Pjesmu Modra rijeka Mak je napisao prije Struških večeri poezije 1969.

, gdje se prvi put pojavila u

javnosti. Uvrstio je naredne godine u drugo izdanje Kamenog spavača, odakle je godinu kasnije
premjestio u istoimenu zbirku.

U prvom distihu,lirski subjekt nas obavještava da se o toj rijeci (pretpostavljamo da se prvi stihovi
vezuju za naslov) ne može govoriti kao o činjenici nego kao o pretpostavci. Ona je moguća u predaji,
u mitu: ne znamo, ali je znano.

U narednih sedam distiha opisuje se prostor/udaljenost između lirskog subjekta i te modre rijeke o
kojoj niko ne zna gdje je. Tu saznajemo čime je ispunjen prostor između lirskog subjekta i nje. Ili
drugačije rečeno, čime je ispunjen prostor koji je znan. To je prije svega prostor širi nego onaj koji
obuhvata bajka (formula iza sedam gora i sedam mora iskorištena je da bi na to ukazala, ali prostor
koji se ovdje opisuje je još veći, jer je i iza osam, devet i deset) ali istovremeno prostor nesklon
čovjeku, ispunjen morom, gorčinom,žegom, stegom, slutnjom, sumnjom, šutnjom, tmačom.

Modra rijeka nalazi se i iznad neba i ispod zemlje, ona je i iza uma i iza boga. Ona je izvan razuma i
izvan vjerovanja, nemoguća, dakle, u iskustvu, ali moguća, evo, u poeziji. Do nje put vodi kroz
podzemni svijet (gdje pijetlovi ne pjevaju, tj. gdje ne izlazi sunce).Ona je granica koju valja preći.
(Valja u smislu mora se jer nema izbora,ali valja i u smislu to je ispravan izbor .)Brojevi sedam, osam,
devet, deset, sto i tisuća gradacijom upućuju na daljinu koja je nedostižna, jer je mjera za prostor i
vrijeme. Ljudski život je prekratak da se rijeka pređe. Pjesnik umjesto neprelazna kaže neprebolna.
Od nje se umire, od nje nema lijeka, ona je smrtonosna. Ona je kraj života čiji je sastavni dio,od kojeg
se ne razlikuje, jer je i sama, kao i život, tma i tmuša. Baš zato se mora preći, jer je nemoguće da život
bude ovo što je dato. Nama, ljudima, valja otkriti novi svijet, valja izaći iz ovoga, preko granice koja
se, zbog naše ljudskosti, ipak samo čini neprelaznom.

Mogućnost da se modra rijeka svedena jednu od podzemnih rijeka iz grčke mitologije, a cijela pjesma
na uzdah umirećeg koji se miri sa smrću, jeste opravdana asocijacama izvedenim iz stihova gdje
pijetlovi ne pjevaju, tamo dolje ispod zemlje.

Moto zbirke (U grudma mi nestaje srca... Homer, Odiseja, IV, 467) također nedvosmisleno signalizira
na kakvo predznanje čitaoca Dizdar računa.

Taj moto nas uvodi u pjesmu Modra rijeka. Ona bi,ukoliko glas lirskog subjekta pripišemo Odiseju, a
natu nas je mogućnost uputio moto zbirke, mogla biti more (jer je modra) kome se ne zna ni dubina
ni kraj.

Želimo li čuti Odiseja, onda je modra rijeka pred njim neprijateljsko more koje valja preći, sa svim
opasnostima i preprekama koje vrebaju.