Odgovornost Crkve u svijetu migracije

Izbjeglička kriza započela je 2015. godine kao posljedica kompleksne političke situacije na
prostoru Bliskog istoka. Val ljudi koji bježi iz ratnih zona dolazi na prostor Europe u potrazi
za stabilnošću i mirom. Riječ je o velikom broju ljudi za koje politika Europske unije nije bila
spremna, niti je imala razrađene metode njihova integriranja u društvo i senzibilizacije
javnosti. Tema izbjeglica je svakodnevno prisutna u medijima, bilo da se izvještava o
solidarnosti pojedinca i volontera, posljedicama rata, opasnim rutama, terorističkim napadima,
problematičnim ponašanjima azilanata- glas su javnosti. Građani su svakodnevno izloženi
velikoj količini informacija, što krivih, što pravih i upravo na temelju tih informacija većina
ljudi oblikuje svoj stav o toj problematici. Hrvatsko je društvo veoma podijeljeno kada se radi
o prihvaćanju ljudi druge nacionalnosti, kulture i vjeroispovijesti u svoju državu. Jedni
suosjećaju, pomažu i volontiraju dok drugi osuđuju politiku prihvaćanja i šire politiku mržnje.
Na žalost mnogo osuda dolazi upravo iz crkvenih i vjerskih krugova. Kao vjernica i teologinja
osjećam se duboko povrijeđenom ovakvom situacijom u svojoj državi i Crkvi. Oltari su
postali glavno sredstvo marginalizacije drugog i drugačijeg, sredstvo propagiranja ksenofobne
politke koja je postala simbol izmišljenog međureligijskog i međuljudskog rata. Dobar dio
crkvenog vrha u Hrvatskoj vodi ksenofobnu politiku s naglaskom na opasnost islamizacije
Europe koju shvaćaju kao napad na kršćanski identitet. Upravo takva hijerarhijska
propaganda odgaja vjernike koji često puta samo ponavljaju već napamet naučene parole
isključenja kao da su zaboravili da su i oni jednom bili izbjeglice. Nimalo nalik Crkvi kojoj je
glava Krist zar ne?

Pojava migracija nije po sebi novost, jer kao takva oduvijek je svojstvena čovjeku, ali uzroci,
i oblici u globaliziranomu svijetu čine ju na novi način zamršenijom te postaje ozbiljan izazov
s kojim se društvo suočava na svim razinama. Osim društveno-kulturne ili gospodarske
komponente migracije imaju teološko-pastoralnu oznaku te su za Crkvu ”znak vremena”, koja
mora odgovorno prosuđivati i pastoralno djelovati. Izbjeglička kriza u Europi je poziv svim
vjernicima na ponovno obraćenje i vraćanje Isusovom temeljnom nauku – jednakosti, pravdi,
slobodi i ljubavi za sve, posebice one najmanje. Vjernici svijeta su još jednom izazvani da
budu svijetlo u tami i voda života po uzoru na spasitelja. U tome ne vidim samo odgovornost
Crkve nego svakog vjernika pojedinačno.Ne smijemo i ne možemo ignorirati vapaje kojima
svjedočimo poslijednjih godina od početka izbjegličke krize. Isus je rekao: ''Zaista, kažem
vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'' Ova zapovijed nam
je dana na čuvanje i njegovanje, kao vodilja kroz život i kao vječni podsjetnik na Krista. Pa
kako onda gladni ostaju gladni a siromašni siromašnima? Kako to da stranci žive na margini
društva kada je sam Isus sam bio stranac? Isus je bio izbjeglica. Pobjegao je kao dijete sa
svojim roditeljima, da bi se mnogo godina nakon toga vratio novoj kući kao stranac. Krenuvši
u svoju misiju uzeo je život iseljene osobe koja ''nema gdje nasloniti glavu'' (Lk 9:58). Kada je
poslao apostole da navještaju Radosnu vijest, tražio je da izađu bez torbe i odjeće, da hodaju
putem kao izbjeglice te da se u potpunosti predaju u ruke dobrodušnosti i gostoprimstvu
običnih ljudi. Upravo smo mi ti obični ljudi kojima dolaze apostoli i sam Krist. Jer Krist nije
neka neopipljiva figura, Krist je u svakoj duši koja traži utočište, u svakom djetetu željnom
ljubavi. Zbog toga je Crkva pozvana otvoriti vrata Božjeg doma i zagrliti svojim velikim
rukama najmanje od najmanjih bez obzira na vjeru, rasu i nacionalnost. Dolaskom Krista na
vlast brišu se sve razlike jer ''nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema
više: muško - žensko! Svi smo mi Jedno u Kristu Isusu!'' (Gal 3,28)

Isus Krist je obrisao naše razlike, no da li smo ih i mi spremni obrisati pred ljudima u potrebi?
Jesmo li spremni pružati utočište strancima, vodu žednima, hranu gladnima? Hoće li Crkva
koja je dom različitosti postati dom jedinstva u kojoj umorni i napaćeni mogu tražiti utočište?
Opredjeljenje za strance na margini društva je put ka ostvarivanju istinske socijalne pravde.
Potlačene izbjeglice su edukatori našeg društva jer su odraz onoga što smo dopustili i vapaj
nužne promjene društva i naposlijetku nas samih. Fra Mile Babić, bosansko-hercegovački
teolog jednom je rekao: ''Što je razlika veća, veće je jedinstvo''.

Dužnost Crkve čiju glavu čini Krist a tijelo vjernici je napraviti mjesta za još udova koji će
obogaćivati zajedništvo na koje smo pozvani. Budimo samarijanci ovoga vremena za
samarijance budućeg vremena. Budimo Crkva drugog i drugačijeg. (ovo nije sigurno da ću
stavit u tekst tak da nemoj niš prevodit)