Walt

Whitman
AMERIČKE PRIČE

Prebond
 Walt Whitman
AMERIČKE PRIČE

Naslov izvornog izdanja

COMPLETE PROSE WORKS, 1907.
S engleskoga preveo
MATE MARAS
Ilustracije u knjizi
ALLEN LEWIS
Izdavač
ŠARENI DUĆAN

Biblioteka
STRANCI U NOĆI 38 (193)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000917142
ISBN 978-953-320-094-1
Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Walt Whitman

Američke priče
 Umjesto predgovora
PAUMANOK I MOJ ŽIVOT NA NJEMU U DJETINJSTVU I MLADOSTI
Doista je vrijedan potpuna i potanka istraživanja ovaj Paumanok (da Long Islandu damo
njegovo urođeničko ime), što se pruža na istok kroz okruge Kings, Queens i Suffolk, ukupno 120
milja; sa sjevera mu je tjesnac Long Island Sound, lijep, šarolik i slikovit niz uvala, poluotoka i
prostranstava poput mora, stotinu milja do rta Orient. S oceanske strane veliki južni zaton,
istočkan bezbrojnim izbočinama — to su ponajviše maleni, neki prilično veliki, mjestimice
dugački pješčani sprudovi, udaljeni pola milje do milju i pol od obale. Dok tu i tamo, kao kod
Rockawaya i daleko na istok duž Hamptonsa, pjeskoviti žal se nalazi točno na otoku gdje more
bez prestanka zapljuskuje. Nekoliko svjetionika na istočnim obalama; duga povijest
brodolomnih tragedija, neke su se zbile čak posljednjih godina. Kao mladić živio sam u atmosferi
i tradiciji mnogih od tih brodoloma — gotovo sam bio promatrač jednoga ili dvaju. Blizu žala
Hempstead, primjerice, nastradao je godine 1840. brod »Mexico« (na to se aludira u
»Spavačima« u Vlatima trave). A u Hamptonu, nekoliko godina poslije toga, uništenje brig
»Elizabeth«, strašan događaj, u jednoj od najgorih zimskih oluja, gdje se utopila Margaret Fuller,
skupa s mužem i djetetom.
Unutar vanjskih spruda ili žala taj južni zaton je posvuda razmjerno plitak; za hladnih zima
sav je pokriven debelim ledom. Kao dječak često sam izlazio s jednim ili dvojicom prijatelja na ta
ledena polja, sa saonicama, sjekirom i kopljem za jegulje, u lov na jata jegulja. Prosjekli bismo
rupe u ledu, ponekad naišavši na pravo obilje jegulja, pa bismo napunili košare krupnim,
debelim, slatkim, bjelomesnatim stvorenjima. Krajobrazi, led, vučenje saonica, prosijecanje
rupa, gađanje jegulja kopljima, i tako dalje, bili su naravno zabava kakva je ponajdraža u
dječaštvu. Obale toga zatona, zimi i ljeti, i moja bavljenja ondje u ranim godinama života,
upletene su posvuda u Vlati trave. Bila mije vrlo draga razonoda ljeti odlaziti na izlet u zaton da
bih skupljao jaja morskih galebova. (Galebovi polažu dva-tri jaja, malo veća od polovice
kokošjeg jajeta, izravno na pijesak i prepuštaju sunčevoj toplini da ih izleže.)
Istočni kraj Long Islanda, područje zatona Peconic, također sam vrlo dobro poznavao —
jedrio više nego jedanput oko otoka Shelter i dolje do Montauka — proveo mnogo sati na
brežuljku Turtle kraj starog svjetionika, na krajnjem rtu, gledajući preko neprestana valjanja
Atlantika. Drago mije bilo spuštati se dolje i drugovati s ribarima koji su lovili strijele, ili s
godišnjim družinama lovaca na lubine. Ponekad sam, duž poluotoka Montauk (dug je nekih 15
milja, s dobrim pašnjacima), susretao neobične, neuredne, polubarbarske pastire, koji su u ono
vrijeme živjeli potpuno izvan društva i civilizacije, čuvajući na onim bogatim pasištima velika
krda konja, goveda ili ovaca, u vlasništvu farmera iz istočnih gradova. Katkada sam također
nailazio na rijetke preostale Indijance, ili mješance, koji su u tom razdoblju živjeli na poluotoku
Montauk, ali sada bih rekao da su sasvim istrijebljeni.
Više prema sredini otoka širile su se ravnice Hempstead, tada (1830.-40.) posvema nalik na
prerije, otvorene, nenaseljene, prilično neplodne, pokrivene kupinama i borovnicom; ali bilo je
mnogo lijepih pašnjaka za stoku, uglavnom za krave muzare, kojih su se stotine čak i tisuće
ondje hranile, a uvečer (ravnice su također posjedovali gradovi, a zajednička je bila njihova
uporaba) mogle su se vidjeti kako se zapućuju kući, odjeljujući se redovito na pravim mjestima.
Često sam bivao na rubovima tih ravnica u predvečerje, i još se mogu u masti sjetiti beskrajnih
kravljih povorka, i čuti glazbu limenih ili brončanih zvona što su zveckala daleko ili blizu, i udisati
hladnoću slatka i pomalo aromatična večernjega zraka, i promatrati zalazak sunca.
Preko istog dijela otoka, ali dalje na istok, pružali su se široki središnji pojasevi borova i
hrastova grmlja (tu se uvelike pravio drveni ugljen), jednolični i jalovi. Ali proveo sam mnogo
lijepih dana, ili poludneva, lutajući tim pustim raskrižjima, udišući osobitu i divlju aromu. Tu, i
duž otoka i njegovih obala, provodio sam razdoblja tijekom mnogo godina, svih godišnjih doba,
katkada jašući, katkada ploveći čamcem, ali najčešće pješice (tada sam uvijek bio dobar pješak),
upijajući polja, obale, pomorske nesreće, karaktere, stočare, farmere, peljare — uvijek sam
imao mnogo poznanstava s ovim posljednjima i s ribarima — odlazio svakoga ljeta na izlete —
uvijek volio gol morski žal, s južne strane, gdje sam proživio neke od najsretnijih sati do dana
današnjega.
Dok pišem, cijelo to iskustvo vraća mi se nakon proteklih četrdeset i više godina —
umirujući šum valova i slankast miris — dječačko doba, vađenje školjaka, bosonog, sa
zasukanim nogavicama — lovljenje ribe niz potok — miomiris livada pod kaduljom — čamac za
sijeno, gusta juha od školjaka i ribolovni izleti. Ili, nakon kasnijih godina, mala putovanja po
zatonu New Yorka i izvan njega, na peljarskim brodovima. Istih tih kasnijih godina, također, dok
sam živio u Brooklynu (1836.-50.), odlazio sam redovito svakoga tjedna u blagim godišnjim
dobima na otok Coney; u ono je doba to bila dugačka, neposjećivana obala, koju sam imao svu
za sebe, i gdje sam volio, nakon kupanja, trčati gore-dolje po oštru pijesku i satima recitirati
Homera ili Shakespearea vodi i galebovima. Ali prebrzo idem naprijed, a moram se više držati
svojih tragova.
(1882.)
 SMRT U UČIONICI
Cin-cin-cin-cin! oglasilo se jednog jutra zvonce na učiteljevu stolu u seoskoj školi, kad je
prijepodnevna nastava bila dopola gotova. Dobro se znalo da je to zapovijed za tišinu i
pozornost; i kad su te dvije stvari postignute, učitelj je progovorio. Bio je nizak zdepast čovjek, a
zvao se Lugare.
»Djeco«, rekao je, »dobio sam pritužbu da je sinoć netko od vas krao voće iz vrta g.
Nicholsa. Rekao bih da znam tko je lopov. Tim Barker, priđi.«
Pristupio je onaj komu se obratio. Bio je to slabunjav, plavokos dječak od trinaestak godina;
i na licu mu je titrao nasmiješen, dobroćudan izraz, koji se nije potpuno izgubio ni sada kad je
protiv njega izrečena optužba, uz učiteljev strog prizvuk i prijeteći pogled. Ipak je dječakova put
bila previše nezemaljski svijetla da bi pokazivala zdravlje; usprkos bucmastu i veselu izgledu, na
njemu se vidjela osobita boja kao znak neke unutarnje, i to pogubne bolesti. Dok je momčić
stajao pred sudištem — to je mjesto tako često bivalo pozornicom nemilosrdne i grube
okrutnosti, zbunjivanja plašljive nevinosti, nasilja nad bespomoćnim djetinjstvom i gaženja
nježnih osjećaja — Lugare ga je gledao namrgođeno stoje otvoreno govorilo da nije baš ugodno
raspoložen. (Nasreću, vrjedniji i mudriji sustav dokazuje ljudima da se školama može upravljati
boljim sredstvima nego što su šibe i suze i jecaji. Napredujemo prema onom cilju kad će se na
nekoga od staromodnih školskih učitelja, s njegovim bičem od kravlje kože, teškom brezovom
šibom i mnogim domišljatim načinima mučenja djece, gledati kao na prezreno podsjećanje na
jednu neuku, okrutnu i odbačenu doktrinu. Neka povoljni vjetrovi ubrzaju taj dan!)
»Jesi li sinoć bio kraj vrtne ograde g. Nicholsa?« upitao je Lugare.
»Da, gospodine«, odgovorio je dječak. »Bio sam.«
»Dobro, gospodine, drago mije što vidim da si tako spreman sa svojim priznanjem. I tako si
pomislio da možeš malko pljačkati, i uživati na način kojega bi se trebao sramiti, a da ne budeš
kažnjen, je li?«
»Nisam pljačkao«, brzo je odgovorio dječak. Lice mu je porumenjelo, od kivnosti ili straha,
teško je bilo reći. »I nisam sinoć ništa učinio čega bih se trebao sramiti.«
»Ne budi drzak!« uzviknuo je učitelj, žestoko, grabeći štap od trske. »Poštedi me svojih
oštrih govora ili ću te šibati dok ne počneš moliti kao pas.«
Dječakovo je lice malko problijedjelo; usna mu je zadrhtala, ali nije progovorio.
»I molim te, gospodine«, nastavio je Lugare, dok su mu izvanjski znaci srdžbe iščeznuli s
lica, »što si. radio kraj vrta? Možda si samo preuzeo plijen i imao sudionika da obavi opasniji dio
posla?«
»Pošao sam tim putem jer se onuda vraćam kući. Poslije sam opet bio ondje da se
sastanem s jednim znancem i... i... Ali nisam ulazio u vrt, niti sam išta iz njega uzeo. Ja ne bih
ukrao... ni da spasim život od skapavanja.«
»Radije se drži onoga što je bilo prošle večeri. Vidjeli su te, Tim Barker, kako dolaziš od
vrtne ograde g. Nicholsa, malo poslije devet sati, s vrećom punom nečega na ramenu. Po svemu
je izgledalo da je vreća bila napunjena plodovima, a jutros se otkrilo da su lijehe dinja potpuno
obrane. Onda, gospodine, što je bilo u toj vreći?«
Lice otkrivena dječaka gorjelo je kao sama vatra. Nije rekao ni riječi. Oči cijeloga razreda
bile su uprte u njega. Znoj je curio niz njegovo blijedo lice poput kišnih kapi.
 »Govori, gospodine!« uzviknuo je Lugare, udarivši glasno štapom po stolu.
Dječak je izgledao kao da će se onesvijestiti. Ali nemilosrdni učitelj, uvjeren da je izveo na
vidjelo zločinca, i likujući od pomisli na strogu kaznu koju će sada opravdano dosuditi, stalno je
u sebi podgrijavao sve viši i viši stupanj uzbuđenja. U međuvremenu, dječak kao da nije znao što
bi sa sobom učinio. Jezik mu se zalijepio za nepce. Ilije bio vrlo jako uplašen, ili mu doista nije
bilo dobro.
»Govori, kad kažem!« ponovno je zagrmio Lugare; i njegova ruka, stežući štap od trske,
dizala mu se iznad glave na vrlo značajan način.
»Teško da mogu, gospodine«, rekao je jadnik tiho. Glas mu je bio hrapav i promukao. »Reći
ću vam drugi... drugi put. Molim vas, pustite me na mjesto... nisam dobro.«
»Oh, da, to je lako moguće«, rekao je g. Lugare i s prijezirom napuhnuo nos i obraze.
»Misliš U da ćeš me uvjeriti u svoje laži? Otkrio sam te, gospodine, dovoljno očigledno; i drago
mije što si krasan sitni lopov kakva nema u državi. Ali odgodit ću obračun s tobom za još jedan
sat. Onda ću te opet prozvati; pa ako tada ne kažeš cijelu istinu, dobit ćeš od mene nešto što će
te podsjećati na dinje g. Nicholsa još mnogo mjeseci. Idi na mjesto.«
Dovoljno radostan zbog neprijazna dopuštenja, i ne izustivši ni riječi, dječak se drhturavo
odvukao do klupe. Osjećao se vrlo čudno, omamljeno, više mu je to sličilo na san nego na
stvaran život; i kad je spustio ruke na klupu, zaronio je u njih licem. Učenici su se vratili svojem
uobičajenom učenju jer su za vrijeme Lugareove vladavine u seoskoj školi bih tako naviknuti na
prizore nasilja i stroga kažnjavanja da su takve stvari tek neznatno prekidale tijek njihovih
navika.
No, dok protječe taj umetnuti sat, raščistit ćemo tajnu vreće i okolnosti pod kojima se
mladi Barker prošle noći našao kraj vrtne ograde. Dječakova je majka bila udovica i njih je dvoje
živjelo u vrlo skučenim granicama. Otac mu je umro kad je imao šest godina, i mali Tim je ostao
kao boležljivo i slabunjavo dijete od kojega se nitko nije nadao da će živjeti dulje od nekoliko
mjeseci. Ali na svačije iznenađenje, jadno je dijete poživjelo i činilo se da vraća zdravlje, kao što
je pouzdano raslo i sve bolje izgledalo. To je trebalo zahvaliti ljubaznim uslugama istaknutoga
liječnika koji je imao ljetnikovac u susjedstvu i zanimao se za udovičinu malu obitelj. Vjerojatno
bi Tim mogao nadživjeti svoje slaboće, govorio je liječnik; ali sve je bilo neizvjesno. Bila je to
tajanstvena i nerazumljiva bolest; i ne bi bilo nimalo čudno ako bi ga u nekom prividnom
trenutku zdravlja iznenada nešto pokosilo. Jadna udovica isprva je bila u neprekidnom stanju
tjeskobe; ali sada je već bilo prošlo nekoliko godina, a nijedno od prijetećih zala nije se srušilo
na dječakovu glavu. Činilo se kako je njegova majka bivala uvjerena da će on poživjeti, kako bi
joj bio od pomoći i na čast pod stare dane; i njih se dvoje zajedno borilo, usrećujući se
međusobno, i trpeći mnogo siromaštva i neudobnosti bez gunđanja, za ljubav jedno drugome.
Tim je zbog ugodne naravi bio stekao mnogo prijatelja u selu, među koje se ubrajao i mladi
farmer Jones koji je, sa starijim bratom, sudjelovao u obrađivanju velike farme u blizini. Jones je
vrlo često davao Timu na dar vreću krumpira ili kukuruza, ili kakva povrća iz vrta, što ih je
uzimao iz vlastitih zaliha ; ali kako je njegov ortak bio škrt čovjek nagle ćudi, i često govorio da je
Tim danguba i da mu ne treba pomagati jer ne radi, Jones je općenito svoje darove isporučivao
na takav način da nitko ništa nije znao o njima, osim njega i zahvalnih uživatelja njegove
ljubaznosti. Moglo je biti i to da se udovici ne bi svidjelo da njezini susjedi doznaju kako ona
prima darove od bilo koga; jer često ima oprostiva ponosa u ljudima njezina položaja zbog
kojega su neskloni da ih se smatra predmetima »milostinje« kao što bi izbjegavali najnesnosnije
boli. One večeri o kojoj govorimo, Timu je bilo rečeno da će im Jones poslati vreću krumpira, i
ugovoreno mjesto gdje su ga trebali čekati bilo je kraj Nicholsove vrtne ograde. To je bila ona
vreća pod kojom su vidjeli Tima kako posrće, ona je bila uzrokom što je nesretnoga dječaka
njegov učitelj optužio i osudio kao lopova. Taj učitelj nije bio nimalo prikladan za svoju važnu i
odgovornu službu. Prenagljen u odlučivanju i nepopustljivo strog, bio je strah i trepet maloga
svijeta kojim je tako despotski vladao. Činilo se da uživa u kažnjavanju. Kako ništa nije znao o
onim slatkim vrutcima što brzo izviru iz dječjih grudi na doziv blagosti i ljubaznih riječi, svi su ga
se bojali zbog krutosti i nitko ga nije volio. Drago bi mi bilo da je bio osamljen slučaj u svojem
zvanju.
Sat poštede primicao se završetku i bližilo se vrijeme kad je Lugare, na opće veselje, obično
raspuštao svoj razred. Od časa do časa poneki bi đak bacio kriomičan pogled prema Timu,
katkad sažalno, katkad ravnodušno ili znatiželjno. Znali su da učitelj ne će pokazati nimalo
milosti prema njemu, i premda ga je većina voljela, bičevanje je ondje bilo prečesto da bi
izazivalo mnogo sućuti. Ah svaki znatiželjni pogled ostao je nezadovoljen, jer je na kraju sata
Tim ostao s potpuno sakrivenim licem dok mu je glava bila pognuta na podlakticama, točno
kako se bio naslonio kad se vratio na svoje mjesto. Lugare je povremeno pogledavao na dječaka
s mrgođenjem koje je kanda nagovještavalo osvetu za njegov prkos. Naposljetku je saslušan
razred, i ponovila se lekcija, i Lugare je sjeo iza stola na povišenom podiju, s najdužim i
najdebljim štapom ispred sebe.
»Sada ćemo, Barker, dovesti u red onaj tvoj sitni posao«, rekao je. »Samo priđi ovamo.«
Tim se nije pomaknuo. Učionica je bila tiha kao grob. Nikakav se zvuk nije čuo, osim
mjestimična dugačkog udisaja.
»Poslušaj me, gospodine, ili će biti gore za tebe. Priđi ovamo, i skini kaput!«
Dječak se nije nimalo pomaknuo, kao da je bio od drva. Lugare se stresao od gnjeva. Sjedio
je mirno jednu minutu, kao da je razmišljao o najboljem načinu kako će iskaliti osvetu. Taje
minuta prolazila u samrtnoj tišini, i bila je užasna nekoj djeci, jer su im lica bila blijeda od straha.
Dok je polagano protjecala, sličila je na minutu koja prethodi vrhuncu sjajno izvedene tragedije,
kad neki veliki majstor glumačkog umijeća stupa pozornicom, a vi i mnoštvo oko vas pritajeni,
napetih živaca i suspregnuta daha, iščekujete strašnu katastrofu.
»Tim je zaspao, gospodine«, rekao je na kraju dječak koji je sjedio blizu njega.
Lugare je na tu obavijest dopustio svojem licu da od izraza divljačke srdžbe prijeđe u
smiješak, ali taj smiješak izgledao je zlokobnije nego njegova prijašnja namrgođenost, ako bi to
bilo moguće. Možda ga je zabavljao užas što se oslikavao na licima oko njega; ili bi moglo biti da
se naslađivao načinom kako je nakanio probuditi spavača.
»Zaspao! Je li, mladi moj gospodine!« rekao je. »Da vidimo možemo li te nekako poškakljati
da otvoriš oči. Ništa nije ljepše nego kad se iz loša slučaja izvuče najbolje, momci. Tim je, eto,
odlučio da se ne zabrinjava u duhu zbog malo batinanja, jer misao na to ne može maloga
propalicu održati u budnom stanju.«
Lugare se opet nasmiješio dok je izgovarao posljednju primjedbu. Čvrsto je stegnuo štap i
sišao s podija. Lakim i opreznim korakom prešao je prostoriju i stao kraj nesretnog spavača.
Dječak nikada nije bio manje svjestan kazne koja mu je zaprijetila. Možda je snivao neki zlaćani
san o mladosti i uživanju; možda je bio daleko u svijetu mašte, gledajući prizore i ćuteći
ushićenja kakve hladna stvarnost nikada ne može pružiti. Lugare je podignuo trščani štap visoko
iznad glave, i ciljajući s velikom vještinom koju je stekao dugim vježbanjem, spustio ga na
Timova leđa s tolikom snagom i glasnim udarcem te se činilo kako bi to bilo dovoljno da probudi
zaleđena čovjeka u posljednjim časovima obamrlosti. Brzo i sve brže nizali su se udarci. Ne
čekajući da vidi učinak prvog zasjeka, okrutni bijednik primjenjivao je svoje mučilo na jednu
stranu dječakovih leđa, zatim na drugu, i zaustavio se tek po isteku dvije-tri minute kad se
doista umorio. Ali Tim ni dalje nije pokazivao znakove micanja; i kad je Lugare, bijesan zbog
njegove ukočenosti, trgnuo ruku na koju se dječak naslanjao preko klupe, njegova je glava pala
na dasku s tupim udarom, a lice mu se okrenulo gore i izložilo pogledu. Kad ga je Lugare vidio,
ostao je kao čovjek kojega je zamrznuo pogled baziliska. Lice mu se preobratilo u ledenu bjelinu;
štap mu je ispao iz stiska; a razrogačene oči buljile su kao u nekakav nakazan prizor užasa i
smrti. Kapi znoja velike kao graške počinjale su curiti naizgled iz svake pore na njegovu licu;
stegnule su se njegove tanke usne i pokazale zube; i kad je naposljetku ispružio ruku, i vrškom
jednoga prsta dodirnuo dječakov obraz, svaki mu je ud zadrhtao kao zmijski jezik; i činilo se da
će ga istoga časa izdati snaga. Dječak je bio mrtav. Vjerojatno je bio mrtav već neko vrijeme, jer
su mu oči bile uvrnute gore i tijelo sasvim hladno. Smrt je pohodila učionicu, i Lugare je batinao
truplo.
(1841.)
 POVRATAK DIVLJEGA FRANKA
Kad je sunce, jednoga kolovoskog dana prije pedesetak godina, upravo bilo prešlo
meridijan provincijskoga grada u istočnom dijelu Long Islanda, samotni putnik je stigao do
udobne seoske krčme niska krova, otvorio razdijeljena vrata i ušao u zajedničku prostoriju.
Prašina je pokrivala namjernikovu odjeću i čelo mu je bilo vlažno od znoja. Koračao je na
usporen i umoran način, premda su njegov stas i lice govorili da nema više od devetnaest ili
dvadeset godina. Preko jednog ramena bio mu je prebačen mornarski kaput, a u ruci je nosio
malen zavežljaj. Sjedajući na grubu klupu, rekao je ženi koja se pojavila iza šanka da želi čašu
rakije sa šećerom. Piće je popio u jednom gutljaju; potom je zapalio i počeo pušiti cigaru koju je
izvadio iz džepa, te ispružio jednu nogu i naslonio lakat na klupu, zauzevši položaj čovjeka koji
nehajno dangubi.
»Poznajete li nekoga Richarda Halla koji živi negdje u okolici?« rekao je.
»Gospodin Hali stanuje dolje niz uličicu što se odvaja kraj onoga velikoga rogačeva stabla«,
odgovorila je žena pokazujući prstom kroz otvorena vrata. »Ima jedno pola milje odavde do
njegove kuće.«
Mladić je dvije-tri minute vrlo spokojno u tišini otpuhivao dim iz usta. U njegovu je
ponašanju bilo dokone samodostatnosti koja je prilično rijetka u čovjeka od tako malo godina.
»Želim vidjeti gospodina Halla«, rekao je naposljetku. »Dajem srebrnjak od šest penija
onomu tko će mu odnijeti poruku.«
»Svi su se momci razišli. Ali to je tek kratka šetnja, a vaši su udovi mladi«, odgovorila je
žena kojoj nije bila posvema po volji lakoća s kojom se njezina mušterija pohabana izgleda
osjećao kao kod kuće. Taj se čovjek međutim nije osvrtao na njezin savjet, nego se naslonio i
jednako dokono otpuhivao dim iz cigare kao prije.
»Osim ako stari Joe nije u štali«, nastavila je žena, »što je lako moguće. Poći ću i vidjeti ako
želite.« I gurnula je vrata iza sebe, prošla kroz susjednu prostoriju u dvorište, odakle se
sljedećeg trenutka čuo njezin glas kako doziva osobu koju je spomenula, s prizvukom koji se
nipošto nije mogao podičiti pjevnošću ili mekoćom.
Njezina je potraga bila uspješna. Uskoro se vratila s onim tko je trebao biti glasnik: sitan,
oronuo starac u dronjcima, smucalo čije je neobrijano lice otvoreno kazivalo priču o njegovim
neumjerenim navikama, duboko usađenim navikama — već je prekasno bilo da bi se iskorijenile
— koje će ga uskoro položiti u grob kao okorjela pijanca. Mladić mu je priopćio kakva se usluga
od njega traži i obećao mu nagradu čim se vrati.
»Kažite Richardu Hallu da ću danas poslije podne otići u kuću njegova oca. Ako upita tko ga
želi vidjeti, recite da čovjek nije kazao svoje ime«, nastavio je stranac, uspravljajući se iz
nemarna položaja, dok su se noge staroga Joea spremale otići s kamenoga praga, a njegove se
zamućene oči okrenule da ulove posljednju rečenicu naredbe.
»Pa ipak, možda biste mogli isto tako...« dodao je mladić općeći na trenutak sam sa sobom.
»Mogli biste mu kazati da njegov brat Frank, to jest Divlji Frank, traži od njega da dođe.«
Starac je pošao odnijeti poruku, a onaj tko se nazvao Divljim Frankom bacio je gotovo
popušenu cigaru kroz prozor i zamišljeno prekrižio ruke.
Vjerojatno ne će biti boljega mjesta od ovoga da se ukratko opišu neki prijašnji događaji iz
života mladoga stranca koji se odmarao i čekao u seoskoj krčmi. Petnaest milja istočno od te
krčme živio je farmer koji se preživao Hali, čovjek na dobru glasu, imućan među ljudima i glava
velike obitelji. Volio je prihode — zahtijevao je od svih dječaka da rade u skladu sa svojom dobi;
a njegova desna ruka, ako bi se tako mogao nazvati njegov miljenik, bio je prvorođenac Richard.
Toga najstarijeg sina, marljiva momka trijezna ponašanja, ovlastio je otac da bude drugi u
zapovjednom nizu; i kako je stroga i hitra poslušnost bila prva zapovijed u farmerovoj kućnoj
vladi, sva su se djeca šutke pokoravala bratovoj vlasti — sva osim jednoga, a to je bio Frank.
Farmerova supruga bila je tiha žena, prilično krhka zdravlja; i premda joj je cijelo njezino
potomstvo iskazivalo dužnu ljubav, Frankov je poljubac uvijek bio najdraži njezinim usnama.
Voljela ga je više nego ostale, možda zbog toga — kao u stotinu sličnih slučajeva — što je tako
često griješio i tako često slušao prijekore. Istini za volju, rijetko kad je dobivao više prijekora
nego što bi zaslužio, jer je bio hirovit, nagao mladić, i spreman na svaku vrstu nepodopštine.
Zbog tih crta u susjedstvu je bio poznat pod nadimkom Divlji Frank.
Među farmerovom stokom bila je mlada čistokrvna kobila — lijepo stvorenje, krupna i
vitka, s očima poput tamnih dragulja, a dlaka joj je bila tamna poput duboke noći. Farmer je
imao običaj dopustiti momcima da imaju nešto na farmi što mogu nazivati svojim i o tomu se
brinuti. Crna Nell, jer tako se zvala kobila, nekim je slučajem pripala Franku u dio. Bio je vrlo
ponosan na nju, i mislio je na njezinu udobnost jednako kao na svoju. Međutim, stariji je brat
smatrao da može zahtijevati povlasticu, i nekoliko ju je puta iskoristio, da vježba i jaše Crnu Nell,
usprkos činjenici da je Frank to držao svojim isključivim pravom. U jednoj takvoj prigodi nastala
je oštra svađa, i poslije mnogo iskaljena gnjeva obratili su se farmeru da presudi. On je odlučio u
Richardovu korist i strogo izgrdio svoga mlađeg sina. Farmer je doista bio nepravedan; i
Frankovo je lice problijedjelo od srdžbe i poniženja. Njegova žestoka narav koju nikada nije
naučio obuzdavati uzavrela je kao nabujali potok. Jedva se suzdržavajući da ne pokaže osjećaje,
čim je ostao sam, Frank se zakleo da ga sljedeći izlazak sunca ne će zateći pod istim krovom.
Noću je tiho ustao, okrenuo leđa domu koji po njegovu mišljenju nije bio gostoljubiv, i
podlegavši raspoloženju s kakvim nikada dijete ne bi smjelo napustiti roditeljsku kuću, upravio
korake prema gradu.
Može se lako zamisliti kako su zabrinutost i tuga obuzele cijelu obitelj kad je otkriven
Frankov odlazak. I dok su se nizali tjedan za tjednom, a od njega nisu stizale nikakve vijesti, srce
njegove jadne majke sve više je kopnjelo. Malo je govorila, ali je bilo očevidno da je oboljela u
duhu. Gotovo dvije godine su bile istekle kad se, otprilike tjedan dana prije događaja s početka
ove priče, farmerova obitelj radosno iznenadila dobivši pismo od dugo odsutnoga sina. Bio je na
moru, i tada se našao u New Yorku kamo je njegov brod netom bio stigao. Pisao je na veseo
način; činilo se da ga je minuo osjećaj srdžbe koja ga je nagnala na bijeg od kuće; i pisao je kako
je u gradu čuo da se Richard oženio i odselio nekoliko milja dalje gdje mu želi svaku sreću i
zadovoljstvo. Divlji Frank je zaključio pismo s obećanjem da će, čim završi neodgodiv posao na
brodu, posjetiti svoj dom i rodno mjesto. Javljao je da će u utorak idućega tjedna biti s njima.
Pola sata nakon odlaska staroga Joea vidjelo se kako se lik toga oronulog čovjeka polagano
pomalja iza rogačeva stabla na dnu ulice, skupa sa snažnim mladićem u priprostoj odjeći
domaće izrade. Susret Divljega Franka i njegova brata Richarda teško da je bio od one vrste
kakva se općenito viđa između tako bliskih osoba; ali nije se ipak mogao nazvati suzdržljivim ih
hladnim. Richard je navaljivao na brata da pođe s njim na njegovu farmu, da se okrijepi i počine
barem nekoliko sati, ali Frank je to odbio.
»Svi će me popodne čekati kod kuće«, rekao je. »Pisao sam im da ću danas biti ondje.«
 »Ali sigurno si jako umoran, Frank«, dodao je Richard. »Zar ne bi dopustio da netko od nas
upregne konje i odveze te? Ili ako želiš...« Zastao je na trenutak i na licu mu se pojavilo blago
rumenilo. »Ako želiš, osedlat ću Crnu Nell. Sada je ovdje kod mene, možeš dojahati kući kao
lord.«
I Frankovo se lice malko obojilo. Zastao je načas da razmisli — doista su ga boljele noge i
bio je iscrpljen od putovanja po tako vrelu danu — pa je prihvatio bratovljevu ponudu.
»Tebi je poznata Nellina brzina, kao i meni«, rekao je Richard. »Kad je dovedem ovamo,
kladim se da ćeš reći kako je u boljem stanju nego ikada.« I rekavši mu da se nekoliko minuta
zabavi kako zna i umije, Richard je napustio krčmu.
Je li bilo moguće da je Crna Nell prepoznala svoga staroga gospodara? Zanjiskala je i
protrljala nos o njegovo rame; a kad je stavio stopalo u stremen i vinuo se na njezina leđa, bilo
je očito da se oboje silno obradovalo tomu susretu. Pošto je pozdravio brata, ne zaboravivši ni
staroga Joea, mladić se zaputio prema očinskoj kući. Kad je ostavio za sobom selo, i stigao na
dug jednoličan put ispred sebe, pomislio je na okolnosti pod kojima je napustio dom; a pomislio
je i na tijek svoga života, kako ga je potratio i izgubio. Tada su bez sumnje vrlo nježne nakane
obuzele dušu Divljega Franka, jer je čeznuo da svojim roditeljima pokaže kako mu je žao što im
je prouzročio toliko nevolja. Okrivljivao je sebe zbog prijašnjih ludosti, i čak ga je grizla savjest
što nije bio ljubazniji s Richardom i pošao s njim do njegove kuće. Oh, farmer je tužno pogriješio
što nije poučio djecu da se međusobno ljube. Ludo je bilo od njega što se ponosio kako dobro
upravlja svojim malim stadom, kad su među njima bili gotovo nepoznati osjećaji blage
privrženosti, nježne popustljivosti i bratske vjernosti.
Danje već bio dosta odmaknuo, iako se odozgo slijevala vrelina neznatno manje teška nego
u podne. Frank je bio svladao veći dio svoga puta; nalazio se na dvije milje od doma. Put je sada
vodio preko visoka, zamorna brežuljka, pa je odlučio zastati na vrhu i odmoriti se, te dati
nekoliko minuta predaha životinji na kojoj je jahao. Kako je dobro poznavao to mjesto! I onaj
snažni hrast što stoji odmah s druge strane ograde na samom vrhuncu brežuljka — često se
odmarao u njegovoj hladovini. Bilo bi ugodno opet ondje ispružiti udove na nekoliko minuta kao
nekada, pomislio je; pa je sjahao iz sedla i poveo Crnu Nell pod stablo. Misleći na udobnost
svoje miljenice, izvadio je iz zavežljaja, koji je bio pričvršćen na sapima kobile, komad jaka
konopca, dugačak četiri-pet koraka, svezao jedan kraj za uzdu a drugi, radi sigurnosti, omotao i
svezao oko svoga zapešća; zatim se bacio koliko je dug i širok na zemlju, dok je Crna Nell mogla
oko njega slobodno pasti bez bojazni da će odlutati.
Okolina je bila mirna i ugodna. Nije se čuo nikakav grub zvuk koji bi narušio sanjivu tišinu
toga mjesta —jedva se oglašavao jedan cvrčak. Zrak je bio ispunjen nekim treperavim
isparenjima i prožet silovitom vrućinom. Mladić je ondje ležao iz minute u minutu, dok je
vrijeme neprimjetno klizilo; jer bio je vrlo umoran, i godio mu je počinak. Povremeno bi se
pridignuo i bacio bezvoljan pogled na daleki krajolik, onako prekriven koprenom lagane
sumaglice. Naposljetku se njegov počinak nije više prekidao. Njegove sklopljene oči, iako su se
isprva od zgode do zgode opet mlitavo otvarale, nakon kratka vremena potpuno su se zatvorile.
Zar se moglo dogoditi da je zaspao? Uistinu je bilo tako. Popustivši drjemljivim okolnostima oko
sebe, i svojoj dugoj ispućenosti, zapao je u dubok, čvrst san. Tako je ležao; a Crna Nell,
nekadašnja uzročnica njegova odlaska od kuće — i kobnim slučajem suputnica njegova povratka
— mirno je pasla travu pokraj njega.
Minuo je gotovo čitav sat, a mladić je još spavao. Svjetlost i vrućina nisu više blještale;
promjena se spustila na zemlju i nebo. Bilo je znakova onih iznenadnih oluja s grmljavinom koje
se u našem podneblju tako brzo i tako strašno podižu i prolaze. Gomile isparenja visjele su
prijeteći nad obzorjem, a tamna sjena pokrila je šume i polja. Lišće velikoga hrasta šumjelo je
nad mladićevom glavom.
Oblaci su strjelovito prelijetali nebom, poput tjelesa naoružanih vojnika što stižu u bitku na
zov predvodnikove trublje. Tu i tamo padale su krupne kišne kapi, dok se kadikad začula mukla
grmljavina u daljini; ali spavač se nije budio. Čudno je bilo što se Divlji Frank nije trgnuo od sna.
Možda ga je život na oceanu naučio da nesmetano počiva usred pobjesnjelih elemenata. Iako se
sada oluja približavala sa svom svojom jarosti, spavao je kao dojenče u kolijevci.
Crna Nell je bila prestala pasti, i s naćuljenim ušima stajala je kraj usnula gospodara, dok joj
je vjetar talasao dugačku grivu i rep. Činilo se kao da je pao mrak, toliko su bih tmasti oblaci.
Sijevnula je munja, prolomila se strašna grmljavina i počela je pljuštati kiša. Udar za udarom
groma kao da je potresao tvrdu zemlju. A Crna Nell propinjala se sada kao slika divna užasa, s
izbačenim prednjim nogama, savijena vrata i ustrašenih sjajnih očiju. Naposljetku, nakon
zasljepljujućeg i sablasna bljeska, došla je tutnjava — zaglušujući prasak — kao da je puknula
velika zemaljska osovina.
Bože sveti, ustrašena kobila poskočila je kao brod u oceanskoj oluji! Oči su joj bile slijepe od
svjetlosti; jurnula je mahnito niz brežuljak, iz propnja u propanj, sve dalje i dalje, brza poput
strijele, vukući za sobom tijelo nesretna mladića!
U niskom starinskom prebivalištu okupila se velika farmerova obitelj. Odrasli muškarci i
dječaci bili su se sklonili od nadolazeće oluje; i razgovarali se o povratku dugo odsutnoga sina. I
majka je govorila o njemu, a oči su joj sjale od radosti dok ga je spominjala. Obavila je sve male
kućne pripreme: skuhala njegova najdraža jela, namjestila njegov krevet gdje je nekada stajao.
Kad se oluja silno razmahala, raspravljali su o tome kako će vjerojatno pokisnuti do kože; i
skrbna mati već je bila odabrala nešto suhe odjeće da se presvuče. Ali kiša je uskoro prestala i
priroda se opet nasmiješila u svojoj osvježenoj ljepoti. Zasjalo je sunce dok je tonulo na zapadu.
Kapi su se iskrile na rubovima lišća — u zraku je zavladala prohladnost i bistrina.
Topot konjskih kopita dopro je do ušiju okupljene čeljadi. Kolni put je vodio do druge
strane kuće; otvorili su vrata i bučno projurili kroz susjednu prostoriju na trijem. Kakav su prizor
ondje zatekli! Crna Nell stajala je nekoliko koraka od ulaza, pognuta vrata; dugo je i duboko
udisala, para se dizala iz svakoga dijela njezina zadimljena tijela. Oni su izbuljenih očiju i
razjapljenih usta od zapanjujućeg užasa zurili u osakaćenu, groznu hrpu na zemlji kraj nje —
jedva je sličila na ljudsko obličje, sva izudarana i izranjavana i okrvavljena. Za nju je bio svezan
kobni konopac, umrljan skorenom krvlju. I dok je majka gledala — jer nije mogla odvratiti oči —
a strahovita istina prodirala u njezin um, klonula je bez vriska ili riječi, u duboku nesvjesticu nalik
na smrt.
(1841.)
 DIJETE I RASIPNIK
Jedne ljetne večeri, netom poslije sunčeva zalaska — u onaj ugodan čas kad je zrak poput
melema, i svjetlo gubi blještavilo i sve je naokolo prožeto blagotvornim mirom — na stepenici
pred kućnim vratima sjedila je postarija žena čekajući dolazak svoga sina. Kuća se nalazila u
raštrkanom selu, pedesetak milja daleko od New Yorka. Žena koja je ondje sjedila bila je
udovica; bijela kapa pokrivala joj je sijede uvojke, a njezina haljina, iako čista, bila je krajnje
priprosta. Njezina kuća — jer prebivalište koje je zauzimala bilo je u njezinu vlasništvu — bila je
vrlo malena i vrlo stara. Drveće je oko nje tako gusto izraslo da je gotovo skrivalo njezinu boju
— onu crnkasto sivu boju koja pripada starim drvenim kućama koje nikada nisu bojene; a da bi
se do nje došlo, trebalo je proći kroz malenu trošnu kapiju i prijeći kratku stazu opkoljenu
lijehama mrkve i repe i drugoga povrća. Sin kojega je čekala bio je njezino jedino dijete. Prije
godinu dana otprilike dala ga je u nauk kod bogata farmera u selu, pa je dječak poslije
obavljenih dnevnih zadaća imao običaj provesti pola sata s majkom. U ovoj zgodi noćne su se
sjene zgusnule prije nego što se mladac pojavio.
Dok je dolazio, hod mu je bio polagan i mlitav, i svaka mu je kretnja bila mlohava kao od
velike iscrpljenosti. Otvorio je kapiju, prešao stazu i u tišini sjeo kraj majke.
»Večeras si mrzovoljan, Charley«, rekla je udovica nakon trenutačne stanke, kad je vidjela
da joj nije uzvratio pozdrav.
Dok je govorila, nježno je spustila ruku na njegovu glavu; bila mu je mokra kao daju je
zaronio u vodu. I košulja mu je bila promočena; i dok je prolazila prstima niz njegova ramena,
osjetila je oštro probadanje u srcu, jer je znala da je ta vlaga iscijeđeni znoj od teška rada što ga
je od njezina mlada djeteta (imao je tek trinaest godina) zahtijevao nepopustljivi poslodavac.
»Danas si teško radio, sine.«
»Kosio sam.«
Udovičino je srce osjetilo još jedan ubod.
»Nisi cijeli dan, Charley?« rekla je tihim glasom; u njemu je bilo lagana podrhtavanja.
»Jesam, majko, cijeli dan«, odgovorio je dječak. »Gospodin Ellis kaže da nema novca za
najamnike, jer su nadnice jako visoke. Počeo sam zamahivati kosom jedan sat prije svanuća.
Opipaj mi ruke.«
Na njima su bili žuljevi veliki kao natekline. Suze su počele kapati iz udovičinih očiju. Nije se
usudila odgovoriti, iako joj je srce pucalo od pomisli da ne može poboljšati njegovo stanje. Nije
bilo materijalnih sredstava potpore na koja bi se oslonila da bi svoje dijete ohrabrila u želji koja
se u njemu javljala — u želji koju je poznavala i koja prvi put nije bila izgovorena — da se
oslobodi ropstva.
»Majko«, rekao je je naposljetku dječak. »Ne mogu više izdržati. Ne mogu i ne ću ostati kod
g. Ellisa. Od prvoga dana kad sam stupio u njegovu kuću bio sam rob; i budem li morao još dulje
tako raditi, znam da ću pobjeći i otići na more ili nekamo drugdje. Radije bih bio u grobu nego
ondje.« I dijete je klonulo pod žestokim napadajem plača.
Njegova je majka šutjela, jer je i sama bila u dubokoj boli. Ali kad je proteklo nekoliko
minuta, prikupila je dovoljno samopouzdanja da progovori svojem sinu utješnim glasom,
nastojeći da ga izvuče iz žalosti i osokoli njegovo srce. Rekla mu je da vrijeme brzo prolazi, da će
za nekoliko godina biti sam svoj gospodar, s mnogo drugih spremnih dokaza od kojih se nadala
— premda nisu gotovo nimalo olakšavah njezine vlastite jade — da će djelovati kao utjeha na
dječakovu uznemirenu narav. I kako je već istekla polovina sata na koju je dječak bio ograničen,
uzela ga je za ruku i povela do kapije da ga otprati na povratku. Činilo se da se mladić smirio,
premda mu je povremeno iz grla provaljivao poneki grčevit uzdisaj, zaostao nakon napadaja
plača. Na kapiji se obisnuo majci oko vrata; dug su poljubac pritisnuli jedno drugom na usne, a
zatim je mladac usmjerio korake prema kući svoga gazde.
Kad joj se dijete izgubilo iz vida, udovica se vratila, zatvorila kapiju i ušla u svoju
samotnjačku sobu. Te noći nije bilo svjetla u staroj kolibi — srce njezine stanovnice bilo je
mračno i neveselo. U njemu su se miješah ljubav i hropac i bol, suze i grčevito stezanje. Misao
na voljenoga sina osuđena na težak rad, rad koji bi slomio odrasla muškarca; pomisao na
njegove svakidašnje napore pod okrutnom vlašću bezdušna obožavatelja zlata; spoznaja da tako
moraju proći čitave godine; bolna svijest o njezinu vlastitu siromaštvu, o tome kako uglavnom
živi od milostinje što je isprosi od susjeda; isto tako misli na nekadašnje sretne dane — sve je to
razdiralo udovičino srce i pretvaralo njezin krevet u besani ležaj bez počinka.
Dječak je usmjerio korake prema kući svoga gospodara, kako je rečeno. Na putu duž seoske
ulice morao je proći pokraj krčme, jedine koja je postojala u tome mjestu; i kad se našao pred
njom, čuo je zvuke violine — premda su se na mahove utapali u smijehu i razgovoru. Prozori su
bili podignuti, i kako je kuća stajala uz cestu, Charles je pomislio kako ne bi škodilo da baci
pogled i vidi što se događa unutra. Pet-šest koraka dovelo ga je do niska prozorskog okvira na
koji je naslonio lakat — pred njim se otvorio pogled na čitavu prostoriju i goste u njoj. U jednom
kutu bio je neki starac, poznat u selu kao Crni Dave; njegova je glazbena izvedba čas prije bila
privukla Charlesovu pozornost na krčmu, a sada se svim silama trsio da na silovit način, s raznim
ukrasima i dodatnim brujanjem, odsvira napjev koji je bio vrlo popularan među ljudima debelih
usana čija je ljubav prema melodiji tako dobro poznata. Usred prostorije bilo je pet-šest
mornara — neki su od njih bili prilično pijani, a drugi u ranijim stadijima toga procesa — dok je
na okolnim klupama bilo još mornara, te tu i tamo poneka osoba u odjeći kopnenih žitelja.
Muškarci u sredini prostorije su plesali; to jest, izvodili su nekakva uvijanja i teška koračanja,
ukrašavajući ih povremenim pretjerano srčanim toptanjem po pijesku na podu. Ukratko, cijela
družina sudjelovala je u pijanim ludorijama, osim što je možda bilo manje gnjeva i svađanja
nego obično. Doista se činilo da je svatko iznimno dobro raspoložen.
Ali više negoli itko drugi, dječakovu je pažnju uzbudio čovjek na jednoj od sučelnih klupa;
premda je očevidno uživao u veselju kao da ima puno iskustva u tom poslu, činilo se da je u
svakoj drugoj pojedinosti daleko izvan svoga elementa. Mladenački je izgledao. Mogao je imati
dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine. Lice mu je bilo inteligentno, ostavljalo je dojam
gradskoga života i društva. Nije bio kričavo odjeven, ali u svakom pogledu pomodno; kaput mu
je bio od najfinijega crnog sukna, rublje mekano i bijelo kao snijeg, i cijela njegova pojava
odavala je čovjeka čiji se par može od zgode do zgode vidjeti na pločniku Broadwaya u neko
krasno poslijepodne. Smijao se i razgovarao s ostalima, i mora se priznati da se njegove šale —
poput većine onih što su se ondje redovito čule — nisu nimalo razlikovale po istančanosti ili
čistunstvu. Blizu vrata bio je malen stol na kojem su ležale boce i čaše, od kojih su neke bile
upotrijebljene ali su se opet bez razlike upotrebljavale, te kutija vrlo debelih i vrlo dugačkih
cigara.
Jedan od mornara — a bio je to onaj koji je stvarao najveći dio galame — imao je samo
jedno oko. Njegovu bradu i obraze pokrivali su veliki, kosmati zalisci, i čitav mu je izgled bio
prilično surov. »Idemo, momci!« rekao je taj gospodin. »Idemo nešto popiti. Znam da ste svi već
ožednjeli.« I potvrdio je svoj poziv groznom psovkom.
Na tu uljudnost odgovorilo je opće pomicanje društva prema stolu na kojem su bile
maločas spomenute boce i čaše. Sjativši se oko njega, svatko se domogao vrlo lijepe količine
pića koje je odgovaralo njegovu ukusu; a kako postojanost i točnost u tom trenutku nipošto nisu
bile istaknute značajke ruku i nogu te družine, dobar dio tekućine prolijevao se po podu. Ta
mala nastranost izazvala je srdžbu ličnosti koja ih je »častila«; i ta se srdžba još podjarila kad je
otkrio dvojicu-trojicu danguba koji su izgledah kao da su raspoloženi zanemariti njegov zahtjev
da piju. Charles je, kako smo prije spomenuli, sve to promatrao s prozora.
»Priđite, momci! Priđite! Nađe li se među nama ijedan zabušant, oči mi iscurile ako ne će
pasti na kukavička koljena i kušati ono piće koje smo prolili! Hej!« uskliknuo je uvrebavši
Charlesa. »Hej, ti momče na prozoru, dođi ovamo i potegni gutljaj.«
Dok je to govorio, pristupio je otvorenom prozoru, gurnuo žilave ruke pod dječakova
pazuha i doista ga uvukao u prostoriju.
»Evo, momci moji«, rekao je okrećući se prema drugarima. »Evo vam novoga člana. I nije
toliko ogreznuo«, dodao je pogledavši bolje dječaka za kojega se nije moglo reći da je lijep, ali
bio je svjež i muževna izgleda, i krupan za svoju dob.
»Idemo, mladiću, uzmi«, nastavio je. I nalio mu gotovo punu čašu jake rakije.
Charles se zapravo nije uplašio, jer je bio živahan momak, i često je sudjelovao u seoskim
veselicama i mjesnim zabavama; ali jamačno je bio prilično smeten kad se iznenada našao među
strancima. I tako, odloživši čašu u stranu, s ugodnim je smiješkom pogledao svoga novog znanca
u lice.
»Ovaj čas mi ništa nije potrebno«, rekao je, »ali sam vam jednako mnogo zahvalan kao da
je bilo.«
»Pih! Čovječe, popij to«, nastavio je mornar. »Popij to, ne će ti naškoditi.«
I pokazujući vrsnoću napitka, jednooki junačina ispio je čašu do posljednje kapi. Zatim ju je
ponovno napunio i obnovio napore kako bi nagovorio mladca da obavi istu radnju.
»Nisam naviknut. Osim toga, majka me često moli da ne pijem, a ja sam joj obećao da ću je
poslušati.«
Pomalo rasrđen zbog njegova uporna odbijanja, mornar se glasno zakleo i izjavio da će
Charles progutati rakiju, htio ili ne htio. Položio je jednu od svojih strahovitih šapa na dječakov
zatiljak, a drugom gurnuo rub čaše na njegove usne, te se u isto vrijeme zakleo da će, ako
potrese glavom tako da se prolije njezin sadržaj, nastati posljedice koje ne će biti nimalo ugodne
njegovim leđima i ramenima. Ne podnoseći piće, i gnjevan zbog mornarova pokušaja da ga
svlada, nezastrašeni je dječak podignuo ruku i tresnuo nasilnika po podlaktici tako iznenadnim
udarcem da mu je čaša ispala na pod i razbila se na komadiće; a rakija se otprilike podjednako
razdijelila na Charlesovo lice, mornarovu odjeću i pijesak. Tada je već pozornost cijele družine
bila usmjerena na taj prizor. Neki su se glasno nasmijali videći Charlesovu neprikrivenu
odbojnost prema piću; a još su se srdačnije nasmijali kad je zbunio mornara. Ali svi su bili
spremni pustiti stvar da se razvija kako sreća donese — svi osim mladoga čovjeka u crnom
kaputu o kojem je bilo riječi.
Što lije bilo u riječima koje je Charles izgovorio da su mladoga čovjeka vratile u prijašnja
vremena — u razdoblje kad je bio čistiji i nedužniji nego sada? »Majka me često moli da ne
pijem.« Ah, kako su magloviti mjeseci prohujali mimo njega, i prikazali mu u duši sliku njegove
majke, i molbu potpuno slična značenja! I zašto se srce mladoga čovjeka ganulo od osjećaja
ljubaznosti prema djetetu s kojim se grubo postupilo?
Charles je stajao brišući rupčićem kapi što su mu curile s lica, dok mu je obraz gorio i srce
žestoko tuklo. Isprva je mornar, zatečen između pijanstva i iznenađenja, bio u stanju čovjeka
koji se naglo probudio iz duboka sna pa se još ne može osvijestiti. Ali kad je vidio kako stvari
stoje, i čuo podrugljiv smijeh svojih drugara, u njegovu je pomućenu oku planula srdžba, pa se
bacio na dječaka koji mu se suprotstavio. Pograbio je Charlesa željeznim stiskom i unutrašnjom
stranom teške čizme zadao mu oštar i snažan udarac u stražnjicu. Spremao se ponoviti tu
kretnju —jer dijete je visjelo u njegovu stisku kao dronjak — ali u njegovim je ušima odjednom
zazvonilo kao da se kraj njih pucalo iz pištolja; svjetla različitih boja zatreperila su u njegovu oku
(imao je samo jedno, valja se podsjetiti), a snažna sila primorala ga je da se pomakne iz svoga
položaja i nastavi pomicanje sve dok nije stigao do zida. Odjednom je po mornarovu uhu
tresnuo udarac, zaušnica zadana na takav znalački način da je bilo bjelodano kako ruci iz koje je
potekla nije bilo strano boksačko umijeće. Zadao ju je mladi čovjek u crnom kaputu. On je sa
zanimanjem promatrao što se zbivalo između mornara i dječaka, i dva-tri puta bio je na rubu da
se umiješa; ali kad je pao udarac nogom, njegov se gnjev nije mogao obuzdati. Skočio je s
mjesta držeći se kao boksač, udario mornara tako da je izazvao one neugodne osjećaje koji su
opisani, i vjerojatno bi nastavio napad da ga nije Charles, sada posvema ustrašen, uhvatio oko
nogu i spriječio njegovo napredovanje.
Prizor je bio neobičan, i nekoje vrijeme vladala tišina. Družina je poskočila sa sjedala i na
trenutak zastala u napetim položajima bez daha. Usred prostorije stajao je mladi čovjek i
prilično se skladno držao — svaki mu je živac bio napet, oči su mu blistavo sijevale. Činilo se da
je nepomičan poput stijene; uza nj se prilijepio dječak stežući ga oko nogu, s izrazom pouzdanja
u njegovu zaštitu.
»Propalice jedna!« viknuo je mladi čovjek, a glas mu je bio promukao od uzbuđenosti.
»Samo se još jedanput usudi dodirnuti dječaka! Tako ću te premlatiti da ne ćeš moći ustati.«
Mornar se već djelomice pribrao i načinio neke kretnje ratoborne naravi.
»Priđi, pijani gade!« nastavio je rasrđeni mladić. »Volio bih da priđeš! Nisi dobio ni
polovinu onoga što zaslužuješ!«
Ali kad su trijeznost i svijest potpuno ovladali mozgom jednookoga mornara, taj je u duhu
zaključio kako bi bilo pametnije okaniti se cijele stvari. Izrazivši stoga uvjerenje u tome smislu,
dodajući neodređene opaske kako »nije mislio ozlijediti dječaka«, kako se iznenadio što se takav
gospodin razljutio »zbog malo šale«, i tako dalje, predložio je da se družina nastavi veseliti kao
da se ništa nije dogodilo. Uistinu, taj momak s jednim okom uopće nije bio loš čovjek u srcu;
onaj vatreni neprijatelj, kojemu se tako često utjecao te večeri, bio mu je ukrao dobro
raspoloženje i zaposlio sve vragove u njemu te je mogao nagnati svoje ruke da počine tko zna
kakva grozna zlodjela, da se nije umiješao stranac.
Za nekoliko minuta njihove su ludorije krenule prijašnjim stopama. Mladi čovjek sjeo je na
jednu od klupa, s dječakom pokraj sebe, i dok su se ostali glasno smijali i galamili, oni su se
upustili u razgovor. Stranac je od Charlesa doznao sve pojedinosti njegove jednostavne priče —
kako je njegov otac umro prije nekoliko godina, kako mu je majka teško radila za goli život, te
kako je sam, već mnogo groznih mjeseci, sluga škrta gospodara okorjela srca. Sa sve većim i
većim zanimanjem, privlačeći dijete sve bliže k sebi, mladi je čovjek slušao njegovu iskreno
ispričanu povijest — i tako je prošao čitav sat.
Već je bila prošla ponoć. Mladi je čovjek rekao Charlesu kako će sutra poduzeti korake da
ga oslobodi ropstva, te da će mu za tu noć vlasnik vjerojatno dopustiti da prespava u krčmi — i
gostuje doista malo uvjeravanja bilo potrebno da to postigne. Kad se povukao na počinak, vrlo
ugodne misli ispunile su duh mladoga čovjeka — misli na vrijedno djelo koje je učinio, kao i
netom probuđene misli da stupa postojanijom i mudrijom stazom nego prije.
Taj krov je tada pružio utočište dvama bićima; jedno od njih bilo je nevino i čisto od svake
krivice; drugo, oh, koje sve zlo nije bilo s njim, kako u djelima tako u njegovim željama!
Tko je bio taj stranac? Onima koji su se o njemu raspitivali, zbog veza u međusobnim
odnosima ili inače, odgovor na to pitanje nije bio ugodan da bi se na njemu zadržavali. Zvao se
Langton, bez roditelja, raskalašen mlad čovjek, kavgaš, momak čiji su prečesti drugari bili
grubijani, vucibatine i varalice. U policijskim postajama New Yorka nije bilo nepoznato njegovo
lice. Bio je odgajan za liječničko zvanje; osim toga, imao je pristojne prihode i kuća mu se
nalazila u ugodnoj ulici na zapadnom dijelu grada. AH g. John Langton je malo svoga vremena
provodio uz domaće ognjište; i postarija gospođa koja mu je služila kao domaćica nimalo se nije
iznenađivala kad bi izbivao po čitav tjedan ili mjesec dana, a ništa nije znala o njegovim
povremenim boravištima.
Živeći na taj način, mladi je čovjek bio nesretno biće. Nije to bilo toliko zbog toga što mu je
društvo bilo ispod njegove razine — jer Langton, iako razborit i dobro odgojen, nije bio previše
nadaren ili istančan — nego zbog toga što je živio bez ikakve postojane svrhe, nemajući nikoga
da ga privuče roditeljskom domu, a i sam je sebi olako dopuštao da zapada u iskušenja, što je
sve zajedno bilo uzrokom da mu je život, u posljednje vrijeme, neprekidno bio pozornicom
nezadovoljstva. To nezadovoljstvo nastojao je odagnati bocom rakije i zalaženjem u svakovrsna
društva kojima je cilj ležao u užitku. U sadašnjoj prigodi napustio je grad prije nekoliko dana i
provodio je vrijeme u svratištu blizu sela u kojemu su živjeli Charles i njegova majka. Tijekom
dana naletio je na ljude koji su s njim terevenčili u krčmi; i tako se dogodilo da su svi bili
zajedno. Langton nije oklijevao osjećati se kao kod kuće sa svakim svatom koji mu je odgovarao
po sklonosti.
Sljedećega jutra jadna je udovica ustala iz kreveta u kojem oka nije sklopila; i zahvaljujući
sretnoj osobini naše naravi po kojoj za jednom slijedi druga krajnost, počela je obavljati poslove
laka srca. I farmer Ellis ustao je jedan sat prije svanuća, koliko god bile kratke noći; jer njegovo
je boštvo bilo zarada, a prvi članak njegove vjere nalagao mu je da iz svakoga oko sebe izvuče
stoje moguće više rada. Tijekom dana Ellisa je posjetio mladi Langton, i možda farmera nikada u
životu nije ništa više zbunilo negoli prijedlog toga mladog čovjeka — njegova želja da se brine o
udovičinoj obitelji, obitelji koja mu nije mogla donijeti nikakvu materijalnu korist, te njegova
spremnost da mu u tu svrhu isplaćuje novac. Posjetio je i udovicu, ne samo toga dana nego i
tijekom više uzastopnih dana.
Ne treba iznositi pojedinosti o sljedećim događajima u Langtonovoj i dječakovoj povijesti —
kako se može točno reći da je rasipnikova preobrazba započela od toga časa, kako je postupno
prekinuo grješne veze koje su ga tako dugo žuljale, kako je opet uživao u svojem domu, kako
njegovo prijateljstvo s Charlesom nije s vremenom oslabilo, i kako bi se on, kad je s prolaženjem
godišnjih doba postao glavom vlastite obitelji, stresao od pomisli na opasnosti i sretne ishode u
mladosti.
(1841.)
 GROBNO CVIJEĆE
Ugodno, prilično veliko selo — selo uronjeno među drveće, sa starom crkvom, s jednom
krčmom koju drži udovica dostojna štovanja — dugačke prizemnice s krovovima pod
mahovinom, s dimnjacima iz kojih suklja crn dim — selo s mnogo trave i grmlja, a nema ni
žbuke, ni cigla, ni pločnika, ni plina — nema nikakve novine: to je mjesto za onoga tko je željan
života u njegovim mirisima i njegovu cvatu. Sve donedavna moje je prebivalište bilo u takvu
kutku.
Ljudi iz gradova! Sto to sadrže svi vaši hvaljeni užitci — vaše mode, zabave, plesovi i
kazališta — kad se usporede s najjednostavnijim ushićenjima što ih uživamo mi ljudi sa sela?
Naš čisti zrak od kojega krv struji s poletnim zdravljem, naš trud i marljivost, naša sloboda od
bolesnih poroka što prljaju grad, naša nepodložnost mukama dospjelih obveznica ili
promjenljivih cijena ili orobljenih banaka, naše navike druženja što otvaraju srce i blagotvorno
djeluju na čitavo tijelo — može li se s tim išta mjeriti što posjeduju građani?
Jedne subote, pošto sam nekoliko dana bio u posjetu New Yorku, vratio sam se na stan u
seoskoj krčmi. Danje bio vruć i neugodno mije bilo putovanje. Neraspoložen prema sebi i svemu
oko sebe, kad sam stigao do kraja puta, odbio sam sudjelovati u okrjepljujućoj večeri koju mije
gazdarica pripremila; i odbijajući začudan pogled te dobre žene zbog takva neuobičajena
događaja, i njezino ljubazno raspitivanje o mojem zdravlju, u mrzovoljnoj sam šutnji uzeo
svijeću i pošao u svoju sobu. Od umora i šuma u glavi, nakon manje od pet-šest minuta bacio
sam se na krevet i potonuo u najdublji san.
Kad sam se probudio, osjećao sam svježinu i slobodu u svakoj žili i živcu. Ranjivo i
razdražljivo raspoloženje nestalo je takoreći s koprenama noći; i opet mi se vratilo uobičajeno
duhovno stanje. Ustao sam i širom otvorio prozor. Divno! Dočekalo me je mirno, svijetlo jutro
nedjelje u svibnju. Rosne su kapi svjetlucale u travi; do mene je dopirao miomiris jabukova cvata
kojim su bila pokrivena stabla; a cvrkutanje stotine ptica izvodilo je glazbu za moje uho. Po
zrakama koje su se upravo javljale na istočnom obzorju znao sam da će za koji čas ogranuti
sunce. Žurno sam se odjenuo, obredno se umio i pohitao u jutarnju šetnju.
Krasan, ali ipak jednostavan prizor! Kao da se nitko nije micao. Spokojan utjecaj dana već se
širio naokolo, umirujući sve i sve posvećujući. Polagano sam koračao, s rukama na leđima.
Zaobišao sam rub brežuljka na kojemu se duž povišene kose sve do vrha prostiralo groblje. S
lijeve strane, kroz otvor između stabala, mogao sam na određenoj udaljenosti vidjeti
namreškanu površinu našega lijepog zaljeva; s desne strane bilo je veliko drevno polje za mrtve.
Stao sam i leđima se naslonio na ogradu, okrenut licem prema bijelom mramornom kamenju na
dvadesetak koraka od mene. Ništa mi nije bilo novo od onoga što sam vidio; a ipak sam o svemu
duboko razmišljao. Nad ulazom u taj svijet grobova nadvijao se luk — grubo isklesano i temeljito
graditeljsko djelo koje je zimi i ljeti stajalo ondje nad kapijom, mnogo i mnogo godina. O strašni
luče! Kad bi bilo jezika da za te kazuje što se zbivalo ispod tebe i pokraj tebe — ako bi se smjele
otkrivati tajne boravka na zemlji koje su ti poznate — čije bi uho moglo slušati grozne priče, a da
taj ne poludi od užasa?
Tako sam razmišljao; i bilo je veoma čudno što takve misli nimalo ne kvare sunčev sjaj što
se jednako širio nad mojim duhom i rasprostirao iznad krajolika. Dok sam maštao, nehotice mije
pogled poletio na vrh brežuljka. Vidio sam kako se miče neka osoba. Zar je još tko osim mene
mogao tako rano biti vani, i to među grobovima? Kakvo je čudnovato stvorenje imalo dovoljno
mašte da bi uživalo ondje, u ovo vrijeme? Ne prestajući gledati, vidio sam da je ona osoba bila
žena.
Činilo se da se kreće polaganim i slabašnim korakom, hodajući stalno amo-tamo između
dvaju istih grobova koji su međusobno bili udaljeni dva hvata. Sagnula bi se na nekoliko
trenutaka kao da treba obaviti nešto najednom od njih; zatim bi se uspravila, pošla do drugoga i
opet se sagnula da na njemu uradi nešto slično kao na prvom. Poslije toga natrag do prvoga, pa
opet do drugoga groba. Povremeno bi njezina figura načas zastala, malko se odmaknula i
nepomično gledala dolje u grobove, kao da provjerava je li njezin posao dobro obavljen. Triput
sam je vidio kako teturavo korača, zaustavlja se na pola puta između grobova i naizmjence baca
pogled s jednoga na drugi. Zatim bi pošla do jednoga i nešto namjestila, pa se vratila na sredinu,
i zurila prvo na desnu stranu pa potom na lijevu, kao prije. Figura je očevidno imala teškoća pri
sređivanju stvari u svojim mislima. S mjesta gdje sam stajao nisam mogao čuti šum njezinih
koraka; a nisam mogao ni dovoljno točno vidjeti da bih kazao što radi. Da je praznovjeran čovjek
vidio taj prizor, možda bi pomislio kako je duh nekoga pokojnika, kojemu je prethodne noći bilo
dopušteno provaliti mrtvački pokrov i lutati po mraku, zakasnio na povratku i sada zbunjeno
traži gdje mu leži lijes.
Poželjevši saznati čime se ta žena bavi, podignuo sam jednostavni zasun na kapiji i pošao
preko bujne mokre trave prema njoj. Kad sam joj se približio, prepoznao sam staru, vrlo staru
štićenicu ubožnice — prezivala se Delaree. Zastavši na trenutak, dok sam još bio nekoliko koraka
daleko, i prije nego što me je vidjela, pokušao sam se prisjetiti određenih pojedinosti iz njezine
prošlosti koje sam davno nekada čuo. Bila je rodom s jednoga od Zapadnoindijskih otoka i, prije
nego što sam seja rodio, došla je ovamo s mužem da se nastane i zarađuju za život. Bili su
siromašni, najbjednije siromašni. Seosko pučanstvo, to sam zapazio, rijetko kada voli strance.
Tako su se taj čovjek i njegova žena, po svoj prilici, susreli s mnogo toga što ih je obeshrabrivalo.
Ipak nisu klonuli duhom sve dok njihovo stanje nije napokon postalo očajno. Glad i oskudica
spustile su na njih željeznu šaku. Nisu imali znanaca; a bilo ih je stid prositi. Oboje je oboljelo;
onda je mlitavo milosrđe naposljetku pohodilo njihovo ubogo prebivalište, ali pohodilo ga je
prekasno. Delaree je umro, kao žrtva siromaštva. Žena se nakon nekog vremena oporavila; ali
mnogo je mjeseci bila prilično bespomoćna, pa su je na koncu poslali u ubožnicu gdje je zauvijek
ostala.
To je bila priča ostarjela stvorenja preda mnom; ostarjela pod teretom sedamdeset zima.
Pristupio sam joj. Kraj nogu joj je ležala priprosta košarica u kojoj sam ugledao listove i pupoljke.
Dva groba između kojih je onako često prolazila bila su pokrivena cvijećem — najranijim ali
najljupkijim proljetnim cvijećem. Bila je svježa, i mokra, i vrlo mirisava ta žrtva za duše
pokojnika. I to je dakle bio njezin posao. Krhko i kratkotrajno cvijeće, ubrano staračkom rukom i
rasuto po grobu! Sijede kose i blijedi cvjetovi, i kamene ploče smrti!
»Dobro jutro, gospođo«, rekao sam tiho.
Uvela žena okrenula je oči prema mojima i prihvatila moj pozdrav u istom duhu kako joj je
bio upućen.
»Smijem li upitati čiji su to grobovi što ih se tako nježno sjećate?«
Ponovno je podignula pogled — vjerojatno zaključujući po mojem držanju da nipošto ne
govorim u duhu grube radoznalosti — i odgovorila:
»Mojega muža.«
 Očitovanje maštovita ukusa, pomislio sam, to ukrašavanje grobova koje je vjerojatno
donijela sa sobom iz tuđine. Naravno, samo je jedan od grobova mogao pripadati njezinu mužu;
a drugi je vjerojatno pripadao djetetu koje je umrlo i ondje ga je položio njegov otac.
»Čiji je drugi?« upitao sam.
»Mojega muža«, odgovorila je ostarjela udovica.
Jadno stvorenje! Njezine se umne sposobnosti pomračuju. Bez sumnje su joj tugovanje i
dužina života istrošili duh i tijelo gotovo do njihova rastanka.
»Da, znam«, nastavio sam blago, »ali tu su dva groba. Jedan je vašega muža, a drugi je...«
Zastao sam da ona nadopuni rečenicu.
Gledala me je čitavu minutu, kao da se čudi mojoj nastranosti; i zatim je odgovorila kao
prije.
»Mojega muža. Ničiji nego Gilbertov.«
»I Gilbert je pokopan u oba groba?« kazao sam.
Činilo se kao da će odgovoriti, ali se opet zaustavila i ništa nije rekla. Iako je moja znatiželja
sada donekle porasla, odustao sam od daljnjeg ispitivanja osjećajući da bi joj mogao biti bolan
takav razgovor. Ali sam se prevario. Bila je prilično uzbuđena zbog mojeg upadanja, pa su je
načas izdale snage. Uskoro se opet pribrala, i možda joj je bilo ugodno moje zanimanje za
njezine stvari, pa mije u nekoliko kratkih rečenica pružila rješenje tajne. Kad je nastupila smrt
njezina muža, i sama je bila prikovana uz bolesnički krevet koji nije napustila dugo vremena
nakon njegova ukopa. Prošlo je još mnogo dana prije nego što je dobila dopuštenje, ili čak imala
snage, da iziđe na svjež zrak. Kad je izišla, prve je napore uložila u pokušaj da stigne do
Gilbertova groba. Kakva je muka obuzela njezino srce kad je otkrila da joj ga ne znaju pokazati! S
nehajnom ravnodušnosti kakva se pokazuje prema truplima izopćenika, jadni Delaree je bačen u
žurno iskopanu raku, a da nitko nije vodio računa niti zapamtio koja je to raka bila. Poslije toga
nekoliko drugih siromaha pokopano je na istom mjestu; i grobar je neutješnoj ženi mogao samo
pokazati dva groba i reći joj da njezin muž pouzdano leži u jednom od njih. Tijekom posljednjih
dana svoga oporavka ona se veselila utjesi koju će osjetiti kad bude odlazila na njegov grob kao
u svetište i ondje prolijevati suze; i bila je gorka spoznaja da toga nije moglo biti. Bijedna
udovica je čak pokušavala dobiti pristanak odgovarajućih službenika da se grobovi otvore i tako
prestanu njezine patnje.
Kad joj je rečeno da se to ne može učiniti, odlučila je u duši da barem ne smije odustati od
ostataka svojih nada i nakana. Svake nedjelje izjutra, za vrijeme blagih godišnjih doba, izlazila je
rano i brala svježe cvijeće, te ukrašavala oba groba. Tako je znala da se brine za pravoga
pokojnika, iako je netko drugi dijelio tu skrb. I da ne bi možda previše toga svjedočanstva ljubavi
podijelila onomu koga nije poznavala, ali čiji bi nevidljivi duh mogao gledati odozgor iz zraka,
nadasve je pomno pazila da oba groba uresi na sličan način. U tuđoj zemlji, među tuđim
pučanstvom, rekla je, bilo joj je kao da se miješa s vlastitim narodom dok posjećuje to groblje na
brežuljku.
»Kad bih samo mogla znati nad kojim da se sagnem kad mi oteža srce«, tako je završilo
rastuženo biće kad je ustalo da krene. »Tada bih bila sretna. Ali možda sam slijepa prema svojim
najdragocjenijim milostima. Možda je Bog, u svojoj velikoj mudrosti, odlučio da ne smijem znati
koji je grob njegov, da mi tugovanje nad njim ne bi postalo previše uobičajena raskoš od koje
bih okopnjela.«
 Ponudio sam joj da je otpratim i poduprem njezine slabašne korake; ah njoj je draže bilo da
ne bude tako. Odmicala je na mlohavim nogama. Promatrao sam je kako prolazi kroz kapiju,
ispod luka; vidio sam kako se okrenula i nakratko bila skrivena od moga pogleda. Tada sam
pažljivo razmaknuo cvijeće najednom od grobova i sjeo, zagnjurio lice u otvorene ruke i
potonuo u misli.
Kako je čudesna ljudska ljubav! Oh, Ti čiji je moćni pridjevak utjelovljenje ljubavi,
blagoslivljam Te što si tu lijepu sklonost usadio u naša srca i ondje je ukorijenio toliko duboko da
je jača negoli išta drugo i nikada se ne može iščupati! Tu je ta ostarjela putnica — žena prošla
kroz iskušenja i boli, oronula, ožalošćena i potonula u siromaštvo, najzapuštenija od svoje vrste
— a opet, kroza sve zlosretne oluje i mračne oblake godina što su je pritisnuli, uspomena na
njezinu ljubav lebdi poput lijepa duha usred tame, i nikada je ne napušta, nego traje uza nju dok
život traje. Da, to stvorenje je ljubilo; srce te naborane, mršave, sjedokose starice nadimalo se
od strasti, i njezino je bilo kucalo, i oči su joj se krijesile. Sada ništa ne preostade osim ljupke
uspomene što stiže iz davnine, stupajući svojom uobičajenom stazom, ne dolazeći da izvrši svoj
prijašnji cilj, ili svoju prijašnju dužnost, nego zbog duge navike. Ništa nego to! Ah, zar to nije
velika stvar?
A pokopani muž — bio je sretan što je preminuo na onakav način. Njegova žena — nad
njom se trebalo smilovati. Bez dvojbe je mnogo puta požalila što nije položena pokraj njega. I ne
samo ona, pomislio sam osvrćući se po dostojanstvenim spomenicima oko sebe, nego u isto
vrijeme postojale su tisuće drugih na zemlji koji su čeznuli za dugim odmorom, kao što umorno
dijete čezne za noći. Grob — grob. Koji ga lud čovjek naziva strašnim mjestom? On je ljubazan
prijatelj čije će nas ruke obgrliti, i dok budemo naslanjali glavu na njegove grudi, nikakva briga,
napast ili razorna strast ne će imati moći da nas uznemiruje. Tada utruđen duh ne će više biti
utruđen; bolna glava i bolno srce ne će znati za patnju; a duša što je u kinjenju i tugovanju
potrošila svoj maleni život na zemlji ne će više tugovati. Kad nam um tumara daleko u gomili, pa
se vrati bolestan i umoran od praznili srdaca i ljudskih opsjena — razmišljajmo o grobu i smrti,
oni će nam izgledati poput blage i ugodne glazbe. Takve misli tada ublažavaju i smiruju naš
krvotok; one pred nama otvaraju spokojne vidike.
U posljednje mi se vrijeme učestalo događa da se ne plašim groba — tada bih mogao leći i
provesti svoj besmrtni dio kroz klance i sjene sabrano kao što pijem vodu nakon naporne šetnje.
Jer što je tako užasno u polasku na počinak? Stoje to dolje ispod nas te nas privlači s tolikom
dragosti? Život je natjecanje u utrci, katkada u vrlo iscrpljujućoj utrci. Zar ćemo se bojati cilja,
samo zbog toga što ga ornata nekakav oblak?
Ustao sam i pomno namjestio razmaknuto cvijeće, te usmjerio korake prema kući.
Ako koga dostatno zanima sudbina ostarjele žene, te želi doznati što je s njom dalje bilo,
radi takvih ću dodati da se nedugo potom njezino nagnuće preselilo u kraj gdje bi mogla dobiti
nagradu za svoju stalnost i čistoću. Njezina posljednja želja — koju su poštovali — bila je molba
da je polože na sredini između onih dvaju grobova.
(1842.)
 REUBENOVA POSLJEDNJA ŽELJA
Ako čitatelj pretpostavlja da ću kazivati zgodu punu zapleta, zanimljivosti i uzbuđenja, neka
ne ide dalje od ova dva-tri reda — jer će se razočarati. Jednostavna priča — pripovijest ni upola
neobična poput onih primjera što ih ljudi često čuju u svakidašnjim prilikama — to je sve što
imam ponuditi. Ipak, kako su najveće i najdublje istine često najprihvatljivije ljudskom razumu,
možda na isti način moj »Reuben« može pružiti ćudorednu pouku i posijati sjeme zdrava
naputka.
Prije ne toliko mnogo tjedana našao sam se u jednom selu, šezdeset milja, više ili manje,
sjeverno od naše velike nove svjetske metropole, New Yorka. Pred zalazak sunca, čuo sam od
vlasnika krčme gdje sam odsjeo da će se te večeri u mjestu održati predavanje o suzdržavanju
od pića. Skup se trebao održati u školskoj zgradi; i nemajući drugog načina da utrošim vrijeme,
odlučio sam poći onamo.
U urečeni sat to sam učinio. Samo predavanje bilo je dosadno, ali na sreću kratko; kad je
završilo, nekoliko je osoba, očito stanovnika onoga kraja, ustalo i iznijelo opaske, djelomice
savjete a djelomice navode činjenica koje su im upale u oči. Jednoga od govornika, muškarca u
poodmakloj dobi, slušao sam s velikim zanimanjem. Kad je rasprava završena, iskoristio sam
prigodu da se predstavim i provedem neko vrijeme u razgovoru s tim čovjekom; i na temelju
onoga što sam čuo da je kazao na javnom skupu, te na dodatnim činjenicama što sam ih
prikupio od domaćih ljudi, zasnovao sam pripovijest koja slijedi.
Franklin Slade, pristao i zdrav američki farmer, posjedovao je u svojoj trideset drugoj godini
zgodno imanje, dobar ugled, prilično nabijenu kesu — i mogao se pohvaliti da nema dugova
koje ne bi mogao istoga časa otplatiti. Imao je mudru ženu dobre ćudi i dvoje djece, sinove,
jednoga od osam godina i drugoga od tri.
Upavši u jednu od tisuću slikovitih zamka kojima sluge grijeha stalno iskušavaju slabost,
Slade je nekako u to vrijeme stekao naviku opijanja. Isprva je tek rijetko zavirivao u čašu, i to do
ograničene mjere; ali u njemu se razvijala kobna sklonost i tijekom godina čovjek je postao
redovit i potvrđen pijanac.
Franklin Slade, podbuhao svat crvena lica, u dobi od četrdeset godina, bio je založio imanje
za pola vrijednosti, nitko nije mario za njegovu dobru volju, u kesi nije imao ni prebijena dolara,
a vjerovnici su ga danomice vrijeđali. Nekadašnji rumeni obrazi njegove žene bili su uveli i blijedi
od velike tuge; i njezine su oči izgubile uobičajeni sjaj. Starijega sina Slade je udario u žestoku
napadu pijanstva; mladić je bio nagle naravi, napustio je očinsku kuću, otplovio kao mornar u
neku daleku luku i otada nikada više nisu za njega čuli. Mali Reuben, drugi sin, bio je boležljiv, i
to — može se kazati i gorka istina — boležljiv zbog nesretne sklonosti njegova oca. Prije nekoga
vremena, dijete je bilo sa Sladeom nekoliko milja daleko, kad se farmer tako žestoko napio da
uskoro nije bio sposoban vratiti se kući. Reuben je vani proveo cijelu noć — hladnu, kišovitu
noć. Po prirodi je bio osjetljiv, pa je izloženost nevremenu tako djelovala na njega da se nikada
nije oporavio.
Ima nečega vrlo svečana u bolesti djece. Pepeljasta boja i vlažnost na čelu, i koprena preko
očnih jabučica — koji čovjek može promatrati takav prizor i ne oćutjeti kako mu se srce ispunja
strahopoštovanjem? I ja sam poneki put primijetio kako se djeca proljepšaju dok im se
produbljuje bolest. Možda ih anđeli već zaodijevaju ruhom koje će nositi u rajskim vrtovima.
 Istini za volju, Slade je duboko žalio što je plod njegove ludosti tako pao na nedužnoga
Reubena kojega je jako volio. Ipak, njegova je zaluđenost imala toliko dubok korijen da nipošto
nije odustajao od razuzdana ponašanja. Podsmjehivao se naporima zagovaratelja trezvenosti
koji su postajali sve brojniji i uspješniji u onom mjestu — dok su se povremeno trsili da ga
pridobiju za svoja uvjerenja i nagovarali ga da položi prisegu. Njegov je sin vrlo često pridruživao
svoj glas u istu svrhu; ah preklinjanja i razlozi bili su jednako uzaludni.
Posjećujući skupove Društva trezvenjaka kad god su mu snage dopuštale, te čitajući i
vodeći razgovore o toj temi, Reuben se uskoro s mnogo zanosa uključio u novi pokret. Bio je
bistar momčić, što se može lako zaključiti iz iznijetih činjenica.
»Ja bih«, reklo je dijete jednog dana majci, »ja bih volio da se ovaj papir lijepo obrubi
svilenim koncem, i da se gore zaveže krasna vrpca.«
Držao je u ruci Prisegu trezvenosti, sa slikom na vrhu i praznim mjestom na dnu za imena
potpisnika.
»Ti si hirovit, dragi moj«, rekla je majka dok je uzimala papir. »Zašto želiš da se učini tako
nepotrebna stvar?«
»Jedva to i sam znam«, odgovorio je on. »Ali molim te da to učiniš, majko. Ne pitaj me
zašto, neka to bude hir.«
I slabašno se nasmiješio.
I ženinu je dušu obuzela bolna pomisao da u dogledno vrijeme vjerojatno ne će više imati
ugodnu brigu da sluša mušice toga ubogog stvorenja. Žurno je izišla iz sobe, plačući.
Za dan-dva Prisega trezvenosti bila je ukusno obrubljena plavom svilom, a na svakom je
kraju bio komad vrpce iste boje. Djetetu je bilo drago: uzeo ju je i spremio.
Prolazili su dani i mjeseci. Slade je živio u ugodnu domu, u solidnoj staroj seoskoj kući iza
koje se prostirao velik vrt. Kako je bilo doba poodmakla proljeća, stabla su u njemu počinjala
pupati i cvjetati, cvijeće se urešavalo krasnim bojama, trava se zaodijevala najzelenijim ruhom. I
ptice su ondje pjevale — crvendać i kos i čudnovata zeba.
Usred vrta bila je krasna, travnata površina, u hladovini veličanstvena drveta; uz deblo se
naslanjala dugačka, široka priprosta klupa. Bilo je to vrlo lijepo mjesto — sanjivo, toplo,
pošteđeno svake smetnje.
Šetajući se onuda često između cvijeća i grmlja, Reuben bi se divio toj travnatoj površini i
zaustavljao da počine na klupi; dugo bi ostajao uživajući u radosti koja ga je okruživala — nije to
bila onakva radost kakvu djeca općenito vole, dok se u smijehu igraju i skaču, nego radost bez
buke i gibanja, u skladu s mjestom.
I dalje su dani tekli, a Reubenu nije bilo bolje, nego sve gore. Liječnici su naizgled bili od
male koristi. Jedini način koji je povoljno djelovao na njegovo stanje duha — i to je bivalo tek
privremeno — kao da se sastojao od toga da ga potpuno prepuste njegovim maštanjima i
postupcima. Ipak nikada nije bio svadljiv ni čangrizav.
Bolesni dječak imao je jednu zamisao, premda čudnu, u tome su se svi složili: da se za njega
dade napraviti nekakva vrsta ležaljke; i kada od prevelike slabosti ne bi mogao hodati, da ga
iznesu u vrt, na onu omiljenu travnatu površinu ne bi li se ondje odmorio.
Jedno su vrijeme nekoga ostavljali kraj njega dok je tako ležao, da se njegova bolest ne bi
kobno pogoršala. Kako se ništa slično nije dogodilo, a on iz dana u dan nastavljao živjeti bez
promjene, donekle su zanemarili postavljanje stražara kraj njegove vrtne postelje. Tu i tamo
ostavili bi ga nasamo, premda ne predugo — jer materinska ljubav teži prema djetetu kao igla
prema magnetu, pa ako može zgodimice i malko zatitrati u stranu, uvijek mu se vraća, vjerno i
trajno.
Reubenu je doista draže bilo da bude sam. Zatražio bi da mu donesu velike kite cvijeća —
ruža i mirisnih karanfila i nježnih ljiljana — pa bi ih maštovito slagao oko sebe. Zatim, kad bi se
umorio od tako jednostavne zabave, opet bi utonuo u ležaljku, i dugo, dugo ležao, zureći gore u
vedro nebo i promatrajući kako se mijenjaju oblaci dok se prelijevaju u različitim bojama i
poprimaju različite oblike.
Dogodilo se naposljetku tako da su se i same ptice, koje su se ondje gnijezdile ili tražile
plodove na obližnjim stablima, naviknule na Reubenovu nazočnost i slijetale na ležaljku i
zaustavljale se na njegovoj ispruženoj ruci. Katkada su sjedale na grane iznad njega te dugo i
milo pjevale, stoje malom bolesniku bilo veoma drago.
Jednog se jutra dogodilo da je dječak usnuo dok je sam ležao u vrtu. I dok je spavao, sanjao
je lijep san. Mislio je da je prešao, ni sam ne znajući kako, dugačak put zrakom, i spustio se na
krajnju granicu lijepe zemlje gdje je tumarao neko vrijeme. Mjesto je bilo zanosnije od svega što
je ikada dosegnula ljudska mašta, sa zelenilom koje ne vene, s vedrim danom i vječnim ljetom.
Malo-pomalo ušao je u neki grad, prepun takvih ljudi da su mu oči bile očarane dok ih je
promatrao — svi su bili zaodijevani ruhom poput runastih oblaka, a svakomu je na čelu blistala
zvijezda. Tu mu je pristupilo Biće, sjajnije od drugih, i reklo mu zvucima blage glazbe da ne treba
više biti bolestan kao na zemlji, nego uznesen u nazočnost Velikoga kralja. Onda ga je Biće uzelo
za ruku i povelo, pokazujući mu put, kroz mnoge svijetle ulice i sjajne dvorane, te ga naposljetku
uvelo u silan prostor ispunjen milijunima krilatih stvorenja — do njegovih granica promatračevo
oko nije moglo doprijeti — a u sredini bijaše prijestolje iz kojega je izbijala svjetlost kao
dvostruka munja.
I tada se spavač probudio.
Nekoliko je osoba stajalo oko njega. Jedan od njih, seoski liječnik, držao ga je za zapešće —
jer ga je ispustio da padne čim je Reuben otvorio oči. Dječak je osjećao čudnu slaboću, ali se
nasmiješio kad je ugledao roditelje i ukratko im ispričao svoje priviđenje. Majka je glasno
zajecala.
»Sine moj!« kriknula je od nezatomljive bob. »Sine moj, ti umireš!«
I otac se sagnuo prema njemu, kao stablo u oluji, a krupne suze kapale su mu između
prstiju dok ih je držao pred očima. Oh, strašno je vidjeti zrela muškarca u očajnoj žalosti!
Reuben je razumio istinu; inače čemu taj oblak, ta mračna svjesnost što mu pokriva dušu?
Ležao je drijemajući; nekoliko kapi znoja poteklo mu je niz čelo i počeo je bivati neosjetljiv
prema svakom zapažanju ih osjećaju. Bilo je to stanje donekle slično snu, ah različito od njega,
bilo je bez boli — bila je to Smrt.
Jer što je tako tegobno pokrenulo dječaka i brzo premještalo njegov pogled s jedne na
drugu osobu? Okrenuo se svladavajući napor, podignuo ruku prema jastuku i ispod njega nešto
izvukao — razmotao je papir sa svilenim obrubom boje oblaka iznad njega.
 Zavladala je grobna tišina. Umirući dječak polako je podignuo drhtav palac desne ruke, i
dok je dokument držao u lijevoj, onaj prst se kolebao jedan trenutak u zraku, a dječje su oči,
postavši mutne od samrtne vlage, bile uprte u lice njegova oca; ugodno se nasmiješio, i dok je
nerazgovijetno grgoljenje dopiralo iz njegova grla, podignuti se prst mirno spustio i počinuo
pokazujući prazan prostor na dnu Prisege trezvenosti.
I tako je preminuo.
Kad su dopustile svečanost prizora i dojmljivost završnog događaja, koji ih je nepokretne i
zamukle načas ispunio strahopoštovanjem, da i drugi utjecaji počnu djelovati, pogledali su i
vidjeli kako pred njima leži mrtvo Reubenovo tijelo. Njegov je prst i dalje bio uperen. Blag je
izraz lebdio na njegovu licu; miris cvijeća ispunjavao je zrak; a sa zapadnoga neba dopirala je
zraka svjetlosti, zaostala iza zalazećeg sunca, obasjavajući ono mjesto takoreći svetokrugom
slave.
 POSLJEDNJI LOJALIST
Došla je sinoć k meni,
S poda se ne ču korak...
Pripovijest koju ću kazivati tradicionalna je priča iz jednoga sela kojim sam tumarao i često
prolazio kraj kuće, sada nenastanjene i najvećim dijelom urušene, gdje je bila pozornica radnje.
Drugima ne mogu, naravno, prenijeti onu osobitu vrstu osjećaja koji potječe otuda što sam
tako prisno upoznat s mjestom i ljudima čiji su djedovi ili očevi bili suvremenici glumaca u drami
koju ću opisati. Stoga teško mogu očekivati da će pripovijest, onima koji je čuju posredovanjem
moga pera, posjedovati onakvu živopisnu i zanimljivu osobinu kakvu ima za mene.
Na velikom i plodnom rtu što zadire u Sound, pružajući se istočno od grada New Yorka,
stajala je, u posljednjem dijelu prošloga stoljeća, starinska seoska kuća. Sagradio ju je jedan od
prvih naseljenika u tom dijelu Novoga svijeta; i njezin stanovnik bio je prvotni vlasnik dugačka
komada zemlje koji se nalazio uz kuću i protezao do krila slanih voda. Bilo je to tijekom nemirnih
vremena što su obilježila našu Američku revoluciju kad su se zbili događaji na kojima se temelji
moja priča. U neko doba prije početka rata, vlasnik, kojega ču nazvati Vanhome, obolio je i
umro. Prije smrti proživio je neko vrijeme kao udovac; njegovo jedino dijete, dječak od deset
godina, tako je ostalo siroče. Razumije se da je prema oporuci njegova oca dijete predano skrbi
svoga strica, sredovječna čovjeka, koji je odnedavna živio s obitelji. Ali njegova skrb i zanimanje
bili su potrebni tek kratko vrijeme. Ni dvije godine nisu bile protekle nakon što su roditelji bili
položeni na posljednji počinak, kad se još jedan grob trebao pripremiti za sina — za dijete koje
je onako nesretno bilo lišeno njihove brižne skrbi.
Tada je stiglo razdoblje kad je buknula velika narodna pobuna. Zvuci borbe i zveket oružja, i
srditi glasovi protivničkih strana, pronosili su se zrakom, te su iz tjedna u tjedan narastah do sve
glasnije buke. Obitelji su se razdijelile; pristaše krune i gorljivi zagovornici ustanka često su se
nalazili u okrilju istoga domaćeg kruga. Vanhome, stric koji je spomenut kao skrbnik mladoga
nasljednika, bio je čovjek koji se držao prošlosti, bahato i strogo. Uskoro je postao poznat među
najodlučnijim lojalistima. Tako je bila snažna njegova privrženost da je, ostavivši imanje koje je
naslijedio od brata i sinovca, pristupio snagama britanskoga kralja. Otada, kada god su njegovi
stari susjedi išta čuli o njemu, to su bile vijesti kako je sudjelovao u najsurovijim nasiljima,
najdrskijim pohodima i najodlučnijim napadima na vojsku svojih zemljaka ih na njihova
miroljubiva naselja.
Nakon osam godina za pobunjene Države i njihove vođe stiglo je ono slavno doba kad su
posljednji ostatci monarhove vladavine morali napustiti američke obale — kad se posljednje
vijorenje kraljevskoga stijega moralo ovjesiti dok se spuštalo s jarbola da bi njegovo mjesto
popunilo ponosno svjedočanstvo uspjeha naših ratnika.
Ugodno je nad jesenskim poljima sjalo novembarsko sunce kad je jedan konjanik, donekle
vojničkoga izgleda, polagano jahao putem koji je vodio do stare Vanhomeove seoske kuće. Nije
bilo ničega osobita u njegovoj odjeći, osim možda crvena šala što ga je nosio svezana oko pasa.
Bio je to čovjek mrka lica, mutnih očiju; i dok je neprestano bacao pogled lijevo i desno, vidjelo
se da cijelo njegovo ponašanje pripada osobi što se kreće usred poznata okoliša kojemu je
vična. Povremeno se zaustavljao, dugo se i netremice zaglédao u neke stvari koje su privlačile
njegovu pozornost, mrmljao nešto sam za se, nalik na onoga u čijim se grudima kovitlaju ne
smirene misli. Očigledno je bilo da se zaputio prema samoj kući do koje je u dužno vrijeme
stigao. Sjahao je, odveo konja u konjušnicu, i zatim bez kucanja, iako je oko građevine bilo očitih
znakova da je zauzeta, putnik je ušao mirno i drsko kao da je gospodar cijeloga kućanstva.
Kako je kuća nekoliko godina bila uistinu pusta, a zbog okončanja borbe već je bilo
vjerojatno da će Vanhomeovo imanje konfiscirati nova vlast, jedan je stariji par, pritisnut
siromaštvom, na poticaj susjeda zaposjeo to mjesto kao da ga je uzeo u zakup. Prezivali su se
Gills; i te je osobe putnik, nakon ulaska, zatekao ondje da mu po svoj prilici budu domaćin i
domaćica. Temeljeći svoje pravo na tako kratku uživanju posjeda, nisu se usudili nimalo
suprotstaviti kad je stranac obznanio svoju namjeru da tu provede nekoliko sati.
Danje protekao i sunce je potonulo na zapadu; smrknut i šutljiv, nametljivac ni dalje nije
davao znaka da će otići. Ali kako je večer odmicala (možda se tama podudarala s njegovim
tmurnim mislima, ili se jednostavno tako dogodilo), činilo se da postaje prijazniji i pristupačniji,
pa je izvijestio Gillsa da će ondje provesti noć, pružajući mu istodobno obilatu naknadu koju je
ovaj s puno zahvalnosti prihvatio.
»Kažite mi«, rekao je svojem ostarjelom domaćinu, kad je sve troje sjelo kraj prostrana
ognjišta, nakon večernjega obroka. »Kažite mi nešto, da nam brže protekne vrijeme.«
»Ah, gospodine«, odgovorio je Gills, »ovdje se ne zbivaju nikakvi novi ili zanimljivi događaji.
Živimo tu iz godine u godinu, a na kraju svake od njih nalazimo se otprilike na istome mjestu
gdje smo bili u početku.«
»Zar mi onda ništa ne možete ispričati?« nastavio je gost i preko lica mu je preletio jedini
smiješak. »Zar ne znate ništa kazati o svojem prebivalištu — o ovoj kući, o njezinim prijašnjim
žiteljima, o njezinoj povijesti?«
Starac je iskosa pogledao svoju ženu, i na njihovim se licima pojavio pogled koji je izražavao
osjećaj naklonosti.
»To je nesretna priča, gospodine«, rekao je Gills. »I može vas ispuniti grozom umjesto
ugodnim osjećajem koji je najbolje oćutjeti među nepoznatim zidovima.«
»Među nepoznatim zidovima!« ponovio je kao jeka čovjek s crvenim šalom, i po prvi put od
dolaska napola se nasmijao, ali to nije bio smijeh koji dolazi iz ljudskoga srca.
»Morate znati, gospodine«, nastavio je Gills, »da sam i ja ovdje na neki način uljez. Nikada
nisam vidio Vanhomeove — tako su se prezivali prijašnji stanovnici i vlasnici; jer kad sam stigao
u ovaj kraj, posljednji žitelj je bio otišao da stupi u vojsku što je nosila crvene odore. Rečeno
mije da će s njima otploviti u daleke zemlje, sada kad je rat završio, i da će njegovo imanje
gotovo sigurno prijeći u druge ruke.«
Dok je starac nastavljao priču, stranac je oborio oči i naizgled slušao s velikim zanimanjem,
premda je prolazan smiješak ili bljesak u oku katkada poremetio mirnoću njegova držanja.
»Stari vlasnici ovoga mjesta«, produžio je sjedokosi pripovjedač, »bili su imućni i uživali su
ugled među susjedima. Brat narednika Vanhomea, sada jedinoga koji nosi to prezime, umro je
prije svojih deset-dvanaest godina, ostavivši sina — tako nejako dijete da ga je po očevoj
oporuci trebao odgojiti njegov stric, kojega sam maloprije spomenuo kao pripadnika britanske
vojske. Bio je čudan čovjek, taj stric; mrzak svima koji su ga poznavali; nagao, osvetoljubiv i,
kako se govorilo, vrlo pohlepan, još od djetinjstva.
No, nedugo nakon smrti roditelja, počele su kružiti mračne priče o okrutnostima i
kažnjavanjima i bičevanjima i izgladnjivanjima kojima je novi gospodar podvrgavao svoga
sinovca. Ljudi koji su imali posla na imanju često su, kad bi od tamo otišli, pričali najstrašnije
stvari o upravitelju i o tome kako zlostavlja bratovo dijete. Napola se davalo na znanje da se trsi
ukloniti mladca s puta kako bi cijelo imanje palo u njegove ruke. Ali kako sam vam prije kazao,
nitko nije volio toga čovjeka; i možda su ga nemilosrdno osuđivali.
Pošto su stvari tekle na taj način neko vrijeme, jedan čovjek iz sela, neki težak, unajmljen
da obavlja poljske radove na imanju, jedne je večeri zapazio kako je sirotan Vanhome slabiji i
bljeđi nego obično; jer je uvijek bio osjetljiv, i to je jedan od razloga zašto mislim kako je
moguće da je njegova smrt, o kojoj ću vam pričati, bila samo posljedica tjelesne slabunjavosti i
ničega drugoga.
Težak je te noći spavao u kući. Malo prije doba kad su obično odlazili na spavanje, taj je
čovjek, osjećajući umor i pospanost od dnevnoga truda, napustio kuhinjsko ognjište i zaputio se
na lijeganje. Idući prema mjestu svoga počinka, morao je proći kraj sobe — iste one sobe u kojoj
ćete vi, gospodine, noćas spavati — i ondje je čuo glas sirotoga dječaka koji se oglašavao polu
zatomljenim uzvicima kao da nekoga tugaljivo preklinje. Kad se zaustavio, čuo je također riječi
starijega Vanhomea, ah one su bile grube i ogorčene. Slijedili su zvuci teških udaraca. Kako je
koji padao, tako ga je pratilo stenjanje ih vrisak, i to je potrajalo neko vrijeme. Zaprepašten i
zgrožen, težak bi bio provalio vrata i umiješao se da spriječi okrutno zlostavljanje, ali pomislio je
kako bi sam mogao zapasti u nevolju, i možda uvidjeti da ionako ne može ništa dobro učiniti, pa
je tako proslijedio do svoje sobe.
No, gospodine, sljedećega dana dječak nije došao među poljodjelce kao obično. Bio se
teško razbolio. Po liječnika su poslali tek sutradan poslijepodne; iako je liječnik stigao tijekom
noći, bilo je prekasno — jadno dijete umrlo je prije jutra.
Ljudi su o tome govorili s prizvukom prijetnje, ali ništa se nije moglo dokazati protiv
Vanhomea. Neko su vrijeme nastojali da se o cijeloj toj stvari provede istraga. Možda bi se to
bilo i dogodilo, da svačiju pozornost nisu zaokupile glasine o teškoćama i ratu koji je tada počeo
pritiskivati zemlju.
Vanhome je stupio u kraljevu vojsku. Njegovi su neprijatelji govorili kako se bojao biti na
strani pobunjenika, jer bi u slučaju njihova poraza ostao bez imanja. Ali događaji su pokazali,
ako se toga uistinu plašio, da mu se isto dogodilo upravo zbog koraka koje je poduzeo da bi to
spriječio.«
Starac je zastao. Bio se prilično zamorio od dugačka pripovijedanja. Neko je vrijeme vladala
nepomućena tišina.
Odjedanput je stranac pokazao namjeru da se povuče na počinak. Ustao je, a njegov
domaćin uzeo je svijeću da ga otprati do njegove sobe.
Kad se Gills vratio u svoj uobičajeni položaj u velikom naslonjaču kraj ognjišta s dimnjakom,
njegova je ostarjela družica već bila pošla spavati. U skladu s jednostavnosti onoga vremena,
krevet je bio u istoj prostoriji gdje je njih troje sjedilo posljednjih nekoliko sati; i sada se
preostalih dvoje razgovaralo o jedinstvenim događajima te večeri. Kako je vrijeme protjecalo,
Gills nije pokazivao raspoloženje da napusti udobnu sjedalicu; nego je sjedio grijući noge i
naginjući se iznad ugljevlja. Postupno su blaga toplina i kasna ura počele utjecati na starca. Onaj
drjemljivi osjećaj nehajnosti, što ga je svatko iskusio izlažući se sveobuhvatnom zagrijavanju u
bliskom dodiru s vatrom, prostrujao je svakom njegovom žilom i opustio mu svaki mišić. Starac
se naslonio u sjedalici i zaspao.
 Dugo je vremena potrajao njegov miran i dubok odmor. Nije mogao reći koliko je sati
minulo; ali, malo poslije ponoći, umrtvljena spavačeva osjetila probudila je zapanjujuća prepast.
Bio je to vrisak snažna čovjeka u agoniji — rezak, ne previše glasan vrisak, ali tako strahovit da je
prodirao u krv poput hladna, uglačana čelika. Starac se pridignuo u naslonjaču i napeo uši,
odjedanput potpuno budan. Jednu minutu vladao je svečan ponoćni mir. Zatim se opet
prolomio užasan, zvuk, bolan i bezuman, od kojega se slušatelju diže kosa na glavi. Još jedan
trenutak, i odjeknuo je bat užurbanih koraka iz hodnika. Vrata su se širom otvorila, i strančeva
spodoba, više nalik na truplo negoli na živa čovjeka, uletjela je u prostoriju.
»Potpuno bijel!« kričao je taj stvor obuzet grižnjom savjesti. »Potpuno bijel, i s pogrebnom
odjećom na sebi. Jedno mu je rame bilo golo, i vidio sam«, prošaptao je, »vidio sam modre
pruge na njemu. Bilo je užasno, i glasno sam zavrištao. Pristupio je k meni! Došao je tik do moje
postelje; njegova mi je ručica gotovo dodirnula lice. Nisam mogao izdržati, pobjegao sam.«
Bijednik je spustio glavu na prsi; grčevito krkljanje potresalo mu je grlo; i cijelo mu se tijelo
ljuljalo amo-tamo kao stablo u oluji. Uznemiren i zapanjen, Gills je gledao u očito poremećena
gosta, i nije znao što bi mu odgovorio ili kako bi postupio.
Izbacivši ruke naprijed i ispruživši prste, te oborivši oči, poput ljudi kad se zaklanjaju od
bljeska munje, stranac je zateturao prema vratima i trenutak poslije toga mahnito odjurio niz
prolaz koji je kroz kuhinju vodio na cestu. Starac je čuo topot njegovih koraka koji su sve slabije i
slabije dopirali iz daljine, a zatim, uzmičući, svalio je iscrpljene udove u naslonjač iz kojega se
onako užasno bio prenuo. Prošlo je mnogo minuta prije nego stoje njegova snaga dosegnula
uobičajenu razinu. Prilično je čudno bilo što strančevo divljanje nije probudilo njegovu ženu — i
dalje je spavala čvršće nego ikada.
Prelazimo sada na toliko različit prizor — na ukrcavanje britanskih trupa prema dalekoj
zemlji čiji monarh nikada više ne će uzmahnuti žezlom nad kraljevstvom koje je izgubio zbog
svoje nerazboritosti i nasilja. Namrštena čela i mlitava koraka pomicali su se ratnički redovi.
Punio se čamac za čamcem, i čim bi koji prekrcao teret na brodove koji su bili usidreni na rijeci,
vraćao se i uskoro se ispunjao novim teretom. Naposljetku je došlo vrijeme da posljednji vojnik
podigne oči i baci zadnji pogled na veliki stijeg engleskoga ponosa koji je lepršao na vrhu
najvišega jarbola na rtu Battery.
Dok je upozoravajući zvuk trublje sazivao sve koji su oklijevali — one koji su se opraštali od
prijatelja, i one koji su sređivali privatne poslove, ostavljene za posljednji trenutak — vidio se
jedan jedini konjanik koji je bijesno jurio niz ulicu. Crven šal tijesno mu je opasivao struk.
Usmjerio se izravno na obalu, i okupljena gomila se počela razmicati od čuđenja gledajući
njegovu raskuštranu pojavu i sablasno lice. Iskočivši žestoko iz sedla, prebacio je uzdu konju
preko vrata i oštro ga ošinuo kratkim jahaćim bičem. Krenuo je prema čamcu; da je zakasnio
jednu minutu, bio bi ostao. Već su gurali kobilicu s pristajališta — stranac je skočio — nastao je
razmak od dvije-tri stope — on je lupnuo o rub čamca — i posljednji vojnik kralja Georgea
napustio je američke žale.
(1842.)
 LEGENDA O ŽIVOTU I LJUBAVI
Na obali blage rijeke stajala je koliba, prebivalište starca čiji su udovi oslabjeli od težine
godina i nekadašnje tuge. Lako je bilo zadovoljiti njegove prohtjeve, jer su mu sve što je trebao
pružala dva-tri rala zemlje, kao i priprostoj čeljadi među kojom je živio. Te su rale prekopavala i
obrađivala dva brata, starčevi unuci i žitelji iste kolibe. Roditelji tih momaka ležali su pokopani u
obližnjem grobu.
Stariji brat Nathan tek je bio kročio u svoje dvadeseto ljeto. Bio je krasan mladić. Sjajna
kovrčava kosa pokrivala mu je glavu, a obrazi su mu bili vrlo preplanuli od sunca i zraka. Iako su
Nathanove oči bile tople i vodnjikave, kao u djevojke, a usne savijene i pohotno nabubrene,
njegovi su udovi od gibanja i teška rada zadobili plemenite i muževne razmjere. Lovačke
družine, kad bi se ponekad sastale da skupa krenu na divljač po obližnjim brežuljcima, teško su
mogli pokazati nekoga između sebe tko bi se po pristalosti, snazi ili vještini mogao natjecati s
mlađahnim Nathanom.
Mark je bio tek godinu dana mlađi od brata. I njega je isto tako krasila velika ljepota.
S vremenom je starac obolio i spoznao da će umrijeti. Prije približavanja sudbonosnog časa
pozvao je preda se svoja dva mladića i ovako im se obratio:
»Svijet je, djeco moja, pun prijevare. Posvuda ima mnogo zlih ljudi, a tuga i razočaranje su
plodovi druženja s njima. Zbog toga je mudrost oprezna.
A kako su stvari u životu samo sjene što prolaze poput mračnih oblaka, ne vežite svoja srca
sponama ljubavi. Jer ljubav je nešto naj ne postojanije u životu. Predmet naše privrženosti
umre, a mi zatim kopnimo od žalosti; ili možda umre ljubav koju priželjkujemo, a to je još
bolnije.
Dobro je da se nikada ne pouzdajete ni u jednog čovjeka. Dobro je da se držite podalje od
ludosti i pokvarenosti na zemlji. Ne dopustite da između vas i drugih postoje veze. Ne dopustite
da budete u vlasti ijednoga bića oviseći o njemu zbog djelića svoje sreće. Ovo što sam naučio
kroz gorko iskustvo, sinovi moji, istinita je pouka.«
Nakon nekoliko dana starac je položen u kamenu grobnicu svoga roda, načinjenu na
brežuljku uz obalu.
A opomene što su ih dobili Nathan i njegov brat — opomene koje im je često utuvljivao isti
upozoravajući glas — usjekle su se do dna srca obaju mladića i oni su o njima duboko razmišljah.
Oduvijek su po običaju poštovali svoga djeda; stoga, što god je dolazilo iz njegovih usta, bilo im
je poput riječi proročišta kojima se ne smije proturječiti.
Uskoro se dogodilo da se Nathanova staza odvojila od Markove.
I stabla su prelistala, i zatim su ujesen odbacila lišće; i u dužno doba opet su uzastopno
prelistavala, i mnogo puta poslije toga — ali braća se više nisu sastala.
Pedeset godina! Kolike su se promjene dogodile na zemlji tijekom takva razdoblja od
pedeset godina!
Dok je sunce, sat prije zalaska, bacalo dugačke kose sjene prema istoku, dva čovjeka,
oronula i rijetke sijede kose, došla su tegobno iz suprotnih smjerova i zaustavila se skupa kraj
groba podignuta na brežuljku uz obalu lijepe rijeke. Zašto se trzaju dok jedan drugomu
upravljaju zamagljene poglede u lice? Zašto im se suze kotrljaju niz obraze, a njihova se tijela
tresu više nego od staračke slabosti? Oni su ona dugo rastavljena braća, i padaju jedan drugomu
u zagrljaj.
»Pa ipak«, rekao je Mark nakon nekoliko trenutaka, odmaknuvši se jedan korak i ozbiljno
promatrajući tijelo i lice svoga druga. »Pa ipak, ja se pitam jesi li ti moj brat. Tu bi trebao stajati
snažan i lijep mladić, s crnim uvojcima na glavi, a ne s tim blijedim znacima nestajanja. I moj
brat bi trebao biti uspravan i čio, a ne povijen i teturav kao ti.«
Govornik mu je uputio još jedan ispitivački pogled, pogled nezadovoljstva.
»I ja bih«, nadovezao se Nathan, »mogao zahtijevati od svoga brata — ne takve uvele
udove kakve vidim, i umjesto toga napukla glasa nabujalu glazbu jutarnjega srca — ali pola
stoljeća strahovito narušava pristalost i snagu; jer pola stoljeća je prošlo, dragi brate, otkad je
moja ruka posljednji put dodirnula tvoju i moj pogled počinuo na tvojem licu.«
Mark je uzdahnuo i nije odgovorio.
Zatim su se, malo poslije, obojica raspitivala što im se događalo u minulom vremenu.
Sjedeći na kamenu kraj kojega su se susreli, Mark je ukratko ispripovjedio svoju priču.
»Razmišljam, brate, kako je mnogo, uistinu mnogo godina prošlo od onoga tužnog dana
kad nas je naš djed, umirući, ostavio da potražimo sreću u jednom pokvarenu i zavodljivu
svijetu.
Njegove zadnje riječi, koje bez sumnje pamtiš, upozoravale su nas na zamke koje će biti
postavljene na našim sljedećim putovanjima. Opisivao nam je opasnosti koje leže na stazi
ljubavi; utiskivao nam je u pamet kako je ludo pouzdavati se u ljudsku čast ; i upozoravao nas da
se klonimo prebliska druženja s rođacima. Zatim je umro, ali njegove upute su preživjele i stalno
su prebivale u mojem pamćenju.
Dragi Nathane, zašto bih od tebe skrivao da sam u ono vrijeme bio zaljubljen? Moja
priprosta duša, nesukladna s mudrošću našega ostarjelog pretka, popustila je dražesnoj ludosti,
i Eva smeđih očiju bila je izabranica moga mladog srca. O brate, čak i sada, kad sam slab i
uvenuo stvor, mene salijeću nejasna sjećanja, ugodne šetnje, poput radosti nekadašnjih snova!
Opet sam dječak, i povjerljiva dječačkoga srca šećem se s Evom duž riječne obale. I to nježno
stvorenje rumeni se na moje izjave ljubavi, i naslanja obraz na moj vrat. Kraljevsko sunce spušta
se prema zapadu; promatramo veličanstvene oblake što prate njegov zalazak, i dok gledamo
njihove fantastične promjene, razliježe se smijeh, jasan kao frula i veseo kao zveckanje srebrnih
praporaca. To je Evin smijeh!«
Starčeve su oči zablistale od nenaviknuta sjaja. Zastao je, uzdahnuo, sjaj je zgasnuo, i on je
nastavio pripovijedanje.
»Kao što sam rekao, samrtničke pouke onoga koga smo štovali ostale su kao pohranjeno
blago u mojoj duši. Snažno sam osjećao njihovu istinitost. Bojao sam se da bi se sva ona
spasonosna pravila mogla izbrisati iz mojih misli, ako bih ponovno stao kraj svoje ljubljene
djevojke, i pogledao je u lice, i čuo njezine riječi. Tako sam odlučio ponašati se kao odrastao
čovjek; od onoga časa nikada više nisam vidio smeđooku Evu.
Otišao sam u svijet. Držeći se mudrih načela kojima nas je učio naš ostarjeli rod, sve sam
promatrao sumnjičavim okom. Jao! Otkrio sam kako je velika istina da nepravda i prijevara
vladaju u dušama ljudi.
Neki su mi govorili da sam hladan, proračunat i neljubazan; ali takav sam se činio u
njihovim očima zbog vlastite nevrijednosti. Ja nisam — znaš, brate moj — ja po naravi nisam
ohole i odbojne ćudi; ali bio sam odlučio da nikada ne sklapam prijateljstva koja bi, kao što se
događa, otpuhnuo vjetar poput perja; i da ne preplećem svoj životni put s onima koji bi
vjerojatno izvlačili sve prednosti iz te veze, a da od njih ne bih imao nikakve koristi.
Bavio sam se trgovinom. Pratio me je uspjeh. Neprijatelji su govorili da je moje bogatstvo
posljedica puke slučajnosti, ali ja sam znao da je ono plod razborita sustava opreza koji me je
vodio u poslovanju, kao i društvene suradnje.
Brate moj, tako sam proživio život. Tvoji me pogledi pitaju jesam li bio sretan. Dragi brate,
istina mi nalaže da to poreknem. Ali svakako, ako mi je nekoliko blistavih užitaka pripalo na tom
putu, jednako toliko bilo je razočaranja, propalih nada, izdanih povjerenja i klonuća duha, koje
je prouzročilo otpadništvo onih u koje sam se pouzdavao.
Ah, brate moj, svijet je pun bijede!«
Učenik poljuljane vjere prekinuo je svoju priču, i zavladala je kratka tišina.
Tada je progovorio Nathan:
»U mladim ljetima«, rekao je on, »i ja sam zavolio jednu lijepu ženu. Sada, ili je moje srce
bilo lomnije od tvoga, ili je ljubav zadobila snažniju vlast nada mnom, ali nisam se mogao rastati
od one koju sam volio bez oproštajnog poljupca. Sastali smo se — bio sam odlučio ostati samo
jedan trenutak, jer sam zamislio budući život u obliku kako si mi svoj opisao.
Ne znam kako se to zbilo, ali trenutci su se rastegnuli u čitave sate; a mi smo i dalje stajali
zagrljeni.
Brate moj, djevojačke su suze rastopile moje stroge odluke. Zavodljivost glasa koji je tiho
izvirao između dviju mekanih usana odvukao me je od sjećanja na mudrost moga djeda.
Zaboravio sam njegove pouke i oženio se djevojkom koju sam ljubio.
Ah, kako su slatko prolazila godišnja doba! Bili smo blagoslovljeni. Istina je da su nailazile
nevolje i zla, ali svima smo se odupirali i držeći se za ruke zaboravljali da na svijetu postoji nešto
što se zove tuga.
Djeca su nam se rađala — hrabri dječaci i lijepe djevojčice. Oh, Mark, to je, to je užitak — ta
nabujala nježnost prema našem potomstvu što su je tebi uskratili strogi propisi kojih si se držao
u životu!
Poput tebe, bavio sam se trgovinom. Promjenljiva me je sreća pratila na putu. Ne ću
zanijekati da su se neki, za koje sam mislio da su ispunjenim jakom krjepošću, pokazali kao
lukavi licemjeri i nevrijedni čovjekova povjerenja. Ali opet ima ih mnogo među mojim znancima
koji su bez ljage koliko ljudski rod može biti bez ljage.
Tako je meni život bio naizmjence mračan i svijetao. Jesam li sretno živio? Nisam, ne u
potpunosti; smrtnicima nikada ne može tako biti. Ali mogu staviti ruku na srce, i zahvaliti
Višnjem gospodaru, što je bilo mnogo više sunčeva svjetla negoli mračnih oblaka.
Dragi brate, u svijetu ima bijede, ali ovo je ipak ugodan svijet i žiteljima pruža mnogo
radosti!«
Kad je Nathan zamuknuo, brat ga je pogledao u lice kao čovjek kojemu je po prvi put
otkrivena jednostavna istina.
(1842.)
 ANĐEO SUZA
Visoko, visoko u beskraju plovio je anđeo Alza. On nije poglavar duhova koji služe na
nebesima; i nije zadužen za djela velike važnosti ni za sudbine svjetova i naraštaja. Ipak, da je
bilo moguće da zavist zađe među Divna stvorenja, mnogi bi bili jalni zbog Alzina položaja.
Postoje milijuni milijuna nevidljivih očiju što trajno bdiju nad zemljom — svako Dijete svjetlosti
ima svoju posebnu dužnost. Alza je jedan od Anđela suza.
Zašto je Alza zastao, kao da očekuje zapovijedi odozgor?
Bio je jedan čovjek kojemu se na čelu nalazio žig Kainove krivnje. Taj je čovjek ubio brata.
Sad je ležao u lancima čekajući onaj strašni dan kad će se sudbina koju je sam sebi odmjerio
primijeniti na njegovu osobu.
O ljudi crne duše — bića kojih se kloni svijet i čije je prebivalište, zbog nužne strogoće
zakona, u mračnoj ćeliji i teškoj tamnici — ne može biti da niste i sami pomislili, ponekad, na
ljepotu vrline i blaženstvo neokaljana duha. Jer, ako se osvrnemo po svijetu, i istražimo ono što
se u njemu vidi, spoznat ćemo kako u svakom ljudskom srcu prebiva tajanstveno nagnuće koje
ga vodi da ljubi dobrotu zbog nje same. Svako razumno biće posjeduje to nagnuće. Ono nikada
ne umire. Nikada se ne može posvema zatomiti. Mogu ga pomračiti oluje i vihori krivnje, ali
svaki put se ubrzo raziđu oblaci i ono ponovno zasja. Ubojice i lupeži, i najokorjeliji zločinci, nisu
uspijevali umrtviti tu sposobnost nehotičnoga poštovanja spram pravednosti.
Dogodilo se da je stigao čas kad su srce utamničenoga bratoubojice ispunile čudnovate
slike. Stare pouke i odavno zaboravljeni nagovještaji o nebesima, o čistoći, o ljubavi, o blagoj
ljubaznosti, doplovili su u njegovo pamćenje — kolebajući se, zapravo, poput nježnih morskih
vlasulja na grudima uzbibana oceana. Sjetio se brata kao dječaka — kako su se skupa igrali u
ljetnim popodnevima i kako su uvečer, iscrpljeni, ugodno spavah jedan drugom u zagrljaju. Oh,
Gospodaru višnjih zakona! Kad bi barem mogao otkotrljati natrag godine i opet pretvoriti ovo
krivo stvorenje u dijete kraj njegova brata! Takve su bile uzaludne zlotvorove misli. I dok su mu
kajanje i molitva tražili izlaz iz duše, on je drjemljivo klonuo na pod, a jedna je suza zastala ispod
njegovih vjeđa.
Kajanje i molitva uzdigli su se iz njega! Kakvu su nadu mogla imati stremljenja proistekla iz
tako onečišćena izvora? Ali Osjetilo koje je uvijek budno čulo je želju te okaljane duše i htjelo je
da joj se smjesta uputi poslanstvo s odgovorom.
Kad je Alza osjetio u srcu naum Svemogućega —jer je u hipu postao svjestan toga —
rasjekao je zrak hitrim krilima i pohitao da obavi veselu dužnost. Poletio je ravno prema zemlji,
videći daleko, daleko ispod sebe, planine, i gradove, i mora, i prostrane šume. U daljini, u
neizmjernom polju kojim je putovao, bilo je vječno svjetlucanje bezbrojnih svjetova što su se
vrtjeli i okretali, nikada bez gibanja. Poslije kratka vremena Duh je ugledao grad svoga
odredišta; i približavajući se lebdio je iznad njega, toga velikoga grada, obavijena tajanstvom
noćnih dubina, i njegovih usnulih tisuća.
Upravo dok je njegova nazočnost, pokorna želji, stizala na mjesto gdje je ležao ubojica,
susreo se s jednim od svoje vrste koji je širio krila da se digne sa zemlje.
»O Duše«, rekao je Alza, »kakva b prizora ovdje!«
»Mene hvata malodušnost«, odgovorio je drugi, »kad promatram ova grješna mjesta.
Pogledaj onu ulicu zdesna.«
 Pokazao je rukom, a Alza se okrenuo i ugledao prostorije pune ljudi — neki su mahnitali od
opijanja, neki izgovarah užasne psovke, ta bludna i pokvarena stvorenja, rugajući se svemu što
je sveto.
»O brate«, rekao je Anđeo suza, »nemojmo pomračivati oči ovim prizorom. Prijeđimo na
naša zadana poslanstva. Koje je tvoje, brate?«
»Pogledaj!« odgovorio je duh.
I tek tada je Alza shvatio da se kraj njih nalazi treće živo biće. Pred njima je stajala duša
netom umrle djevojke, krotka i stidljiva lica. Alza je, ne pitajući svoga druga, vidio da je Duh bio
poslan da povede i otprati neznanku kroz Mračne klance.
Stoga je poljubio novorođenu u čelo i kazao:
»Osokoli se! Sretan put, oboma!«
Duša i njezin vodič otputovali su uvis, a Alza ušao u tamnicu.
Zatim, poput uskovitlana isparenja, obličje Anđela suza našlo se ponad tijela usnula
čovjeka. Njegovu je vidu noć bila kao dan, i dan kao noć.
Isprva je kroza nj prostrujalo nešto poput drhtaja, jer kad se netko iz Čiste postojbine
približi zloj pokvarenosti, njezinu mu prisutnost objavi nagonska bol. Još jedan trenutak, i blagi
Duh baca milosrdne poglede na obeznanjena bratoubojicu. U velikoj Tajni života, sjetio se Alza,
iako to nije razumio, Nedokučivi je odredio da moraju postojati Grijeh i Krivnja. I Anđeo je
također znao da čovjeka, unatoč svoj tami i oblacima oko njega, ne smiju prezreti čak ni knezovi
iz Najbližega kruga oko Bijeloga prijestolja.
On je spavao. Njegova kosa, gruba i zamršena zbog nemara, ležala mu je u čupercima oko
glave i prekrivala vrat. Jedna mu se ruka savila ispod obraza, druga ravno ispružila. Između
usana izlazio mu je pištav zvuk dugačkih ravnomjernih izdisaja.
Tako je mirno spavao. Tako vatre u pećima, noću, premda nisu ugašene, mirno spavaju, kad
ih garavi ložači ne potiču. Možda je snivao neki nevin san. Samo spavaj, samo sanjaj, izopćeniče!
Uskoro će te stići stvarnost dovoljno okrutna pa ćeš poželjeti da su ta viđenja zauvijek potrajala
i da se nikada nisi probudio.
Oh, nije dobro kad se hladno i nemilosrdno gleda na zlo koje su počinili naši bližnji. Taj
utamničenik — to biće okrvavljenih ruku — tko bi mogao znati koje su izlike postojale za
njegovu krivnju? Tko bi mogao reći da nije bilo nikakva preranog zavođenja sa staza čestitosti,
nikakva sjemena zla što su ga drugi zasijali u njegovu dušu tijekom ranih godina? Tko bi smio
kazati da nije bio tako začet te bi bilo doista pravo čudo da je u muževnoj dobi posjedovao išta
drugo osim nagnuća prema zlu? Tko bi se usudio prvi baciti kamen?
Čovjekovo je srce veličanstvena građevina; ipak je njegov Graditelj smatrao da mu dolikuje
postati, do nekoga stupnja, poput staroga židovskog hrama, tržnicom za prostačko trgovanje i
stjecištem opačine. Iz Tajne knjige, bez sumnje, moglo bi se razumjeti kako je to dio moćnoga i
lijepoga Sklada; ali naše su oči smrtne i preko njih je navučena koprena.
Anđeo suza sagnuo se kraj zatvorenikove glave. Časak poslije toga pridignuo se i činilo se
da će otići, poput onoga tko je ostvario svoju želju. Zbog čega li se preko spavačeva lica raširio
onaj ugodan izgled poput smiješka?
U tami iznad njegove glave još se zadržava blagotvorno Alzino treperenje. Krileći se ponad
ležećega smrtnika, Duh savija bijeli vrat, a lice mu zasjenjuju kovrče kose što oko njega vise
poput zlaćana oblaka. Zabacujući natrag lijepe uvojke, on ispruži ruke, i podiže krupne oči uvis, i
govori mrmoreći na jeziku kojim se Lijepa stvorenja služe između sebe:
»Dolazim. O Dusi milosrđa i ljubavi, omiljena djeco Najvišega — čija je ugodna zadaća
dijamantnim perima bilježiti na Srebrnom lišću one stvari koje će, kad se sve skupa izračunaju
na Dan skončanja, poništiti težinu zbroja zla — vaše odaje ja ištem!«
I Anđeo suza je odande otplovio.
A tisuće zračnih obličja, blizu i daleko, odgovorile su na istom jeziku kojim je govorio Alza:
»Ugodan je Uhu središta uzdah koji prati pokajanje!«
(1842.)
 MALA JANE
»Živjeli!« podviknuo je netko dajući znak. I kuc! podignule su se čaše u rukama družine
nakresanih ljudi koji su jedne noći pili u baru neke osrednje krčme. I mnoga se gruba šala
izgovorila, i mnoga užasna psovka, i mnoga je prostačka rečenica zazvučala iz okaljanih srca tih
napola poludjelih stvorenja, dok im je niz grlo teklo piće a zidovi odzvanjali od njihove galame.
Prvi i najistaknutiji u nerazboritosti bio je plavokos momak djevojačkog lica, mogao je imati
dvadeset dvije ili tri godine. Zvali su ga Mike. Činilo se da su drugi u njega gledah kao glumci u
šaptača od kojega bi trebah dobiti šlagvort. Pa ako je besramna opačina što je iz njega izlazila u
stotinu hirova i primjedaba prema njegovim drugovima, dok su boravili na tome mjestu, bila
ikakvo mjerilo njegove sposobnosti — teško bi se mogao naći netko prikladniji da krene naprijed
kao vodič na putu u propast. Iz razgovora te družine razabiralo se da su rani dio te večeri proveli
u kockarnici.
Čaše su napunjene drugi, treći i četvrti put; i njihovo se djelovanje počinjalo zapažati u sve
višem stupnju buke i govorljivosti među sudionicima bančenja. U tom je trenutku ušao sluga i
nešto šapnuo pipničaru ; ovaj je izišao iz bara i začas se vratio.
»Jedna osoba«, rekao je, »želi govoriti s gospodinom Michaelom. Čeka na putu ispred
krčme.«
Pojedinac čije je ime spomenuto ispričao se ostalima, rekavši im da će se začas vratiti, i
napustio prostoriju. Kad je zatvorio vrata za sobom i stupio na otvoreno, vidio je jednoga od
svoje braće — starijega desetak godina — koji je hodao gore-dolje brzim i nejednakim koracima.
Kad se čovjek okrenuo u hodu, i kad mu je svjetlo ulične svjetiljke palo na lice, mladić se, onako
polu omamljenih osjetila, trgnuo zbog njegova bljedila i očite uznemirenosti.
»Pođi sa mnom!« rekao je stariji brat žurno. »Pogoršala se bolest naše male Jane, a mene
su poslali po tebe.«
»Pih! Je li to sve?« odgovorio je mladi pijanac, vrlo pribrano. »Bit ću kod kuće za koji čas«, i
okrenuo se da se vrati.
»Ali, brate, gore joj je nego ikada prije. Možda će biti mrtva kada ti stigneš.«
Pripiti je čovjek zastao na odlasku, možda ga je uzbunilo izgovaranje one strašne riječi koja
rijetko kada ne prožmu jezom smrtnička srca. Ali brzo se smirio i mahnuo rukom prema bratu:
»Pa, vidiš«, rekao je, »barem dvadeset puta zvali su me zbog teškoga stanja naše dobre
sestrice; i svaki put se pokazalo da joj nije bilo ništa gore, radilo se samo o mušicama bolničarke
ili liječnika. Djevojčica je junački proživjela tri godine bolesti, i neka me objese ako ne ostane na
zemlji još tri godine.«
I dok je završavao taj opaki i nadasve okrutni odgovor, govornik je otvorio vrata i ušao u
bar. Ali u svojoj omamljenosti, tijekom sljedećega sata, Mike nije bio nimalo miran. Kad je
protekao taj sat, riječi »možda će biti mrtva kada ti stigneš« još su odzvanjale u njegovim ušima,
pa je krenuo kući. Stariji brat se prije toga bio vratio u tuzi.
Dopustite mi da pođem prije mlađega, na trenutak, u jednu sobu te kuće. U njoj je ležala
djevojčica na samrti. Dugo je vremena bolovala; tako nije bilo nikakvo iznenađenje njezinim
roditeljima, i njezinoj braći i sestrama, kad su ih pozvali da svjedoče smrtnoj stisci. Djevojčica
nije bila takva da bi se mogla nazvati lijepom. Pa ipak, postoji neka svečana vrsta ljupkosti koja
uvijek okružuje bolesno dijete. Sućut prema slabom i bespomoćnom patniku možda povećava
taj osjećaj u našem poimanju. Pepeljasta boja i vlažnost na čelu, i koprena preko očnih jabučica
— koji čovjek može promatrati takav prizor i ne oćutjeti kako mu se srce ispunja
strahopoštovanjem? I ja sam poneki put pomislio kako se djeca proljepšaju dok im se
produbljuje bolest. Kraj najbližih rođaka male Jane, što su stajali oko njezina kreveta, bio je
obiteljski liječnik. Upravo je bio spustio njezino zapešće na pokrivač, a pogled koji je uputio
njezinoj majci bio je pogled u kojemu nije više bilo nade.
»Dijete moje!« vrisnula je ona od nesavladive tjeskobe. »Oh, dijete moje!«
A otac, i njihovi sinovi i kćeri, bili su pognuti, i krupne suze kapale su im između prstiju koje
su držali pred očima.
Zatim je nastupila kratka tišina. Tijekom posljednjega sata Jane je, na svoj djetinji način,
dala malen darak svakomu od svoga roda, za uspomenu kad bude mrtva i pokopana u grobu. I
bio je tu jedan od tih jednostavnih zaloga koji nije još stigao na odredište. Sada ga je držala u
ruci. Bila je to vrlo malena i jako otrcana knjižica — religiozna priča za djecu koju joj je darovala
majka kad je tek bila naučila čitati.
Dok su svi poštivah taj svečani mir — prekidan samo prigušenim jecajima onih koji su stajali
i bdjeli dok se djevojčica rastajala s dušom — čulo se iz susjedne prostorije kako netko bučno
ulazi i govori grubim glasom. Ponovno su surovo doprli zvuci buke; bio je to glas pijanca Mikea, i
otac je zapovjedio jednom od sinova da pođe i utiša uljeza.
»Ako ništa drugo ne pomogne«, rekao je strogo, »izbaci ga na silu. Ne želimo ovdje pijane
galamdžije da narušavaju ovaj prizor.«
Ali zbog čega se bolesna djevojčica mučno pomaknula na jastuku, i podignula vrat, i dala
znak svojoj majci? Htjela bi da Mikea dovedu do njezina ležaja. Pa je rečeno onomu komu je
otac bio zapovjedio da izbaci bukača, da prenese Mikeu zahtjev njegove sestrice i zamoli ga da
dođe k njoj.
Došao je. Pijanac je zastao ondje — duh mu je otrijeznila duboka svečanost prizora — i
nagnuo se da čuje posljednje priopćenje stvorenja čija će duša uskoro biti s nebeskim
duhovima. Sve je pokrivala tišina najdublje noći. Umiruće dijete uhvatilo je jednom rukom
mladićevu ruku; drugom je polako podignulo visoko u zrak sitan spomenak koji je posebice
njemu namijenilo. Ruka joj se tresla; njezine oči, sada već staklene od samrtne rose, bile su
usmjerene prema licu njezina brata. Ugodno se smiješila, i dok je nerazumljivo mrmorenje
dopiralo iz njezina grkljana, podignuta ruka naglo je pala na otvoren bratovljev dlan i na nj
položila sićušnu knjižicu. Mala Jane je umrla.
Od te noći mladić nije više kročio svojim nastranim stazama, nego se posvema promijenio.
(1842.)
 MAHNIT ČOVJEK
»Gle! Vidite kako mu se sjaje očne jabučice!«
M. G. Lewis, Redovnik
Mali stolovi u jednoj od velikih menza u gornjem dijelu Ulice Fulton bih su popunjeni. Bio je
jedan sat popodne. U to vrijeme svi su staleži naših građana, osim onih koji teže pripadati među
otmjene, ili otprilike otmjene ljude, bih ili zauzeti ugodnim poslom jedenja ih su poduzimah
korake da to budu. Konobari, u košuljama zavrnutih rukava, jurili su amo-tamo, ispunjavajući
narudžbe mušterija. Rezači mesa i kuhari, na malo mjesta u jednom ograđenom kutu stražnjega
dijela prostorije, bili su krajnje opterećeni. Zveckali su noževi i vilice, lupkali tanjuri, nijednog
trenutka nisu se prestajali izvikivati nazivi različitih jela.
Znatiželjno oko moglo je primijetiti kako je devet desetina onih što su ondje tražili mjesto
gutalo hranu u zabrinjavajućoj hitnji, i na takav način da bi se moglo pomisliti kako će se za koji
čas obaviti neka važna poslovna transakcija, te da njezino povoljno zaključenje ovisi o brzini
žvakanja i gutanja. Mnogi užurbani pogledi padali su na veliki ravni sat, visoko na stražnjem
zidu, kao da su gosti mjerili svoje vrijeme i nastojali završiti operaciju ručanja unutar zadanoga
gibanja minutne kazaljke.
I bile su ondje još dvije značajke koje bi promatrač primijetio s velikim zadovoljstvom. Svaki
gost, po završetku jela, odlazio je do tezge da plati, i to prema vlastitom izračunu — njegova
čestitost bila je jedina brana između sitna varanja i poštena plaćanja za ono čime je bio
poslužen. Tvrdilo se da su slučajevi prijevare tako rijetki te jedva zaslužuju da ih se spomene.
Kakav ugodan odgovor na napadaje stranih klevetnika na naš nacionalni integritet! Druga je
značajka bila posvemašnja odsutnost svakoga žestokog pića — nitko nije dolazio u napast da
ispijanjem škodljivih gutljaja poništi zdravo djelovanje želučanih snaga na ono što je pojedeno.
Kad su zaposlenost i vreva bili na vrhuncu, otvorila su se vrata i ušao je Richard Arden. Tko
je bio Richard Arden?
Tko god je upoznat sa životom i ljudima u velikom gradu jamačno je zapazio određeni
stalež, uglavnom sastavljen od mlađih ljudi, što zauzima svojevrsno mjesto između otmjena i
siromašna sloja građanstva. Po duši, inteligenciji, ponašanju i neodređeno dobru ukusu, slični su
prvom sloju.
Po neodlučnosti u duhu i lošim poznanstvima, po nekoj romantičnosti što im prožimlje
karakter te po nesposobnosti za teže i napornije i unosnije ciljeve u životu, vežu se uz drugi sloj.
Siromaštvo je također mnogo puta izvor niskosti. Ono uzrokuje započinjanje tisuću stvari kojima
je naposljetku posljedica da nesretni siromašak gubi najistančaniju crtu u značaju pravoga
džentlmena — što bi trebao biti najviši cilj našega stremljenja. I ne znam može li to postići
osoba okružena neugodnostima oskudice i loša odgoja jednako dobro kao netko tko uživa sve
prednosti društva i otmjenosti. Dopusti mi, štovani čitatelju, da ovom usputnom opaskom
ostavim dobar dojam.
Richard Arden imao je u džepu samo petnaest centa — i time je namjeravao platiti ručak.
Nije bio siguran da će poslije toga moći dobiti još koji obrok. Ali nije bio malodušan. Vrlo visoko
je držao glavu. Na licu je nosio izraz čovjeka čiji je duh tek malko uznemiren. Bio je filozof.
»Svinjetina s grahom. Broj osam!« uskliknuo je Irac John, konobar.
 Te bi se riječi same po sebi mogle naizgled poistovjetiti bilo s čime u svijetu osim s
tankoćutnosti i romantičnosti. Ali uključivale su ipak priličnu količinu ugode. Donijet je tanjur
koji se pušio — hrskav crni grah na jednoj strani, debeli odrezak mesa na drugoj. Mladi se Arden
s velikim veseljem prihvatio posla oko proždiranja ukusnih namirnica.
Kakva li žagora! Kakva li zveckanja noževa i vilica!
Jedna od najsigurnijih provjera dobra odgoja je način kako se obavljaju sitne dužnosti oko
jela za stolom. Čovjek koji snažno zabada vilicu u hranu ispred sebe, dok je nožem razrezuje s
okrutnošću divlje životinje, nije imao sreće u svojem ranom odgoju; i barem dijelak klaunskoga
ponašanja i dalje prebiva u njemu. Žurba je u najmanju ruku vulgarna osobina. Za stolom se to
udvostručuje — u neskladu kako sa zdravljem i razboritosti, tako s doličnosti i uživanjem.
Naš junak — jer čitatelj je bez sumnje vidio da mu je takva osoba predstavljena — naš
junak nije bio izniman u stvarima na koje smo se netom osvrnuli. Iako bi to u našoj ustanovi, u
onakvu društvu, sablaznilo cjepidlačnu istančanost onoga tko se hrani u Astor Houseu, ili
nekoga tko ruča u pet ih šest sati popodne, u Ardenovu je ponašanju bilo smirenosti i
promišljenosti što leže u korijenu dobra ukusa. Tako mislimo da smo za naš glavni lik postavili
zahtjev da ga se smatra džentlmenom.
S druge strane stola sjedio je čovjek prilično ugodna lica, kojega je Arden već prije vidio
nekoliko puta, i s kim se u sadašnjoj prigodi slučajno upustio u malo površna razgovora. Dok su
raspravljali o ručku, dotaknuli su se jedne ili dviju uobičajenih tema razgovora. To je možda
potrajalo svojih deset-petnaest minuta.
Kako čudno sklapamo poznanstva! Kako su doista neobični i potpuno slučajni mnogi od
onih događaja i prigoda što imaju trajan utjecaj na našu buduću sudbinu — trivijalni, kako isprva
izgledaju, ali silno utjecajni za dobro ili zlo u budućnosti.
Arden i čovjek ugodna lica, kojemu je ime bilo Barcoure, slučajno su završili ručak u isto
vrijeme, platili skupa na tezgi i zajedno izišli na ulicu. Zatim su slučajno išli dva-tri bloka u istom
smjeru.
Zbog čega su postali znanci, i uskoro potom prijatelji?
Ne bih znao reći. Isprva su ijedan i drugi malo ili nimalo vidjeli — u duhu ili ponašanju
novoga znanca — što bi privuklo divljenje ili poštovanje do neuobičajena stupnja. Ali sljedećega
dana, kad su se sreli, naklonili su se međusobno. Idućega je dana jedan drugomu kazao kako se
zove. Drugoga su tjedna bili na putu prema prisnosti i prijateljstvu.
Barcoure je bio mlad čovjek, kao i moj junak. Zapravo bi se moglo zaključiti, prije svršetka
moje priče, da je pravi glavni lik možda ležao između njih dvojice. Bio je francuskoga podrijetla,
otac mu je došao u Ameriku malo poslije pada Napoleonove dinastije, prožet onim žestokim
radikalizmom i prijezirom prema religiji koji su obilježili Francusku revoluciju i koji se još
zadržavaju u nipošto malenu dijelu pučanstva te lijepe i plemenite zemlje. Sinje s krvlju
naslijedio i osjećaje svoga oca. Bio je razboritiji od njega, pa je ublažavao svoje bezvjerje i
omalovažavanje svih spona što su ih uspostavili običajno pravo i pobožnost, ali su njegovi
stavovi svejedno bili čvrsti.
Možda nemam potpuno opravdanje kad Barcourea nazivam bezvjercem. Imao je svoje
mišljenje o ćudoređu i vrlini, i donekle se toga držao. Sustav mu je bio krasan i jednostavan — u
teoriji — temeljeći se na nepokolebljivoj i točnoj i strogoj ispravnosti ponašanja. Odbacivao je
sve što je nazivao ljudskim praznovjerjem. Držao je da svaka vjerska odredba sadrži više ili
manje izvrsnosti — i više ili manje fanatizma. Čudno je i sanjarsko stvorenje bio taj Pierre
Barcoure.
I prije nego što krenem imalo dalje, bilo bi dobro da podsjetim čitatelja kako u svojem
pripovijedanju nastojim oslikati život i ljude — opisujući ih na takav način i stavljajući im takve
riječi u usta da mogu izgledati kao da tvore istinite portrete. Nisam nimalo odgovoran za ono
što kažu.
Tako su njih dvojica — Pierre i mladi Arden — postajali sve bliži i sve draži jedan drugomu.
Njihovo prijateljstvo nije bilo od one prostačke vrste koja je zakovana prisnošću u prizorima
razuzdanosti. Mnogi muškarci u ovome poročnom gradu sjatili su se skupa kroz svojevrsno
druženje u poroku kojemu daju dostojanstvo primjenjujući na nj riječ što se nalazi na drugom
mjestu u početku ovog ulomka. Ružna li oskvrnjenja takva sveta izraza!
(1843.)
 ZALJUBLJEN U ERIS
Zapis o jednom duhu
Tko kaže da nema anđela ili nevidljivih duhova koji stražare oko nas? Oh, u plodnim
područjima zraka roje se mnogi bestjelesni duhovi — bestjelesni ljudskom pogledu, zbog svoje
izvanredne i predivne ljepote!
I ondje postoji jedan od njih, bespomoćnih i kolebljivih kretnja poput djeteta, ali mu lice
besmrtno cvate dok su mu oči dugačkih trepavica oborene. Ime tomu obličju je Dai. Kad se on
približi, anđeli umuknu i zure u njega sa sažaljenjem i ljubavlju. A krasne se oči toga obličja
prevrću, ali ne zastaju ni najednom predmetu; i usne mu se miču, ali čuje se samo tugaljiv zvuk
koji izgovara jedno jedino ime. Lutajući neumorno duž zemaljskih granica ili ulicama Divnoga
grada, Dai se giblje i iskreno doziva onu koju ljubi.
Zbog čega nema nikakva odgovora?
Lagana poput paperjastog lista najlomnijega cvijeta, čista poput plamenoga srca, takve
blistave ljepote da bi se i sami sinovi Nebesa mogli doista opiti kad bi u nju zurili, u pahuljastim
haljinama koje tek napola zaodijevaju bjelinu i dražest što promatrače tjeraju u ludilo — prebiva
Eris među Divnim stvorenjima koja su odabrana i štovana. A Eris je ime koje lutajući anđel
dozivlje, i nikakav mu odgovor ne dolazi, dok ljubljena brzo odlijeće s pogledom tuge i nelagode.
Bilo je to prije mnogo godina kad su jedna djevojka i njezin zaručnik živjeli u nekom od
ugodnih mjesta na zemlji. Njihova su se srca pripijala jedno uz drugo s mladenačkom nježnosti i
posvemašnjom sanjarskom strasti. Oboje je bilo bezazleno i nevino. Smrtnost možda nije
upoznala ljepše stvari od njihove ljubavi ni radosnije stvari od njihove sreće.
U sustavu vladanja sudbine bilo je određeno da djevojka mora oboljeti i dospjeti blizu vrata
smrti — blizu njih, ali ne proći kroz njih. A sada nešto o mladima koji neokaljano ljube. Višnja
moć udjeljuje svakomu od njih blagoga čuvara koji danju i noću neviđen lebdi u njihovoj blizini.
Dužnost je toga duha da stražari bez sna i ispunjava srce svoga štićenika neobičnim i
tajanstvenim i ljupkim mislima. Nad djevojkom je bdio Dai i tijekom njezine bolesti ta nepoznata
nazočnost mladosti neprekidno se zadržavala u blizini.
Malo prije toga na nebu se vidio oblak. Osjetljiva su bića pognula vrat i stresla se kao da je
zapuhao leden vjetar — i bijele su se haljine navukle preko uzdrhtalih i ustrašenih obličja. Jedan
arkanđel s koprenom na obrazima prosijecao je zrak. Tišina se rasprostirala po vojskama
Preminulih koji su zurili od čuđenja i straha. I dok su zurili, ugledali su među sobom novoga
druga čudesne ljupkosti — neobično i bojažljivo stvorenje koje bi se moglo nazvati nesretnim da
je ikada patnja smjela prestupiti one granice nevinosti. Anđeli su se okupili oko pridošlice s
milovanjem i poljupcima, i ugodno su se smiješili videći jedni drugima radost u očima.
Tada se začuo arkanđelov glas, a oni koji su ga čuli znah su da kroza nj govori Netko još
moćniji:
»Dijete Dai!« rekao je.
Daleki odgovor zazvučao je drhtavim i zabrinutim tonovima: »Evo me!«
I mladi je duh pristupio s udaljenih granica gdje je boravio u samoći. Spokojan mir nije više
obasjavao njegovo čelo srebrnom svjetlošću, a njegova nadzemaljska ljepota bila je birani kip
obavijen maglom i dimom.
 »Oh, slabi i pokvareni duše!« rekao je arkanđel. »Iznevjerio si svoje poslanstvo i svoga
Gospodara!«
U uzdrhtalim udovima Dai je oćutio slaboću i studen. Bio bi odgovorio u tjeskobi, ali u tom
trenutku on je podignuo oči i ugledao lice netom pristigle Eris.
Ljubav je moćna, čak i na Nebesima! I tajanstvena strast uvlači se u srca Sinova ljepote koji
osjećaju istančan poriv i znaju da postoji blaga tuga slađa od bilo čega u krugu njihova vječnog
užitka.
Kad je mladi duh vidio Eris, pohitao je prema njoj munjevitom brzinom. Ali pridošlica se
okrenula od njega s odbojnošću. Među njima se nije mogla uspostaviti veza naklonosti, zbog
nanijete nepravde i posijana očaja u dvama sretnim ljudskim srcima.
U istom času milijarde povezanih duhova, što se nižu od stube do stube s prijestolja
Najvišega (jer se sila te svjetlosti i prisutnosti, koja je čak i besmrtnicima nepodnošljiva, mora
ublažavati da bi je vidjelo sve što je stvoreno, koliko god bilo visoko), bile su svjesne gibanja u
Božjem umu. Zapovijed je izvršena brže od električne misli! Neposlušni anđeo osjetio je da ga
obavija neki nenadani oblak, nepronično mračan. Erisino lice nije ga više radovalo ni izluđivalo.
Okretao se na sve strane, ispružio ruke — ali premda je osjećao blizinu svojih drugova, svjetlo
Nebesa i Erisinih očiju bilo je čudnovato zapečaćeno njegovu pogledu. Dai je ostao zauvijek
slijep.
Tako jedan lutajući anđeo, nespokojnih i kolebljivih kretnja, juri kroz prostor, a zvuk s
njegovih usana doziva jedno jedino ime. Ali voljeno biće brzo odlijeće u tuzi i ne mari za njega.
Naprijed i naprijed hita anđeo, usred prizora neizreciva sjaja, iako je sjaj njegovim očima tama.
Ali ima jedan prizor koji je zauvijek pred njim. To je jedno skromno potamnjelo prebivalište
sinova čovječjih; i u jednoj unutarnjoj sobi nalazi se ležaj na kojemu počiva mlada djevojka čiji se
obrazi nadmeću s nestalnošću i bljedilom pjene. Pokraj nje je mladić; i mutne djevojčine oči
uprte su u njega s ljubavlju. Kakvo to nejasno obličje lebdi iznad njih? Ono je nevidljivo
smrtnicima, ali slijepi duh, po znacima grješne i vatrene ljubavi koja kroza nj kuca kao bilo, može
doista prepoznati to obličje što lebdi! Pognano takvom vatrenom ljubavlju, obličje se usudilo
prekoračiti granice svoje dužnosti. Mladić je opet pogledao ležaj i vidio beživotno truplo.
To je slika koju je vidio Dai. Njegova braća iz Družina svjetlosti, kad se s njima sretne na
svojim putovanjima, zastaju načas zbog sažaljenja; ah nikada bol zbog njihove sućuti, jedina bol
poznata tim bezgrješnim stvorenjima, ni ruke koje ga nježno zagrle, ni poljupci što mu padaju na
čelo, ne mogu izbrisati blijede obrise bolesne djevojke koja je umrla.
Na Nebeskim dverima često stoji Eris i pilji u izvanjske daljine. I nema nijednoga među
milijunima krilatih glasnika što svakoga časa onuda prođu, dolazeći i odlazeći, a da promatračka
ozbiljno ne promotri njegovo lice. I u njezinoj duši prebiva lakovjerna radost da se bliži vrijeme;
jer jedna nit još veže anđela dolje za staro boravište, i dok se ne prekine ta nit, Eris bdije na
Nebeskim dverima.
Uskoro dolazi kraj stražarenju. Na zemlji, iscrpljen čovjek vraća se s daleka puta i liježe na
pod, umoran i klonula srca, usred razvalina onoga skromnog potamnjela prebivališta. Čuje se
lagan odjek stenjanja što dolazi iz grudi nekoga tko čezne za smrću. Život, i ružičasta svjetlost, i
ugodne stvari iz prirode, i glas i pogled njegovih bližnjih, i veličanstvene pomisli — na sunce,
cvijeće, treperave zvijezde, blagi lahor — ne pružaju mu radosti. A lijes i hladna zemlja ne
ulijevaju mu straha; oni su staza do nezaboravljene.
 Tako na Nebesima kazuju priču — kako je čista ljubav dvaju ljudskih bića sveta stvar koju ni
sami besmrtnici ne smiju spriječiti. I žale neposlušnog anđela, koji je slijep, što ne može
neprestano zuriti u onu koja njegovu ljubav uzvraća nelagodom. I možda je Dai duh sudbine
onih čija bi sebičnost nastojala pomutiti mir plemenitih srdaca svojom nametljivom strasti.
(1844.)
 MOJI DJEČACI I DJEVOJČICE
Iako sam neženja, imam nekoliko djevojčica i dječaka koje smatram svojima. Mala Louisa,
najljepši i najkrhkiji ljudski cvijetak, ljupka mije nećakinja — dijete koje bi sami anđeli mogli
prenijeti u lijepu zemlju, a da ne okusi smrt. Bucmastom, srdačnom mladcu ružičastih obraza,
bratu te djevojčice, također pripada dobar dio moje ljubavi. Nikada nije bilo takva zločesta
vražićka! Po čitav dan pada i sudara se sa stvarima, ali to na njega ne djeluje. Neprekidna
zaposlenost zauzima njegova jutra, podneva i noć; i kad ste s njim u sobi, opasno je ostaviti išta
bez nadzora što najustrajnija djelatnost snažnoga para zdepastih ruku može uništiti.
Sto biste kazali, dragi čitatelji, kad bih ustvrdio da sam u najtješnjim odnosima s Georgeom
Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Andrewom Jacksonom? Ipak je takav slučaj, to vam
jamčim svojom riječju. Nekoliko je puta besmrtni Washington sjedio na mojim ramenima, noge
su mu mlatarale po mojim prsima, dok sam za zabavu kaskao niz uličicu ili preko polja. Jednom
sam rukom obujmljivao mudroga Jeffersona oko pasa, dok su mu prsti druge ruke pokazivali
kako se slovkaju riječi. I premda je Jackson znatno stariji od njih dvojice (čudan paradoks!), s
njim sam se mnogo puta utrkivao i prevrtao — i u ovom času se pitam ne bi li on, u hrvanju, bio
uspješniji od mene i svalio me na leđa.
Jedno od moje djece — dijete svjetlosti i ljupkosti — katkada u meni izaziva nelagodne
osjećaje. Ona je vrlo lijepa djevojčica, četrnaest joj je godina. Laskanje prečesto dopire do
njezinih ušiju. Pokat-kada otkrivam da iz dubina njezine duše dolaze maglovite misli i želje koje
nisu dobre. Vidim ih kroz njezine oči i u izrazu njezina lica.
Grozan je poriv zamišljati što se može dogoditi, u godinama koje dolaze, lijepom i veselom
djetetu — zuriti niz daleke vidike i gledati nejasne utvare Zla kako stoje naokolo s mrežama i
kušnjama, svjedočiti kako postupno prolazi čistoća, kako se brišu svježina i mladenačka
nevinost, poput poharane bujnosti cvijeća. Tko nema, u dobi od dvadeset pet ili trideset godina,
mnoga sjećanja na nanijete nepravde, na počinjena podla ili pokvarena djela?
Ja doista jako volim i mnogu drugu svoju djecu. Tako je H. moje »ljetno dijete«. On je
privržen momčić — sa zaslugama i porocima, kakve imaju svi moji dječaci — i kad bi se dogodilo
da njegov glas ne bi više pozdravljao moje uši, ni njegovo lice moje oči, možda se ne bih osjećao
sretno kao što se osjećam. Jednako je tako M. Živahan, nestašan mladi gospodin, znanac kojega
nipošto nije neugodno imati u blizini. Možda je M. malko prebučan, ali zbog nekih svojih odlika
jako mije omilio tijekom našega kratkog poznanstva. Tu je zatim J. H., trijezan mladac dobre
naravi, za kojega se nadam da ću ga uvijek ubrajati među svoje prijatelje. Još jedan H.
odnedavna je stigao među nas — prekrupan, možda, i preblizu zrelosti da bi se nazivao mojim
djetetom. Znam da ću ga zavoljeti kad se bolje upoznamo, kao što se nadam da nam je suđeno.
Blagoslovljeni bili mladi! A što se tiče onih koje sam spomenuo u prethodnim redcima, oh,
neka razvijanje njihova postojanja bude pošteđeno svih oštrih uboda tuge ili grižnje savjesti! Da
posjedujem ikakvu čaroliju ili nadljudsku moć, prvi način njihove uporabe zajamčio bi sjaj i
ljepotu njihovih života. Jao, kad na svijetu ima toliko grijeha i patnje i nevolje! Kad sva ta mlada
stvorenja — divlja, obijesna i lijepa — sva tako draga meni, kako ona s kojima me veže krv, tako
ona koja volim zbog njih samih, jao, kad svi oni moraju mirisavost i čistoću svoje mladosti
pomiješati s osobinama odraslih muškaraca i žena!
Ali zar da zaboravim spomenuti još jedno od moje djece? Jer o njemu mogu govoriti s
mješavinom radosti i tuge. Za njega nema straha u budućnosti. Oblaci se ne će smračiti nad
njegovom mladom glavom, niti će mrlja opačine pokvariti njegovo srce, niti će ga iznutra
nagrizati britka savjest zbog počinjenih nepravda. Nikakav tegoban otrov tijela ili duše, nikakva
razočarana nada, nikakva neuzvraćena ljubav, nikakva grozničava preuzetnost, nikakva osveta ni
mržnja ni ponos, nikakva borba sa siromaštvom ni kušnja ni smrt — njega ne mogu nikada više
uznemiriti. On leži duboko u zemlji na brežuljku. Vrlo lijep je bio, u njemu je blještavo sjalo
obećanje časna sazrijevanja, i tužna je bila sumornost njegova preminuća. Pokopali smo ga u
rano ljeto. U zraku je gusto lebdio miris procvalih jabuka, i sva oživljena priroda kao da je bila
preplavljena ushićenjem i gibanjem. Zbog tih mirisa i te bodrosti osjećali smo smrtonosniju
bolest u duši. Oh, gorki dane! Molim Boga da me što više poštedi takvih dana!
A ima još jedno dijete. I ona mora biti u Zemlji svjetlosti, onako sićušna i onako lomna.
Samo mjesec dana nakon njezina dolaska na svijet, pripremljen je malen pokrovac, napravljen je
malen kovčeg, i djetešce su položili u grob. Nije to bilo tužno — nismo plakali, ni srca nam nisu
bila otežala.
Blagoslivljam Boga što je stvorio lijepu mladost i proljeće! U čitavu čudesnom skladu
prirode, ništa ne pokazuje više mudrosti i blagonaklonosti negoli nužnost što nas tjera da od
tako slabašna i bespomoćna bića, kao što je novorođenče, napredujemo kroz sve stupnjeve
ranijeg i kasnijeg djetinjstva, do blizine odraslosti i tako do same zrelosti. Tako dolazi slast rane
dobi, vrijeme pupoljka i cvatnje života. Tako dolazi ljepota koju volimo gledati — lica i gipki
oblici male djece.
Zar ne bi dobro bilo, kad ostarimo, da se često pomlađujemo i budemo poput djece, da se
veselimo s onima koji su tako mladi i veseli? Moramo ostarjeti, jer tako hoće nepromjenljivo
vrijeme. Ono će posijati sijede vlasi po našim glavama i bore po našim licima; ali možemo ipak
zadržati radosnu i mlađahnu nutrinu — i to je velika tajna suzbijanja svega što je nezavidno u
našoj starijoj dobi. Vrelo iz kojega zauvijek teče milina, i neumrli cvat na srcu, i mlade misli,
kakvo god tijelo bilo — tako se možemo odupirati nasrtajima vremena i sabrano dočekati čas
svoga odlaska.
(1844.)
 NIJEMA KATE
Nije prošlo mnogo godina od vremena — a opet se zbivalo dovoljno davno da je to bilo
prije obilja željeznica i sličnih brzih prijevoznih sredstava — kada je putnicima iz sela Amboya na
putu u metropolu naše republike bilo dopušteno da se osvježe u nekoj staromodnoj gostionici, i
konjima upregnutim u kočiju da predahnu, otprilike na pola puta između dvaju mjesta. Bila je to
neobična, udobna, starinska kuća, ta krčma. Golema stabla platana grubo su je ograđivala sa
svih strana, i sprijeda je bio dugačak trijem čija je rešetkasta ograda, premda stara i trula, bila i
obećavala da će godinama tu biti, dok su je na okupu držale isprepletene grane vinove loze što
se oko nje ovijala poput nekakve strahovite zmije.
Kako je ondje sve bilo čisto i mirisavo! Kako su bili svijetli kositreni vrčevi iz kojih su se
jabukovača ili pivo slijevali niz sprženo grlo žedna čovjeka! Kako je bilo milo pogledati u
izražajne oči Kate, gazdine ljupke kćeri, koja je sve držala tako čisto i blistavo!
No razlog zašto su Kateine oči postale tako izražajne ležao je u tome što su one jadnoj
djevojci, osim svoje prave i prirodne službe, također zamjenjivale jezik i uši. Kate je bila nijema
od rođenja. Svi su voljeli to bespomoćno stvorenje dok je bilo dijete. Nježna je bila, sramežljiva i
privržena, i lijepa kao mnogobrojni ljiljani koje je voljela svakoga ljeta uzgajati u vrtu. Njezina
svijetla kosa, tako dugačka i svilenasta, što joj je padala preko plavih očiju neobične veličine i
nježnosti, njezine trepavice iste boje, njezin zaobljen stas što se dobro isticao u haljini skromna
kroja, njezin smiješak, dražesna lakoća njezinih kretnja — uvijek su budili priličan ponos u
njezinim roditeljima i prijateljima, te privlačili divljenje stranaca koji su se ondje zaustavljah.
Kako se moglo dogoditi da je tako lijepo i bezazleno biće moralo kušati najgorču nesreću,
sve do njezina taloga? Oh, doista mora biti tajnovito, nedokučivo značenje odredaba
Providnosti do kojega ne seže čovjekovo poimanje; jer nitko na svijetu nije manje zasluživao ili
trebao hirove zla udesa negoli Nijema Kate. Ljubav, moćna i mahnita strast, ušla je u svetište
djevojčinih čistih grudi, a golubica mira zauvijek je odletjela.
Jedna od osoba koje su najčešće imale prilike zaustaviti se u krčmi koju su držali roditelji
Nijeme Kate bio je neki mladić, sin bogata farmera koji je posjedovao imanje u blizini. Vidio je
Kate i ostao zapanjen zbog njezine prirodne otmjenosti.
Iako njegove namjere nisu bile potpuno pokvarene, očaran tako krasnom nagradom,
mladić je odlučio zadobiti njezinu ljubav i, bude li moguće, osvojiti Kate za sebe. Isprva se jedva
usuđivao, čak u dubinama vlastite duše, zanositi mislima o opačini protiv nekoga tko je tako pun
povjerenja i nalik na dijete. Ali za kratko vrijeme takvi su osjećaji iščeznuli i on je odlučio zavesti
jadnu Kate. Bio je zgodan momak i previše samouvjeren da će svladati žrtvu. Kate je bila
izgubljena!
Zlikovac je malo poslije toga otišao u New York i pokrenuo posao u kojemu je dobro
napredovao, te je zahvaljujući njemu bez sumnje do sada postao ono što se naziva bogatim
čovjekom.
Nije dugo trebalo bolesti srca da uništi život i sreću Nijeme Kate. Jednog blagoga proljetnog
dana, pošto su susjedi bili pozvani viješću prethodnoga jutra, širom su se otvorila vrata staroga
groblja i donijet je lijes po rosnoj travi koja je izgledala tako nježno zbog svoje svijetlozelene
boje. Ondje je bio netom iskopan grob i kraj njega je položen kovčeg, te su svi zastali na
trenutak dok se ne izgovore svete riječi. Jedan besposlen dječak, kojega je privukla radoznalost,
vidio je da nešto leži na svježoj zemlji što je izbačena iz groba i to je privuklo njegovu pozornost.
Malen cvijetak, jedini koji se vidio naokolo, bio je izrastao točno na mjestu koje je grobar
izabrao da na njemu iskopa posljednje počivalište jadne Kate. Bio je to slabašan ali ljubak cvijet,
i sada je ležao usred gruba šljunka gdje je nemarno bio bačen. Dječak ga je nakratko zavrtio
među prstima — zgnječeni dijelovi ispustili su trenutačan miris, zatim su pali prema rubu rake
preko kojega se dječak u tom času nagnuo i upitno zagledao dolje. Dok su padali, otplovili su do
dna groba. Udijeljen je posljednji pogled na lice mrtve djevojke onima koji su je toliko iskreno
voljeli za života, i zatim je mekano položena da sniva ispod zelenoga travnog pokrivača.
Još se u groblju na brežuljku nalazi Katein grob. Kraj glave joj stoji bijeli kamen, oko njega
raste gusto zelenilo; i stare brbljavice, ponekad u subotnje popodne, lunjajući po zborištu onih
što odoše sa zemlje, zastaju načas i kazuju iznova nesretnu priču nijeme djevojke.
(1844.)
 MALI SANJKAČI
Sličica jednoga zimskog jutra u parku Battery
Malo prije podne, jednoga dana prošle zime, kad su pločnici bili obilno pokriveni krpicama
leda, a sunce, iako se na prekide pojavljivalo vrlo blistavo, kanda je bilo nesposobno poslati
imalo topline, uzeo sam debeli ogrtač i spremio se krenuti u šetnju. Vjetar je zviždao dok sam za
sobom zatvarao vrata, a kad sam skrenuo iza ugla, podlo se ustremio na moj šešir koji sam uz
znatan napor jedva zadržavao na glavi. Tijelo mi je drhtalo od ljute studeni zraka. Dah mi je
sličio na paru. Fiju! — nalet vjetra meo je sve oko mene!
Izišavši na Broadway, zaputio sam se duž Parka, kraj crkve Svetoga Pavla i stabala na
groblju Svetoga Trojstva kojima su s vrhova visjele ledenice. Kako sam se do toga časa već bio
ugodno zagrijao, bilo mije udobnije i osjećao sam se spremnim učiniti svako junaštvo koje sam
mogao zamisliti — čak usprkos okruženju koje je tako odrješito hujalo oko mene.
Kad sam stigao u Battery Place — do prijelaza koji vodi od one starinske kuće, dvokatnice
na uglu, do masivne željezne kapije na suprotnoj strani — moram priznati da sam na trenutak
bio u dvojbi ne bi li bolje bilo, na koncu konca, okrenuti se i vratiti po vlastitom tragu. Vjetar je
apsolutno urlikao. Mogao sam čuti tugaljivo škripanje drveća u parku Battery dok su se
međusobno trljale grane, i mogao sam vidjeti kako se povijaju pod silinom naleta. Vani u zaljevu
valovi su se kotrljali i propinjali, a preko debelih ogradnih zidova što obrubljuju šetalište uz
obalu prebacivali su pravi pljusak vodene prašine koja je padala na popločeno tlo i ondje se
smrzavala.
Ali to je bio veličanstven prizor, usprkos svoj svojoj divljini. Dodatno sam nabio šešir na
čelo, priljubljenije namjestio ovratnik i hrabro se osmjelio naprijed. Prešao sam preko prijelaza i
prošao kroz kapiju.
Ha, ha! Neka okruženje samo bjesni! Ima zanosnoga osjećaja — najvrsnije zabave na kojoj
vam zavide — u postojanom napredovanju protiv vjetrova silnih!
Cijela površina parka Battery bila je pokrivena snijegom. Sličila je na prostranu mladenkinu
postelju, i bila je vrlo blistava, kao da je premazana čistim i staklenastim lakom. Činilo se da ta
golema, bijela plahta, uzvraćajući svojevrstan drzak izazov suncu, koje je načas oštro zasjalo,
nije bila prepuštena počivanju ili pošteđena uporabe na korist i zabavu. Tu su bili mnogi desetci
dječaka sa sklizaljkama i malenim sanjkama — veoma užurbani. Oh, kakve li bučne i vesele
družine!
Glavna i najbiranija staza za igru bila je u toj aleji, trećoj od mora, poznatoj ljetnim
dangubama kao Šetalište za zaljubljene. Jer ona je gotovo cijelom svojom dužinom bila
neprekidno prostranstvo uglačana leda koji je takav postao djelomice zbog ravne površine a
djelomice zbog truda tih dječaka. Tu sam činjenicu otkrio o svojem trošku; jer skrenuvši na nju
prije nego što sam postao svjestan da ondje vlada tolika gužva i da je staza skliska, shvatio sam
da moram biti nadasve oprezan ili se izložiti sigurnom padu.
»Ruljo-tutanj!« Milostiva gospođo, ili štovani gospodine, čije se lice naginje nad ovu
stranicu (moram to ovdje napomenuti, jer bi mogao biti takav slučaj), ako vam nikada nije
prigoda omogućila da upoznate uporabu, značenje i važnost netom navedenoga izraza, dozovite
k sebi nekog dječaka bistrih očiju — brata ili sina, ili susjedova sina — i upitajte ga.
»Ruljo-tutanj!« Nagonski sam zakoračio ustranu, a kraj mene je brzinom strijele projurio,
ležeći potrbuške na sanjkama, jedan iz jata dječaka. Uglačana čelična plazila malenoga vozila
klizila su po ledu uz lagan šum grebanja, a dječak je usmjeravao putanju dodirujući vršcima
cipela led iza sebe, kad bi poželio skrenuti desno ili lijevo.
Tko može odoljeti ljubavi prema jednom divljem, nepromišljenom, bezobzirnom, radosnom
dječaku! Oh, učinimo što možemo da podupremo njihove užitke i malena ushićenja, da liječimo
njihove sitne žalosti. Mudar je onaj tko je ponekad i sam dijete. Čovjek može održavati poletno
srce i mlađahnu narav ako se druži s onima koji su još poletni i mlađahni. Zašto bismo u zrelijim
godinama prezirah te male ljude i dopuštah sebi da o njima mislimo kako nisu nimalo vrjedniji
od pukih sitnica i nevažnih igračaka?
Ne poznajem ljepšega običaja od onoga što kažu da se osobito gaji u nekim dijelovima
svijeta, gdje dječja trupla prekrivaju cvijećem. Djeca preminu, krhka u vrijeme cvatnje, pa im je
svježe cvijeće uistinu najprikladnije znamenje. Njihovi najveći i najgori zločini bili su tek dječje
ludorije, a tuga koju sebi dopustimo nakon njihove smrti nosi u sebi istančanu plemenitost, sva
je nabujala od misli na njihovu nevinost, na njihovo jednostavno brbljanje, na njihovo privrženo
ponašanje za života. Pokušajte voljeti djecu. Ta ljubav je čistija i sličnija anđeoskoj ljubavi negoli
ijedna druga.
Umovanja te vrste prolazila su mi kroz mozak dok sam jedan trenutak stajao i promatrao
one malene sanjkače. I kako su bili prava minijatura lova na život! Kao da je svaki od njih bio
usredotočen na vlastite sićušne ciljeve — svaki od njih u potjeri za »zabavom«.
Dani će dolaziti i prolaziti, i godišnja će se doba smjenjivati, i ta mlada stvorenja moraju
odrasti i zaroniti u svijet. Tko može proreci njihove sudbine? Neki će rano umrijeti, i bit će
položeni u postelje od crne zemlje, i tako će izbjeći tisuće patnja, i ispraznosti, i napasti, i
bijednih umišljaja i poruga kojima je isprepleteno naše putovanje ovdje na zemlji. Neki će
napredovati na stazi zarade — toga velikoga idola što ga štuje svijet — i ne će imati viših težnja
nego što je dobit na trgovačkoj robi. Neki će ljubiti, i zauzvrat će dobivati hladne poglede od
onih koje budu ljubili; i zatim će, zbog boli u srcu, proklinjati čas kad su se rodili. Ali svi, svi će na
kraju počinuti.
Gle, kakav sam sumoran moralist postao! Bolje mije bilo slušati glazbu onih dječjih glasova
nalik na zvonjavu; i, dok sam se okretao da se vratim kući, prožeti svoju maštu srodnom
vedrinom i veselosti! Dopustite mi pak da zaključim ove šarolike sanjarije.
(1844.)
 SHIRVAL
Priča iz Jeruzalema
Zemlja, ova golema gruda po kojoj gazimo, ornata izgubljene obrise, pomiješane ostatke
bez broja ljudskih obličja koja su nekoć bila kakvi smo mi sada. I ta istina nije otrcana, koliko god
bila stara. Ti pokopani muškarci i žene živjeli su i voljeli, djelovali i žalostili se, kao mi; imali su
svoje zločine i patnje, kakve današnji živi imaju. Smrt je pohodila njihova prebivališta i kosila one
koje je pratila snažna ljubav. Srdžba i mržnja i oholost, tri opake sluškinje nesreće, vladale su
njima; ljubav i dobrota također su se kriomice uvlačile u njihova srca i ondje nalazile dom. I tako
su oni bili, i tako su prošli.
— O zemljo, veliko groblje čovječanstva! Kad bi crni pokrivač pod kojim su skrivene stvari
starih vremena — drevnih naraštaja — ljudi koji su bih sabijeni u tvojim skrovištima kad si i
sama bila u mlađim danima — kad bi se taj daleko rasprostrti pokrivač mogao ukloniti, koje bi
neustrašeno oko moglo gledati užasna čudesa toga prizora!
Dopustite mi da pođem do vremena i ljudi što nestadoše u mraku minulih godina. Pero ima
povlasticu razmicati zastore stoljeća koja ne mogu više stvarno postojati i omogućavati im da
žive u mašti — ugađajući nam tako i možda rađajući u nama misli na koje bi se moralist
nasmiješio. To su po najslađe nagrade nama skromnim ljudima od knjige čije se pobude javljaju
u nadi da bismo ponovno mogli, ne samo za naše krhke ulomke, dosegnuti neku prolaznu misao
o prijateljstvu iz dijela toga izvanjskog svijeta koji toliko jako volimo.
Vrlo lijep bio je dolazak sunca, jednoga dana, ponad Judinih gradova. Planinski vrhovi, koji
su dobivali prve tople poljupce, smiješili su se odozgor na susjedne doline; a Izraelci i crnooke
žene odlazili su za svojim poslovima vesela srca. Rosna trava i maslinova stabla blistali su od
bezbrojnih dragulja. Sva je zemlja bila radosna kao nasmijano djetešce.
Ali u jednoj ulici grada Naina stajala je kuća suza — kuća udovice Unni od čijega su sina,
prethodne noći, anđeli života digli ruke i sada je ležao kao hladno truplo u stražnjoj sobici.
I došla je mlada židovska djevojka, rano izjutra, i ušla u sobicu. Njezini su obrazi, dok je
kročila po svježem zraku, bili poput ruža iz ravnica Sarona; ali kad je prošla kroz vrata, i ušla, i
vidjela mrtva čovjeka, na licu joj se oslikala boja pepela, znak tugovanja i nesreće. Djevojka se
zvala Zar, i nju je ljubio Shirval, udovičin sin. Bili su je poslali da se raspita o njegovoj bolesti, a
doznala je da je bolest završila.
Došlo je podne. Bile su obavljene pripreme za ukop, i prije okončanja danjega svjetla
mladićevo je tijelo trebalo biti položeno u grobnicu, izvan gradskih zidina.
Lijepo je izgledao u svojemu muževnom skladu, čak i mrtav. Kovrče kose bile su mu
odmaknute s čela, i lanena mu je traka prolazila ispod brade i bila povezana oko lica. I sjedne
strane stajala je njegova mati, a s druge strane Zar, njegova ljubljenica. Unni je plakala, i zrak se
prolamao od njezina tjeskobna jauka; ali djevojka je šutjela i nije ronila suze.
Dvadeset četiri godine živio je Shirval u rodnom gradu; i bilo je poznato da se njegova mati,
kojoj je oduvijek bio poslušan, oslanjala na njega kao na štap svoje starosti. Bio je jedino njezino
dijete.
»Oh, Bože Sudnjega dana!« kričala je Unni. »Što sam učinila te si me ovako ožalostio?«
Njezine sijede kose padale su na zemlju i nije se mogla utješiti.
 I tako, dok je mladićevo tijelo ondje ležalo, danje i dalje protjecao, a žalobnici su dolazili da
ga otprate do posljednjeg počivališta. Položili su tijelo na nosila i krenuli.
Nitko nije znao reći zašto se tako dogodilo — da su se mnogi promatrači, žitelji Naina,
okupili oko njih dok su hodili, i išli skupa s njima u svečanoj povorci. Bogataši i službenici
pridružili su se gomili ; i ona je narasla na stotine. Ali nitko od njih nije rekao niti razumio koji ga
je tajanstveni poriv potaknuo da počasti pogrebni ispraćaj sina siromašne udovice.
Tako su stigli do gradskih vrata, i prednji su žalobnici prošli kroz njih, ali nisu krenuli dalje;
jer je pred njima bila skupina putnika, dolazeći u grad, i zakrčila im put. Putnici su također zastali
— tek je malena skupina pristupila onima koji su oplakivali Shirvala. Većina je njih bila iscrpljena
od puta i grubo su izgledali; ali njihova vanjština nosila je u sebi nešto čudnovato — ijedan
između njih, dok je koračao malko ispred ostalih, privlačio je svačije oči, a srca okupljena
mnoštva snažno su kucala, kao da su osjećala blizinu neodredive nazočnosti, nečega što
nadmašuje smrtnost.
To biće bijaše srednjega stasa i skladnih udova, u svakoj njegovoj kretnji očitovala se ljupka
lakoća. Njegov korak nije bio ni brz ni prespor; i njegov pogled više je tražio zemlju nego što je
naokolo ponosno kružio. Lice mu je bilo lijepo i jasno, a oči, plave kao nebo iznad njih, isijavale
su dobrohotnost i ljubav. Crna kosa bila mu je razdijeljena posred glave, i spuštala se u teškim
kovrčama na ramena. Izgledu toga stranca nije manjkalo dostojanstva, ali ono nije ni izdaleka
sličilo na dostojanstvo knezova i stotnika.
Dok je ta nazočnost dolazila među njih, najuznositiji stanovnici Naina bili su zapanjeni: i
mnoštvo je zastalo, kao da je iščekivalo neki neobičan događaj. Nije trebalo da itko izvijesti
stranca što se dogodilo. Shirvalovo je tijelo bilo ondje, ležalo je na mrtvačkim nosilima; i udovica
je bila kraj njega, zgrčena od tuge; i djevojka Zar krotko ju je slijedila.
Samo su se na trenutak sućutne neznančeve oči osvrnule na taj prizor patnje i smrti —
osvrnule sa smrtničkim pogledom sažaljenja. Stupio je naprijed i stao pred Unni. Progovorio je,
a njegov glas, milozvučan i muževan, zatitrao je u tanahnim strunama svake duše u onome
mnoštvu.
»Udovice iz Naina, ne plači!« rekao je.
I pogledao je oko sebe, i nježno mahnuo rukom; a kad je prstom dodirnuo nosila, oni koji
su ih nosili spustiše ih na zemlju i odmaknuše se. I stranac se nagnuo nad mladićevo truplo i
zagledao se u njegovo lice.
— O Nazarenče, ti koji si krvavim znojem oblijevao križ na Golgoti! Kakvi osjećaji ljudskoga
sažaljenja, kakva žudnja za dobrobiti cijeloga čovječanstva, kakav proročanski užas zbog vlastite
smrtne tjeskobe, kakva sućut prema zemaljskim patnjama koje si zbog smrtnosti svoje naravi
oćutio kako ih sami smrtnici ćute, kakve suze u duši zbog muke i nevolje što još moraju trajati
kroz vrijeme — bilo bi gotovo svetogrđe opisivati što je od svega toga zapalo tebe tijekom
onoga strahovitog časa!
Zavladala je tišina nad cijelim skupom. Čak je i tuga udovice Unni zamuknula. Narod se
odmaknuo od neznanca, on i mrtvo obličje ostali su skupa — sve su oči bile uperene u njih.
Drugi put je progovorio, a zbog strahovito zapovjedne naravi njegova glasa zaustavila su se
srca okupljena naroda, disanje je prestalo.
»Oživi, ti koji si mrtav! Ustani, i govori s ovom ženom, svojom majkom!«
Na te riječi počelo se gibati bijelo ruho kojim su bili zaodjenuli Shirvala. Oči su mu se
otvorile i rumenilo se vratilo u njegove obraze. Nepomične usne su se rastavile da propuste
zamagljen dah, a olovni prsti zasjali su od životne topline. Pepeljasta boja njegove kože
prošarala se krvlju koja mu je počela kolati žilama, a nosnice su drhtale od udisanja i izdisanja
zraka. Njegovi su udovi oćutjeli čudesan poriv — ustao je i uspravio se među njima, omotan
pokrovcem i bijelim platnom.
»Spavao sam«, rekao je obraćajući se materi, »ali ništa nisam sanjao.«
I poljubio je udovicu u obraz, i ljupko se nasmiješio djevojci Zar. Tada ih je poput plašta
zaogrnulo strahopoštovanje prema nazočnomu strancu — i njih je troje kleknulo na zemlju i
priljubilo lice na iznošene sandale Sina Čovječjega.
(1845.)
 ZALJUBLJENI DJEČAK
Počujte, starost će mladosti kazivati povjesnicu. Ah, mladiću, i ti ćeš jednoga dana postati
star. I dopusti mi da ti pripovijedam kako bi mogao dobiti korisnu pouku. Jedan sat sanjaj da si
ostario. Predoči živo, u mislima i svijesti, pogreb boljega dijela sebe — da su krjepčina i snaga u
tvojim žilama ukroćene, da je boja mrtvačkoga pokrovca slična tvojoj kosi, te da su sve one
neobuzdane želje, raskošna nadanja, lijepe težnje i ponosna pouzdavanja iz tvoga mlađega
života odavno pokopani u tomu grobu koji se uskoro treba zatvoriti iznad tvojih teturavih
udova. Osvrni se zatim na dugi niz proteklih godina. Što se s tobom događalo? Postoje li
svjetionici uživane sreće i usput učinjena dobra? Svjetlucaju li zrake onoga što se prosulo iz
posvećena srca? Jesu li dobrohotnost i ljubav i neslomljivo poštenje ostavili zaloge na kojima
tvoje oči mogu slatko počinuti? Jesi li zadovoljan što je tako bilo? Odgovaraš li: Da, zadovoljan
sam? Ili odgovaraš: Ne vidim ništa osim tame i potraćenih sati, i propasti dobrih nakana, i
slomljena srca koje ispunja mučnina, i njegovih urušenih klijetki koje pohode utvare mnogih
ludosti?
Oh, mladiću, mladiću! Taj će san jednoga dana biti stvarnost — stvarnost nebeskoga mira ili
tjeskobne tuge.
Ali ipak nije svima suđeno da stignu nadomak sedamdesete godine — koliki je raspon
života. Govorit ću o nekome tko je umro mlad. Vrlo grubo bilo je njegovo djetinjstvo, ali krhko i
osjetljivo! Tako tankoćutna narav može postojati u oporoj, neprimijećenoj biljci! Neka taj dječak
počiva u miru; nije bio lijep, i na vrijeme je usahnuo. Ali u ovom slučaju to je jedinstvena priča, i
neka joj okorjeli smrtnici iskažu poštovanje površnim smijehom — površnim i ispraznim kakva
su njihova šuplja srca.
Ljubav, sa sjemenom raspadanja u sebi, poslala je mnoge mladiće i djevojke na željeni ali
prerani pokop. Ljubav, djetinjasta vladarica koju ni sama smrt ne može nadvladati; koja ima
obilježja na pločama kraj uzglavlja grobova pokrivenih travom — obilježja koja su vidljivija očima
stranca, ali nisu tako duboko uklesana kao što su lica i sjećanja urezana u srce živih ljudi. Ljubav,
slatka, čista, nedužna; ali uzročnica žestoke mržnje, želja za smrtnom osvetom, krvavih zločina, i
ludila, i paklenih užasa. Ljubav što luta bojišnicama, prevrće unakažena ljudska trupla, razmiče
kosu s okrvavljenih lica, prkosi vrhovima mačeva i grmljavini topova bez straha ili pomisli na
opasnost.
Riječi, riječi! Počinjem uviđati da sam doista starac, i to brbljav starac! Dopustite mi da se
vratim — da, vidim kako moram poći mnogo godina unatrag!
Bilo je to na svršetku prošloga stoljeća. U to sam vrijeme studirao pravo, tim se zvanjem
bavio moj otac. Jedna od njegovih stranaka bila je postarija udovica, strankinja, koja je držala
malenu pivnicu na obali North Rivera, otprilike dvije milje od onoga što je danas središte grada.
Tada je to mjesto bilo prilično izvan grada, okruženo poljima i zelenim drvećem. Udovica me je
često pozivala da je posjetim — kad sam imao slobodno poslijepodne — a taj je poziv također
uključivao moga brata i dvojicu studenata koji su bili vježbenici u očevu uredu. Matthew, brat
kojega sam spomenuo, bio je dječak od šesnaest godina; mučila ga je neka unutarnja bolest,
premda ona nije imala vlasti nad njegovom ćudi koja je zauvijek sačuvala najčudesniju
spokojnost i blagost. Bio je veseo, ali nikada neobuzdan, i svatko ga je volio; činilo se da mu je
um razvijeniji nego što je obično za njegovu dob, iako je njegova osobna pojava bila krajnje
jednostavna. Wheaton i Brown, to su imena dvojice studenata, bili su duhoviti i pametni
mladići, s većinom crta što ih općenito imaju ljudi u njihovoj životnoj dobi. Prvi je bio
velikodušniji i čestitiji od svakoga čovjeka kojega sam ikada upoznao. Frank Brown bio je vitak,
umiljat i lijep. Priznavao je da je podložan osjećajima, i redovito se jedanput na mjesec
zaljubljivao.
Polovinu svake srijede nas četvorica mladića imali smo za sebe, i običavali smo ići na
jedrenje, jahanje ili zajedničke šetnje. Jednoga od tih poslijepodneva — bio je ugodan travanjski
dan, sunce je sjalo, zrak bio bistar — pomislio sam na udovicu i njezino pivo; bio sam se raspitao
o njezinoj ponudi i čuo kako se o njoj govori u okvirima najviših preporuka. Spomenuo sam to
Matthewu i kolegama studentima, pa smo se složili da svoj praznik ispunimo izletom do pivnice.
U skladu s tim smo krenuli i nakon krasne šetnje stigli vrlo raspoloženi na svoje odredište.
Ah, kako ću opisati tihe ljepote onoga mjesta, s dugačkom, niskom verandom što je gledala
na rijeku, i čiste priproste stolove, i vrčeve od pravoga srebra u kojima nam je posluženo pivo, i
okus toga izvrsnoga pića! Ondje je bila udovica; i ondje je bila trijezna, dostojanstvena starica,
polu družica, polu sluškinja, po imenu Margery; i ondje je bila (Bože dragi, prsti mi drhte dok
pišem riječ!) mlada Ninon, udovičina kći.
Oh, kroz godine koje vise nisu na životu, moje sjećanje luta unatrag, i pred oči mi ponovno
izlazi čitav onaj prizor — a najsvjetliji dio slike je čudesna eterična ljepota one mlade djevojke!
Bila je očito vršnjakinja moga brata Matthewa, i najzanosnije bezazleno stvorenje što sam ga
ikada ugledao. Imala je plave oči i svijetlu kosu, i izraz djetinjaste jednostavnosti koja je doista
bila čarobna. Nimalo ne dvojim da nije bilo proteklo ni pola sata otkako smo ušli u pivnicu i
vidjeli Ninon, a svaki od nas četvorice već je volio tu djevojku do najdublje strasti.
Nismo potrošili onoliko novaca, niti smo popili onoliko piva, koliko smo namjeravali prije
nego što smo krenuli od kuće. Udovica je bila vrlo uljuđena, drago joj je bilo što nas vidi, a
Margery je s naglašenom pristojnosti udovoljavala našim željama — ali zadovoljstvo našega
poslijepodneva trebalo je pripisati Ninon. Jer, premda smo bili stranci, odjednom kao da smo se
dobro poznavali: ponašanje te djevojke, onako vesele kakva je bila, potpuno je isključivalo
mogućnost da se ono čak izdaleka pripiše grijehu nedoličnosti, a nazočnost udovice i Margery
pomogla je da nam ne bude nelagodno i da se opustimo — jer smo svi bili skupa u istoj
prostoriji, gdje nije bilo drugoga društva.
Prošlo je prilično dugo vremena nakon sunčeva zalaska prije nego što smo ustali da se
vratimo u grad. Nekoliko smo puta pokušali oživiti veselost i živahan razgovor kojima su bile
obilježene naše skitnje, ali činilo se da su ti pokušaji usiljeni i neprikladni kao smijeh u
bolesničkoj sobi. Moj brat je bio jedini među nama koji je sačuvao uobičajene značajke naravi i
ponašanja.
Gotovo je suvišno i spomenuti da smo otada svake srijede poslijepodne pohodili udovičinu
pivnicu. Čudno je bilo što ni Matthew, ni moja dva prijatelja, a ni ja sam, nismo jedni drugima
govorili o osjećaju koji nas je ispunjao u odnosu prema Ninon. Ali smo ipak svi međusobno znali
što mislimo i ćutimo ; i svaki se od nas možda pouzdavao da drugovi ništa ne slute o njegovoj
ljubavi.
Udovičina priča bila je dirljiva ali jednostavna. Bila je Švicarka po rođenju. Odrasla je u
jednom od kantona svoje rodne zemlje, udala se i neko vrijeme sretno živjela u udobnosti.
Rodio joj se sin, i kći, lijepa Ninon. Nekim hirom sudbine, otac i glava obitelji ostao je bez većega
dijela imovine. Borio se neko vrijeme protiv zle sreće, ah nevolja ga je sve više i više pritiskivala.
Čuo je o narodu u zapadnom svijetu — u novoj i uzavreloj zemlji — gdje je stranac dobrodošao,
a okružuju ga mir i zaštita snažne ruke. Nije imao srca ostati i boriti se u sredini gdje je prije bio
uspješan, pa je odlučio otići i zasnovati dom u dalekoj republici na zapadu. Tako se sa ženom i
djecom, te s novcem što ga je dobio za ono malo preostale imovine, ukrcao na brod za New
York. Nikada ne će stići na kraj svoga putovanja. Bilo zbog briga koje su mu tištale mozak, bilo
zbog kojega drugog razloga, završio je u visećoj mreži za bolesnike iz koje ga je izbavio tek Veliki
otkupitelj. Sahranjen je u moru, a u određeno vrijeme njegova je obitelj stigla u američko
trgovačko središte. No ondje je i sin obolio, te uskoro umro; ali nisu ga htjeli pokopati u gradu,
nego dalje — na samotnoj obali Hudsona, gdje se uskoro potom udovica trajno nastanila.
Ninon je bila premlada da bi osjećala previše boli zbog tužnih događaja; a majka, koliko god
je možda patila u sebi, bila je dobrim dijelom ravnodušna i strpljiva, pa se počela brinuti da sebi
i svojem preostalom djetetu osigura što veću udobnost. Još su imale znatnu svotu gotovine, i
nakon određena premišljanja udovica je kupila malenu mirnu krčmu, nedaleko od groba svojeg
sina; i tijekom nedjelja i blagdana zarađivala je pristojan novac — dovoljno da sebi i kćeri
osigura potporu za skroman način življenja. Francuzi i Nijemci često su posjećivali njezinu kuću,
isto tako priličan broj mladih Amerikanaca. Vjerojatno je ove posljednje najviše privlačilo ljupko
lice Ninon.
Prošlo je proljeće, dopuzalo je ljeto i potrošilo se, i stigla je jesen. Svaki Njujorčanin zna
kakvo divno vrijeme imamo, u ovim krčevima, kad nastupe dani početkom listopada; kako je
tada zrak smiren, bistar i lišen sparine, i kako se priroda kanda čedno sprema za zimski san.
Tako je bilo posljednje srijede kad smo krenuli na uobičajeni izlet. Šest je mjeseci bilo
prošlo od našega prvog posjeta, i jednako su nam kao prije kiptjela mlada i radosna srca. Česte
su i srdačne bile naše šale, nipošto posebne što se tiče teme ili metode, a dugačke i glasne
provale smijeha razlijegale su se po poljima ili duž obale.
Zauzeli smo mjesta oko istoga čistog, bijeloga stola, i dobili omiljeno piće u istim svijetlim
vrčevima. Pred nas ih je stavila ozbiljna Margery, nikoga drugoga nismo vidjeli. Kako se često
događalo, bili smo jedino društvo. Ožednjeli od šetnje i udisanja oštra i čista zraka, brzo smo
iskapili zapjenjene posude, i ponovno naručili piće. Dobro se sjećam živahna brbljanja o netom
objavljenim pjesmama nekoga velikog britanskog pisca koje su izazvale priličnu pozornost
javnosti. Jedna je od njih bila priča o strasti i očaju; nju je bio pročitao Wheaton i dao nam
njezin prijepis. Bila je silovita, zapanjujuća i sanjarska, možda nam je svojom osebujnom
čarolijom opčinila duh.
Prošao je jedan sat i počeli smo razmišljati kako je čudno što ni Ninon ni udovica ne dolaze
u zajedničku prostoriju. Jedan je od nas to spomenuo Margery; ali ona ništa nije odgovorila, i
nastavila se ponašati uobičajeno kao prije.
»Stara mrguda«, rekao je Wheaton. »Da je u Španjolskoj, proglasili bije prvakinjom među
djevojačkim pratiljama!«
Upitao sam ženu gdje su Ninon i udovica. Pomislio sam da je uznemirena; ali, ne
odgovorivši na prvi dio moga pitanja, rekla je da se njezina gospodarica nalazi u drugom dijelu
kuće i da ne želi nikakvo društvo.
»Onda budite toliko ljubazni, gospođo Ocat«, nastavio je Wheaton u dobru raspoloženju,
»budite toliko ljubazni i pođite upitati udovicu možemo U vidjeti Ninon.«
Našoj poslužiteljici problijedjelo je lice poput pepela i ona je užurbano napustila prostoriju.
Smijali smo se njezinoj uznemirenosti, što je Frank Brown pripisao našoj veseloj sklonosti
podrugivanju.
Prošla je čitava četvrt sata prije nego što se Margery vratila. Kad se pojavila, ukratko nam je
priopćila kako joj je udovica zapovjedila da se pokori našem zahtjevu, te da će nas sada, ako
želimo, odvesti do njezine kćeri. U očima te žene bio je nekakav poseban izraz, i cijela nas se
stvar počinjala doimati kao nešto čudnovato; ali smo ustali, uzeli vrčeve i pošli za njom kad je
kročila kroz vrata. Iza kuće bila su polja i staza je vodila do šumaraka. Svojih stotinu i pedeset
koraka od krčme, kraj jedne skupine drveća među kojima je najveća bila vrba, Margery se
zaustavila, stajala jednu minutu dok nismo došli, zatim kazala smirenim i tihim glasom:
»Ninon je ovdje!«
Pokazala je prstom dolje. Veliki Bože! Ondje je bio grob, netom iskopan, s rahlo nabacanim
grudama zemlje i grubim smeđim kamenom na svakom kraju! Neke su grude još ležale na
obližnjoj travi. Da smo pogledali, mogli smo vidjeti počivalište udovičina sina, Ninonina brata, jer
je bilo malo dalje. Ali od cijeloga prizora naše oči nisu zamijetile ništa drugo doli ono užasno
pokrivalo smrti — humak u obliku vapnare. Moj se pogled počeo kolebati, osjetio sam
vrtoglavicu, obuzela me je samrtna mučnina. Čuo sam prigušene usklike, a kad sam se osvrnuo
oko sebe, vidio sam Franka Browna naslonjena na najbliže stablo, znojna čela i beskrvnih obraza
poput krede. Wheaton je svojoj patnji dao više oduška negoli ijedan muškarac što sam ga
dotada upoznao; bio je pao, jecajući kao dijete, kršeći ruke. Nemoguće je opisati iznenadnost i
strahotu bolne istine koja nas je pogodila kao udarac groma.
Od sviju nas, samo moj brat Matthew nije ronio suze, niti je problijedio, niti je klonuo, niti
je pak davao ikakva dokaza o dubini unutarnje boli. Njegov mirni, ugodni glas bio je uistinu niži
za jedan ton, ali on nas je, po isteku mnogo dugačkih minuta, podsjetio na nas same.
Tako je djevojka umrla i bila pokopana. Spomenuli su nam neku bolest koja ju je spopala
sljedećeg dana nakon našeg posljednjeg posjeta; ali nismo se raspitivali o pojedinostima.
I sada dolazim do završetka svoje priče, i to do najosobitijeg njezina dijela. Treće večeri
poslije toga, Wheaton, koji je prolijevao vrele suze, i Brown, čiji su obrazi ipak povratili boju, i ja,
koji sam čitav sat mislio da mi se srce nikada ne će oporaviti od strahovita šoka, te večeri, velim,
nas trojica smo sjedili oko stola u nekoj drugoj krčmi, pili drugo pivo i smijali se neznatno manje
veselo, kao da nikada nismo bili upoznali udovicu ili njezinu kćer — i nijedna ni druga, usuđujem
se izjaviti, nije nam nijedanput pala na pamet tijekom cijele večeri, ili tek toliko da bismo na njih
opet zaboravili, nehajno, kao što brišemo sjećanje na lica viđena u gomili.
Čudna su protuslovlja stvari u životu! Sedmoga dana nakon onoga groznog posjeta gledao
sam svoga brata Matthewa — krhkoga dječaka koji je bio zadržao isto spokojno lice i iste ne
uzdrhtale prste, dok su se hrabri muškarci previjali u mukama — toga sedmog dana gledao sam
njega kao truplo hladno poput zemlje, zamotano u bijelo platno, i nosio ga do groblja na
počinak. Strijela, trunući duboko dolje u njemu, stvarala je prevelik otrov da bi se vidio, a dječak
je umro.
(1845.)
 GRJEŠAN PORIV
Onaj dio Ulice Nassau što vodi u veliku dražbovaonicu njujorških mešetara i posrednika
dugo su vremena zauzimali odvjetnici. Osrednje poznat u tom staležu prije dosta godina bio je
Adam Covert, sredovječni čovjek prilično ograničenih sredstava koji je, istinu govoreći, više
zarađivao na prijevaru negoli zakonitim i časnim obavljanjem svoga zvanja. Bio je visok,
mrzovoljna lica; udovac, otac dvoje djece; i u posljednje vrijeme trsio se poboljšati imovno
stanje bogatom ženidbom. Ali na neki način činilo se da njegovo udvaranje nema osobita
uspjeha te su, uz možda jednu iznimku, odvjetnikovi izgledi u bračnom smislu bili beznadno
tmurni.
Među najranijim strankama g. Coverta bio je daleki rođak Marsh, koji je nekako naglo umro
i ostavio sina i kćer, te nešto malo imovine, na skrb Covertu, prema oporuci koju je osobno
sastavio taj gospodin. Čim je popustila Marshova pozornost, lukavi odvjetnik, kojemu je išla na
ruku tužna zbrka usred hitnosti zbog koje je bio pozvan da pruži svoje usluge, i skrivajući svoj cilj
pod oblakom tehničkih izraza, dao je sam sebi gotovo proizvoljan nadzor nad imovinom i nad
onima kojima je bila namijenjena. Taj se nadzor trebao protegnuti i preko dobne granice kad
djeca budu dosegnula punoljetnost. Sin Philip, spretan momak nagle ćudi, već je neko vrijeme
bio navršio te godine. Kći Esther, jednostavna i donekle pobožna djevojka, imala je devetnaest
ljeta.
Imajući takvu moć nad svojim štićenicima, Covert se nije skanjivao otvoreno iskorištavati
prednost ističući svoje zahtjeve kao prosac Estherine ruke. Poslije Marshove smrti, imovina koju
je ostavio, a sastojala se od nekretnina koje je trebalo podjednako razdijeliti između brata i
sestre, bila je dosegnula pozamašnu vrijednost; i Estherin je dio čovjeku u Covertovu položaju
bio nagrada veoma vrijedna potraživanja. Cijelo to vrijeme, iako su u stvarnosti posjedovah
pristojan izvor prihoda, mlade sirote često su trpjele oskudicu lišeni i najmanje svote novca; i
Esther se, na Philipov račun, više puta morala poslužiti raznim doskočicama — posjećujući
zalagaonicu, prodajući vlastite sitne vrijednosti i slično — da bi mu priskrbila sredstva.
Iako je često svojem skrbniku pokazivala nedvosmislene dokaze odbojnosti, Esther je
nastavljala trpjeti njegova proganjanja, sve dok on jednoga dana nije krenuo dalje i počeo
navaljivati više nego obično. Imala je u sebi dio bratove borbene ćudi, pa ga je bez okolišanja i
vrlo odrješito odbila. Dostojanstveno je izložila podlost njegova ponašanja i zabranila mu da joj
ikada više spominje udaju. On je ogorčeno odgovorio, pohvalio se svojom moći nad njom i
Philipom, i zakleo se da će njih dvoje, ako ona ne postane njegovom ženom, ubuduće ostati bez
prebijene pare. Izgubivši uobičajenu vlast nad sobom zbog ozlojeđenosti, čak je dodao uvrede
kakve žena nikada ne dobiva ni od koga tko zaslužuje da ga zovu muškarcem, te je prvom
zgodom napustio kuću. Toga se dana Philip vratio u New York, pošto je nekoliko tjedana bio
odsutan po poslu jedne trgovačke kuće u kojoj je odnedavno bio zaposlen.
Potkraj istoga poslijepodneva g. Covert sjedio je u svojem uredu u Ulici Nassau, uronjen u
posao, kad je kucanje na vratima najavilo posjetitelja, i odmah potom u sobu je ušao mladi
Marsh. Na njegovu se licu vidjelo neobično bljedilo koje se Covertu nije nimalo svidjelo, pa je
zovnuo pisara iz susjedne sobe i dao mu da nešto radi na stolu u kutu.
»Želim s vama nasamo govoriti, gospodine Covert, ako je moguće«, rekao je došljak.
»Možemo sasvim udobno govoriti ovdje gdje jesmo«, odgovorio je odvjetnik. »Zapravo, ne
znam imam li imalo slobodna vremena za razgovor, jer sam upravo sada veoma pritisnut
poslom.«
»Alija moram s vama govoriti«, dodao je Philip ozbiljno. »Barem nešto moram kazati, a to
je, gospodine Covert, da ste vi hulja!«
»Bezobrazniče!« uskliknuo je odvjetnik ustajući iza stola i pokazujući prema vratima.
»Vidite li izlaz, gospodine! Da ste se za jednu minutu našli s druge strane ih vaše noge mogu stići
na odmorište na brži način. Gubite se, gospodine!«
Takva je prijetnja još više rasrdila Philipa, jer je imao prilično visok osjećaj časti. Gotovo je
pomodrio od zatomljena uzbuđenja.
»Vrlo brzo ćemo se opet vidjeti«, rekao je na tih ali razgovijetan način, dok su mu usne
drhtale u govoru; i napustio je ured.
Događaji tijekom ostatka toga ugodnoga ljetnog dana malo su tragova ostavili u duhu
mladoga čovjeka. Tumarao je naokolo bez ikakve svrhe ili cilja. Hodajući duž Južne ulice ili
pokraj Whitehalla, znatiželjnim je okom promatrao gibanje brodova, te ukrcavanje i iskrcavanje
tereta; i slušao je kako mornari i lučki radnici veselo viču: »Ho-ruk!« Ima ljudi kojima veliko
uzbuđenje djeluje na duh tako da u njima spaja dvije krajnje nepodudarne sposobnosti — neku
vrstu hladne otupjelosti i neku oštru osjetljivost na sve što se zbiva u isto vrijeme. Philip je bio
takav čovjek: primjećivao je svakojake razlike u opremi radnika na gatu, mozgao o tome
dobivaju li plaće dovoljne za pristojan život, i za život njihovih obitelji, te imaju li ili nemaju
obitelji, pokušavajući to zaključiti po njihovu izgledu. U takvim sitnim razmišljanjima protekao
mu je dan. I cijelo to vrijeme glavna želja u Philipovim mislima bila je žudnja da ponovno vidi
odvjetnika Coverta. A nipošto mu nije bilo jasno s kojim ciljem.
Napokon je pala noć. Međutim, mladi čovjek ni dalje nije usmjeravao korake doma. Ipak se
osjećao smirenije, i kad je ušao u neki restoran, naručio je nešto za večeru, ali jedva je okusio
ono što su mu donijeli i opet nastavio hodati. Ali u njemu se pojavio napastan osjećaj žeđi, i dok
je prolazio ispred nekog hotela, pomislio je kako bi možda čašica alkohola bila prava stvar.
Počeo je piti, i nesvjesno mu je prolazio sat za satom; popio je ne jednu čašu, nego tri ili četiri, i
za njega je to piće bilo jako, jer je obično bio suzdržljiv.
Bio je vruć dan i topla večer, i kad je Philip u poodmaklo doba noći izišao iz bara na ulicu,
upravo je počinjala oluja s grmljavinom. Svejedno je odlučno nastavio hodati, premda se sa
svakim korakom pojačavala huka nevremena.
Kiša je sada lijevala u potocima; sve su trgovine bile zatvorene; rijetke su ulične svjetiljke
gorjele; tek su mu česti bljesci munje pokazivali put. Kad se našao otprilike na sredini Ulice
Chatham, koja se pružala u smjeru kojim je morao ići, trenutačan bijes oluje pri šibo ga je da
skrene u nekakav zaklon što su ga ondje tvorbi kutovi duboka ulaza u neku židovsku
zalagaonicu. Jedva se bio zavukao koliko god je mogao, kad mu je sijevanje otkrilo da je i
suprotni kut skloništa nastanjen.
»Gadna kiša, ha«, rekao je drugi pribjeglica koji je istodobno ugledao Philipa.
Glas je u uhu mladog čovjeka odjeknuo s takvim prizvukom da se smjesta otrijeznio. To je
pouzdano bio glas Adama Coverta. Uzvratio je nekakvim općenitim odgovorom i pričekao
sljedeći bljesak munje da mu osvijetli neznančevo lice. Bljesnulo je, i on je vidio da je taj
namjernik doista njegov skrbnik.
Philip Marsh bio je prilično popio — dopustite mi, strogi moralisti, da se za njega zauzmem
koliko god je moguće. U duhu su mu se počele rojiti misli, i nije ih mogao odagnati, misli na sve
uvrede koje mu je ispričala sestra, i na ogorčene riječi koje joj je Covert izgovorio; podsjetio se i
na nepravde koje su on i Esther pretrpjeli, i koje će vjerojatno i dalje trpjeti, od ruku toga drska,
zla čovjeka; kako je nizak, sebičan i nemoralan bio njegov karakter, kako je nečasno i okrutno
iskorištavao mnoge siromašne ljude, ulovljene u njegovim stupicama, koliko je samo nepravde i
patnje prouzročio i mogao tako nastaviti kroz buduće godine. Sav taj metež, muklo kotrljanje
grmljavine, osvetničko šibanje kiše i žestok bljesak sijevanja kao da su se bili razularili usred
divlje oluje oko njega i podžegli sućutan gnjev u duhu mladoga čovjeka. Pokazalo se da sama
nebesa (tako je bila poremećena njegova mašta) pružaju prikladnu pozornicu i vrijeme za
odmazdu koja je u njegovoj uzbunjenoj strasti bila slika i prilika božanske pravde. Nije se sjetio
da se objašnjenje lako može naći u Covertovu nagomilanu poslu, koji ga je nesumnjivo zadržao
dulje nego inače; naprotiv, zamišljao je neki tajanstveni naum koji je odredio da on bude ondje,
i da se njih dvojica sretnu u taj nepriličan sat. Sav onaj vrtlog utjecaja zahvatio je Philipa sa
zapanjujućom brzinom u taj grozan čas. Pristupio je svojem skrbniku.
»Oho!« rekao je. »Zar smo se tako brzo sreli, gospodine Covert? Izdajice moga pokojnoga
oca! Pljačkašu njegove djece! Bojim se i pomisliti na ono što sada mislim!«
Odvjetnika nije napustila njegova urođena bezočnost.
»Osim ako ne biste željeli provesti noć u stražarnici, mladi gospodine, samo nastavite«,
rekao je nakon kraće stanke. »Vaš je otac bio slabić, dobro se sjećam; što se pak tiče njegova
sina, najgori mu je neprijatelj njegovo vlastito pokvareno srce. Nikada nikakvu nepravdu nisam
nanio nijednomu ni drugomu — to mogu red i na to se zakleti!«
»Bezočni lažljivče!« uzviknuo je Philip, dok su mu iz očiju sijevnule ognjene iskre u mraku.
Covert nije odgovorio, samo se hladno i podrugljivo nasmijao, a to je u mladom čovjeku
podvostručilo srdžbu. Skočio je na odvjetnika i pograbio ga za maramu oko vrata.
»Evo vam onda!« uzviknuo je promuklo, jer mu se grlo stezalo od đavolskog bijesa koji ga
je obuzeo u tom crnom trenutku. »Vi niste dostojni živjeti!«
Svalio je skrbnika na zemlju i pao na njega svom težinom, zagušujući vrisak koji je jadna
žrtva upravo počinjala ispuštati. Zatim je, uz strahovito proklinjanje, čvrsto oko vrata stegnuo
stvorenje koje je soptalo, izvukao iz džepa nož na sklapanje i pritisnuo oprugu : dugačka britka
oštrica, previše željna svoga krvavog posla, širom je iskočila.
Kad je oluja načas utihnula, posljednja snaga čovjeka na zemlji provalila je kao kratak i
glasan samrtnički krik. U istom trenutku ubojičina ruka zabola je oštricu jedanput, dvaput,
triput, duboko u grudi njegova neprijatelja! Nije prošla ni minuta od onoga kobnog očajničkog
smijeha, a djelo je bilo počinjeno, i krivcu je odmah sijevnula nagonska pomisao na strah i bijeg.
U nezemaljskoj stanci koja je uslijedila, Philipove su oči bacale dugačke poglede u svakom
smjeru, iznad njega i oko njega. Gle, iznad njega bilo je Božje svevideće oko! Stoje i tko je bio
onaj lik ondje?
»Stani! U ime Jahve, stani!« kliknuo je piskutav, ali jasan i milozvučan glas.
Bilo je to kao da je neki optužujući duh sišao dolje da posvjedoči protiv krvavoga čina.
Naginjući se daleko kroz otvoren prozor, pojavilo se bijelo obličje među zavjesama, lice mu je
krasila čudesna mladenačka ljepota. Dugački i jarki bljesci munje pružali su Philipu pravu
prigodu da sve vidi jasno kao da je zasjalo sunce u podne. Jedna je ruka onoga lika bila
podignuta uvis kao da preklinje, a njegove krupne sjajne crne oči zurile su u prizor na zemlji s
izrazom užasa i nepodnošljive patnje.
 »Oh, ako još nije prekasno«, progovorio je opet mladi lik, »poštedi ga. Uime Božjega glasa,
zapovijedam ti: Ne ubij!«
Te su riječi zvonile kao pogrebni brecaji u uhu užasnuta Philipa kojega je već grizla savjest.
Odskočivši s mrtva tijela, ponovno je bacio pogled gore-dolje po pločniku koji je bio potpuno
prazan i pust; zatim je prešao u Ulicu Reade i pun straha uputio se, u stanju polu obamrlosti i
polu smetenosti, najbližim ulicama kući.
Kad je ujutro nađeno truplo umorenog odvjetnika, i sudski službenici započeli istragu,
sumnja je smjesta pala na Philipa i on je uhićen. Ali ni najstrože ispitivanje nije iznijelo ništa na
vidjelo što bi moglo uplesti mladoga čovjeka, osim njegova posjeta Covertovu uredu prethodne
večeri i srditih riječi koje je izgovorio. A to nipošto nije bilo dostatno da se na njega svali tako
teška optužba.
Drugoga dana poslije toga cijela je stvar došla pred redovito sudbeno vijeće, da bi Philip
mogao biti ili okrivljen zbog zločina ili oslobođen. Pisar g. Coverta bio je jedini svjedok. Jedan od
Philipovih poslodavaca, vjerujući u njegovu nedužnost, nije ga napustio u nevolji nego mu je
priskrbio najsposobnijega stručnjaka za krivično pravo u New Yorku. Dokaz je proglašen
potpuno nedostatnim i Philip je oslobođen.
Prenatrpana sudska dvorana razmicala se pred njim dok je izlazio; stotine znatiželjnih
pogleda bile su uprte u njegovo lice, i čula se mnoga šala o njemu. Ali u cijeloj toj areni ljudskih
lica, on je vidio samo jedno — tužno, blijedo, crnooko lice koje se skrivalo usred ostalih. Vidio je
to lice već dvaput: prvi put kao utvaru koja ga je opominjala, drugi put u zatvoru, odmah nakon
uhićenja, i sada posljednji put. Taj mladi neznanac — pripadnik prezrene rase — došavši u
sudnicu da obavi nesretnu dužnost, s nakanom da posvjedoči stoje vidio, smekšao se gledajući
Philipov obraz bez kapi krvi i grčevite jecaje njegove sestre, pa je odustao od svjedočenja protiv
ubojice. Hoćemo li mu zapljeskati ili ćemo ga osuditi? Neka svaki čitatelj sam za sebe odgovori
na to pitanje.
Toga poslijepodneva Philip je napustio New York. Njegov prijateljski naklonjen poslodavac
posjedovao je malenu farmu nekoliko milja uz Hudson, pa je savjetovao mladom čovjeku da se
onamo skloni dok ne prođe uzbuđenje zbog cijeloga slučaja. Philip je zahvalno prihvatio
prijedlog, obavio neke pripreme, u žurbi se oprostio od Esther i u sumrak stigao u svoje novo
prebivalište.
A kako je te noći, što mislite, počivao Philip Marsh? Uistinu počivao! Oh, da su oni koji
toliko buče da konopac za vješanje i stratište kazne zločin mogli vidjeti taj prizor, ondje bi doista
bili mogli naučiti lekciju! Četiri su dana prošla otkad je onaj što se ondje prevrtao na ležaju
posljednji put zaspao. Ni najmanji predah nisu imala njegova budna i silno napeta osjetila
tijekom tih užasnih dana.
Dok je razmišljao što bi mogao učiniti da zadobije izgubljeni mir, opsjedali su ga
uznemirujući snovi u budnom stanju. Otići će daleko, vrlo daleko! Hladno prevrtanje očiju
umorena čovjeka, kad su bacile posljednji pogled na njegovo lice — kreštav bolni vapaj — cijela
nezemaljska živost mrtvačeva položaja, kretnja i pogleda — glas opomene odozgor — misli na
to progonile su ga kao furije mučiteljice i nikada nisu izbivale iz njegova duba, dok je drijemao ili
bdio, te dugačke tegobne noći. Bilo što, bilo kamo, samo da pobjegne od toga groznog društva!
Otputovat će u unutrašnjost, zaposliti se da kuluči na nekoj farmi, raditi bez prekida čitave
dugačke ljetne dane, i tako prisiliti prirodu da njegovim osjetilima podari zaborav, barem tu i
tamo nakratko. Bježat će sve dalje i dalje, dok se u drukčijoj okolini i novom životu potpuno ne
izbrišu stare uspomene. Hrabro će se u sebi boriti za duševni mir. Za mir će tegliti i mučiti se, za
mir će moliti!
Naposljetku, nakon grozničava sna od tridesetak-četrdeset minuta, nesretni mladić,
probudivši se s nervoznim trzajem, uspravio se u krevetu i vidio kako počinje ogranjivati blaženo
dnevno svjetlo. Osjećao je kako mu znoj curi niz gole prsi; plahta na kojoj je ležao bila je prilično
vlažna od njega. Vukući se mlitavo, otvorio je prozor. Ah, taj dobri jutarnji zrak — kako ga je
osvježio, kako se mladić nagnuo kroz prozor i upijao miris cvijeća odozdol, te je gotovo prvi put
u životu oćutio kako je Bog uistinu lijepo napravio zemlju i kako postoji čudesna milina u pukom
postojanju. Između tisuću nijemih usta i rječitih očiju, koje su se pojavljivale da takoreći podižu
pogled i govore iz svakoga smjera, zamišljao je jednako toliko poziva da se s njima pomiješa.
Uloživši dosta napora, jer je bio vrlo slab, odjenuo se i izišao na zrak.
Oblaci blijedo zlatne i prozirne ružičaste boje zastirali su istočno nebo, ali sunce, čije bi je
lice obradovalo svom tom slavom, još nije provirivalo iznad obzorja. Bilo je to vrijeme i mjesto
takve rijetke, takve rajske ljepote! Philip je zastao na vrhu uzbrdite kose i pogledao oko sebe.
Nekoliko milja daleko mogao je vidjeti blistavilo rijeke Hudson, a iznad nje zid onih krševitih
klisura raštrkanih duž njezinih zapadnih obala. Bliže su bila obrađena polja. Ondje je bujno rasla
djetelina, mlado žito povijalo se na ranom povjetarcu, i zrak je bio ispunjen opojnim
miomirisom. S boka mu je bio prostran vrt njegova domaćina, gdje je bilo mnogo krasna cvijeća,
travnatih površina i širok drvored plemenitih stabala. Dok je Philip sve to promatrao, sveta
umirujuća moć prirode — ona nevidljiva produhovljenost tolike ljepote i tolike nevinosti —
slijevala se u njegovu dušu. Stišavale su se uskovitlane strasti i grozničava borba. Čak je osjetio
nešto nalik na zavidni duhovni mir, neku vrstu radosti unatoč nazočnosti neokaljane dobrote.
Bilo mu je lijepo kao najčistije mu od svih bića, premda je skrivio zločin.
Na licu cvijeća ili u zelenom šipražju, ili u granama na drveću, nije se vidjelo optužujuće
mrgođenje. Više su mu opraštali nego ljudi, i nisu pravili razlike između djece tame i djece
svjetlosti; u najmanju ruku, ljubazno su s njim postupali. Je li onda on bio tako prokleto biće?
Nehotice se nagnuo nad granu crvenih ruža, i nježno ih obuhvatio rukama — onim ubilačkim,
krvavim rukama! Ali crvene ruže nisu venule niti su manje opojno mirisale. I kad ih je mladi
čovjek poljubio, i na njih ispustio suzu, učinilo mu se da je našao milosrđe i sućut sa samih
nebesa.
Iako se to protivi svim pravilima pisanja kratkih priča, mi ne nastavljamo daljnje kazivanje
ovih uglavnom istinitih događaja. Samo ćemo reći da je ubojica uskoro otputovao — da radi u
drugoj djelatnosti — da je još živ — i da je to jedan od tisuća slučajeva neriješenih i nekažnjenih
zločina — prepušten, ne ljudskim sudovima, nego sveobuhvatnijoj moći i prosudbi.
(1845.)
 NEKE ISTINITE ROMANTIČNE PRIPOVIJESTI
Što se tiče bitnih dijelova sljedećih sitnih događaja, čitatelj ima jamstvo piščeve osobne
vjerodostojnosti — mora li se reći, ne samo kao pisca nego i kao čovjeka? — da su se doslovno
zbili kako su ovdje ispričani. Možda se ne će smatrati tako romantičnima kao kad bi postojali
samo u mašti, jer premda je činjenica doista snažnija od bajke, teško je ikada shvatiti da je tako.
Čak i kad smo duboko potreseni prizorom ili slušanjem o stvarnoj smrti pod dirljivim
okolnostima, ne gledamo na nju kao najednako sentimentalnu smrt koja se opisuje u romanu ili
gleda na pozornici.
Ipak, u istini leži velika čarolija — i ja bih se okušao spram romantične pripovijesti, čak i na
biranoj romantičnoj podlozi ljubavi i smrti. Zbog toga sam prekapao po spremištima svoga
zapažanja i pamćenja tražeći sljedeće anegdote, i zbog toga ih sada predstavljam s odlučnošću
da ni trunka ne prekoračim granice činjenica. Prijateljica pjesnika Popea bila je očarana
Plutarhom, dok nije otkrila da je bio autentičan životopisac — navodno — i potom je odbacila
njegova djela. Ja imam više povjerenja u sud bistrih američkih žena, i muškaraca, te ne mislim
da bi oni mogli postupiti na takav način.

I.
Na obali Long Islanda, južno od Huntingtona, postoji blizu ceste potok zvan Gunnetaug, i
kažu da je ušće toga potoka što se ondje izlijeva u zaljev toliko duboko da mu nijedno uže još
nikada nije izmjerilo dna. Katkada se spominje pod imenom Utopljeničkoga potoka koje mu je
dano zbog događaja koji ću ispričati. Opća je ljetna navada na Long Islandu da se priređuju
takozvane »zabave na žalu«; to jest, skupine ljudi, mladih i starih, s obilnim zalihama hrane i
pića, otplove rano izjutra na žal koji štiti unutarnji obalni pojas od atlantskih valova, i ondje
provedu dan.
Prije mnogo godina jedna je takva družina krenula prijeko iz Gunnetaugova ušća. Vođa
skupine i vlasnik čamca bio je mlad farmer iz susjedstva, momak pun života i vedrine, koji je uz
mnoge druge imao u čamcu svoju djevojku i sestru. Danje bio krasan i silno su uživah na izletu.
Kupali su se u pjeni valova, plesali, kazivali priče, jeli i pili, zabavljah se uz glazbu, ples i igre, i
tako dalje, i tumarali obalom tražeći jaja galebova koji ih ne polažu u gnijezda nego na topao
pijesak, izlažući ih suncu koje prvorazredno obavlja posao prirodnog inkubatora. (Ponekad sam
ondje na pješčanim sprudovima znao skupiti stotinu takvih jaja; ukusna su i upola manja od
kokošjih jaja.)
U kasnijem dijelu poslijepodneva skupina je krenula natrag, i jako su se žurili, jer se činilo
da se nad njima sprema pljusak s grmljavinom. Preplovili su zaljev, i upravo su ulazili u ušće
potoka koji sam spomenuo, kad je provalila oluja i iznenadan nalet vjetra potopio čamac.
Stanovnici Long Islanda većinom su dobri plivači, i kako je potok bio širok tek nekoliko koraka,
muškarci su pomogli ženama i djeci da se domognu obale. Onaj mladić, vlasnik čamca, jednom
je rukom zgrabio sestru, a drugom zaplivao prema obali. Kad je bio nadohvat kopna, čuo je
slabašan uzvik iz prevrnutog čamca, a kad je okrenuo glavu, opazio je kako njegova ljubljena
djevojka pada u vodu. Pokorivši se naglom porivu, ispustio je sestru, otplivao natrag, zaronio i
zgrabivši potonulu djevojku za kosu i odjeću izvukao je na žal. Zatim je opet zaplivao natrag po
sestru, i mnogo je dugačkih i užasnih minuta udarao rukama po tamnoj vodi — ali uzalud je
udarao i zaranjao. Djevojka se utopila i njezino tijelo nikada više nije viđeno.
 Od toga časa mladićev se karakter potpuno promijenio. Nije se više smijao i nije više
sudjelovao u seoskim veseljima. Oženio se svojom djevojkom, ali to je bio hladan brak bez
prijateljstva. Godinu dana poslije toga počeo je čudno venuti i kopnjeti. Nije patio ni od kakve
bolesti — barem ni od jedne koje se opisuju u medicinskim knjigama — ali srce mu se takoreći
osušilo. U snovima je na obrazu osjećao studen sestrine mokre kose i budio se uz bolan krik.
Oronjujući tako i propadajući, postupno je sve više i više slabio te naposljetku umro. Ta se
priča još pripovijeda u okolici; i često, isplovljujući iz potoka, promatrao sam mjesto gdje je
potonula jadna sestra i obalu na koju se uzverala spašena djevojka.
II.
Ne tako davno, neka ostarjela udovica, crnkinja, stanovala je u podrumu — možda još
ondje živi — u jednoj od ulica što vode od Broadwaya do North Rivera. Dobivala je posao od
nekoliko obitelji koje su je povremeno unajmljivale da im kuha, njeguje djecu i pere rublje; i na
taj načinje zarađivala za pristojan život. Ako se dobro sjećam, starica nije imala djece ni bliskih
rođaka; bila je potpuno sama na svijetu i, kad je bila kod kuće, živjela je na najosamljeniji način.
Uvijek su njezina soba i skromno pokućstvo bili čisti kao suza, i posvuda su je rado vidjeli
zbog njezina ugodna ponašanja i blage ćudi — i sve to u dobi koja se bližila sedamdesetoj
godini. Sučelice prebivalištu te starice bio je niz konjušnica i spremišta za javna vozila, liječničke
jednoprežne dvokolice i slično. U svako doba dana i večeri ondje su brojni konjušari i poslužitelji
radili ili dangubili, i prolaznici su teško mogli izbjeći da ne čuju sočne psovke i besramna
podrugivanja.
Stara crnkinja, pušeći uvečer lulu na svojim vratima preko puta, znatno je patila zbog toga
proklinjanja i prostaštva. Bila je pobožna žena, ne samo na riječima nego i na djelu. Nekoliko je
tjedana, na prekide, primjećivala bosonogu djevojčicu od dvanaest ili trinaest godina kako
onuda žurno prolazi, zaustavljajući se katkada kraj konjušnica. Djevojčica je bila gluhonijema, kći
kukavnih roditelja u susjedstvu, odanih piću, koji su je puštali da raste poput korova. Bez ikakve
skrbi i vodstva u prvim životnim koracima, imala je pred sobom najmračniju i najgrozniju
budućnost. Sto se u takvim okolnostima moglo očekivati tijekom njezinih sljedećih godina osim
izopačenja, bijede i zločina?
Starica je često sa zabrinutosti razmišljala o toj djevojčici, drhteći zbog sudbine koja ju je
očito čekala. Naposljetku je odlučila nešto učiniti u korist nesretnice. Čula je da postoje
plemeniti zavodi za gluhonijeme gdje im gotovo otvaraju zapečaćene prolaze u osjetilima.
Nakon raspitivanja doznala je da bi u slučaju njezine mlade susjede trebalo platiti određenu
svotu novaca — dvije stotine dolara, čini mi se da je bilo — prije nego što bi bila primljena u
jedan zavod u New Yorku. Je b što trebalo platiti poslije toga, zaboravio sam, ah taje svota bila
unaprijed nužna.
Starica se prilično dobro upoznala s djetetom i otkrila u njoj bistrinu i oštroumnost kojima
se ističu nesretnici poput nje. Odlučila ju je spasiti —preusmjeriti njezinu stazu od mraka prema
svjetlu. Iz dana u dan, poslije toga, iz noći u noć, kad god joj je dopuštao posao, hodala je
naokolo starica, s preporukama i papirima, moleći priloge od milosrdne čeljadi u najsvetiju
svrhu.
Među obiteljima gdje je bila poznata uvijek je uspijevala nešto dobiti — katkada pola
dolara, katkada dva, a katkada pet pa čak i deset dolara. Ali gdje je bila nepoznata, rijetko je
dobivala ikakav odgovor na svoju molbu osim gruba odbijanja ili uvrjedljive poruge. Većina je
njih sumnjala da je njezina priča izmišljena, iako je bila priskrbila neporecive dokaze istinitosti
koje je uvijek nosila sa sobom. Dugo se činilo da je to beznadan napor, ali ona je ustrajavala —
prilažući iz vlastitih oskudnih sredstava svaki cent koji je mogla uštedjeti. Trebam li reći da su
nebesa blagoslovila trud toga ubogog stvorenja — da je uspjela prikupiti traženu svotu i da je
ona djevojčica uskoro bila primljena u prihvatilište.
Živi li još ostarjela udovica u onom podrumu, i što se poslije toga događalo u životu
djevojčice, to ne znam. Ali pouzdano znam da čistije i uzvišenije djelo nesebične ljubavi i
blagosti nikada nije učinjeno! U svemu što sam ikada čuo ili pročitao nisam našao boljega
opovrgnuća onih namrštenih dogmatista koji sve postupke čovječanstva obrazlažu odvratnim
motivom ugađanja vlastitoj apstraktnoj ličnosti.
III.
Prije nekoliko godina upoznao sam se s gospodinom koji se doselio iz Francuske i tada živio
u ugodnu provincijskom gradu dvadesetak milja daleko od ovoga velegrada. Bio je blaga ali
donekle nastrana osoba; i na farmi koju je posjedovao — jer je raspolagao priličnim bogatstvom
— sve je bilo prepušteno propadanju. Stoka je lutala naokolo, ograde su se urušavale, sijeno je
ostajalo nepokošeno; i da vlasnik nije izvlačio lijepe prihode iz zaklada u gradu, svatko bi možda
u njegovoj kud skapavao od gladi. Ljudi su iz okolice smatrali da je poremećen, što možda
katkada nije bilo daleko od istine. Ali nikada nikoga nije uvrijedio ili ozlijedio, i stoga su mu
dopuštali da živi na svoj način bez ičijega miješanja.
Imao je troje djece, sva su bila odrasla i otišla od kuće. Sinovi su bili zaposleni u nekoj
trgovačkoj kući u New Yorku, gdje je živjela i udana kći. Useljenikova žena bila je gospođa blaga
ponašanja i vrlo gospodskoga izgleda, nježne pojave, i stalno mije sličila na nekoga tko
beznadno boluje od sušice. Susjedi su govorili da je nikada nisu vidjeli nasmiješenu.
Jednoga je dana gospodin pošao u New York s nakanom da potraži liječnički savjet za svoju
ženu koja ga je pratila. Kad su stigli i posjetili nekoliko liječnika, nakon dva dana naglo je donio
odluku da se vrati na farmu i odvede ženu sa sobom. Liječnici su rekli da je odvođenje bolesnice
veoma neprikladno; ali on se za pola sata spremio i bez znanja svoje djece krenuo na put. Žena
je bila tako slaba da nije mogla nauzgor sjediti, pa ju je povezao u nekoj vrsti natkrivenih kola,
na krevetu.
Prevezli su se trajektom u Brooklyn, i kad su bili blizu Bedforda, gospodin je predao konjske
uzde unajmljenom čovjeku koji ga je pratio te objavio nakanu kako će pješice nastaviti put. Tako
je i učinio. Unajmljeni čovjek nastavio je voziti dvije-tri milje, zatim načas zastao, skočio na
zemlju i podignuo platno na kolima da vidi kako se drži bolesna žena. Bila je beživotno truplo!
Čovjek se od užasa skamenio na mjestu. Zatim je maknuo kola sa sredine ceste, odriješio oba
konja, jednoga zavezao za drvo, vinuo se na drugoga i brzo odjahao naprijed da sustigne muža.
Do njega je dojahao nakon tri naporne vrele milje. Kazao mu je svoju priču, i muž ga je
saslušao ali ništa nije odgovorio. Unajmljeni čovjek mu je obrazlagao kako je nužno da se
smjesta vrati, ah ovaj je to odbio i divlje pohitao naprijed cestom prema gradu u kojem je živio.
Stigavši tamo, prošao je kraj svojih vrata, bez zaustavljanja, i otišao ravno u vrlo prostranu
močvarnu šumu koja leži koju milju dalje od naselja. Po toj je šumi lutao oko tri dana i noći, i kad
su ga nakon toga vremena našli, svega blijeda, odrpana i okrvavljena, ustvrdili su da je mahnit.
Poslali su ga u jednu od umobolnica gdje bez sumnje, ako je živ, boravi u ovom trenutku.
Unajmljeni čovjek, kad se vratio k truplu, odvezao ga je do najbliže kuće, a zatim se vratio u
New York i izvijestio sinove koji su, naravno, poduzeli korake da se smjesta obave dužni
pogrebni obredi.
IV.
Saunders, taj nesretni mladić, sada u Državnom zatvoru zbog poslovne pronevjere, u tvrtki
Austin & Wilmerding, nekoć je bio sa mnom podstanar u istoj kući. Ubrzo nakon njegova
uhićenja pošao sam u Centre Street, posjetio zatvor »Groblje« i došao u njegovu ćeliju da ga
vidim. Podastro mije dugačko izvješće o počinjenom zločinu i svojim djelima sve do trenutka
uhićenja u Bostonu. Sve je to bila ogavna priča o opačini i taštini. Bio je brzoplet mladić kojemu
se u glavi zavrtjelo od melodrama i romana kakve je pisao Jack Sheppard — od samoga
petparačkog štiva. Kad je preuzeo novac, a svaki mu je trenutak bio vrijedan dragulja —
namjeravao je otploviti parobrodom Great Western, to će se pamtiti — potrošio je čitav sat
hodajući do zalagaonice u Boweryju da bi otkupio malen komad nakita koji je ondje bio založio:
uspomenu od pokojne majke. Rekao mi je u ćeliji da bi bio dao tisuću dolara za dodatnih pola
sata, ah nije mogao otputovati bez te kopče. Tih pola sata stajalo ga je sudbine koja ga je poslije
toga stigla.

V.
Kad je moja majka bila djevojka, kuća u kojoj su ona i njezini roditelji živjeli nalazila se u
mračnoj šumi, daleko od bilo kakva sela ili gušćeg naselja. Jednoga kolovoskog jutra moj djed
imao je nekoga posla nekoliko milja daleko od kuće, pa je osedlao svoga omiljenog konja
Dandyja — stvorenje koje je volio odmah iza žene i djece — i odjahao da to obavi. Kad je pala
noć, a moj se djed nije vraćao, baka se počela nelagodno osjećati.
Dok je noć odmicala, ona i njezina kći sjedile su nestrpljivo iščekujući povratak odsutnoga
muža i oca. Tada se podigla strašna oluja, a njihove su se uši usred huke obradovale začuvši
dobro poznat topot Dandyjevih kopita. Baka je potrčala do vrata, ah kad ih je otvorila, gotovo se
onesvijestila u naručaju moje majke. Jer ondje je stajao Dandy, osedlan i zauzdan, ah djedu nije
bilo traga. Moja je majka izišla i vidjela da je uzda slomljena a sedlo mokro od kiše i poprskano
blatom. S boli u srcu vratile su se u kuću. Već je bila prošla ponoć, i oluja se prilično stišala.
Tada, u tišini njihova ustrašenog bdijenja, čule su nešto u susjednoj sobi — sobi »od viška«
— što im je udvostručilo užas. Čule su polagani bat koraka čovjeka u hodu. Tup! tup! tup! —
odjeknulo je triput svečano i odmjereno, i potom je sve opet zamuknulo. Tko god je usred gluhe
noći osjetio kako mu nejasan mraz nepoznatog užasa puzi u samu dušu, može dobro zamisliti
kako im je sada prolazilo vrijeme. Moja majka je skočila do vrata i okrenula ključ te izgovorila
nekoliko veselih riječi što ih je mogla protisnuti kroz usne do ušiju zaprepaštene roditeljice.
Mračni sati polako su puzili i na kraju se kroz istočni prozor ugledao sitan tračak danjega
svjetla. Gotovo istodobno s tim začuo se iz daljine grub glas i šljapkanje konja što grabi po
mekanom mokru putu. Taj grubi doziv došao je blijedim i iscrpljenim ženama kao pozdrav
nailazećeg broda izgladnjelim mornarima na olupini u moru. Baka je ovaj put otvorila vrata da
ugleda rumeno lice nasmijana muža i da čuje kako je, kad je jenjala oluja, pošao potražiti
Dandyja kojega je bio zavezao ispod nadstrešnice, i otkrio da je to plaho stvorenje prekinulo
uzdu i pobjeglo doma, i kako u to doba nije mogao dobiti drugoga konja ni za lijepe riječi ni za
novac, te kako je silom morao ondje ostati gotovo do svanuća.
Zatim je baka ispričala svoju priču — svoj užas i strah, te kako je čula težak bat koraka u
dnevnoj sobi — na što se djed nasmijao i pošao do vrata između dviju prostorija, i otključao ih, i
nije vidio ništa drugo osim tame, jer su mračnice bile zatvorene. Moja majka i baka pošle su
bojažljivo za njim, premda su se sada počinjale bojati da će se otkriti neki smiješan uzrok njihove
uznemirenosti. Djed je otvorio mračnice; i zatim su svi preletjeli pogledom po sobi — nakon
čega je odjeknuo grohotan smijeh iz prostranih muževljevih usta tako da mu je Dandy, daleko u
stajskom dvorištu, uzvratio njiskom u znak prepoznavanja.
Tri-četiri dana prije toga moja majka je bila odlomila granu s breskvina stabla u vrtu, granu
koja je bila neuobičajeno puna plodova, iznimne veličine i ljepote. Unijela ju je u kuću i smjestila
na visoku policu iznad ognjišta u dnevnoj sobi, usred cvijeća i jednostavnih ukrasa. Prethodne
noći, dok su mati i kći bdjele, tri su prezrele breskve, jedna za drugom, pale na pod, a
prestravljene mašte moje majke i bake preobrazile su neškodljive plodove u ljudske pete! To je
dakle bio taj misterij, i tu su ležale tri lijepe breskve, kojima se moj djed tako grčevito smijao da
je izazvao moju baku, pošto se i sama neko vrijeme smijala, da ih podigne i — napola u šali,
napola ozbiljno — ugura ih toliko duboko u razjapljene čeljusti svoga muža da se umalo nije
uistinu ugušio.
(1845.)
 SJENA I SVJETLO U DUŠI JEDNOGA MLADIĆA
Kad je mladi Archibald Dean otišao iz grada — a tako je često govorio da život izvan njega
uopće nije život — pošavši u provinciju da preuzme dužnost u nekoj malenoj okružnoj školi,
osjećao se kao da je potonula posljednja plutajuća daska koja ga je održavala u nadi i sreći, a i
on s njom. Ali siromaštvo je jednako neumoljivo, ako i nije jednako sigurno, kao smrt i porezi
koje je Franklin nazivao najsigurnijim stvarima modernog doba. A siromaštvo je pritisnulo
Archieja Deana; jer kad se dogodio razorni požar u New Yorku 1835., uništivši tolike vlasnike
nekretnina i nekoć bogate trgovce, uništio je i osiguravajuće zavode koji su, naravno, uništili
ljude koji su svoja mala bogatstva bili uložili u njihove dionice. Među stotinama i tisućama
drugih nesretnih ljudi — staraca, siročadi i invalida — udovica Dean je izgubila svaki dolar o
kojem je ovisila potpora njezina života na izmaku. Nije to bila neka velika svota, ali ipak je
donosila, i trebala je donositi, dovoljno velik prihod da se može uzdržavati i odgajati svoja dva
dječaka. Ali kad je prošlo prvo zaprepaštenje, ta žena vesele duše gurnula je u stranu, koliko god
je mogla, sve sumorne misli, i odlučila ipak zajaziti vode pobješnjele oluje. Samo ju je prilično
uznemirivalo, možda najviše, ponašanje njezina sina Archibalda. Nestalan joj je bio »kao voda«,
čak ni njegova mladost nije bila dovoljna izlika za nedostatak energije i odlučnosti; i proživjela je
mnogi tužan trenutak u materinskim razmišljanjima, završivši u strahu da se njezin sin »ne će
istaknuti«.
Taj mladić imao je previše ponosa one niže vrste što se plaši izlaska u javnost ako odjeća
nije po posljednjoj modi, a šešir i cipele prikladni da izdrže modnu kritiku. Njegovi bi se obrazi
zažarili od stida ako bi ga tko vidio da išta radi: srce bi mu potonulo u pete ako bi ga njegovi
mladi prijatelji sreli kad je pokazivao znakove da mu je nuždan posao ili da nema novca. Štoviše,
Archie je prečesto gledao na tamnu stranu svoga života; tugovao je nad svojim nedostatcima,
kako ih je nazivao, misleći pritom koliko na novčanu toliko i na duhovnu oskudicu. Ali da bismo
bili pravedni prema mladiću, valja nešto reći i o njegovim dobrim stranama. Bio je
nepokolebljivo pošten; dao bi čitavo bogatstvo, da ga je imao, da njegovoj majci bude udobno;
nije bio nesklon radu, i to predanom radu, da ga je mogao ostvarivati u okolnostima koje bi bile
jednake njegovim ambicijama; imao je dobrohotnu i čistu dušu, bez ijednoga od mračnijih
poroka koji su tako česti među mlađarijom u našim velikim gradovima.
Jedan dobar prijatelj, u čijoj je kući mogla biti korisna, pružio je udovici zaklon koji je rado
prihvatila; i onamo je povela svoga mlađeg sina, boležljivo i blijedo dijete, plavokosoga malog
Davida, koji je izgledao dovoljno krhko da bi ga odnio svaki jači lahor. I kad se slučajno dogodilo
da su čuli kako u jednom provincijskom kotaru traže učitelja, za bijednu plaču i oskudnu hranu, i
zaključili da Archie udovoljava uvjetima za to mjesto, premda je i sam bio malo stariji od dječaka
ali je posjedovao dobro obrazovanje, mladić je odlučio poći onamo; krenuo je bolestan u duši i
jedva susprežući nemuževne suze, kad ga je majka poljubila u obraz i on čvrsto zagrlio brata, i za
jedan sat bio je već nekoliko milja na putu. Ali tako je moralo biti. Zar nije obišao sve dijelove
grada ne bi li se gdje zaposlio kao pisar? I zar ga nije bilo prilično sram da imalo dulje živi na
račun drugih ljudi?
Potkraj prvoga tjedna provedena na poslu — nije vrijedno pričati o njegovu nastupu, s
obzirom na osjećaje i okolnosti što prate svaki početak — Archie je napisao majci (koja je bila i
njegova povjerljiva prijateljica, koliko god se to činilo čudno većini muškaraca) dugačko pismo
kojemu pripada i ovo što slijedi:
 »Možda će ti biti zamoran ovoliki izljev žuči, ali iskustvo mi kaže da ću se bolje osjećati kad
sve to napišem; i nalazim se u takvu raspoloženju da mi slatka muzika ne bi pružila nikakva
užitka. Zatvoren i stiješnjen ovdje među skupinom bića kojima je nepoznata svaka pristojnost i
uglađenost, bez sunčeva svjetla na vidiku, zar nemam razloga osjećati kako me prekriva tama?
Ah, sirotinjo, kakav si ti zloduh! Koliko si uzvišenih želja, koliko si težnja za dobrotom i istinom
zgnječila pod svojom željeznom petom! Kakva si nabujala srca poslala dolje u kuću vječne tišine,
nakon dugih ljeta gloženja i gorčine! Kakvu nadarenost, plemenitu poput nadarenosti velikih
pjesnika i filozofa, osuđuješ da propadne u tami ili umre u očajanju! Majko, u grlu me guši, krv
mi gotovo prestaje teći, kad oko sebe vidim toliko ljudi koji su se kanda rodili na svijet samo da
jedu i spavaju, i vrte se u istom jednoličnom krugu, i misle da i ja moram upasti u tu struju i
uzalud živjeti i umrijeti!«
Jadni mladiću, koliko ih je poput tebe gledalo na čovjeka i život u istom nemilostivu svjetlu!
Je li onda premudra Božja providnost naopako uredila stvari? Postoji li nesuglasje u mehanizmu
koji pokreće sustave svijeta i održava ih na njihovim usklađenim putanjama? Oh, ne! Nesuglasje
je u tvojem srcu, tu leži tama i zbrka. Sramota je mladu čovjeku, kraj zdravlja i budna duha, da
bude malodušan. Imamo svijet, tisuće staza prema koristi i dobitku pružaju se oko nas
unedogled. Zar je to mjesto za dušu koja malakše? Zar je mladost vrijeme da se odustaje, kad je
utrka tek započela?
Ali promjena u duhu, sretan ishod jednoga posebna događaja i nekoliko nizova jasnijih
misli, počinjali su djelovati na dušu Archieja Deana tijekom ljeta: jer je bio početak proljeća kad
su krenule njegove muke i osjećaj najtežih lišavanja. Postoji jamačno i utjecaj svježa zraka u
prirodi, prirodnog okoliša, uživanja u prigodnoj dokolici, od čega se u duhu začinju istinskija i
srdačnija razmišljanja, pa čovjek analizira i važe svoje odluke, traži im objašnjenja ako su krive
tako da vidi svoje pogrješke — utjecaj koji otupljuje oštricu mnoge maglovite boljke i sprječava
mnogi gubitak, koji je najčešće izmišljeni gubitak. Imale ove napomene potvrde ih ne, duh
mladog učitelja naposljetku se bez ikakve sumnje osokolio i uljepšao životom u provinciji,
dugačkim šetnjama po brežuljcima, jahanjem svake subote, jutarnjim tumaranjima i večernjim
skitnjama; čak se činilo da unatoč oskudnu životu, zbog čista zraka i vode, njegovim žila teče
bolja krv. Postupno je također otkrio nešto čemu se mogao diviti u karakteru i navikama
neuglađena seoskog pučanstva — njihovu nepatvorenu osjećaju za većinu praktičnih stvari,
njihovoj gostoljubivosti i njihovoj marljivosti.
Jednog se dana Archie slučajno upoznao s pričom neke naročite osobe iz susjedstva —
stare, koščate, ostarjele djevojke požutjela lica, koju je često susretao i koja je naizgled bila u
dobrim odnosima sa svima; njezin su lik i lice, uza svu njezinu oronulost i uvelost, dočekivali s
dobrodošlicom gdje god se i kada god se pojavljivala. U djevojaštvu te davno rođene usidjelice,
velika farma njezina oca potpuno je propala i bila prodana da bi se podmirili dugovi zbog
njegove nastranosti i rasipništva. Uništenje obiteljskoga mira koje je uslijedilo nakon toga
ostavilo je iznimno dubok trag u djevojčinu duhu, i ona je odlučila otkupiti cijelu farmu. Ta je
odlučnost oblikovala njezin život — najveći dio njega — kao i njezine tjelesne udove i žile. Bila je
snalažljivo stvorenje; teško je radila; zarađivala je malenu plaću koja se davala ženskoj radnoj
snazi; ustrajavala je; znala je osvanuti i omrknuti na najrazličitijim poslovima koji se mogu
zamisliti; prošle su duge, duge, duge godine; mladost je prohujala (a govorilo se da je bila
prilično lijepa); sama farma promijenila je mnoge vlasnike; cijelo to vrijeme ona nikomu živu nije
povjerila svoju tajnu; gomilala je svoju zaradu; sve druge strasti, čak i ljubav, ustuknjivale su
pred njezinom velikom odlukom; vrebala je svoju priliku, i naposljetku postigla cilj! Ne samo
stoje rasteretila farmu, nego je bila sretna stoje na njoj svojem ostarjelu ocu priskrbila dom
tijekom mnogo godina prije njegove smrti. I kada se uzmu u obzir nepovoljnosti pod kojima
žene rade, u borbi za zaradu, ovo je izniman, gotovo nevjerojatan slučaj. Ali opet, kad se pomisli
kako je pouzdano, premda veoma polagano i postupno, ustrajnost svladala naizgled
nepremostive teškoće, ta činjenica—jer događaj koji iznosimo je činjenica — možda i ne će
izgledati tako čudno.
Archie je pripovijest o postupcima te stare djevojke osjećao kao prijekor — bila je to oštra
pouka njemu i njegovoj namjernoj slabosti. Štoviše, način njegova tadašnjeg života prisiljavao ga
je da se privikava na cjelovitiju djelatnost; morao je sam sebi pomoći ili bespomoćno nastaviti
kao dotada; otkrio je novo zadovoljstvo u najvišoj vrsti neovisnosti koja se sastoji od toga da je
čovjek kadar obavljati dužnosti za vlastitu udobnost, nalaziti sredstva i sposobnosti »kod kuće«,
gdje će smjestiti sreću onkraj dosega promjenljivih okolnosti ili usluga unajmljenika, ili čak
hirova sudbine. Promjena nije bila nagla, rijetke su velike promjene takve. Ali njegovo srce
budno je pazilo na slabost; sjeme je bilo posijano; Archie Dean je osjećao da može poboljšati
svoju narav s pomoću te iste naravi. Mnogo je puta klonuo; ali pri svakom brzopletom
uzmicanju pomislio bi na ženu požutjela lica i ponovno se pridignuo.
U međuvremenu dogodile su se promjene u stanju njegove majke. Archie je pozvan doma
da plače kraj samrtničke postelje maloga Davida. I to je pomoglo da se zbije preokret u cijelom
njegovu biću; osjetio je kako na njemu leži odgovornost da olakša posljednje udovičine godine.
»Napustit ću učiteljsko mjesto i doći da živim s tobom«, rekao je majci. »Imat ćemo isti dom, jer
tako je najbolje.« I to je učinio.
I slabost srca toga dobrog mladića nikada više nije u potpunosti njime ovladala, nego je s
protjecanjem vremena sve više iščezavala. Ovaj drugi put uspio se zaposliti. Uz pomoć čelične
volje on je djelotvornošću i veselom ćudi nadomjestio klonulost i brzoplet jezik. Sučeljavao se
nedaćama kako su dolazile, licem u lice, i nije izbjegavao sukobe. Uistinu, osjećao se divno kad
bi svladao koju zapreku. Majci je priskrbio spokojan i udoban dom; i od trenutka Davidove
smrti, njegov je jezik izgovarao samo ljubazne riječi, i njegove su usne neprestano nudile
najradosniji smiješak, bez obzira na trenutne nevolje ili razočaranja.
Ah, to mrzovoljno raspoloženje, koje je Archie iskorijenio iz svoje naravi, u kolikom broju
mladića, zbog duge navike i nemara, pušta korijen i širi gorčinu, pomućuje mir njihovih obitelji, i
nosi ih kroz proljeće i rano ljeto života, a da ne udahnu nijedan miris i ne uberu nijedan cvijet!
(1848.)
 Umjesto pogovora
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I DJELA WALTA WHITMANA
1819. Rodio se 31. svibnja u mjestu West Hills, općina Huntington (New York), kao drugo
dijete (i drugi sin) Waltera Whitmana, graditelja kuća, i Louise Van Velsor, potomaka ranih
doseljenika na Long Islandu.
1823. Walter Whitman stariji seli se s obitelji u Brooklyn gdje se nada uspjeti u procvatu
graditeljstva.
1825. Markiz Lafayette posjećuje Brooklyn; Walt Whitman se rado sjećao kako ga je zagrlio.
Walt Whitman pohodi državnu školu u Brooklynu (do otprilike 1830.).
1830.-35. Radi kao uredski poslužitelj. Uči tiskarski zanat u novinskim kućama Patriot i Star;
ostaje ondje nakon odseljenja obitelji natrag na Long Island (1833.).
1836.-38. Predaje u školama na Long Islandu u mjestima East Norwich, Hempstead,
Babylon, Long Swamp i Smithtown (gdje je aktivan u mjesnom debatnom društvu).
1838.-39. Osniva, izdaje i uređuje tjedne novine Long Islander u Huntingtonu; radi u
novinama Democrat (Jamaica kod New Yorka); piše poeziju i književnu prozu.

1840.-41. Skuplja glasove za predsjedničkog kandidata Martina van Burena; ponovno

predaje u školi; objavljuje poeziju u Democratu.
1841. Preseljava se u New York City (u svibnju) i radi kao slagar za New World; obraća se
skupu Demokratske stranke u City Hall Parku (u srpnju); objavljuje »Smrt u učionici« (Death in
the School-Room) u časopisu Democratic Review (u kolovozu) i druge priče.
1842.-45. Radi za razne novine u New York Cityju (Aurora, Evening Tattler i druge).
Objavljuje »roman o apstinenciji« Franklin Evans (studeni 1842.), te više od petnaest priča i
crtica.
1845.-48. Vraća se u Brooklyn i radi za Star i Daily Eagle; postaje ljubitelj opere.
1848. Odlazi u New Orleans (u veljači) s bratom Jeffom da izdaje Daily Crescent; odustaje (u
svibnju) i vraća se u Brooklyn uz Mississippi te preko Velikih jezera i rijeke Hudson. Osniva (u
rujnu) i izdaje novine Brooklyn Freeman.
1849.-54. Vodi istodobno tiskaru, knjižaru i graditeljsku tvrtku; piše kao slobodan novinar.
Posjećuje West Hills s ocem (1850.). Iste godine objavljuje četiri tematske pjesme (1850.), jedna
od njih (»Europa«) pojavit će se u Vlatima trave (Leaves of Grass). Piše pjesme i prozne
fragmente nagovješćujući konačni stil Vlati trave.
1855. Izuzimlje autorska prava (u svibnju) na prvo izdanje (975 primjeraka) Vlati trave
(dvanaest pjesama bez naslova i predgovor) koje sam objavljuje tijekom prvog tjedna u srpnju.
Umire mu otac (11. srpnja). Ralph Waldo Emerson šalje mu pismo (21. srpnja) pozdravljajući
Vlati trave.
1856. Objavljuje drugo izdanje Vlati trave s 33 pjesme, Emersonovo pismo i dugačko
otvoreno pismo te Whitmanov odgovor. Henry David Thoreau i Bronson Alcott posjećuju ga u
Brooklynu.
1857.-59. Uređuje Times u Brooklynu.
1860. Posjećuje restoran Pfaff’s na Broadwayu, sastajalište književnih boema New Yorka.
Odlazi u Boston (u ožujku) da nadgleda treće izdanje Vlati trave. Susreće se s Emersonom koji ga
potiče da »pročisti« pjesme u zbirci Adamova djeca (Children of Adam).
1861.-62. Kad je buknuo Građanski rat, zavjetuje se da će živjeti »čistim« životom. Piše kao
slobodan novinar; posjećuje bolesnike i ranjenike u bolnici New York; ide na frontu u Virginiju (u
prosincu 1862.) gdje doznaje da mu je ranjen brat George.

1863.-64. Dolazi u Washington da bude »ranarnik« u vojnim bolnicama, uzdržava se radeći

honorarno kao pisar u uredu vojnog blagajnika; vraća se u Brooklyn (u lipnju 1863.) na
produženo bolovanje.
1865. Opet odlazi u Washington gdje stupa u službu (u siječnju) kao pisar u Ministarstvu
unutarnjih poslova; otpušta ga tajnik navodno zbog Vlati trave; prelazi u ured državnog
odvjetnika. Piše (ljeti) »Kad su zadnji jorgovani cvali u dvorištu« (»When Lilacs Last in the
Dooryard Bloom’d«) kao odgovor na Lincoln ovo ubojstvo. Piše (u listopadu) zbirku Udarci
bubnja i nastavak (Drum-Taps and Sequel).
1867. Četvrto izdanje Vlati trave; u londonskim časopisima objavljene pohvale pjesniku
Whitmanu.
1868. U Londonu objavljena knjiga Pjesme Walta Whitmana ; izabrao i priredio W. M.
Rossetti.
1870. Objavljuje peto izdanje Vlati trave, zatim Demokratske vidike (Democratic Vistas) i
Put u Indiju (Passage to India), sve troje datirano 1871.
1871. Dobiva laskavu pjesmu od Swinburnea i bratsko pismo od Tennysona.
1872. Piše oporuku.
1873. Dobiva moždani udar, ostaje paraliziran. Deprimiran je zbog smrti snahe Marthe,
Jeffove žene (u veljači), te majke (u svibnju). Napušta Washington kao invalid i seli se k bratu
Georgeu u Camden, New Jersey (u lipnju).
1874.-79. Objavljuje pjesme; drži predavanja na sveučilištima; putuje na zapad sve do
Colorada; obolijeva i ostaje u St. Louisu s bratom Jefom.
1880. Putuje u Kanadu, posjećuje štovatelja i budućeg biografa R. M. Buckea.
1881. Posljednji put posjećuje obiteljska rodna mjesta i groblja na Long Islandu; ide u
Boston da nadgleda novo izdanje Vlati trave (293 pjesme); posjećuje Emersona u Concordu.
1882. Oscar Wilde posjećuje Whitmana u Camdenu (u siječnju). Nakladnik Osgood povlači
izdanje Vlati trave (u travnju) nakon upozorenja bostonskog državnog odvjetnika da neke
pjesme padaju pod udar »Javnih odredaba o opscenoj književnosti«.

1883. Izlazi Buckeova knjiga Walt Whitman, studija pod strogim Whitmanovim nadzorom.
1884. Kupuje kuću u Camdenu (328 Mickle Street) za 1.750 dolara i seli se u nju u ožujku.
1885. Prijatelji i štovatelji daruju mu konja i dvokolicu za izlete.
1886. Dobiva 800 dolara za kupnju ljetnikovca; pozira za portret slikaru Thomasu Eakinsu.
1888. Doživljava još jedan moždani udar za kojim slijedi teška bolest; piše novu oporuku.
1889. Izlazi iz kuće u kolicima pošto je gotovo godinu dana bio zatvoren u kući. Izvješće o
proslavi njegova sedamdesetog rođendana objavljeno pod naslovom »Čestitka Camdena Waltu
Whitmanu«.
1890. Drži posljednje predavanje »Smrt Abrahama Lincolna« u Philadelphiji (u travnju). Piše
pismo J. A. Symondsu (u kolovozu) odbacujući homoseksualnu interpretaciju zbirke Calamus,
tvrdeći: »Iako sam uvijek bio neoženjen, imao sam šestero djece.« Potpisuje ugovor o izgradnji
granitne »pogrebne kuće« za svotu od 4.000 dolara (u listopadu).
1891. Izlazi »Zbogom, moja mašto« (»Good-Bye my Fancy«) i »samrtno« izdanje Vlati
trave. Priprema Sabrana prozna djela (Complete Prose Works), objavljena 1892.
1892. Umire 26. ožujka u Ulici Mickle; pokopan 30. ožujka na groblju Harleigh u Camdenu.
 O PREVODITELJU
MATE MARAS (1939.), književni prevoditelj. Preveo na hrvatski jezik niz klasika iz starije
(Beowulf, Cavalcanti, Dante, Petrarca, Boccaccio, Machiavelli, Michelangelo, Rabelais,
Shakespeare, De Quincey, W. Scott, Eminescu) i novije zapadne književnosti (Frost, Proust, V.
Woolf, Svevo, B. Tuchman, Lariipedusa, D. Lessing).
 SADRŽAJ
PAUMANOK I MOJ ŽIVOT
SMRT U UČIONICI
POVRATAK DIVLJEGA FRANKA
DIJETE I RASIPNIK
GROBNO CVIJEĆE
REUBENOVA POSLJEDNJA ŽELJA
POSLJEDNJI LOJALIST
LEGENDA O ŽIVOTU I LJUBAVI
ANĐEO SUZA
MALA JANE
MAHNIT ČOVJEK
ZALJUBLJEN U ERIS
MOJI DJEČACI I DJEVOJČICE
NIJEMA KATE
MALI SANJKAČI
SHIRVAL
ZALJUBLJENI DJEČAK
GRJEŠAN PORIV
NEKE ISTINITE ROMANTIČNE PRIPOVIJESTI
SJENA I SVJETLO U DUŠI
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I DJELA WALTA WHITMANA
 Walt Whitman
AMERIČKE PRIČE

Prijevod
MATE MARAS
Lektura
VERA BARIĆ
Korice
MARINA LESKOVAR
Oblikovanje
NEMRESH VJEROWAT

Grafička priprema
JIMMY, Kc
Tisak
MANKO GRAF, Zaprešić
Izdavač
ŠARENI DUĆAN
Za izdavača
ŠAŠA HUSNJAK
Urednik
KRUNOSLAV JAJETIĆ
Koprivnica, listopad 2015.