Bez obzira što neće nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo

ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i
umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od
najljepših knjiga ikad stvorenih.

Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo...

Mladi slikar,lord Henri i mladić savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri
lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i
protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov
portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog
trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije
činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi
ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost
a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je
često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je
među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i
glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u
genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu
djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov
kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu
ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je
ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada neće biti takav,on će biti savršen.Uzeo je nož i
zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i
tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u
sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekoć obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako
lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveća
kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario
dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja
ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj
isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su
mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio
sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek
sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije
mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To
je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova
ljepota.Pa kako onda reći da ona nije važna;pokazao je da je moguće pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko
tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je
unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je
ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo
prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol
materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to
najveća vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno
sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog
Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki,
geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija,
volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude
poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može
se reći da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa
jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu reći da je uspio jer je istrajao i
pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života
iz kojeg će iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim
i povšinskim….Nije li tako i danas……?

Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda će i drugi to

shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogućnosti da posjete takav jedan fascinirajući
svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila
greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako
teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu
i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda će
neki reći da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela
me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge
rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada
neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda ću u potpunosti
razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje
da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života
možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti
savršeni,pobijediti kao i Dorijan.

Da li je to bila pobjeda?

Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali

samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da
stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa
mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošću-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od
mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to
zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik?

Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Naći izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld
nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih
stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo
nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor
vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a
mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov
portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred
noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je
uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si
stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske
ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu
mladost,reći ću vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina
da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u
ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu……