POVIJEST KRŠĆANSTVA – DRUGI DIO

1. «Dictatus papae»

Spis iz 1075. u kojem je Grgur VII. izrazio svoja načela: ecclesia romana je u potpunosti
ecclesia universalis; opća podobnost vodstva je samo u općoj Crkvi; prava pape kao
vrha sacerdotiuma su iznad prava regnum-a i imperium-a, papa može čak i cara
svrgnuti ukoliko mu se to zbog religiozno-ćudorednih razloga čini potrebno.

2. 1054. godina – Istočna šizma

Razne napetosti između istoka i zapada: liturgijske, disciplinske, crkveno-političke i

dogmatske suprotnosti. Vrhunac napetosti oko 1050. god. kad se bizantski car želio
udružiti s papom protiv Normana u južnoj Italiji. Carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije
počinje naglašavati razlike i zatvarati latinske crkve u Carigradu. Papa šalje mirovne
poslanike, no oni sukob samo zaoštravaju, te kardinal Humbert 16.7.1054. polaže bulu
na oltar Svete Sofije kojom ekskomunicira Cerularija, koji je odgovorio istom mjerom. To
je zapravo tragičan nesporazum koji se do dana današnjeg nije u potpunosti rasvijetlio.

3. Anabaptisti

Vjerska sekta nastala u početku reformacije. Traže ponovno krštenje odraslih jer
smatraju kako krštenje izvršeno odmah nakon poroda nema vrijednosti jer je dijete
nerazumno, stoga obred treba ponoviti kada čovjek dođe do potpune umne svijesti.
Smatraju obvezatnima privatne objave, zajedništvo dobara i žena. Začetnik je MUNZER.
Nastali su u Švicarskoj, zbog razlika sa Zwinglijem prenose centar u Munster (Novi
Jeruzalem). Odbijaju povezanost crkve i države. Bojali su ih se, smatrali ih društvenim
smutljivcima, Luther ih je progonio.

4. Angela Merici

Angela Merici (1474-1540), svetica, utemeljiteljica uršulinskog reda 1535. Red uršulinki
je utemeljen sa svrhom odgoja i pouke ženske mladeži. U početku su bile svjetovna
družba kongregacijskih sestara (bez zavjeta, odore i zajedničkog života; središnji
element nije siromaštvo ili poslušnost, već djevičanstvo; zahtjev je živjeti ne od prihoda,
već od rada). Kasnije u Francuskoj 1612. postaju samostanska družba s obveznom
klauzurom i svečanim zavjetima, s vremenom otvaraju internate i škole za žensku
mladež, koji su većinom uništeni za Francuske revolucije. Od 19. st. red se opet širi.

5. Augsburški vjerski mir

Augsburški vjerski mir je sporazum potpisan između cara Ferdinanda I. i državnih

staleža na saboru u Augsburgu 1555. sa zakonskom snagom za cijelo Sveto Rimsko
Carstvo. Po njemu se pristašama Augsburške vjeroispovijesti osigurava mir i
zadržavanje dobara. Zemaljskim knezovima ostavlja se sloboda vjeroispovijesti, oni
odgovaraju i za vjeru podanika po pravu “cuius region, eius religio”.

6. Borba za investituru; sadržaj i glavni protagonisti

Bitka oko toga tko ima pravo uvođenja u službu crkvenih dostojanstvenika: papa ili car.
Potaknuta je Clunyjevskom reformom, želi se osloboditi Crkva samovolje određenih
velikaša. Glavni protagonisti su njemački kralj Henrik IV. te papa Grgur VII. Sve se
razriješilo tek 1122. Wormskim konkordatom kad je priznata duhovna investitura Crkvi, a
kralju ostaje svjetovna investitura.

7. Canossa 1077. – akteri, povod, rasplet, povijesno značenje

Glavni akteri su kralj Henrik IV. i papa Grgur VII. Nakon što se Henrik nije obazirao na
Grgurov proglas Dictatus papae i protiv njega uzbunio njemačke biskupe, papa Grgur
VII. ga ekskomunicira i razrješuje njegove podanike zakletve vjernosti. Njemački plemići
potom daju ultimatum Henriku od godinu dana za pomirenje s papom, što on i čini 1077.
u Canossi. Povijesno značenje je ogromno, zadan je težak udarac njemačkom
kraljevstvu, a papa time preuzima primat i vodstvo zapadnog svijeta.

8. Civilna konstitucija klera – pretpostavka drugačijeg položaja Crkve u

revolucionarnoj Francuskoj. Kojeg? Kakva je razlika u odnosu na njen raniji
položaj?

Odluka protiv francuskog klera na osnovu kojeg revolucionari organiziraju i preuređuju

nacionalnu Crkvu u Francuskoj, čime je ona odvojena od Rima. Izbor biskupa je bio
zamišljen kao stvar naroda, bez dopuštenja i miješanja Pape. Papa Pio VI. osudio je te
odluke. 2/3 klera odbilo je zakletvu na civilnu konstituciju klera te su izbili krvavi progoni.
Svećenstvo je podčinjeno državi, a ne papi, ona ih plaća i bira, oni su državni činovnici.

9. Crkva i liberalno društvo 19. stoljeća, Syllabus

Popis od 80 suvremenih zabluda koje je papa Pio IX. pridodao enciklici Quanta cura iz
1864. Sadrži papinu osudu liberalizma, socijalizma i naturalizma pa je dugo bio izraz
nepomirljivosti katolicizma i modernoga svijeta; njime je nagoviješten antimodernistički
stav pape Pija X. Objavljivanjem Syllabusa se samo pogoršalo stanje na političkom
planu. Syllabus je osuđivao racionalizam, liberalizam, naturalizam, panteizam,
socijalizam, komunizam, masonstvo i slobodnu misao. Francuska je zabranila njegovo
objavljivanje.

10. Dominikanci

Dobili su ime po svom osnivaču Dominiku iz Kastilje. Shvatio je da znanjem može

spriječiti krivovjerje i tako studij postaje obavezan. Svrha tog reda jest pobiti krivovjerje
albigenza i valdeza propovijedanjem. Upravljani su demokratski, zajednica bira
poglavare i svi imaju pravo glasa. To je jedini red kojem papa ne potvrđuje poglavara.
Dominikanski red je ustrojen po uzoru na Sveučilišta, vrhovni poglavar je učitelj reda,
zajednice su zajednice učitelja i profesora. Dominik je od Franje dobio strogu regulu
siromaštva, a 1216. otvara dominikanski samostan. Dominikanski red je prozvan
propovjedničkim redom - ordo predicatorum.

11. Franjevci

Dobili su ime po svom osnivaču, sv. Franji Asiškom. Nakon bezbrižnog života, Franju je
obuzela težnja za siromaštvom. Živio je samo za odricanje, u djelima pokore i ljubavi
prema bližnjemu. Takvo djelovanje je postalo karakteristika franjevaca – ideal
siromaštva, ne otuđivanje od svijeta i ne preziranje svijeta. Papa je njemu i njegovim
učenicima odobrio takav način života i propovjedničko poslanje. Franjo je govorio da
vjerovjesništvo treba ljubavlju uvjeravati, a ne pobjeđivati oružjem. Franjo je 1221.
svome redu dao regulu siromaštva.
 12. Franjo Saleški

Franjo Saleški, svetac, biskup, crkveni naučitelj. Uspješni propovjednik među

kalvinistima po Savoji, postao ženevski biskup sa sjedištem u Annecyju. U duhu
katoličke obnove proveo je reforme u svojoj biskupiji. S Ivanom de Chantal utemeljio je
vizatandinke. Glavna su mu djela Uvod u duhovni život svjetovnjaka, poznato kao
Philothea te Rasprava o Božjoj ljubavi ili Teotim. Zaštitnik je katoličkog tiska i crkvenih
pisaca. Pod njegovom zaštitom osnovani su don Boscovi salezijanci i druge
kongregacije.

13. Galileo Galilei

Galileo Galilei talijanski je fizičar i astronom. Zalaganje za Kopernikov heliocentrični

sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s aristotelovcima i ondašnjim
crkvenim učenjem, koji su zastupali geocentrični sustav. U dva pisma Galilei je izložio
svoje poimanje odnosa Biblije i prirodnih znanosti. Po njegovu shvaćanju Biblija ne daje
pouke iz prirodnih znanosti, već načela i put čovjekova spasenja. Budući da je Galilei
ustrajao na svom tumačenju, na procesu 1633. njegovo je djelo stavljeno na Indeks, a
on osuđen na kućni pritvor. Glavno astronomsko djelo: Dijalog o dva velika svjetska
sustava.

14. Križarski ratovi – teorije o naravi pokreta

Neosporna je religiozna srž križarskih pohoda. Ona izvire iz nove svijesti kršćanske
zajednice zapadnog svijeta, koju je probudila grgurovska reforma. Druga je poveznica
viteška težnja za aktivnošću u vojnim pohodima, koja je ponekad znala pretjerati.
Također su se križarski ratovi opravdavali teorijama pravednog i svetog rata.

15. Jean Calvin

Najmlađi i najznačajniji vjerski reformator, teolog i utemeljitelj kalvinističke protestantske

crkve. Pod utjecajem Martina Luthera prešao je na protestantizam i odrekao se katoličke
crkve. Glavno djelo mu je Ustanova kršćanske vjere, uči da država treba podržavati
crkvu, da biblijski autoritet mora nadjačati crkvenu tradiciju i da sakramenti (premda
vrijedni) nisu bitni za vjeru, papinstvo naziva Antikristom. U Ženevi je uspio provesti svoj
sustav te osnovati novu frakciju protestanata koja po njemu dobiva naziv kalvinizam.

16. Ignacije Loyola

Španjolski plemić koji u svojoj 30. godini doživljava obraćenje te polazi na studij. Shvaća
da problem društva njegovog vremena nije samo asketski već prije svega kulturalni.
Hodočasti u Rim i Svetu Zemlju, zatim odlazi na studij, a nakon mukotrpnog studija
osniva Družbu Isusovu i odlazi u Rim. Ostavio nam je u ostavštinu Duhovne vježbe te
mnogo pisama.

17. Isusovci

Redovnička družba koju je osnovao sv. Ignacije Loyolski sa svrhom očuvanja i širenja
vjere vršeći apostolat pastoralnim i karitativnim radom. Isusovci trebaju biti Kristovi
ratnici, biti pokretljivi, prilagodljivi, ali uza sve to su centralizirani. Svijet ne trebaju
odbijati, već ga posvećivati te naći Boga u svim stvarima. Vrše duhovne vježbe te vode
mnoge karitativne i obrazovne ustanove. Red je krajem 18. stoljeća bio ukinut te potom
ponovno uspostavljen.

18. Jan Hus

Propovjednik koji je zastupao Wycliffove ideje te branio njegovu nauku kao dogmu
(nijekao je Crkvu kao sakramentalnu zajednicu spasenja u Kristu, napadao je
Avignonsku hijerarhiju, onaj tko je smrtno sagriješio ne smije u Crkvi zauzeti vodeće
mjesto). Nakon što su mu zabranili propovijedanje kralj Sigismund ga odriješi izopćenja.
Kasnije mu na saboru u Konstanzi predbacuju 30 krivovjernih tvrdnji njegovih spisa i
pale ga na lomači gdje odbija ponudu pomilovanja i ne odriče se svoga nauka.

19. Thomas More

Engleski humanist i državnik, svetac i mučenik. Sukobio se s Henrikom VIII: i protivio se

zakonu kojim kralj dobiva vlast nad Crkvom u Engleskoj te mu odbio položiti zakletvu
kao vrhovnom poglavaru Crkve, pa je optužen zbog izdaje i smaknut. Pisao je djela
na engleskom i latinskom jeziku, a najpoznatije mu je djelo Utopija, u kojem kritizira
društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenu
otoku Utopiji. Svetac je zaštitnik političara.

20. Hugenoti
Francuski protestanti, pripadnici protestantske reformističke crkve Francuske. Poznati su
i pod nazivom francuski kalvinisti. Stalno su dolazili u sukob s katolicima, palili su crkve
na što su katolici odgovarali progonima. Gotovo su u potpunosti zatrti u događajima
Bartolomejske noći kad je kroz nekoliko tjedana počinjen masovni masakr hugenota.

21. Imperium i sacerdotium – koncept odnosa dviju vlasti u srednjem

vijeku: specifičnosti, uzajamnost i funkcioniranje, povijesno značenje

Imperium je naziv kojim se u crkvenoj povijesti označava svjetovna i vremenita vlast

(država), a sacerdotium je naziv kojim se označava duhovna i neprolazna vlast (Crkva).
Crkva je glavni autoritet na duhovnom i moralnom području, a država na političkom.
Uvijek dolazilo do opasnosti da se država počne previše miješati u crkvene, a crkva u
državne poslove. Za povijest je vrlo važno jer se tu prvi put vidi neki pokušaj odvajanja
religije od države, da religija više nije u službi vladara već da i vladar mora služiti Bogu.

22. Jansenizam

Vjerski pokret unutar Katoličke Crkve u 17. i 18. stoljeću, ustanovio ga je belgijski biskup
Kornelije Jansen. Zabluda koja je pod prividnošću naročite pobožnosti i strogosti u
katoličku teologiju i pobožnost uvela prezaoštrenu augustinovsku nauku o istočnom
grijehu i milosti. Tvrdi je da čovjek nesposoban činiti pokoru i obratiti se te je prema tome
žrtva natprirodne predodređenosti. Središte jansenizma je samostan cistercitskih
redovnica Port-Royal kod Versaillesa, gdje su pobožne redovnice pod vodstvom
Angelice Arnauld vodile svetački život. Posljedice jansenizma su averzija prema Rimu i
širenje skepticizma.

23. Katolička obnova (protureformacija) – protagonisti, ciljevi, metode,

politička pozadina, rezultati?

Glavni protagonisti su isusovci i kapucini, sv. Franjo Saleški, sv. Ivana Franciska de
Chantal, sv. Vinko Paulski te sv. Ivan Krstitelj de la Salle. Cilj je bio spasenje duša kao
vrhovni zakon, a metoda je evangelizacija molitvom i služenjem. Politička pozadina je
pokušaj ponovnog ujedinjenja Europe koju je uništila reformacija, a rezultati su
obnavljanje života u biskupijama i župama.

24. Koncilijarizam, ideja, razdoblje posebne aktualnosti, protagonist?

Koncilijarizam je u katolicizmu ekleziološko shvaćanje koje papinskom primatu
suprotstavlja biskupski kolegij i koncile, a kurijalnom centralizmu sudjelovanje opće
Crkve i autonomnost mjesnih crkava. Javlja se od 13. do 15. st., a svoj poseban oblik
poprima u galikanizmu. Na općem saboru sazvanom od strane njemačkog kralja
Ljudevita Bavarskog protiv pape Ivana XXII. predan je polemički spis ''Defensor Pacis''
kojim se umanjuje papinska moć i dodjeljuje primat koncilijarizmu. Osuđen je na Prvome
vatikanskom saboru (1870.).

25. Mit brennender Sorge – povod, kontekst, posljedice, interpretacije?

1937. papa PIO XI. u enciklici mit BS energični osuđuje nacistički totalitarizam. Ta
enciklika kod Hitlera je izazva gnjev. Enciklika ukida konkordat kojeg su prije par god.
sklopile Njemačka i Sveta Stolica. Osuđuje panteizam, idolopoklonsku državu, rasizam i
nacističku vlast da sije nepovjerenje i mržnje. Ona sadrži snažnu obranu SZ. Enciklika
brani krštene Židove. Suočava se s nacističkom anti-katoličkom propagandom.

26. Kršćanstvo i radničko pitanje

Rerum novarum je socijalna enciklika pape Leona XIII. o radništvu (1891). U povijesti
Crkve prvi dokument koji se ne ograničava na karitativno djelovanje već problem
socijalne pravde smješta u širi društveni kontekst. Ne prihvaća ni kapitalistički
individualizam ni socijalistički egalitarizam. Utvrđuje prava i odgovornosti obitelji te stav
prema privatnom vlasništvu. Radnici imaju pravo na pravednu naknadu za svoj rad,
pravo na sindikalno organiziranje i štrajk.

27. Modernistička zabluda (modernizam)

Nastala zbog pokušaja katoličkih teologa i učenjaka da se približe modernoj kulturi pri
čemu su dijelom krenuli krivim putem. Nije bilo jasno razlikovati između ispravnih
nastupa (otvaranje Crkve kulturnom životu) i onih koji su upali u krivovjerje.

28. Pastor Aeternus

Prva dogmatska konstitucija - nauka o primatu i papinskoj nepogrešivosti. Njome se

definira papinska nezabludivost. Papa je namjesnik Petrov i Kristov, vrhovna glava
Crkve, ima neposrednu vlast nad Crkvom i biskupijama, te isto u pitanjima morala,
disciplinskim pitanjima, i crkvenom vodstvu. Biskupi duguju istinsku poslušnost papi koji
kad nastupa ex cathedra u pitanjima vjere nepogrešiv.

29. Rennovatio in pristinum

Protestantsko načelo, pretpostavka reforme koja naglašava povratak na idealno stanje u

prošlosti, na zlatno doba evanđeoske jednostavnosti apostolske i prvobitne crkve. To je
ecclesia spiritualis, duhovna crkva, nevidljiva ili ecclesia primitiva. Renovatio in melius
ima eshatološku perspektivu, osvrće se na buduću savršenost Božjeg kraljevstva.

30. Simul iustus et peccator – temeljne postavke reformatorskog

djelovanja i teologije M. Luthera

Izraz se odnosi na čovjeka, znači “istovremeno pravednik i grešnik”. Čovjek posjeduje

početak pravednosti, želeći biti sve više opravdan znajući sve više da je nepravedan.
Tako pravednik čini i pravedna djela, no ona nisu sredstvo spasenja. Ako Bog grešnika
gleda milostivo on je opravdan za Boga ali svejedno ostaje grešnik, a može ga i gnjevno
pogledati – onda je čovjek grešnik.

31. Sola Gratia

Spasenje je samo po milosti – potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo

po Božjoj milosti i da se od njegova gnjeva spašavamo samo po njegovoj milosti. Božja
milost u Kristu nije samo nužan, nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja.

32. Sola Scriptura

Samo Pismo – potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja
vjere i prakse. Sveto pismo i isključivo Sveto pismo je standard po kojemu se mora
mjeriti svako učenje i nauk crkve.

33. Soli Deo Gloria – temeljne postavke reformatorskog djelovanja i

teologije Jeana Calvina
Slava samo Bogu – potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga,
da ga je Bog ostvario isključivo za svoju slavu. Time se potvrđuje da ga kršćani moraju
proslavljati i da moraju živjeti živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za
njegovu slavu. Negira bilo kakvo štovanje Marije, svetaca ili relikvija.

34. Struktura i karakter inkvizicije

Inkvizicija je crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je djelovao u katoličkim zemljama 13. –
18. st. radi suzbijanja hereze. Treba razlikovati: inkviziciju kao proces koji je rezultat sazrijevanja
zapadnoeuropske juridičke misli krajem 13. st. te inkviziciju kao crkvenu instituciju koja je u
povijesti poprimila nekoliko oblika: biskupska inkvizicija, papinska inkvizicija, španjolska
inkvizicija koja je utemeljena 1478. radi obrane katolicizma kao državne religije u zemljama
španjolske krune te rimska inkvizicija kao odgovor na reformaciju.

35. Syllabus

Popis od 80 suvremenih zabluda koje je papa Pio IX. pridodao enciklici Quanta cura iz
1864. Sadrži papinu osudu liberalizma, socijalizma i naturalizma pa je dugo bio izraz
nepomirljivosti katolicizma i modernoga svijeta; njime je nagoviješten antimodernistički
stav pape Pija X. Objavljivanjem Syllabusa se samo pogoršalo stanje na političkom
planu. Syllabus je osuđivao racionalizam, liberalizam, naturalizam, panteizam,
socijalizam, komunizam, masonstvo i slobodnu misao. Francuska je zabranila njegovo
objavljivanje.

36. Ekumenski pokret

Pokret kojem je cilj ujedinjenje svih kršćanskih konfesija slijedeći Isusovu

velikosvećeničku molitvu. Počeo je u 20. stoljeću te nastavio živjeti u planovima
katoličke i drugih crkava. Jedan je od najvažnijih projekata u budućnosti Crkve.

37. Tridentinski sabor – disciplinske mjere obnove Crkve. Koje?

Definirane su katoličke dogme o vrelima vjere, iskonskom grijehu, opravdanju i

sakramentima nasuprot protestantskom učenju. Poduzeta je korjenita obnova crkvenih
struktura (svakodnevno moljenje časoslova, Rimski katekizam, odredbe o školovanju
svećenika, Indeks zabranjenih knjiga). Zaključke sabora potvrdio je papa Pio IV. u
Tridentskoj vjeroispovijesti.

38. I. Vatikanski sabor – povod sazivanja i najvažnije odluke

Sazvao ga je papa Pio IX. 1868. godine, nakon dugogodišnjeg razdoblja njegovog planiranja i
pripremanja koje je započelo 6. prosinca 1864. Svrha Sabora je riješiti probleme i sporove s
racionalizmom, materijalizmom i liberalizmom u Crkvi i teologiji, te definirati doktrinu koja se
tiče same Crkve. Najvažnija odluka je dogma o papinoj nepogrešivosti. Sabor je prekinut zbog
predaje Rima, pada Papinske Države i njezinog ujedinjena s Italijom, te nikad nije nastavljen.

39. II. Vatikanski sabor – najvažnije smjernice

Obnova redovničkog života s naglaskom na specifičnu karizmu, pojačani napori

ekumenskog dijaloga, poziv na svetost proteže na sve osobe u Crkvi, posebno na laike
koji se trebaju posebno uključiti u rad Crkve. Sveta misa se mogla slaviti na narodnom
jeziku, a i promijenjen je njen način služenja.

40. Metodisti

Sljedbenici protestantskog evangelističkog pokreta koji je nastao u 18. stoljeću pri

Anglikanskoj crkvi radi obnove kršćanskog života i vjere. Osnivač je John Wesley, a sam
pokret se prvenstveno bavi siromašnima i običnim ljudima, gradi crkve, bolnice i pučke
kuhinje te kroz njih vrši svoje poslanje.

41. Pijetizam

Pijetizam (njem. Pietismus, prema lat. pietas, genitiv pietatis: pobožnost), duhovni
pokret nastao unutar njemačkoga protestantizma na prijelazu 17. i 18. stoljeća kao
odgovor na Lutherov racionalizam i nauk o opravdanju po vjeri i o Bibliji kao jedinom
izvoru vjere.

Osnivač pokreta Philipp Jacob Spener isticao je potrebu unutarnje pobožnosti i

obavljanje dobrih djela. U Frankfurtu je organizirao krugove svojih privrženika,
collegia pietatis, čiji su se članovi nazivali pijetistima. Napadan od ortodoksnoga
luteranstva, pijetizam je u kasnijoj fazi isticao potrebu narodnoga prosvjećivanja.
Utjecao je na prosvjetiteljski pokret 18. st. te na njemačku pedagogiju, filozofiju i
književnost 19. st. Širio se i izvan Europe, osobito u Sejevrnu Ameriku, pa su iz njega
nastale različite religiozne struje i zajednice (metodizam, duhovno buđenje). U širem
smislu pijetizam je svako naginjanje intezivnijoj mistici i pobožnosti

42. Karizmatski pokret

Pojam Karizmatski pokret opisuje usvajanje određenih uvjerenja karakterističnih za

Pentekostalne kršćane, od strane drugih denominacija. (oko 1905.g. pa nadalje za
protestante, 1967.g. pa nadalje za katolike). Pojam "karizmatski" prvi je skovao
Harald Bredesen, luteranski svećenik, 1962.g. kako bi opisao ono što se događalo u
to vrijeme u crkavama.

Riječ je izvedena iz grčke riječi "poklon/dar" (termin karizma – izveden od riječi haris
''milost'' ) "Karizmatski pokret" se odnosi na primanje duhovnih darova u priznatim
denominacijama. Svim pripadnicima Karizmatskog pokreta su zajednička velika
svjedočanstva, odnosno vjerovanje u to kako Bog djeluje u probuđenju, vjerovanje u
snagu i Božju prisutnost koja se očituje u svakodnevnom životu Kršćana.