0

Sadržaj:

Predgovor …………………………………………………………..… str. 1

1. Uvod .................................................................................................……... 3
2. Općenito o likvidnosti banke ...................................................................... 4
2.1. Pojam i značaj likvidnosti ................................................................... 4
2.1.1. Likvidnost pojedinog potraživanja ............................................. 5
2.1.2. Likvidnost aktive ........................................................................ 6
2.1.3. Likvidnost ukupnog poslovanja banke ....................................... 7
2.2. Čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost banke ........................ 8
3. Mjerenje likvidnosti banke ......................................................................… 11
3.1. Indikatori likvidnosti bankovnog sustava koje objavljuje Hrvatska
narodna banka (HNB) .......................................................................... 11
3.2. Bilančni odnosi – indikatori likvidnosti .............................................. 12
3.3. Ročna neusklađenost aktive i pasive kao mjera rizika likvidnosti ..... 15
4. Planiranje likvidnosti banke ....................................................................... 17
4.1. Operativni planovi likvidnosti ........................................................….. 18
4.2. Godišnji plan likvidnosti ...................................................................… 23
5. Strategije upravljanja likvidnošću banke ................................................…. 24
5.1. Upravljanje aktivom ........................................................................…. 25
5.2. Upravljanje pasivom ........................................................................…. 27
5.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnošću .............................….. 29
6. Kriteriji u izboru politike i načina upravljanja rizikom likvidnosti banke… 31
7. Načela i smjernice upravljanja likvidnošću poslovnih banaka – preporuke
Bazelskog komiteta ..............................................................................…... 33
8. Zaključak ...............................................................................................….. 42

Literatura .........................................................................................…...…. 44
 1

Predgovor

Publikacija «UPRAVLJANJE RIZIKOM LIKVIDNOSTI U HRVATSKIM

BANKAMA» izrađena je kao sažetak istraživanja koje je provodio autor tijekom niza
godina, ali ona je i rezultat njegovog tridesetogodišnjeg rada u hrvatskom bankarstvu,
posebno iskustva kao rukovoditelja plasmana i sredstava. Pojedinačna istraživanja objavljena
su u raznim publikacijama u zemlji i u inozemstvu kao primjerice:

1. Jurman, A.: Neki aspekti utvrđivanja i provođenja politike likvidnosti i solventnosti

banke, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci, broj 10, Rijeka, 1992.
2. Jurman, A.: Načrtovanje likvidnosti in solventnosti banke, Bančni vestnik, revija za
denarnišvo in bančništvo, broj 1-2, Združenje bank Slovenije, Ljubljana, 1993.
3. Jurman, A.: Rizik likvidnosti u poslovnoj banci, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Rijeci, Vol. 25, broj 2, Pravni fakultet Rijeka, 2004.
4. Jurman, A.: Planiranje likvidnosti u poslovnoj banci, Ekonomska istraživanja, Vol. 16,
No. 2., Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula, 2003.
5. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u poslovnoj banci, Ekonomska istraživanja,
Vol. 17, No. 1., Fakultet ekonomije i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula, 2004.
6. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u hrvatskim bankama u svijetlu načela i
smjernica Bazelskog komiteta, Zbornik radova: Suvremena financijska
pitanja i izazovi razvitka hrvatskog financijskog sektora, Ekonomski fakultet
Split i Ekonomski fakultet Zagreb, 2004.
7. Jurman, A.: Upravljanje rizikom likvidnosti u bankama, časopis Računovodstvo,
revizija i financije, «RRiF – plus», d.o.o., Zagreb, 2005.

Ova publikacija namijenjena je studentima kao građa za pripremu ispita na diplomskom

i poslijediplomskom studiju:

- na Ekonomskom fakultetu u Rijeci na kolegiju Banke i bankovno poslovanje i

kolegiju Poslovna politika banaka,
- na poslijediplomskom studiju Management na Ekonomskom fakultetu u Rijeci na
kolegiju Upravljanje financijskim institucijama,
- na poslijediplomskom studiju Financije i bankarstvo na Ekonomskom fakultetu u
Zagrebu na kolegiju Regulacija i kontrola banaka kao i
- na poslijediplomskom studiju Poduzetništvo i management na Fakultetu za ekonomiju
i turizam «Dr. Mijo Mirković» Pula na kolegiju Upravljanje rizicima.

Publikacija može korisno poslužiti i hrvatskim bankama za izbor indikatora za mjerenje

likvidnosti te za utvrđivanje i primjenu sustava planiranja likvidnosti kao i sustava upravljanja
rizikom likvidnosti.

Rijeka, 2005. Autor

Prof. dr. sc. Antun Jurman
 2

Dr. sc. Antun Jurman, redoviti profesor

Ekonomski fakultet Rijeka

"Upravljanje rizikom likvidnosti u bankama"

Sažetak:

U radu je definiran pojam likvidnosti, ukazano je na značaj održavanja uredne

likvidnosti u poslovanju banke, obrađene su vrste likvidnosti kao i osnovni
čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost. Budući da nelikvidnost može
dovesti banku prvo u zonu insolventnosti, a kasnije i u likvidaciju, iznimno je
važno uspostaviti adekvatan sustav mjerenja i planiranja likvidnosti kao i
izabrati primjerenu strategiju upravljanja rizikom likvidnosti u svakoj pojedinoj
banci.

Ključne riječi: banka, likvidnost, rizik likvidnosti, čimbenici likvidnosti,

indikatori likvidnosti, planiranje likvidnosti, strategije
upravljanja rizikom likvidnosti, Bazelski standardi
 3

1. Uvod

Banka je financijska organizacija osnovana kao dioničko društvo koje

obavljajući depozitne, kreditne i druge bankovne poslove na načelima
likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti treba ostvarivati dobitak. Banka svoje
poslovanje temelji na vlastitim izvorima koje čine dionički kapital i razni oblici
rezervi, kao i na tuđim prikupljenim i pribavljenim sredstvima od domaćih i
stranih fizičkih i pravnih osoba. Tuđa sredstva imaju rok dospijeća i banka ih
mora staviti na raspolaganje vlasnicima prema ugovorenim rokovima. Tako
prikupljena i pribavljena sredstva, po odbitku obvezne pričuve i rezervi
likvidnosti, banka ulaže u kreditne i nekreditne plasmane. Iz toga proizlazi, da je
banka posrednik koji mobilizira slobodna novčana sredstva onih subjekata koji
ih imaju, ali im nisu potrebna i posuđuje onim subjektima koji sredstva trebaju,
ali ih momentalno nemaju. Za nesmetano odvijanje tog procesa banka mora
raspolagati likvidnim sredstvima u domaćoj i stranim valutama na računima i u
blagajnama.

Poslovna banka obavlja domaći platni promet i platni promet s

inozemstvom. Ukoliko je banka nelikvidna njezini deponenti ne mogu
raspolagati svojim sredstvima na računima niti obavljati plaćanja prema
inozemstvu. Nastupa svojevrsna blokada cirkulacije novčanih sredstava u zemlji
i prema inozemstvu i zastoj u odvijanju procesa društvene reprodukcije.
Negativna posljedica takve situacije je stvaranje nepovjerenja u banku,
podizanje depozita, tezauracija domaće i strane valute kod stanovništva,
zadržavanje deviznih priljeva izvoznika u inozemstvu, smanjenje financijskog
potencijala banke, kao i sve teže odvijanje proizvodnje, razmjene, raspodjele i
potrošnje.

Budući da nelikvidnost banke ima značajne posljedice na njezino

poslovanje i na poslovanje klijenata i to kako onih koji su sredstva uložili u
banku, tako i onih koji koriste kredite i razne usluge, potreba da banka bude u
svakom momentu likvidna nije nešto posebno i novo, već nešto normalno i
uobičajeno i kako kaže Cates "likvidnost je uvijek primarna, bez nje banka ne
otvara vrata, a s njom banka može imati vremena za rješavanje i najvećih
problema" (Cates, 1990.).

U ovom su radu obrađeni pojam i značaj likvidnosti, osnovni čimbenici,

odnosno razlozi koji najčešće uzrokuju nelikvidnost, a predloženi su i razni
pokazatelji i načini mjerenja kao i metodologija planiranja likvidnosti.
Poznavanje čimbenika koji uzrokuju nelikvidnost, mjerenje i kvalitetno
planiranje likvidnosti podloga su za utvrđivanje i uspješno provođenje strategije
upravljanja rizikom likvidnosti banke.
 4

2. Općenito o likvidnosti banke

2.1 Pojam i značaj likvidnosti

Likvidnost pojedini autori definiraju na različite načine. Tako primjerice

Babić kaže "da je likvidnost sposobnost poduzeća da na vrijeme izvršava sve
svoje obveze plaćanja", odnosno "likvidnost postoji kada poduzeće ima
mogućnost da ostvaruje stalnu harmoniju između rokova u kojima pretvara
svoju materijalnu aktivu u sredstva plaćanja i rokova u kojima će dospijevati
njegove obveze plaćanja" (Babić, 1971.). Strani autori, kao primjerice Block i
Hirt pojam likvidnosti tumače kao "zamjenjivost kratkoročne imovine u
gotovinu" (Block, Hirt, 1978.), a Black, Champion i Brown pod likvidnošću
podrazumijevaju "mogućnost pretvaranja tekuće aktive u gotovinu" i ukazuju
da je "pojam likvidnosti mnogo širi od mogućnosti udovoljavanja tekućim
obvezama plaćanja" (Black, Champion, Brown, 1967.).

Bazelski komitet za bankovnu superviziju 1 u svom radu o nadgledavanju

likvidnosti navodi da je likvidnost, ili sposobnost da se financiraju povećanja u
aktivi i podmiruju obveze kada dođu na naplatu, bitna za održavanje na životu
bilo koje bankovne organizacije. Stoga je upravljanje likvidnošću među
najvažnijim aktivnostima kojima upravljaju banke. Važnost likvidnosti
nadmašuje pojedinačnu banku, budući da manjak likvidnosti u jednoj instituciji
može imati sustavne posljedice.

Člankom 79. Zakona o bankama 2 utvrđena je obveza upravljanja

imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele
obveze. U tom smislu banka treba planirati očekivane novčane odljeve i dostatne
novčane priljeve za pokriće istih, kontinuirano pratiti likvidnost te donositi
odgovarajuće mjere za sprječavanje ili otklanjanje uzroka nelikvidnosti.

Iz navedenih definicija likvidnosti proizlazi, da je rizik likvidnosti

vjerojatnost da banka raspoloživim novčanim sredstvima neće biti u stanju
podmiriti dospjele obveze prema svojim vjerovnicima (pasiva), kao i obveze po
odobrenim kreditima, izdatim jamstvima, garancijama, avalima itd. (aktiva).
Međutim, likvidnost banke treba u praksi shvatiti ne samo kao sposobnost
podmirivanja dospjelih obveza, odnosno sposobnost financiranja povećanja
aktive, već kao temeljno načelo bankovnog poslovanja. U tom smislu treba
razlikovati: likvidnost pojedinog potraživanja, likvidnost aktive i likvidnost
ukupnog poslovanja banke.

1
Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for Managing Liquidity on Banking
Organisations, Basel, str. 1.
2
Zakon o bankama, Narodne novine, broj 84/2002.
 5

2.1.1. Likvidnost pojedinog potraživanja

Imovinu banke čini njezina aktiva koja se sastoji manjim dijelom iz realne
imovine (zgrada, oprema, informatička rješenja i sl.) a pretežitim dijelom iz
raznovrsnih kratkoročnih i dugoročnih potraživanja u domaćoj i stranim
valutama. Likvidnost je obilježje nekog potraživanja da se ono u kratkom roku
unovči i to bez značajnijeg gubitka. Pri ocjeni likvidnosti pojedinog potraživanja
treba voditi računa o tri elementa: (1) o vjerojatnosti da se potraživanje u
kratkom roku može stvarno pretvoriti u novac, (2) o vjerojatnosti da se pri toj
transakciji može postići odgovarajuća cijena i (3) o vjerojatnosti da se u
određenom razdoblju navedene dvije vjerojatnosti neće promijeniti (Mc Kean,
1951.). Kretanje sadašnje vrijednosti pojedinog potraživanja prikazano je u
grafikonu 1.

Grafikon 1- Stupanj sadašnje vrijednosti potraživanja banke

Postotak sadašnje
vrijednosti
100

50 potraživanje B

potraživanje A

0
0 t

Iz grafikona 1 proizlazi da svako potraživanje banke ima neki stupanj

likvidnosti koji se kreće u rasponu od 0 do 1 i zavisi o vremenu u kojem će se
pretvoriti u novac. Novčana sredstva imaju koeficijent likvidnosti 1, dok
nelikvidna imovina, primjerice realna dobra (zgrade, oprema itd.) ima
koeficijent likvidnosti znatno manji od 1, a ponekad se koeficijent približava
vrijednosti 0. Praksa banaka ukazuje, da likvidnost pojedinog potraživanja zavisi
o kvaliteti dužnika, prinosu kojeg takav financijski instrument nosi, ali i o
funkcioniranju tržišta na kojem se dugovi i potraživanja mogu kupovati i
prodavati.
 6

2.1.2. Likvidnost aktive

Likvidnost aktive može se definirati kao proces nesmetanog pretvaranja

novčanih sredstava u kreditne i nekreditne plasmane i obratno pretvaranja
potraživanja banke po svim osnovama (glavnica, kamate, naknade itd.) i u svim
pojavnim oblicima (kredit, vrijednosni papir, ček, mjenica itd.) u novčana
sredstva ugovorenom odnosno planiranom dinamikom. Ulaganje novčanih
sredstava u raznovrsne kreditne i nekreditne plasmane, odnosno druga
potraživanja i ponovna naplata i pretvaranje u novčana sredstva treba
kontinuirano teći u skladu s planiranim tokom.

Likvidnost ukupnih potraživanja shvaćena kao sposobnost pretvaranja u

novac jednaka je zbroju likvidnosti pojedinih potraživanja. Budući da je stupanj
likvidnosti pojedinih potraživanja različit, ukupnu likvidnost aktive čini
"distribucija vjerojatnosti pretvaranja u novac bez značajnijih gubitaka pojedinih
dijelova imovine, ponderiranih iznosima odgovarajućih dijelova imovine"
(Hicks, 1962.).

Pod pretpostavkom da se aktiva banke sastoji od gotovine, kredita,

vrijednosnih papira i realne imovine u tablici 1 prikazano je izračunavanje
indeksa likvidnosti ukupne aktive.

Tablica 1- Izračunavanje indeksa likvidnosti aktive

Opis Vrijednost Tržišna Vjerojatnost Kol. 2 x Kol. 3

imovine cijena prodaje
0 1 2 3 4
1. Gotovina 100 100 1,00 100,0
2. Krediti 400 380 0,90 342,0
3. Vrijednosni
papiri 300 270 0,95 256,5
4. Realna imovina 200 170 0,80 136,0
Ukupno 1.000 920 834,5

Knjigovodstvena vrijednost aktive banke je 1.000 novčanih jedinica i

banka očekuje da će u cijelosti naplatiti potraživanja u ugovorenim rokovima. U
slučaju poteškoća u održavanju likvidnosti banka će potraživanja unovčiti po
sadašnjoj ili diskontiranoj vrijednosti (kolona 2). Pod pretpostavkom da je tržište
perfektno indeks likvidnosti bio bi omjer između tržišne i knjigovodstvene
vrijednosti: 920 : 1.000 = 0,92. Međutim, potražnja za pojedinim dijelovima
imovine je različita, što znači da se u izračunavanje treba uključiti i vjerojatnost
 7

da će se imovina banke i prodati, pa je indeks likvidnosti ispravnije izračunati

kao: 834,5 : 1.000 = 0,8345.

Indeks likvidnosti aktive kreće se od 0 do 1 i zapravo pokazuje

izračunavanje "štete" ili gubitka koji bi banka pretrpjela ako bi bila prisiljena
unovčiti svoju aktivu prije ugovorenih rokova dospijeća. U ovom primjeru to bi
bilo: (1- 0,8345) x 100 = 16,55%.

2.1.3. Likvidnost ukupnog poslovanja banke

Kao što se potraživanja banke pretvaraju u novac u odgovarajućoj

kombinaciji vjerojatnosti, tako se i obveze banke izvršavaju u ugovorenim
rokovima prema dospijeću, a za sredstva po viđenju može se izračunati
vjerojatnost da će vlasnici zatražiti njihovu isplatu. Likvidnost banke u tom
smislu (Newlyn, 1962.) može se definirati kao količinu novčanih sredstava
utvrđenu tako, da se u promatranom razdoblju izračuna razlika između
distribucije dospjelih potraživanja i distribucije dospjelih obveza banke –
grafikon 2.

Grafikon 2 – Likvidnost banke kao razlika dospjelih potraživanja i dospjelih

obveza

Iznos

"B"
Dp

Do "C" manjak

višak

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Vrijeme(t)
Dp - distribucija dospjelih potraživanja
Do - distribucija dospjelih obveza

U grafikonu 2 je krivuljom "Dp" prikazan kumulativan iznos dospjelih

potraživanja, a krivuljom "Do" kumulativan iznos dospjelih obveza u
 8

određenom vremenu "t". "L" je iznos kojim banka treba raspolagati na kraju
razdoblja "t" da bi podmirila svoje dospjele obveze. U razdoblju 0 < t < 5
likvidna (novčana) sredstva veća su od dospjelih obveza (površina C), dok su u
razdoblju 5 < t < 10 dospjele obveze veće od dospjelih potraživanja i banka ulazi
u zonu nelikvidnosti. Površina B pokazuje odstupanje likvidnosti ispod potreba.

Grafikon 2 daje sliku likvidnosti i nelikvidnosti banke u određenom

razdoblju i ukazuje u koje vrijeme banka može viškove novčanih sredstava
plasirati, a kada i za koje vrijeme treba pribaviti kratkoročna sredstva za
likvidnost radi saniranja problema nelikvidnosti.

Prema tome, likvidnost banke treba promatrati ne samo u statičkom, već i

u dinamičkom smislu, a stvaranje potrebnih novčanih sredstava ne samo
pretvaranjem potraživanja u novčana sredstva unutar aktive, već cjelokupnim
poslovanjem banke i klijenata koji putem nje obavljaju svoje poslovanje.

2.2. Čimbenici koji najčešće uzrokuju nelikvidnost banke

Banka manjim dijelom posluje vlastitim sredstvima, a pretežito tuđim

izvorima3. Tuđi izvori imaju svoju cijenu – pasivnu kamatu koju banka treba
nadoknaditi iz aktivne kamate obračunate na sredstva uložena u kreditne i
nekreditne plasmane. Naplata uloženih sredstava i obračunate kamate u
ugovorenim rokovima presudna je za uredno poslovanje, odnosno za održavanje
likvidnosti banke. Međutim, u praksi se pojavljuje mnoštvo problema, poteškoća
i otežavajućih okolnosti koje remete ovo temeljno načelo poslovanja i mogu
uzrokovati nelikvidnost, odnosno u konačnici nesolventnost4 koja banku dovodi
u bankrot.

Prvo, banka prikuplja depozite po viđenju raspoložive neograničeno u

svakom trenutku i oročene depozite koje je banka dužna staviti deponentima na
raspolaganje zajedno s kamatom u ugovorenim rokovima. Isto tako, banka
koristi razne kratkoročne i dugoročne kredite u zemlji i inozemstvu i vraća ih
zajedno s kamatom u ugovorenim rokovima. Promatrajući stvarno ponašanje
deponenata može se zapaziti, da se većina oročenih depozita obnavlja, a manji
dio podiže i da su u masi oročeni depoziti vrlo stabilni.

3
Udio vlastitih izvora, koje čini kapital, dobitak tekuće godine i razni oblici rezervi, u ukupnoj pasivi hrvatskih
banaka kreće se zadnjih nekoliko godina u prosjeku 9 do 10%.
4
Nesolventnost ili insolventnost je nemogućnost banke da unovčenom imovinom (aktivom) podmiri sve svoje
obveze prema deponentima i drugim vjerovnicima. U tom slučaju banku treba dokapitalizirati do potrebne
razine ili likvidirati.
 9

Bez obzira što hrvatske banke većinom ugovaraju nenamjenska oročenja s

maksimalnim rokom do pet godina, oročeni depoziti su dobra podloga za
odobravanje dugoročnih kredita s rokom povrata pet, deset i više godina.

Sredstva po viđenju, primjerice na kunskoj štednji i tekućim računima

građana, žiro računima građana i pravnih osoba iz dana u dan se mijenjaju i
njihovo je kretanje podložno sezonskim oscilacijama unutar godine, ali i unutar
mjeseca. Bez obzira na oscilacije, može se primijetiti dugoročni trend rasta, što
upućuje na zaključak, da se jedan dio takvih sredstava može dugoročno plasirati,
drugi dio kratkoročno uložiti u vrijednosne papire ili kreditne pozajmice
klijentima ili preko tržišta novca, a treći dio držati u likvidnom obliku. Dakle, u
stabilnim gospodarskim uvjetima i u redovnim okolnostima banka će
prikupljena i pribavljena sredstva uložiti u plasmane sa znatno dužim rokovima
nego što su ugovoreni rokovi prikupljenih depozita, što znači da banka obavlja
ročnu transformaciju sredstava.

Ukoliko dođe do bilo kakvog poremećaja i dio deponenata zatraži povrat

svojih depozita, banka ih ne može isplatiti naplatom plasmana, budući da su ti
plasmani dati na duže rokove. Dakle, pretjerana ročna transformacija
kratkoročnih sredstava u nestabilnim uvjetima može uzrokovati nelikvidnost
banke.

Drugo, ulaganje sredstava iz prikupljenih depozita u vlasničke uloge ili u

stalna sredstva, primjerice zgrade, opremu, informatička rješenja i sl., znači
ulaganje u nelikvidnu imovinu koju nije moguće u kratkom roku unovčiti i takva
praksa može uzrokovati nelikvidnost banke.

Treće, ulaganje sredstava u kreditne i nekreditne plasmane klijentima koji

nisu u stanju uredno podmirivati dospjele obveze, bilo radi iznenadnih promjena
na tržištu, bilo radi loše procjene njihovog boniteta i kreditne sposobnosti
prilikom odobravanja plasmana, ili radi nekog trećeg razloga, može uzrokovati
nelikvidnost, jer banka nije u stanju podmiriti obveze prema deponentima zbog
izostanka planirane naplate plasmana.

Četvrto, izdavanje jamstava i garancija, avaliranje mjenica, otvaranje

akreditiva s odloženim polaganjem pokrića i sl. bez ozbiljne procjene rizika
posla i bez kvalitetne ocjene boniteta i kreditne sposobnosti nalogodavca može
za banku značiti plaćanje po tako preuzetim potencijalnim obvezama i
uzrokovati nelikvidnost.

Peto, banka mora prikupljena i pribavljena sredstva ulagati u kreditne i

nekreditne plasmane da bi na tako uložena sredstva mogla obračunavati kamatu
i razne naknade i tako ostvarivati prihode. Svako je ulaganje rizično jer bez
 10

obzira na procjenu boniteta i kreditne sposobnosti klijenta, izvanredne okolnosti

mogu dovesti dužnika u poziciju nemogućnosti urednog servisiranja dospjelih
obveza. Zato je iznimno važno pribavljanje dobrih kolaterala ili kvalitetnih
instrumenata osiguranja naplate potraživanja, primjerice namjenski depozit,
cesija potraživanja, mjenica, zadužnica, hipoteka, prijenos u fiducijarno
vlasništvo itd., kako bi njihovom realizacijom banka naplatila dospjela
potraživanja i spriječila moguću nelikvidnost radi izostanka redovite naplate
potraživanja.

Šesto, ponekad banka radi prestiža na tržištu ili radi održavanja dobrog
poslovnog odnosa s klijentom odobri kredit, izda jamstvo ili garanciju ili
preuzme drugu potencijalnu obvezu po nalogu klijenta, a da pritom nema
osiguran izvor sredstava. Realizacija takve odluke uzrokovat će nelikvidnost jer
banka ne može izvršiti preuzetu obvezu.

Sedmo, ponekad banka formira ukupan prihod tako da obračuna kamate i

naknade, a da pritom ne naplati takve prihode, već ih reprogramira, pripiše
glavnici, odobri kredit za naplatu i sl. Ponekad banka formira ukupan prihod
obračunom tečajnih razlika, revalorizacijom glavnice ili na drugi način, a
izostane naplata u obračunskom razdoblju. Ukoliko istovremeno banka stvarno
isplati pasivne kamate, naknade i druge troškove odnosno isplati dividendu, što
znači da isplate po osnovi rashoda nisu pokrivene stvarnim naplatama, već
obračunskim prihodima, takva praksa uzrokovat će nelikvidnost. Isto tako,
poslovanje s gubitkom, što znači da su rashodi veći od prihoda, zasigurno će
nepovoljno djelovati na likvidnost banke.

Osmo, agresivna politika banke na tržištu i prebrzi i nekontrolirani rast

može banku dovesti u nelikvidnost. Odobravanje kredita klijentima sumnjiva
boniteta koji su spremni plaćati nadprosječne kamate i druge troškove, širenje
bankovne mreže na udaljenim područjima, uvođenje novih bankovnih
proizvoda, obavljanje novih bankovnih poslova na međunarodnim tržištima itd.
bez odgovarajućih tehničkih, kadrovskih i organizacijskih preduvjeta i
učinkovitog nadzora i kontrole, kao i financiranje takvih poslova kratkoročnim
depozitima stimuliranim iznadprosječnim visokim pasivnim kamatnim stopama,
znači najčešće skrivanje pravih problema koji se ne vide u obilju likvidnih
sredstava. Svaki pa i najmanji poremećaj na tržištu zaustavit će daljnji rast
depozita, prouzročiti nelikvidnost, svi će problemi postati vidljivi i banka ulazi u
zonu insolventnosti.

Deveto, neizvršavanje obveza po dospjelim depozitima, odobrenim

kreditima i drugim preuzetim obvezama, poslovanje s gubitkom, nepovoljne
glasine, pad cijena dionica itd. narušit će ugled banke i djelovati na gubitak
 11

povjerenja. Posljedica toga bit će daljnje podizanje depozita, odlazak klijenata i

sve veća nelikvidnost banke.

Osim navedenih čimbenika, na koje banka može više ili manje djelovati
poslovnom politikom, na njezinu likvidnost utječu i razne tržišne okolnosti
(promjene kamatnih stopa, valutnih tečajeva itd.), mjere i odluke središnje banke
(kamatna i tarifna politika, politika obvezne pričuve, aukcije kupnje i prodaje
deviznih sredstava, prodaja i reotkup blagajničkih zapisa i sl.), gospodarska
kretanja, politički i drugi čimbenici koje banka ne može promijeniti, već im se
zapravo treba prilagoditi.

3. Mjerenje likvidnosti banke

U bankovnoj teoriji i u bankovnoj praksi nema opće prihvaćenih

pokazatelja mjerenja likvidnosti banke. Ranije se u Hrvatskoj primjenjivala
odluka prema kojoj je banka bila dužna održavati minimalnu likvidnost kao
omjer između sredstava na žiro računu, gotovine, čekova i sl. prema
kratkoročnim depozitima i obvezama. Međutim, ta je odluka ukinuta.

3.1. Indikatori likvidnosti bankovnog sustava koje objavljuje Hrvatska

narodna banka (HNB)

Hrvatska narodna banka objavljuje u mjesečnim biltenima nekoliko

indikatora likvidnosti5 bankovnog sustava.

- Slobodna novčana sredstva u kunama su ukupna novčana sredstva

banke (na računima za namirenje i u blagajni) umanjena za minimalno prosječno
stanje na računima za namirenje i u blagajni propisano instrumentima HNB-a.

- Slobodna novčana sredstva u stranoj valuti su sredstva za održavanje

obvezne pričuve u stranoj valuti (efektivni strani novac i čekovi u stranoj valuti,
likvidna devizna potraživanja na računima kod prvoklasnih inozemnih banaka i
blagajnički zapisi u stranoj valuti) umanjena za minimalno potrebno stanje tih
sredstava u istom razdoblju.

- Stopa primarne likvidnosti je postotni udio mjesečnoga prosjeka

dnevnih stanja slobodnih novčanih sredstava u kunama u mjesečnom prosjeku
dnevnih stanja depozita koji čine osnovicu za obračun obvezne pričuve6.

5
HNB, (2005.), Bilten, broj 103, str. 35.
6
Tako se primjerice prosječna stopa primarne likvidnosti u mjesecu prosincu u proteklom petogodišnjem
razdoblju kretala od minimalne 0,98% u 2003. do maksimalne 3,53% u 2002. godini ili prosječno 2,70%.
 12

- Korišteni sekundarni izvori likvidnosti obuhvaćaju: korištenje obvezne

pričuve (do listopada 1994. godine), kredit za održavanje dnevne likvidnosti (do
studenoga 1994. godine), korištenje sredstava iznad raspoloživih sredstava na
žiro računu banke (do listopada 1994. godine), izvanredni kredit za
premošćivanje nelikvidnosti (inicijalni kredit, kredit za premošćivanje
nelikvidnosti bankama nad kojima je pokrenut postupak za ocjenu mogućnosti i
ekonomske opravdanosti sanacije i restrukturiranja banke), lombardni kredit (od
prosinca 1994. godine), interventni kredit za premošćivanje nelikvidnosti (od
listopada 1994. godine), kratkoročni kredit za likvidnost (od veljače 1999.
godine) te nepodmirene dospjele obveze prema HNB-u.

Navedeni indikatori daju opću sliku likvidnosti bankovnog sustava

Hrvatske.

3.2. Bilančni odnosi – indikatori likvidnosti

Bez obzira što nema propisanih parametara7, kao što i različiti autori
(Rose, 1991., Koch, 1992., Saunders, 2000., Sinkey, 2000.) imaju svoje pristupe,
za mjerenje i iskazivanje likvidnosti pojedine banke i bankovnog sustava u
Hrvatskoj može se preporučiti više indikatora koji se mogu izračunati iz
podataka u zbirnoj bilanci hrvatskih banaka. Pokazatelji izračunati kao prosječne
vrijednosti za proteklo petogodišnje razdoblje mogu pojedinoj banci biti
orijentacija u utvrđivanju elemenata njezine poslovne politike, posebno politike
upravljanja rizikom likvidnosti.

1. Omjer gotovine i depozita kod HNB-a prema ukupnoj aktivi ...........12,2%

Sredstva na žiro računima, u gotovini kao i u obveznoj pričuvi u kunama i u

stranim valutama su «najlikvidniji» dio ukupne aktive.

2. Udio trezorskih zapisa Ministarstva financija (riznički zapisi) i

blagajničkih zapisa HNB-a u ukupnoj aktivi ........................................... 4,4%

Upisani zapisi mogu se brzo unovčiti, a mogu se dati i u zalog kod

odobravanja lombardnog kredita8.

3. Neto međubankovna pozicija prema ukupnoj aktivi ........................... 4,4%

7
HNB u svojim godišnjim izvješćima analizira likvidnost banaka korištenjem nekoliko pokazatelja: (1) neto
međubankovna pozicija prema ukupnoj aktivi, (2) ukupni krediti prema ukupnim depozitima, (3) kratkoročna
aktiva prema kratkoročnoj pasivi te (4) bruto likvidna aktiva prema ukupnoj aktivi.
8
Odlukom o uvjetima za odobrenje kratkoročnog kredita na osnovi zaloga vrijednosnih papira (lombardni
kredit), (Narodne novine, broj 99/2004. i 22/2005.) HNB propisuje visinu lombardnog kredita u odnosu na
nominalnu vrijednost založenih vrijednosnih papira, rok i način korištenja kao i povrata kredita.
 13

Neto međubankovnu poziciju čine sredstva plasirana drugim bankama i

financijskim institucijama u obliku kredita i depozita umanjena za sredstva
primljena od drugih banaka. Pozajmljena sredstva bankama kao i primljena
sredstva od banaka imaju svoje rokove dospijeća, ali su u pravilu brzo unovčiva.

4. Omjer kratkoročna aktive prema kratkoročnoj pasivi banaka ....... 94,9%

Omjer pokazuje koliki dio kratkoročnih izvora banke plasiraju kratkoročno, a

koliki dio dugoročno, što može narušiti njihovu likvidnost.

5. Omjer tuđih izvora - posuđenih sredstava prema ukupnoj aktivi ... 89,3%

Omjer pokazuje koji dio imovine banke - aktive je financiran tuđim

prikupljenim i pribavljenim sredstvima, a što sa stajališta likvidnosti znači veću
zavisnost banaka o tržištu i deponentima.

6. Krediti klijentima prema ukupnoj aktivi ....…................................... 47,6%

Kreditni plasmani, u pravilu, su teže unovčivi prije roka dospijeća od primjerice

vrijednosnih papira i drugih vrsta nekreditnih plasmana.

7. Ukupni krediti prema ukupnim depozitima banaka ......................... 74,8%

Omjer pokazuje da li banke kreditne plasmane financiraju iz depozitnih izvora

kao najstabilnijih izvora, odnosno da li i koliko banke preferiraju ulaganje
prikupljenih depozita u razne oblike nekreditnih plasmana, da bi eventualno
poboljšale svoju likvidnost.

8. Omjer depozita prema ukupnoj aktivi ................................................ 65,6%

Omjer pokazuje da li su banke više orijentirane na prikupljanje depozita od

velikog broja fizičkih i pravnih osoba, što znači stabilnih izvora, ili na kreditna
zaduženja kod domaćih i stranih banaka.

9. Udio dugoročnih u ukupnim depozitima ............................................ 60,1%

Dugoročni depoziti su najstabilniji izvor financiranja i značajan čimbenik

održavanja dobre likvidnosti banaka.

10. Omjer transakcijskih depozita prema ukupnim depozitima ...........16,7%

Budući da su transakcijski depoziti, koje čine tekući računi građana i žiro računi
pravnih i fizičkih osoba nestabilan izvor sredstava, banke trebaju
 14

odgovarajućom kamatnom politikom i drugim mjerama stimulirati deponente da

viškove transakcijskog novca prenose na štedne račune ili oročavaju što bi
povoljno djelovalo na likvidnost banaka.

Prikazane pokazatelje može izračunati svaka banka za sebe, usporediti ih s

prosjekom bankarstva i uvažavajući vlastite specifičnosti ocijeniti svoju poziciju
likvidnosti, odnosno vjerojatnost nastupa problema u upravljanju rizikom
likvidnosti.

Osim navedenih pokazatelja, koje je moguće izračunati iz podataka

objavljenih u godišnjim izvješćima i mjesečnim biltenima HNB-a, banka bi
mogla pratiti svoju likvidnost izračunavajući dnevno različite omjere između
bilančnih pozicija temeljem podataka iz svojih poslovnih knjiga kao primjerice:

1. Omjer između prosječnih dnevnih stanja novčanih sredstava koje

čini žiro račun i blagajna prema ukupnim kratkoročnim i dugoročnim
tuđim izvorima.

2. Omjer između novčanih sredstava prema ukupnim kratkoročnim

obvezama po depozitima i primljenim kreditima.

3. Omjer između mjesečnoga prosjeka dnevnih stanja slobodnih

novčanih sredstava i mjesečnoga prosjeka dnevnih stanja depozita koji čine
osnovicu za obračun obvezne pričuve (stopa primarne likvidnosti).

4. Omjer novčanih sredstava i brzo unovčive aktive ( sredstva na žiro

računu i u blagajni, upisani blagajnički zapisi HNB-a, upisani riznički
zapisi Ministarstva financija, neto potraživanja od banaka i ostalih
financijskih institucija) prema kratkoročnim depozitima i kratkoročnim
obvezama, odnosno prema ukupnim tuđim izvorima koje banka koristi itd.

Izračunavajući navedene, ali i druge omjere, temeljem dnevnih stanja za

više godina, moguće je dobiti ne samo prikaz kretanja, već i podlogu za
utvrđivanje trend komponente i sezonskih utjecaja na likvidnost banke.

3.3. Ročna neusklađenost aktive i pasive kao mjera rizika likvidnosti

Uobičajeni način mjerenja rizika likvidnosti u pojedinim razdobljima je

strukturiranje aktive i pasive banke prema vremenu koje je od dana
bilance preostalo do ugovorenog dana dospijeća.
 15

Tablica 3 – Aktiva i pasiva banke prema vremenu koje je od dana bilance

preostalo do ugovorenog dospijeća, u milijunima kuna
_____________________________________________________________
Aktiva Do 1 Od 1 do 3 Od 3 do 12 Od 1 do Preko 3 Ukupno
mjesec mjeseca mjeseci 3 godine godine
- Novac 100 - - - - -
- Krediti 150 170 230 100 150 800
- Materijalna
imovina - - - - 90 90

Ukupna aktiva 250 170 230 100 240 990

Pasiva
- Depoziti 200 100 110 70 20 500
- Krediti 100 150 50 30 70 400
- Ostale obveze 20 10 5 10 5 50
Ukupne obveze 320 260 165 110 95 950
Kapital i rezerve 40 40
Ukupna pasiva 320 260 165 110 135 990
Neto neusklađe-
nost likvidnosti (70) (90) 65 (10) 105 -

Rizik likvidnosti izračunat kao "neto neusklađenost likvidnosti" iskazan

je u razdoblju "do 1 mjesec" u iznosu od 70 milijuna, u razdoblju "od 1 do 3
mjeseca" 90 milijuna i u razdoblju "od 1 do 3 godine" 10 milijuna. To znači,
kada bi se iz unovčene aktive isplatili svi depoziti i podmirile obveze u
ugovorenim rokovima, banka bi u tim razdobljima imala manjak novčanih
sredstava. Za pretpostaviti je da u stabilnim gospodarskim uvjetima dio depozita
s dospijećem "do 1 mjesec" i "od 1 do 3 mjeseca" neće biti podignut. Bez obzira
na to očekivanje u operativnom planiranju likvidnosti treba voditi računa o
značajnoj neto neusklađenosti likvidnosti, a u provođenju poslovne politike
banke izvršiti promjene na strani aktive i pasive i to na način, da se dio datih
kredita, što je moguće prije, transformira u kratkoročne brzo unovčive
vrijednosne papire, a na strani pasive dio kratkoročnih depozita stimulativnim
kamatama i drugim mjerama preformira u dugoročne depozite. Inače banka u
prethodnom primjeru je solventna jer ukupnom imovinom može podmiriti
obveze prema vjerovnicima i deponentima.

Navedeni pristup mjerenja rizika likvidnosti je dobar pregled

(ne)usklađenosti vremena dospijeća potraživanja i obveza banke, ali ne uzima u
 16

obzir stvarno ponašanje deponenata koji velik dio depozita ne podižu u

ugovorenim rokovima kao i činjenicu da će dio dužnika zatražiti prolongiranje
dospjelih obveza, a dio dužnika jednostavno neće platiti obveze na vrijeme. Iz
tih razloga prikazano mjerenje likvidnosti daje opću sliku dospijeća aktive i
pasive koju treba korigirati procjenom vjerojatnosti stvarnih naplata potraživanja
i stvarnih isplata depozita i drugih obveza u promatranim razdobljima.
 17

U ocjeni likvidnosti jedne banke prema drugoj ili u odnosu na bankovni

sektor treba uzeti u obzir i neke druge čimbenike koji ponekad relativiziraju
prethodno izračunate pokazatelje (Rose, 1991.).

Prvo u banci s većim ugledom koja uživa povjerenje javnosti manja je

vjerojatnost da će veći broj deponenata podići svoje uštede i na taj način ugroziti
njezinu likvidnost, nego u banci koja nema takav ugled. Potrebna razina
likvidnih sredstava kao i rezerve likvidnosti manje su u banci koja uživa visok
stupanj povjerenja, u odnosu na banku koja nema velik ugled.

Drugo, kretanje tržišne vrijednosti dionica jedan je od indikatora

deponentima u formiranju stava o sigurnosti i stabilnosti banke i indirektno
čimbenik koji opredjeljuje banku na održavanje potrebne razine likvidnih
sredstava odnosno rezervi likvidnosti.

Treće, prihvaćanje zahtjeva za kreditima i zahtjeva za preuzimanjem

potencijalnih obveza od bonitetnih klijenata indikator je tržištu o kreditnom
kapacitetu i sposobnosti banke u zadovoljavanju kreditne potražnje. Odbijanje
zahtjeva kvalitetnih klijenata izaziva pitanja i sumnju u bančinu sposobnost, a
može uzrokovati odlazak klijenata iz banke, podizanje depozita i nepovjerenje
javnosti.

Četvrto, saznanje da banka na kreditne pozajmice plaća iznadprosječnu

pasivnu kamatu i druge troškove, u čemu je sadržana premija za rizik, signal je
klijentima, posebno deponentima, da banka ima poteškoće u održavanju
likvidnosti.

Peto, saznanje da banka prodaje realnu imovinu, vrijednosne papire,

kreditna potraživanja, devizna sredstva i sl. po znatno nižim cijenama od tržišnih
indikator je deponentima da su banci hitno potrebna novčana sredstva, bez
obzira što u takvim transakcijama ostvaruje gubitke.

Šesto, saznanje da banka često koristi lombardni kredit temeljem upisanih

zapisa indikator je HNB-u da obrati dodatnu pozornost na poslovanje banke.
 18

Sedmo, korištenje kratkoročnog kredita za likvidnost kojeg HNB odobrava

banci za koju utvrdi da ima likvidnosnih poteškoća, uz uvjet da je solventna 9,
signal je deponentima da banka ima problema u održavanju likvidnosti, ali i da
banka uz pomoć HNB-a poduzima mjere za prevladavanje tih problema.

Iz navedenog proizlazi: (1) da propisima, bankovnom teorijom i

bankovnom praksom nije utvrđen skup općeprihvaćenih pokazatelja i načina
mjerenja likvidnosti banke, (2) da banka treba odabrati relevantne indikatore i
razraditi metodologiju mjerenja svoje likvidnosti u određenim vremenskim
razdobljima, (3) da je korisno izračunate pokazatelje usporediti s bankovnim
sustavom i s drugim, ali srodnim bankama i to u različitim razdobljima, (4) da u
ocjeni vlastite likvidnosti treba voditi računa o svojim obilježjima i
specifičnostima pogotovo onima koje su nepovoljnije od drugih te (5) da je
kvalitetan sustav mjerenja likvidnosti podloga za planiranje i upravljanje
rizikom likvidnosti.

4. Planiranje likvidnosti banke

Provođenje utvrđene politike likvidnosti obavlja se poduzimanjem

odgovarajućih mjera, a osnovni instrument u tome je plan priljeva i odljeva
novčanih sredstava u određenom razdoblju koji se može iskazati na slijedeći
način:

1. Stanje novčanih sredstava na početku razdoblja

2. +Priljev novčanih sredstava
3. -Odljev novčanih sredstava
4. Stanje novčanih sredstava na kraju razdoblja (4 = 1 + 2 – 3 )

Ovaj opći obrazac plana likvidnosti ukazuje na potrebu detaljnijeg

sagledavanja novčanih tokova u banci kako sa stajališta priljeva, tako i sa
stajališta odljeva. Planiranje likvidnosti obuhvaća planiranje dinamike kruženja
novčanih sredstava u poslovanju kroz sve pojavne oblike u segmentu aktivnog,
pasivnog i neutralnog poslovanja, ali i u segmentu prihoda i rashoda banke.
Planiranje likvidnosti zahtijeva poznavanje novčanih tokova u banci i zato je
plan likvidnosti sintetički iskaz planova pojedinih segmenata poslovanja koji
obvezno trebaju biti zasnovani na realnoj procjeni novčanih tokova.

9
Kredit se odobrava uz uvjete i na način propisan Odlukom o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne
novine, broj 135/2002.
 19

Plan likvidnosti može imati operativni karakter, što znači da se utvrđuje za

kraća vremenska razdoblja, najčešće 7 dana, 15 dana, 1 mjesec, 3 mjeseca, ili je
sastavni dio godišnjeg plana.

4.1. Operativni planovi likvidnosti

Operativni planovi likvidnosti su osnovni instrumenti u poslovanju banke,

što znači da su njihov sadržaj i struktura zasnovani na konkretnoj analizi
nastalih obveza i potraživanja, na projekciji promjena izvora i sredstava kao i
sagledavanju drugih bilančnih i izvanbilančnih pozicija te pozicija u računu
dobiti i gubitka u planskom razdoblju.

Banka obavlja kunsko i devizno poslovanje koja su međusobno povezana

odnosno u mnogim slučajevima se isprepliću. 10 Bez obzira što je likvidnost
banke jedinstvena, barem ih metodološki treba odvojeno sagledavati.

U pregledu 1 prikazana je struktura operativnog plana kunske likvidnosti

banke zasnovana na sagledavanju stanja i očekivanih priljeva i odljeva novčanih
sredstava. Za ovaj je plan karakteristično da priljev novčanih sredstava čine
povećanje izvora (novi depoziti, uzeti krediti i sl.), naplata kreditnih i
nekreditnih plasmana, naplata potraživanja koja čine prihode banke, kunski
priljevi od deviznih transakcija itd. Očekivani odljev novčanih sredstava čine
smanjenje izvora (vraćeni depoziti, vraćeni krediti i sl.), obveze po kreditnim i
nekreditnim plasmanima, plaćanja različitih rashoda, poreza, doprinosa,
kupovina stalnih sredstava, deviza i strane valute i plaćanja ostalih obveza
banke.

Pregled 1 - Operativni plan kunske likvidnosti

1. Priljev sredstava
1.1. Prenesena sredstva na početku razdoblja
1.2. Priljev novčanih sredstava tijekom razdoblja
1.2.1. Povećanje izvora (pasive)
- Depoziti
- Krediti od središnje banke
10
Primjerice, nakon primljenog deviznog priljeva banka će odmah obavijestiti korisnika i na njegov zahtjev
isplatiti mu kunsku protuvrijednost. Isto tako, obavljajući mjenjačke poslove banka isplaćuje kunsku
protuvrijednost za otkupljena devizna sredstva, a nakon transfera strane valute i čekova u inozemstvo, banka je
odobrena na deviznim računima kod inobanaka. Izvršavajući naloge za plaćanje klijenata banka smanjuje svoju
deviznu poziciju, prima kunsku protuvrijednost i na taj se način zatvara ciklus pretvaranja kunskih sredstava u
devizna i obrnuto.
 20

- Krediti od poslovnih banaka

- Prodani vlastiti vrijednosni papiri itd.
1.2.2. Naplata kreditnih i nekreditnih plasmana (promjene u aktivi)
- Naplata kredita
- Naplata dospjelih vrijednosnih papira
- Prodaja ranije kupljenih vrijednosnih papira
- Naplata potraživanja po osnovu plaćanja po datim jamstvima,
garancijama, avalima i sl.
- Povlačenje obvezne pričuve u kunama
1.2.3. Naplata kamate i ostalih potraživanja koja čine prihode banke
- Kamate
- Naknade (provizije)
- Pozitivne tečajne razlike
- Troškovi koje plaćaju klijenti
- Naplata izvršenih usluga klijentima itd.
1.2.4. Devizne transakcije
- Prodaja deviznih sredsta
- Uplate kunske protuvrijednosti deviznih sredstava u platnom
prometu
1.2.5. Ostali priljevi

2. Odljev sredstava
2.1. Prenesene nepodmirene obveze na početku razdoblja
2.2. Odljev sredstava tijekom razdoblja
2.2.1. Smanjenje izvora (pasive)
- Povrat depozita
- Povrat kredita središnjoj banci
- Povrat kredita poslovnim bankama
- Otkupljeni vlastiti vrijednosni papiri
2.2.2. Obveze po kreditnim i nekreditnim plasmanima (promjene u aktivi)
- Davanje kredita
- Kupovina vrijednosnih papira
- Plaćanja po datim avalima, jamstvima, garancijama itd.
- Kupovina vlasničkih udjela
- Izdvajanje obračunate obvezne pričuve u kunama
2.2.3. Plaćanje kamate i drugih obveza koje čine rashode banke
- Kamate
- Naknade (provizije)
- Plaćene negativne tečajne razlike
- Isplata plaća, ostalih administrativnih troškova itd.
2.2.4. Plaćanje poreza, doprinosa i drugih obveza
 21

2.2.5. Kupovina stalnih sredstava i sredstava koja čine materijalnu

osnovu rada banke
2.2.6. Kupovina deviznih sredstava
2.2.7. Isplata dividende
2.2.8. Ostale obveze

Rekapitulacija:

1. Ukupan priljev
2. –Ukupan odljev
3. Višak novčanih sredstava (1 – 2)
4. Manjak novčanih sredstava (2 – 1)

Sagledavajući ukupni priljev i odljev banka će utvrditi višak ili manjak

novčanih sredstava.

Višak kunskih sredstava banka može usmjeriti:

- za poboljšanje likvidnosti zadržavanjem većeg salda na žiro računu;
- za kupovinu vrijednosnih papira od središnje banke ili na tržištu;
- kao kredite za likvidnost drugim bankama, ali i
- za druge namjene (davanje kredita klijentima, kupovina deviznih
sredstava itd.)

Manjak kunskih sredstava banka može pokriti:

- uzimanjem kredita za likvidnost od poslovnih banaka ili od središnje
banke,
- prodajom vrijednosnih papira;
- prodajom deviznih sredstava;
- prijevremenom naplatom kredita i drugih potraživanja;
- odgodom dospjelih obveza ili
- na drugi način.

U pregledu 2 prikazana je struktura operativnog plana devizne likvidnosti

banke. Za ovaj plan karakteristično je da očekivani devizni priljev čine
povećenje deviznih izvora (depoziti domaćih i stranih pravnih i fizičkih osoba,
uzeti krediti u inozemstvu), priljevi ostvareni instrumentima međunarodnog
platnog prometa (doznake, čekovi, akreditivi, inkaso dokumenata itd.) i drugi
priljevi. Očekivani odljev deviznih sredstava čine povrati depozita i inokredita,
plaćanja prema inozemstvu po nalozima klijenata, plaćanja po fiksnim i
garantiranim obvezama, kao i izvršavanje ostalih obveza u devizama koja čine
odljev banke.
 22

Pregled 2 - Operativni plan devizne likvidnosti

1. Priljev sredstava
1.1. Prenesena sredstva na početku razdoblja
1.2. Priljev deviznih sredstava tijekom razdoblja
- Povećanje depozita fizičkih i pravnih osoba
- Povećanje depozita inobanaka
- Uzeti krediti od inobanaka
- Doznake
- Akreditivi
- Naplata čekova
- Inkaso dokumenata
- Naplaćene kamate, naknade i razni troškovi u devizama
- Naplata ostalih potraživanja
- Kupljena devizna sredstva na tržištu i otkupljena valuta
- Povrat depozita oročenih kod inobanaka
- Povrat izdvojene obvezne pričuve u devizama
- Ostali priljevi u devizama

2. Odljev sredstava
2.1. Neizvršene obveze iz prethodnog razdoblja
2.2. Odljev deviznih sredstava tijekom razdoblja
- Povrat depozita pravnih i fizičkih osoba
- Povrat depozita inobankama
- Povrat kredita
- Doznake prema inozemstvu
- Plaćanja po akreditivima
- Inkaso dokumenata
- Isplata čekova
- Obveze po garancijama
- Obveze po kamatama, naknadama i raznim troškovima
- Prodana devizna sredstva i strana valuta
- Oročavanje depozita kod banaka u inozemstvu
- Davanje kredita u devizama
- Plaćanje ostalih obveza u devizama
- Izdvajanje obvezne pričuve u devizama
- Ostali odljevi u devizama

Rekapitulacija deviznog priljeva i odljeva:

1. Devizni priljev
2. –Devizni odljev
3. Višak deviznih sredstava (1 – 2)
 23

4. Manjak deviznih sredstava (2 – 1)

Višak deviznih sredstava banka može usmjeriti:
- tako da ih oroči kod inobanaka;
- da ih proda za domaću valuti i poboljša kunsku likvidnost;
- za odobravanje deviznih kredita;
- za kupovinu vrijednosnih papira;
- za prodaju klijentima putem izvršavanja njihovih naloga za plaćanje
prema
inozemstvu, ali i
- za druge namjene.

Manjak deviznih sredstava banka može pokriti:

- kupovinom na deviznom tržištu
- zaduživanjem kod inobanaka
- odgodom dospjelih obveza ili
- na drugi način.

Sintetiziranjem i grupiranjem pozicija iz operativnog plana likvidnosti

prema roku dospijeća (pregled 1 i 2) moguće je formirati dinamički plan
likvidnosti i sagledati poziciju banke u pojedinom razdoblju sa stajališta
mogućnosti izvršavanja njenih obveza (pregled 3).

Pregled 3 - Dinamički plan likvidnosti

1. Novčana sredstva
1.1. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 7 dana
1.2. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 15 dana
1.3. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 30 dana
1.4. Novčana sredstva koja će se ostvariti u razdoblju do 3 mjeseca

2. Obveze banke
2.1. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 7 dana
2.2. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 15 dana
2.3. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 30 dana
2.4. Obveze koje dospijevaju u razdoblju do 3 mjeseca

Na osnovu planiranih priljeva novčanih sredstava i obveza može se

ocijeniti situacija banke, primjerice za 7 dana:

Novčana sredstva koja će se

Likvidnost banke ostvariti u razdoblju do 7 dana
za razdoblje =
do 7 dana Obveze banke koje dospijevaju
 24

u razdoblju do 7 dana
Izračunati koeficijenti za pojedina razdoblja ( 7 dana, 15 dana, 30 dana, 3
mjeseca), mogu biti jednaki, veći ili manji od jedan, ukazuju hoće li banka
planiranim novčanim sredstvima biti u stanju podmiriti dospjele obveze ili ne,
odnosno, ukazuju da upravo u određenom momentu ili razdoblju treba poduzeti
mjere radi pribavljanja dodatnih sredstava ili odgode dospjelih obveza.

4.2. Godišnji plan likvidnosti

Godišnji plan likvidnosti nije jednostavan zbroj operativnih planova, kao

što ni operativni planovi ne mogu biti samo matematički utvrđen dio godišnjeg
plana.

U izradi godišnjeg plana likvidnosti potrebno je uzeti u obzir plan izvora i

ulaganja sredstava, plan prihoda i rashoda, plan izdavanja jamstava, garancija,
avala i ocjenu hoće li banka po preuzetim obvezama platiti ili ne, te kako će za
tu namjenu osigurati kunska ili devizna sredstva. Poslovanje tijekom godine nije
ravnomjerno i svaka banka pojedinačno ima različitu potražnju za kreditima i
promjenu visine depozita zavisno od sezonskih utjecaja, ciklusa plaćanja
tijekom godine i drugih čimbenika. Isto tako tendencija gospodarskih kretanja,
kao rezultat konjunkture ili depresije na tržištu unatrag nekoliko godina, može
pozitivno ili negativno djelovati na izvore banke.

a) Planiranje depozita

U stabilnim gospodarskim uvjetima može se očekivati godišnji rast

depozita barem jednak stopi nominalnog rasta bruto domaćeg proizvoda. Takvu
stopu pojedina banka treba korigirati podacima o kretanjima na području na
kojem ona djeluje, podacima o broju (ne)zaposlenih, prosječnoj plaći,
prosječnim primanjima stanovništva, podacima o poslovanju gospodarskih
subjekata i sl., ali i podacima o ostvarenoj stopi rasta u proteklih nekoliko
godina te kakva su očekivanja u planskom razdoblju.

Za planiranje likvidnosti nije dovoljan podatak o očekivanom rastu na

razini godine već treba planirati kretanja po mjesecima. Budući da se rijetko
zbivaju iznenadni događaji, kao što je bila primjerice konverzija valuta država
članica Europske unije u zajedničku valutu – EURO krajem 2001. godine pa su
hrvatski građani ranije tezauriranu stranu valutu uložili u banke, za planiranje
mjesečnih, ali i dnevnih promjena depozita korisno je koristiti sezonske indekse,
odnosno procjenu obavljati uvažavanjem trend komponente, sezonske
komponente i rezidualnih čimbenika.
 25

b) Planiranje kredita

Planiranje dugoročnih kredita koji služe za financiranje trajnih obrtnih

sredstava i razvojnih programa poduzeća, izgradnje infrastrukturnih objekata i
sl. temelji se na očekivanim zahtjevima potencijalnih zajmotražitelja, a
korištenje kredita ovisi o dinamici realizacije investicijskih projekata.

Planiranje kratkoročnih kredita polazi od ukupnih potreba klijenata banke

koje su u prosjeku veće od prethodne godine, minimalno za nominalni rast
bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko banka ima namjeru privući nove klijente ili
ima saznanje o dodatnim potrebama klijenata za financiranje tekuće proizvodnje
povećat će planiranu veličinu kratkoročnih kredita. Dinamika korištenja
kratkoročnih kredita, a što je bitno za planiranje likvidnosti, ovisi o trend
komponenti, sezonskoj komponenti i drugim razlozima ukoliko su oni poznati
banci.

Projekcija priljeva i odljeva novčanih sredstava po stavkama računa

dobiti i gubitka zavisi o procjeni gibanja bilančnih kategorija u aktivi i pasivi i
planu poslovanja banke, a ostali priljevi i odljevi ovise o planu banke u svezi
investiranja i dezinvestiranja u stalna sredstva, vlasničke udjele i druge oblike
imovine.

5. Strategije upravljanja likvidnošću banke

Upravljanje likvidnošću banke razvijalo se, mijenjalo i nadograđivalo

tijekom povijesti u skladu s razvitkom financijskog tržišta i pojavom različitih
financijskih instrumenata, ali i mijenjanjem pogleda na mjesto, ulogu i način
poslovanje banke (Bessis, 1999., Saunders, 2000.).

Sve do tridesetih godina prošlog stoljeća prevladavalo je mišljenje da

sukladno "teoriji komercijalnih kredita" banke trebaju odobravati klijentima
pretežito kratkoročne kredite čije dospijeće je usko usklađeno s ročnošću
depozita. Na taj način osigurava se uredno servisiranje potencijalnih isplata
depozita.

"Teorija premještanja", odnosno "teorija zamjene imovine",

predstavljala je daljnji razvoj strategije upravljanja likvidnošću, a temeljila se na
spoznaji da se različiti oblici imovine mogu koristiti za podmirivanje
potencijalnih odljeva depozita. To znači da banke novčana sredstva ulažu u
vrijednosne papire i zajmove koji se mogu brzo i bez velikih gubitaka unovčiti
na sekundarnom tržištu i prije njihova dospijeća. Takav pogled na upravljanje
 26

likvidnošću rezultirao je promjenom politike plasmana, pa banke sada

produžavaju rokove povrata kredita i šire portfelj vrijednosnih papira na utržive
vrijednosnice neovisno o rokovima dospijeća depozita.

Pedesetih godina prošlog stoljeća težište upravljanja likvidnošću

usmjereno je na "teoriju očekivanih priljeva", prema kojoj su otplate po
kreditima i plaćanje kamata usko vezani uz zajmoprimčev očekivani priljev
novca, a kroz to i potrebna sredstva za likvidnost u banci. Ova teorija usmjerava
potrebnu pozornost banci na obilježja novčanog toka raznih financijskih
instrumenata zbog toga što je i zajmoprimčev neto novčani tok vezan uz
ostvarivanje njegovih priljeva i odljeva novčanih sredstava. Ovakav pristup
dovodi do sve većeg udjela kredita s periodičnim plaćanjima glavnice i kamate
te do sve manje usklađenosti rokova dospijeća odobrenih zajmova i primljenih
depozita.

Navedene teorije oslanjaju se samo na aktivu kao izvorištu upravljanja

likvidnošću banke, dok se pasiva banke smatra veličinom na koju banka ne
može značajnije djelovati svojim odlukama. To potvrđuju i iskustva u Hrvatskoj,
gdje su čak do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u većini banaka depoziti
stanovništva vođeni u "sektoru bankovne tehnike" zajedno s računovodstvom
banke, dok je analitika depozita po viđenju pravnih osoba ili "račun 500" vođena
u ondašnjoj Službi društvenog knjigovodstva (SDK), a samo zbirni računi tih
depozita u knjigovodstvima banaka.

Šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća banke se počinju

usmjeravati na pasivu. Prema teoriji "upravljanja obvezama" banke mogu
podržavati likvidnost na temelju posuđenih sredstava, dakle oslanjajući se na
financijsko tržište u trenutku kada su im sredstva zaista i potrebna.

Danas prevladava "kombinirani pristup ili uravnotežena strategija

upravljanja likvidnošću" temeljena na upravljanju imovinom i obvezama,
odnosno aktivom i pasivom banke (Rose, 1991., Koch, 1992.).

5.1. Upravljanje aktivom

Za provođenje politike optimalne likvidnosti banke može se dati više

smjernica i preporuka koje se odnose na aktivu banaka.

Prvo, banka treba držati odgovarajuću razinu novčanih sredstava na žiro

računu, deviznim računima kod inobanaka i u blagajnama kako bi održavala
svoju likvidnost. Bez obzira što HNB u tom pogledu nije utvrdila posebna
pravila i parametre kojih se treba pridržavati, svaka banka pojedinačno, prema
 27

iskustvu i sagledavanju budućeg poslovanja, određuje visinu i strukturu svojih

likvidnih sredstava.
Drugo, budući da likvidna sredstva, u pravilu, ne donose kamatu, banka
višak novčanih sredstava koje nema namjeru uložiti u kreditne i nekreditne
plasmane, daje u obliku kratkoročnih pozajmica i depozita drugim bankama ili
kupuje kratkoročne vrijednosne papire (blagajničke zapise HNB-a, rizničke
zapise Ministarstva financija, komercijalne zapise poduzeća i sl.) koji se u
slučaju potrebe jednostavno mogu unovčiti. Višak deviznih sredstava banka
može uz kamatu deponirati kod inobanaka.
 28

Treće, najznačajniji, ali i najdelikatniji dio poslovanja banke je

odobravanje kredita zajmotražiteljima putem kojih se financira tekuća
proizvodnja i proširena reprodukcija, odnosno razvoj gospodarstva.
Odobravanjem kredita banka direktno utječe na svoju buduću likvidnost.
Odobravanje prvenstveno kratkoročnih, a manje dugoročnih kredita, kredita koji
se stvarno otplaćuju, a ne prolongiraju, reprogramiraju ili otpisuju, klijentima
čije je poslovanje pozitivno i koji racionalno koriste sredstva, klijentima koji
maksimalno zatvaraju robne i novčane tokove unutar depozitnog sustava banke,
klijentima koji svoje kunsko i devizno poslovanje obavljaju putem matične
banke i sl., znači racionalno gospodarenje sredstvima banke. Banka koja provodi
takvu poslovnu politiku s određenim inicijalnim iznosom novčanih sredstava,
izvršiti će velik obrt kredita i kreiranje depozita te podržavati tržišne kriterije u
selekciji između onih klijenata - zajmotražitelja koji mogu i trebaju poslovati i
onih koji nemaju zdravu perspektivu poslovanja (Jurman, 1992.).

Četvrto, kupovinom komercijalnih zapisa banka može značajnim dijelom

supstituirati kratkoročne, a kupovinom obveznica dugoročne kredite.
Vrijednosni papiri, pogotovo ako su garantirani imovinom poduzeća,
garancijama banaka ili drugih subjekata, u uvjetima funkcioniranja tržišta
neuporedivo se lakše pretvaraju u gotov novac nego kreditna potraživanja. Za
širu afirmaciju vrijednosnih papira u hrvatskom gospodarstvu bitno je da su oni
(1) sigurni, (2) profitabilni, što znači da imatelju donose približno isti prinos kao
na druga istovrsna ulaganja i da su (3) likvidni, dakle u svakom momentu
unovčivi.

Peto, provođenje drugačije politike, kao što bi bilo odobravanje kredita a

da nisu osigurani izvori odgovarajuće ročnosti, plasiranje kredita koji se nikada
ne vraćaju ili davanje kredita klijentima koji posluju s gubitkom i koji svoje
kunsko i devizno poslovanje ne uključuju u depozitni sustav banke, pretvaranje
dospjelih obveza u beskonačno duge plasmane itd. dovodi banku u nelikvidnost.
 29

Šesto, ulaganja u stalna sredstva (zgrade, oprema, zemljišta itd.), ulaganja

u dionice i vlasničke udjele poduzeća banka treba svesti na potrebnu razinu, jer
svako prekomjerno ulaganje u takve namjene znači "zaleđivanje" novčanih
sredstava.
Sedmo, bankovna teorija, bankovna praksa, a i Zakon o bankama upućuju
banku na odobravanje kredita mnoštvu manjih klijenata čime se disperzira rizik
ulaganja. Banka je dužna opseg, visinu i strukturu plasmana i izvanbilančnih
obveza usklađivati s visinom jamstvenog kapitala.

Upravljati aktivom na izloženi način i u granicama mogućnosti banka će

osigurati trajno održavanje uredne likvidnosti. Međutim, orijentacija upravljanja
likvidnošću samo na aktivu znači da banka treba značajan dio potraživanja
držati u kratkoročnim, brzo unovčivim, vrijednosnim papirima čiji je prinos
nekoliko puta manji od prinosa na odobrene kredite ili značajan dio
potraživanja držati u obliku depozita i međubankovnih pozajmica ukamaćen uz
minimalne kamatne stope te da će banka vrlo teško u slučaju potrebe naplatiti
svoja kreditna potraživanja prije dospijeća ili ih unovčiti na tržištu u kratko
vrijeme bez značajnijih gubitaka.

5.2. Upravljanje pasivom

Za provođenje optimalne likvidnosti pojedine banke može se dati više

preporuka i smjernica koje se odnose na pasivu, odnosno njihove izvore
sredstava.

Prvo, obilježja poslovanja pravnih osoba čija sredstva se uključuju u

depozitni sustav banke su iznimno važna. Depoziti banke povećavat će se
ukoliko poduzeća posluju pozitivno, imaju brzi obrt, odnosno ciklus
proizvodnje, prodaje i naplate, imaju atraktivne proizvode koji se plaćaju
avansom ili odmah po isporuci, imaju kontinuirani proces proizvodnje i
realizacije tijekom godine, pod utjecajem su domaće i/ili međunarodne
konjunkture, obavljaju robne i financijske transakcije između klijenata banke
itd. Depoziti banke biti će nestabilni, neće se povećavati ili će se čak i smanjivati
ako poduzeća posluju s gubitkom, imaju "zamrznuta" sredstva u zalihama ili u
gotovim proizvodima, nemaju tržišno atraktivne proizvode, obavljaju prodaju
svojih proizvoda na kredit (namještaj, brodovi, kapitalna dobra i sl.), imaju
sezonski karakter poslovanja i sredstva treba ulagati u pripremu sezone (turizam,
poljoprivreda itd.), na njihovo poslovanje djeluje dekonjunktura, obavljaju
plaćanja roba, usluga i druge transakcije subjektima čija sredstva se uključuju u
depozitne sustave drugih banaka itd.
 30

Drugo, značajan izvor banci čine sredstva stanovništva. Ona će biti

stabilna i povećavat će se u slučaju da građani imaju višu razinu dohotka i
sklonost štednji, ukoliko je dio stanovništva na radu u inozemstvu, ako se na
području na kojem djeluje banka stanovništvo značajnije bavi turizmom,
poljoprivredom ili drugim gospodarskim aktivnostima.

Treće, iznimno je važna poslovna politika banke prema pravnim i fizičkim

osobama. Stimulativna kamatna politika, dobra usluga, ugled banke, povjerenje
itd. čini depozite stabilnim i pozitivno djeluje na njihov rast.

Četvrto, na likvidnost banke pozitivno djeluje omjer dugoročnih prema

kratkoročnim izvorima, budući da obveze po dugoročnim sredstvima
dospijevaju u dužim razdobljima. Radi toga banka treba kamatnom politikom i
drugim mjerama poboljšavati ročnu strukturu svojih izvora.

Peto, razvijena aktivnost pribavljanja sredstva izdavanjem kratkoročnih i

dugoročnih vrijednosnih papira (blagajnički zapisi, certifikati o deponiranim
sredstvima, obveznice, dionice itd.) djelovala bi možda manjim dijelom na
povećanje izvora, ali zasigurno na njihovu stabilnost i poboljšanje ročnosti.

Šesto, stabilno poslovanje, bonitet, kreditna sposobnost i ugled banke čini

ju podobnim za dobivanje kratkoročnih i dugoročnih kredita i depozita u zemlji i
u inozemstvu čime se u slučaju potrebe mogu brzo povećati njezini izvori
sredstava.

Sedmo, banka koja je nositelj konzorcija za financiranje izgradnje

kapitalnih objekata, nositelj zajedničkih ulaganja (domaći i inokapital) ili
obavlja razne komisione poslove po nalogu klijenata na taj način povećava svoje
izvore.

Osmo, ugledna banka koja ostvaruje dobre rezultate u poslovanju ima

veću mogućnost da njezini vjerovnici (vlasnici obveznica, depozita, kredita itd.)
svoja potraživanja pretvore u vlasnička ulaganja, što bi se pozitivno odrazilo na
njezinu likvidnost.

Deveto, mogućnost eventualnog reprogramiranja dospjelih i nedospjelih

obveza banke kao i drugi čimbenici pozitivno djeluju na visinu i ročnu strukturu
izvora, a potom i na likvidnost banke.

Upravljati pasivom odnosno obvezama na predloženi način znači trajno

djelovati na povećanje visine i ročne strukture izvora, a posebno depozita, kao i
minimalizirati neukamaćena likvidna sredstva i slabo ukamaćena ulaganja u
brzo unovčivu aktivu i pribavljanje novih izvora samo u slučaju potrebe. Takva
 31

politika maksimizirat će financijski rezultat banke, mada ona ima i stanovitih

ograničenja, kao primjerice:
- pribavljanje dodatnih izvora nije moguće uvijek kada to banka želi,
odnosno ponekad nije moguće baš tada kada su banci sredstva prijeko potrebna;

- dodatni izvori mogu biti neadekvatnih rokova spram plasmana što ne

rješava problem likvidnosti na dugi rok;

- dodatni izvori mogu biti skuplji od uobičajene cijene sredstava, što znači
da su pasivna kamata i drugi troškovi veći od aktivne kamatne stope odnosno
prinosa na ulaganja;

- banka koja ima poteškoće u poslovanju prisiljena je zaduživati se radi

održavanja likvidnosti, a saznanja o poteškoćama mogu uzrokovati nepovjerenje
deponenata, povlačenje depozita i suzdržanost banaka vjerovnika;

- zaduživanje kod banaka ili na financijskom tržištu znači dodatnu

zavisnost o vjerovnicima i financijskom tržištu i veliku neizvjesnost u politici
vođenja likvidnosti, što je vrlo rizično i zapravo neprihvatljivo kao stalna
praksa.

5.3. Kombinirana strategija upravljanja likvidnošću

U bankovnoj teoriji prevladava mišljenje da se mala banka više treba

orijentirati na upravljanje aktivom, a velika banka na upravljanje pasivom kako
bi održavala urednu likvidnost.

Mala banka koja nema velik ugled i kreditnu sposobnost treba držati
primjeren iznos sredstava na žiro računu i u blagajni, dio sredstava u
kratkoročnim međubankovnim pozajmicama, a dio sredstava uložiti u likvidne
ili brzo unovčive vrijednosne papire koji donose manji prinos od ulaganja u
kreditne plasmane. Međutim, to pretpostavlja da postoji spremno tržište na
kojem se vrijednosni papiri mogu uvijek i bez odlaganja unovčiti, da je cijena
vrijednosnih papira stabilna, bez obzira u kojem obimu se oni prodaju, kao i da
se mogu prodati bez velikih gubitaka. Isto tako pretpostavlja se da je tržište
reverzibilno, tako da prodavatelj može povratiti svoju osnovnu investiciju
(glavnicu) uz mali rizik (Rose, 1991.).
 32

Velika banka, koja ima ugled i kreditnu sposobnost i uživa povjerenje

raspoloživa novčana sredstva maksimalno će ulagati u kreditne plasmane
 33

klijentima ne samo radi maksimiziranja prinosa, već i računajući da će

zajmotražitelji kojima odobri kredite koristiti i druge usluge, podržavati depozite
i biti trajno vezani uz banku. Dakle, velika banka će podržavati visinu i strukturu
svoje aktive u skladu sa svojim planovima i potrebama klijenata, a eventualne
nedostatke novčanih sredstava povremeno i onda kada joj sredstva zaista i
trebaju, pribavit će kreditnim zaduživanjem, izdavanjem vlastitih vrijednosnih
papira ili na drugi za nju u tom momentu najpovoljniji način.
Budući da financijsko tržište, pogotovo u Hrvatskoj, nije perfektno, što
znači da nema dovoljne ponude raznovrsnih kratkoročnih i dugoročnih
vrijednosnih papira, a niti odgovarajuće potražnje, kao i da nema trgovanja
dugovima i potraživanjima, mnogo praktičnija i realnija orijentacija je
kombinirana ili uravnotežena strategija upravljanja likvidnošću temeljena
na korištenju prednosti i dobrih strana strategije upravljanja aktivom i strategije
upravljanja pasivom, ali i usklađivanja pojedinih segmenata aktive i pasive. U
tom smislu bankama se može dati više preporuka.

Prvo, banka treba usklađivati ročnu strukturu aktive s ročnom strukturom

pasive na način da samo odgovarajući dio kratkoročnih izvora transformira u
dugoročne plasmane. Taj postotak nije propisom utvrđen, ali prevladava
mišljenje da bi u stabilnim gospodarskim uvjetima to moglo biti od 10 do 20%
kratkoročnih izvora.

Drugo, dugoročne potrebe za sredstvima za koje se ocjenjuje da se neće

moći pokriti iz otplata po ranije odobrenim plasmanima i iz povećanja
depozitnih izvora banka će financirati iz međubankovnih kredita uzetih za te
namjene.

Treće, kratkoročne potrebe za likvidnošću, osim prodajom brzo unovčivih

vrijednosnih papira i međubankovnim pozajmicama, mogu se pokriti uzimanjem
lombardnog kredita od HNB-a.

Četvrto, kratkoročni kredit za likvidnost od HNB-a može koristiti banka

koja ima likvidnosnih poteškoća, uz uvjet da je solventna, ukoliko HNB ocijeni
da je ugrožena likvidnost i solventnost ukupnog bankovnog sustava. Kredit se
odobrava na rok do 6 mjeseci uz sudsko, odnosno javnobilježničko osiguranje
prijenosom vlasništva i prava i stvarnim prijenosom kratkoročnih i dugoročnih
vrijednosnih papira i druge imovine HNB-u11.

Peto, banka treba maksimalno usklađivati valutnu strukturu aktive i pasive

zbirno i po pojedinim valutama radi sprječavanja nepovoljnih učinaka promjena
međunarodne vrijednosti domaće valute i relevantnih svjetskih valuta.

11
Prema: Odluka o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne novine, broj 135/2002.
 34

Nepovoljne promjene mogu uzrokovati nepredviđene rashode u računu dobiti i

gubitka, a u dinamici i dodatne odljeve sredstava.

Šesto, obračun i naplata kamate i naknada koje čine prihod banke trebaju
biti usklađeni s obračunom i plaćanjem kamate, naknada i drugih troškova kako
i u tom segmentu ne bi došlo do odljeva nepokrivenih priljevima sredstava.

Banka koja se odluči na kombiniranu strategiju upravljanja likvidnošću,

odnosno uravnoteženje aktive i pasive izabrat će onaj skup mjera, postupaka i
aktivnosti koje je u danom trenutku moguće provesti u banci, u odnosu prema
klijentima i okolini, na financijskom tržištu u zemlji i u inozemstvu kako bi: (1)
sačuvala i povećala svoj ugled i povjerenje javnosti, (2) trajno unapređivala
poslovne odnose s klijentima zajmotražiteljima i korisnicima drugih bankovnih
usluga te (3) dugoročno stabilizirala kamatnu maržu i maksimizirala financijski
rezultat.

6. Kriteriji u izboru politike i načina upravljanja likvidnošću banke

U ocjeni i izboru optimalnog načina upravljanja likvidnošću banke

menedžment treba voditi računa o više čimbenika (Rose, 1991.)

1. Veličina potrebe za dodatnim novčanim sredstvima. Nakon što banka

utvrdi svotu potrebnih likvidnih sredstava suočena je s odgovarajućim
ograničenjima. Tako se primjerice lombardni kredit HNB-a može koristiti
sukladno uvjetima koje u pojedinim razdobljima odredi HNB, temeljem ocjene
likvidnosti sveukupnog bankovnog sustava Hrvatske, dok se kratkoročni kredit
za likvidnost HNB-a može koristiti do visine prenesenih kolaterala.
Međubankovne pozajmice za likvidnost odobravaju se do visine limita kojeg
banka vjerovnik povremeno, najčešće godišnje ili polugodišnje, utvrđuje za
banku zajmotražitelja, odnosno do limita zemlje12. Dakle, nema neograničenog
posuđivanja sredstava za likvidnost.

2. Trajanje potrebe za dodatnim sredstvima. Kratkotrajne potrebe za

dodatnim novčanim sredstvima ili premošćivanje likvidnosti do novog priljeva
sredstava mogu se riješiti međubankovnim pozajmicama, uzimanjem
lombardnog kredita od HNB-a, repo poslovima (prodaja HNB-u ranije kupljenih
vrijednosnih papira), a trajnije potrebe prodajom brzo unovčive aktive i sl.

3. Hitnost potrebe za likvidnim sredstvima. Međubankovna pozajmica i

lombardni kredit u praksi se realiziraju u istom danu, za prodaju imovine treba
12
U javnosti se ne objavljuju ali se u praksi utvrđuju i primjenjuju ograničenja u poslovanju jedne
banke prema drugoj kao i ograničenje ukupnih plasmana pojedine banke prema nekoj zemlji.
 35

stanovito vrijeme, a za aranžiranje kredita s rokom povrata od nekoliko mjeseci

i više potrebna je prethodna analiza, ugovaranje posla, osiguranje pokrića,
odnosno povrata kredita itd., što traje duže.

4. Pristup tržištu. Ugledna banka dobit će međubankovnu pozajmicu u

svakom trenutku temeljem usmenog dogovora, dok će se ugovor potpisati
naknadno. I kako kažu bankari "riječ i obećanje se može prekršiti prvi, zadnji,
jedini puta i nikada više". Banke dobrog ugleda rado pomažu jedna drugoj i na
taj način uspostavljaju i održavaju povjerenje i dobre poslovne odnose, a pritom
zarađuju na kamati na pozajmljena sredstva. Banka slabijeg ugleda nema uvijek
brzi pristup tržištu, makar ponudila i visoku kamatu na traženu pozajmicu, a
nailazi i na suzdržanost pozajmljivača.

5. Troškovi pribavljanja dodatnih sredstava. Sredstva za likvidnost nisu

jeftina. Kamatna stopa na tržištu novca formira se temeljem ponude i potražnje,
a kamatna stopa na lombardni kredit odlukom HNB-a 13. Radi visokih troškova
pribavljanja dodatnih novčanih sredstava, koji su najčešće veći od prinosa na
ulaganja, vrijeme premošćenja likvidnosti banka će svesti na minimalno
potrebno, svjesna da treba platiti veću cijenu kao kompenzaciju za štetu koju bi
izazvala nelikvidnost.

6. Očekivane promjene kamatnih stopa. Ukoliko banka očekuje rast

kamatnih stopa na posuđena likvidna sredstva, preferirat će prodaju brzo
unovčive aktive ukamaćenu uz fiksnu kamatnu stopu radi spriječavanja dodatnih
rashoda, a ukoliko očekuje smanjenje kamatnih stopa rađe će se zadužiti kako bi
očuvala visinu i strukturu svoje aktive kao i prinose koje ostvaruje.

7. Monetarna politika središnje banke. U svakoj zemlji središnja banka

prati likvidnost bankovnog sustava i utvrđuje načine i uvjete mogućih
intervencija za rješavanje nelikvidnosti u pojedinoj banci i bankovnom sustavu
kao cjelini. Tako primjerice HNB (1) odobrava lombardni kredit i kratkoročni
kredit za likvidnost, (2) organizira repo aukcije ukoliko ocijeni da bi moglo doći
do manjka sredstava na međubankovnom tržištu, (3) organizira devizne aukcije i
to obostrane (HNB kupuje i prodaje devizna sredstva) ili jednostrane (HNB
samo kupuje ili samo prodaje devizna sredstva) te (4) poduzima razne mjere
prema bankama.

8. Propisi kojima se regulira bankovno poslovanje. Zakonom o

bankama utvrđena je obveza planiranja i upravljanja likvidnošću u pojedinoj
banci, a monetarnom politikom utvrđeni su načini regulacije likvidnosti
bankovnog sustava. Propisima se mogu regulirati (dozvoliti ili zabraniti) neki
13
Tako je primjerice kamatna stopa na lombardni kredit već nekoliko godina 9,5%. (Prema: Odluka o
kamatnim stopama i naknadama Hrvatske narodne banke, Narodne novine, broj 34/2005.)
 36

segmenti operativnog upravljanja likvidnošću kao primjerice: (1) odobravanje

kredita središnje banke za isplatu štednih uloga građanima, s tim da se kredit
koristi i vraća iz prvog priljeva unutar dana, (2) korištenje obvezne pričuve za
podizanje gotovine ukoliko banka nema dovoljno novčanih sredstava na žiro
računu, (3) korištenje obvezne pričuve za povrat prekonoćnih međubankovnih
pozajmica uz obvezu vraćanja sredstava u obveznu pričuvu iz prvog priljeva
tijekom dana itd.
Saznanje o visini, vremenu i hitnosti pribavljanja dodatnih novčanih
sredstava kao i poznavanje drugih čimbenika, podloga su banci u donošenju
odluke kako riješiti mogući problem nelikvidnosti, odnosno kako učinkovito
upravljati rizikom likvidnosti.

7. Načela i smjernice upravljanja likvidnošću poslovnih banaka –

preporuke Bazelskog komiteta

Likvidnost kao sposobnost podmirivanja dospjelih obveza po aktivnim,

pasivnim i neutralnim bilančnim i izvanbilančnim bankovnim poslovima je
temeljno načelo poslovanja i prijeko potreban uvjet normalnog rada.
Nelikvidnost banke može uzrokovati nepovjerenje deponenata i vjerovnika,
odlazak dobrih klijenata iz banke, nesolventnost i u konačnosti likvidaciju
banke. Bazelski komitet za bankovni nadzor analizirajući dugi niz godina
problematiku upravljanja rizikom likvidnosti preporuča bankama više načela i
smjernica korisnih za uspostavu učinkovitog sustava upravljanja likvidnošću14.

a) Razvijanje strukture za upravljanje likvidnošću (načelo 1, 2, 3 i 4)

Dobro upravljanje likvidnošću podrazumijeva definiranje, prihvaćanje i

provođenje učinkovite strategije, ali i uspostavu sustava informiranja radi
osiguranja pregleda kako se proces upravljanja rizikom likvidnosti odvija u
svakodnevnom poslovanju.

Načelo 1: Svaka banka treba imati dogovorenu strategiju za svakodnevno

upravljanje likvidnošću. Ta strategija treba biti priopćena čitavoj organizaciji.

Budući da svaka transakcija u konačnosti uzrokuje promjenu unutar aktive

ili unutar pasive ili istovremenu promjenu aktive i pasive i ima pozitivan ili
negativan utjecaj na likvidnost banke, strategija upravljanja likvidnošću mora
dati jasne smjernice načina rada u svim segmentima poslovanja banke.

14
Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for Managing
Liquidity in Banking Organisations
 37

Prvo, banka treba imati godišnji i srednjoročni plan u kojem se uz ostale

elemente utvrđuje struktura aktive i pasive, ali i osnovne relacije između aktive i
pasive, kao primjerice:
- udio kratkoročnih i dugoročnih plasmana, udio brzo unovčivih
vrijednosnih papira (blagajnički zapisi HNB-a i riznički zapisi), udio trgovačkog
portfelja, udio investicijskog portfelja, udio materijalne imovine itd. u ukupnoj
aktivi;
- udio kratkoročnih i dugoročnih depozita, udio primljenih kredita u zemlji
i inozemstvu, udio vlastitih izvora itd. u ukupnoj pasivi;
- odnos datih kredita i prikupljenih depozita, odnos kratkoročne aktive
prema kratkoročnim obvezama itd.

Pridržavanje utvrđenih relacija ne garantira, ali se s velikim stupnjem

vjerojatnosti može očekivati, da u dužem razdoblju neće doći do bitnog
poremećaja likvidnosti.

Drugo, zaposlenici u svim organizacijskim dijelovima banke trebaju biti

svijesni da njihova aktivnost ili neaktivnost ima posljedice na likvidnost banke
te da im djelovanje mora biti unutar odobrenih politika, procedura i ograničenja.
To primjerice znači, da se kredit treba odobriti i naplatiti, da se devizama treba
trgovati, ali pritom banci ne stvarati gubitke, da se garancija može izdati, ali
ukoliko banka po njoj plati da se može odmah regresirati od nalogodavca itd.

Načelo 2: Nadzorni odbor treba usvojiti strategiju i značajne politike koje

se odnose na upravljanje likvidnošću. Odbor također treba osigurati da viši
menedžment poduzme potrebne korake za praćenje i kontrolu rizika likvidnosti.
Odbor treba biti redovito izvješćivan o stanju likvidnosti banke, a odmah
ukoliko postoje bitne materijalne promjene u bančinoj sadašnjoj ili budućoj
poziciji likvidnosti.

Načelo 3: Svaka banka treba imati upravljačku strukturu za učinkovito

provođenje strategije likvidnosti. Ta struktura treba obuhvaćati kontinuirano
sudjelovanje članova višeg menedžmenta. Viši menedžment mora osigurati
učinkovito upravljanje likvidnošću kao i utvrditi primjerene politike i procedure
za kontrolu i ograničavanje rizika likvidnosti. Banka treba odrediti i redovito
pregledavati ograničenja koja se odnose na veličinu njezinih pozicija likvidnosti
tijekom određenih vremenskih razdoblja.

Načelo 4: Banka mora imati adekvatne informacijske sustave za mjerenje,

praćenje, kontroliranje i izvješćivanje o riziku likvidnosti. Izvješća trebaju biti
pravovremeno dostavljana Nadzornom odboru banke, višem menedžmentu i
ostalom odgovarajućem osoblju.
 38

U hrvatskim bankama, koje su ranije imale veće poteškoće u održavanju

likvidnosti, razvijena je pred više godina struktura upravljanja likvidnošću vrlo
slična smjernicama Bazelskog komiteta.
Svako jutro najčešće uprava ili viši menedžment ima takozvani "jutarnji
radni dogovor" na kojem se razmatra izvješće o najznačajnijim kunskim
priljevima, odljevima i stanju na žiro računu banke kao i izvješće o većim
deviznim priljevima, odljevima i o deviznoj poziciji od prethodnog dana. Isto
tako uprava se izvješćuje o najavljenim najznačajnijim kunskim i deviznim
odljevima kao i očekivanim priljevima te aktivnostima koje će biti poduzete
tijekom dana na pribavljanju sredstava ako postoje manjkovi, odnosno o
planovima ulaganja ako postoje viškovi sredstava. Osim toga, dnevno se prati
stanje upisanih zapisa, stanje međubankovnih potraživanja i obveza, otvorenost
devizne pozicije i drugi relevantni podaci.

Petnaestodnevno se izrađuje pregled kunskih i deviznih priljeva i odljeva

sredstava u usporedbi s planom, a mjesečni pregled priljeva i odljeva i
usporedba s planom dostavlja se rukovoditeljima sektora, podružnica i
poslovnica, ali i Nadzornom odboru banke.

Takav način rada pokazao se u praksi vrlo dobar jer su uprava banke, viši
menedžment i operativni radnici direktno uključeni u provedbu politike
likvidnosti, a Nadzorni odbor je redovito i pravovremeno izvješćivan o
likvidonosnoj situaciji banke.

b) Mjerenje i praćenje neto obveznih sredstava (načelo 5, 6 i 7)

Načelo 5: Svaka banka treba uspostaviti proces za kontinuirano mjerenje

i praćenje neto obveznih sredstava.

Utvrđivanje "neto obveznih sredstava" obuhvaća procjenjivanje svih

bančinih novčanih priljeva u odnosu na njezine novčane odljeve kako bi se
utvrdila mogućnost da u budućnosti dođe do bilo kakvih neto manjkova. To
ujedno obuhvaća i procjenu neto obveznih sredstava za izvanbilančne ugovore.

Učinkovit sustav mjerenja, planiranja i praćenja vrlo je bitan za

upravljanje rizikom likvidnosti. U tom smislu mogu se koristiti različite tehnike,
od najjednostavnijih procjena koje polaze od sadašnjeg stanja do različitih
simulacija i složenih modela koji u predviđanje uključuju razne varijable. Vrlo
korisna tehnika je operativno planiranje kunske i devizne likvidnosti procjenom
budućih kunskih i deviznih priljeva i odljeva.

Operativni plan likvidnosti banka treba izrađivati dnevno, tjedno,

petnaestodnevno, mjesečno i tromjesečno, pratiti njegovo izvršenje i po potrebi
 39

ga dopunjavati ili mijenjati. Operativni plan za duže razdoblje, primjerice jedan

ili tri mjeseca, podloga je banci ne samo za upravljanje likvidnošću, već i za
praćenje i analizu da li se i na koji način ostvaruje utvrđena poslovna politika
banke.
Načelo 6: Banka treba analizirati likvidnost koristeći se nizom različitih
"što ako" scenarija.
Planiranje likvidnosti vrši se na temelju realnog sagledavanja priljeva i
odljeva sredstava u nekom razdoblju. Međutim, svako predviđanje temeljeno je
na većoj ili manjoj vjerojatnosti ostvarenja, a ta je vjerojatnost uvijek manja što
je razdoblje procjene duže. Iz tih razloga banka treba planirati likvidnost i svoje
aktivnosti i u varijanti da se prvobitne pretpostavke neće ostvariti, kao
primjerice:

- ako klijent zakasni u povratu kredita, a iznos je značajan, banka će

nedostajuća sredstva za nekoliko dana nadoknaditi lombardnim kreditom od
HNB-a;

- ako dugoročni depoziti u određenom razdoblju ne dostignu određenu

veličinu, banka će se zadužiti u inozemstvu;

- ako klijent uopće nema namjeru vratiti kredit, a prisilna naplata će

potrajati, banka će na tržištu unovčiti kratkoročne i/ili dugoročne vrijednosne
papire i tako nadoknaditi nedostajuća sredstva itd.

Bez obzira što se nepredviđeno zbilo u banci ili njezinoj okolini, uvijek
treba imati razrađen scenarij kako pribaviti dodatna sredstva radi premošćenja
potencijalne nelikvidnosti u određenom razdoblju.

Načelo 7: Banka treba redovito preispitivati pretpostavke upotrebljene u

upravljanju likvidnošću kako bi utvrdila jesu li one još uvijek valjane.

Banka treba poznavati i permanentno pratiti čimbenike koji djeluju na

njezinu likvidnost, jer ti su čimbenici na neki način zapravo pretpostavke u
planiranju likvidnosti. Te pretpostavke mogu se grupirati u više skupina kao
primjerice: (1) aktiva, (2) pasiva, (3) izvanbilančne obveze i (4) ostali
poslovi.

Aktiva

U planiranju likvidnosti banka ima više nepoznanica, ali izdvojiti se mogu

tri ključna pitanja:
 40

- prvo, koliko dospjelih kredita klijenti neće vratiti u planiranim rokovima;

- drugo, koliko kredita će banka obnoviti i reprogramirati i
- treće, koliko novih kredita će banka odobriti?

Odgovore na ta pitanja moguće je dobiti pojedinačnim sagledavanjima i

kontaktima s klijentima ili procjenom na temelju ranijih iskustava i predviđanja.

Pasiva

U planiranju likvidnosti banka predviđa:

- prvo, koliko očekuje novih depozita od fizičkih i pravnih osoba;

- drugo, koliko očekuje novih kredita od banaka u zemlji i iz inozemstva;
- treće, koliko dospjelih depozita deponenti neće podići, već će ih i dalje
zadržati u banci;
- četvrto, koliko depozita će banka stvarno isplatiti;
- peto, kolika je vjerojatnost reprogramiranja dospjelih obveza po
primljenim kreditima itd.

Izvanbilančne obveze

Banka izdaje jamstva, garancije, avale, otvara akreditive s odloženim

polaganjem pokrića i preuzima druge obveze po nalogu klijenata, i za razdoblje
planiranja treba procijeniti:

- po kojim izdanim instrumentima će platiti i dobiti pokriće, a

- po kojim instrumentima će platiti i ući u postupak regresiranja s
neizvjesnošću naplate.

Banka treba također procijeniti potencijalne odljeve po poslovima

kamatnih i valutnih swap-ova, prodanih opcija i raznih tržišnih ugovora.

Ostali poslovi

Banka obavlja domaći i međunarodni platni promet. Platni promet između

deponenata banke ne zahtijeva dodatnu likvidnost, ali plaćanja između klijenata
dviju banaka znače odljev, a naplate priljev novčanih sredstava. Radi
nesmetanog odvijanja platnog prometa banka mora biti likvidna i zato treba
procjenjivati opseg transakcija naplata i plaćanja.
 41

c) Upravljanje pristupom tržištu (načelo 8)

Načelo 8: Svaka banka treba periodički preispitivati svoje aktivnosti

kojima uspostavlja i održava odnose s vjerovnicima kako bi održala
diverzifikaciju obveza i aktivnosti kojima je svrha osigurati njezinu sposobnost
da proda sredstva (aktivu).

Banka formira svoje izvore sredstava prikupljanjem depozita od fizičkih i

pravnih soba i uzimanjem kredita u zemlji i inozemstvu. Izvori sredstava u
pravilu su stabilniji što je postignuta veća diverzifikacija na pojedinačnoj razini,
po vrsti instrumenata, prirodi osiguravatelja sredstava i zemljopisnog tržišta itd.,
jer je vjerojatnost da će svi deponenti istovremeno podići svoja sredstva mnogo
manja nego kada diverzifikacije ne bi bilo.

Važno je održavati korektne odnose s deponentima i bankama te realno

procjenjivati na koje instrumente i koje kreditore se može i treba osloniti
pogotovo u izvanrednim okolnostima.

Banka treba pri odobravanju kredita ugrađivati klauzulu o mogućoj prodaji

kredita, permanentno pratiti situaciju na tržištu dugova i procjenjivati okolnosti
pod kojima može, u slučaju potrebe, unovčiti svoju aktivu da bi pribavila
nedostajuća likvidna sredstva.

d) Planiranje nepredvidivih slučajeva ili alternativno planiranje

(načelo 9)

Načelo 9: Banka treba imati alternativne planove koji se odnose na

strategiju za rješavanje kriza likvidnosti i obuhvaćaju procedure za nadopunu
novčanih tijekova u hitnim situacijama.

Banka koja se u financiranju poslovanja oslanja više na depozite, a manje

na posuđena kreditna sredstva imati će relativno stabilnu likvidnost ukoliko se
plasirana sredstva redovito naplaćuju.

Banka koja u izvorima koristi pretežito kreditna sredstva, odnosno

sekundarne izvore financiranja, može se lako naći u neželjenim okolnostima i
zato treba razraditi strategiju za upravljanje krizom likvidnosti. Rješenja treba
tražiti u pravcu:

- pribavljanja novih kreditnih izvora od banaka u zemlji ili iz inozemstva;

- prodaje brzo unovčivih vrijednosnih papira (blagajnički i riznički zapisi);
 42

- prodaje dugoročnih vrijednosnih papira svjesno žrtvujući buduće priljeve

po glavnici i kamati;
- prodaje zajmova, s time da se na taj način bitno smanjuje ili čak gubi
poslovni odnos s klijentom dužnikom;
- sekuritizacije aktive gdje su ranije odobreni krediti ili potraživanja
sadržana u kupljenim vrijednosnim papirima podloga za izdavanje
bančinih vlastitih vrijednosnih papira ili
- u nekom drugom smjeru ili na drugi način.

Neka od ovih rješenja mogu se realizirati brzo, a za druga treba stanovito

vrijeme ili su neizvjesna u pogledu uspješnog provođenja.

e) Upravljanje deviznom likvidnošću (načelo 10 i 11)

Banka koja se bavi deviznim poslovanjem, što znači da prikuplja devizne

depozite, uzima devizne kredite, obavlja međunarodni platni promet i druge
devizne poslove, kao i banka koja u dijelu kunskog poslovanja primjenjuje
valutnu klauzulu, izložena je nepovoljnim promjenama valutnih tečajeva
relevantnih svijetskih valuta i međunarodne vrijednosti domaće valute. Osim na
račun dobiti i gubitka, promjene deviznih tečajeva djeluju na novčane tijekove
odnosno likvidnost banke.

Problem može nastati:

- ukoliko se kunska aktiva financira deviznim izvorima pa dođe do

deprecijacije (slabljenje međunarodne vrijednosti) domaće valute ili aprecijacije
(jačanje međunarodne vrijednosti) stranih valuta, jer obveze banke nominalno
više vrijede, odnosno za njihov povrat trebati će više novčanih sredstava u
kunskoj protuvrijednosti;

- ukoliko se devizna aktiva financira kunskim izvorima pa nastupi

aprecijacija domaće valute ili deprecijacija stranih valuta, jer aktiva odnosno
potraživanja banke nominalno manje vrijede i njihova naplata donijet će banci
manje novčanih sredstava u kunskoj protuvrijednosti.

Načelo 10: Svaka banka treba imati sustav mjerenja, praćenja i

kontroliranja svojih pozicija likvidnosti u glavnim valutama koje koristi u svojim
aktivnostima. Osim što treba procijeniti svoje ukupne potrebe za deviznom
likvidnošću i odrediti prihvatljivu neusklađenost u kombinaciji sa svojim
obvezama u domaćoj valuti, banka također treba napraviti zasebnu analizu
svoje strategije za svaku valutu posebno.
 43

Zaštita od valutnog rizika može se provesti na razne načine, ali dugoročno

i najpouzdanije je usklađivanje deviznih potraživanja i deviznih obveza u svakoj
valuti posebno.
 44

Operativne planove devizne likvidnosti treba izrađivati dnevno, tjedno,

petnaestodnevno, mjesečno i tromjesečno i to za svaku valutu posebno i
sveukupno za sve valute i tada odlučiti na koji način rješavati problem
eventualne neusklađenosti.

Banka treba biti svjesna da se tečajevi pojedinih valuta iz dana u dan

mijenjaju, kao i da se redovni otkup strane valute i deviza obavlja po nižem
kupovnom tečaju, a prodaja deviza i strane valute po višem prodajnom tečaju.
Međutim, banka koja ima manjak deviznih sredstava i kupuje devizna sredstva
na tržištu platit će nedostajuća sredstva po višem – prodajnom tečaju kojeg
utvrđuje banka prodavatelj deviza.

Dakle, bilo koja devizna transakcija koja se obavlja promptno ili

terminski, a odnosi se na pokriće manjka deviznih sredstva ima, za razliku od
običnih kunskih transakcija, stanovite troškove izražene kao tečajne razlike iz
kupoprodaje. To je također razlog zašto banka treba razraditi strategiju
likvidnosti za svaku valutu posebno i utvrditi da li će potrebna devizna sredstva
ostvarivati obavljanjem platnog prometa, povećanjem depozita, zaduživanjem u
inozemstvu, kupovinom za kune ili konverzijom jedne valute u drugu.

Načelo 11: Ovisno o analizi napravljenoj prema Načelu 10, banka treba,
ako je primjereno, odrediti i redovito preispitivati ograničenja koja se odnose na
veličinu neusklađenosti njezinih novčanih tokova tijekom pojedinih vremenskih
razdoblja za ukupna devizna sredstva kao i pojedinačno i za svaku značajnu
stranu valutu u kojoj obavlja poslove.

Hrvatske banke obavljaju devizno poslovanje pretežito u američkim

dolarima i eurima. Kretanje njihovog intervalutarnog odnosa nije usklađeno,
tako da banka treba izračunati sadašnju deviznu poziciju i ocijeniti da li je
buduća devizna pozicija u nekoj od valuta duga (devizna potraživanja veća su od
deviznih obveza) ili kratka (devizna potraživanja manja su od deviznih obveza),
procijeniti rast ili pad tečaja, te odlučiti da li će otvorenost pozicije povećati radi
zarade na tečaju ili smanjiti radi spriječavanja budućih gubitaka. Budući da je
predviđanje kretanja tečaja složeno, neizvjesno i rizično banka treba utvrditi
ograničenja – granice otvorenosti devizne pozicije u pojedinoj valuti i tako
pravovremeno spriječiti moguća iznenađenja i gubitke.
 45

f) Unutarnja kontrola za upravljanje rizikom likvidnosti (načelo 12)

Načelo 12: Svaka banka mora imati adekvatan sustav unutarnjih kontrola
svojeg procesa upravljanja rizikom likvidnosti. Temeljna komponenta sustava
unutarnje kontrole obuhvaća redovite nezavisne preglede i vrednovanja
učinkovitosti tog sustava i, ako je potrebno, osiguranje adekvatnih revizija ili
poboljšanja unutarnjih kontrola. Rezultati tih pregleda trebaju biti dostupni
nadzornim vlastima.

Za učinkovito upravljanje rizikom likvidnosti potrebno je razraditi

strategiju, politike, procedure i razviti odgovarajuću praksu u svim segmentima
poslovanja banke, ali je iznimno važno, a to je upravo zadaća unutarnje
kontrole, svakodnevno pratiti kako se sve to provodi u praksi.

Procese upravljanja rizikom likvidnosti povremeno treba preispitati

unutarnja revizija kako bi identificirala bilo koje slabosti ili probleme i
predložila mjere za poboljšanje.

g) Uloga javnog objavljivanja podataka o poboljšanju likvidnosti

(načelo 13)

Načelo 13: Svaka banka treba imati mehanizam kojim osigurava

postojanje primjerene razine priopćavanja podataka o banci kako bi upravljala
predodžbom koju javnost ima o njezinoj organizaciji i pouzdanosti.

Objektivna slika o banci stvorena objavljivanjem istinitih informacija o

poslovanju kao i informacija o uglednim kreditorima i klijentima bitan su
čimbenik stabilnosti banke općenito, a posebno stabilne likvidnosti. Bilo kakve
negativne informacije o banci mogu stvoriti nepovjerenje i paniku deponenata.
Banka treba biti spremna na promptno poduzimanje korektivnih aktivnosti i
otklanjanje eventualnih strahova na tržištu.

h) Uloga nadzornika (načelo 14)

Načelo 14: Nadzornici (supervizori) trebaju provoditi nezavisno

vrednovanje strategija, politika, procedura i praksi banke koje se odnose na
upravljanje likvidnošću. Nadzornici trebaju zahtijevati da banka ima učinkoviti
sustav za mjerenje, praćenje i kontrolu rizika likvidnosti. Nadzornici trebaju
pribaviti od svake banke dostatne i pravovremene podatke za vrednovanje
razine rizika likvidnosti i trebaju osigurati da banka ima odgovarajuće planove
za nepredvidive slučajeve likvidnosti.
 46

Načelo 14 obvezuje nadzornike da ispitaju i potvrde da li je banka

uspostavila sustav upravljanja rizikom likvidnosti sukladno načelima od 1 do 13
i da li se sustav primjenjuje u praksi. Nadzornicima se preporuča utvrđivanje
standarda za mjerenje, planiranje i upravljanje likvidnošću koji bi obuhvatili
odgovarajuće pokazatelje, omjere i pravila postupanja. Rizik likvidnosti samo je
jedan od rizika s kojima se banka svakodnevno suočava u poslovanju i trebalo
bi ga promatrati u zavisnosti s njenom adekvatnošću kapitala.
Budući da nadzornici prate likvidnost pojedine banke i bankovnog sustava
kao cjeline, trebaju imati alternativne planove za neočekivane slučajeve kako bi
mogli pravovremeno poduzimati akcije radi spriječavanja mogućih kriza
likvidnosti.

8. Zaključak

(1) Banka kao dioničko društvo osniva se da bi ostvarivala dobit i stabilan

rast financijskog potencijala i ukupnog poslovanja. Banka posluje uglavnom
tuđim prikupljenim i pribavljenim sredstvima, koje ulaže u kreditne i nekreditne
plasmane, obavlja domaći i međunarodni platni promet i druge poslove, pa je
iznimno važno da uvijek i na vrijeme izvršava dospjele obveze po aktivnim,
pasivnim i neutralnim poslovima, odnosno da je likvidna. Likvidnost je uvjet
opstanka banke.

(2) Likvidnost i profitabilnost su u obrnuto proporcionalnom odnosu zato

što najlikvidniji oblici imovine nose mali ili nikakav prinos, dok dugoročna i
više rizična, ali manje likvidna imovina donosi veće prinose. Isto tako depoziti i
krediti s dužim rokovima vraćanja su skuplji, dok su obveze i depoziti po
viđenju jeftiniji. Banka svojim poslovanjem na strani aktive nastoji
maksimizirati prihode, a na strani pasive minimalizirati rashode. Takva politika
može dovesti banku u stanje nelikvidnosti i zato je iznimno važno optimalno
upravljati rizikom likvidnosti.

(3) Upravljati rizikom likvidnosti banke znači strukturirati imovinu koja

donosi prihode i obveze na koje se plaćaju rashodi na način da se postigne
maksimalna kamatna marža, ali da pritom banka uvijek i na vrijeme izvršava
dospjele obveze.

(4) U bankovnoj teoriji se spominju i u bankovnoj praksi primjenjuju

različite strategije upravljanja likvidnošću, a najčešće su: strategija upravljanja
aktivom, strategija upravljanja pasivom i u novije vrijeme kombinirana ili
uravnotežena strategija upravljanja imovinom i obvezama banke. Svaka od
navedenih strategija ima svoja obilježja, prednosti i nedostatke i njezina
primjena ovisi o veličini banke i njezinim obilježjima, o financijskom tržištu, o
propisima kojima je regulirano bankovno poslovanje i drugim čimbenicima.
 47

(5) Banka treba planirati svoju likvidnost u određenim vremenskim

razdobljima (dnevno, tjedno, mjesečno, tromjesečno, godišnje) i utvrditi
eventualne viškove i manjkove sredstava. U izboru politike i načina riješavanja
problema nelikvidnosti banka treba poći od ocjene veličine nedostajućih
sredstava, trajanja potrebe, hitnosti potrebe za likvidnim sredstvima, mogućeg
pristupa tržištu, troškova pribavljenih izvora, monetarne politike središnje
banke, bankovnih propisa i ostalih relevantnih čimbenika i donijeti odluku o
optimalnom načinu pribavljanja nedostajućih sredstava.

(6) Bez obzira što u proteklom petogodišnjem razdoblju hrvatske banke

nisu imale značajnijih problema u urednom održavanju likvidnosti, svaka banka
treba posvetiti potrebnu pozornost utvrđivanju (1) sustava indikatora za mjerenje
likvidnosti, (2) sustava planiranja likvidnosti, (3) strategije upravljanja rizikom
likvidnosti kao i (4) osiguranju organizacijskih, tehničkih i kadrovskih
preduvjeta potrebnih za njihovu implementaciju.

(7) Bazelski komitet za nadzor banaka, analizirajući problematiku

održavanja likvidnosti banaka tijekom mnogo godina i u više zemalja, objavio je
načela i smjernice koje treba prihvatiti kao preporuke za uspostavu sustava
upravljanja rizikom likvidnosti u hrvatskom bankarstvu. Preporuke se odnose na
razvoj strukture za upravljanje likvidnošću, mjerenje i praćenje neto obveznih
sredstava, upravljanje pristupu tržištu, izradu alternativnih planova za
nepredvidive situacije, upravljanje deviznom likvidnošću, unutarnju kontrolu za
upravljanje rizikom likvidnosti, kao i ulogu javnog objavljivanja podataka o
banci u cilju održavanja stabilnosti poslovanja i stabilne likvidnosti.

(8) Održavanje uredne likvidnosti preduvjet je normalnog poslovanja

banke i zato problematici upravljanja rizikom likvidnosti treba dati potrebnu
pozornost na način da se sustav upravljanja trajno unapređuje i usavršava. Bilo
bi vrlo korisno kada bi nadzornici utvrdili pokazatelje i standarde radi
jedinstvenog pristupa u mjerenju, planiranju i upravljanju likvidnošću u
pojedinoj banci i na razini bankovnog sustava kao cjeline
 48

Literatura:

1. Babić, Š., (1971.), Uvod u ekonomiku poduzeća, Školska knjiga, Zagreb

2. Bessis, J., (1999.), Risk Management, Richard D. Irwin, Inc., Boston
3. Black, H.A., Champion, J.E., Brown, R.S., (1967.), Accounting in Business
Decisions, Theory, Method and Use, Prentice – Hall, Inc. New Jersey
4. Block, S.B., Hirt, G.A., (1978.), Foundations of Financial Management,
Richard D. Irwin, Inc.
5. Cates, D.,(1990.), Liquidity Lessons for the 1999s,Bank Management,broj 4
6. Hicks, J.R., (1962.), Liquidity, The Economic Journall XIII
7. Jurman, A., (1992.), Poslovna politika bank v vlogi multiplikacije kreditov
in depozitov, časopis Bančni vestnik, revija za denarništvo in bančništvo,
broj 12, Združenje bank Slovenije, Ljubljana
8. Jurman, A., (2003.), Planiranje likvidnosti u poslovnoj banci, znanstveno-
stručni časopis Ekonomska istraživanja, Vol. 16., No 2, Fakultet ekonomije
i turizma «Dr. Mijo Mirković» Pula
9. Jurman, A., (2004.), Rizik likvidnosti u poslovnoj banci, Zbornik Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 25, broj 2, Rijeka
10. Koch, T.W., (1992.), Bank Management, 2nd ed., The Dryden Press,
Orlando, Florida
11. Mc Kean, M.H., (1951.), Liquidity and a National Balance Sheat, Readings
in Monetary Theory, Homewood, Illinois
12. Newlyn, W.T., (1962.), Theory of Money, Oxford
13. Rose, P.S., (1991.), Commercial Bank Management, Richard D. Irwin, Inc.,
Boston
14. Saunders, A., (2000.), Financial Institutions Management, Irwin McGraw-
Hill, Boston, etc.
15. Sinkey, J., (2000.), Commercial Bank Financial Management, Prentice Hall,
Englewood Cliffs, New Jersey
16. Basel Committee on Banking Supervision, (2000.), Sound Practices for
Managing Liquidity on Banking Organisations, Basel
 49

17. Zakon o bankama, Narodne novine, broj 84/2002.

18. Odluka o uvjetima za odobrenje kratkoročnog kredita na osnovi zaloga
vrijednosnih papira (lombardni kredit), Narodne novine, broj, 99/2004.i
22/2005.
19. Odluka o kratkoročnom kreditu za likvidnost, Narodne novine, broj
135/2002.
20. Odluka o kamatnim stopama i naknadama Hrvatske narodne banke, Narodne
novine, broj 34/2005.
21. Hrvatska narodna banka, Godišnje izvješće za 2002. i Godišnje izvješće za
2003.
22. Hrvatska narodna banka, (2004.), Bilten o bankama, broj 9
23. Hrvatska narodna banka, (2005.), Bilten broj 103