručka i
počeo
šetati gore-dolje po kuhinji, od sudopera do kao smočnice, govoreći jako gromkaje:
"Da
li bi željeli da njihovi sinovi postanu ono što ste vi, jadna žrtva, postali? Zar
neće sad
sama Vlast odlučivati stoje, a što nije zločin i iscrpsti život i petlju i volju iz
svakoga tko
se sukobi s njom?" Stišao se ali se nije vratio svom jajetu. "Napisao sam jedan
članak",
rekao je, "jutros, dok ste spavali. Izaći će za dan-dva, skupa s vašom nesretnom
slikom.
Potpisat ćete ga, jadni dječače, zapis onog što su vam napravili."
Upitao sam: "A što vi dobivate od svega toga, gospon? Mislim, osim lijepe lovice
koju
ćete dobiti za taj članak, kako to zovete? Mislim, zašto šte vi toliko strasno i
snažno
protiv Vlasti, ako bih mogao biti toliko smion da pitam?"
On je stegnuo rub stola i rekao, škrgućući zubajama, koji su bili jako prljavi i
skroz
umrljani dimom tumora: "Neki od nas moraju se boriti. Imamo velike tradicije
slobode
koje treba braniti. Ja nisam pristran čovjek. Gdje god vidim gadost, ja je nastojim
zbrisati. Imena stranaka ne znače ništa. Tradicija slobode znači sve. Obični ljudi
to će
162
pustiti, o da. Prodat će slobodu za mirniji život. Zato ih se mora podstaći,
podstaći -" I
tu je, braćo, dograbio vilicu i zabio je dva do tri raža u zid, pa se sva
iskrivila. Onda ju
je bacio na pod. Jako ljubazno je rekao: "Jedite dobro, jadni dječače, jadna žrtvo
modernog svijeta", i mogao sam jasno vidjati da on gubi golovu. "Jedite, jedite.
Pojedite
i moje jaje."
Ali ja sam rekao: "A što ja dobivam od toga? Hoću li biti izliječen od ovoga kakav
sam
sad? Hoću li biti u stanju slušjati staru Zbornu simfoniju bez da mi bude zlo? Mogu
li
opet živjeti normalnim žiznjom? Što, gospon, biva sa mnom?"
Pogledao je u mene, braćo, kao da na to nije prije pomislio i, ionako, to nije bilo
bitno u
usporedbi sa Slobodom i svim tim drekom, i imao je iznenađen izraz kad sam ja to
rekao, kao da sam ja sebičan što želim nešto za sebe. Onda je rekao: "O, kao što
sam
rekao, vi ste živi svjedok, jadni dječače. Pojedite sav doručak i onda dođite
vidjeti što
sam napisao, jer to izlazi u Tjednoj trubi pod vašim imenom, vi nesretna žrtvo."
Pa, braćo, ono stoje on napisao bio je jako dug i jako plačljiv primjerak pisanja,
i dok
sam ga čitao osjetio sam veliko sažaljenje za jadnog maljčika koji je govorjao o
svojim
patnjama i kako mu je Vlast oslabila volju i kako je na svim ljudovima da ne puste
da
takva trula i zla Vlast ponovo vlada njima, i onda sam naravno shvatio da jadni
napaćeni maljčik nije nitko drugi do V. S. P. "Vrlo dobro", rekao sam. "Zbilja
horroršo. Napisali dobro to jeste, O gospon." A onda me on pogledao veoma žmirkavo
i
pitao: "Što?" Bilo je kao da me nije prije slušajao.
"Oh, to", rekao sam, "je ono što zovemo nadsatskim govorom. Svi tinejdžeri pričaju
tako, gospon." Pa je onda on idjao u kuhinju oprati suđe, a ja sam ostao u tim
posuđenim krevetnim platjama i toflama, čekajući da mi bude
163
napravljeno ono što će mi biti napravljeno, jer nisam imao nikakvih planova za
sebe, O
braćo moja.
Dok je veliki F. Alexander bio u kuhinji s vrata se začulo dingdong. "Ah," zakričao
je,
izlazeći i brišući rukaje, "to su ti ljudi. Ja ću." Pa je otišao i pustio ih
unutra, i uslijedio
je neodređeni hahaha razgovora i pozdrava i gadno vrijeme i kako ide u hodniku,
onda
su idjali u sobu s kaminom i knjigama i člankom kako sam se ja napatio, vidjajući
mene
i govoreći Aaaah na to. Bila su tri ljudova, i F. Alex mije rekao njihova imja. Z.
Dolin je
bio jako hripavi pušački tip vjeka, stalno je kašlj kašlj kašlj s tumorom u ustima,
prosipajući pepeo niz svoje platje i onda ga otresajući jako kao nestrpljivim
pokretima
rukaja. On je bio maljutki okrugao vjek, punačak, s debelim očajama debelog okvira.
Onda je tu bio Nešto Nešto Rubinstein, jako visok i uljudan čelovjek sa pravim
gospodskim golosom, jako starejši s kao jaja-tom bradom. I konačno je bio D. B. da
Silva koji je bio kao skorajši u pokretima i od kojeg je dopirao taj jedan jak
vonjaja
parfema. Svi su me oni baš horroršo pogledali i činilo se da su jako obradovani
onim što
su vidjali.
Z. Dolin je rekao: "U redu, u redu, ha? Kako vrsno sredstvo on može biti, ovaj
dječak.
Još bolje, naravno, mogao bi ako može izgledati još bolesnije i mrtvačkije nego
sad.
Nesumnjivo ćemo moći smisliti nešto."
Nije mi se svidjelo to s mrtvačkošću, braćo, pa sam rekao: "Što biva, bratja? Što
vi na
umu za druzja vašeg malog imate?"
A onda je F. Alexander uletio s: "Čudno, čudno, taj način govora me bocka. Dolazili
smo u kontakt i prije, siguran sam da jesmo." I utuljio se, kao se mršteći. Morat
ću
paziti na to, O braćo moja.
D. B. da Silva je rekao: "Javna okupljanja, uglavnom. Pokazati vas na političkim
skupovima bilo bi od velike pomoći. A, naravno, novinski dio je riješen.
Upropašteni
život
164
je pravi pristup. Moramo uspaliti sva srca." Pokazao je svojih trideset i nešto
zubaja,
jako bijelih naspram njegovog tamnoputog licoja, postoje izgledao maljutko kao neki
stranac.
Rekao sam: "Nitko mi neće reći što ja dobivam od svega toga. Mučen u zatvoru,
izbacili
me iz mog doma vlastiti roditelji i njihov prljavi bezobrazni podstanar, pretukli
me
starci i skoro ubili milicajkani - što će biti sa mnom?"
Onaj vjek Rubinstein je dometnuo: "Vidjet ćeš, dječače, da partija nije nezahvalna.
O,
ne. Na kraju svega ovog bit će neko veoma prihvatljivo malo iznenađenje za tebe.
Samo
čekaj pa ćeš vidjeti."
"Samo jednu vešč tražim," zakričao sam, "a to je da budem normalan i zdrav kao što
sam bio u starejšim danima, maljutko se zabavljam spravim druzjama, a ne onima koji
se samo tako nazivaju, a zbilja su više kao izdajice. Možete li to učiniti, eh?
Može li me
bilo koji vjek vratiti na ono što sam bio? To je ono što želim i to hoću znati."
Kašlj kašlj kašlj, hripao je taj Z. Dolin. "Mučenik za stvar Slobode", rekao je.
"Imaš
svoju ulogu za odigrati i nemoj to zaboraviti. U međuvremenu, brinut ćemo se za
tebe."
I počeo mi je milovati lijevu rukaju kao da sam ja idiot, smješkajući se na
bezumnaji
način.
Zakričao sam: "Prestanite postupati sa mnom kao s nekom stvari koja će kao samo
biti
upotrijebljena. Ja nisam idiot kojem se možete nametati, vi glupi bračnji. Obični
prestupnjaci su glupi, ali ja nisam običan niti sam tup. Slu-šjate li?"
"Tupi", rekao je F. Alexander, kao zamislivši se. "Tupi. Tako se netko zvao. Tupi."
"Eh?" rekao sam ja. "Kakve veze ima Tupi s tim? Što ti znaš o Tupom?" A onda sam
rekao: "O, Gospodjin nam pomogao." Nije mi se sviđao pogled u glazjama F.
Alexandera. Krenuo sam prema vratima, želeći da odem gore i uzmem svoje platje i
idjam
odavde.
■■. ■” .. ■■”.” ■■■; ■■. ■■., •”■■” 165
"Mogao bih skoro pomisliti", rekao je F. Alexander, pokazujući svoje požutjele
zubje, s
ludilom u glazjama. "Ali takve stvari su nemoguće. Jer, Krista mi, da jest ja bih
ga
smrvio. Razbio bih ga, Boga mi, da, da, bih."
"No", rekao je D. B. da Silva, milujući ga po prsima kao da je psić da ga smiri.
"Sve je
to prošlost. Bili su to sasvim drugi ljudi. Moramo pomoći ovoj jadnoj žrtvi. To
moramo
sad učiniti, misleći na Budućnost i na našu Stvar."
"Samo ću uzeti svoje platje", rekao sam ja na dnu stuba, "što će reći odjeću, i
onda
idjam ja sam samcit. Mislim, zahvalan sam za sve, ali ja imam svoj žiznj za
živjeti." Jer,
braćo, želio sam otići odavde vrlo skorajše.
Ali Z. Dolin je rekao: "Ah, ne. Mi te imamo, prijatelju, i mi te zadržavamo.
Odlaziš s
nama. Sve će biti u redu, vidjet ćeš." I prišao mije kao da me opet zgrabi za
rukaju.
Onda sam, braćo, pomislio na borbu, ali pomisao na borbu me samo natjerala sa se
poželim srušiti od mučnine, pa sam samo stajao.
A onda sam vidio to kao ludilo u glazjama F. Alexan-dera i rekao: "Što god vi
kažete. U
vašim sam rukajama. Ali dajte da to počnemo i sve završimo, braćo." Jer ono što sam
sad htio bilo je da izađem iz tog mjasta zvanog DOM. Počeo mi se ni maljutko ne
sviđati
pogled u glazjama F. Alexandera.
"Dobro", rekao je taj Rubinstein. "Odjeni se i krećemo."
"Tupi tupi tupi", stalno je govorio F. Alexander kao tihim mrmljanjem. "Tko ili
stoje
bio taj Tupi?" Idjao sam gore vrlo skorajše i obukao se za neke dvije sekunde. Onda
sam izašao s tom trojicom i u auto, Rubinstein meni sjedne strane a Z. Dolin kašlj
kašlj
kašlj s druge, D. B. da Silva za volanom, u grad i blok stanova ne baš previše
daleko od
onog stoje bio moj blok ili kuća. "Hajde, dječače, izlazi", rekao je Z. Dolin,
kašljući od
čega je tumor u njegovim ustima zasjao crveno kao neka maljutka pećnica. "Ovdje
166
ćeš biti smješten." Pa smo idjali unutra, i u ulazu je bila kao još jedna od onih
vešča o
Dostojanstvu Rada na zidu, i popeli smo se dizalom, braćo, i onda ušli u stan poput
svih
stanova u svim blokovima u gradu. Jako jako maljut-ki, s dvije spavaće ijednom
dnevnom-radnom-blagovaoni-com, čiji je stol bio sav pokriven knjigama i papirima i
tintom i bocama i svim tim drekom. "Ovo je tvoj novi dom", rekao je D. B. da Silva.
"Smjesti se tu, dječače. Hrana je u smočnici. Pidžama je u ladici. Odmori se,
odmori,
izmučena dušo."
"Eh?" rekao sam, ne baš ponjajući to.
"U redu", rekao je Rubinstein svojim starejšim golo-som. "Sad te ostavljamo. Imamo
posla za obaviti. Pridružit ćemo ti se kasnije. Zanimaj se čime god hoćeš."
"Još jedna stvar", zahripao je Z. Dolin kašlj kašlj kašlj. "Vidio si što se
pojavilo u
izmučenom sjećanju našeg prijatelja F. Alexandera. Je li to bilo, nekim slučajem -?
Hoću reći, jesi li ti -? Mislim da znaš što hoću reći. Nećemo dalje o tome."
"Platio sam", rekao sam. "Gospodjin zna da sam platio za ono što sam uradio. Platio
sam ne samo za sebe nego još i za one bračnje što su se zvali mojim druzjima." Tada
sam se osjetio nasilno pa mi je bilo malo zlo. "Prileći ću malo", rekao sam.
"Preživio
sam užasne užasne stvari."
"I jesi", rekao je D. B. da Silva, pokazujući svih svojih trideset zubaja. "Samo ti
lezi."
Pa su me ostavili, braćo. Idjali su za svojim poslom, stoje koliko sam ja shvatio u
svezi s
politikom i svim tim drekom, i ja sam bio na krevetu, sam samcit i sve je bilo jako
mirno. Samo sam ležao tamo sa sabogima izuvenim i kravatom razlabavljenom, kao sav
zbunjen i ne znajući kakvim ću žiznj om sad živjeti. Svakojake kao slike prolazile
su mi
kroz golovu, raznih čelovjeka koje sam upoznao u školi i Drzatu, i raznih vešči što
su mi
se dogodile, i kako
167
nije bio nijedan vjek kojem si mogao vjerovati na cijelom boljšem svijetu. I onda
sam
kao zadrijemao, braćo.
Kad sam se probudio mogao sam slušjati glazbu kako dopire iz zida, baš gromkaje, i
bilo je to ono što me trgnulo iz mog malog kao sna. Bila je to simfonija koju sam
poznavao zbilja horroršo ali nisam slušjao mnogo godina, naime Simfonija broj tri
danskog vjeka Otta Skadeliga, jako gromkaja i silovita stvar, naročito u prvom
stavku,
koji je bio ono što se sad čulo. Slušjao sam dvije sekunde kao zainteresiran i
uživajući,
ali me onda sve ono preplavilo, početak bola i mučnine, i počeo sam stenjati duboko
u
kiškama. I eto mene, koji sam toliko volio glazbu, kako puzim s kreveta i jaučem oh
oh
oh u sebi, i onda tras tras tras po zidu kričajući: "Dosta, dosta, isključite je!"
Ali ona se
nastavila i činilo se daje malo glasnija. Pa sam lupao po zidu dok mi zglavci nisu
bili svi
crveno crveno krvavi i odrane kože, kričajući i kričajući, ali glazba nije
prestajala.
Onda sam pomislio da se moram skloniti od nje, pa sam isteturao iz maljutke spavaće
sobe i idjao skorajše do ulaznih vrata stana, ali ona su bila zaključana izvana i
nisam
mogao izaći. A cijelo to vrijeme glazba je postajala sve više i više gromkaja, kao
da je to
namjerno mučenje, O braćo moja. Pa sam zabio male prste obje ruke duboko u ukha,
ali tromboni i timpani su se dovoljno gromkaje probijali. Pa sam im opet zakričao
da
prestanu i lup lup lupao po zidu, ali to nije postizalo ni najmaljenkiju stvar. "O,
što da
radim?" buhuhuhao sam u sebi. "O, Gospodjin na nebesima nek mi je na pomoći." Kao
sam lutao po cijelom stanu u bolu i mučnini, pokušavajući isključiti glazbu i kao
stenjanje duboko u mojoj utrobi, i onda sam na vrhu hrpe knjiga i papira i svog tog
dreka stoje bio na stolu u dnevnoj sobi vidjao što trebam napraviti i što sam želio
napraviti dok me oni starci u Javnoj biblioteci i onda Tupi i Billyboy preodjeveni
u
rozove nisu zaustavili, a to je bilo da se
168
"...■:
.■■”...
ohladim, da skviknem, da odjurim zauvijek iz ovog zlog i okrutnog svijeta. Ono što
sam
vidjao bila je slovja SMRT na koricama kao pamfleta, mada je to bilo samo SMRT
VLADI. I kao da je bila Sudbina, bila je tu još jedna kao maljutka knjižica na
čijim
koricama je bio otvoren prozor, i pisalo je: "Otvorite prozor svježem zraku,
svježim
idejama, novom načinu života." 1 tako sam znao da mi to kao kaže da okončam sve
iskačući van. Jedan trenutak bola, možda, a onda san zauvijek i zauvijek i
zauvijek.
Glazba je još treštala puhačima i bubnjevima i violinama kroz zid. Prozor u sobi
gdje
sam prilegao bio je otvoren. Idjao sam do njega i vidjao da je dosta visoko do auta
i
autobusa i hodajućih čelovjeka ispod. Kričnuo sam svijetu: "Zbogom, zbogom, neka
vam Gospodjin oprosti za jedan upropašten život." Onda sam se popeo na dasku
prozora, dok je glazba treštala meni slijeva, i zatvorio sam glazje i osjetio
hladan vjetar
na licoju, i onda sam skočio.
169
e>
~^>kočio sam, braćo moja, i pao sam na pločnik jako, ali nisam skviknuo, o ne. Da
sam
skviknuo ne bih bio ovdje da napišem ono što napisao jesam. Izgleda da skok nije
bio s
visine dostatne da ubije. Ali sam slomio leđa i zapešća i nogaje i osjetio sam jako
boljši
bol prije nego što sam se onesvijestio, braćo, uz zapanjena i iznenađena licoja
čelovjekova na ulicama koji su me gledali odozgo. I baš prije nego što sam izgubio
svijest
vidjao sam jasno da niti jedan čelovjek na cijelom užasnom svijetu ne mari za mene
i da
su onu glazbu kroz zid namjestili oni koji su trebali biti moji kao novi druzja i
da su
ovakvu nekakvu vešču oni htjeli za svoju odvratnu sebičnu i hvalisavu politiku. Sve
to je
bilo u kao milijunito milijunitom djeliću jedne minuta-je prije nego što sam
zabacio
svijet i nebo i licoje buljećih čelovjekova koji su bili iznad mene.
Ono gdje sam bio kad sam se vratio u žiznj nakon dugog crnog razmaka od moglo bi
biti
milijun godina bila je bolnica, sva bijela i s onim vonjem bolnica, sve kao kiselo
i tašto i
čisto. One antiseptičke vešče što imate u bolnicama trebale bi imati zbilja
horrorso
vonjaju kao prženog luka ili cvijeća. Veoma mi se polako vratila spoznaja tko sam i
bio
sam sav obmotan u bijelo i nisam mogao ništa osjetiti u pljotu, ni bol ni osjećaj
ni bilo
kakvu vešču uopće. Svud oko moje golove bio je zavoj i bili su komadići toga kao
zalijepljeni na moje licoje, i rukaje su mi bile sve u zavojima i kao štapići su mi
bili
pričvršćeni za prste kao da su cvjetovi koji trebaju ravno rasti, i moje jadne
stare nogaje
bile su isto skroz ispravljene, i sve je bilo zavoji i žičani 170
kavezi a u moju desnu rukaju, ispod plećoja, išla je crvena crvena krvca koja je
kapala
iz naopako okrenute posude. Ali nisam mogao ništa osjetiti, O braćo moja. Jedna je
bolničarka sjedila pored mog kreveta i ona je čitala neku knjigu koja je bila sva
kao
mutno tiskana i mogao si vidjati da je to priča zbog mnogo naopakih dvostrukih
zareza,
i ona je kao uzdisala duboko uh uh uh nad njom, pa ima biti daje to bila priča o
starom
unutra-van unutra-van. Bila je zbilja horrorso djevočka, ta bolničarka, s jako
crvenim
usnama i kao dugim trepavicama preko glazja, i ispod njene kao jako krute odore
mogao si vidjati da ima jako horrorso grudaje. Pa sam joj ja rekao: "Što ima, O
sestrice
moja mala? Dođi ti i lijepo prilegni pomalo s tvojim maljutkim druzjom u ovaj
krevet."
Ali slovaje nisu uopće ispale horrorso, pošto su mi kao cijela usta bila ukočena, i
mogao
sam osjetiti jazjakom da neki od mojih zubaja više nisu tu.
Ali ta bolničarka je kao skočila i ispustila svoju knjigu na pod i rekla: "O,
povratili ste
svijest."
To je bilo kao puno za kazati za maljutkog komada poput nje, i pokušao sam joj to
reći,
ali slovaja su ispadala kao er er er. Idjala je i ostavila me samog samcitog, i sad
sam
mogao vidjati da sam u maljutkoj sobi samo za mene, a ne u jednoj od onih velikih
soba
u kojima sam bio kao jako mali maljčik, posvuda punih kašljućih umirućih starješih
vjekova da te to natjera da opet ozdraviš. Kao difteriju sam imao tada, O braćo
moja.
Sad je bilo kao da nisam mogao izdržati da budem svjestan tako dugo, jer sam kao
opet
zaspao skoro odmah, jako skorajše, ali za minutaju ili dvije bio sam siguran da se
taj
bolničarski komad vratila i dovela čelovjeke u bijelim kutama sa sobom i oni su me
vidjali jako namršteno i radili hm hm hm na Vašeg Skromnog Pripovjedača. I s njima
je
bio, siguran sam, stari kopelan iz Drzata koji je govorjao: "O sine moj, sine moj",
puhajući kao jako ustajalu vonjaju
171
viskija na mene i onda rekavši: "Alija nisam htio ostati, o ne. Nisam ni na koji
način
mogao podržati ono što će ti brač-njiji uraditi drugim jadnim prestupnjacima.
Otišao
sam i sad držim propovjedi o svemu tome, moj voljeni sine u I. K."
Opet sam se probudio kasnije i koga vidim oko kreveta nego onu trojicu iz čijeg sam
stana skočio, naime D. B. da Silvu i Nešto Nešto Rubinsteina i Z. Dolina.
"Prijatelju,"
jedan od tih vjekova je govorio, ali nisam mogao horroršo vidjati ni slušjati koji
od njih,
"prijatelju, mali prijatelju", taj golos je govorio, "ljudi plamte od negodovanja.
Ubio si
tim užasnim hvalisavim zlikovcima sve šanse da budu ponovo izabrani. Otići će i
otići će
zauvijek i vječno. Dobro si poslužio Slobodi."
Ja sam pokušao reći: "Da sam umro, bilo bi to još bolje za vas političke bračnjaje,
zar
ne bi, lažni i izdajnički druzja kakvi vi jeste." Ali sve što je izašlo bilo je er
er er. Onda
je jedan od njih trojice izgleda podigao mnogo papira izrezanih iz gazeta i ono što
sam
mogao vidjati bila je užasna slika mene oblivenog krvcom kako me odnose na nosilima
i
činilo mi se da se sjećam kao nekih pucketavih svjetala što mora da su bili
fotografski
vjekovi. Jednim glazjom sam mogao pročitati kao naslove koji su nekako podrhtavali
u
rukaji čelovjeka koji ih je držao, kao DJEČAK ŽRTVA KRIMINALNOG
POPRAVNOG PLANA i VLADA KAO UBOJICA i onda je bila kao slika vjeka što mije
izgledao poznat i pisalo je VAN VAN VAN, i to bi bio Ministar Iznutrica ili
Unutrašnjih.
Onda je bolničarski komad rekla: "Ne biste ga trebali tako uzbuđivati. Ne biste
trebali
raditi ništa što će ga uznemiriti. Hajde sad, van s vama."
Pokušao sam reći: "Van van van", ali je opet bilo er er er. Ionako, ta tri
politička vjeka
su otišla. I ja sam također otišao, samo natrag u onu zemlju, natrag u svu tamu
osvijetljenu kao čudnim snovima za koje nisam znao jesu li
172
...■■”
snovi ili ne, O braćo moja. Kao na primjer, imao sam tu zamisao da mije cijelo
pljoto ili
tijelo bilo kao ispražnjeno od onog što bi mogla biti prljava voda i onda opet
napunjeno
čistom. I onda su bili zbilja lijepi i horroršo snovi kako sam u autu nekog vjeka
koji sam
ja krastao i vozim se po svijetu sasvim sam samcit i gazim Ijudove i čujem ih kako
kričaju da umiru, a u meni nema bola i nema mučnine. Također je bilo snova da radim
staro unutra-van unu-tra-van s djevočkama, obaram kao njih na zemlju i trpam im i
svi
stoje okolo pljeskajući rukajama i kličući kao be-zumnaji. A onda sam se opet
probudio
i moji t i m su došli vidjati svog bolesnog sina, moja m je buhuhuhala zbilja
horroršo.
Sad sam mogao govorjati mnogo bolje i mogao sam reći: "Vidi vidi vidi vidi vidi,
što
ima? Zbog čega vi mislite da ste dobrodošli?"
Moj tatata je rekao, na kao posramljen način: "Bio si u novinama, sine. Pisalo je
da su
se strašno ogriješili o tebe. Pisalo je kako te Vlada natjerala da se pokušaš
ubiti. A to je
bila i naša krivnja, u neku ruku, sine. Tvoj dom je tvoj dom, kad se sve svede,
sine." I
moja mama je i dalje radila buhuhu i izgledala ružno kao poljubiš-mi-šarje.
Pa sam ja rekao: "A kako biva vaš novi sin Joe? Dobro i zdravo i napredno, nadam se
i
molim."
Moja mama je rekla: "Oh, Alexc Alexe. Jooooooj."
Moja tatata je rekao: "Jako nezgodna stvar, sine. On je imao neprilika s policijom
i
policija ga je sredila."
"Zbilja?" rekao sam. "Zbilja? Tako fini čelovjek i sve. Baš sam zapanjen,
najiskrenije."
"Gledao svoja posla jest on", rekao je moj t. "I policajci su tražili da se makne.
Čekao
na uglu on je, sine, da se nađe s djevojkom s kojom se trebao sastati. I oni su mu
rekli da
se makne, a on je rekao da on ima prava kao i svatko drugi, i onda su oni nekako
navalili na njega i okrutno ga pretukli." ■■ ■■:■... .■.■■„ {,■■■:-.,■■■ .■•■
.,.■■. ; ;,. ■,■..■,:.•,■/., :■■”:;■■.
“■ “■
“■.”■■■■
.;■
• ■
173
"Užasno", rekao sam. "Zbilja užasno. A gdje je jadni momak sad?"
"Jooooojjjj", zabuhuhuala je moja mama. "Vratio se kuuuući."
"Da", rekao je tata. "Vratio se u svoj rodni grad da se oporavi. Morali su njegov
posao
ovdje dati nekom drugom."
"Pa ste sad", rekao sam, "voljni da se ja opet uselim natrag i da stvari budu kao i
prije."
"Da, sine", rekao je moj tatata. "Molim te, sine."
"Razmotrit ću to", rekao sam. "Vrlo ću pažljivo razmisliti o tome."
"Joooojjj", rekla je moja mama.
"Ma, začepi", rekao sam, "ili ću ti ja dati neki valjani razlog da kmečiš i kukaš.
Razbiti
ti zube, hoću." I, O braćo moja, od toga što sam to rekao osjetio sam se maljutko
bolje,
kao da je sva kao svježa crvena crvena krvca tekla svud kroz moj pljot. To je bilo
nešto
o čemu sam morao razmisliti. Činilo se kao da bi mi bilo bolje, da ja moram postati
gori.
"Ne razgovara se tako sa svojom majkom, sine", rekao je moj tatata. "Na kraju
krajeva, ona te donijela na svijet."
"Da", rekao sam, "i to je baš gražnji vonjaji svijet." Zatvorio sam glazje čvrsto
kao od
bola i rekao: "Odlazite sad. Razmislit ću o povratku. Ali stvari će morati biti
jako
drugačije."
"Da, sine", rekao je moj t. "Što god kažeš."
"Morat će vam biti jasno", rekao sam, "tko je gazda."
"Jooojjjj", nastavila je moja mama.
"Vrlo dobro, sine", rekao je moj tatata. "Bit će onako
r: kako ti želiš. Samo ozdravi."
Kad su otišli ja sam ležao i malo razmišljao o raznim veščima, kao da su mi sve
razne
slike prolazile kroz golo-vu, i kad je bolničarski komad opet ušla i poravnavala
plahte
na krevetu rekao sam joj: "Koliko sam dugo ja ovdje?"
i,
174
"Nekih tjedan dana", rekla je ona.
"A što ste mi radili?"
"Pa", rekla je ona, "bili ste skroz polomljeni i natučeni i imali ste jak potres
mozga i
izgubili puno krvi. Morali su sve to popraviti, zar ne?"
"Ali", rekao sam ja, "je li mi netko radio nešto s golo-vom? Što hoću reći je, jesu
li se
zafrkavali s mojim mozgom unutra?"
"Što god da su napravili", rekla je ona, "to je za vaše dobro."
Ali nekoliko dana kasnije par kao doktorskih vjekova je ušao, oba mladi vjekovi s
tim
jako slatkojim osmjesima, i oni su imali kao slikovnicu sa sobom. Jedan od njih je
rekao: "Želimo da pogledate ovo i da nam kažete što mislite o tome. U redu?"
"Što ima, O druzji mali?" rekao sam. "Kakva nova bez-umnaja ideja vama na umu
jest?" Pa su se oni obojica kao posramljeno šmeknuli na to i onda su sjeli na obje
strane
kreveta i otvorili tu knjigu. Na prvoj stranici bila je fotografija ptičjeg
gnijezda punog
jaja.
"Da?" rekao je jedan od doktorskih vjekova.
"Ptičje gnijezdo", rekao sam, "puno kao jaja. Jako jako lijepo."
"A što biste voljeli napraviti s njim?" pitao je onaj drugi.
"O", rekao sam, "razbiti ih. Uzeti ih sve i bacati ih na zid ili stijenu ili tako
nešto i onda
ih vidjati kako se razbijaju baš horroršo."
"Dobro dobro", rekli su obojica, i onda je okrenuta stranica. Bila je to kao slika
jedne
od onih boljših velikih ptica zvanih pauni sa repom raširenim u svim bojama na jako
hvalisav način. "Da?" rekao je jedan od tih vjekova.
"Volio bih", rekao sam ja, "iščupati sva ta pera iz njegovog repa i slušjati ga
kako
kričaje kao da ga kolju. Zato što je tako hvalisav."
,
■■>,-.
■■ ■ .
• “■■■■.. “ / , : “ " “■ 175
"Dobro", rekla su obojica, "dobro dobro dobro." I nastavili su okretati stranice.
Bilo je
kao slika zbilja horroršo djevočki, i rekao sam da bih volio s njima staro unutra-
van
unutra-van s mnogo ultranasilja. Bilo je kao slika čelovje-kova koji dobijaju čizmu
ravno u licoje i sva crvena crvena krvca posvuda i ja sam rekao da bih volio
učestvovati
u tome. I bila je slika starog nagojeg druzja zatvorskog ko-pelana kako nosi svoj
križ
uzbrdo, i ja sam rekao da bih volio dobiti stari čekić i čavle. Dobro dobro dobro.
Pitao sam: "Stoje sve ovo?"
"Dubinska hipnopedija", ili neka takva slovja, rekao je jedan od ta dva vjeka.
"Čini se
da ste izliječeni."
"Izliječen?" pitao sam. "Ja ovako vezan za ovaj krevet, a vi kažete izliječen?
Poljubite
vi meni šarje kažem ja."
"Čekajte", rekao je onaj drugi. "Neće još dugo potrajati."
Pa sam ja čekao i, O braćo moja, bilo mi je mnogo bolje, žvakao sam jajca i lomtike
prepečenca i pitjao bolj-še velike šalice čajića s mlijekom, i onda su jednog dana
rekli da
ću imati vrlo vrlo vrlo specijalnog posjetitelja.
"Koga?" pitao sam ja, dok su oni poravnavali krevet i češljali mi moju lijepu
kosicu,
pošto mi je sad bio skinut zavoj s golove i kosa ponovo rasla.
"Vidjet ćete, vidjet ćete", rekli su oni. I itekako sam vi-djao. U dva i trideset
poslijepodne došli su kao svi fotografi i ljudi iz gazeta s bilježnicama i olovkama
i sav taj
drek. I, braćo, skoro su puhali u boljše fanfare za tog velikog i važnog vjeka
stoje
dolazio vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača. I ušao je, i naravno daje to bio nitko
drugi nego Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih, odjeven po najnovijoj modi i s tim
jako
ho ho ho golosom više klase. Bijes bijes puc radile su kamere kad mi je pružio
rukaju da
se rukujemo.
Rekao sam: "Vidi vidi vidi vidi vidi. Što ima sad, stari druzja?"
176
Nitko kao da nije baš ponjao to, ali netko je rekao kao strogim golosom: "Imaj više
poštovanja, mladiću, kad se obraćaš Ministru."
"Muda", rekao sam ja, režući kao pseto. "Boljša velika muda tebi i tvojima."
"Dobro, dobro", rekao je taj Iznutrica Unutrašnjih jako skorajše. "On mi se obraća
kao
prijatelj, zar ne, sinko?"
"Ja sam prijatelj svakome", rekao sam, "osim mojim neprijateljima."
"A tko su tvoji neprijatelji?" pitao je Ministar, dok su svi vjekovi iz gazeta
radili škrab
škrab škrab. "Reci nam to, dječače moj."
"Svi koji se o mene ogriješe", rekao sam, "moji su neprijatelji."
"Da da da", rekao je on. "Postoje određeni ljudi koji su te htjeli iskoristiti, da,
iskoristiti
u političke svrhe. Njima bi bilo drago, da, dr&go da ti budeš mrtav, jer su mislili
da
onda za sve to mogu optužiti Vladu. Mislim da ti znaš tko su ti ljudi."
"Nije mi se", rekao sam, "svidio njihov izgled."
"Ima jedan čovjek", rekao je Iznutmin, "po imenu F. Alexander, pisac subverzivne
literature, koji vapi za tvojom krvlju. On je poludio od želje da zarije nož u
tebe. Ali sad
si siguran od njega. Uklonili smo ga."
"On je trebao biti kao druzja", rekao sam. "Kao majka mije bio."
"Doznao je da si se ti ogriješio o njega. Barem je", rekao je Ministar jako
skorajše,
"vjerovao da si se ogriješio o njega. Oblikovao je u svom umu tu zamisao da si ti
bio
odgovoran za smrt nekog njemu jako dragog i bliskog."
"Ono što hoćete reći", rekao sam, "je da su mu rekli."
"Imao je tu zamisao", rekao je Min. "Bio je prava napast. Uklonili smo ga da se
zaštitimo. A i", rekao je, "da zaštitimo tebe."
177
"Ljubazno," rekao sam. "odista ljubazno s vaše strane."
"Kad odeš odavde", rekao je Min, "nećeš imati briga. Mi ćemo se pobrinuti za sve.
Dobar posao s dobrom plaćom. Zato što nam pomažeš."
"Pomažem?" pitao sam ja.
"Mi uvijek pomažemo svojim prijateljima, zar ne?" I onda me primio za rukaju i neki
vjek je kričnuo: "Smiješak!" i osmjehnuo sam se kao bezumnaja ne misleći, i onda
bijes
bijes krc bijes bum slikali su mene i Iznunutmina baš druzjanski skupa. "Dobar
momak", rekao je taj veliki čelo-vjek. "Dobar dobar momak. A sad, gledaj, jedan
poklon."
Ono stoje sad uneseno, braćo, bila je velika sjajna kutija, i vidjao sam jasno
kakva je to
vešč. Bio je to stereo. Postavljen je pored kreveta i otvoren i neki vjek je
uključio
njegovu žicu u utičnicu na zidu. "Što ćemo?" pitao je jedan vjek s očajama na nosu,
i
imao je u rukajama divne sjajne omotnice pune glazbe. "Mozart? Beethoven?
Schoenberg? Carl Orff?"
"Deveta", rekao sam. "Prekrasna Deveta."
I Deveta je i bila, O braćo moja. Svi su počeli odlaziti fmo i tiho dok sam ja
ležao
sklopljenih glazja, slušjajući divnu glazbu. Min je rekao: "Dobri dobri dečko",
tapšajući me po plećoju, pa je idjao. Samo je jedan vjek ostao, rekavši: "Potpišite
ovdje,
molim." Otvorio sam glazje da potpišem, ne znajući što potpisujem niti me, O braćo
moja, bilo uopće briga. Onda sam ostavljen sam s predivnom Devetom Ludvviga van.
O, bilo je to predivnost i njamnjam. Kad je došao Scher-zo mogao sam vidjati sebe
veoma jasno kako trčim i trčim na kao jako laganim i tajanstvenim nogajama, režući
cijelo licoje kričajućeg svijeta mojom koljačkom britvajom. A još je tek trebao
uslijediti
polagani stavak i lijepi zadnji pjevajući stavak. Bio sam itekako izliječen.
178
7
"A
A-\ onda, što ćemo?"
Bio sam tu ja, Vaš Skromni Pripovjedač, i moja tri druz-ja, to jest Len, Rick, i
Bikonja,
koji je zvan Bikonja zbog svojeg boljše debelog vrata i jako gromkajeg golosa koji
je bio
baš kao neki boljše veliki bik koji muče muuuuu. Sjedili smo u mliječnom baru
Korova
lupajući razudoke što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg
kopilana mada suhog. Svud okolo bili su čelovje-ci dobrano otišli na mlijeku s
vellocetom ili svnthemescom ili dreneronom i drugim veščama što te odvode daleko
daleko daleko od ovog zločestog i stvarnog svijeta u onu zemlju da vidjaš
Gospodjina i
sve Njegove svete anđele i svece u tvojoj lijevoj sabogi sa svjetlima koja ti pršte
svud po
mjazgu. Ono što smo mi pirjali bilo je staro mlijeko s noževima unutra, kako smo
govorili, i da te izoštri i učini spremnim za malo prljavog dvadeset-na-jedan, ali
sve sam
vam to već ispričao.
Bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima bilo te jako široke hlače
i jako
komotan crni sjajni kožni kao prsluk preko košulje bez ovratnika s kao šalom
uvučenim
unutra. U to vrijeme još je i bilo vrhunac mode upotrijebiti staru britvaju na
golovi,
tako daje većina golove bila kao ćelava i bilo je kose samo sa strane. Ali je bilo
uvijek
isto na starim nogajama - zbilja horroršo boljše velike čizme za šutiranje licoja.
"A onda, što ćemo?"
Ja sam bio najstariji od nas četvorice, i svi su me oni smatrali za vođu, ali sam
imao
pomisao ponekad da je
179
Bikonja imao misli u svojoj golovi da bi volio preuzeti, to zbog njegove veličine i
gromkajeg golosa koji je urlao iz njega kad je bio na ratnoj stazi. Ali sve ideje
su stizale
od Vašeg Skromnog, O braćo moja, i također je tu bila ta vešč da sam ja bio slavan
i
imao sliku i članke i sav taj drek u gazetama. Također sam imao daleko najbolji
posao
od nas četvorice, u Nacionalnom gramodisk arhivu glede glazbe, sa zbilja horroršo
karmanom punim lijepe lovice na kraju tjedna i mnogo finih besplatnih ploča za moju
maljutku osobu sa strane.
Te večeri u Korovi bio je velik broj vjekova i komada i djevočki i maljčika koji su
se
šmekali i pitjali, i kroz njihovo govorjanje i brboljenje u-zemljaša s njihovim
"Gor-gor
falatukično i crv pršti u filterastim koljoloptama" i sav taj drek mogli ste čuti
pop-ploču
sa sterea, što je bio Ned Achimota koji je pjevao "Taj dan, yeah, taj dan". Za
šankom su
bile tri djevočke odjevene po najnovijoj nadsatskoj modi, što će reći duga
nepočešljana
kosa obojena u bijelo i lažne grudaje koje štrče metar ili više i jako jako uske
kratke
suknje s kao sve pjenastim bijelim ispod, i Bikonja je stalno govorio: "Hej, uvući
se
tamo bismo mogli, nas trojica. Stari Len nije zainteresiran. Ostavimo starog Lena
samog s njegovim Bogom." A Len je govorio: "Muda muda. Gdje ti je duh svi za
jednoga ijedan za sve, ha, dečko?"
Najednom sam se osjetio i jako umoran i također pun treperave energije, i rekao
sam:
"Van van van van van."
"Kamo?" pitao je Rick, koji je imao licoje poput žabe.
"O, samo da vidjamo čega ima na velikim otvorenim prostorima", odgovorio sam ja.
Ali
nekako, braćo moja, osjećao sam veliku dosadu i malo beznadnost, i tako sam se
često
osjećao tih dana. Pa sam se okrenuo čelovjeku pored mene na velikom sjedalu koje se
protezalo oko cijelog mjasta, čelovjeku, to je, koji je brboljio pod utjecajem, i
lupio sam
ga šakom baš skorajše ak ak ak po trbuhu. Ali
180
on to osjetio nije, braćo, samo je brboljio ivo|r "Kulica lica vrla, gdje u
gorerepu leđahu
iiinkoknHinkm i”" f$ smo mi izišli u veliku zimsku noćaju.
Hodali smo niz Bulevar MarglmnMii i ni), l”ilu nnl ,j. kana u ophodnji na toj
strani, pa
kiul *Hli
>
starog vjeka koji je dolazio od kUiKJtN
.1
gazetu rekao sam Bikonji: "U redu, M|kn|i
;
ti ako ti to želja je." Sve više i vili lili i!
,1
davao naređenja i odmicao se da viilJHIfl I
1 i#
1
šavaju. Pa je Bikonja navalio na UjegR u ti #ls 1 * 1 • ■ ■ t - -1 dvojica su ga
saplela i
šutirala ga, SinekllJliiH u”, dok Jt l>io na tlu i onda ga pustili da otpuzi do
Inmo gdji j”
livio, kao jecajući u sebi.
Bikonja je rekao: "Može li jedna fino čnSiett nečega što grije, O Alexe?" Jer nismo
bili
baš daleko od Duke of New Yorka. Druga dvojica su kimnuli da da da, ali su svi
pogledali u mene da vidjaju je li to u redu. I ja sam kinmuo i idjali smo. U toplom
su bili
oni starejši komadi ili oštru-lje ili babuške kojih ćete se sjetiti s početka i one
su sve
počele sa svojim: "Večer, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na
svijetu,
eto to ste vi", čekajući da mi kažemo: "Što ćete popiti, cure?" Bikonja je zazvonio
na
zovizovi i konobar je došao brišući ruke na svoju gražnju pregaču. "Novce na stol,
druzja", rekao je Bikonja, vadeći svoju zvečeću i šuškajuću hrpu đengi. "Škoti za
nas i
isto za stare babuške, ha?"
A tada sam ja rekao: "Ma, k vragu. Neka one same plate svoje." Nisam znao od čega,
ali
tih zadnjih dana postao sam kao škrt. Došla mi je u golovu kao želja da zadržim svu
svoju lijepu lovicu za sebe, da to kao zgrćem iz nekog razloga.
Bikonja je pitao: "Što ima, braca? Stoje bilo sa starim Alexom?"
"Ma, k vragu", rekao sam ja. "Ne znam. Ne znam. Ono
181
što znam je da mi se ne sviđa samo bacati moju teško zarađenu lijepu lovicu, eto to
je."
"Zarađenu?" pitao je Rick. "Zarađenu? Ne mora se zaraditi, kao što znaš dobro ti,
stari
druzja. Uzetu, to je sve, samo uzetu, kao." I šmeknuo se zbilja gromkaje i vidjao
sam da
jedan ili dva njegova zubaje nisu bili uopće horror-šo.
"Ah", rekao sam. "Moram malo razmisliti." Ali vidja-jući te babuške kako izgledaju
sve željne malo besplatnog alkohola, kao sam slegnuo plećojima i izvukao svoje
novce iz
karmana hlača, novčanice i kovanice sve izmiješano, i istresao ih zvec šušk na
stol.
"Škoti za sve, točno", rekao je konobar.
Ali iz nekog razloga ja sam rekao: "Ne, dečko, za mene jednu malu pivu, točno."
Len je rekao: "Ovo ja baš ne kužim mnogo", i počeo je stavljati rukaju na moju
golovu,
kao zafrkavajući se da ja moram biti u groznici, ali ja sam kao zarežao poput pseta
da
skorajše prestane. "Dobro, dobro, druzja", rekao je. "Kao što ti rekao jesi." Ali
Bikonja
je smotrajao s ustima otvorenim nešto što mije ispalo iz karmana skupa s lijepom
lovicom koju sam stavio na stol.
Rekao je: "Vidi vidi vidi. A mi nismo ni znali."
"Daj mi to", zarežao sam i posegnuo skorajše. Nisam mogao objasniti otkud to tu,
braćo, ali bila je to fotografija koju sam iškarao iz stare gazete i na njoj je
bila beba.
Bila je to beba koja je grgoljila gu gu gu sa sve kao molokom koje joj je curilo iz
usta i
gledala je gore i kao šmekala se na svakoga, i bila je sva nagoja i meso joj je
bilo sve u
naborima pošto je to bila jako debela beba. Onda je uslijedilo malo ha ha ha
otimanja
da se istrgne taj komad papira od mene, pa sam morao opet zarežati na njih i
zgrabio
sam fotografiju i poderao je na male male dijelove i pustio
182
je da padne poput snijega na pod. Viski je stigao tada i starejše babuške su rekle:
"Živjeli, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na svijetu, to ste vi",
i sav
taj drek. Ijedna od njih koja je bila sva izgužvana i izborana i bez zubaja u
svojim
sasušenim starim ustima rekla je: "Nemoj trgati novac, sinko. Ako tebi ne treba daj
ga
onima što im treba", što je bilo jako smjelo i izravno od nje.
Ali Rick je rekao: "Novac to nije bio, O babuško. Bila je to sličica drage male
maljušne
bebice."
Ja sam rekao: "Baš sam toliko malo umoran, to jesam. Vi ste bebice, svi vi. Rugate
se i
kezite i sve što znate je šmekati i boljše kukavički tolčokirati ljude kad vam ne
mogu
uzvratiti."
Bikonja je rekao: "Pa sad, oduvijek smo mislili da si ti kralj toga i također
učitelj. Nije
ti dobro, u tome je problem s tobom, druzja stari."
Vidjao sam tu prljavu čašu pive koja je bila na stolu ispred mene i osjetio sam se
sav
bljuvan iznutra, pa sam rekao: "Aaaah", i prosuo sav taj pjenavi vonjaji drek po
podu.
Jedna od starejših komada rekla je: "Tko ne baca taj ima."
Rekao sam: "Čujte, druzja. Slušajte. Večeras nekako baš nisam raspoložen. Ne znam
zašto ili kako je to, ali eto ga. Vas trojica idite svojim putem glede ove noćaje,
mene
izostavljajući. Sutra ćemo se naći na istom mjestu u isto vrijeme, a nadam se da će
mi
biti kao mnogo bolje."
"Oh," rekao je Bikonja, "baš mije žao." Ali mogao si vidjati kao iskru u njegovim
glazjama, jer će sad on preuzeti vodstvo za tu noćaju. Moć moć, svatko kao želi
moć.
"Možemo odložiti do sutra", rekao je Bikonja, "ono što na umu imali smo mi. Naime,
ono dućansko krastanje u Ulici Gagarinovoj. Horroršo plijena tamo ima, druzja, za
uzeti."
183
"Ne", rekao sam. "Nećete odložiti ništa. Samo ti nastavi u svom vlastitom kao
stilu.
Sad", rekao sam, "idjam ja." I ustao sam sa stolca.
"Kuda to, onda?" pitao je Rick.
"To znao ne bih", rekao sam. "Samo da budem nasamo i razriješim stvari." Mogao si
vidjati da su stare babuške bile jako zbunjene što ja odlazim tako i kao potišten i
ne
veseli i šmekujući maljčik kojeg biste se sjetili. Ali rekao sam: "Ma, kvragu,
kvragu", i
izašao sam samcit na ulicu.
Bilo je mračno i puhao je vjetar oštar kao nožaja, i jako je malo ljudova bilo
vani. Bilo
je tih ophodnih auta s brutalnim rozovima unutra koji su kružili, i tu i tamo na
ćošku
mogao si vidjati par jako mladih milicajkana kako cupkaju zbog gadne zime i
ispuštaju
dah pun pare u zimski zrak, O braćo moja. Pretpostavljam da je zbilja mnogo starog
ultranasilja i krastanja sad izumiralo, pošto su rozo-vi postali tako brutalni s
onima koje
bi uhvatili, mada je to postala k”o borba između zločestih nadsatova i rozova tko
može
biti skorajšiji s nožajom i britvajom i palicom i čak i pištoljem. Ali ono što je
sa mnom
bilo tih dana je da me nije bilo mnogo briga. Bilo je kao da se nešto meko uvuklo u
mene
i nisam mogao ponjati zašto. Ono što sam htio tih dana nisam znao. Čak i glazba
koju
sam volio slušjati u svojoj maljutkoj jazbini bila je što bih se ranije šmekao,
braćo.
Slušjao sam više kao maljutke romantične pjesme, ono što zovu Lieder, samo golos i
glasovir, jako tiho i kao čežnjivo, različito od onog kad je bilo sve boljši
orkestri, a ja
ležim na krevetu između violina i trombona i timpana. Nešto se događalo unutar
mene, i
pitao sam seje li to neka bolest ili što ako mi je ono što su mi onda uradili
poremetilo
golovu pa će me možda napraviti zbilja bezumnajim.
I misleći tako, s golovom pognutom i rukajama zabije-nim u karmane hlača, šetao sam
gradom, braćo, i konačno sam se počeo osjećati jako umorno i u velikoj potrebi za
184
ir
finom boljšom čašajom ćujića s mlijekom. Misleći na taj čajić, došla mi je naglo
kao
slika kako ja sjedim ispred boljše vatre u naslonjaču pitjajući taj čajić, i što je
bilo
čudno i jako jako neobično bilo je da sam se ja izgleda pretvorio u jako starejšeg
čelovjeka, oko sedamdeset godina starog, jer sam mogao vidjati svoje vlastite
volosi,
koje su bile jako sijede, i imao sam i zaliske, i oni su isto bili jako sijedi.
Mogao sam
vidjati sebe kao starca, sjedeći pored vatre, i onda je ta slika nestala. Ali bilo
je jako kao
čudno. Došao sam do jednog od tih mjasta za čaj i kavu, braćo, i mogao sam vidjati
kroz
dugi dugi izlog da je puno jako tupih ljudova, kao običnih, koji su imali ta jako
strpljiva
i bezizražajna licoja i ne bi nikome naškodili, svi sjede tamo i govorjaju kao tiho
i
pitjaju svoje fine neškodljive čajiće i kave. Idjao sam unutra i otišao do šanka i
kupio
sebi fin vrući čajić s dosta moloka, i onda sam idjao do jednog od tih stolova i
sjeo pitjati
ga. Bio je jedan kao mladi par za tim stolom, pitjali su i pušili tumore s
filtarom, i
govorjali su i šmekali se jako tiho za sebe, ali nisam obraćao pažnju na njih i
samo sam
nastavio pitjati i kao sanjati i pitati se stoje to u meni što se kao mijenjalo i
što će mi se
dogoditi. Ali vidjao sam daje djevočka za tim stolom koja je bila s tim Čelovjekom
bila
zbilja horroršo, ne od one vrste koju bi poželio kao povaliti i dati joj staro
unutra-van
unutra-van, već s horroršo pljotom i licojem i nasmiješenim ustima i jako jako
svijetlim
volosima i sav taj drek. A onda se vjek s njom, koji je imao šešir na golovi i
licoje mu je
bilo kao okrenuto od mene, okrenuo da vidja boljši veliki sat što su ga imali na
zidu tog
mjasta, i onda sam ja vidjao tko je to i onda je on vidjao tko sam ja. Bio je to
Pete, jedan
od moja tri druzja iz onih dana kad smo bili Georgie i Tupi i on i ja. Bio je to
Pete koji
je izgledao kao mnogo stariji mada mu sad nije moglo biti više od devetnaest i
nešto, i
imao je male brkove i obično dnevno odijelo i taj šešir.
185
Rekao sam: "Vidi vidi vidi, druzja, što ima? Jako jako jako dugo vrijeme se nismo
vidjali."
On je rekao: "To je mali Alex, zar ne?"
"Nitko drugi", rekao sam ja. "Jako jako jako mnogo je prošlo od onih mrtvih i
prošlih
dobrih dana. A sad je jadni Georgie, kako mi kažu, pod zemljom, a stari Tupi je
brutalni milicajkan, i eto tebe i eto mene, i što nova ima s tobom, druzja stari?"
"On govori baš čudno, zar ne?" rekla je ta djevočka, kao hihoćući se.
"Ovo je", rekao je Pete djevočki, "jedan stari prijatelj. Zove se Alex. Mogu li
ti", rekao
je meni, "predstaviti svoju suprugu?"
Moja usta su se tad razjapila. "Suprugu?" kao sam zi-nuo. "Suprugu suprugu suprugu?
0 ne, to ne može biti. Premlad ti jesi da bi se oženio, stari druzja. Nemoguće
nemoguće."
Ta djevočka što je bila kao Peteova supruga (nemoguće nemoguće) se opet zahihotala
i
rekla Peteu: "Jesi li i ti tako govorio?"
"Pa", rekao je Pete, i kao nasmiješio se, "imam skoro dvadeset godina. Dovoljno
star da
se vežem, i već ima dva mjeseca da jesam. Ti si bio veoma mlad i napredan, sjeti
se."
"Pa", kao još sam zijevao. "Od ovoga se oporaviti ne mogu, stari druzja. Pete
oženjen.
Vidi vidi vidi."
"Imamo mali stan", rekao je Pete. "Ja zarađujem jako malo u Državnom pomorskom
osiguranju, ali stvari će krenuti na bolje, to znam. A i Georgina -"
"Kako si to rekao da se zove?" rekao sam, usta još otvorenih kao bezumnaja. Peteova
supruga (supruga, braćo) opet se kao zahihotala.
"Georgina", rekao je Pete. "I Georgina radi. Tipka, znaš. Snalazimo se, snalazimo."
Nisam mogao, braćo, skinuti
186
(V”l”i
glazje s njega, zbilja. Bio je sav odrastao sad, s golosom odraslog i sve. "Moraš
nam",
rekao je Pete, "jednom doći u posjet. Ti još", rekao je, "izgledaš jako mlado, i
pored
svih tvojih užasnih iskustava. Da. Da, da, čitali smo sve o tome. Ali, naravno, ti
i jesi još
veoma mlad." "Osamnaest", rekao sam. "Baš navršenih." "Osamnaest, ha?" rekao je
Pete. "Tako star. Vidi vidi vidi. Sad", rekao je, "moramo ići." I on je kao uputio
toj
svojoj Georgini kao pogled pun ljubavi, stisnuo jednu njenu rukaju među svoje i ona
mu
je uzvratila isto takvim pogledom, O braćo moja. "Da", rekao je Pete, okrećući se
natrag meni, "idemo na malu zabavu kod Grega." "Grega?" rekao sam.
"Oh, naravno", rekao je Pete, "ti ne poznaješ Grega, zar ne? Greg je poslije tebe.
Dok
tebe nije bilo Greg se pojavio. On drži male zabave, znaš. Uglavnom čaša vina i
igre
riječima. Ali jako fino, jako prijatno, znaš. Bezopasno, ako shvaćaš što hoću
reći."
"Da", rekao sam. "Bezopasno. Da, da, vidjam to baš horroršo." I ta djevočka
Georgina
se opet zahihotala na moje slovaje. I onda su to dvoje otišli na svoje vonjaje igre
riječima
kod tog Grega, tko god to bio. Bio sam ostavljen sam samcit s mojim čajićem s
mlijekom, koji se sad hladio, kao razmišljajući i čudeći se.
Možda je ovo bilo to, stalno sam mislio. Možda sam postajao prestar za žiznj kakav
sam
vodio, braćo moja. Sad mi je bilo osamnaest godina, punih. Osamnaest nije bilo
malo. S
osamnaest, stari Wolfgang Amadeus je napisao koncerte i simfonije i opere i
oratorije i
sav taj drek, ne, ne drek, nebesku muziku. I onda je tu bio stari Felix M. sa
svojom
uvertirom San ljetne noći. I bilo je i drugih. A bio je taj kao francuski pjesnik
što gaje
uglazbio stari Benjy
187
Britt, koji je napisao svu svoju najbolju poeziju prije petnaeste, O braćo moja.
Arthur,
tako se zvao. Osamnaest nije uopće bilo baš mlado doba. Ali što da radim?
Šetajući gadnim mračnim kopilanima od zimskih ulica, nakon što sam idjao iz tog
mjasta za čajić i kavu, stalno sam kao vidjao vizije, kao oni crteži u gazetama. To
je bio
Vaš Skromni Pripovjedač Alex kako se vraća kući s posla na tanjur dobre tople
večere, i
tamo je bio taj komad sav pun dobrodošlice i pozdrava i ljubavi. Ali je nisam mogao
vidjati baš horroršo, braćo, nisam mogao smisliti tko bi to mogao biti. Ali sam
imao tu
naglu veoma jaku zamisao da ako uđem u sobu pored sobe gdje je vatra gorjela i moja
topla večera čekala na stolu, tamo ću naći ono što zbilja želim, i sad se sve
povezalo, ona
slika izrezana iz gazete i susret sa starim Peteom onako. Jer u toj drugoj sobi u
kolijevci
ležao je grgoljeći gu gu gu moj sin. Da da da, braćo, moj sin. I sad sam osjetio tu
boljšu
veliku šupljinu u svom pljotu, osjećajući se i sam iznenađen sobom, O braćo moja.
Ja
sam kao odrastao.
Da da da, to je bilo to. Mladost mora proći, o da. Ali mladost je samo biti onako
kakva
bi mogla biti životinja. Ne, to nije samo kao biti životinja, koliko kao biti jedna
od onih
maljutkih igračaka što vidjate da prodaju na ulici, kao mali čelovjeci napravljeni
od
lima i s oprugom unutra i ključem za navijanje vani i naviješ ga grrr grrr grrr i
onda
idja, kao hoda, O braćo moja. Ali idja u ravnoj crti i lupi ravno u stvari bong
bong i ne
može promijeniti ono što radi. Biti mlad je kao biti jedan od tih maljutkih
strojeva. Moj
sin, moj sin. Kad budem imao svog sina objasnit ću mu sve to, kad bude dovoljno
starejši da kao razumije. Ali onda znam da on neće razumjeti, ili neće htjeti
razumjeti
uopće, i uradit će sve vešče koje sam ja uradio, da, možda čak i ubiti neku jadnu
starejšu
haringu okruženu mjaučućim koškama, i ja ne bih bio u stanju stvarno ga 188
zaustaviti. I tako će to idjati do kraja svijeta, uokolo i uokolo i uokolo, kao
neki boljši
divovski kao čelovjek, kao stari Gospodjin osobno (ljubaznošću mliječnog bara
Korova)
koji okreće i okreće i okreće vonjaju gražnju naranču u svojim divovskim rukajama.
Ali prije svega, braćo, bila je ta vešča naći nekakvu djevočku koja će biti majka
tom
sinu. Morat ću započeti s tim sutra, stalno sam mislio. To je bilo nešto novo za
raditi. To
je bilo nešto što ću morati otpočeti, početak kao novog poglavlja.
To ćemo onda, braćo, pošto dolazim do kao kraja ove priče. Bili ste svugdje sa
svojim
malim druzjem Alexom, patili s njim, i vidjali ste neke od najgražnjijih bračnjih
koje je
stari Gospodjin ikad stvorio, sve to na vašeg starog druzja Alexa. A sve stoje bilo
je da
sam bio mlad. Ali sad kad završavam ovu priču, braćo, ja nisam mlad, ne više, o ne.
Alex je kao odrastao, o da.
Ali kamo sad idjam, O braćo moja, to je sve za mene samog, kamo vi ne možete ići.
Sutrašnjica je sva kao mirisno cvijeće i okrećuća vonjaja zemlja i zvijezde i stara
Luna
tamo gore i vaš druzja Alex sam samcit traži kao družicu. I sav taj drek. Užasni
gražnji
vonjaji svijet, zaista, O braćo moja. I tako zbogom od vašeg malog druzja. A svima
drugima u ovoj priči svečani šumaja glazbe s usana brrrr. I mogu mi poljubiti
šarje. Ali
vi, O braćo moja, sjetite se ponekad vašeg malog Alexa koji je bio. Amen. I sav taj
drek.
189
Do sada izašlo u biblioteci Feniks
RichardBach
Jedno
Most preko vječnosti
Bijeg od sigurnosti
Prividi
Hermann Hesse
Rosshalde
Narcis i Zlatousti
Stepski vuk
Demian Siddhartha
Howard Phillips Lovecraft
Planine ludila
Kahlil Gibran
Glas pjesnika
Glas učitelja
Slomljena krila
ZAGREBAČKA NAKLADA
ZAGREBAČKA NAKLADA
Izdanja možete naručiti na telefone: 66 71 604, 098/35 03 72
ili na adresu: KZ Zagrebačka naklada Balokovićeva 17; Zagreb
ZAGREBAČKA NAKLADA
ZAGREBAČKA NAKLADA
U pripremi:
Rene Belbenoit
Suha giljotina
Jorge Luis Borges
Aleph
Jorge Luis Borges
Opća povijest gadosti
ZAGREBAČKA NAKLADA
ZAGREBAČKA NAKLADA
Izdanja možete naručiti na telefone: 66 71 604, 098/35 03 72
ili na adresu:
KZ Zagrebačka naklada
■ Balokovićeva 17; Zagreb