Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje

(„Lapis philosophorum“)

Abstrakt

Da bi uistinu mogli shvatiti fenomenologiju stećka u cjelovitosti svoje kompleksnosti, stećak se

prvenstveno mora posmatrati kroz filozofiju (neoplatonizam), teologiju (katafatična i apofaična
teologija) i kroz prakse teurgije i alhemije (rad na kamenu i metalu). Simboli i motivi na
stećcima opisuju spiritualni svijet, koji nam je teško shvatiti ukoliko ne poznajemo osnovna
načela i filozofiju neoplatonizma, pa su čak i najprivrženiji istraživači bosanskog
srednjovjekovlja iste posmatrali samo kao ukrasne reljefne motive uskraćujući stećcima
ogromnu količinu „filozofske i duhovne sadržine“ koja uveliko olakšava izučavanje vjerskog
karaktera Crkve bosanske. Da bi shvatio značenje mnogih alhemijskih i teurgijskih simbola na
stećcima, istraživač bosanske srednjovjekovne duhovnosti se mora poistovjetiti sa jednim
svijetom u kome misterije i spiritualnost zauzimaju centralno mjesto. Na primjer alhemijska
imaginacija nas konstantno posjeća kako se suprotnosti moraju ujediniti posebnim vezama na
način da njihovim ujedinjenjem nastaje misteriozni "treći" (alhemijsko "jajce" ili kamen filozofa
"lapis philosophorum", „Drvo Života“) koji transcedentira obično postojanje.

Umjetnost transmutacije metala u srebro ili zlato mnoge je odvukla od pravog i istinskog
značenja alhemije. Ovdje treba praviti razliku između vanjske alhemije koja je manifestovana u
vidljivim praksama manipulacije metalima, te unutrašnje ("prave") alhemije koja predstavlja
istinsku poveznicu sa spiritualnom Dušom i Duhom. Transmutacija metala u zlato definitivno
nije pravi cilj alhemije, već je metalurgijska simbolika usko povezana sa unutrašnjim aspektom
alhemije.1 Zlato i srebro su refleksija sunca (Duh) i mjeseca (Duša). Ipak, ovdje prioritet treba
dati spiritualnim stvarnostima, čiji su zlato i srebro samo manifestirani odraz. Alhemijski zanat
stoga ima smisla samo kada služi spiritualnosti, a alhemija odražava istinske mogućnosti Duha i
Duše. Alhemijske operacije i procedure povezane sa metalima su stoga samo vanjska ekspresija
"prave" umjetnosti transmutacije Duše. Olovo predstavlja "haotično" i "bolesno" stanje metala,
odnosno "unutrašnjeg" čovjeka. S druge strane zlato odražava "savršenstvo" postojanja kako
metala, tako i samog čovjeka. Zlato je stoga stvarni cilj alhemije, gdje sva ostala stanja ili drugi
metali imaju samo posrednu i pripremnu ulogu u procesu dostizana starog ili originalnog stanja
savršenstva. Od metala savršeno pročišćeno mjesto zauzima zlato, među kamenjima dragulj,
među cvijećem lotus, među pticama orao, a među bićima na zemlji čovjek.2

1 Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.
2 Ibid
 Katakombe u Jajcu

Iako alhemiju primarno dovodimo u vezu sa hermeticizmom i hermetičkim tekstovima (Corpus

Hermeticum), ipak ista su došla do nas u jednoj čisto platonističkoj formi. 3 Zapravo, sam
hermeticizam je shvaćan kao nastavak neoplatonizma, 4 a upravo neoplatonisti su dali naziv
Hermesu Trismegistosu, ličnosti koja je centralna figura mističnog i alhemijskog načina
razmišljana srednjega vijeka.5 Hermeticizam je jedna od podstruja kulturološke memorije
Zapada, te iako nije bio glavna struja, hermetički pokret nije bio nikad ni potpuno marginiziran
ili u potpunosti zaboravljen. Ebeling nam je otkrio kako u srednjem vijeku kultura i filozofska
tradicija Egipta nije bila zaboravljena, već naprotiv oživljena je i nastavljena u tom periodu.6 Duh
Hermeticizma se održao u srednjem vijeku kroz radove Crkvenih Očeva (u prvom redu
kršćanskog neoplatoniste Klementa Aleksandrijskog), kroz traktat „Asclepius“ u latinskom
prijevodu, te kroz tekstove koje su prevedeni sa arapskog u 12 i 13 st.

Miješanje hermeticizma i platonizma se bez sumnje prvobitno desilo u Aleksandriji, mjestu gdje
je naučno djelovanje bilo na vrhuncu kroz rad mnogobrojnih filozofskih škola. Sa kršćanskog
ugla, alhemija je predstavljala jedan prirodni odraz otkrivenih istina u Bibliji, te stoga je ista
lagano asimilirana unutar određenih kršćanskih krugova koji su imali poseban pogled na svijet.
Mnogo lakše je alhemija ušla u islamski svijet jer je hermeticizam povezivan sa Idrizom koji se
3 Ibid.
4 Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to Modern Times. Itaca:
Cornell University Press, 2007.
5 Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World, Floris Books,
2011.
6 Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus
spominje u Kur'anu.7 Upravo je platonistička doktrina "jedinstva postojanja" (wahdat al-wujud)
bila idealan alat za ezoterijsku interpretaciju islamske vjere kroz misticizam sufizma. Prvobitno
je u Evropu alhemija ušla kroz bizantski kršćanski kultorološki utjecaj, a kasnije putem islamske
Španije gdje je ista doživjela svoj vrhunac.

Za neoplatoniste, univerzum je kreiran od strane Boga kao manifestacija i ilustracija Njegove vlastite savršenosti:
"... i tako formira Univerzum kao jedinstvenu vidljivu živu stvar koja sadrži sva povezana stvorenja...Okretajući
oblikovao ga je u sferu(...), davajući mu najsavršeniji oblik." (Timaeus)

Alhemija se najprije može uporediti sa misticizmom jer oboje vode čovjeka ka spoznaji svog
vlastitog vječnog bića.8 Stoga alhemija pronalazi pogodno tlo u pojedinim kršćanskim mističnim
krugovima, a još lakše unutar islamskog misticizma. Osnovni cilj misticizma jeste unija sa
Bogom kroz "vrlinu" ili "plemenitost" (kr(e)st), a sama alhemija predstavlja alat za ostvarivanje
tog cilja kroz povratak u stanje originalne "plemenitosti" ljudske prirode i njenog pravog
simbolizma. U duhovnom smislu, transmutacija olova u zlato nije ništa drugo do ponovnog
ostvarivanja originalne "plemenitosti" ljudske prirode. Kada čovjek dostigne to uzdignuto
pročišćeno stanje "plemenitosti" (kr(e)st), sve u njemu biva originalno, njegovo biće je u
potpunosti "probuđeno" i ujedinjeno sa svojim izvorom. Iz ovog prethodno rečenog, alhemiju sa

7 Burckhardt, Alchemy
8 Ibid.
pravom možemo smatrati ogrankom misticizma.9 Alhemičari stoga posmatraju dušu kao
"substancu" koja se mora iznova pročistiti, rastopiti ili kristalizirati. Sama alhemijska
kosmologija ustvari je vanjski ili približni odraz ili simbol unutrašnje ontogije bitka. Ipak,
alhemija i misticizam baštine svoju praksu na racionalnoj intepretaciji svijeta kroz logiku, te
ovdje nema mjesta improvizacijama, ni nekoj vrsti iracionalne magije, jer su iste utemeljene u
filozofiji. Alhemijska literatura posjeduje jedan sugestivni jezik, bogat alegorijama, te u samim
alhemijskim slikama i simbolima skrivena je prava istina. 10 Razlog zašto su se alhemija i
misticizam držali u tajnosti, a njihova znanja prenosila isključivo oralno i putem simbola jeste u
poznatoj platonističkoj premisi da postoji velika opasnost da se njihove istine uzimaju bukvalno,
što je sa sobom povlačilo političke posljedice poput poistovječivanja ovih zajednica sa herezom,
a njihove prakse sa magijom i oportunizmom.11 Abu Mūsā Jābir ibn Hayyān (latinizirano Geber)
kaže: "Ja podučavam umjetnost alhemije na način da ništa ne ostane nedorečeno onome koji
sluša, a ko je mudar. S druge strane budalasti i ignorantni ionako neće razumijeti ništa od ovoga
što vidi ili čuje. Stoga alhemija ima namjeru da podučava "mudre", a zavarava "budalaste".
Mudar je onaj koji na prakse alhemije posmatra sa spiritualnog "pravog" stanovišta, dok je
budalast onaj koji u u njoj traži samo svjetovno zadovoljenjem poput pravljenja zlata zbog
vlastite materijalne koristi."12 Slično govori i jedan bizantski alhemičar: "Filozofi su oduvijek
govorili u parabolama i simbolima, tako da njihova nauka ne bi bila dostupna budalama; jer
ako bi se to dogodilo ista bi nestala. Ona bi trebala biti dostupna samo strpljivim i rafiniratim
dušama koji su se povukli od pokvarenosti svijeta i koji su pročistili sebe od lljigave prljavštine
pohlepe."13

U alhemiji preovladava platonističko mišljenje da univerzum (makrokosmos) i čovjek

(mikrokosmos) korespondiraju jedan prema drugome poput refleksije, tj. što god je u jednom,
mora postojati u drugome također. Ovaj odnos se još može iskazati kroz vezu objekta i subjekta,
onoga što se zna i onoga koji zna. Tako naprimjer univerzum je objekt, tj. ono što se zna, dok je
čovjek subjekt ili onaj koji zna. Oboje se može spoznati samo ako se uzme u obzir njihova
međusobna veza. Od svih stvorenih bića ljudsko biće je najsavršenija refleksija univerzuma,
stoga on je ogledalo ili odraz cjelokupnog kosmosa. Baš kao što se "Kosmički čovjek" (Islamski
neoplatonizam) sastoji od Intelekta, Duše i Tijela, tako i njegov mikroskosmički odraz u
individualnom ljudskom biću također sadrži Intelekt, Dušu i Tijelo. Čovjek se pojavljuje kao
mali kosmos unutar većeg, baš kao reflektirajući odraz. Povezanost ove vrste je najveće kroz

9 Ibid.
10 Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997
11 U hermetičkoj tradiciji za razliku od Biblije, Otkrovljenje je pod velom tajni i misterije i nije pristupačno svima.
Simboli u službi kriptografije zapravo otkrivaju svoje pravo značenje samo onim koji su inicirani, te ukazuju na
određene ideje i koncepte. Hermetička tradicija posmatrala je simbole u njihovoj direktnoj vezi sa svijetom, jer je za
njih svijet bio kosmos znakova i sistem veza u kojoj svaka stvar ima svoj otisak, potpis ili značenje. Stoga,
hermeticizam se posmatrao kao filozofija bez „diskurza“ koja komunicira preko simbola uz dozu tajnovitosti.
Možda je hermeticizam fascinirao toliki broj ljudi upravo zbog mogućnosti mnogobrojnih analogija i veza sa
različitim tradicijama kao što su: Platonizam, Stoicizam, Gnosticizam, pa čak i dijelom sa Aristotelovim doktrinama.
12 Burckhardt, Alchemy
13 Ibid.
Intelekt, gdje postoji prepreka u smislu da individualni ljudski intelekt ne može spoznati
ujedinjeni Intelekt (Gore) odjednom, već jedino kroz razjedinjene platonističke arhetipove ili
Forme u Donjem svijetu. Premisom i poznatim aksiomom "Kako Gore, tako i Dole", moguće je
objasniti odnos između simbola Gornjeg i Donjeg svijeta, gdje ono što je Gore uvijek je
predstavljeno prostim i ujedinjenim simbolima koji su "pravi", dok se Dole nalaze simboli koji
su njihov složeni i razjedinjeni ekvivalent. Kosmos sa svojim simbolima je poput knjige poezije
koja pred nas postavlja zadatak otkrivanja njenog značenja. Baš kao što knjiga poezije ne otkriva
svoje značenja prije nego što uložimo dosta truda i razmišljanja, tako ni kosmos ne otkriva svoju
simboliku ako ne uložimo dosta pažnje i zalaganja u cilju otkrivanja njihovog pravog značenja.

Individualno ljudsko biće može spoznati "pravu" realnost Gornjeg svijeta jedino na način da svoj
intelekt dovede u istu ravan ili osu sa Aktivnim Intelektom. To može uraditi jedino ako se okrene
od mnoštva i složenosti Dole ka ujedinjenoj jednostavnosti Gore, te tek onda može doći do
uzdizanja ka nerazjedinjenom jedinstvu, tj. ka izvoru postojanja. Ova ideja utemeljena u
neoplatonističkoj filozofiji bila je od velikog značaja jer je povezivala kosmologiju sa
metafizikom. Kada neoplatonista gleda u kosmos, on u njemu vidi odraz vječnih "prototipa" ili
Formi, koje putem različitih simbola u nama izazivaju stanje "platonističkog prisjećanja" jer smo
mi sami vidjeli iste na našem "početku". Isto tako alhemičar ne mora znati sve metale i njihove
karakteristike, već je dovoljna spoznaja njihovih prototipova.14

Ptolomejska slika svijeta počinje od zemlje koja je u centru, a oko koje se okreće mnoštvo
planeta ispod neba fiksiranih zvijezda. Gradacija nebeskih sfera reflektira ontološki poredak
svijeta, prema kome svaki nivo postojanja nastaje od onog koji mu prethodi, na način da "viša"
sfera sadrži "nižu" sferu, baš kao što uzrok sadrži posljedicu.15 Uzdizanje duše kroz sfere opisano
je kao prolazak kroz hijearhiju određenih spiritualnih ili intelektualnih nivoa, gdje nakon svake
spirale ili stepenice (Jakobove ljestve, miradž Muhameda a.s., „stanice“ kod derviša) duša

14 Tako recimo alhemija molitve je bila naročito značajna kod islamskih mistika. Naime, ona stoji u direktnoj vezi
sa metodom zikir/dhikr, odnosno "prisjećanja" koje apsolutno odgovara platonističkoj teoriji "prisjećanja".
Invokacijom Božijih imena budi se svjesnost o Absolutnom Bogu koja prožima i popravlja čitavo biće.
15 Burckhardt, Alchemy
poprima sve jedinstveniju, bolju i direktniju viziju Neba. Ovaj opis ilustriran je
srednjovjekovnim crtežima na kojima su nebeske sfere prikazane kao koncentrični krugovi ili
ljestve na koje se čovjek penje ka najvišoj sferi.16 Ovaj kosmološki simbolički jezik baziran na
prirodi kombiniran je unutar sve tri monoteističke religije, te nije bio u konfliktu sa vjerskim
dogmama. Stavljanje čovjeka u centar kosmosa, dalo je ljudskom rodu određeni kosmički
dignitet, važnost, te mogućnost dostizanja zadovoljavajuće spiritualne vizije koja je bila
ekvivalent spasenju. Tako poznata izreka filozofa "Upoznaj sebe" imala je ne samo individualne,
nego i kosmičke implikacije utemeljene u kosmološkom pogledu na svijet. Imitacijom
"Kosmičkog čovjeka" individualni čovjek je mogao ostvariti unutarnju misiju spasenja duše.

Za alhemičare, univerzalni princip davanja života unutar prirode je Duh, dok je jedinstvena
esencija svake stvari sa karakteristikama primanja njihova Duša. Ova dva principa zajedno sa
Tijelom formiraju tzv. tria prima. Alhemičari govore o trodjelnom jedinstvu čovjeka što
odgovara platonističkoj podjeli na tri hipostaze.17 Prvo i najviše jedinstvo u čovjeku jeste ono
koje direktno proizilazi od Boga, jer ukoliko ljudi ne bi imali ovu vezu, raspali bi se u ništavilo i
ljudski rod bi bio uništen. Iako je ovo jedinstvo unutar nas, ono je ustvari iznad nas jer je Bog
izvan svega stvorenog. Drugo jedinstvo koje je prisutno u čovjeku potiče od prirode. Ono se
odnosi na Intelekt/Duh od koga potiče sva misao, razum, volja i mogućnosti za spiritualnu
aktivnost. Treće jedinstvo odnosi se na Dušu, od koje direktno nastaje pet osjeta koje animiraju
tijelo i od koje potiču sve tjelesne aktivnosti. Prvo i drugo jedinstvo je nepromjenjivo, vječno i
prosto jer pripada Gornjem svijetu (Intelekt/Duh), dok se treće jedinstvo u Donjem svijetu (Duša,
Tijelo) kompleksno i konstantno se mijenja, te kao takvo može biti više ili manje "slično"
Gornjem svijetu. U alhemijskom izričaju metali su manje ili više "slični" zlatu, tj. oni su

16 Ibid.
17 Ibid.
refleksija esencije izvora. Proćišćavanjem metala/Duše i povratkom u izvorno originalno stanje
je od najvećeg značaja kako bi došlo do ujedinjenja sa Bogom. Naime, došlo je do neke vrste
separacije metala od ekvilibrijuma zlata, tj. odvajanja Duha (simbol mača) i Duše (simbol štita),
te je potrebno da dođe do ponovnog spajanja da bi došlo do potpunog jedinstva. Drugim
riječima, u duhovnom svijetu isključivo postoje dva svojstva: "svojstvo primanja svjetlosti" ili
spiritualna posuda/štit (Duša)18 i "svojstvo darivanja svjetlosti" ili spiritualna sadržina/mač
(Duh)19. Ova alhemijska doktrina inkorporirana je unutar kršćanskog, islamskog i jevrejskog
misticizma i predstavljala je njihov važan integralni dio. Također ne treba zaboraviti kako termin
"hermetički zatvoreno" potiče iz tradicije hermeticizma podrazumjevajući kako je ista u stanju da
"zapečati" stvari, odnosno "posude" hermetički na način da se sadržaj "ćistoće" očuva na najbolji
način.20

18 U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Starac

19 U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Gost
20 Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus
 Za neoplatonistu Marsilia Facina (1433-1499) sunce je otjelovjenje spuštajuće Božije svijetlosti, spiritualno
prosvjetljenje i fizička toplota usmjerena prema Dole predstavljena simbolikom ognjenog mača.

Za alhemičare od velikog je značaja bilo poznavanje četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra)
koji su im služili kao kvalitativna esencija kvantitativne materije u odnosu vruće, hladno, vlažno
i suho koji su ujedno i osnovni načini "djelovanja" ili "akcije" elemenata. 21 Rad alhemičara se
upravo zasniva na "rotaciji elemenata", tj. u stalnom prelaženju iz jednog stanja prirode u drugo.
S obzirom da četiri elementa korespondiraju sa dušom, preneseno na spiritualni domen duše
ovdje se radi o četiri kvaliteta: ekspanzija, kontrakcija, disolucija i solidifikacija.22

21 Burckhardt, Alchemy
22 Ibid.
 Rotacija elemenata

Tako recimo putanja sunca ide u pravcu križa prolazeći kroz četiri kardinalne tačke (sjever-jug,
zapad-istok) kao odraz četiri elementa i njihovih karakteristika. Ipak treba napomenuti kako
pravi alhemičar ne posmatra četiri elementa kao opipljive tjelesne kvalitativne supstance u
današnjem poimanju riječi, već više u smislu spiritualnih kvantitativnih arhetipova koji su
imaterijalni. Prema zapadnim i istočnim alhemičarima elementi se nikad ne nalaze u tjelima u
njihovoj izvornoj varijanti. Svaka tjelesna substanca sadrži sva četiri elementa istovremeno, pa
tako materijalna voda nije identična sa elementom vode, već se radi o manifestaciji tog elementa
u najvećoj mjeri.
Plaronistički i aristetolovski način razmišljanja prožimao je srednji vijek. Naročito je bila
značajna Aristotelova teorija o elementima, gdje svaki od četiri elementa sadrži dvije prikladne
kvalitete izražene krugovima.23 Figura kruga predstavljala je prikladni način izražavanja
koncepta harmonije i ekvilibrijuma, kao i koncepta kontrapozicija i dihotomija unutar kruga.
Inspirirana Aristotelovom teorijom o elementima, u srednjem vijeku nastala je tzv. mundus-
annus-homo figura u kojoj serija parnih kvaliteta ukazuju na ciklično kretanje, harmoniju i
ravnotežu, te koncept kontrapozicija unutar kruga, zajedno odražavajući njihovu važnu ulogu na
mikrokosmičkom i makrokosmičkom planu.24 Figure mundus-annus-homo se uglavnom mogu
pronaći u djelu Isidora Seviljskog De natura rerum („O prirodi stvari“) i kod Boethiusa, a čini se
da su autori inspiraciju za svoje djelo crpili od kršćanskog neoplatoniste Ambroza. Najstariji
dijagram ove vrste potiče iz sredine 8 st, a naročitu upotrebu pronalazimo u kodeksima 11 st.
gdje se kroz sistem povezanih krugova izražava ideja o harmonizirajućem skladnom ciklusu
četiri elementa sa pripadajućim kvalitetama, godišnjim dobima i tjelesnim tekućinama.

Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 6413, f. 5v. (8 st.)

Svijet (Mundus) Godina (Annus) Ljudsko biće (Homo)

vatra (suho i vrelo) ljeto žuta žuč
zrak (vrelo i vlažno) proljeće krv

23 Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts Faculty, 1200-1500.
24 Figure se mogu pronaći u: Obrist, “Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les
representations figuratives”; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of
man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).
 voda (vlažno i hladno) zima sluz
zemlja (hladno i suho) jesen melanholija

Četiri elementa su upisana na vanjskom rubu kruga u odnosu na svoj specifičan položaj: vatra
(gore), voda (dole), zemlja (lijevo) i zrak (desno).25 Ovdje treba naglasiti da se položaj elemenata
unutar kruga ne treba posmatrati striktno geografski, već više kao jednu skladnu konceptualnu
konstrukciju. Kvalitete koje su napisane u polukrugovima na jedan vrlo interesantan način
presjecaju četiri elementa koja tvore figuru nalik križu. Naime, element vatre jeste presječen
prikladnim kvalitetama: suho i vrelo. Istovremeno, kvalitet vrelosti vatra dijeli sa elementom
zrak, uz dodatak da zrak posjeduje kvalitet vlažnosti također kojeg dijeli sa elementom vode.
Voda također sadrži kvalitet hladnoće koji pak dijeli sa elementom zemlja. Zemlja je hladna i
suha, te upravo sa kvalitetom suhosti ovaj ciklus je završen jer ga osim zemlje dijeli vatra
također. Unutar polukruga svakog elementa upisana su četiri godišnja doba, pa tako vatra se
odnosi na ljeto, zemlja na jesen, voda na zimu i zrak na proljeće. Ispod sekcije sa godišnjim
dobima, uvrštene su ljudske tekućine. Tako, cholera (žuč) se odnosi na element vatre i godišnje
doba ljeto, sanguis (krv) na zrak i proljeće, sluz (flegma) na vodu i zimu, te konačno melanholija
odnosi se na zemlju i jesen. Zaključujemo da su tri cjeline u centru kruga: mundus, annus, homo
krajnji rezultati odgovarajućih karakteristika ili kvaliteta, godišnjih doba, odnosno tekućina u
ljudskom tijelu. Mundus-annus-homo dijagram pronalazimo i u odvojenim varijantima, pa tako
ćemo pažnju obratit na jednu od njh tri, figuru annus. Figura prikazuje godišnja doba, kvalitete
elemenata i strane svijeta, a uz nju nalazi se i prikladan tekst: „...Hajdemo sada protumačiti kako
su godišnja doba ujedinjena prirodnim vezama. I zaista, proljeće sastoji se od vlažnosti i vatre,
ljeto od vatre i suhoće, jesen od suhoće i hladnoće, a zima od hladnoće i vlažnosti. Kao
posljedica ovoga, godišnja doba su takva kakva jesu zbog mješavine njihove prisne zajedničke
veze, kao što je predstavljeno na figuri.“26

25 Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P. Salonis (eds.),
The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought, International Medieval Research,
20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

26 Isidore of Seville, De natura rerum, VII.4 (Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à
Isidore, 201–203).
Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 5543, f. 136r. (11 st.)
Godina
Proljeće, vlažno i toplo: Zapad
Ljeto, toplo i suho: Jug
Jesen, suha i hladna: Istok
Zima, hladna i vlažna: Sjever
 Ploča bana Kulina/ Mundus-Annus-Homo figura (kraj 12 st.)

Prema alhemijskoj tradiciji prirodni poredak elemenata je predstavljen na dva načina: kao križ
gdje tačka ili centar u sredini predstavlja izvor ili peti element (kvinta esencija) dok ga ostala
četiri elementa okružuju27 i kroz simboliku trouglova. Uspravni trougao koji je usmjeren prema
gore odnosi se na vatru (sjeme), dok se obrnuti trougao okrenut prema dole odnosi na vodu
(grane). Ovdje je prikazan odnos između platonističkog svijeta emanacije koji je prost i ujedinjen
i platonističkog svijeta formacije koji ide ka diferencijaciji i pravljenju mnoštva. Elementi
dobijaju na svojoj kompleksnosti unutar treće hipostaze Duše, ali oni djeluju prvenstveno u
odnosu na dvije tendencije: kretanje prema Dole „AB UNO“ (voda, zemlja), te kretanje prema
Gore „AD UNUM“ (zrak, vatra). Stoga, ovdje imamo izraženu suprotnost između vode i vatre,
jer su njihove tendencije i kretanje suprotni. Ova suprotnost jeste također preslikana na odnos
između žive i sulfura (ženski-muški princip). Prema alhemijskom rječniku spajanjem ovih
suprotnosti duša postaje "tekuća vatra" i "ognjena voda" gdje dva principa postaju sve-
determinirajući polovi postojanja, tj. oni su poput dvije ruke Božije, u odnosu muško-žensko,
otac-majka, te se ne mogu odvojiti jedni od drugih.28

27 Aristotelovski peti element nalazi se na Nebu, a zadaća alhemičara jeste da isti "povuće" prema dole ka zemlji
kroz ponovljene transmutacije.
28 Burckhardt, Alchemy
 Odnos i veza makrokosmosa i mikrokosmosa: Omnia ab Uno (Sve od Jednog/Boga) i Omnia ad Unum (Sve ka
Jednom/Bogu)29

Alhemičari često koriste iste simbole za metale i planete, oslikavajući vezu između alhemije i
astrologije u odnosu na poznatu premisu "Kako Gore, tako i Dole". Ako znamo da bitak izvire iz
materia prima koja je simbolički manifestirana sa četiri fundamentalna elementa (vatra, zrak,
voda, zemlja), onda možemo također reći kako metali predstavljaju "plod" tih elementalnih
substanci. Alhemija nas uči da su metali koje pronalazimo u utrobi zemlje nastali pod utjecajem
sedam planeta, tj. sunca, mjeseca i pet planeta vidljivih golim okom. Svi metali se mogu podjeliti
u dvije grupe reflektirajući odnos zlata i sunca, gdje je zlato inkarnacija generativnog pola
postojanja, dok je srebro odraz reverzabilnog pola postojanja. Tako recimo živa predstavlja
ženski aspekt stvaranja, dok sulfur kao njena suprotnost predstavlja muški aspekt. Stoga svi
29 Na vrhu Plotinusove hijearhije hipostaza nalazi se Jedan (hen,"Bog", theos). Iako se Jedan u principu ne može
objasniti niti predstaviti bilo kakvim oblikom ili formom, ipak metaforički se može posmatrati kao Super/Nad
Forma koja se nalazi iznad svih drugih oblika i koja ima svoje ime a to je Dobrota. Dobrota prožima znanje i istinu
iako je "odvojena" od njih i "iznad" konceptualizacije istih, te ih nadmašuje u ljepoti. Plotinus Platonovu "Dobrotu"
voli nazivati Jedan jer želi da istakne jedinstvo svog postojanja i njegovu jednostavnost bez kompleksnosti bilo
kakvih vanjskih dijelova. Sve što postoji je generirano od Jednog i do određene mjere reflektira Njegovu prirodu,
jedinstvo i Dobrotu. Tako da u određenom kvalitativnom smislu možemo reći da je Jedan sve stvari ili još bolje, da
je Jedan u svim stvarima, ali bolji od njih. Alegoriju Dobrote ili Jednog prvi je predstavio sam Platon kao blještavo
svijetlo iznad, koje obasjava sve u Gornjem svijetu, poput Sunca koje obasjava sve na Zemlji. Najbolja metafora za
Jednog u geometrijskom obliku, koju ujedno nalazimo na stećcima u velikom broju, jeste tačka. Ona nema dijelova,
nema granice, niti ograničenja, a opet je izvor svega ostalog u geometriji. Naprimjer, da bi definisali krug to
možemo uraditi samo iz tačke u centru, stoga ta tačka u sebi ima potencijal za sve geometrijske oblike, a u isto
vrijeme je asolutno jednostavna, nepodjeljena, nedefinisana, bezgranična i bez strukture. Za Neoplatoniste ono što je
jednostavno je ujedno i najsavršenije jer prozilazi od apsolutne jednostavnosti koja proizilazi od Jednog.
ostali metali, tj. planete participiraju u različitim mjerama unutar ova dva pola postojanja, s tim
da treba naglasiti da niti jedan od metala ne pripada isključivo jednom ili drugom, već da se tu
radi o stanju izmješanosti. Tako simbol križa recimo, alhemijski je predstavljen sa četiri
elementa, dok astronomski aludira na četiri pravca kretanja u prostoru.30

Prema alhemičarima, metali mogu biti transmutirani u srebro i zlato, samo ako su prethodno
reducirani do stanja materia prima. Za alhemiju materia prima je od odsudne važnosti jer se
od/iz nje pravi "eliksir" pomoću kojega alhemičar pravi zlato. Ovo isto važi i za Dušu, jer je
materia prima fundamentalna supstanca Duše, te je ista izvorište svih manifestiranih simbola.
Alhemičari posmatrajući materia prima kao primarnu supstancu života i stvaranja. Ona je
osnovna supstanca Duše i "punoća svog iskustva", a u geometrijskom simboličkom pogledu
predstavljena je trakom, odnosno vinovom lozom i grozdom koji su simbol obilja i života.
Materia prima predstavljana je simbolički također kao „kuka“ ili „udica“ koja ima ulogu da
„spaja“ i „privlači“ muški i ženski aspekt time prethodeći svom stvaranju. Unutar jezika Biblije,
materia prima predstavljena je vodama na samom početku stvaranja. 31 Iako se materia prima
odnosi na izvorište bitka, ona se prvenstveno smatra misterioznim haotičnim izvornim
materijalom koji u sebi sadrži inkompatabilne suprotnosti koje su u nasilnom konfliktu. 32 Tako s
obzirom da se ista nalazi u svim stvorenim stvarima, te da ona također sadrži sve stvari, nazivali
su je "morem" crne boje zato što nosi sve forme, kao što more nosi talase. Nazivali su je također
"zemljom", "djevicom" neopisive čistoće i receptivnosti, a vrlo značajan simbol materia prima
jeste "Drvo Života" i alhemijsko „Jajce“. 33 Na Drvetu pronalazimo sunce, mjesec i planete, tj.
zlato, mjesec i sve metale, tj. različite faze alhemijskog procesa sa njihovim simboličkim
bojama: crna (negredo, melanosis), bijela (albedo, leukosis), žuta (citrinitas)34 i crvena (rubedo,
iosis).35 Simbolika boje bila je veoma važna u alhemiji jer promjena boje značila je sukcesivnu
transformaciju materije (transmutacija),36 te kretanje iz jednog nivoa postojanja u drugi. Nigredo
kao inicijalna faza alhemijskog procesa označavala je smrt ili uništavanje originalne forme
(prima materia) kako bi nastao haos, patnja ili bol. Drugim riječima crna faza podrazumjeva
početak spiritualnog procesa uzdizanja, u kojoj mora prvo doći do napuštanja i suočavanja sa
starim navikama, vezama i ovisnostima o materijalnom vanjskom svijetu, nakon čega
"pročišćena duša" postaje slobodna da se ponovo ujedini sa "podmlađenom" prima materia kako
bi se transformirala u drugu albedo fazu koju definiramo kao bijeljenje, a koja sama po sebi je
izrazito nagrađujuća. Ako crnu fazu simboliziranu bolnim i otrijeznjujućim okretanjem
natrag/unutar sebe (starac), tj. kao noć, onda sa druge strane bijelu fazu koja se odnosi na
30 Burckhardt, Alchemy
31 Ibid.
32 Roob, Alchemy & Mysticism
33 Golubica na Drvetu simbolizira prisustvo Duha/Intelekta koji započinje proces kreiranja usmjerenog prema Dole
uz asistenciju prima materiae.
34 Žuta treća boja ili faza se često nije ni uzimala kao istinska faza jer je imala posredničku ulogu spajanja , te stoga
unutar alhemijskih faza naričito od 15 st. alhemijske boje ili faze su reducirane na tri: crnu (starac), bijelu (gost) i
crvenu (djed), dok je žuta kao prelazna faza služila samo kao "ispomoć" i spajanje u alhemijskom procesu (strojnik).
35 Burckhardt, Alchemy
36 Transmutacija: transformacija obične substance u "višu" ili "pravu" substancu; putovanje ljudske duše.
osvježavajuće i podmlađeno stanje kretanja naprijed/van sebe (gost) možemo predstaviti kao
svitanje u zoru. Konačno, treća je crvena faza nazvana tako zbog količine „vatre“ koju sadrži
Duh ili Intelekt, a koja ima ulogu da kao tipični "muški" princip Gornjeg svijeta spoji se sa
pročišćenom Dušom Donjeg svijeta. Duh predstavljen crvenim Kraljem spaja sa Dušom koja je
predstavljena čistom bijelom Kraljicom stvarajući "mistični plod", "alhemijsko jajce", "kamen
filozofa" (lapis philosophorum) ili „Drvo Života“.

Kraj alhemijskog procesa predstavljen je simbolikom paunovog repa, tj. simbol paunovog repa u
alhemiji korišten je zbog mnogih raznobojnih "očiju" koji posjeduje, te predstavlja finalnu fazu
alhemijskog procesa. Paunov rep (Cauda Pavonis) predstavlja tri faze alhemijskog procesa kroz
promjenu boje repa: crna, bijela, te na kraju žarko crvena. Najviše ova simbolika podrazumjeva
totalnost svih boja unutar bijelog svijetla, odnosno odraz je alhemijske potrage za jedinstvom
koja je izražena u bijelom svijetlu. Naime, raznobojnost i bogatstvo šarolikosti paunovog repa
odražava blistavost bijele boje koja simbolizira vječnost. Paunov rep također predstavlja
inspiraciju i obećanje, tj. želi ukazati na svu raskoš, ljepotu i dobrotu Boga iz koga sve nastaje i
iz koga se sve manifestira. Treba također istaći kako paun sam po sebi simbolizira kroz srednji
vijek ljepotu i upornost. Totalnost alhemijskog procesa izražena paunovim repom, također je
istovjetna simbolici Ourobosa, odnosno zmije koja jede vlastiti rep simbolizirajući vječno
jedinstvo svih stvari, odnosno perpetualno ciklično obnavljanje života ukazujući na kretanje ka
besmrtnosti.
Četiri elementa su stoga manifestacija četiri fundamentalne determinacije materia prima
objašnjene kroz simbol alhemijskog križa. Na početku svake spiritualne realizacije, odnosno
alhemijske faze stoji "materijalna smrt" koja je muškog karaktera, odnosno okretanje od
prolaznog svijeta van ka vječnom unutarnjem svijetu.37 Ovo na vrlo poetičan način izražava dijak
bosanskog bana Stjepana II na kraju jedne isprave upućene Dubrovčanima: „Zemlja mi je mati, a
očastvo mi je grob. Od zemlje jesmo i u zemlju uniđemo.“38

Materia prima se prvenstveno može posmatrati kao ambis koji odvaja Gornji i Donji svijet, te se
uslovno posmatra ili kao barijera između dva svijeta ili most koji iste spaja. „Barijera“ koju
materia prima simbolizira odnosi se na „ubijanje“ materijalnog ega, te napuštanje individualnosti
u korist cjelovitosti i ujedinjenja sa Gornjim svijetom. Iskustvo prelaska ambisa je
okarakterisano kao plovidba nepoznatim vodama, gdje se svijet Donjeg svijeta koga znamo
ostavlja iza nas, te počinje putovanje potpuno nepoznatim prostranstvima Gornjeg svijeta.
Drugim riječima, čovjek ne može preći ambis sve dok je vezan za materijalni svijet i
svakodnevna iskustva vezana za njegov ego, stoga prelazak ambisa je uslovljen jednim
mističnim iskustvom „prelaska mosta“.

37 Ibid.
38 Jaroslav Šidak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Liber, 1975.
 Materia prima kao primarna supstanca života i stvaranja

Materia prima kao misteriozni haotični izvorni materijal koji u sebi sadrži inkompatabilne suprotnosti koje su u
nasilnom konfliktu.
Alhemija je imitacija prirode, tj. model za alhemijsko djelovanje je sama priroda. Ona pomaže
onom alhemičaru koji poznaje njen način djelovanja. Priroda je poput "knjige" koju može čitati
samo onaj koji je primio iluminaciju od strane Boga. 39 Prirodu možemo spoznati kroz njen ritam

39 Burckhardt, Alchemy
koji vlada kako unutrašnjim, tako i vanjskim svijetom. Taj ritam je impersonalan i beskrajan.
Univerzalna priroda ima dva pravca kretanja: jedan koji gravitira od spiritualnog centra ka
mnoštvu, te drugi koji gravitira od mnoštva ka spiritualnom centru. Priroda stoga ima dva načina
djelovanja (rada) koji se ogledaju u ritmu kontinuiranih dezintegracija (odbijanja) i formacija
(integracija), gdje ustvari svaka vrsta dezintegracije je ništa drugo do pripreme za novu
konjukciju Forme i materije.40 Ovdje imamo dvije sile: ljubav i konflikt. One korespondiraju
dvjema alhemijskim procesima disolucije (dezintegracije) i koagulacije (spajanje). Vrhunac
alhemijskog procesa se dostiže onda kada dođe do konjukcije ženskog i muškog principa,
"ognjenog duha" (oca) i „vodenaste materije“ (majke). Kao rezultat njihovog "braka" nastaje u
alhemijskom izričaju "kamen filozofa".41

Desna ruka manifestacija je stvaralačkog procesa davanja usmjerenog prema vani (gost) ili spajanja, dok je lijeva
ruka potencijal reverzabilnog procesa vraćanja usmjerenog ka unutra (starac) ili odbijanja. Oba procesa su sastavni
dio dualnosti koja proizilazi iz platonističkog dyada (djed).

Zapadna alhemija generalno upotrebljava jezik platonističke metafizike, tj. priroda je posmatrana
kroz platonističku filozofiju Plotinusa gdje se priroda odnosi na ženski stvaralački aspekt
materia prima. Ibn Arabi kao jedan od najvećih učenjaka islamskog misticizma i poznavatelja
principa na kojima počiva alhemija, upravo posmatra prirodu kao ženski aspekt kreativnog čina
koga odlikuje Božja "milost".42 Prema Arabiju "milost" ili stvaranje je bogougodno djelo jer sve
stvari teže ka manifestaciji, iako sam autor priznaje da se ova "milost" stvaranjem mnoštva ipak
odnosi na odvajanje od Boga jer se radi o okrenutosti prema Dole. Ova ženska kreativna
božanska energija je poput bujanje prirode u proljeće, gdje se manifestirano postojanje razumije
kao božanski poklon.43 Ženska energija tjera dušu iz njenog sterilnog postojanja, te je izvor sve
čežnje, ali i potencije u čovjeku.

40 Ibid.
41 Roob, Alchemy & Mysticism
42 Burckhardt, Alchemy
43 Ibid.
Sulfur (Duh/Intelekt) kao muška energija i živa (Univerzalna Priroda/Duša) kao ženska energija
teže ka njihovom ujedinjenju jer je njihov prototip u Gornjem svijetu Jedan/Bog. Upravo iz ove
težnje proizilazi "brak" između muža i žene, sulfura i žive, sunca i mjeseca, Intelekta i Duše. Iz
ove savršene unije na alhemijskom nivou nastaje zlato, te alhemijski procesi su ništa drugo do
"pomagača" (strojnici) da se dostigne cilj, a to je stanje čiste i savršene esencije. Ibn Arabi naziva
zlato simbolom originalnog i neuprljanog stanja Duše u njenom nevinom obliku kakvo je bilo na
samom početku. Prema islamskoj koncepciji Duša svakog djeteta nesvjesno oslikava ovo stanje,
prije nego ista biva "zaprljana" od strane odraslih.44

Intelekt (Duh) kao hipostaza Gornjeg svijeta simbolički je predstavljenja simbolikom fiksirane
vertikalne ose (osa, mač), dok je Duša (Univerzalna priroda) kao hipostaza Donjeg svijeta
predstavljena spiralom (štit) koja obavija osu, tako da svakim novim obavijanjem realizira se
novi stepen postojanja. Dobar primjer za ovu simboliku osim mača i štita jeste simbol zmije ili
zmaja kako se obavija oko ose Drveta Života (kaducej).45 Dvije krilate zmije prema alhemijskoj
simbolici predstavljaju sulfur i živu, te su zmije povezane na način da prave čvor, oslikavajući
kosmološku činjenicu da što više jedna od zmija vuće na jednu stranu, to čvršći čvor biva tako da
konstituente tog procesa su jače i prisnije povezane, ilustrirajući uzajamnu paralizu dvije sile
prirode kada su u stanju haosa.46 Dvije zmije simboliziraju dva suprostavljena principa koja se
trebaju pomiriti: sulfur i živa, vlažno i suho, tvrdo i meko, vrelo i hladno. To pomirenje se dešava
"oko" zlatnog štapa (kerykeion ili kaducej) koji je medijatorski odraz dualnosti (dyad) koji ipak
se treba vratiti u stanje jednosti "Kamena Mudrosti". Ponekad se umjesto dvije zmije u
alhemijskoj simbolici pojavljuje prikaz borbe između krilate zmije ili zmaja sa lavom gdje lav
pobjeđuje. Na ovom primjeru lav podrazumjeva sulfur koji fiksira "živu". Odnos Intelekta i Duše
također je predstavljen simbolom psa koji je zavezan za Drvo Života, a još direktniji primjer
ovog simbolizma jeste vinova loza koja se obavija oko štapa ili motke. Ritam sukcesivnog

44 Ibid.
45 Sliku Hermesa sa kaducejom pronalazimo u srednjovjekovnoj bosanskoj tvrđavi Samobor kod Goražda.
46 Ibid.
"uvijanja" i "odvijanja" prirode predstavljen je duplom spiralom koja korespondira dvjema
komplimentarnim fundamentalnim fazama prirode.47

47 Ibid.
Dvije substance sulfur i živa su simboli dvaju osnovnih generativnih sila. Živa ima karakter
kontinuiranog spuštanja od neba ka zemlji u funkciji ispunjavanja tijela. Ona se još naziva
"vodom života" (aqua vitae) i "izvorom" u kojem sunce i mjesec (Intelekt i Duša) moraju se
"okupati" kako bi bili podmlađeni.48 Živa je "živo" svjetlo koje iluminira svaku Dušu koja je
vidi, te je čvor i veza svih elemenata koje se nalaze u njoj. Sulfur ili "ognjena vatra" (ognjeni
mač) je penetrirajuća spiritualna svijetlost koja uzrokuje pravu transmutaciju Duše. Duša se
okreće od vanjskog svijeta, te se "rastavlja" kao rezultat gledanja (vreline) unutar same sebe,
postajući statični kristal ispunjen svijetlom.

Brak ili unija sulfura i žive, sunca i mjeseca, kralja i kraljice jeste centralna tema alhemije. Kada
govorimo o filozofiji neoplatonizma i misticizmu, duša ima tendenciju "zastranjivanja" i
okretanja od Boga (Gore) ka materijalnom svijetu (Dole). Zbog toga duša mora biti opet
ujedinjena sa Bogom kroz pronalaženje same sebe. Slično ovome, alhemija smatra da je čovjek
"podjeljen" između dvije prirode unutar njega samog, a sve to usljed njegovog "gubitka"
originalnog Adamovskog stanja.49 Ova dualnost ljudske prirode prouzrokovana je "padom" od
Boga, tj. dualnost je stanje odvojenosti i suprotnosti aludirajući na to da su Adam i Eva postali
svjesni ove dualnosti tek nakon "Pada" ka Donjem svijetu generacije i smrti. 50 Kako bi opet
povratio svoju integralnu prirodu, čovjek treba balansirati dvije prirode unutar sebe, a ovaj
proces je predstavljen ili alhemijskim androgenim muško-ženskim simbolom ili pak vertikalnom
linijom.51 Ako je stanje povezanosti i veze sa Bogom predstavljeno simbolom vertikalne linije,
onda je stanje odvojenosti ili dualnosti predstavljeno horizontalnom linijom. Kada govorimo o
horizontalnoj liniji, tu uvijek podrazumijevamo dualnost ljudske prirode koja je predstavljena
sulfurom i živom, slično odnosom desne i lijeve ruke.52

48 Ibid.
49 Pad Adama je poremetio savršen odnos između Gornjeg i Donjeg svijeta, tj uništeno je jedinstvo Neba i Zemlje.
50 Ibid.
51 Ibid.
52 Ibid.
Drvo Života (Bitak) u sebi posjeduje dualnost ili dihotomiju: prirodu privlačenja (gost/neoplatonistička procesija) i
odbijanja (starac/neoplatonistička reverzija), dan i noć. Tu imamo kretanje prema Dole (prva ruka kao dio Gornjeg
svijeta) i kretanje prema Gore (šest ruku kao dio Donjeg svijeta). U sredini je dyad (djed) kao sila odvajanja, koji je
ujedno i simbol spiritualnog centra univerzuma.

Presjecanjem vertikalne i horizontalne ose stvara se križ, gdje gornji dio podrazumjeva izvorište
spiritualnog svijetla (svjesnost Intelekta), dok se donji dio spušta ka mračnom tamnom plavetnilu
(nesvjesnost prirode/Duša). Dvije horizontalne "ruke" odmjeravaju dvije suprotne energije Duše,
a to su sulfur i živa. Stoga, može se reći da kroz "pomirenje" ili "brak" ovih inicijalno
suprostavljenih sila, istovremeno dolazi i do "izmirenja" onoga što je Gore (Duh/Intelekt) i
onoga što je Dole (Duša), te njihova suprotnost nestaje također na način da svjetlost u potpunosti
prožima plavetnilo mraka.53 Ovo se također može predstaviti simbolom uzdizanja dvije zmije
oko vertikalne ose križa, gdje jedna zmija predstavlja svijetlost, a druga mrak, te njihovim
"ujedinjenjem" mračna priroda je transmutirana ka svijetloj prirodi. Dva principa ili sile unutar
Duše (sulfur i živa), kao i sam Intelekt i Duša predstavljeni su simbolima sunca i mjeseca.

53 Ibid.
Zapravo "brakom" muškog i ženskog principa u prirodi dolazi i do konačnog stapanja ili braka
Intelekta i Duše, gdje se svijetlom ispunjena Duša "predaje" Intelektu.54

Simbolizam "braka" ili "unije" je najviše približan simbolizmu smrti, jer brakom između
muškarca i žene recimo dolazi do "smrti" njegove ili njene neovisnosti, dok smrću jednog od njih
naprimjer dolazi do ponovne unije gdje tijelo se spaja sa zemljom, a duša sa svojom originalnom
esencijom Gore.55 U alhemiji sulfur se u potpunosti predaje živi, a živa se u potpunosti predaje
sulfuru gdje oboje postaju jedno. Ovaj odnos braka se u alhemiji može predstaviti kao onaj
ljubavnika, ali također kao i onaj ljutih protivnika simbolikom borbe.

Zaključak

54 Ako bi ovdje upotrijebili termin "platonistički dualizam" morali bi prvo istaći da isti nema nikakve veze sa
gnostičkim ili manihejskim poimanjem dualizma, već da se radi o odnosu između Gornjeg (duh/simbol mača) i
Donjeg svijeta (duša/simbol štita) koji nisu odvojeni već su do te mjere povezani da se mogu posmatrati kao
međusobni odraz i refleksija.
55 Ibid.
Alhemija zajedno sa alhemijskim simbolima i praksama predstavljala je sastavni dio
spiritualnosti srednjovjekovnih Bošnjana, te je ujedno bila izraz težnje za individualnim
spiritualnim pročišćenjem i dostizanjem spasenja pravljenjem tzv „Kamena Filozofa“ (Lapis
philosophorum). Alhemijski simboli predstavljaju praktičnu djelatnost koja se temeljila na
čvrstim temeljima filozofije i teologije, te koja ima važnost samo onda kada isključivo služi
spiritualnosti. Alhemija u kontekstu Crkve bosanske je ništa drugo do praktičnog izraza
pročišćenja i dostizanja originalnog stanja "plemenitosti" (kr(e)st), od strane vjernika
kr(e)stjanina. Alhemijski simboli na metalu, istovjetni su teurgijskim simbolima na kamenu, a i
jedna i druga praksa su značajne samo kada služe isključivo spiritualnosti.

BIBLIOGRAFIJA

Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.

Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to
Modern Times. Itaca: Cornell University Press, 2007.

Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World,
Floris Books, 2011.

Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997

Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P.
Salonis (eds.), The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought,
International Medieval Research, 20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts
Faculty, 1200-1500.

Obrist, Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les representations
figuratives; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of
man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).

Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à Isidore, 201–203

Jaroslav Šidak, Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Liber, 1975.