Odraz dihotomije Marija/Eva u djelima crkvenih otaca

Razdoblje patristike, odnosno crkvenih otaca svakako je jedno od najvažnijih kao i

najbogatijih perioda gledajući po važnosti za doprinos kršćanstvu. Neposredno nakon Isusa,
nastanka Evanđelja, odnosno cjelokupnog kanona Novoga saveza, kada rana crkva traži svoju
stabilnost i konačno ju pronalazi u četvrtome stoljeću – nastaje niz djela koji će se kasnije
pokazati kao temelj kršćanske kulture, vjerovanja i dogme. Uslijed apologetskih istupa,
braneći se od raznih hereza i njihovih inicijatora, nastaju djela koja su obilježje razdoblja
patristike i crkvenih otaca. Neka od imena koja valja izdvojiti svakako su Ciprijan, Origen,
Justin Mučenik, Tertulijan, Jeronim, Ignacije Antiohijski, Ivan Zlatousti, Augustin, potom
Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur Niški znani nam još i kao Kapadočani.

Pojedini crkveni oci pišu i o položaju žena u ranom kršćanstvu, na taj način predstvaljaju
onovremeni stav prema ženama kroz, rekao bih vrlo usku, sliku u kojoj uspoređujući Mariju i
Evu – dvije najvažnije žene kršćanstva uopće, stvaraju ''obrazac'' koji služi oštroj podjeli.
Radi se o podjeli žena koje kao uzor imaju Mariju, te nasuprot nje one koje pak život
usmjeravaju putu kojim je išla Eva.

ODNOS EVA – MARIJA

Ovime dolazimo do središnjeg dijela koji pojašnjava cijelu lavinu reakcija, izražaja i stavova
otaca kao kulturalnog nasljeđa prema ženama. Eva i Marija su dva biblijska lika koja su
najviše utjecala na otačke stavove o ženi. One u starokršćanskoj književnosti označuju
polazište i cilj. Eva tako simbolizira ženu u njezinoj životnoj podređenosti i grešnosti, a
Marija je cilj s kojim se svaka žena treba poistovjetiti i kojemu treba težiti. Znamo da Pavao
uspoređuje Adama i Krista, neposluh i grijeh po Adamu i posluh i opravdanje po Isusu Kristu.
Sličnu usporedbu čine oci između Eve i Marije. Prvi tu misao donosi Justin u djelu Dijalog sa
Tryphom, a razvija Irenej koji Mariju predstavlja kao Evinu odvjetnicu, ali i ideal koji Eva
nije uspjela ostvariti:

„Kao što je naime ona bila zavedena riječima anđela da se odijeli od Boga, prezrevši
njegovu riječ, tako je i ova bila evangelizirana riječima anđeoskim da ponese Boga,
pokoravajući se njegovoj riječi. I ako je ona postala neposlušna (inobedierat) Bogu, ova se
druga dala nagovoriti da bude poslušna Bogu, pa da djevica Marija postane advokat
(advocata) djevice Eve. I kao što je po djevici ljudski rod podložen smrti, da tako bude spašen
po djevici
“

Oci uglavnom ženi pripisuju odgovornost za prvi grijeh, označujući je kao izvorište grijeha u
svijetu. Eva je kao predstavnica prisutna u svakoj ženi. Stoga sve one moraju, kako kaže
Tertulijan, činiti pokoru.

Ta povezanost sa istočnim grijehom izvor je njena poistovjećivanja sa svime što označava

neku slabost ili manju vrijednost; tako prema Origenu, žena je duša, a muškarac duh,
Ambrozije nju uspoređuje s osjećajima, a njega s umom dok Grgur Veliki za ženu kaže da je
opći simbol slabosti.

Da ne bi baš sve bilo toliko crno, prema mišljenju otaca, izuzimajući društveno stanje žene, na
duhovnome području ona je jednaka muškarcu – oboje imaju istog Gospodina i učitelja,
pripadaju istoj Crkvi. Čak štoviše, kod nekih otaca žena alegorički predstavlja Crkvu, a
starokršćanska ikonografija Crkvu moliteljicu predstavlja u liku žene raširenih ruku, poznatu
pod imenom Oranta.

Ovakav stav o usporedbi žene s Crkvom dijele Tertulijan i Klement Aleksandrijski.

Ovu ukratko prikazanu pozitivnu i negativnu karakterizaciju žene u starokršćanskoj

književnosti, koja, polazeći od suprotnosti između Eve i Marije, vidi u ženi dvije krajnosti,
zaključio bih izjavom sv. Jeronima koji te dvije krajnosti prikazuje sljedećim riječima:

„Žena je alat od đavla, izvor grijeha kojeg se treba kloniti; nasuprot tome stoji žena
blagoslova i časti koju treba slijediti.“

Drugi dio odnosi se na sdržaj članka:

Vražji ulaz i Kristova mladenka: Žena u ranokršćanskom svijetu

Elizabeth Ann Clark, autorica ovog članka, sa statusom profesora emeritusa na sveučilištu
Duke iz područja religije svojim je radom značajno doprinjela području patristike kojim se
bavi kroz određene pravce kao što su feminizam, literarna kritika antičkih izvora i slično.

Na početku članka Clark upozorava čitatelje kako bi ovaj sadržaj mogao zgroziti mnoge
feministkinje jer izvori koje koristi isključivo su književni, a da stvar bude još gora pisali su ih
muškarci - o ženama.
Jedna zanimljivost koju autorica ističe je da žene, koje su služile kao subjekt književnosti
ckvenih otaca, zapravo bile iz elitne klase – dakle one pripadaju sloju dobrostojećeg statusa.

Ulaskom u sadržaj važno je primjetiti ekstremnu ambivalentnost otaca koja dovodi kasnije do
podjele među modernim komentatorima na način da jedni pišu o napretku žena u stoljećima
ranog kršćanstva dok drugi traže drugačije dokaze tvrdeći da su nazadovale u tom istom
periodu. Clark tvrdi kako su u ovom slučaju obje strane u pravu, ovisno o tome na koju se
grupu žena fokusiramo. To je ujedno i njena teza članka, odnosno primarni zadatak, da
prikaže oboje, kako su to izgubile a kako dobile na svom statusu i položaju onoga
vremena.

Najprije citira oce, konkretnije Tertulijana – ranokršćanskog oca s početka 3. stoljeća iz

sjeverne Afrike koji piše o odjevanju žena:

„Ako je ostala toliko snažna vjera na zemlji, snažna kao nagrada za vjeru očekivana u raju,
nijedna od vas, drage sestre, od vremena kad ste spoznale živoga Boga i naučile što o sebi, tj.
o stanju žena – ne bi žudjela za ljepšom odjećom niti govorila o još briljatnijom. Ona bi rađe
išla u jeftinoj odjeći i težila izgledu obilježenom zanemarivanjem. Nosila bi se poput Eve, u
žalosti i pokajanju, kako bi se mogla potpuno okajati po svakoj odjeći koju je stekla od Eve –
mislim na degradaciju prvog grijeha i mržnju ljudske propasti. ''U bolovima i tjeskobi rađat
ćeš djecu, ženo, bit ćeš sklona svome mužu i on će vladati nad tobom.'' (Post 3, 16) Ne znaš li
da si i ti Eva? Božja osuda živi u tvojoj dobi, također nužno i krivnja. Ti si vražji ulaz: ti si
otpečatila zabranjeno stablo, ti si prva napustila božansko pravo; ti si ona koja je uvjerila
njega kojemu ni vrag nije bio dovoljno hrabar pristupiti; tako si olako srušila sliku Boga,
čovjeka Adama, jer zbog tvoje kazne, a to je smrt, čak je i Sin Božji morao umrijeti. A ti se
misliš ukrasiti van svoje kože.“

Nasuprot tome, prema pismu Jeronima koji piše Eustahiji, ženu koja je bila mučenica i asketa
nazivalo, čak štoviše smatralo se Kristovom mladenkom. U spomenutom pismu
adolescentici, Eustahiji, nasljednici i kćeri pobožne vjernice Paule, koja je nedavno prihvatila
zahtjev djevičanstva Jeronim učestalo naglašava temu kako je ona Kristova mladenka, tome u
prilog ide njegov početak pisma koji zapičonje stihovima iz Psalma 45: „Slušaj, kćeri,
pogledaj, prisluhni: zaboravi svoj narod i dom oca svog! Zaželi li kralj (pri čemu ovdje misli
na Isusa) ljepotu tvoju, smjerno se pokloni njemu jer je on gospodar tvoj.“
I sad, obzirom da je ona Gospodinova zaručnica – on nju oslovljava sa »damo« i, da bude još
zanimljivije, podsjeća njezinu majku, svoju prijateljicu Paulu da je ona sad »punica« Bogu.

Evo ovo su tek dva primjera iz teksta E. Clark koja u suštini prikazuju cijelu bit članka i njenu
svrhu pisanja, to je ekstremna ambivalentnost koja je prisutna u djelima crkvenih otaca
prilikom pisanja o ženama pri čemu su im uzori dva lika iz koja se sve zapravo izvodi, a to su
Eva i Marija.

Autorica nudi tri opcije kao odgovor na pitanje kako shvatiti ili staviti pod zajednički nazivnik
ženski spol kao vražji ulaz te istovremeno kao Kristovu zaručnicu:

1) Crkveni oci preuzimaju doslovne tradicije klasicnog poganizma drevnog Izraela i

primitivnog krscanstva (koje na zene nije gledalo kao danas). Npr postoji slavna
poezija Simonida gdje nalazimo zene usporedivane sa psima, lasicama, magarcima,
majmunima i dr zivotinjama sa zakljuckom kako su zene najvece zlo sto ga je Zeus
stvorio. Isto tako, ljetopisi iz grcke tradicije koji kazu da te zena moze osvjeziti samo
na dan vjencanja i kad bude pokopana.
2) Drugi razlog je socio-povijesne prirode – zbog nadmetanja odnosno sukoba krscanstva
sa shizmatickim i heretickim sektama onog razdoblja poput gnosticizma i montanizma
gdje su se zene osjecale pozvane. Crkveni oci krivili su zensku privlacnost sto su
odlazile tamo no cinjenica je bila da su tamo bile daleko prihvacenije, pa cak i kao
religijske vode sto u katolickom pravovjerju nikako nije bio slucaj.
Montanisti su recimo u svoje neposredne krugove ukljucili Priscillu i Maximillu kao
zenske proroke, odnosno prorocice. U gnostickim spisima pak nalazimo spise gdje
zenske ucenice, a osobito Marija Magdalena, uzivaju daleko veci status nego u Mateja,
Marka, Luke i Ivana.
3) Posljednji razlog, prema autorici mozda i najvazniji, je taj sto za muskarce, zena je
bila neraskidivo povezana sa sexualnoscu, brakom i prokreacijom. Neosporivo je kako
i danas zene pridaju veliku vaznost na svoju ulogu u reprodukciji te je to iznimno
cijenjenio s visokom vrijednoscu u drustvu, kao u drevnom Izraelu no, s dolaskom
domnirajuceg krscanstva uloga zene kao simbol sexualnosti i prokreacije postaje
prema tome ponizavajuca, ocrnjena.