Platon

Platon: DRŽAVA ILI O PRAVEDNOSTI

- primijeti podnaslov: ''o pravičnosti'' (ili ''o pravednosti'', možda): to znači da Platon želi
ustanoviti svoju idealnu državu (reklo bi se, Politeiu) na principima pravednosti. No,
može se to jednostavnije protumačiti tako da prva, recimo to tako: uvodna, knjiga
raspravlja o pravednosti, a ostale o državi. No, o pravednosti se i u daljnjem tekstu
mnogo raspravlja, pokušava je se dokučiti. Pravednost je ključ dobre države

Prva knjiga
- pravednost (pravičnost u drugom prijevodu) – nije čisti egalitarizam (ja tebi, ti
meni), nije puko vraćanje duga (dužnost – ono što smo dužni. Ali, da li vjerovnicima,
sebi ili svima?). Također, nekad je pravedno ne reći istinu, i ne vratiti nekome
njegovo (npr. ne vratiti čovjeku oružje koje ti je dao ako je poludio i želi nekoga
ubiti). Po Simonidu, pravednost = svakome ono što mu pripada (svakome svoje)
- pravednik ne treba škoditi nikome, pa ni neprijatelju (dakle, nije pravedno davati
svakome ono što mu pripada, jer bi onda na zlo morao uzvratiti zlom, a to pravednik
ne radi) - također, 'neprijatelj' je subjektivno, on može biti i dobar čovjek; a nije ni
pravedno biti nepravedan prema lošim ljudima, jer ih to čini još gorima
- Trazimah tvrdi: pravednost je korist jačeg (tj. pravedno je raditi na korist jačeg).
Svaka država (vladavina pojedinca – tiranija, vladavina puka – demokracija,
vladavina plemstva – aristokracija) postavlja zakone tako da koriste vladajućima
(jačima; u demokraciji, većina naroda spada pod pojam ''jači''), te se oni smatraju
pravednima; dakle, pravednost je korist jačeg (ono što se jačem čini da mu je korisno)
- Trazimah formalistički shvaća pravednost (pravednost = pravo; pravedno je
slijediti zakon, tj. slušati jačeg jer jači donosi zakon); no Sokrat (Platon) ga
opovrgava: kaže da, po Trazimahu, pravedno je slijediti zakone jačih, ali jači mogu
pogriješiti i donijeti loš zakon, pa ako ga podanici budu slijedili, čine štetu jačemu
- Sokrat (Platon) pak tvrdi da pravednost jest korist, ali ne nužno korist jačeg.
Umijeća postoje s ciljem (instrumentalno), ne sama za sebe (intrinzično) – to znači da
i politika postoji radi drugih, a ne radi vladajućih. Vladajući vladaju radi koristi
drugih, a ne svoje. Zato pravednost nije korist jačeg (prije je korist slabijeg)
- Trazimah se protivi (''nepravda donosi korist'', tvrdi Trazimah, ''pravda donosi
korist'', tvrdi Platon): kaže Sokratu (Platonu) da su vladari kao pastiri - tobože čuvaju
ovce (puk), a misle samo na mesni ručak (svoju korist). No, Platon misli drukčije:
pastir kao pastir mora misliti na dobro stada. A eventualno kao trgovac misli kako će
ih prodati, ili kao gurman kako će ih pojesti; isto tako, političari možda i vladaju
radi sebe, ali politika kao umijeće postoji radi drugih. Ustvari, političari rijetko kad
rado prihvaćaju svoju dužnost, zato im se ona treba platiti. Kako bilo, vještina politike
ne donosi direktno novac, nego direktno donosi dobro zajednici (jer to je svrha
vještine politike); novac dolazi indirektno, uz političku vještinu. Isto kao politika, i
svaka druga vještina je usmjerena na to da ispuni svoju svrhu, a tek uz to ide
eventualno nešto drugo. Na političku službu, misli Platon, treba tjerati i istu treba
plaćati (bilo novcem, bilo počastima; znači, ispunjavanje težnje bilo za materijalnim
užitkom, bilo za psihološkim užitkom), zato što nitko neće bez nagrade raditi za
dobro drugoga. No, oni koji su dobri neće raditi zbog novca ili počasti; zbog toga,
njih je uzalud nagradom tjerati da se bave politikom: treba prijetnjom kazne
- Sokrat (Platon) koristi mnogo analogija i stalno ispituje – to je njegova metoda

1
 Platon

- na kraju zaključi, tom svojom metodom da je pravednost mudra, razborita, a

nepravednost zla i glupa (obrnuto od onoga što je Trazimah tvrdio)
- također, pravednost je vrlina i korist – na kraju je ma(jeu)tirao Trazimaha

2
 Platon

Druga knjiga
- postoje dobra koja želimo imati radi njih samih (npr. radost), radi i njih i posljedica
(npr. zdravlje) te radi posljedice (npr. doktora)
- pravednost treba željeti i intrinzično i instrumentalno (i zbog nje same i zbog njenih
posljedica - ali, posljedica po druge ili posljedica po nas?)
- po prirodi, ljudima je dobro činiti nepravdu a loše trpjeti; a da je ne bi trpjeli (niti
drugi od njih) – dogovorili su se i postavili zakone (slično teoriji društvenog ugovora).
Pravednost je sredina između trpljenja i činjenja nepravde (kao i pravednost kao
umjerenost u Aristotelovoj Nikomahovoj etici) - niti činiti nepravdu niti trpiti nepravdu;
ljudi vole pravednost zato što većma nemaju priliku činiti nepravdu. Znači, ljudi su
pravedni (i drže to za dobro) samo zato što nemaju priliku biti nepravedni
- samo je zakon taj koji ljude sprečava da budu nepravedni; kad ga ne bi bilo, i
pravednici i nepravednici činili bi iste stvari – kaže Glaukon
- pravednosti se teži zbog njena dobra glasa, dakle instrumentalno, tvrdi Adimant.
Najoportunije je praviti se pravedan, a biti nepravedan (to je i najveća nepravednost).
Zato ne treba zahtijevati dobar glas pravednika; štoviše, treba grditi ''dobar glas'', da
pravednici ne bi bili samo zato pravedni. Rijetki su pravedni sami po sebi, ili po onom što
su naučili. Ljudi uglavnom kude nepravdu zato što ne žele 'talasati'
- Sokrat (Platon) odgovara da prvo treba promotriti pravednost države, potom
pojedinca {pravednost se ovdje odgađa za poslije i kreće Platonova filozofija politike}
- država nastaje kad se ljudi odluče udružiti jer jedni druge trebaju; netko bolje pravi
hranu, drugi bolje pravi kuće - tu Platon vidi naznake pravednosti; što se potrebe više
gomilaju, to je država veća, ustanovljuju se funkcije – država se jako usložnjava i raste.
Sada ne trebaju samo oni koji će proizvoditi i bogatiti državu, nego i oni koji će čuvati
(građani sami ne mogu čuvati državu jer je ratovanje također umijeće). Njihova je
odgovornost veća, pa trebaju i oslobođenje od drugih poslova, kao i drugi (obućar od
kućegradnje, npr.). Znači, i ratništvo je zasebna vještina, kao i poljoprivreda i obućarstvo
- za čuvare (vojnike) treba posebno odgajati i obučavati ljude; čak pričati im laži
- ljude/djecu se, isto, prvo uči mitovima (neistini), a potom ih se uči stvarnosti, istini;
tako se djeci u zamišljenoj državi, za dobro države, trebaju pričati lijepe bajke; ne smije
im se pričati priče u kojima su bogovi zli; treba im reći ne da su ''bogovi uzrok svega,
nego da su uzrok samo onoga što je dobro''
- ne smije se pričati ništa loše o bogovima da bi im se usadila vrlina – to je korisna
laž

Treća knjiga
- treba se više bojati ropstva nego smrti
- Platon propovijeda koje sadržaje treba, a koje ne treba davati mladeži na
konzumaciju (tako ''postaju slobodniji''): ne se smijati, ne strahovati; najviše P.
zabranjuje Homera; treba izbjegavati 'nezgodne' priče o bogovima, a pričati one u
kojima su bogovi dobri - inače će ''svaki čovjek sebi oprostiti grijehove, ako zna da ih
i bogovi čine''
- laž je dopuštena samo vladarima; ostali trebaju jako cijeniti istinu
- Platon (Sokrat) ne govori samo o tome što se smije i ne smije govoriti, nego i o
tome kako se treba govoriti

3
 Platon

- dalje priča kako ti koji će biti odgojeni u njegovoj zamišljenoj državi (Politeiji) ne
smiju oponašati kao glumci (da bi bolje radili svoje)
- u Politeiji je svaki čovjek ''jednostruk'', tj. nitko ne radi više od jednog posla;
posebno se treba paziti da se čuvare ne optereti viškom posla
- Platon veliku važnost u odgoju u državi daje i glazbi (kao i Aristotel kasnije); čak
propisuje i tonove i ritmove. Čini se kao da želi da Politeia ima kontrolu nad svim
segmentima života u zajednici: ne treba se dozvoliti ona glazba koja može imati lošeg
utjecaja. Npr. čuvarima ne trebaju lake, uspavane note; dobar ritam odgovara
pristojnosti, loš ritam nepristojnosti i sl. Uopće, bilo tko što išta proizvodi (arhitekti i
sl.) ne smiju u svoj rad unositi 'neprimjerene' ritmove, oblike i sl.
- mladi prvo trebaju dobiti glazbeno obrazovanje, a potom gimnastičko. Važna je
tjelesna održanost, jer u zdravom tijelu zdrav duh (Platon je ustvari preteča tog).
Tjelesna sprema (kao i budnost i trezvenost) je najvažnija za čuvare. Platon je veliki
pristaša ustezanja (suzdržavanja), askeze i ''umjerenosti'': i to je potrebno za odgoj
čuvara. Uz dobar fizički odgoj, doktori su manje potrebni
- bogataš koji ne mora ništa raditi, ipak treba nešto (tjelovježbu) da ne truli. Oni koji
su teško bolesni ne trebaju se liječiti, jer škode i sebi i državi. Valja ih pustiti da umru
- dobri suci su uvijek starci, jer su iskusni, nisu naivni i vidjeli su što je nepravda (ne
jer su sami nepravedni, nego su je kod drugih iskusili). Oni trebaju biti dobri i brinuti
samo o dobrima, kao i doktori - kao što će doktor neizlječivog pustiti da umre, suci će
odrediti da se one moralno neizlječive treba poubijati
- mlade prvo treba odgajati u glazbi ili u tjelovježbi (sličnost s Aristotelovim
odgojem); glazbenici mogu postati previše mekani, a ratnici previše surovi. Zato kod
čuvara (ratnika) treba implementirati i blagost, kroz muziku i filozofiju (radi
umjerenosti), i hrabrost: ratnici moraju biti ujedno blagi (prema svojima) i srčani
(prema protivnicima)
- oni kojima najbolje ide čuvanje, ti su ratnici; kojima proizvodnja, ti su proizvođači;
a vladari moraju biti stariji – te svatko treba voljeti ono što radi; naravno, ratnici, a
posebno vladari, se postupno izlučuju od drugih.
- etički intelektualizam – svatko radi ono što zna, i to obavlja na korist države
- oni ''najvrliji'', koji imaju ''karakter'', trebaju biti vladari, tj. najbolji od svih, s najviše
''karaktera'' – vladar (prvo = aristokracija, drugo = monarhija). Čuvari bi trebali biti
pomoćnici vladarima, izvršitelji njihova naređenja (jasno je da je ovo posve
disparatno s idejom o trodiobi vlasti)
- da bi se opravdala takva hijerarhija, treba ljudima ispričati mit, laž – feničku laž (u
nju trebaju vjerovati vladar i ratnici, a ako već ne oni, onda barem puk): vladaru (ili
vladarima, ako je riječ o aristokraciji) je pri rođenju bog primiješao zlato, ratnicima
(pomoćnicima) srebro, a privređivačima željezo i mjed. S time se rađa, i tko se s čime
rodi (bez obzira u kakvom miljeu) treba u skladu s time biti zadužen – jer
''proročanstvo kaže da država propada ako počne vladati željezni ili mjedeni vladar''
(Platon je protivnik nasljedne monarhije, nego je pobornik monarhije po
sposobnostima); valjalo bi ljude uvjeriti u to
- treba u državi vladati skromnost da ne požele previše (prvenstveno ratnici; pogotovo
vlasništvo ratnika treba biti što manje) - jer, država treba biti tako dobro uređena da
treba strahovati samo od vanjskih neprijatelja, ne i unutarnjih

4
 Platon

Četvrta knjiga
- ratnicima treba dati što manje, da žive na granici oskudice; inače oni prestaju biti
pravi ratnici. Platon je utilitarist, brine za ukupnu sreću države, a ne njenih dijelova
(npr. ne brine ga previše ako ratnici nisu posve sretni). Kad bi svakom dao luksuz,
onda bi svi pojedinačno bili sretni, ali država ne bi (ni bila sretna ni funkcionirala).
Nije dobro da su ljudi previše bogati (neće htjeti raditi, bit će debeli i fizički slabi) ni
da su previše siromašni (neće moći raditi)
- u običnoj državi (ali ne ovakvoj 'Politeiji'!) postoje dva suprotstavljena ''naroda'' –
bogati i siromašni. U pravoj državi ('Politeiji') što više toga treba biti zajedničko (tu
neki vide taj Platonov 'komunizam'; no on kaže, među prijateljima zajedničko)
- državu treba povećavati tek dotle dok može ostati jedinstvena. Nije nužno da bude
velika, nego da bude jedinstvena. A to će biti ako se državljane bude dobro odgajalo
- važna stvar za djecu je odgoj po zakonu i pomoću glazbe - ako ih se dobro odgoji
(ako nauče norme), znat će se držati i zakona.
- Odnosi unutar države se trebaju odrediti zakonom, jer ljudi će biti dobri sami po
sebi tek neko vrijeme, a po sili zakona će biti uvijek. No, zakonom ne treba sve
propisivati, jer neke stvari će dobri i sami po sebi znati, a loši ionako neće
- Politeia je ''mudra, hrabra, trezvena i pravedna'': a) mudra je ako vladar(i) imaju
znanje upravljanja državom (tj. mudrost), a ostali staleži znanje svog posla; b)
hrabra je ako su hrabri ratnici (ako im je zakonima ugrađena hrabrost); c) trezvenost
je vladanje sobom, vladanje požudama i nasladama te sloga oko poretka; d)
pravednost je ono, Platon tvrdi, što se pri osnivanju države stavi u njene temelje: da
svatko radi ono što je njemu prikladno
- najbolje će vladati sobom, tj. najviše ovih pozitivnih osobina imat će viši sloj ljudi
po rođenju i obrazovanju
- {Platon čuvare, koji bi bili činovnici ili više plemstvo (ili pak sami vladari kao
čuvari zakona), stavlja skupa s vladarima u stalež, a ratnike u drugi stalež}
- vladar kroji pravednost i daje svakome svoje – najveći zločin je nepravda, tj.
izmjenjivanje zanimanja, staleža i mnogostrukost poslova; pravednost je da svatko
radi ono što mu je prirođeno. Pravednost je temelj za prve tri vrline, jer je univerzalna
- i temelj je za opstanak države; pravednost je dati ''svakome njegovo'' i da ''svatko
radi ono što treba''
- nepravedno je ujedno i ono opasno po državu: težiti onome što ti ne pripada (npr.
zemljoradnik tome da bude ratnik, ratnik tome da bude vladar); pravednost je da
svatko ostaje u svom staležu; ''pravednost se može nalaziti samo u dobroj državi''
(izvan države je, očito, nemoguće postići pravednost)
- pravedan čovjek je kao i pravedna država - ima u sebi tri sloja duše (želja za
privređivanjem/imanjem, srčanost i želja za znanjem) koji su isti kao i tri dijela
države - pitanje je kako se ta tri dijela odnose? Prvi je kao požuda, koja nas nagoni
na nešto, treća je kao razum, koji nas sprečava. Ono drugo, volja, nekad je na strani
požude a nekad razuma – trebala bi biti na strani razuma, te Platon zaključuje da
postoje tri dijela duše (požuda, volja i razum). Usklađenost dijelova je pravednost,
kako u pojedinca, tako i u države. Razum i volja trebaju kontrolirati požudu (vladar
i ratnici trebaju kontrolirati puk)

5
 Platon

- tako se treba u odgoju primjenjivati i smjesa glazbenog (razum) i tjelesnog (volja)

odgoja, što znači i da se različiti dijelovi duše međusobno održavaju i ukroćuju, a oba
krote onaj požudni dio (dakle, opet um i volja krote puk i pučke požude)
- svi staleži se trebaju složiti (pa i vladar) da treba vladati razum
- pravednost unutar čovjeka – svaki dio duše treba se baviti sobom i ne upadati u tuđi
posao; isto je i pravednost van čovjeka, ne miješati se drugima u posao
- pravednost je prirodni odnos, nepravednost je neprirodni odnos dijelova, nesloga
između tri dijela duše; samo je jedna krepost, a mnogo je raznih ''nevaljalosti'' (ovdje
ostaje nedorečenim pitanje je li korisno biti pravedan, ili je korisno biti nepravedan
ako za to nema kazne?)
- pet (5) je različitih oblika ustava (državnog ustroja) i pet različitih oblika duše.
Jedan oblik ustava je kad vlada jedan dobar vladar ili više dobrih vladara (monarhija
ili aristokracija – jedan od 5 oblika ustava) i to je jedini dobar državni ustroj

Peta knjiga
- dakle, monarhija ili aristokracija je jedini dobar ustav, a ostali (ovdje 4) ne valjaju
- Platon se zalaže da se žene i djeca dijele (komunitarijanizam – eto zašto se Platona
ponekad povezivalo s komunističkom ideologijom); sugovornici mu se bune u vezi
toga: kažu da to pretpostavlja ''različite oblike zajednice''
- muškarci i žene su po prirodi različiti; žena je uopće u svemu lošija od muškarca, ali
postoje u nečemu bolje žene, kao i u nečemu bolji muškarci. Zato treba davati i
ženama poslove za koje su sposobne (čak i posao čuvara), ali u manjem opsegu nego
muškarcima, jer su one ''slabiji rod'', u svemu slabije od muških; opet 'svakome svoje'
(jednakima jednako, nejednakima nejednako - to je pravednost)
- djeca trebaju biti zajednička; treba se vidjeti tko je ''najbolji'', pa se trebaju ''miješati''
najbolji međusobno – ''najbolji'' muškarci s ''najboljim'' ženama (eugenika), a
''najgori'' muškarci - naravno - s ''najgorim'' ženama; valja odvajati djecu od majki
- djeca su odvojena od roditelja, sestre od braće
- Platon u jednom trenutku kaže ''to u državi sretnih nije dopušteno''.
- Platonu je na prvom mjestu država, na drugom Helada, i to je to (prvo se brine za
državljane Politeie, onda za Helene i kraj); u idealnoj državi nema rođaka, svi
sugrađani su rođaci i braća
- Platon tu daje i neka etička načela ratovanja, koja su donekle fer – zabranjuju se
neki ratni zločini – ali diskriminatorno (samo prema Helenima; barbare se smije)
- teže je uistinu biti pravedan i imati savršenu državu, nego to zamisliti kao ideal i
izraziti riječima (djela su teža od riječi) – dakle, stvarna država treba biti što bliže
uzoru i idealu Politeie, a ne mora zaista biti takva; tako je i za čovjeka vžno da bude
što bliže pravednosti
- zlo čovječanstva ima šanse da prestane tek kad filozofi postanu kraljevi (i obrnuto)

6
 Platon

- sad se naizgled prešaltao na epistemologiju, jer kaže da onaj koji vidi predstavu
neke stvari samo mnije, a onaj koji vidi pravi stvar, taj spoznaje – mnijenje i znanje,
dvije različite kategorije (neznanje je posljednja); znanje nam daje spoznaju bitka, a
mnijenje je nešto između bitka i nebitka. Filodoksi – oni koji vole mnijenje
(dogmatičari? Filodoksi, doslovno), nasuprot filozofa, koji vole istinu/bitak/ono što
jest. U cijelom ovom posljednjem dijelu Platon objašnjava tko su to zapravo filozofi
(kad smatra da trebaju vladati, onda mora i objasniti tko su oni zapravo, da ne bi
vladar postao neki filodoks)

7
 Platon

Šesta knjiga
- filozofi mogu domašiti univerzalni bitak, a puk luta u mnoštvu (ne spoznaje bit i
zato je slijep) – zato su filozofi pogodni za vladare. Ne samo pogodni, nego najbolji!
- filozof – uvijek voli istinu; nije sitničav nego uvijek teži univerzalnosti; ima dobro
pamćenje; umjeren je
- filozofi se čine svjetini beskorisni, ali ne jer bi po sebi bili beskorisni, nego se nitko
njima ne služi. Kad bi se njima poslužili, filozofi bi bili idealni vladari
- većina filozofa je loša, ali nije tome kriva filozofija – to su sofisti (kvazi-filozofi), i
oni imaju moć da kvare državu, misli Platon. Oni također daju loš glas filozofiji
- najveće, filozofske ljudske naravi postaju najgore ako ih se loše odgaja; ako seljaka
loše odgajaš, nije toliki problem; najveća zla dolaze od najpametnijih
- sofisti su veliko zlo: koriste svjetinu i, ugađajući joj, oportunistički djeluju –
filozofija nije za mase (''svjetina ne može biti filozof''). Usto, sofisti i kvare one koji su
po prirodi najbolji. Zato se pravi filozofi čine beskorisnima
- neki koji i imaju predispozicije za filozofiju zbog odgoja ne uspiju postati pravi
filozofi; a kraljeve je teško nagovoriti na filozofiju, jer bi morali prihvatiti ne uvijek
ugodnu istinu (ili prezreti bogatstvo, slavu itd.)
- put filozofa je težak, često se ni ne želi latiti politike jer ga zatiru; ''nijedan postojeći
ustav nije dostojan filozofske vladavine'' kaže Platon
- mladi nisu pogodni za visoku filozofiju, trebaju se baviti gimnastikom i uvodom u
filozofiju
- jao državama dok ne dobiju istinskog, zrelog filozofa na vlast! Filozofi su oni koji
na ovome svijetu najbolje oponašaju transcendentni ideal, filozofi mogu približiti
državu idealu
- vladari (koje Platon zove i čuvarima, što ne treba brkati s ratnicima): moraju biti
domoljubi i moraju imati svoj čvrsti stav u bilo kojoj prilici, ali i znati. Prave vladare,
kad ih biramo, trebamo mnogo puta iskušati: ako odole svim izazovima i prođu na
svim ispitima (hrabrosti, mudrosti, odlučnosti...), onda su pravi ljudi za vladare
- najveći nauk = ideja dobrote; filozof/vladar treba znati što je dobro, a ne samo
misliti da je nešto dobro. To ga razlikuje od puka i čini vladarom
- u predmetima postoji mnogo dobra, ali ideja dobra je samo jedna (''predmeti se vide
a ne pomišljaju, a ideje se pomišljaju a ne vide''). Dobrota je ono što razjašnjava
umske stvari, kao što sunce rasvjetljava vidljive stvari – ona ''daje istinu predmetima
spoznaje i moć spoznaje onome koji spoznaje''
- 1. ono što spoznaje same principe, ideje = um; 2. ono što ima pretpostavke, ali bez
počela = razum; 3. treća vrsta ''znanja'' = mnijenje; 4. zadnja vrsta ''znanja'' =
nagađanje

8
 Platon

Sedma knjiga
- poznata priča o špilji: ljudi okovani u špilji vide sjene i za sjene misle kako su pravi
predmeti, a ne tek sjene predmeta. I kad bi izašao iz špilje, čovjeku bi kao istina bile
prihvatljivije sjene nego pravi predmeti, dok se ne nauči – ali bio bi sretan kad
konačno spozna
- tako i ljudi na svijetu ne vide pravu spoznaju, i samozadovoljni su u svom mraku;
dok im filozofi donose svjetlo (no ovi to ne žele); ipak, svačija duša je sposobna
pogledati u svjetlo iz mraka – no teško je osvijetliti dobrim to božansko u svačijoj
duši; to se postiže odgojem i obrazovanjem (eto, zato Politeia obrazuje!)
- filozofima, vladarima, osnivačima Politeije je zadatak sve ljude izvući iz špilje
- pravedno je prisiliti filozofe da budu političari (jer je to ono čemu su vični te će
najbolje državi služiti, i neće se pomamiti za vlašću; dok siromašni bi), baš kao što je
pravedno čovjeka koji je izišao iz špilje natjerati da se vrati u nju i oslobodi i druge
- aritmetika (''nauka o broju i računu'') – u temelju svih umijeća i odgoja, pomaže
osjetilima da vide što je istina; tako pomaže i duši prodrijeti do bitka (u ideji!)
- brojevi nisu empirijski, nego samo mislivi, i zato tjeraju dušu da se približi biti
- geometrija slično tome, i zato i nju treba mladež učiti, i zvjezdoznanstvo (sve to je
korisno za sva umijeća u državi) – vidi sličnost s quadriviumom; uopće, za filozofiju
je korisno znati matematiku, jer je ona istinski refleksivna, nematerijalna
- dijalektika pokazuje koji je put ispravan u traženju biti; ona je prava znanost (um - a
što nego filozofija, dijalektičkom metodom) - sve drugo polazi od pretpostavki i to je
između mnijenja i znanosti (razum, mišljenje (mišljenje (u smislu: razmišljanje) je po
Platonu iznad mnijenja!) - matematika i sl.)
- mišljenje se odnosi na pojavne stvari, a poimanje na bitak
- dijalektika najvještije barata riječima, tj. pojašnjenjima svih nauka, i zato ona treba
biti prva među naukama i vladari njome moraju ovladati
- ako se sili na fizički rad, nema posljedica po tijelo, ali učiti se ne može na silu;
vladari trebaju biti takvi koji spremno uče i razumijevaju, a ne na silu (''ropski'')
- vladar treba biti stariji od 50 godina, i može biti oba spola (!)
- tu završava govor o pravednoj državi i njoj sukladnom pojedincu

9
 Platon

Osma knjiga
- dakle: u Politeii su žene, djeca i odgoj zajednički, poslovi su zajednički i vladar je
vješt ratnik i filozof; stanovi se dijele kao u komunizmu (po odredbi)
- 4 loša državna uređenja: 1. timokracija (kao u Sparti i na Kreti - vladavina
častohlepnih), 2. oligarhija (vladavina nekolicine) 3. demokracija (pučka
vladavina), 4. tiranija (nasilnička monarhija)
- dakle, jedno dobro uređenje (monarhija ili aristokracija) u Politeii vs. ova 4 loša
- timokracija nastaje kad se u aristokraciji vladajući zavade i svatko gleda samo na
vlast – između aristokracije i oligarhije; čovjek u skladu s timokracijom = ponosan,
častoljubiv i nasilan (uopće, svi tipovi države nastaju prema tipovima karaktera)
- oligarhija – vladavina malobrojnih, jedini kriterij za vlast je novac, a jedina
karakteristika gramzivost; mali broj bogatih i velik broj siromašnih; čovjek u skladu
oligarhijom = novac mu je na prvom mjestu, štedljiv, škrt (oligarhija je ona država ''s
dva naroda'': siromašnim i bogatim)
- demokracija – nastaje uglavnom kad siromašni zbace oligarhe, pa svatko radi što
mu paše – ''veliko šarenilo ljudi'', bezbrižnost, sloboda. Platon shvaća demokraciju
kao anarhiju, svatko radi manje-više što hoće; također, u demokraciji se ''može naći
sva ostala uređenja''. Čovjek u skladu s demokracijom = raspušten, požudan, rasipan
- tiranija – nastaje iz demokracije, kad pojedinac, tobože kao pučki tribun, postaje
tiranin; tiranin svima sve dijeli, pravi se dobrim, no istrebljuje političke protivnike i
vodi ratove te naposljetku iskorištava svog ''oca'' (narod) – 'jede svog oca (a ne djecu)'
- ukratko, Platon tvrdi da iz (dobre) aristokracije proizlazi (loša) timokracija, iz
timokracije (lošija) oligarhija, iz oligarhije (još lošija) demokracija, iz demokracije
(najlošija) tiranija

10
 Platon

Deveta knjiga
- o požudnosti – ona se budi i počinje divljati kad razum spava; ona izvire iz
nepotrebnih strasti (postoje i potrebne) i svojstvene su tiranima
- zato je potrebna umjerenost – požudu ne zadovoljavati ni premalo ni previše
- tirani su mahniti, puni požude – imaju ljubav za požudom (ljubav = neobuzdana
želja, za Platona), raspojasani su i mogu stoga činiti svakakva zla
- što više požuda zadovoljavaš, to ih više tražiš; požuda dovodi do korupcije
- takav dakle čovjek je - sušta suprotnost filozofu – idealni nepravednik (tiranin loše
postupa i prema roditeljima i prema domovini; on je nevjeran)
- pojedinci u državi imaj dušu koja je ista kao i poredak u državi; ne može se vladati
drugima ako se ne zna vladati sobom - zato je tiranija najgora i najnesretnija
država; ona je ropska, živi u strahu (i sam tiranin je u strahu, kao i njegovi čuvari), a i
tiranin i drugi su nesretni
- najsretnija i najpravednija država je kraljevstvo / aristokracija (Politeia), a
najnesretnija i najnepravednija tiranija
- tri dijela ljudske duše: um (prvi, njime učimo), volja (drugi, njome se srdimo) i
požuda (treći dio, to je zapravo nagon)
- požudi je najviše stalo do materijalnog dobra, volji do časti, a umu do duhovnog – u
svakog čovjeka prevladava jedan od ta tri dijela i u skladu s tim su raspoređeni u
državnoj hijerarhiji. Naravno, najveća je ustvari naslada filozofa, pa onda ratnika, pa
onda puka. Ali, naravno, ovim zadnjima se čini njihova naslada najboljom, jer nisu
iskusili višu vrstu naslade (filozofi znaju da je njihova naslada najviša zato što su
iskusili sve tri vrste naslade)
- više bitka = više istine (što ljudi više bitka spoznaju, bliže su istini) i v. v. Zato je
duša bliža istini (stvarnosti) nego tijelo. Filozofi su bliže istini nego zemljoradnici
- ne treba bolji dio duše (um) biti podložnik lošijem (strasti), već obratno; tako i s
ljudima, ''lošiji'' trebaju biti podložnici ''boljima''. Umjerenost treba svladati strasti
- tiranin živi najdalje od ideala (uma), kralj najbliže. Najkorisnije je ono
najpravednije, tj. da vlada onaj od kojeg ima najviše koristi za sve
- dakle, nema nikakve šanse da je ono nepravedno ujedno i korisno (za državu)
- na nebu je uzor Politeie (kao i ideje), a po njoj možemo na zemlji tek kopirati

11
 Platon

Deseta knjiga
- slavna priča o oponašanju – svi obrtnici rade svoj predmet (stol, cipele…) prema
uzoru (ideji tog predmeta), ali nitko ne može napraviti sam uzor
- jedan je predmet koji je u ideji, jedan koji je stvar i jedan koji je slika stvari
- prvo stvara stvoritelj (bog), drugo obrtnik, a treće oponašatelj
- 3 umijeća s predmetima: korištenje predmeta, pravljenje istih i oponašanje
- korisnik i tvorac predmeta imaju nekakvo znanje o predmetu, oponašatelj ne
- oponašanje (umjetnost) je igra, a ne znanje, ona je najdalje (tek treća) od istine i zato
pjesnici, slikari, umjetnici – nemaju što tražiti u zamišljenoj državi! Najbliži istini su
oni koji su najbliži ideji (kraljevi), potom oni koji su blizu stvarima, tj. replici ideja
(ratnici, treći sloj), a najdalje od istine su oni koji stvaraju repliku replike ideje -
umjetnici. Što će onda umjetnici koristiti 'Politeiji'? Oni oponašanjem samo kvare
onaj razumski dio duše u ljudima i potiču nerazumski
- valja dozvoliti, kao što je na početku rečeno, samo onaj dio umjetnosti (pjesništva)
koji koristi državi (hvali bogove i junake, npr.) - Platonov utilitarizam
- duša je besmrtna (onaj najbolji dio duše nikako ne treba težiti ovozemaljskim
stvarima, nego besmrtnosti (završetak Platonove ''Države'' sličan je završetku
Aristotelovu ''Nikomahove etike'' - politika je prolazna, kontemplacija je vječna)); jer,
dok tijelo umire od starosti i bolesti, na duši se to ne osjeti; dušu ne ubija pokvarenost
– neki pokvarenjaci žive dugo. Dušu ne mogu ubiti ni vlastita zla, a kamoli zla nekog
drugog (ovo s dušom nisam baš dobro razumio. Trebam još jednom pažljivo pročitati
ako hoću razumjeti. No, za politiku i državu nije toliko važno). Zaista je besmrtna
- sva zla i sve strasti itsl. što se nakupilo po duši su samo kontingencija - iz duše treba
izlučiti njenu pravu bit: ''ljubav prema mudrosti''
- pravednost je uistinu najbolja za dušu (Platon misli da je to dokazao); pravednici
nakon smrti (ili čak već pred kraj života, u starosti) dobivaju veliku nagradu,
nepravednici veliku kaznu (iako se može činiti da na ovom svijetu nepravedni puno
bolje prolaze od pravednih; čak svjetina misli da su pravednici nepravedni, i v. v.);
Platon se koristi nekim mitom da to predoči, slično raju i paklu u kršćanstvu

12