1.

RACIONALIZAM
1.1 Descartes
1. Pravilo evidencije
Ne prihvaćati nešto kao istinito, a da se ne spozna kao takvo. Posebna intelektualna intuicija jasne i
odjelite ideje čije se osobitosti sastoje u tome da je isključena svaka mogućnost zablude i zato je
nedvojbena. (to je privi….
2. Slika svijeta
S obzirom na svijet – bit materijalnih predmeta je protežnost. Ideja protežnosti jasna je i odjelita,
jer je urođena. Osjetne kvalitete nisu onakve kakve vidimo, ali imaju stvaran temelj.

3. Odnos otnologizma i Descartesa

čovjek posjeduje neposrednu i izravnu intuiciju bitka ili Boga. Teorija po kojoj ljudski um iz
ideje općeg izvodi postojeće i pojedinačno. Moguća je intuitivna spoznaja Boga (temelj svake
druge spoznaje). Bog prosvjetljuje čovjekov um (Augustinova teorija iluminacije).
Ontološki prvo je i prvo spoznato, red spoznavanja mora odgovarati ontološkom redu.

Descartes, Ontološki:
3) U sebi nalazi ideju najsavršenijeg bića. Pritom jasno i odjelito vidi da na njegovu narav spada da
uvijek postoji. Ta ideja mu je jasna kao i matematičke istine.
Ideja Boga je 1. i najodličnija od urođenih ideja.

4. Meditacije
1. Meditacija: traži sigurnu osnovicu filozofije, opravdava sumnju u osjetilnu spoznaju. Metodička
sumnja
2. Meditacija: pronalazi čvrsti oslonac: Cogito, ergo sum
3. Meditacija: donosi dokaze za Božju opstojnost
4. Meditacija: odbacuje problem zablude i pokazuje put kako je valja izbjegavati. (sudi se o
predodžbama prije nego su one jasne i odjelite)
5. Meditacija: proučava problem pojma prirode.
6. Meditacija: istražuje pitanje opstojnosti materijalne stvarnosti.
5. Rasparava o metodi
Djelo kojim započinje svoju filozofiju. Metoda je polazište i dovršenje filozofije. Metodološko
pravilo u četiri koraka: 1. pravilo evidencije; 2. svaki problem podijeliti na onoliko dijelova na koliko
je to moguće i koliko je potrebno radi njezinog rješavanja; 3. svoje misli uravljati određenim redo
od najdednostavnijih do složenijih 4. postupno izbrojiti i sastaviti da se može biti siguran da ništa
nije izostavljeno.
Obrat prema subjektu, tj. Refleksija o čovjeku i njegovoj spoznaji
1.2 PASCAL
1. Sažetak njegove filozofije
Blaise Pascal – (1623. – 1662.), veliki Descartesov protivnik, filozof, matematičar i fizičar. Godine
1646. doživljava obračenje- vrlo snažan doživljaj duha, a 1652. i drugo obraćenje.
 FILOZOFIJA SRCA: srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje. Srcem shvaćamo prve principe
iz kojih razum izvodi druge postavke. Srce je kod P. katkad sinonim za volju, katkad znači spoznaju ili
instrument spoznaje.
ČOVJEKOVA BIJEDA I VELIČINA: č. bez Boga bijedan i ništavan .
Boga se može spoznati samo srcem. U filozofiji vjere važno je iskustvo. Srce Boga spoznaje a razum
stvara znanje o Bogu. Naravnim razumom nismo sposobni spoznati Boga nego jedino srcem.

1.3 Spinoza
1. Glavne misli
Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagorodnošću.
Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti.
Ljude najviše smeta ako njima vladaju oni koji su im ravni.
Malo je onih koji umiju podnositi vlastite mane kod drugih ljudi.
Mana mnogih ljudi je što žele da budu učitelji drugih, a ustvari bi trebalo još dugo ostati učenici.
4.analitički, sintetički a posteriori, sintetički sudovi a priori
5.Religija unutar granica čistoga uma
Izvor spoznaje je čisto imanentno mišljenje, koje se iz evidentnih temeljnih uvida, racionalnom
dedukcijom, razvija prema daljnjim spoznajama
Sve je determinirano!
Božju supstanciju smatra prvom u ontološkom i logičkom redu
SUPSTANCIJA: nužno beskrajna, bitno Causa sui, neovisna od drugih, nije omeđena, nužno beskrajno biće =
Bog je jedina supstancija!

2. Njegova filozofija
1.4 Laibniz
1. Prestabilizirana harmonija
PRESTABILIRANA HARMONIJA: Bog je već unaprijed planirao i utvrdio sklad zbivanja.
Usporedba sa satom. Usporedivši sa svijetom dobivamo: ili Bog uvijek nanovo zahvaća u svaki pojedini
slučaj pa tako drži svijet u skladnom odvijanju, ili je svijet od stvaranja tako savršeno uređen da njegov
sklad, bez zahvaćanja, ostaje trajan.
L. smatra da je svijet unaprijed tako sazdan, da je osigurana harmonija zbivanja. Taj svijet je najbolji
mogući svijet (prestabilirana harmonija-unaprijed ustaljen sklad)-iz okazionalizma.
NAUKA O BOGU: za L. je Bog stvoritelj svijeta.

2. Pet informacija
Glavno djelo: Teodiceja o dobroti Božjoj slobodi čovjekovoj i porijeklu zla.
Formulirao je analitički princip a to je analitički sudovi
Mi imamo djelomičnu istinu jedini Bog ima potpunu spoznaju
Monade kod Leibniza, to je njegova metafizika
Leibniz nastoji opravdati Boga pred zlom u svijetu.

2. EMPIRIZAM
2.1 Bacon
1. Klasifikacija predrasuda
idoli-sofistički trikovi u našoj svijesti kojih se treba otarasiti, indukcija je lijek:
1) idoli plemena-predrasude čovječanstva, podrijetlo im je u naravi ljudskog duha.
2) idoli spilje-predrasude svakog pojedinca kojima robuje.
3) idoli trga-proizlaze iz socijalnih odnosa, jezika.
4) idoli kazališta-proizlaze od pogrešnih teorija i filozofskih sistema.

2.2 G.Berkeley
1. Imaterializam (ispiritualizam)
GEORGE BERKELEY (1685 – 1753) zastupao imaterijalizam i spiritualizam
TEORIJA IMATERILAZIMA: poriče svaku materijalnu supstanciju (osnovna tvrdnja). Materija
je skup osjetnih kvaliteta (ideje-jedini predmeti koji su neposredno dani u duhu).
Njegova se teorija svodi na slijedeće – držati da neko tijelo postoji, a da nitko ne misli, znači
protuslovlje. Ne niječe opstojnost tijela kao skup osjetnih kvaliteta, nego poriče svaku materijalnu
supstanciju koja bi imala egzistenciju po sebi!!!

2. Najpoznatija izjava
3. Glavno djelo (rasprava o principima ljudske spoznaje)
2.3 Tomas Hobbes
Nauka o državi (De cive-Levijatan)- čudovište, jer raspolaže apsolutnom vlašću, nema slobode.
- po prirodi je „čovjek čovjeku vuk“, karakterističan je rat svih protiv sviju. Rat tu ne znači organiziranu
borbu, nego stanje u kojem se nasilje plaća nasiljem. Među ljudima mora doći do ugovora. Državni
suveren ima neograničenu vlast. (u odgovorima)

2.4 David Hume

1. Načelo kauzalnosti i kritika
NAČELO UZROČNOSTI (kauzalnosti) : svodi na osjećaje, nagone i instinkte
*KRITIKA NAČELA UZROČNOSTI: uzročnost tumači psihološki (navika).
Uvjeren je da ne možemo dokazati princip da svaki početak egzistiranja mora imati uzrok – to
smatra maksimom koju su stvorili filozofi, a naša vjera u to je stvar navike i asocijacije
 2. Djela ( Rasprava o ljudskoj prirodi)
O religiji (u Dijalozi o prirodnoj religiji) RELIGIJA: svoju fil. o rel. donosi u djelu „Dijalozi o prirodnoj
religiji“.
Religija se ne može opravdati razumskim razlozima. Č. prihvaća religiju zbog straha od smrti. Ona je zarazna
poput bolesti, a lijek je filozofija. Kvari moralnost.
Zastupa totalni agnosticizam i skepticizam.

2.5 John Lock

1. Ogled o ljudskom znanju i s kojom svrhom (o ljudskom razumu??)
Ogled o ljudskom razumu; Bavi se pitanjem istinite spoznaje, kriterijima takve spoznaje, ispituje
metode, stupanj sigurnosti koji ima i koji se može postići, pita se o granicama spoznaje.

3. IDEALIZAM
3.1 Kant
1. Transcedentalna filozofija
TRANSCENDENTALNO kod Kanta – spoznaja koja se ne bavi predmetima, već našom spoznajom
predmeta, ako je moguća apriori.
TRENSCENDENTALNA FIL.: uvjeti mogućnosti do kud može ići spoznaja, ukoliko se predmeti te
spoznaje, ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi ljudskog duha.
Transcendentalna filozofija = svoja istraživanja on zove “transcendentalnima”, jer istražuje “čiste” uvjete
ljudske spoznaje. Njegova filozofija želi biti transcendentalna – prediskustvena, a ne transcendentna – izvan
granica iskustva, kakva je bila stara metafizika.

2. Usporedba s racionaliz.
3. Transcendentalna apercepcija
TRANSCENDENTALNA APERCEPCIJA – središnji pojam transcendentalne dedukcije.
Stoji u čistom „ja mislim“, koje prati sve moje sadržaje svijesti. Kant je određuje kao čistu, prvobitnu i
nepromjenjivu svijest. Jedinstvo apercepcije čini pojam mogućim. Bez transcendentalne apercepcije naša bi
duša bila ispunjena kaosom pojava, i ne bi nikad mogla doći do iskustva, a jedinstvo sinteze prema
empirijskim pojmovima bilo bi posve slučajno.
3.Načelom uzročnosti mi prevladavamo ograničenost na ono što nam pružaju osjetila i naše pamćenje.
Spoznaja uzročno-posljedične veze ne može se, tvrdi Hume, postići zaključivanjem a priori', neovisno o
iskustvu
Transcendentalna dialektika
4. Transcendentana estetika
5. Antinomije i njihova svrha
6. D. o religiji? (Relig unutar granica čistog uma)
7. Sintetički sudovi apriori
8. Dinganisich (stvar po sebi, u sebi je nespoznatljiva
Stvar po sebi je nespoznatljiva – ovo je Kantov temeljni uvid. Pod time se misli da mi ne možemo spoznati bit
stvari nego fenomene. Naša je spoznaja po svojoj strukturi bitno ograničena na prostor i vrijeme. Svaka
spoznaja temelji se na prostoru, a on je uvjet da bi mogli spoznavati stvar samu po sebi. Vrijeme je uvjet
mogućnosti svake osjetilne spoznaje. Za Kanta u spoznajno - teorijskom procesu svaka spoznaja teče u
prostoru i vremenu. Kant dijeli sudove na: 1) kvalitet; 2) kvantitet; 3) relaciju; 4) modalitet
Stvar po sebi ( u sebi ) je nespoznatljiva – ovo je Kantov temeljni uvid. Pod time se misli da mi ne možemo
spoznati bit stvari nego fenomene. Naša je spoznaja po svojoj strukturi bitno ograničena na prostor i vrijeme.
Svaka spoznaja temelji se na prostoru, a on je uvjet da bi mogli spoznavati stvar samu po sebi. Vrijeme je
uvjet mogućnosti svake osjetilne spoznaje. Za Kanta u spoznajno - teorijskom procesu svaka spoznaja teče u
prostoru i vremenu. Kant dijeli sudove na: 1) kvalitet; 2) kvantitet; 3) relaciju; 4) modalitet
9. Kopernikanski obrat
SPOZNAJA: svaka započinje iskustvom, ali se ne svodi samo na iskustvo, postoje i apriorni elementi.
Do K. se pretpostavljalo da se svaka naša spoznaja mora upravljati prema predmetima. On smatra da
ćemo napredovati po pitanju metafizike, ako pretpostavimo da se predmeti moraju upravljati prema
našoj spoznaji. Svaka spoznaja ima neki apriorni element –
to je čuveni K. obrat k subjektu (Kopernikaski obrat).
Postavlja čuveni obrat k subjektu (kopernikanski obrat) = ukoliko bi se naše poimanje moralo upravljati prema
osobinama predmeta onda je nemoguće znati nešto o njemu apriori. No, ukoliko se predmet upravlja prema
osobinama naše spoznajne moći, tada mi apriori (općevaljano i nužno) spoznajemo o stvarima zapravo samo ono
što sami u njih stavljamo (prije: ja se okrećem oko objekta ukoliko ga želim obuhvatiti, a sada: objekt se u spoznaji
prilagođuje meni, subjektu).
Predmeti se, dakle, moraju ravnati prema našoj spoznaji.

Da bi predmeti uopće mogli postati objekt naše spoznaje, moraju se podvrći nekim apriornim uvjetima onoga
koji ih spoznaje.
Ljudska spoznaja raste iz osjetnosti i razuma. Osjetnost daje predmete već podvrgnute apriornim formama
osjetnosti (prostor i vrijeme), a razum ih svrstava pod svoje zajedničke oznake (kategorije).
Dakle, ništa ne možemo spoznati osim na način kako mi spoznajemo, a to je putem 12 transcendentalnih
kategorija, te vremena i prostora.
Također, ne znamo kakve su stvari po sebi, odnosno kakve su neovisno o našim spoznajnim moćima.

10. 3 vrste sudova (A, S-AP, S-APRIORI)

Razumijevanje K. apriorne spoznaje počinje različitima vrstama sudova:
3 vrste sudova: analitički (nužni, pred. uključen u subj. npr. svako tijelo je protežno).
sintetički a posteriori (nenužni, pred. pridaje sub. nešto novo).
*sintetički sudovi a priori (veza izm. sub. i pred. nužna 3+2=5) – oni su novina
kod K. i s njima povezuje emp. i rac. Iskustvu je dodao apriorni element.
Želi li metafizika biti znanost mora imati sintetičke sudove a priori.

11. sintetički sud apriori

12. Kritika čsitog uma (sadržaj)
- predmet istraživanja je spoznaja (kritička provjera znanstvene spoznaje)

- na početku postavlja pitanja: kako je moguća čista matematika, čista prirodna znanost i metafizika kao znanost?

 Opća građa K.Č.U. :

1. predgovor
2. uvod
3. transcendentalna teorija o elementima
a) transcendentalna estetika
b) transcendentalna logika
b1) transcedentalna analitika

b2) transcendentalna dijalektika

4. transcendentalna teorija o metodi

Proširuje li metafizika znanje o svijetu? (glavna metafizička pitanja su Bog, sloboda i besmrtnost). Metafizička bi
spoznaja trebala biti apriori, a Kant se pita kako naš um može spoznavati apriori, tj. mimo svakog iskustva? Time
se problem metafizike pretvara u problem mogućnosti apriorne spoznaje.
Time on ne zastupa urođene ideje. Naprotiv, smatra da svaka naša spoznaja počinje iskustvom, ali se ona ne
može svesti na iskustvo. Također, iskustvo nam ne može dati univerzalnu spoznaju.

3.2 Schelling
1. Filozofija identiteta
 2. Njegova filozofija (objektivni idealizam) 5 bitnih stvari

njegov sustav zovemo objektivni idealizam, jer se za razliku od Fichtea više zanima za ne-ja – priroda nije
samo izraz ja (kao kod Fichtea), već nešto objektivno
od Hegela se razlikuje jer tvrdi da čisto povijesno ne podliježe slobodi racionalnoga
cijela priroda je ispunjena životom i duhom (panteizam), te s razvija od nesvjesnog prema svjesnom
glavna fraza: „Priroda je nevidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda“
4 faze njegove filozofije: 1) priroda, 2) umjetnost, 3) sloboda i povijest, 4) misticizam
3.3 Fichte
1. Jedno djelo (Određenje čovjeka)
2. Što mu je na početku filozofije ( teza, antiteza, sinteza- posredovanje t i at vrši načelo dijalektike)
Svoju filozofiju označava kao Nauk o znanostima, što je središnja nit vodilja njegova sustava. Razvija dva
pristupa filozofiji:
1. filozofija idealizma
2. filozofija dogmatizma
Postoje: 1) teza; 2) antiteza; 3) sinteza (novo znanje) – temeljne postavke njemačkog idelaizma.
Posredovanje između teze i antiteze vrši načelo dijalektike. U svojoj knjizi predstavlja temeljne postavke
njemačkog idealizma. Sinteza nikad nije broj, ona opet ulazi u sučeljavanje s novom antitezom i opet
proizlazi nova spoznaja. Fichte dokazuje da je spoznaja dinamizam.
3. Temeljni principi njeg. filozofije
3.4 Hegel
1. Biblijski korjeni njegove filozofije

2. „Lukavost ideje“
 Svjetski se duh mora često probiti protiv mnogih individualnih želja, interesa i radnji uvjetovanih
egoističkim nagonima i strastima. Ali u tome se sastoji „varka uma“ („lukavost uma“) da se on konačno
posluži individuima koji konačno izvrše ono što on želi.
Konačna svrha svijeta je: biti za sebe, samospoznaja duha. Duh kao um koji je sam sebe svjestan je u
biti sloboda.
3. Apsolutni duh
Apsolutno je duh, misao koja misli samu sebe, samosvjestan subjekt. To je zapravo Aristotelova
definicija Boga, ali Hegel pod apsolutnim ne misli na Boga već na totalnost, totalni proces.
Hegel i apsolutno u duhu, aposlutni duh – ostvaruje se u:
umjetnosti – ona je osjetilno iskazivanje ideje, ideja se tu pokazuje u konačnome, ljepota postoji samo u
umjetnosti, a ne i u prirodi

religiji – izražava beskonačno preko predodžbe

filozofiji – izražava beskonačno preko pojma, filozofija je ideja koja misli samu sebe, postigavši potpunu
svijest o sebi – to je zapravo Hegelova vlastita filozofija

4. Sluga-gospodar
Gospodar je svijest koja postoji za sebe, ali ne više samo pojam te svijesti, već za sebe postojeća svijest
koja je posredovana sa sobom pomoću jedne druge svijesti, naime pomoću jedne svijesti u čiju suštinu
spada to da je ona sintezirana sa samostalnim bićem ili sa stvarnošću uopšte. Ta druga svijest je Rob.

5. Veliki petak (ideje, epohe)

6. Glavne teme „Encik. Fil. Znanosti)

Prvi dio tvori logika kao znanost o kategorijalnom raščlanjivanju u kojem se duh bavi samim sobom,
svjetski je duh u stanju »bitka-po-sebi«.
Drugi je dio filozofija prirode kao stupnjevit prijelaz prema duhu. U prirodi se ideja izvanjšćuje,
odnosno »samootuđuje« u svoj drugobitak (Anderssein). Priroda je medij u kojem apsolutni duh ili čista
ideja postaje zbiljski samosvjesni duh, vezujući se za oblike prostora i vremena. Razvoj u prirodi slijedi
postupno od neorganskoga prema organskomu, gdje se ideja savršenije ozbiljuje.
Treći dio prikazuje povratak duha iz samoizvanjštenja u sebe sama, stanje »bitka-po-sebi-i-za-sebe«.
Filozofija duha grana se na subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Subjektivni duh iskazuje život
pojedinca, individue. Očituje se prvo u odnosu duše i tijela, potom kao duh na stupnju refleksije u
obliku osjetilne svijesti te napokon duh u teoretskom smislu kao um, praktični kao volja i njihovo
jedinstvo u slobodnom duhu.

7. Fenomenologija svijesti
Pitanje svijesti – ona se reflektira na razini objektivnog duha (spoznaja) i subjektivnog duha (praktična
pitanja). Otkriva da postoje zakoni dijalektike. Svaki stupanj čovjekova iskustva ima zahtjev za
profanacijom i postavljanjem apsolutnog. Važnost i značajnost dijalektike proizlazi od jednog stanja
svijesti do drugog – transcendentalna redukcija. Cilj je doći do apsolutnog znanja, a do njega možemo
doprijeti samo primjenom načela dijalektike, jer nam samo ono garantira nove spoznaje, znanja,
događanja. Dokida se suprotstavljenost konačnog i beskonačnog subjekta u apsolutnom znanju.
8. Tri djela Hegela
Fenomenologija duha, Znanost logike, Enciklopedija filozofskih znanosti, Osnovne crte filozofije
prava…

9. Religija i država (koje djelo)?

10. Djelo fenomenologija duha?

4. Ostalo:
1. Glavne karakteristike filozofije racionalizma i empirizma?
2. Tko je zastupao i što je okazionizam?
ARNOLD GEULINCX (1624 – 1669), kritizira aristot.-sklost. realistički sustav i po tom je Kantov
prethodnik.
Djela: Spoznaja samog sebe ili etika
Izradio je nauku okazionalizma: Bog je causa vera, on daje da prigodom tjelesnog procesa, u duši
nastane predodžba, a prigodom htijenja i pokret tijela (slika sata kao i L.).
Smatra da je Bog tako uredio zakone kretanja, da se neka kretnja poklapa s našom slobodnom voljom
(neovisna od mog htijenja i sposobnosti). U svojoj samosvijesti pronalazimo misli neovisne od nje, one
dolaze od Božje volje.

3. Što je imaterijalizam, i tko ga je zastupao?

4. Englesko prosvjetiteljstvo
5. Poveznica Leibniz i Lock, dali postoji?
6. Spinoza, Leibniz i Descartes o supstanciji
Decartes SUPSTANCIJA: stvar koja tako postoji da joj za postojanje nije potrebna druga stvar
(Bog). Mi ne zapažamo supstancije, nego njihove atribute. Glavni atribut materijale supst. je protezanje
u dužinu, širinu i dubinu. Duhovne-mišljenje. Modusi su izmjenjivi atributi (volja).
Spinoza SUPSTANCIJA: nužno beskrajna, bitno Causa sui, neovisna od drugih, nije omeđena,
nužno beskrajno biće = Bog je jedina supstancija! Ograničene stvari ne postoje supstancijalno, po sebi,
nego su modusi beskrajne Božje supstan. Ograničena bića su modusi ili akcidentalna Božja određenja.
Sve konačne stvari su modusi bilo atributa misli – duhovne,
atributa protežnosti – protežna tjelesna bića. Božju supstanciju promatra dvostruko: Boga u sebi i u
stvorenjima. Bog je imanentni, a ne transientni uzrok svih stvari. Sve što se u svijetu zbiva određeno je
apsolutnom nužnošću. Zato je ovaj svijet jedini mogući i prema tome najbolji (kao i kod Leibniza).
Time je dokinuta ljudska sloboda!
S. metafiziku pretvara u logiku (kao kod Hegela).

7. Usporedba Schelinga i Hegela (3 stvari)

8. Kant i racionalizam
Poveznica Kanta i racionalista:
PROSTOR I VRIJEME: mi u sebi imamo apriorne datosti, 2 forme čistog mišljenja (nisu kategorije),
prostor i vrijeme. Sve što zamišljamo, zamišljamo u okvirima prostora i vremena.
TRANSCENDENTALNE IDEJE: duša, svijet i Bog. Pripisuje ih umu, nadilaze iskustvo.