Autorsko Pravo

1. Pojam industrijske svojine

Pravo industrijske svojine predstavlja skup pravnih normi kojima se regulišu tri grupe pojava i odnosa u društvu:
 Prva grupa se odnosi na rezultate stvaralačkog rada koji se u spoljnjem svijetu pojavljuju kao pronalasci u
najširem smislu riječi. Oni se međusobno razlikuju po stepenu inventivnosti i predmetu zaštite, a
zajedničko im je da su svi rezultat duhovnog stvaralaštva pojedinaca ili grupe ljudi koja sarađuje, i
da se primjenjuju u oblasti industrijske proizvodnje.
 Druga grupa pojava i odnosa koje reguliše pravo industrijske svojine odnosi se na znake koji se nazivaju znaci
razlikovanja. Obuhvataju 2 vrste znakova: one koji služe za razlikovanja jedne robe ili usluga od druge (robni
ili uslužni žigovi) i one znake za obilježavanje porijekla proizvoda (geografske oznake).
 Treća grupa pojava i odnosa koje reguliše pravo industrijske svojine odnosi se na istupanja i odnose
privrednih subjekata na tržištu povodom obavljanja određane privredne djelatnosti. To je pravo konkurencije
koje ima za cilj da odgovarajućim mjerama spriječi ponašanja na tržištu kojima se prouzrokuje šteta drugim
privrednim subjektima.

2. Pojam autorskog prava

Pod autorskim pravom može se podrazumjevati objektivno autorsko pravo i subjektivno autorsko pravo.
 Objektivno autorsko pravo- predstavlja skup pravnih normi kojima se regulišu društveni odnosi i pojave u vezi
sa stvaranjem i korištenjem autorskih djela iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti. Osnovni zadatak
objektivnog autorskog prava je pružanje pravne zaštite autoru, kao intelektualnom tvorcu i njegovom djelu.
 Subjektivno autorsko pravo- predstavlja pravo autora na djelo koje je stvorio. Sastoji se od dvije grupe
ovlaštenja: moralnih i imovinskih. Moralna imaju za cilj da pruže pravnu zaštitu autorovoj ličnosti, njegovom
imenu i ugledu, te djelu. Imovinska ovlaštenja obezbjeđuju autoru pravo iskorištavanja i raspolaganja djelom
kao i pravo da ostvaruje naknadu od lica kojima je ustupio iskorištavanje svog djela.

3. Pojam intelektualne svojine

Termin intelektualne svojine je u međunarodnom i uporednom pravu prihvaćen kao zajednički naziv za industrijsku
svojinu i autorsko pravo. Nazivom intelektualna svojina označava se grana prava koja reguliše patent, uzorak, model,
žig, oznaku porijekla, zaštitu topografije integrisanih kola, itd.
Predmet ove grane prava su društveni odnosi koji nastaju povodom stvaranja i korištenja intelektualnih dobara koja
su najčešće rezultat ljudskog rada ( npr. autorsako djelo ), ali mogu biti i nematerijalne prirode (oznaka porijekla).
Ekonomska funkcija ovih prava je da obezbjedi određenom krugu lica isključivo ovlaštenje na privredno iskorištavanje
intelektualnih dobara.

4. Odnos prava intelektualne svojine prema drugim granama prava

Budući da je intelektualna svojina «mlada» grana prava, veze sa srodnim disciplinama su bliske, te se u nedostatku
odgovarajućih propisa pozajmljuju propisi iz srodnih disciplina. Također, intelektualna svojina obezbjeđuje pravnu
zaštitu kategorijama čiji pravni status regulišu i idruge grane prava (građansko pravo, privredno, upravno).
Prava industrijske svojine su nastala u krilu građ. prava, te se u nedostatku propisa u pravu indus. svojine koriste
načela i propisi građ. prava. Bliska veza postoji i sa oblig. pravom, jer ono reguliše i jedno od najznačajnijih pitanja
prava industrijske svojine, a to je ugovor o licenci. Također, je povezano i sa upravnim pravom, jer se postupak
zaštite pronalaska ostvaruje u upravnom postupku.
Privredno pravo je najbliže pravu indusrijske svojine. Kako je predmet zaštite prava industr. svojine stvaralaštvo koje
svoju primjenu nalazi u proizvodnji robe i njenoj razmjeni na tržištu, što pravno reguliše privredno pravo, ova veza je
očigledna.

5. Opravdanost pravne zaštite intelektualne svojine

Kao posljedica razvijene tehnologije i rastuće uloge informacija u društvu, vlasnici intelektualne svojine su sve češće
žrtve nedozvoljenih načina upotrebe tuđih intelektualnih prava. Glavna karakteristika intelektualnog prava koja nosioci
ovlaštenja imaju je da se ona mogu neograničeno iskorištavati od strane neograničenog broja korisnika, na različitim
mjestima, u bilo koje vrijeme, a da se pri tome ne povrijedi njihova suština i ne umanji njihova vrijednost. Zakoni
odobravaju nosiocu prava intelektualne svojine monopolsko ovlaštenje- isključivo pravo upotrebe i pravo zabrane
prema svim drugim licima da koriste zaštićenu informaciju bez saglasnosti nosioca prava. Ekonomski troškovi
neodgovarajuće pravne zaštite intelektualnog prava su: gubljenje interesa stranih firmi da unose inovacije u zemlju
gdje postoji ovakva zaštita, opadanje stranih direktnih investicija. Stoga, opravdanost pravne zaštite treba stalno
preispitivati. Ukoliko jedna zemlja ne omogućava zaštitu intelektualnoj svojini, dolazi do usporavanja transfera i
opadanja kvaliteta uvezene tehnologije.
Također, donošenjem međ. konvencija i sporazuma, intelektualna svojina se više posmatra kao globalni fenomen.

1
6. Razvoj prava industrijske svojine
Pronalazak, kao rezultat duhovnog stvaralaštva, javlja se sa počecima ljudske civilizacije. Međutim, svjest o
društvenom značaju pronalaska formirala se mnogo kasnije. U antičko doba, velika teritorijalna prostranstva,
osvajački ratovi i dr. nisu pogodovali primjeni naučnih dostignuća u privrednoj djelatnosti.
Na keramičkim predmetima koji potiču iz antičkog doba srećemo imena i oznake autora. U pravnim izvorima rimskog
prava srećemo propise koji pružaju izvjesnu pravnu zaštitu autorima robnih znakova. Sa razvojem robne privrede,
stvara se prostor za razvoj pronalazačke djelatnosti. Proizvođači i trgovci počinju sve više da obilježavaju svoje
proizvode u cilju identifikacije. Kada su u srednjevjekovnoj privredi stvoreni usluvi za razvoj i primjenu pronalazaka,
postavlja se pitanje njihove pravne zaštite.

7. Razvoj pravne zaštite industrijske svojine

Prvi patentni zakon donijet je 1790. god. u SAD.
Međutim, kako sve do početka XIX st. nismo poznavali zakonsku pravnu zaštitu prava industrijske svojine, ne znači da
takva pravna zaštita nije postojala. Zanatlije, trgovci, cehovi, esnafi, tražili su od vladara privilegije bavljenja
određenom djelatnošću. Vrijeme trajanja privilegije je uvijek bilo ograničeno između 5 i 20 god. U statutima cehovskih
korporacija nailazimo na odredbe o pravu proizvođača da svoje proizvode obilježava robnim znakom.
Prvi pravni propis koji je regulisao pravnu zaštitu pronalaska, donijet je 1623. god. u Engleskoj. Cilj ovog propisa bio
je da se zabrane monopoli koji su ometali slobodnu trgovinu. Izuzetak od tih monopola bio je patent, koji se
odobravao za određeni broj godina.

8. Razvoj bosanskohercegovačkog prava industrijske svojine

Prvi zakonski propisi iz ove materije koji su donijeti na jugoslovenskoj teritoriji bili su Zakon o fabričkim i trgovačkim
žigovima i Zakon o zaštiti mustara i modela Kraljevine Srbije 1884. god. Ovi zakoni su preuzeli neke odredbe Pariske
konvencije. Prvi propis iz oblasti industrijske svojine, kojim se pružala pravna zaštita svim kategorijama prava
industrijske svojine, bila je Uredba o zaštiti industrijske svojine, donijeta 1920. godine. Dvije godine kasnije, donijet je
Zakon o zaštiti industrijske svojine koji je noveliran 1928. godine i bio je na snazi sve do kraja II svjetskog rata.
Jugoslavija je donijela 1930. godine prvi Zakon o suzbijanju nelojalne konkurencije. Poslije II svjetskog rata razvoj
jugoslovenskog prava može se podijeliti na tri perioda: period od završetka rata do 1960./61. godine, period od
1960./61. godine do 1981. godine i period od 1981. godine-sadašnji period. Jedan od najvažnijih ciljeva bio je
usklađivanje jugoslovenskog prava industrijske svojine sa pozitivnim propisima u uporednom pravu i odredbama u
međunarodnim konvencijama. Slijedi dinamika donošenja novih međunarodnih sporazuma i revidiranje postojećih
konvencija.
Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH na sjednici Doma naroda održanoj 17. januara
2002. godine i na sjednici Predstavničkog doma održanoj 16. januara 2002. godine, usvojila je Zakon o industrijskom
vlasništvu u BiH.

9. Razvoj međunarodnog prava industrijske svojine

Sredinom XIX st. većina nezavisnih država donijela je nezavisne zakone o industr. svojini. Vrlo brzo se pokazalo da
pravna zaštita koju su prdeviđali nacionalni propisi nije zadovoljavala potrebe međ. tehnološkog i robnog prometa jer
je bila isključivo rezervisana za domaća fizička i pravna lica. Prvi povod za uvođenje međ. odnosa na ovom planu dala
je međ. privredna izložba u Beču, 1874. Kako su pravnu zaštitu uživali samo domaći državljani, jedan broj stranaca je
odbio izložiti svoje tehničke pronalaske. Slična situacija desila se na međ. izložbi u Parizu, kada se i javilo pitanje
donošenja međ. konvencije. Tako je 1883. donijeta Konvenacija o zaštiti prava industrijske svojine, koja je stupila na
snagu 1884. Naziva se još i Pariskom konvencijom. Pripadnici zemalja članica uživaju pravnu zaštitu bez teritorijalnih
ograničenja, kao i domaći državljani.
Nakon donošenja Pariske konvencije donijeto je više međ. sporazuma i konvencija na bilateralnoj, regionalnoj i
multilateralnoj osnovi.

10. Razvoj autorskog prava

Književnost i umjetnost bile su razvijene društvene djelatnosti u antičko doba. Autori, književnici i umjetnici su uživali
određena moralna prava, koja su se sastojala u prvom redu u obilježavanju svog djela imanom i objavljivanju djela
javnosti. Autori nisu imali pravo na iskorištavanje svog djela, tj. nisu imali imovinskopravna ovlaštenja povodom svoga
dela, već samo povremenu materijalnu nadoknadu. Oni su imali pravo da zabrane zloupotrebu i nedozvoljavaju
izmjenu djela. Međutim, s obzirom na napostojanje bilo kakvih propisa iz oblasti autorskog prava, ostvarivanje pravne
zaštite autorskih moralnih prava, zavisilo je od volje vladara i društvenog položaja koji je uživao autor.

11. Razvoj autorsko- pravne zaštite

Izdavanje i štampanje knjiga postaje privredna, a knjiga dobija prometnu vrijednost. Izdavači otkupljuju rukopise od
autora uz plaćanje određene naknade, štampaju ih i izdaju. Smatralo se da autor, pošto je dobio naknadu od izdavača
za ustupljeno djelo, nema više nikakvih prava na tom djelu. Čim je knjiga izdata od prvog izdavača, ostali izdavači su
mogli slobodno da je preštampavaju, bez saglasnosti prvog izdavača ili autora. Stoga, izdavači su počeli sredinom XV
st. da se obraćaju vladarima tražeći privilegije- pravo na isključivo štampanje i izdavanje jednog djela i zabranu
preštampavanja tog djela od strane drugih izdavača za rijeme trajanja odobrenog prava. Tokom XVI i XVII st. u
2
evropskim državama se masovno odobravaju ovakve privilegije. Privilegija je štitila interes određenog izdavača ili
štampara, dok su prava autora bila ograničenana primanje honorara od izdavača za ustupljeno djelo. Autori su počeli
da se obraćaju vladarima tražeći privilegiju kojom bi sticali isključivo pravo na svoje djelo za određeno vrijeme.
Međutim, ovakvim privilegijama autorska prava su zavisila od volje vladara, te su autori zahtjevali moralna i imovinska
prava na zakoniti način. Pod uticajem prvog engl. zakona o autorskom pravu iz 1710. ostale zemlje donose zakone o
autorskom pravu.

12. Razvoj bosanskohercegovačkog autorskog prava

Do Prvog svjetskog rata na teritoriji stare Jugoslavije važili su razni zakoni o autorskom pravu. Na teritoriji koja je
pripadala Austro-Ugarskoj važio je Carski patent o zaštiti književne i umjetničke svojine, koji je kasnije izmjenjen
Zakonom o autorskom pravu 1895, god.
1929. god. donijet je prvi jugoslovenski zakon iz ove oblasti.
Poslije Drugog svjetskog rata, 1946. god. donosi se Zakon o zaštiti autorskih prava. Jedan od glavnih nedostataka
ovog zakona bila je neusklađenost sa Bernskom konvencijom. Isto tako zakon nije rješio brojna bitna pitanja iz oblasti
autorsko-pravne zaštite.
Drugi Zakon o autorskom pravu donesen je 1957. god., a otklonio je nedostatke ranijeg zakona. Međutim, ex
Jugoslavija je 1968. god. pristupila Univerzalnoj konvenciji, što pored niza razloga dovodi do potrebe mijenjanja ovog
zakona.
Treći Zakon o autorskom pravu donešen je 1968. god., sadrži nova rješenja iz oblasti autorsko-pravne zaštite, a
posebnu pažnju poklanja kinematografskom djelu i prema autoru i prema producentu. Pored toga reguliše autorsko-
pravne ugovore kojima se vrši prenos autorskih prava.
Četvrti Zakon o autorskom pravu donesen je 1975. god.

13. Razvoj međ. autorskog prava

Sa donošenjem prvih zakona o autorskom pravu postavlja se problem međ. autorske zaštite. Pravna zaštita stranih
autora je zavisila od bilateralnih sporazuma između zemlje čiji je državljanin autor i zemlje u kojoj traži pravnu zaštitu.
Takvih ugovora je bilo malo, a isto tako njima su se regulisala i neka druga pitanja između država ugovornica, te je
autorsko pravo djelilo sudbinu drugih pravnih odnosa. Javlja se potreba o jednoj međ. konvenciji, kao multilateralnog
ugovora međ. autorskog prava. Pripremne radove izvršilo je Međ. književno i umjetničko udruženje, osnovano 1878.
Konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela donijeta je 1886. u Bernu, te se naziva Bernskom konvencijom.
Konvencijom je osnovana Međ. unija za zaštitu književnih i umjetničkih djela koja broji 131 zemlju članicu. To znači
da pripadnici ovih zemalja, uživaju pravnu zaštitu bez teritorijalnih ograničenja, u svim zemljama Bernske unije, pod
istim uvjetima kao i državljani tih zemalja.
Druga po značaju međ. konvencija jeste Univerzalna konvencija o autorskom pravu donijeta 1952. u Ženevi.

14. Unifikacija i harmonizacija prava intelektualne svojine

Princip teritorijaliteta znači da pravni propisi jedne države važe samo na njenoj teritoriji, a to znači i subjektivna
prava. Razvoj međ. odnosa dovodi u pitanje ovaj princip. Princip teritorijaliteta je ograničen principom reciprociteta,
koji predviđa da je u jednoj zemlji pravni položaj stranca određen pravnim statusom koji zemlja stranca odobrava
njenim državljanima. Princip reciprociteta nije dovoljno pouzdan, pa države pribjegavaju zaključenju međ. ugovora i
konvencija. Što je veći broj zemalja članica neke konvencije, to je stepen harmonizacije veći, tj. smanjuju se razlike u
pravnim sistemima država članica.
Postoje dva metoda da se prevaziđu prepreke koje stvaraju razlike između nacionalnih prava u regulisanju odnosa sa
elementom inostranosti: putem pravila međ. privatnog prava (kolizionih normi) i stvaranjem zajedničkih
jednoobraznih pravila, tj. unifikacijom.
Unifikacija se odvija kroz zaključivanje odgovarajućih sporazuma i ugovora između zainteresiranih zemalja, koje svoje
nacionalne propise, zamjenjuju unificiranim pravilima.

15. Iscrpljivanje prava intelektualne svojine

Pojam «iscrpljenja» prava označava da ukoliko je patentirani proizvod legalno ( voljom nosioca patenta ) stavljen u
promet, onda pribavilac tog proizvoda može taj proizvod dalje nuditi, puštati u promet i upotrebljavati bez traženja
dozvole od nosioca patenta. Smatra se da je nosilac patenta aktom stavljanja u promet «iscrpio» svoje isključivo
pravo upotrebe. Ovdje je bitno da se nosilac prava saglasio sa otuđenjem prava, tj. da je saglasnost nedvosmisleno
data.

16. Izvori pravnog regulisanja intelektualne svojine

Izvori prava intelektualne svojine u nacionalnim okvirima se razlikuju zavisno od zemlje do zemlje. Ipak, postoji
nekoliko općeprihvaćenih izvora prava kao što su pozitivni propisi (ustav, zakoni ), podzakonski akti ( uredbe,
pravilnici), opća pravila oblig. i privrednog prava, sudska praksa i pravna nauka. Pored toga, ukoliko je neka zemlja
članica neke međ. konvencije iz ove oblasti, i odredbe te konvencije postaju punovažan izvor prava. Ako je jedna
zemlja članica Evropske unije, ona mora da inkorporira sve izvore prava te cjeline u nacionalno pravo.

3
17. Međunarodne konvencije kao izvor prava
Najvažniji izvori međ. prava su Konvencija o osnivanju Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu (1967.) i
Sporazum o trgovinskim aspektima prava i intelektualne svojine. Međutim, ipak kao najvažniji izvor međ. prava
industrijske svojine je Pariska konvencija, koja predstavlja ugovor otvorenog tipa. Ona predstavlja univerzalni izvor
međ. prava industrijske svojine. Ona proklamuje nekoliko načela koja imaju veliki značaj za međ. pravo industrijske
svojine. To su:
 načelo nacionalnog tretmana- prema kome pripadnici svih zemalja članica uživaju ista prava kao i domaći
državljani, bez obzira na teritoriji koje zemlje članice su tražili pravnu zaštitu;
 načelo asimilacije- sa pripadnicima Pariske konvencije i sva druga lica (fizička ili pravna ) koja na teritoriji
jedne od zemalja članica imaju svoje boravište ili poslovno sjedište;
 načelo minimalnih prava- ovo su prava garantovana Konvencijom, bez obzira na odredbe nacionalnog prava
zemlje u kojoj se traži pravna zaštita.
Javila se potreba za donošenjem međ. sporazuma između država članica, kojima se bliže regulišu sporna pitanja
materijalnog prava.
 Prva grupa takvih sporazuma donijeta je s ciljem da pripadnicima Pariske konvencije omogući sticanje
pojedinih prava industrijske svojine za područje više zemalja, na osnovu jedne međ. prijave.
 Druga grupa sporazuma imala je za cilj ustanovljavanje međ. klasifikacije za pojedina prava industrijske
svojine, radi lakšeg međ.- pravnog prometa ovih prava između članica Pariske konvencije.
 Treća grupa sporazuma obuhvata sporazume na regionalnoj osnovi između zemalja članica određene
regionalne organizacije. Imaju za cilj harmonizaciju nacionalnih propisa zemalja članica, unifikaciju
nacionalnih propisa, itd.
Na planu međ. autorskog prava, donijeto je više međ. konvencija, od kojih su najznačajnije: Bernska konvencija i
Univerzalna konvencija.

18. Predmet pronalaska

Patentom se štiti pronalazak koji ispunjava zakonom predviđene uslove. Patent je subjektivno pravo koje pripada
fizičkom ili pravnom licu ukoliko su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi. Kada jedno lice postane titular patenta, ono
ima određena prava za određenu teritoriju, za određeno vrijeme. Sadržaj prava na osnovu patenta određuju važeći
zakonski propisi u svakoj zemlji. Svojstvo nosioca prava na patent dokazuje se pomoću patentne isprave koja
predstavlja formalni dokaz o postojanju patenta za određeni pronalazak i prava određenog lica na taj patent.
Predmet patentne zaštite je pronalazak kao materijalizovan proizvod pronalazačkog rada pojedinca ili grupe ljudi.
Pronalazak je finalni rezultat pronalazačkog rada, jer pravnu zaštitu uživa onaj pronalazački rad koji je pružio
određene rezultate.
Pronalascima se ne smatraju:
 otkrića, naučne teorije i matematičke metode
 estetske tvorevine
 planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara ili privrednih aktivnosti
 programi računara
Pronalasci predstavljaju osnovni izvor tehničkog napredka, pod uslovom da su saznanja koja pružaju dostupna
javnosti, i uz uslov da se takvi pronalasci primjenjuju u industriji.
Patent ne može biti dodjeljen za pronalaske čije bi objavljivanje ili iskorištavanje bilo protivno javnom poredku ili
moralu; kao ni za pronalaske hirurškog ili dijagnostičkog postupka ili postupka liječenja koji se primjenjuje
neposredno na živom ljudskom ii životinjskom organizmu, osim pronalazaka koji se odnose na proizvode, materije ili
smjese koje se upotrebljavaju u tom postupku.

19. Pozitivno-pravni pojam pronalazka

Prema Zakonu o industrijskom vlasništvu u BiH-patent je pravo kojim se štiti pronalazak iz bilo kojeg područja
tehnike, koji je nov, koji ima inventivnu razinu i koji se može industrijski primjeniti. Izuzetci od patentibilnosti su:
pronalasci čije bi objavljivanje ili iskorištavanje bilo protivno javnom poretku i moralu; pronalasci hirurškog ili
dijagnostičkog postupka ili postupka liječenja koje se neposredno primjenjuju na živom ljudskom ili životinjskom
organizmu osim pronalazaka koji se odnose na proizvode koji se upotrebljavaju u takvom postupku.
Prema odredbi čl. 19. pronalascima se ne smatraju:
 otkrića, naučne teorije i matematičke metode;
 estetske tvorevine;
 planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara ili privrednih djelatnosti;
 prikazivanje informacija definisane samim sadržajem tih informacija.

20. Vrste pronalazaka

 Pronalazak proizvoda-može da se odnosi na spoljnji oblik ili na strukturu proizvoda. Proizvod ne mora da bude
gotov, već to može biti i poluproizvod. Osnovne vrste proizvoda su: uređaj, supstanca, kompozicija,
mikroorganizam, biljna ili životinjska ćelijska struktura. Uređaj obuhvata: mašine, aparate, alate, itd.
 Pronalazak postupka-obuhvata tačno određeni redosljed ljudskih radnji koje se poduzimaju u cilju postizanja
određenog tehničkog rezultata. Razlikuju se dvije vrste pronalazaka postupka: proizvodni i radni. Proizvodni
4
 postupak-se koristi za dobijanje određenog proizvoda koji se razlikuje od materijala na kome se postupak
počeo da izvodi. Rezultat proizvodnog postupka treba da bude nov proizvod. Radni postupak-također je
postupak koji se primjenjuje na polaznom materijalu i tamo se ne razlikuje od proizvodnog postupka.
Međutim, kod proizvodnog postupka rezultat je nov proizvod koji se može komercijalizirati, a kod radnog
postupka, rezultat nije komercijalni proizvod.
 Pronalazak postupka primjene-odnosi se na tehničko upustvo o mogućnosti novog načina primjene poznatog
proizvoda, novu tek svrhu već poznatog postupka te za postizanje novih rezultata.

21. Uslovi za sticanje patenta

Postoje dvije grupe uslova:
 uslovi koje pronalazak treba da ispuni da bi dobio patentnu zaštitu- materijalni uslovi
 uslovi koje treba da ispuni prijavilac da bi ostvario pravo na patent- formalni uslovi
Najvažniji opći uslov koji svaki pronalazak treba daispunjava jeste novost. Samo onaj pronalazak za koji se utvrdi da
predstavlja novost, uz ispunjenje ostalih uslova, može da očekuje patentnu zaštitu. Pronalazak je nov, ako nije
obuhavaćen stanjem tehnike. Pod stanjem tehnike podrazumjeva se sve što je učinjeno dostupnim javnosti, pisanim
ili usmenim putem, upotrebom ili na bilo koji drugi način. Stanjem tehnike obuhvaćena je i nacionalna patentna
prijava, prijava za evropski patent, ako se njima zahtjeva zaštita u BiH kao i prijava podnesena na osnovu Ugovora o
saradnji u oblasti patenata (PCT), ako se njima traži zaštita u BiH. Objavljivanje pronalaska neće oduzeti novost
pronalasku, ako je do objavljivanja došlo 6 mjeseci prije podnošenja prijave patenta i ako je prijavljivanje neposredna
ili posredna posljedica:
 očigledne zloupotrebe u odnosu na podnosioca prijave ili njegovog pravnog predhodnika
 činjenice da je podnosilac prijave ili njegov pravni predhodnik izložio pronalazak službenoj ili službeno
priznatoj izložbi po Konvenciji o međ. izložbama, uvjetom da podnosilac naznači u prijavi da je pronalazak bio
izložen.
Drugi opći uvjet odnosi se na inventivni nivo. Smatra se da pronalazak ima inventivni nivo ako rješenje koje on sadrži
ne proizilazi na očigledan način iz poznatog stanja tehnike. Za patent sa skraćenim trajanjem traži se niži inventivni
nivo, ali taj nivo ne može da bude tako nizak da predstavlja rutinsko korištenje poznatog stanja tehnike od strane
stručnjaka.
Treći uvjet odnosi se na industrijsku primjenjivost. Pronalazak treba da bude primjenjiv u industriji ili drugoj
privrednoj ili neprivrednoj djelatnosti.

22. Vrste patenata

Patenti se mogu podjeliti prema zemlji koja odobrava patentne zaštite.
Tako imamo nacionalne patente, koji odobrava nadležni organ u zemlji gdje je patentna prijava podnijeta i koji važi
samo na teritoriji zemlje gdje je odobren.
Zatim postoji nadnacionalni patent, koji odobrava institucija koja nema nacionalnu pripadnost, te patent važi na
teritoriji većeg broja zemalja kao što je europski patent, koji odobrava Europski patentni biro sa sjedištem u Minhenu,
a na osnovu odredbi Konvencije o europskom patentu ( KEP).
Članice Europske unije već decenijama rade na stvaranju petenta Unije, nazvanog komunitarni patent. Ovo je također
nadnacionalni patent koji će izdavati Europski patentni biro i koji bi se direktno primjenjivao na cijeloj teritoriji Unije,
bez mogućnosti da nadležni organi zemalja članica imaju ikakvog uticaja na taj patent. Svi patentni zakoni u svijetu
predviđaju nacionalni patent kao osnovni oblik pravne zaštite pronalazaka. Pored ovog patenta, u našem pravu
postoji još i dopunski patent, patent sa skraćenim trajanjem i povjerljivi patent.

23. Mali patent (patent sa skraćenim trajanjem) i dopunski patent

Patent sa skraćenim trajanjem-je pravo kojim se štiti pronalazak koji ima niži inventivni nivo od pronalaska koji se štiti
patentom. Pored toga on ima ograničen predmet zaštite. Postupak za dobijanje patenta sa skraćenim trajanjem je
brži, kraći i jeftiniji. Patent sa skraćenim trajanjem traje 10 god., za razliku od patenta koji traje 20 god. Prema
Zakonu o indostrijskom vlasništvu mali patent nosi naziv patent sa skraćenim trajanjem. Njime se može zaštititi:
pronalazak koji ispunjava uslove patentabilnosti, pronalazak koji je nov, industrijski primjenjiv i koji ima inventivni
nivo. Njime se ne može zaštititi: pronalazak za postupak, biljnu ili životinjsku pasminu.
Dopunski patent-podnosilac prijave patenta ili nosliac patenta može da usavrši ili dopuni prijavljeni, tj. zaštićeni
pronalazak. On može da traži pravnu zaštitu za dopunski patent. Nosilac dopunskog patenta i osnovnog patenta
moraju biti isto fizičko ili pravno lice. Dopunski patent je svojom materijalnom sadržinom vezan za osnovni patent, to
traje koliko i osnovni patent. Ako osnovni patent prestane da važi prije isteka pravne zaštite, može se podnijeti
zahtjev da dopunski patent bude proglašen za osnovni patent. Uz osnovni patent može se vezati neograničen broj
dopunskih patenata. Ne može se tražiti za patent sa skraćenim trajanjem.

24. Povjerljivi i zavisni patent

Patent za povjerljivi pronalazak-pronalasci koji se odnose na odbranu i državnu sigurnost BiH, smatraju se povjerljivim
i podnose se nadležnim ministarstvima (odbrane ili unutrašnjih poslova) FBiH. Ukoliko ovi organi utvrde da je
pronalazak povjerljiv, primjenit će se poseban postupak. Protiv rješenja nadležnih ministarstava donesenih u
upravnom postupku, nije dozvoljena žalba. U slučaju da ova ministarstva odbrane utvrde da pronalasci nisu povjerljivi
5
dostavljaju prijavu Institutu za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH, koji nastavlja postupak po ovom
zakonu. Nadležna ministarstva imaju isključivo pravo da koriste povjerljive pronalaske i da njima raspolažu, a
pronalazaču kojem je dodjeljen patent za povjerljivi pronalazak pripada jednokratna naknada. Naknadu utvrđuju
podnosilac prijave i nadležna ministarstva. Patent za povjerljivi pronalazak se ne objavljuje.
Zavisni patent-je patent kojim se zaštićuje pronalazak koji se ne može samostalno primjenjivati, bez istovremene
primjene drugog pronalaska koji je vremenski ranije zaštićen patentom.

25. Patent za proizvod i patent za postupak

Patent za proizvod - pod radnjama iskorištavanja pronalazaka podrazumjeva se proizvodnja, ponuda, stavljanje u
promet i upotrebu. Ovlaštenje na isključivu proizvodnju sadržano je samo u patentu za proizvod, a ne i u patentu za
postupak. Patent za proizvod može imati apsolutno i relativno dejstvo. Apsolutnim dejstvom patenta za proizvod
ostvaruje se vanjska zaštita tj. obuhvata sve postupke za dobijanje zaštićenog proizvoda . Relativna zaštita dolazi do
izražaja kod patenta za materiju.
Patent za postupak - može da bude patent za postupak proizvodnje ili patent za radni postupak, sadrži dva
ovlaštenja: ponuda i upotreba postupka. Na teritoriji na kojoj važi patent za postupak ne mogu se iskorištavati
proizvodi dobiveni korištenjem postupka u zemljama u kojima postupak nije patentiran.
Razlike između patenta za proizvod i patenta za postupak: pronalasci proizvoda se mogu zaštititi samo ako
ispunjavaju uslove predviđene za sticanje patenta; zaštita koju obezbjeđuje patent za proizvod je šira od zaštite za
postupak; patentna zaštita materije je samostalna.

26. Pokretanje postupka i sadržina prijave za zaštitu pronalaska

Postupak za sticanje prava pokreće se podnošenjem pismene prijave Institutu za standarde, mjeriteljstvo i
intelektualno vlasništvo BiH. Podnosilac prijave može biti svako zainteresirano fizičko ili pravno lice, domaće ili strano.
Za svaki pronalazak podnosi se posebna prijava. Jednom prijavom može se zahtjevati zaštita za više pronalazaka,
samo ako su pronalasci međusobno tako povezani da ostvaruju jedinstvenu pronalazačku zamisao. Zakon posebno
reguliše sadržaj patentne prijave. Ona se sastoji od pet elemenata:
 zahtjev za priznanje patenta
 opis pronalaska
 jedan ili više patentnih zahtjeva
 crteže na koje se pozivaju opis pronalaska i patentni zahtjevi, ukoliko je to potrebno
 abstrakt
Zahtjev mora da sadrži: ime tj. naziv i adresu podnosioca prijave, ime i adresu pronalazača, te naziv pronalaska.
Opis pronalaska mora biti jasan i detaljan.
Patentnim zahtjevima se određuje predmet i obim zaštite pronalaska. Moraju biti jasni, sažeti i u cjelosti potkrepljeni
opisom pronalaska.
Abstrakt je kratak sadržaj suštine pronalaska koji služi isključivo u svrhu tehničkog informisanja i nema utjecaja na
obim tražene zaštite. Ako se jedna prijava kojoj je priznat datum podnošenja odnosi na više pronalazaka koji nisu
međusobno povezani, podnosilac prijave može sam ili na zahtjev Instituta da iz te prijave izdvoji jedan ili više
pronalazaka i da za svaki od njih podnese odvojenu prijavu. Ova prijava zadržava datum podnošenja prvobitne
prijave. Sadržaj opisa pronalaska na dan podnošenja prijave predstavlja okvir ukome se mogu kretati izmjene prijava
u toku postupka. To znači da nije dozvoljeno proširivati opis pronalaska, mjenjati patentne zahtjeve kao ni ime
pronalaska.

27. Pravo prvenstva u patentnom pravu

kada zainteresirano lice, pronalazač podnese prijavu za priznanje prava, Institut će konstatovati datum njenog
prijema. Od tog trenutka, podnosilac prijave ima pravo prvenstva prema svakom drugom licu, koje kasnije za isti
pronalazak podnese prijavu. Pravo prvenstva ima dvostruki značaj. Prvo, od trenutka podnošenja prijave, podnosilac
zasniva priorite u dobijanju eventualne zaštite u odnosu na sve kasnije podnosioce prijava iste ili slične sadržine.
Drugo, ispunjenje uslova za priznanje prava procjenjuje se do trenutka sticanja prava prvenstva.

28. Utvrđivanje datuma podnošenja prijave i formalno ispitivanje patentne prijave

Priznanjem datuma podnošenja prijave koja je upisana u registar Inatitutu pokrenut je upravni postupak za priznanje
zaštite. Od tog datuma računaju se i procesnopravni rokovi u samom postupku. Podnošenjem prijave ostvaruje se
prvenstvo za zaštitu pronalaska u odnosu na druga lica koja kasnije podnesu prijavu. Nakon što je prijava podnijeta
Institutu, pristupa se utvrđivanju datuma podnošenja prijave koga treba razlikovati od formalnog ispitivanja prijave.
Institut najprije ispituje da li prijava ispunjava sve zakonom predviđene uslove. Utvrđivanje datuma podnošenja
prijave je predpostavka za pristupanje formalnom ispitivanju prijave, u kome treba da se utvrdi da li prijava uopće
ispunjava uslove da se uzme u rad. Prijava kojoj je priznat datum podnošenja, upisuje se u registar prijava koje vodi
Institut.
Druga faza postupka je formalno ispitivanje prijave tj. utvrđivanje da li podnijeta prijava ispunjava zakonom propisane
uslove tj. da li je uredna. Institut ispituje sljedeće elemente: da li su plaćene takse i troškovi, da li je naznačen
pronalazač, itd. Ukoliko Institut utvrdi da prijava ima nedostatke, pozvaće podnosioca da u roku od 90 dana otkloni
nedostatkeu suprotnom će biti odbačena. U tom slučaju, podnosilac može da podnese novu prijavu. Do okončanja
6
postupka po prijavi, podnosilac prijave može podnijeti zahtjev za pretvaranje prijave patenta u prijavu za priznanje
industrijskog dizajna, pod uslovom da su plaćene propisane takse i troškovi postupka.

29. Objava prijave, suštinsko ispitivanje i rješenje za patent

Ako je prijava uredna, Institut će preći na ispitivanje materijalnih uslova sadržaja prijave. Prije toga, prijava se
objavljuje u službenom glasniku na osnovu zaključka Instituta i ako su plaćeni taksa i troškovi postupka. Prijava se
objavljuje nakon isteka 18 mjeseci od datuma podnošenja prijave. Objavljena prijava postaje dostupna javnosti.
Poslije objave prijave patenta Institut izdaje rješenje o dodjeli patenta. Kao datum dodjele patenta smatra se datum
objave patenta u Službenom glasniku. Rješenjem o dodjeli patenta određuje se obim zaštite određen sadržinom
prihvaćenih patentnih zahtjeva. Dodjeljeni patent se upisuje u registar patenata. Najkasnije do isteka 9 godine
trajanja patenta, nosilac patenta ili imalac isključivog prava iz patenta dužan je Institutu priložiti pismene dokaze o
tome da patentirani pronalazak ispunjava sve uslove. U suprotnom, prestaje važnost dodjeljenog patenta najkasnije
istekom 10 godine njene važnosi. Kao dokaz Institut će prihvatiti dodjeljeni europski patent za isti pronalazak,
proveden na jedan od službenih jezika BiH.
Na osnovu predloženih dokaza i drugih dokumenata, Institut će izdati jedno od sljedećih rješenja:
 rješenjem kojim će utvrditi da pronalazak ispunjava sve uslove
 rješenje kojim se utvrđuje da pronalazak djelimično ispunjava uslove i kojim će, u odgovarajućem obimu,
suziti dalje važenje patentnog zahtjeva
 rješenje o oglašavanjem ništavim

30. Zastupanje
Podnosilac prijave za patent može da bude strano fizičko ili pravno lice, s tim što u postupku pred nadležnim organom
mora da ima zastupnika. Zastupnik može da bude fizičko ili pravno lice BiH. Kako bi Institut imao uvid ko može da se
bavi poslovima zastupanja, on vodi registar zastupnika. U registar se mogu upisati ne samo državljani BiH, nego i ona
lica koja imaju prebivalište, tj. sjedište u BiH. Drugi uslov koji zastupnik treba ispunjavati jeste stručnost. Fizičko lice
mora da ima završen pravni fakultet i položen poseban stručni ispit, da ima završen jedan od tehničkih fakulteta i
položen poseban stručni ispit, da ima završen pravni ili tehnički fakultet i najmanje 5 godina radnog iskustva na
poslovima industrijske svojine. Pravno lice treba da zapošljava najmanje jedno lice koje ispunjava uslove predviđene
zakonom.

31. Subjekti zaštite i prava pronalazača

Pravo na zaštitu pronalazka, imaju domaća i strana fizička i pravna lica. Strana fizička i pravna lica uživaju zaštitu na
teritoriji BiH kao domaća fizička i pravna lica ako to proizilazi iz međ. ugovora ili načela uzajamnosti. Pravo na zaštitu
pronalaska ima pronalazač. U postupku za dodjelu patenta pronalazačem se smatra lice koje je prvo podnijelo uredno
prijavu, osim ako iz prijave ne proizilazi drugačije ili ako odlukom suda nije određeno drugo lice kao pronalazač. Ako
je pronalazak nastao zajedničkim radom više pronalazača, pravo na patent pripada svim pronalazačima. Svi stvaraoci
imaju pored moralnih i imovinska prava. Moralno pravo sastoji se u pravu pronalazača da bude naznačen u patentnoj
prijavi u svim pravima koja se odnose na njegov pronalazak, a materijalno pravo se sastoji od prava pronalazača da
koristi svoj pronalazak, da s njime raspolaže, te da ostvaruje pravo na naknadu ako drugo lice koristi njegov
pronalazak. Fizičko ili pravno lice koje nije pronalazač stiče pravo na zaštitu pronalaska na osnovu zakona, pravnog
posla ili nasljeđivanja.

32. Sadržina, sticanje i obim prava na patent

Postoje dva sistema za ispitivanje pronalaska. Prvi, koji je uglavnom napušten, patentna prijava se ne objavljuje, već
nadležni organ bez odlaganja pristupa ispitivanju uslova za odobrenje patentne zaštite. Patentna zaštita počinje da
teče danom donošenja rješenja o priznanju patenta.
Drugi sistem, prijava se poslije 18 mjeseci od dana podnošenja objavljuje, a zatim se vrši njeno potpuno ispitivanje
radi donošenja rješenja o priznanju ili odbijanju patentne zaštite. Ovaj sistem se primjenjuje u BiH. Podnosilac prijave
za patent stiče prava iz prijave danom podnošenja uredne prijave. Patent garantuje nosiocu patenta sljedeća
isključiva prava:
 ako je predmet patenta proizvod; zabranu trećim licima, da bez njegove dozvole izrađuju, upotrebljavaju,
nude na prodaju, prodaju ili za te namjere uvoze zaštićen proivod;
 ako je predmet postupak; da zabrani trećim licima, da bez njegove dozvole upotrebljavaju postupak, nude na
prodaju, prodaju ili za te namjere uvoze takav proizvod koji je dobijen direktno tim postupkom.
Nosilac patenta ima isključivo ovlaštenje na tri prava: da koristi ( upotrebljava ) zaštićeni pronalazak, da stavlja u
promet proizvode koji su dobijeni prema zaštićenom pronalazku i da raspolaže patentom. Što se tiče obima prava koja
se stiču patentom on je određen sadržajem patentnih zahtjeva koji su formulisani u patentnoj prijavi.

33. Ograničenje prava na patent

Pravo na patent je po svojoj sadržini isključivo, apsolutno pravo koje uživa nosilac prava za vrijeme trajanja patentne
zaštite. Međutim, nacionalni zakoni o patentima i međunarodne konvencije predviđaju jedan broj ograničenja za
nosioca patenta, a u korist trećih lica koja na osnovu ovih ograničenja, stiču pravo da koriste pronalazak koji je

7
predmet patenta. Pri tome, nosilac patenta zadržava sva svoja ovlaštenja, ali je korištenje njegovog patenta
ograničeno pravima trećih lica.
Postoje opća ograničenja i zakonska ograničenja.
Moguća je situacija da dva nezavisna subjekta koriste isti pronalazak, stečen na zakonit način prije nego što jedan od
njih podnese prijavu za zaštitu patenta. Takav slučaj u doktrini patentnog prava prihvaćen je kao tzv. paralelni
pronalazak ili što je opće prihvaćeno pravo ranije upotrebe.
Ukoliko nadležni organ odobri zaštitu licu koje je podnijelo prijavu za patent, to lice postaje nosilac prava i može da
na osnovu svojih ovlaštenja zabrani svakom trećem licu da koristi pronalazak koji je zaštićen na njegovo ime. Drugo
lice koje koristi pronalazak u proizvodnji, treba da odmah obustavi proizvodnju. Međutim, neka zakonodavstva
dozvoljavaju tom licu upotrebu pronalaska iz razloga pravičnosti, ili zbog opravdanosti investicija koje su uložene.

34. Zakonske licence

Društvo odobrava patentnu zaštitu imajući prije svega u vidu prednosti koje iskorištavanje patenta ima za nacionalni
tehnološki i privredni razvoj. U suprotnom, ako se zaštićeni pronalazak ne iskorištava, on se pretvara u čisti monopol
koji guši konkurenciju na tržištu.
Ako nosilac nije iskorištavao određeni patent on mu se mogao oduzeti. Ova sankcija, koja je postojala u prošlom
vijeku, zamijenjena je mjerom prinudne licence. Razlog odobravanja prinudne licence je upotreba patenta u privredne
svrhe od strane zainteresiranih lica, kojima je nosilac patenta uskratio saglasnost za korištenje patenta-odbio da
zaključi ugovor o licenci. Ukoliko se na ovaj način ne postigne cilj može se izvršiti oduzimanje patenta. Prinudna
licenca može se odobriti u dva slučaja: ukoliko nosilac patenta samostalno ne iskorištava odobreni patent ili ne ustupi
pravo iskorištavanja (licencu) drugom licu i u slučaju postojanja dva zavisna patenta.
Prinudna licenca u javnom interesu može se odobriti iz dva razloga: u slučaju kada nosilac iskorištava patent radi
postizanja neopravdano visokih cijena na tržištu i ako je korištenje patenta od općeg društvenog interesa.

35. Načini prestanka prava na patent

Pravo na patent ili patent sa skraćenim trajanjem je ograničeno (20 i 10 godina). Međutim, ono u određenim
slučajevima može da prestane i prije isteka rokova pravne zaštite. Razlozi za gubitak zaštićenog prava zavise od
propisa zemlje koja je u pitanju. Jedan broj razloga je isti u gotovo svim zemljama. To su:
 gubitak prava zbog neplaćanja taksa predviđenih za održavanje prava u zemljama u kojima se takse plaćaju
sukcesivno;
 drugi razlog, jeste odricanje nosioca prava od daljnjeg korištenja zaštićenog prava.
Kada podnosilac prijave ne plati predviđene takse i troškove postupka za priznanje prava, smatra se da je odustao od
prijave. Isto tako, neplaćanje taksi i troškova za održavanje zaštićenog prava u važnosti, ima za posljedicu gubitak tog
prava.
«Odricanje nosioca prava»; ako nosilac patenta podnese Institutu pismenu izjavu kojom se odriče svog prava, to
pravo prestaje narednog dana od dana podnošenja pismene izjave. Ako je u registar upisano određeno pravo u korist
trećeg lica, nosilac patenta, ne može se odreći svog prava bez prethodne pismene saglasnosti lica na čije je ime
upisana licenca, prijenos, zaloga i dr.
«Prestanak nosioca prava»; ako nosilac patenta ne plati propisanu taksu i trškove postupka za održavanje priznatog
patenta, patent prestaje narednog dana od dana isteka roka za plaćanje taksa i troškova postupka. Ukoliko je nosilac
prava fizičko lice, njegovo pravo će se ugasiti u slučaju smrti, pod uslovom da nema nasljednika ili da su oni odbili da
prihvate pravo industrijske svojine. Ako je riječ o pravnom licu, danom brisanja iz registra tog pravnog lica prestaje
pravo industrijske svojine.
«Oglašavanje ništavim rješenja o priznanju prava»; ako poslije izdavanja patenta Institut utvrdi da u momentu
donošenja rješenja o priznanju ovih prava nisu postojali uslovi, predviđeni zakonom, za priznanje ovih prava, rješenje
o priznanju prava na patent, oglasiće se ništavim. Rješenje o priznanju patenta, Institut može oglasiti ništavim za svo
vrijeme trajanja prava, po službenoj dužnosti, na zahtjev zainteresiranog lica ili na zahtjev javnog pravobranioca.
«Ukidanje prava»; ovaj način prestanka predviđen je samo za patente za mikrobiološki pronalazak u kojem se
pojavljuju mikroorganizmi. Institut može ukinuti rješenje kojim je priznato pravo patenta za mikrobiološki pronalazak,
ako utvrdi da je živi biološki materijal koji je deponovan u nadležnu ustanovu, prestao da postoji, nije dostupan
javnosti i iz drugih razloga ili je njegova dostupnost javnosti imala prekid duži od propisanog roka.

36. Pronalasci ostvareni u radnom odnosu

To su tri vrste pronalazaka:
 Prva vrsta obuhvata pronalazke koji mogu da nastanu po tri osnova: kad zaposleni stvori pronalazak
izvršavajući svoje radne obaveze, kad zaposleni dođe do pronalaska izvršavajući posebno naložene zadatke
vezane za naučno-tehničko istraživanje, i kada zaposleni sa poslodavcem zaključi ugovor o istraživačkom
radu. Pravo na zaštitu ovih pronalazaka ima poslodavac.
 Druga vrsta pronalazaka obuhvata pronalaske do kojih zaposleni dođe u vezi sa aktivnostima poslodavca ili uz
korištenje materijalno-tehničkih sredstava informisanja i drugih usluva koje je obezbjedio poslodavac. Pravo
na zaštitu ima pronalazač ( zaposleni), s tim da poslodavac ima pravo na ekonomsko iskorištavanje. Dužni su
zaključiti ugovore o licenci.

8
  Treća vrsta pronalazaka obuhvata pronalaske koji zaposleni stvori u roku od jedne godine od prestanka
radnog odnosa, a koji bi da su stvoreni u toku radnog odnosa potpadali pod prvu ili drugu vrstu pronalazaka.
Pronalazač je dužan da, odmah po nastanku pronalaska, podnese pismen izvještaj poslodavcu kojim ga obavještava o
sadržaju pronalaska, načinu primjene, sredstvima koje je koristio... Poslodavac je dužan da potvrdi prijem izvještaja
jer od tada teče rok od dva mjeseca u kome je dužan da odgovori da li smatra da je riječ o pronalasku iz radnog
odnosa.
Ukoliko je riječ o prvoj vrsti, a poslodavac ne želi da podnese prijavu za patent, pronalazač može da ga zaštiti na
svoje ime.

37. Know how

Pored pronalazaka, rezultat pronalazačkog rada mogu da budu i određena znanja i iskustva koja se primjenjuju u
industrijskoj ili zanatskoj proizvodnji i privrednom životu uopće. Skup ovih znanja i iskustava zove se know how.
Određivanje pojma know how-a je predmet čestih rasprava u pravnoj teoriji i poslovnom životu. Know how se samo
izuzetno definiše u nekom zakonskom propisu, i to kao fabrička i poslovna tajna.
Know how ne predstavlja pravni monopol kao ostala prava industrijske svojine. Međutim, ima praktičnu primjenu.
Imalac know how-a uživa faktički monopol na tržištu, jer mu znanje i iskustvo koje posjeduje omogućuju brži i
efikasniji razvoj u odnosu na konkurente koji ga ne posjeduju. Osnov ovog monopola, jeste tajnost sadržine know
how-a. Kada prestane da bude tajan njegov imalac gubi faktički monopol.
Drugi element, koji je također bitan, je njegova prenosivost, sposobnost da se znanja i iskustva koja ga sačinjavaju
prenose od jednog korisnika na drugog.
Također, bitna je novost znanja i iskustva koje ono sadrži. Novost je obuhvaćena elementom tajnosti, tj. dok je tajan
know how, on je i nov za one koji ga ne posjeduju.
Četvrti element jeste tehnička priroda. Predmet know how-a mogu da budu samo ona znanja i iskustva potrebna za
industrijsku primjenu jednog patenta, znanja i iskustva koja predstavljaju neprijavljen pronalazak...
Know how može se prenositi putem ugovora, najčešće ugovora o licenci, samostalno ili zajednički sa nekim zaštićenim
pravom.

38. Predmet i uslovi zaštite topografije integrisanih kola

Svjetska trgovinska organizacija u Sporazumu u trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) obavezuje
sve zemlje članice da obezbjede zaštitu topografija integrisanih kola na način na koji je to regulisano u Konvenciji o
zaštiti intelektualne svojine na inegrisanim kolima iz 1989god.
Obavezu pružanja zaštite stvaraocima topografije integrisanih kola propisala je za svoje članice i EU.
Predmet zaštite je topografija integrisanih kola kao proizvod intelektualnog stvaralaštva pojedinca ili grupe ljudi.
Topografija je na bilo koji način prikazan trodimenzionalni prikazani raspored elemenata, od kojih je najmanje jedan
aktivan. Pod integrisanim kolom podrazumjeva se gotov proizvod ili međuproizvod u kome se ostvaruje određena
elektronska funkcija i kome su elementi, od kojih je najmanje jedan aktivan kao i međuveze integralno formirani u ili
na komadu materijala.
Od modela i uzorka se razlikuje topografija po tome što se sastoji od rasporeda elemenata koji su nevidljivi golim
okom, a to znači da se ne može zaštiti kao model ili uzorak. Razlikuje se od patenta, zbog nižeg inventivnog nivoa koji
topografija ima, a samim tim i užih ovlaštenja koje nosilac prava stiče.
U pogledu uslova za zaštitu ističe se originalnost- originalnom topografijom se smatra ona koja je nastala kreativnim
radom samog stvaraoca i koja u momentu svog nastanka nije bila uopće poznata među stvaraocima topografije.
Drugi uslov za pravnu zaštitu je komercijalna upotreba-to može biti bilo kakva distribucija topografije, bilo samostalne
ili sadržane u nekom proizvodu. Ovaj uslov ima relativno dejstvo, na njega se autor može pozvati ukoliko traži pravnu
zaštitu u roku od dvije godine od prve upotrebe bilo gdje u svijetu.
Topografija- nauka koja proučava metode mjerenja i snimanja pojedinih područja u svrhu njihovog prikazivanja na
platnu ili karti.

39. Postupak zaštite topografije integrisanih kola

Za sva prava, pa i za ovo, zajedničko je da se štite kod organa za intelek. svojinu ( Institutu) u upravnom postupku.
Odluke Instituta su konačne, a protiv njih se može voditi upravni spor. Institut vodi dviije vrste registra: registar
prijava i registar odabrenih topografija koje imaju karakter knjiga.
Postupak za zaštitu se pokreće podnošenjem prijave Institutu i to za svaku topografiju posebno. Ukoliko podnosilac
nije autor i nema saglasnost autora, oštećeni ima pravo u sudskom postupku, tužbom za osporavanje prava, da
ostvari pravnu zaštitu.
Prijava za zaštitu mora imati oblik propisan zakonom tj. da sadrži zahtjev i odgovarajuće priloge. Zahtjev treba da
sadrži: naziv topografije, podatke o podnosiocu i autoru, datum podnošenja prijave, datum nastanka
topografije,...Druga faza u postupku je ispitivanje prijave. Institut prvo utvrđuje da li se prijava stvarno odnosi na
topografiju onako kako je u Zakonu utvrđeno i da li je podnijeta u roku od 2 odnosno 15. god. zavisno da li se
komercijalno koristi ili ne. Nakon toga, Institut utvrđuje da li sadržaj odgovara uslovima predviđenim u Zakonu i ako
utvrdi da je to slučaj- donosi rješenje o priznanju prava na topografiju. U suprotnom, Institut će obavjestiti
podnosioca prijave i dati mu rok od 30 dana do 3 mj. Da otkloni nedostatke. Ukoliko podnosilac to ne učini Institut
donosi rješenje o odbijanju zahtjeva. Priznato pravo se upisuje u registar i nosiocu prava se izdaje isprava o
9
zaštićenoj topografiji, a podaci se objavljuju u službenom glasilu. TRIPS propisuje obavezu za zemlje članice da
omoguće čuvanje poslovnih tajni koje se odnose na prijavljenu topografiju.
Rok trajanja prava na topografiju počinje da teče od dana podnošenja uredne prijave ili od dana prve komercijalne
upotrebe topografije, Zavisno od toga koji je rok raniji.
Konvencija o zaštiti topografije predviđa kao minimalan rok zaštite 8 godina.

40. Sadržina, ograničenja i prestanak zaštite topografije

Nosilac prava topografije ima isključiva prava da reprodukuje zaštićenu topografiju, da proizvodi integrisana kola iz
kojih se topografija sastoji i da komercijalno upotrebljava zaštićenu topografiju ( uvozi i stavlja u promet).
Povreda prava može da se sastoji od umnožavanja zaštićene topografije, izrade integrisanog kola koje čini tu
topografiju i sl. S obzirom da nosilac ima isključivo pravo proizvodnje integrisanih kola koja čine zaštićenu topografiju,
to svaki vid proizvodnje, od strane drugog, neovlaštenog lica predstavlja povredu prava.
Isključivo pravo nosioca topografije ograničeno je pravom na reprodukovanje zaštićene topografije u lične,
nekomercijalne svrhe, za nastavu i za potrebe istraživanja. Zakon o topografiji uvodi i jedno novo ograničenje prava-
u slučaju reverzibilnog inžinjeringa. Ako neko na osnovu analize istraživanja zaštićene topografije stvori novu
topografiju koja ispunjava uslove originalnosti, to lice ima pravo reprodukcije, da proizvodi i stavlja u promat svoju
topografiju, a nosilac zaštićene topografije to mora da toleriše.
Predviđen je i slučaj iscrpljivanja prava- nosilac prava na isključivo ovlaštenje da komercijalizuje primjerke svoje
topografije, ali prvom komercijalnom upotrebom konkretne topografije njegovo pravo je iscrpljeno.
Pravo na topografiju nosilac može da izgubi i prije roka od 10 godina u slučaju poništenja prava. Institut može
poništiti rješenje o priznanju prava na topografiju, ako utvrdi da u momentu donošenja rješenja zaštićena topografija
nije ispunjavala uslove za zaštitu.

41. Korisni model

Pored patenta, predviđa se još jedan oblik pravne zaštite za pronalaske nižeg inventivnog nivoa- korisni model, ili
patent sa skraćenim trajanjem.
Opravdanost prihvatanja korisnog modela kao oblika zaštite leži u društvenoj opravdanosti da se stimuliše investiranje
u tehnički napredak, a time i njegova zaštita na brži, lakši i jeftiniji način. Predmet zaštite korisnog modela može biti:
određena prostorna forma koja se odnosi na pronalazak; pronalazak koji se ispoljava u određenoj prostornoj formi;
pronalazak koji se ne mora ispoljavati u određenoj formi.
Uslovi za sticanje pravne zaštite korisnog modela su: novost, tehnička priroda i privredna primjenjivost. Nosilac
korisnog modela ima ista prava kao i nosilac patenta. Prednost u odnosu na patent je postupak priznanja koji je kraći,
a nedostatak je kraće trajanje pravne zaštite.

42. Pravna zaštita biljnih sorti

Mada BiH pravo ne predviđa pravnu zaštitu za biljne sorte u pravu industr. svojine, to je pravo koje je priznato u
mnogim zemljama i međ. konvencijama, te se pravna zaštita biljnih sorti ne može zaobići kada se razmatraju prava
srodna patentnom pravu. Iz patentne zaštite su isključene biljne vrste, životinjske pasmine i biološki postupci za
dobijanje biljaka i životinja, s tim što se zabrana patentiranja ne odnosi na mikrobiološke postupke i proizvode
dobijene mikrobiološkim postupkom. Osnovni međunarodni izvor pravne zaštite u ovoj oblasti je Međunarodna
konvencija o zaštiti novih biljnih sorti. Prema konvenciji, da bi se steklo sortno pravo zaštite, sorta mora biti nova,
distinktivna, stabilna i homogena (materijalni uslovi) i označena sortnom oznakom (formalni uslov).
Jedna biljna sorta može biti zaštićena pravom sortne zaštite, ali promet te robe može da bude zabranjen.

43. Predmet zaštite modela i uzorka

Uzorci i modeli predstavljaju oblike pravne zaštite crteža, slika i geometrijskih tijela koji se primjenjuju u industriji ili
zanatskoj proizvodnji. Oni se zajedničkim imenom zovu dizajn proizvoda i predstavljaju pravno zaštićena nova
rješenja spoljnih oblika. Pravo na model i uzorak je subjektivno pravo koje pripada fizičkom ili pravnom licu ukoliko su
ispunjeni uslovi za sticanje zaštite.
Model je pravo kojim se štiti novi spoljnji oblik određenog industrijskog proizvoda ili njegovog djela. Predmet zaštite
je geometrijsko tijelo, plastična forma u prostoru koja predstavlja novi spoljnji oblik, prototip ili nultu seriju budućeg
industrijskog proizvoda, koji će se po njemu izrađivati. Npr. novi model automobila, namještaja...
Uzorak je pravo kojim se štiti nova slika ili crtež koji može da se prenese na neki industrijski ili zanatski proizvod ili
njegov dio. Predmet zaštite je grafičko rješenje koje može da bude u boji, sa različitim sadržajem. Uzorci se koriste u
proizvodnji tkanina, tepiha i drugih proizvoda gdje površina proizvoda ima značaja. Uzorkom se ne mogu štititi
fotografska i kartografska djela, tehnički planovi i skice iako su oni dvodimenzionalnog karaktera.
Modeli i uzorci imaju dvostruku namjeru. Oni služe za dobijanje proizvoda kojima se zadovoljavaju određene životne
potrebe.
Autor dizajna je fizičko lice, a njegovo rješenje po pravilu eksploatiše pravno lice, proizvođač.
Zaštita se stiče donošenjem rješenja od nadležnog organa o priznanju prava i traje određeni period od podnošenja
prijave. Taj rok u našem pravu je 10 godina.

10
44. Uslovi zaštite modela i uzorka
Da bi jedan crtež, slika ili tijelo moglo da uživa pravnu zaštitu u obliku uzorka ili modela, on mora da ispunjava uslove
koji su predviđeni zakonom. Osnovni uslov za sticanje zaštite je novost-oblik cijelog ili dijela proizvoda smatrat će se
novim ako se bitno razlikuje od onih koji su ranije prijavljeni, te ako nije bio dostupan javnosti. Institut ispituje novost
po službenoj dužnosti. Na novost neće uticati činjenica da je proizvod postao dostupan javnosti najviše 6 mjeseci prije
podnošenja prijave, ali bez pristanka podnosioca. U uporednom pravu uzima se u obzir i element originalnosti, kao i
primjenjivosti.
Industrijskim dizajnom ne može se zaštititi cijeli ili dio proizvoda: kada je njegov izgled ili upotreba protivan zakonu ili
moralu; i koji sadrži državni ili koji drugi grb, zastavu ili amblem, naziv zemlje ili međunarodne organizacije, osim po
odobrenju nadležnog organa.
Lik ili ime lica može se zaštititi samo po pristanku tog lica, a ako je riječ o umrlom samo po pristanku bračnog druga i
djece ili drugih nasljednika. Za zaštitu lika historijske ili druge umrle znamenite ličnosti potrebna je i dozvola
nadležnog organa.

45. Postupak za sticanje modela i uzorka

Pravna zaštita industrijskog dizajna ostvaruje se u upravnom postupku pred Institutom. Postupak za priznanje
pokreće se podnošenjem prijave za priznanje industrijskog dizajna. Prijava mora sadržavati: zahtjev za priznanje; ime
tj. naziv i adresu podnosioca prijave; podatke o autoru; naznaka da se radi o pojedinačnoj ili višestrukoj prijavi, te u
slučaju višestruke prijave, naznaku ukupnog broja vanjskih oblika za koje se traži zaštita; stvaran i kratak naziv
industrijskog dizajna.
Prijava koja sadrži sve propisane elemente upisuje se u registar prijava, uz bilježenje dana i časa njenog prijema, a
podnosilac dobija potvrdu. Ako prijava ne sadrži sve elemente Institut će pozvati podnosioca da otkloni iste u datom
roku, i ako to učini, kao datum podnošenja prijave uzet će se datum podnošenja dopunjene prijave.
Ispitivanje prijave sastoji se od ispitivanja materijalnih i formalnih uslova. Ako prijava ispunjava uslove za priznanje
prava, Institut će pozvati podnosioca da plati taksu i troškove postipka za održavanje prava i troškove objave
industrijskog dizajna u Službenom glasilu. Pravo na industrijski dizajn traje 10 godina.
Do okončanja postupka po prijavi, prijava industrijskog dizajna može se pretvoriti u prijavu patenta, pod uslovom da
podnosilac plati taksu i troškove.

46. Sadržina prava i prestanak prava na uzorak i model

Imalac industrujskog dizajna ima pravo da spriječi svako lice, koje nema njegovu saglasnost, da izrađuje, prodaje ili
množi proizvode koji imaju izgled ili su ugrađeni u proizvod koji je kopija. Nosilac prava na model ili uzorak može da
bude autor ali i ne mora. Autor ima moralna i imovinska prava. Moralno pravo sastoji se u pravu da njegovo ime bude
navedeno u prijavi, a imovinsko pravo se sastoji u uživanju ekonomske koristi od iskorištavanja predmeta.
Industrijski dizajn stiče se na osnovu rješenja o priznanju industrijskog dizajna; važi od datuma podnošenja prijave.
Industrijski dizajn prestaje i prije roka od 10 godina:
 ako se imalac izjasni o odricanju od svog prava, pravo će prestati narednog dana od dana podnošenja izjave;
 na osnovu sudske odluke, odnosno odluke Instituta, u slučajevima predviđenim zakonom;
 oglašavanjem ništavim rješenja o priznanju industrijskog dizajna;
 kada imalac propusti da plati taksu za održavanje prava; i
 smrt fizičkog lica odnosno prestanak pravng lica (stečaj ili likvidacija).

47. Predmet zaštite žiga

Žigom se štiti znak koji se može grafički prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba i usluga jednog učesnika u
privrednom prometu od istih ili sličnih roba ili usluga drugog učesnika u privrednom prometu. Fakultativnost žiga
postoji sve dok korisnik žiga ne zatraži pravnu zaštitu. Ako dobije pravnu zaštitu, tj. pravo na žig, privrednik ima
obavezu korištenja žiga. Žigom se mogu štititi riječi, slova, brojevi, slogani, kratice, itd. Pored grafičkog rješenja može
da obuhvati i tijela u prostoru i tada se zove trodimenzionalni žig (npr. boca coca-cole). Žigom se ne smatraju
štambilj, pečat.
Žig je monopolsko pravo koje svom nosiocu obezbjeđuje isključivo pravo da znak zaštićen žigom koristi za
obilježavanje svoje robe ili usluga, a da drugim licima zabrani da isti ili sličan znak neovlašteno koriste za
obilježavanje iste ili slične robe ili usluga. Žig je apsolutno pravo jer njegov nosilac može istaći prigovor prema
svakom licu koje bi pokušalo da upotrijebi njegov žig bez njegove saglasnosti.
Kolektivni žig-štiti se znak udruženja proizvođača roba ili preduzeća koja se bave pružanjem usluga.
Žigom se ne može zaštititi znak koji je protivan javnom poretku ili moralu, koji se ne može grafički prikazati, koji nije
podoban za razlikovanje roba ili usluga...
Pravo na žig se stiče rješenjem nadležnog organa i upisom žiga u odgovarajući registar.

48. Transformacija žigovnog prava

Pravo na žig je doživjelo nekoliko značajnih transformacja od perioda kada je uspostavljena nacionalna zaštita.
Prvi korak učinjen je donošenjem Madridskog aražmana o međunarodnom registrovanju žiga, koji je predvidio da se
podnošenjem jedne prijave dobija zaštita u više zemalja (princip teritorijalnosti).

11
Drugi značajniji pomak, u okviru EU, jeste donošenje Direktive o žigu 1988 god. kojim su harmonizovana pravna
pravila o žigu zemalja članica Unije.
Sljedeći korak je učinjen 1993 god. donošenjem Pravilnika o komunitarnom žigu kojim je stvoreno materijalno-pravno
i procesno-pravno pravo žiga na nivou unije.
Transformacija žiga odvijala se je i na međunarodnom i na nacionalnom planu. Jedna od promjena bila je uvođenje
žiga za usluge, zatim širenje zaštite za poznate žigove, a potom i za čuvene žigove. U pravo žiga je postepeno
uvođena teorija o «iscrpljivanju» prava koja se u materiji žiga naziva «paralelnim uvozom».
Najveća transformacija u pravu žiga jeste napuštanje koncepta registrovanog žiga kao prava koje se stiče i održava
na osnovu formalizovanog postupka za sticanje i održavanje prava u korist novog, tržišnog koncepta žiga kao prava
koje ima svoju funkciju na tžištu, u oglašavanju robe, kao sredstva reklame i propagande, koje se slobodno prenosi sa
nosioca na korisnika žiga, sa izraženim međunarodnim aspektom.

49. Funkcije žiga

Žig ima više funkcija u privrednom životu:
 označava porijeklo robe, tj. ime proizvođača ili u uslužnoj djelatnosti da označi nosioca privredne djelatnosti;
 individualizira robu, tj. usluge, da omogući da se jedna vrsta robe razlikuje od druge iste ili slične robe.
Pored ovih žig ima i dvije nove funkcije:
 garantna funkcija-prisutnost garantne funkcije žiga u svijesti potrošača je neosporna činjenica i to je osnovni
motiv prilikom izbora nekog proizvoda ili usluge. Takvu funkciju imaju znaci kvaliteta, standardi i druga
zvanična mjerila;
 reklamna funkcija-plasiranjem novog proizvoda na tržište, žig ima značajno mjesto, jer se pomoću njega
reklamira i identifikuje nov proizvod. Također, obavještava potrošače da je izašao nov proizvod, obavještava
o njegovim svojstvima, kvaliteti, itd.
Također, žig ima funkciju da omogući nadležnim organima koji su nadležni za kontrolu kvaliteta proizvoda i usluga, da
mogu da obavljaju svoju djelatnost zahvaljujući postojanju identifikovanih proizvoda i proizvođača. Pravna zaštita žiga
ustanovljena je u cilju zaštite interesa tri kategorije subjekata (savjesnih privrednika, potrošača i društvene
zajednice).

50. Vrste žiga

Osnovna podjela je na nacionalne i nadnacionalne žigove.
Nacionalni žigovi-su znaci za koje je dobijena pravna zaštita na teritoriji zemlje čiji nadležni organ je odobrio žig.
Podnosilac prijave može da bude i strano fizičko ili pravno lice, ali žig koji bude odobren od nadležnog organa za
registraciju žigova-biće uvijek žig sa važenjem na nacionalnoj teritoriji, na njega se primjenjuju nacionalni propisi.
Nadnacionalni (međunarodni) žigovi-koji se registruju sa važenjem na teritoriji više država, tj. koji imaju
nadnacionalni karakter. To su žigovi koji se mogu registrovati na osnovu odredbi Madridskog aranžmana o
međunarodnom registrovanju žigova. Podnošenjem jedne međunarodne prijave, dobija se zaštita koja odgovara
nacionalnoj zaštiti, u zemljama članicama Aranžmana kojima se želi zaštita.
Donošenjem Pravilnika o žigu 1993 god., u okviru EU, uspostavljen je komunitarni žig. Pravo na podnošenje prijave za
komunitarni žig imaju pored pripadnika zemalja članica, pripadnici Pariske konvencije, Svetske trgovinske
organizacije, kao i pripadnici drugih zemalja pod uslovom reciprociteta.
Druga značajna podjela je na robne i uslužne žigove.
Robni žig-štiti znak koji je u privrednom prometu namjenjen razlikovanju roba.
Uslužni žig-štiti znak koji je u privrednom prometu namjenjen razlikovanju usluga; koriste se u tercijalnoj, uslužnoj
djelatnosti (bankarstvo, turizam, i sl). Pravo na registraciju imaju privredni subjekti koji se bave nekom uslužnom
djelatnošću.
Sljedeća je podjela na individualne i kolektivne žigove.
Individualni žig-su oni koje stiče jedan prijavilac, fizičko ili ptavno lice.
Kolektivni žig-štiti se znak udruženja proizvođača roba ili preduzeća koja se bave pružanjem usluga u privrednom
prometu.

51. Deskriptivni i nominativni žigovi

Deskriptivni ili opisni žigovi su oni kojima se označava neko svojstvo robe, kvalitet proizvoda ili usluge, količina,
namjera, vrijeme i način prizvodnje. To su znaci koji potrošačima pružaju informaciju o svojstvima proizvoda, koji su
opće poznati, razumljivi i jasni, te kao takvi predstavljaju proizvod kupcu.
Žigovi koji imaju kao jedan od svojih elemenata neki deskriptivan znak se mogu registrovati, pod uslovom da su
dovoljno distinktivni zahvaljujući ukupnom utisku koji žig ostavlja na potrošača.
Normativni žigovi sadrže ime nekog lica (nosioca ili drugog lica) ili naziv imanja, tj. privatnog posjeda. Moguće su
dvije situacije: kada prijavilac žiga koristi svoje lično ime ili naziv svog posjeda kao žig i kada prijavilac kao žig koristi
tuđe ime ili posjed uz saglasnost ovih lica.

12
52. Notorni i renomirani žigovi
Notorni (poznati) i renomirani (čuveni) žigovi predstavljaju posebnu kategoriju.
Notorni žigovi-su znaci za obilježavanje robe ili usluga na koje se primjenjuju sva pravila žigovnog prava, a naročito
pravilo specijalnosti-da se isti ili sličan žig koji je registrovan na ime određenog nosioca može registrovati na ime
drugog lica pod uslovom da je riječ o različitoj vrsti roba ili usluga. Notorni žig je onaj žig koji je poznat bitnom dijelu
relevantne javnosti u smislu da ga taj krug ljudi povezuje sa određenim robama i uslugama.
Renomirani žigovi-su poznati u toj mjeri da simbolizuju nosioca prava na žig i njegove proizvode, zbog čega mu se
odobrava apsolutna zaštita (npr. Mercedes). Ovaj žig je poznat velikom dijelu relevantne javnosti, ima veći stepen
poznatosti od notornog žiga i zbog toga uživa širu zaštitu od notornog žiga.

53. Internet adresa u pravu žiga (žig kompjuterskog prava)

Internet adresa je nematerijalno dobro čija je funkcija da obilježi mjesto u virtuelnom kibernetskom prostoru, na
kome se nalazi određena informacija o vlasniku adrese. Adresa se ne može odvojiti od sadržaja informacije, a ako se
informacija odnosi na privrednu djelatnost tada adresa dobija funkciju privrednog obilježja, sličnog žigu ili firmi
preduzeća. Svaka internet adresa se sastoji od najmanje dva nivoa oznaka, pri čemu se oznaka čita sa desne na lijevu
stranu. Prvi nivo je za oznaku koja ima generički karakter i naziva se oznakom (ili domenom) prvog ili najvišeg nivoa
(TLD).
Ko prvi registruje internet adresu, koja ispunjava uslov jedinstvenosti odnosno distinktivnosti na internet prostoru,
postaje njen ovlašteni korisnik.
Pravni problem nastaje kad privredni subjekt ne može da koristi svoj žig ili firmu kao internet adresu jer je neko drugi
već registrovao adresu takve sadržine. Problem se javio kada su pojedinci prijavili internet adrese koje sadrže tuđe
žigove i firme sa namjerom da kasnije od vlasnika žiga traže otkup internet adrese. Danas je opće prihvaćen stav da u
takvom slučaju vladnik žiga može da pokrene spor protiv vlasnika internet adrese za povredu žiga jer se registracija
tuđeg žiga kao internet adrese smatra komercijalnom upotrebom žiga.

54. Uslovi pravne zaštite žiga

Osnovna tri uslova koja su uvijek prisutna su: da prijavljeni znak bude distinktivan, tj. pogodan za razlikovanje roba i
usluga, da se može grafički predstaviti i da se pravna zaštita odobrava određenom žigu za određenu vrstu roba i
usluga.
Pod distinktivnim znakom podrazumijevamo onaj robni ili uslužni znak koji je podoban za razlikovanje roba i usluga u
privrednom prometu. Prilikom utvrđivanja distinktivnosti znaka treba voditi računa o svim okolnostima, a posebno o
vremenu i obimu njegove dotadašnje upotrebe u BiH. Postoje tri principa koja se primjenjuju kod ocjene
distinktivnosti to su: princip specijalnosti žiga, mogućnost dovođenja u zabludu učesnika u prometu i kriterijum
reagovanja prosječnog potrošača. Znak ne smije da bude opisne prirode, jer u tom slučaju ne može da bude
distinktivan.
Drugi uslov znači da se žig može sastojati od riječi, slogana, slova, brojeva, slika, slogana...
Treći uslov predviđa da se pravna zaštita odobrava jednom žigu samo za određenu vrstu proizvoda. Žig se ne može
koristiti samostalno jer je njegova osnovna funkcija da individualizira robu i da označava njeno porijeklo. Prema tome
nosilac prava na žig ima isključivo pravo korištenja jednog žiga samo za onu vrstu robe ili usluga koju taj žig
obilježava, odnosno koja mu je odobrena od strane nadležnog organa za registraciju. To znači da drugi privredni
subjekt može koristiti znak koji je isti ili sličan registrovanom žigu, pod uslovom da se radi o drugoj vrsti robe ili
usluga.

55. Postupak za zaštitu žiga

Postupak se sastoji od sljedećih faza: podnošenja prijave za priznanje žiga, ispitivanja prijave i donošenju rješenja o
priznanju žiga.
Za svaki znak podnosi se posebna prijava. Prijava žiga sadrži: zahtjev za priznanje žiga; ime i prezime podnosioca,
adresu prebivališta tj. sjedišta; izgled znaka koji se želi zaštititi žigom; popis roba tj. usluga za koje je tražena zaštita
znaka; naznačenje boje tj. kombinacije boja.
Ako prijava sadrži sve gore navedene elemente, upisuje se u registar prijava. Druga faza jest ispitivanje prijave.
Prijava je uredna ako sadrži sve elemente zakonom propisane, te da su uplaćene takse i troškovi postupka. Ako
prijava nije uredna Institut će pozvati podnosioca prijave da je uredi u roku koji ne može biti duži od 90 dana. U
suprotnom prijava se zaključkom odbacuje. Ako se podnosilac prijave pismeno izjasni u toku postupka da odustaje od
svojih zahtjeva, postupak se zaključkom obustavlja.
Ako je prijava uredna ispituju se uslovi za priznanje žiga. Ako je prijava uredna i ispunjava sve uslove za priznanje
prava, Institut će pozvati podnosioca prijave da plati taksu i troškove postupka za prvih 10 godina održavanja prava
na žig i troškove objave žiga u Službenom glasniku.
Rješenje o priznanju žiga donosi se prema predloženom znaku i priloženom spisku roba i usluga, kojim se određuje
obim priznate zaštite.

13
56. Sadržina, sticanje i obim prava na žig
Sadržinu prava na žig čini imovinsko-pravno ovlaštenje nosioca prava da žig koristi za obilježavanje roba odnosno
usluga. Ono je monopolskog karaktera jer nosiocu daje isključivo pravo upotrebe. Sadržina prava na žig čini
negativno ovlaštenje nosioca, koje se sastoji u pravu nosioca da zabrani drugim licima da upotrebljavaju njegov žig za
obilježavanje robe iste ili slične vrste. U ovome se ogleda apstraktni karakter prava.
Pravo na žig obuhvata upotrebu znaka zaštićenog žigom na sredstvima za pakovanje, katalozima, oglasima i sl. a
naročito u propagandne svrhe.
Pravo na žig se stiče donošenjem rješenja o priznanju prava i upisom u registar žigova. Žig važi od datuma
podnošenja prijave; traje 10 godina, može se neograničeno obnavljati.

57. Nekorištenje žiga

Nosilac žiga dužan je, radi održavanja važećeg žiga, žig upotrebljavati u zemlji u kojoj je priznat, osim ako postoje
ozbiljni razlozi za njegovu neupotrebu, koji su neovisni od volje nosioca žiga, kao što su uvozna ograničenja. Dakle,
ukoliko nosilac prava na žig prestane da ga upotrebljava, može da izgubi pravo na njega.
Upotreba žiga u neznatno izmjenjenom obliku kojim se ne mijenja karakter i izgled žiga, također se smatra
upotrebom žiga. Upotrebom se smatra i upotreba od strane drugih lica data na osnovu ugovora o licenci.

58. Prestanak prava na žig

Osnovni način prestanka važenja prava na žig je, po proteku 10 godina ako nosilac žiga ne produži njegovo važenje
tj. ne plati propisne takse i troškove postupka. Međutim, nosilac ima isključivo pravo da zahtjeva u roku od jedne
godine do dana prestanka žiga, da se žig ponovo registruje na njegovo ime za istu robu, odnosno uslugu.
Žig prestaje da važi i prije isteka roka od deset godina ako: se nosilac žiga odrekne prava; ako nosilac žiga bez
opravdanog razloga ne upotrebljava žig u neprekidnom trajanju od 5 godina od dana upisa u registar; na osnovu
sudske odluke; ako se kolektivni žig upotrebljava protivno aktu; ako je nosilac prestao da postoji; ako je rješenje o
priznanju žiga proglašeno ništavim.
Nosilac prava na žig ima pravo da se odrekne prava bez navođenja razloga, s tim da institutu podnese pismenu
izjavu; neće se moći odreći ako postoji pravo u korist trećih lica.
Rješenje o priznanju žiga može se oglasiti ništavim, u cjelini ili djelimično, ako se utvrdi da u vrijeme donošenja
rješenja nisu bili ispunjeni uslovi za priznanje žiga, ako je žig stekao obilježje generičke oznake, na zahtjev
zainteresiranog lica.

59. Predmet i uslovi zaštite oznake porijekla

Geografska oznaka porijekla predstavlja generički pojam za dvije svoje kategorije: oznaku porijekla i geografsku
oznaku.
Geografska oznaka porijekla predstavlja jedno kolektivno pravo svih lica, koji pripadaju jednom određenom
geografskom području, a koji mogu biti fizička ili pravna lica koja se bave nekom privrednom djelatnošću. Za sticanje
prava na određenu geografsku oznaku porijekla, bitno je da na određenom geografskom području obavljaju
proizvodnju ili preradu proizvoda koji nosi takvu geografsku oznaku porijekla. Predmet pravne zaštite oznake porijekla
predstavlja geografski naziv zemlje, regiona ili mjesta kojim se označava prizvod iz kojih potiče, a čiji su kavalitet i
posebna svojstva pretežno uslovljena mjestom odnosno geografskom sredinom koja obuhvata prirodne i ljudske
kvalitete. Geografska oznaka je geografski naziv koji se upotrebljava da označi da određeni proizvod potiče iz jedne
zemlje, regiona ili mjesta.
Geografske oznake moraju ispunjavati određene uslove da bi mogle da dobiju pravnu zaštitu:
 svaka geografska oznaka mora da sadrži naznaku određenog geografskog lokaliteta;
 proizvod koji nosi zaštićenu oznaku porijekla mora da ima specifična svojstva i kvalitet po kojima se razlikuje
od ostalih sličnih proizvoda.

60. Postupak zaštite geografske oznake porijekla

Sastoji se iz tri faze: pokretanje postupka, ispitivanje uslova za priznanje prava i donošenje rješenja o priznanju
prava.
Postupak za priznanje svojstva ovlaštenog korisnika geografske oznake porijekla pokreće se podnošenjem prijave koja
mora da sadrži zahtjev za priznanje, dokaz o obavljanju djelatnosti. Zahtjev mora da sadrži podatke o podnosiocu,
naziv i vrstu proizvoda, naznačenje da li je u pitanju oznaka porijekla ili geografska oznaka itd.
Druga faza postupka sastoji se od formalnog i materijalnog ispitivanja prijave za ustanovljenje geografske oznake
porijekla i prijave za priznanje svojstva ovlaštenog korisnika. Ako Institut utvrdi da prijava nije uredna, pozvat će
podnosioca da ukloni nedostatke, u suprotnom prijava će biti odbačena. Isti je slučaj i sa materijalnim uslovima.
Ako prijava ispunjava sve uslove, Institut će donijeti rješenje o priznanju prava i oznaku upisati u registar.

14
61. Sadržina prava i obim korištenja geografske oznake porijekla
Geografska oznaka je kolektivno pravo koju mogu upotrebljavati u privrednom prometu samo lica koja proizvode robu
i stavljaju u promet u skladu sa pravilnikom čl. 119.
Korisnik geografske oznake ima pravo oznaku upotrebljavati u privrednom prometu za označavanje roba, na koje se
geografska oznaka odnosi. Geografsku oznaku mogu koristiti samo lica koja su ovlašteni korisnici te oznake.
Korištenje geografske oznake od neovlaštenih lica bit će zabranjeno:
 kada roba ne potječe iz kraja, naznačenog geografskom oznakom, čak i ako je označeno stvarno porijeklo
robe;
 ako je upotrebljen prijevod geografske oznake ili ako geografska oznaka sadrži naznaku «vrsta», «stil»,
«imitacija», i sl.
Trajanje geografske oznake nije vremenski ograničeno, ukoliko nije na zahtjev nadležnih organa izbrisana iz registra.

62. Prestanak prava korištenja geografske oznake

 ako se ovlašteni korisnik odrekne prava;
 na osnovu sudske odluke;
 ako je ovlašteni korisnik prestao da postoji;
 ako je rješenje o ustanovljenju geografske oznake porijekla, tj. ovlaštenog korisnika oglašeno ništavim;
 ako je rješenje o priznanju ovlaštenog korisnika ukinuto.

63. Ugovor o cesiji

Ugovorom o cesiji nosilac prava ili podnosilac prijave može da prenese svoje pravo u cjelini ili djelimično. U slučaju
potpunog prenosa sticalac stiče sva imovinska prava na predmetu ugovora, a prenosilac zadržava samo moralna
prava (ako je on autor). Kod djelimičnog prenosa cedent ustupa pravo samo za određeno vrijeme ili za određenu
teritoriju.
Na ugovor o cesiji primjenjuju se opća pravila obligacionog prava. Jedno od najvažnijih pitanja je odgovornost
cedenta za stvarne nedostatke i skrivene mane. Ukoliko cesionar dokaže da predmet ugovora ima skrivene mane,
može da raskine ugovor i da traži naknadu štete. Cedent mora garantirati da stvar nema pravnih mana, te da je on
nosilac prava. U suprotnom nosilac prava može pobijati takav pravni posao, a cesionar ima pravo na naknadu štete.
Ugovor o cesiji mora biti u pismenoj formi. Na zahtjev jedne od strana, ugovor se upisuje u registar koji vodi Institut.
U slučaju spora, kod prenosa prava predviđene su tužbe koje se mogu podnositi protiv dosadašnjeg imaoca prava,
sve do upisa prava u registar. Kolektivni žig i geografska oznaka ne mogu biti predmet prenosa prava.

64. Pojam i predmet ugovora o licenci

Ustupanje korištenja prava industrijske svojine može da bude isključiv predmet jednog ugovora između nosioca prava
i zainteresovanog lica. Takve ugovore nazivamo ugovorima o licenci. Ugovor o licenci je sporazum između dva
nezavisna privredna subjekta o korištenju prava industrijske svojine, između nosioca ili vlasnika prava kao davaoca
licence i zainteresiranog korisnika prava, primaoca licence. To je dvostranoobavezan ugovor, teretan, kojim se
davalac licence obavezuje da ustupi pravo privrednog iskorištavanja zaštićenih ili nezaštićenih prava industrijske
svojine, dok se korisnik licence obavezuje da će iskorištavati predmet licence na ugovoreni način i da će davaocu
licence platiti predviđenu naknadu.
Ako je patent tj. industrijski dizajn prijavilo više lica ili je patent, tj. industrijski dizajn priznat na ime više lica, za
ugovor o licenci potrebna je saglasnost svih tih lica.
Kolektivni žig i geografska oznaka ne mogu biti predmet ugovora o licenci. Licenca koja nije upisana u registar nema
pravno dejstvo prema trećim licima. Sud BiH je nadležan izdati prinudnu licencu na zahtjev zainteresiranog lica, ako
nosilac patenta ne iskorištava zaštićeni pronalazak ili ako ga iskorištava u obimu koji nije dovoljan za zadovoljavanje
potreba domaćeg tržišta, ako odbija zaključiti ugovor o licenci ili postavlja neopravdane uslove za zaključenje tog
ugovora. Zahtjev za izdavanje prinudne licence može se podnijeti nakon isteka roka od 4 godine od datuma
podnošenja prijave ili istekom 3 godine od datuma priznanja patenta. Prinudna licenca se ne može odobriti ako
nosilac patenta dokaže postojanje zakonskih razloga koji opravdavaju neiskorištavanje ili nedovoljno iskorištavanje
zaštićenog pronalaska.
Prinudna licenca odobrava snabdijevanje domaćeg tržišta. Ona ne može biti isključiva i njeno trajanje vezano je
isključivo uz trajanje razloga zbog kojih je odobrena. Ne može se prenositi bez prijenosa proizvodnog pogona,
odnosno njegovog dijela u kojem se iskorištava pronalazak za koji je izdata. Ugovori o licenci se mogu podijeliti
prema teritoriji, vremenu, obimu prava. Prostorno ograničeni ugovori o licenci su oni kojima se korisniku licence
ograničava prostor na kome može iskorištavati predmet ugovora. Ugovori o licenci se mogu zaključivati na određeno
ili na neodređeno vrijeme. Ako je predmet ugovora knaw haw, nema objektivnog roka. Prema obimu prava imamo
isključive i proste licence. Isključive daju korisniku isključivo pravo iskorištavanja predmeta ugovora, korisnik ima
pravo da zabrani svim licima pa i davaocu licence da iskorištavaju predmet. Ako u ugovoru nije naznačeno o kojoj se
licenci radi smatra se da je ustupljena prosta licenca.

15
65. Obaveze davaoca licence
Obaveze davaoca licence zavise od konkretnog ugovornog odnosa, ali tri odnosa se smatraju osnovnim: predaja
predmeta, garancija za tehnička svojstva i pravna garancija.
Davalac licence dužan je da korisniku preda predmet licence u određenom roku, koji je predviđen ugovorom, a ako u
ugovoru nije predviđeno smatra se da je davalac dužan da mu predmet preda odmah po zaključenju ugovora.
Pod tehničkom upotrebljivošću podrazumijeva se garancija davaoca da će proizvod dobijen primjenom predmeta
licence odgovarati cilju koji su ugovorne strane imale u vidu prilikom zaključenja ugovora. Ako je predmet tehnički
upotrebljiv, postavlja se pitanje odgovornosti davaoca licence.
Prava garancije mogu da budu različita zavisno od predmeta ugovora: davalac garantuje da postoji monopolsko pravo
koje je predmet ugovora, da ima isključivo pravo raspolaganja tim pravom i da na tom pravu nema tereta ni drugih
ograničenja u korist trećeg lica.

66. Obaveze korisnika licence

Plaćanje naknade za ustupljenu licencu je osnovna obaveza korisnika licence, i ona odgovara obavezi prodaje
predmeta na strani davaoca. Visina naknade se mora odrediti u ugovoru (bitan element), ali ona može biti i odrediva
kad zavisi od obima iskorištavanja. Visina naknade se određuje sporazumom, ali ona zavisi i od niza činilaca tako da
imamo:
 naknada u paušalnom iznosu-obično se 50% plaća po zaključenju ugovora, a ostatak u jednakim ratama za
svaku godinu;
 naknada po proizvodnom komadu-zavisi od obima iskorištavanja, obično se uzima procenat neto fakturisane
cijene;
 naknada prema prometu-koju ostvari korisnik iskorištavajući predmet.
Pored naknade, korisnik ima obavezu da iskorištava predmet na njegov način, a ako prekorači granice postavljene
ugovorom davalac može da raskine ugovor i traži naknadu štete.

67. Ustupanje prava i prestanak ugovora o licenci

Ustupanje licenci je strategija poslovnog razvoja izdavaoca i korisnika.Za davaoca to je način da produžava svoje
iskustvo na tržištu ili da na brz način osvoji novo tržište, da izbjegne sankcije zbog nekorištenja prava itd. Za korisnika
to je mogućnost da uz male troškove koristi najsavremeniju tehnologiju da smanji eventualne troškove, ugovori o
licenci su se pokazali kao najpogodniji pristup u osvajanju tržišta.
Predmet ustupanja može biti bilo koje pravo industrijske svojine i znanje i iskustvo. Ugovorne stranke moraju
predvidjeti bitne elemente ugovora. To su tri garancije koje davalac licence mora da unese u ugovor o licenci patenta
i znanja i iskustva: tehnička garancija, pravna i ekološka garancija.
Tehnička garancija sadrži u sebi dvije podgarancije:obavezu davaoca licence da će se primjenom patenta, tj. znanja i
iskustva proizvesti roba ugovorenog kvaliteta od strane korisnika licence i obavezu davaoca da će za vrijeme važenja
ugovora korisniku licence stavljati na raspolaganje poboljšanja do kojih dođe na predmetu ugovora. Davalac mora da
garantuje da se stavljanjem u promet proizvoda proizvedenih po pribavljenom patentu, znanju i iskustvu ne
povrijeđuju prava trećih lica. U protivnom, dužan je nadoknadu štete. Zatim, mora garantovati da neće štetno uticati
na život ili zdravlje ljudi, stvari i životnu sredinu.

68. Nasljeđivanje
Na prava industrijske svojine primjenjuju se pravila o testamentalnom i zakonskom nasljeđivanju. Ako je ostavilac bio
nosilac nekog prava industrijske svojine njegovi nasljednici postaju novi nosioci tog prava. Nasljednici imaju sva
imovinska prava koja je imao nosilac za života ili podnosilac prijave u postupku za priznanje prava. Moralna prava
nisu nasljedna, ali nasljednici imaju prava da se staraju o poštenju moralnih prava ostavioca.

69. Neposredna i posredna prava patenta

Postoje dvije vrste povrede patenta: neposredna i posredna.
Pod neposrednom povredom patenta podrazumijeva se neovlašteno preduzimanje od strane trećih lica onih radnji
koje su u isključivoj nadležnosti nosioca patenta. Slučajevi neposredne povrede patenta su jasni i regulirani zakonom.
Za postojanje neposredne povrede patenta bitno je da je do povrede patenta došlo na način koji se može objektivno
utvrditi i to neovlaštenom radnjom trećeg lica. Postoje dvije vrste neposredne povrede patenta. Prvu vrstu predstavlja
korištenja svih obilježje pronalaska koja su sadržana u patentnom zahtjevu. Riječ je o očiglednoj lako utvrdljivoj
povredi patenta. Druga vrste povrede ne koristi sva obilježja pronalaska navedena u patentnom zahtjevu. Povjerilac
namjerno izostavlja neke elemente kako bi povredu učinio manje očiglednom pa je i postupak utvrđivanja postojanja
povrede složeniji. To može da bude dodavanje pojedinih obilježja, izostavljanje nebitnih obilježja pronalaska,itd.
Prilikom definisanja posredne povrede treba poći od djelovanja pronalaska koji nije sam po sebi pronalazak i zato se
ne može posebno patentirati. Nepatentirane djelove proizvode i isporučuju treća lica licu koje neovlašteno koristi tuđi
patent. Pojmom neposredne povrede patenta obuhvata se i ponuda za proizvodnju i isporuku djelova pronalazaka.
Svaka isporuka nepatentiranih djelova nije zabranjena, što znači da trebaju biti ispunjeni određeni uvijeti:
 lice kpoje isporučuje djelove mora da postupa neovlašteno;
 treba da je u pitanju industrijska djelatnost lica kojima se isporučeni djelovi;
 povreda se mora izvršiti na teritoriji zemlje gdje je patent odobren.
16
Djelovi koji se primjenjuju u patentiranom pronalasku mogu biti: neutralni dijelovi ( oni koji se mogu primjeniti na
razne načine i u razne svrhe) i prilagođeni dijelovi ( koji su proizvedeni s ciljem da se primjene na način koji će
povrijediti patent trećeg lica). Posredna povreda podrazumijeva radnje pomaganja lica koje vrši neposrednu povredu
patenta.

70. Pravna zaštita prava na patent

Predviđa se trostruka pravna zaštita patenta: upravnopravna, građanskopravna i lična.
U upravnom postupku, lice koje smatra da je njegov pravni interes povrijeđen, može pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda (predmet može biti rješenje instituta).
Građanskopravna zaštita obuhvata podizanje tužbe od strane lica koje smatra da je njegov pravni interes povrijeđen.
Tužbu može da podnese podnosilac prijave, nosilac prava. Ako se tužba odnosi na povredu privremenih prava iz
patenta, sud će prekinuti postupak, dok institut ne izda rješenje. Tužba se može podnijeti u roku od 3 godine od dana
saznanja za povredu i učinioca; poslije isteka roka od 5 godina od dana učinjene povrede tužba se ne može podnijeti.
Postupak po tužbi je hitan.
Sud može, na zahtjev podnosioca, odrediti privremene mjere kojima se sprječava povreda prava. Mjere se određuju
prema ZIP i ZPP. Građanskopravna zaštita obuhvata tužbe koje može podnijeti lice koje smatra da je njegov pravni
interes povrijeđen. To su:
 tužba zbog povrede prava
 tužba za povredu prava iz prijave
 tužba za osporavanje prava na zaštitu
 tužba za zaštitu prava poslodavca, tj. Zaposlenog
 tužba za utvrđivanje svojstva pronalazača.
Kaznenim odredbama predviđena su dva djela: prekršaj i krivično djelo.
Ko neovlašteno podnese prijavu patenta ili u prijavi navede ili lažno navede pronalazaču ili učini dostupnim sadržaj
pronalaska prije nego je pronalazak objavljen kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Isto
kaznom će se kazniti ko bez ovlaštenja, uvozi, prenosi preko granice, nudi ili stavlja u promet proizvod ili postupak
koji je predmet patentne zaštite. Ako je pribavljena imovinska korist ili načinjena šteta izvršilac će se kazniti zatvorom
od 6 mjeseci do 5 godina.
Za vođenje postupka za ova krivična djela nadležan je Sud BiH.

71. Pravna zaštita uzorka i modela

Predviđa se trostruka pravna zaštita: upravnopravna, građanska i krivična.
Pravna zaštita se ostvaruje u upravnom postupku pred nadležnim organom (Institut).
Građanskopravna zaštita ostvaruje se pokretanjem tužbe, i to jedne od tri moguće:
 tužba zbog povrede modela ili uzorka
 tužba za osporavanje modela ili uzorka
 tužba za priznanje autorstva.
Tužbu može da podnese podnosilac prijave, nosilac prava i lice koje ima isključivo pravo; može se podnijeti u roku od
3 godine od dana saznanja za povrudu i učinioca.
Kaznenim odredbama predviđena su dva dijela: ako jedno lice na svom proizvodu neovlašteno upotrijebi tuđi
prijavljeni ili zaštićeni model (kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine); drugo, ako neovlašteno objavi predmet
prijave tuđeg modela ili uzorka (do 1 godine).

72. Pravna zaštita prava na žig

Predviđa se trostruka pravna zaštita: u upravnom postupku, građanskopravnom i krivičnom.
Pravna zaštita se ostvaruje u upravnom postupku pred nadležnim organom (Institut).
U građanskom postupku podizanjem tužbe (podnosilac prijave i nosilac isključivog prava).
Krivičnim odredbama je predviđeno kažnjavanje za krivično djelo ko povrijedi tuđi žig-novčana kazna ili kazna zatvora
do 3 godine. Prekršaj-novčana kazna od 1000 KM do 100000 KM-ako na robu stavlja neovlaštenu oznaku.

73. Pravna zaštita geografskih oznaka

Predviđena je trostruka pravna zaštita kao u 70, 71 i 72 pitanju.

74. Pravna zaštita topografije

Predviđena je trostruka zaštita kao u prethodnim pitanjima.

75. Konvencija o osnivanju Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu (WIPO)

Međunarodna konvencija objedinjuje pravo industrijske svojine i autorsko pravo u jednu cjelinu.
Konvencija o osnivanju Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu predstavlja stožer međunarodne zaštite. WIPO
je međuvladina organizacija u čijoj su nadležnosti poslovi koji se odnose na prava industrijske svojine, autorsko pravo
i prava srodna autorskom pravu. Konvencija je donesena 1967 godine na diplomatskoj konferenciji u Štokholmu.
Svjetska organizacija ima zadatak da obezbijedi administrativnu saradnju između unija i da radi na unaprijeđenju
zaštite intelektualne svojine u svijetu i usklađivanju nacionalnih zakonodavstava iz ove oblasti. Svaka država članica
17
Pariske unije za industrijsku svojinu i članica Bernske unije za autorsko pravo može postati članica WIPO, kao i svaka
država, koja nije članica nijedne unije, a koja pripada sistemu UN-a.
WIPO i OUN su 1974 godine zaključile bilateralni ugovor na osnovu koga je WIPO dobila status specijalizovane
agencije UN-a za intelektualnu svojinu. WIPO ima tri upravna tijela: generalnu skupštinu, konferenciju i koordinacioni
komitet kao i Međunarodni biro za intelektualnu svojinu, koji predstavlja administrativni organ Organizacije. Generalna
skupština je najviši organ i nju čine samo članice Pariske i Bernske unije. Skupština je nadležna da imenuje
generalnog direktora Organizacije, razmatra i odobrava izvještaje generalnog direktora, itd. Konferenciju čine sve
države članice i ona je nadležna da raspravlja o stručnim pitanjima vezanim za intelektualnu svojinu, usvaja izmjene
Konvencije. Koordinacioni komitet daje mišljenja o svim pitanjima od zajedničkog interesa, priprema nacrte akata,
programa i budžeta.
Od 1994 godine radi WIPO-ov Centar za arbitražu.

76. Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS)

Zaključen je 1994 godine na zasjedanju Komiteta za trgovinske pregovore Urugvajske runde multilateralnih
trgovinskih pregovora o carinama i trgovini (GATT). Inicijativu za uključivanje pitanja intelektualne svojine u
pregovore u okviru GATT-a dale su razvijene zemlje kako bi se zaštitile velike investicije uložene u stvaranje
savremenih tehnologija i smanjili privredni gubitci zbog krivotvorenja robe zaštićene pravima industrijske svojine itd.

77. Osnovni principi na kojima se zasniva TRIPS

 To je princip nacionalnog tretmana kao opće načelo iz oblasti intelektualne svojine i princip najovlaštenije
nacije. Sporazum ustanovljava također, princip po kome njegove odredbe ni u čemu ne zamjenjuju ili
smanjuju postojeće obaveze koje države članice imaju na osnovu konvencija iz oblasti intelektualne svojine.
On propisuje standarde u pogledu dužine trajanja, obima i korištenja svih prava intelektualne svojine i
obavezuje države članice da se pridržavaju ovih standarda.
 Harmonizacija nacionalnih propisa. Prvi put se na međunarodnom planu uvode mjere kojima će se obezbjediti
efikasno sprovođenje odredbi Sporazuma. Nalaže se državama članicama da budu postupci za zaštitu
intelektualne svojine pravno efikasni, i da se preduzimaju privremene mjere na zahtjev lica čiji je interes
pvrijeđen ili kako bi se obezbijedili dokazi.
 Sporazum predviđa i uvođenje pograničnih mjera. Nalaže se državama da predvide krivičnu odgovornost za
krivotvorenje žiga kako bi se obezbijedila što bolja zaštita.

78. Pariska konvencija

Pariska konvencija o zaštiti industrijske svojine zaključena je 1883 godine u Parizu, više puta je revidirana, a
posljednja revizija je bila 1979 godine. Konvencije se zasniva na tri osnovna načela: načelo nacionalnog tretmana,
načelo asimilacije i načelo minimalnih prava.
Načelo nacionalnog tretmana predviđa da pripadnici svake zemlje članice Unije uživaju u ostalim članicama Unije, u
pogledu zaštite industrijske svojine, ista prava kao i njihovi državljani.
Po načelu asimilacije, Konvencija se primjenjuje na stranke koji na teritoriji Unije imaju boravište ili preduzeće.
Minimalna prava su ona prava koje stranci mogu ostvarivati direktno na osnovu konvencijskih odredbi na području
Unije. Najvažnije je pravo međunarodnog prvenstva koje znači da na osnovu prve, uredne prijave podnijete u jednoj
od zemalja članica Unije, podnosilac prijave može tražiti zaštitu u svim drugim zemljama Unije, pri čemu će se za sve
kasnije podnijete prijave, priznati prioritet prve prijave. Drugo minimalno pravo se odnosi na priznanje izložbenog
prvenstva za prijave patenta, žiga, modela i uzorka čiji su predmeti zaštite izloženi na međunarodnoj izložbi na
teritoriji Unije. Treće minimalno pravo se sastoji u tome da priznanje isključivih prava industrijske svojine nije
uslovljeno odgovarajućom naznakom na proizvodu da je on izrađen, oblikovan ili obilježen prema predmetu zaštite.
Četvrto minimalno pravo predviđa da zemlje članice moraju predvidjeti dodatni rok od najmanje 6 mjeseci za plaćanje
dospjelih taksi za održavanje prava, kako bi se sprječilo gašenje prava zbog neplaćenih taksi. Ostala se odnose samo
na pojedina prava industrijske svojine.

79. Konvencija o međunarodnoj zaštiti patenta

Najznačajnije konvencije koje regulišu međunarodnu zaštitu patenta su:
 Ugovor o saradnji u oblasti patenta
 Strazburški aranžman o međunarodnoj klasifikaciji patenta
 Budimpeštanski sporazum o međunarodnom priznanju depozita mikroorganizama radi postupka patentiranja
 Konvencija o evropskom patentu.

80. Ugovor o saradnji u oblasti patenta

Zaključen je 1970 godine u Vašingtonu. Cilj ovog ugovora je omogućavanje saradnje zemalja članica na sljedećim
poslovima: podnošenju patentnih prijava utvrđivanjem stanja tehnike u postupku patentiranja, ispitivanju prijava, itd.
Ugovor ne predviđa izdavanje međunarodnih patenata. Ugovorom je ustanovljen sistem čiji je cilj da u interesu
korisnika patentnog sistema pojednostavi i učini efikasnijim obezbjeđenje patentne zaštite za isti pronalazak u više
zemalja. U tom cilju Ugovor:

18
  ustanovljava međunarodni sistem za podnošenje jedne (međunarodne) patentne prijave kod jednog
nacionalnog patentnog Instituta, na jednom od službenih jezika i ta prijava će u svim zemljama članicama
imati isti pravni učinak;
 obezbjeđuje provjeru formalne valjanosti međunarodne patentne prijave kod jednog nacionalnog Instituta;
 obezbjeđuje centralizovano međunarodno objavljivanje međunarodnih prijava, itd.

81. Budimpeštanski sporazum o međunarodnom priznanju depozita mikroorganizama radi postupka

patentiranja
Donijet je u cilju jednostavnije, brže i ekonomičnije zaštite pronalazaka koji obuhvataju mikroorganizme. Naime,
jedno od osnovnih pravila patentnog prava je da pronalazak mora u prijavi patenta biti opisan potpuno i jasno, a kada
se pronalazak odnosi na mikroorganizam koji nije dostupan javnosti, opis pronalaska u pisanoj formi nije dovoljan. To
je razlog zbog koga je u nizu zemalja propisane da za potrebe patentiranja koji uključuju mikroorganizme koji nisu
dostupni javnosti, pored pisanog opisa, mora da se izvrši deponovanje uzoraka mikroorganizma u određenoj ustanovi.
Deponovanje se vrši u specijaliziranim ustanovama. Ukoliko se patentna zaštita za mikrobiološki pronalazak traži u
više zemalja, princip teritorijalnosti nalaže da se u svakoj od zemalja izvrši deponovanje uzorka mikroorganizma.
Osnovni smisao Budimpeštanskog sporazuma je da svaka članica, koja dozvoljava ili zahtjeva deponovanje, mora da
prizna, u tu svrhu, depozit mikroorganizma kod određene međunarodne depozitne ustanove, bez obzira gdje se ona
nalazi. Odnosno, jedan depozit kod jedne međunarodne depozitne ustanove, dovoljan je radi postupka patentiranja
odnosnog pronalaska kod nacionalnih patentnih Instituta svih zemalja članica.

82. Konvencija o evropskom patentu (KEP)

Ova Konvencija je međunarodni ugovor kojim je ostanovljena Evropska organizacija za patente i sistem za izdavanje
evropskih patenata. Evropska organizacija za patente je nadnacionalna organizacija, finansijski samostalna i ima
svojstvo pravnog lica.
Materijalno evropsko patentno pravo, sadržano u odredbama Konvencije, usklađeno je sa ostalim međunarodnim
sporazumima iz ove oblasti. Svako fizičko i pravno lice može podnijeti prijavu evropskog patenta, bez ikakvih uslova,
po čemu je KEP jedinstven među konvencijama. Materijalno evropsko patentno ptavo uređuje patentnu zaštitu
pronalazaka na nadnacionalan način od trenutka podnošenja prijave do trenutka izdavanja evropskog patenta. Od
trenutka objave u «Evropskom patentnom glasniku» patent ulazi u tzv. nacionalnu fazu trajanja tj. postaje nacionalni
patent u svakoj od naznačenih zemalja; on daje svom nosiocu ista prava koja bi mu dao nacionalni patent. Izuzetno,
materijalno evropsko pravo kao nadnacionalno, zadržava primat nad nacionalnim pravom i poslije prelaska evropskog
patenta u nacionalnu fazu po nekoliko pravnih pitanja:
 razlozi za poništenje evropskog patenta pred nacionalnim sudom zemlje članice propisani su KEP-om;
 obim zaštite tumači se onako kako je to utvrđeno u pravilniku KEP-a;
 ako je predmet evropskog patenta postupak, prava iz patenta obuhvataju i proizvode;
 evropski patent traje 20 godina.
Postupak za sticanje evropskog patenta pokreće se podnošenjem prijave kod KEP u Minhenu ili u Hagu; prijava se
može podnijeti preko Instituta za patente država članica. Ako je prijava dobila datum podnošenja, radi se o izvještaju
o istraživanju u kome se navode spisi koji se moraju uzeti u obzir prilikom odlučivanja o novosti pronalaska i
njegovom inventivnom nivou. Ovaj izvještaj se šalje podnosiocu. Svaka prijava evropskog patenta objavljuje se 18
mjeseci poslije datuma njenog podnošenja. U određenom roku podnosilac mora podnijeti zahtjev za potpuno
ispitivanje, u suprotnom se prijava smatra povučenom. Odluka o izdavanju evropskog patenta stupa na snagu na dan
objavljivanja.

83. Konvencije o međunarodnoj zaštiti modela i uzoraka

Iz ove oblasti zaključene su dvije međunarodne konvencije:
 Haški sporazum o međunarodnom prijavljivanju uzorka i modela iz 1925 godine;
 Lokarnski aranžman o ustanovljenju međunarodne klasifikacije industrijskih uzoraka i modela iz 1968 godine.
Zadatak aranžmana jeste da ustanovi obaveznu, jednoobraznu klasifikaciju potrebnu u postupku registracije modela i
uzoraka kako bi se jednostavnije i brže sprovodio postupak utvrđivanja novosti prijavljenog dizajna. Cilj Haškog
sporazuma jeste da se omogući da se na osnovu jedne međunarodne prijave, ostvari istovremeno zaštita u više
zemalja. Međunarodna prijava se podnosi Međunarodnom birou u Ženevi.

84. Konvencije o međunarodnoj zaštiti žigova

U oblasti međunarodne zaštite žiga imamo najviše pravnih izvora, to su:
 Madridski aranžman o međunarodnoj registraciji žigova iz 1891 godine- Podnošenjem jedne međunarodne
prijave dobijala se je istovremeno zaštita u onim zemljama članicama u kojima je prijavilac želio zaštitu.
Aranžman predviđa da se prijava podnosi kod nacionalnih Instituta u zemlji porijekla podnosioca prijave, koji
je prosljeđuje Međunarodnom birou u Ženevi. Međunarodna registracija traje 20 godina, a taj se rok može
neograničeno puta produžavati, uz plaćanje predviđenih taksa.
 Protokol uz Madridski aranžman o međunarodnom registrovanju žigova-je međunarodni ugovor koji ima za
cilj da uvede potrebne novine: prijavilac može svoju prijavu da zasniva ne samo na žigu koji je registrovan u

19
 nacionalnom institutu zemlje porijekla, već i na žigu koji je samo prijavljen Institutu. Svaka zemlja može da
izjavi da se tražena zaštita ne može odobriti.
 Ugovor o žigovnom pravu-je međunarodni ugovor koji ima zadatak da doprinese harmonizaciji nacionalnih i
regionalnih sistema za registraciju žigova. Ugovorom se pojednostavljuju postupci ostvarivanja zaštite,
ujednačava rok trajanja i produženja zaštite žigova.
 Ničeanskim aranžmanom o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registrovanja žigova-se
ustanovljava međunarodna klasifikacija proizvoda i usluga, na koju se prijavilac žiga mora obavezno pozvati
prilikom podnošenja zahtjeva za registraciju žiga.

85. Konvencija o međunarodnoj zaštiti geografske oznake porijekla

 Madridski sporazum o suzbijanju lažnih i prevarnih oznaka porijekla na proizvodima donesen je 1891 godine-
predviđa da će svi proizvodi koji nose lažnu ili prevarnu oznaku, biti zaplijenjeni pri uvozu u tu zemlju;
zapljena će biti izvršena u zemlji u kojoj je lažna oznaka stavljena i u zemlji uvoznici. Sporazum nije okupio
veći broj zemalja članica zbog strogosti odredbi koje sadrži.
 Lisabonski aranžman o zaštiti oznaka porijekla i njihovom međ. registrovanju iz 1958.-zaključen je s ciljem da
se omogući međunarodna registracija i zaštita oznaka porijekla. Oznaka porijekla se registruje kod Međ. biroa
u Ženevi, na zahtjev Instituta zemlje članice u ime fizičkog ili pravnog lica. Međunarodni biro će obavijestiti
Institute zemalja koje su označene u prijavi. Sve države članice moraju da štite međ. registrovanu oznaku
porijekla. Lisabonski arnžman je otvoren za pristupanje svim državama članicama Pariske konvencije.

86. Konvencija o međunarodnoj zaštiti topografije

Međunarodna zaštita integrisanih kola regulisana je Ugovorom o intelektualnoj svojini u vezi sa integrisanim kolima,
donijetim u Vašingtonu 1989. godine. Mali broj zemalja je ratifikovao ovaj Ugovor, a donošenje TRIPS-a koji reguliše i
topografiju pored ostalih prava industrijske svojine, i to na potpuniji način od ugovora, vjerovatno je uticalo na mali
interes koji su zemlje pokazale za ratifikaciju. Ugovorom se predviđa obaveza za svaku od zemalja članica da svojim
nacionalnim propisima obezbjede nacionalnu zaštitu topografije pod uslovom originalnosti. Zatim, da garantuje
nacionalni tretman svim pripadnicima Ugovora- isti tretman koji obezbjeđuje i svojim državljanima.

87. Regulativna prava EU iz oblasti industrijske svojine

U okviru prava EU-e značajno mjesto zauzimaju izvori iz oblasti industrijske svojine. Polazeći od Konvencije o
evropskom patentu, KEP-u, države članice EU su 1975. god. u Luksemburgu zaključile Konvenciju o patentu Unije
( Komunitarnom patentu), međutim ona nije stupila na snagu. Ovom konvancijom, za razliku od KEP-a ne predviđa se
dobrovoljna harmonizacija nacionalnih patentnih sistema sa konvencijom, već se zahtjeva unifikacija nacionalnih
patentnih zakona uspostavljanjem nadnacionalnog patenta. Evropska prijava, na osnovu KEP-a smatra se prijavom
komunitarnog patenta i važi za sve zemlje članice Unije. To znači da se ne može dobiti zaštita za evropski patent
samo u jednoj zemlji Unije, već to mora biti komunitarni patent koji važi na cijeloj teritoriji Unije.
U okviru patentne zaštite u EU donijet je 1992. godine Pravilnik o dodatnoj zaštiti za medicinske proizvode odnosno
lijekove, gdje se predviđa produženje patentne zaštite u oblasti farmaceutskih proizvoda.
U oblasti pravne zaštite žiga donijeti su Uputstvo o žigu 1988. godine i Pravilnik o komunitarnom žigu 1993. god.
Uputstvom se predviđaju materijalno pravne norme koje treba da budu harmonizirane od strane država članica Unije.
Svaki pripadnik Unije ima trostruku zaštitu za svoj žig: nacionalnu zaštitu, međunarodnu zaštitu i komunitarnu.
Najstarije uputstvo EU iz ove oblasti donijeto je 1986. godine Uputstvo o pravnoj zaštiti topografije kojim se
obavezuju sve zemlje članice da harmonizuju propise iz ove oblasti.
Geografske oznake porijekla za poljoprivredne i prehrambene proizvode regulisane su 1992. godine Pravilnikom o
pravnoj zaštiti na području EU.
Pravilnikom o transferu tehnologije 1996. godine reguliše se prenos prava na patent i know how kao i na ostala prava
industrijske svojine na teritoriji unije.
Regulativa EU iz oblasti industrijske svojine sadrži i Pravilnik o izdavanju certifikata za dodatnu zaštitu za proizvode na
bazi biljaka.
Uputstvom EU iz 1978. godine harmonizuje se pravna zaštita dizajna na teritoriji Unije.

88. Pojam autorskog djela

Da bi jedno djelo bilo podobno za autorsko-pravnu zaštitu, ono mora da predstavlja intelektualnu tvorevinu koja je
nastala kao rezultat duhovnog stvaralaštva određenog autora. Autorsko djelo je duhovne tvorevine i zbog toga
pripada pravu intelektualne svojine, autorsko djelo mora biti tvorevina jednog ili više fizičkih lica, mora imati određenu
formu i djelo se štiti samo ako je originalno. Nastanak jednog djela pretpostavlja tri faze: fazu ideje, fazu unutrašnje
forme i fazu spoljnje ili izražajne forme. Ideja je sastavni dio unutrašnje ličnosti autora i njegovog intelekta. Ideja
uživa pravnu zaštitu samo ukoliko je ispoljena u određenoj formi. Druga faza, je konkretizacija ideja, kojom tvorac
daje «unutrašnji oblik» svojoj ideji. Unutrašnja forma ideja predviđa uobličavanje ideje u konkretnu sadržinu, kada
inspiracija ili stvaralačko nadahnuće autora dobije određene konture, budućeg djela. Treća faza, je stvaranje spoljnjeg
oblika, izražajne forme konkretizovane ideje. Tek kada ideja iz unutrašnje pređe u spoljnju formu, nastaje autorsko
djelo. Prema tome, djelo podobno za autorsko-pravnu zaštitu sastoji se od dva elementa: ideje i forme. Ideja je

20
slobodna, pravno nezaštićena i predstavlja animus jednog djela. Pravnu zaštitu uživa samo ona ideja koja je ispoljena
u nekoj formi, korpus autorskog djela.

89. Zakonski uslovi za zaštitu autorskog prava

Zakonodavac traži dva uslova: da se radi o originalnoj duhovnoj tvorevini iz oblasti stvaralaštva i da je izražena u
nekoj formi. Tvorac djela je slobodan po pitanju forme. Forma u kojoj je izražena sadržina jednog autorskog djela ne
mora da bude i fizički materijalizirana forma. Tako, pravnu zaštitu uživaju i usmena književna i naučna djela, bez
pisane podloge. Nedovršena djela, također, uživaju pravnu zaštitu, pod uslovom da izražajna forma u dovoljnoj mjeri
predstavlja sadržinu, ideju djela. Pod originalnosti mogu se podrazumijevati dvije vrste originalnosti: ona koja je
vezana za ličnost autora-autorska originalnost, i ona koja je vezana za rezultat autovog stvaralaštva-originalnost djela.
Autorsko-pravnom zaštitom nisu obuhvaćene opće ideje, načela, principi i uputstva koja su sadržana u autorskom
djelu. Također, autorskim djelom se ne smatraju zakoni, podzakonski akti, propisi, itd.

90. Ostali (dodatni) uslovi za zaštitu autorskog djela

Su: objavljivanje autorskog djela i ispunjenje formalnosti.
Objavljivanje autorskog djela predstavlja radnju kojom djelo postaje dostupno javnosti. Način objavljivanja može da
bude različit i on je prvenstveno određen vrstom djela koje se objavljuje. Objavljivanje je u isključivoj nadležnosti
samog autora. Autorsko djelo se smatra objavljenim kad je na bilo koji način i bilo gdje u svijetu prvi put saopćeno
javnosti od strane autora ili lica koje je on ovlastio. Ono je izdato kada su primjerci djela pušteni u promet.
Sve države članice Bernske unije prihvatile su princip da se zaštita odobrava bez formalnosti. Međutim, SAD su
zadržale izvjesne formalnosti kao uslov za sticanje autorskog prava. To su: oznaka «copyright», depozit i registracija.

91. Naslov autorskog djela

Naslov djela je ime, tj. naziv kojim se jedno autorsko djelo obilježava u cilju njegove identifikacije i razlikovanja od
djela iste ili slične vrste. Pravna zaštita naslova po kvaliteti jednaka je pravnoj zaštiti autorskog djela. Naslov
predstavlja cjelinu sa djelom koje obilježava. Međutim, naslov nije posebno autorsko djelo, jer se on može zaštititi
samo ako postoji autorsko djelo. Kako je osnovna funkcija naslova da obilježava autorsko djelo, nije dozvoljeno
upotrebljavati naslov za autorsko djelo, naslov koji je već upotrebljen za djelo iste vrste, ako se time izaziva zabluda u
pogledu autora djela.

92. Izvedena autorska djela i zbirke

Autor koji se u stvaranju djela koristio uzorom, idejom, kompozicijom drugog autora, pod uslovom da je u djelo unio
elemente originalnosti, odnosno koji nije počinio djelo plagijata ili kopije, ima pravo na autorsko-pravnu zaštitu
povodom tog djela, naziva se izvedenim djelom. Izvedeno djelo ima manji intenzitet originalnosti. Prilikom utvrđivanja
originalnosti autorskog djela treba imati u vidu da se ne može primjenjivati jedinstveni kriterij na sva autorska djela.
Kod nekih vrsta autorskih djela, umjetnička originalnost je po prirodi stvari manjeg inteziteta. Da bi izvedeno djelo
moglo da uživa autorsko-pravnu zaštitu mora da predstavlja originalnu duhovnu tvorevinu izraženu u odgovarajućoj
formi. Autor izvedenog djela mora imati saglasnost autora postojećeg djela. Prilagođavanje (adaptacija) je stvaranje
novog autorskog djela druge vrste na osnovu već postojećeg književnog djela. Od muzičkih izvedenih djela najčešće
se javljaju aranžmani, varijacije, skraćivanja i imitacije. Aranžman je obrada postojećeg djela radi prilagođavanja i
izvođenja na drugim instrumentima. Pod varijacijom se podrazumijeva pozajmljivanje teme od izvornog muzičkog
djela dodavanjem novog motiva.
Autorskim djelom se smatra i zbirka autorskih djela koja s obzirom na izvor i raspored ispunjavanja ispunjava opće
uslove za autorsku zaštitu. To mogu da budu enciklopedije, zbornici, antologije, zbirke fotografija, itd.

93. Djela koja uživaju autorsko-pravnu zaštitu

Savremeni zakoni o autorskom pravu primjenjuju metod generalne klauzule pri definisanju autorskih djela. Nabrajanje
ima karakter primjera, te zakon ne isključuje pravnu zaštitu za ona djela koja nisu nabrojana, pod uslovom da
ispunjavaju uslove za zaštitu; pisana djela, govorna, dramska, muzička, filmska, računarski programi, itd.

94. Govorno djelo

To su sva ona djela kojima je sredstvo izražavanja jezik. To može biti bilo koji jezik. U književna djela spadaju sva
djela iz oblasti književnosti koji se mogu izraziti u obliku romana, novela, pripovjetki, bajki, itd. Govorna djela
obuhvataju i zbirke književnih i naučnih djela; slikovnice, ilustracije, stripovi, itd. Pored ovih djela koja uživaju zaštitu
bez ograničenja, postoje djela koja se ne smatraju autorskim djelom, pod određenim uslovima, uživaju autorsko-
pravnu zaštitu. To je slučaj sa novinskim člancima i privatnom korespodencijom.

95. Pozorišno djelo

Pozorišna djela su autorska djela koja su namjenjena scenskom izvođenju posredstvom jednog ili više umjetnika-
izvođača. Radnja pozorišnog djela se izvodi neposredno pred gledaocima, na sceni. U pozorišnom djelu sredstvo
izražavanja je različito. To može biti govor, pokret, muzika, igra, itd. Prema sredstvima izražavanja pozorišna djela
djelimo na dramska djela, dramsko-muzička djela, koreografska i pantomimska djela. Dramska djela predstavljaju
poseban oblik govornih književnih djela čiji je predmet postavljanje na scenu neke dramske radnje (komedija,
21
tragedija, melodrama,...). Dramsko-muzička djela su koautorska djela u kojima su spojena dva djela, muzičko i
dramsko djelo, u jednu jedinstvenu cjelinu. Koreografska djela obuhvataju autorska djela koja se izražavaju
pokretom, plesom, ritmom (balet, razne igre, plesovi,...). U pantomimska djela ulaze ona djela koja se interpretiraju
samo pokretima tijela i mimikom glumca-izvođača. Koautori koreografskih i pantomimskih djela imaju pravo izvođenja
djela, a ako je djelo pogodno za objavljivanje, i pravo onjavljivanja.

96. Muzičko djelo

Muzičko djelo je djelo u kome autor izražava svoje misli i osjećanja pomoću zvuka. Muzičko djelo je sastavljeno od
niza tonova harmoniziranih određenim ritmom. Svako muzičko djelo se sastoji od tri elementa: melodije, harmonije i
ritma. Budući da melodija obuhvata ideju i formu, ona uživa pravnu zaštitu kao nezavisna tvorevina, jer ispunjava
uslove za samostalnu autorsko-pravnu zaštitu. Da bi uživalo autorsko-pravnu zaštitu, muzičko djelo treba da bude
originalno, da odražava autorovu ideju i da ima odgovarajuću muzičku formu. Isto tako, ona mogu da budu izvorna i
izvedena.

97. Filmsko djelo

Sredstvo izražavanja kod filmskih djela je pokretna slika sa dijalogom ili muzikom tj. praćena zvukom. Pri tome, slika i
ton moraju da imaju određeni intelektualni smisao tj. sadržaj. Da bi uživalo autorsko-pravnu zaštitu, mora da
predstavlja originalno autorsko djelo. Pored toga, filmsko djelo mora da bude fiksirano na materijalnoj podlozi, na
celuloidnoj ili filmskoj traci ili nekoj drugoj podlozi pogodnoj za fiksiranje filmskih djela (npr. magnetoskopska ili video
traka). Naslov filmskog djela uživa pravnu zaštitu pod uslovom da je originalan.

98. Djela likovnih i primjenjenih umjetnosti

Djela likovnih umjetnosti obuhvataju djela iz oblasti slikarstva, grafike, vajarstva te druga djela koja se stvaraju na
površini ili u prostoru, a nose u sebi elemente likovnog stvaralaštva. Materijal od koga su djela sačinjena nema uticaja
na ostvarenje pravne zaštite pod uslovom da je riječ o intelektualnoj tvorevini umjetničkog karaktera koja izaziva kod
posmatrača reakciju estetske prirode. Djela likovne umjetnosti karakteriše prostornost, individualnost i originalnost.
Jedino je autor likovnog djela ovlašten da vrši reprodukciju svog djela ili da ovlasti drugo lice da to učini.
Autorsko-pravnu zaštitu uživaju i djela primjenjenih umjetnosti i industrijskog oblikovanja, pod uslovom originalnosti.
To su umjetničke tvorevine namijenjene zadovoljavanju praktičnih potreba, to su umjetnička djela kojima se industrija
koristi.

99. Računarski programi

Kompjuter se u širem smislu sastoji od dva dijela: hardwer i softwer. Da bi kompjuterski program mogao da uživa
pravnu zaštitu na osnovu odredbi patentnog prava, on mora da ispunjava opće uslove koji su predviđeni zakonom
kao isvaki drugi pronalazak. Najvažniji uslov odnosi se na novost tehničkog rješenja za koje se traži pravna zaštita
putem patenta. Druga mogućnost je pružanje pravne zaštite računarskim programima na osnovu propisa autorskog
prava. Kod pravne zaštite računarskih programa postoje situacije koje su drugačije nego kod ostalih autorskih djela:
umnožavanje, mjenjanje i provođenje jednog programa na drugi.

100. Ostala autorska djela

Autorsko-pravna zaštita obuhvata i fotografska djela kao i djela koja su proizvedena postupkom sličnim fotografskim.
Fotografska djela su dobila autorsko-pravnu zaštitu na Berlinskoj konferenciji za reviziju Bernske konvencije. Da bi se
mogla napraviti razlika između umjetničke fotografije i ostalih fotografija, u teoriji autorskog prava se predlaže više
rješenja ali kriterij originalnosti je najprihvatljiviji. Originalno fotografsko djelo je ono djelo koje odražava
individualnost autora, koje proizvodi određeni estetski doživljaj na gledaoce i koji se razlikuje od ostalih fotografskih
djela koja imaju isti objekt.

101. Pojam autora

Autor djela je fizičko lice koje je stvorilo autorsko djelo. Pod autorom djela podrazumijeva se tvorac bilo kog djela
koje uživa pravnu zaštitu. Autor stiče autorsko pravo aktom stvaranja djela. Pri tome je potrebno da se ispune uslovi
autorskog prava-oređenu, priznatu formu, te da je djelo rezultat individualnog, originalnog stvaralaštva. Autorom se
smatra lice čije je ime, pseudonim ili znak na primjerku djela dok se ne dokaže suprotno. Autor može da označi djelo
svojim imenom, ali to ne mora učiniti (tada se njegovo djelo naziva anonimnim). U tom slučaju, kad je djelo
anonimno, autorska prava ostvaruje izdavač, ako je djelo izdato.

102. Pojam koautora

Autorsko djelo koje je stvoreno saradnjom najmanje dva lica smatra se koautorskim djelom. Da bi nastalo
koautorstvo potrebno je da svi koautori učestvuju u intelektualnom stvaranju djela. Za koautorstvo je bitno da postoji
zajedničko intelektualno stvaranje i da je doprinos svih koautora kreativne prirode. Pri tome doprinosi ne moraju da
budu iste veličine niti istog kvaliteta pod uslovom da sadrže stvaralačke elemente. Ovdje se postavlja pitanje da li
koautorsko djelo mora da predstavlja nedjeljivu cjelinu ili to može da bude djeljiva cjelina koja je nastala radom više

22
lica i čiji se doprinosi mogu odvojiti i posebno koristiti. U odgovoru na ovo pitanje nema jedinstvenog mišljenja ali se
uzima da koautorsko djelo može da bude a i ne mora nedjeljiva cjelina, zavisno od vrste djela i konkretnih doprinosa.

103. Nosilac autorskog prava

Autor, kao izvorni nosilac ovlaštenja može prenijeti jedan dio svojih ovlaštenja na drugo pravno ili fizičko lice koje
postaje nosilac autorskog prava povodom određenog autorskog djela. Ova ovlaštenja koja autor prenosi na druga lica
su po svojoj prirodi imovinska ovlaštenja i tiču se prava i načina korištenja autorskog djela. Prenosom ovlaštenja
autor gubi ona ovlaštenja koja je prenio, ali ne i svojstvo autora koje je neprenosivo i vezano za ličnost autora.
Ugovor je najčešći način prenosa autorovih ovlaštenja za njegovog života. Autor može da prenese sva ili samo neka
ovlaštenja na drugo lice. Po prestanku ugovora, autorska ovlaštenja ponovno prelaze na autora. Prenos autorskih
ovlaštenja može se vršiti i na osnovu zakonskih odredbi.

104. Pravna priroda autorskog subjektivnog prava

Od donošenja prvih propisa iz oblasti autorskog prava, pravna priroda subjektivnog aotorskog prava podijelila je
teoretičare na više pravaca tj. škola. Najstarija je teorija o svojini. Ona polazi od autora kao tvorca djela na kome on
ima apsolutno i isključivo pravo svojine. Teorija o autorskom pravu kao čisto ličnom pravu nastala je u Njemačkoj.
Prema ovoj teoriji, djelo je intelektualni proizvod autorove ličnosti, a autor je gospodar svog djela i sva njegova
ovlaštenja su lično-pravne prirode. Dualistička teorija smatra da se autorsko pravo sastoji od dva prava, ličnog i
imovinskog prava. Monistička teorija smatra da autorsko pravo nije ni čisto lično ni čisto imovinsko, već je to
jedinstveno pravo posebne vrste, sastavljeno od lično-pravnih i imovinsko-pravnih elemenata. Gotovo univerzalno
mišljenje je da subjektivno autorsko pravo predstavlja jedinstveno apsolutno, sui generis pravo u kome su spojeni
lično-pravni i imovinsko-pravni elementi dok autorsko objektivno pravo uživa posebno mjesto u sistemu građanskog
prava, kao odvojena pravna disciplina, pored ličnih i imovinskih prava.

105. Sadržina autorskog subjektivnog prava

Autorsko subjektivno pravo predstavlja jedinstveno ptavo koje sadrži dvije vrste ovlaštenja, moralna i imovinska, koja
zajednički služe za zaštitu ličnih i materijalnih interesa autora. Prihvatajući polazne osnove teorije o autorskom
subjektivnom pravu kao jedinstvenom pravu smatra se da ono može da sadrži više ovlaštenja, lično-pravna i
imovinsko-pravna, te podjela na moralna i imovinsko-subjektivna prava nema samo pragmatični značaj već odgovara
prirodi ovih prava, i ne narušava jedinstvo autorskog subjektivnog prava.

106. Moralna prava autora

Moralno pravo se smatra trajnim (neograničenog trajanja), neodvojivim od ličnosti autora, nezastarivim i pravom koje
ne može biti predmet prinudnog izvršenja. Objekat moralnih prava jeste ličnost autora i njegovo djelo. To ujedno
predstavlja i predmet zaštite moralnog prava i po tome se razlikuje od ličnih prava kod kojeg je predmet zaštite lično
dobro čovjeka. Moralno pravo autora po svojoj prirodi je isključivo apsolutno pravo koje djeluje erga omnes. Samo je
autor ovlašten da se stara o svom djelu i da zabrani trećim licima iskorištavanje ili raspolaganje njegovim djelom.
Međutim, apsolutni karakter moralnog prava je donekle ograničen zakonskim propisima. U odnosima sa trećim licima,
autor ima diskreciono pravo da povuče svoje djelo, da odustane od zaključenog ugovora, uništi djelo, itd. Međutim, u
tim slučajevima on mora da nadoknadi štetu koja je nastala vršenjem diskrecionog prava. Moralna prava su
neotuđiva. Poslije autorove smrti neka lično-pravna ovlaštenja, koja su tjesno vezana za ličnost autora, gase se, dok
se druga ovlaštenja mogu prenijeti na nasljednike. Ovlaštenja koja se mogu prenositi na nasljednike nazivaju se
negativna ovlaštenja.

107. Vrste moralnih prava autora

 Pravo paterniteta i pravo na naznačenje imena-dio su osnovnog moralnog prava koje ima svaki autor-da djelo
koje je on stvorio naznači svojim imenom na način koji on odabere. Autor ima pravo, ali ne i obavezu da
svoje djelo obilježi svojim imenom. Pravo na priznanje autorstva sastoji se iz tri komponente: iz prava autora
da obilježi svoje djelo i da zahtijeva od lica koja iskorištavaju njegovo djelo da isto obilježe njegovim imenom;
pravo da zabrani zloupotrebu svog imena u bilo koje svrhe; iz prava da se suprotstavi uzurpiranju ili
nedopuštenom prisvajanju svog djela.
 Pravo na objavljivanje djela-sastoji se u odluci autora da li će i u kom obliku i na koji način djelo objaviti,
prikazati ili na drugi način izložiti javnosti. Pravom na objavljivanje djela, ne štite se samo moralni interesi
autora već i imovinski, jer je pravo objavljivanja djela u tjesnoj vezi sa njegovim iskorištavanjem.
 Pravo na zaštitu integriteta djela-se sastoji u isključivom pravu da štiti svoje djelo, a to znači da se
suprotstavlja neovlaštenim izmjenama svog djela. Povezano je sa imovinskim pravima autora-za svako
iskorištavanje autorskog djela, autoru pripada naknada. Samo je autor ovlašten da vrši izmjene na svom
djelu, te se može ugovoriti o njegovom pravu na modifikaciju djela. Međutim, ako je djelo već u toku
objavljivanja pa bi mjenjanje prouzrokovalo velike troškove za izdavača, onda autor ne može da vrši izmjene
bez saglasnosti izdavača, a ovo je ovlaštenje koje sadrži pravo pokajanja.
 Pravo na suprotstavljanje nedostojnom iskorištavanju djela-sastoji se u isključivom pravu autora da se
suprotstavlja iskorištavanju svog djela na način koji ugrožava ili može ugroziti njegovu čast ili ogled.

23
108. Imovinska prava autora
Imovinska prava predstavljaju neodvojivu, bitnu komponentu autorskog subjektivnog prava. Sadržina imovinskih
prava čini pravo iskorištavanja djela. Samo je autor ovlašten da iskorištava svoja djela, a druga lica to mogu činiti
samo uz dozvolu autora. Načini iskorištavanja djela mogu biti vrlo različiti i zavisno od vrste i prirode djela i sl. Za
svako iskorištavanje djela od strane drugog lica, autoru pripada naknada. Imovinsko-pravna ovlaštenja autora
izvornog djela protežu se i na djelo koje je nastalo preradom tog djela. Samo je autor ovlašten da preradi ili adaptira
svoje djelo ili da odobri drugom licu da ga adaptira. Pored ovoga, autor ima pravo i da djelo pusti u promet u onom
obliku i na način koji on smatra podobnim. Puštanjem djela u promet autor vrši akt raspolaganja djelom. Imovinsko
pravo autora je po svojoj prirodi isključivo, apsolutno pravo, koje djeluje erga omnes. Imovinska prava su otuđiva
odnosno prenosiva-pravnim poslovima.

109. Pravo na iskorištavanje djela u tjelesnoj formi

Tj. bilježenje djela na materijalnu podlogu kao što je papir, magnetna traka, itd., je zapravo radnja umnožavanja
djela. Ovo imovinsko-pravno ovlaštenje autor može da realizuje na tri načina: davanjem dozvole za snimanje i
umnožavanje djela, davanjem saglasnosti za stavljanje primjeraka djela u promet i davanjem dozvole za davanje
primjeraka djela u zakup.
Ovlašćenje na umnožavanje djela sastoji se u isključivom pravu autora da dozvoli odnosno zabrani drugom licu
bilježenje svog djela na materijalnu podlogu i umnožavanje primjeraka.
Stavljanje primjeraka djela u promet je radnja iskorištavanja djela, radi koje se djelo umnožava. Autor ima isključivo
pravo da dozvoli ili da zabrani drugome stavljanje u promet primjeraka svog djela. Isključivo pravo autora da odlučuje
o stavljanju primjeraka djela u promet, ograničeno je u odnosu na vlasnika koji je taj primjerak legalno pribavio od
autora.
Na međunarodnom planu su doneseni propisi kojima se reguliše situacija davanja primjeraka autorskog djela u zakup.
Direktivom EU je utvrđeno isključivo pravo autora da dozvoli ili zabrani drugome da primjerke djela daje u zakup ili
poslugu.

110. Pravo na iskorištavanje djela u bestjelesnoj formi

Obuhvata nekoliko različitih prava:
 Izvođenje djela-pored prava da lično izvodi svoje djelo, samo je autor ovlašten da dozvoli ili zabrani drugom
licu da izvodi njegovo djelo. Izvođenjem se smatra radnja iskorištavanja nescenskih djela (recitali, koncerti).
 Predstavljanje djela-je radnja iskorištavanje scenskih djela, koja se saopštavaju vizuelnim putem (pantomima)
ili vizuelno-zvučnim putem (opera), ali uvijek pred publikom.
 Pravo autora da odlučuje o prenošenju izvođenja ili predstavljanja svog djela putem nekog od tehničkih
uređaja. Radnja prenošenja je u osnovi pomoćna radnja koja služi da se krug publike proširi.
 Emitovanje radio i TV prograna-može u jednom djelu da obuhvati i emitovanje i autorskih djela i tada se
primjenjuju odradbe autorskog prava. Emitovanje je isto što i javno izvođenje kada su u pitanju pravne
posljedice korištenja autorskog djela. Autor ima isključivo pravo da zabrani ili dozvoli emitiranje svog djela.
 Pravo da odlučuje o javnom saopštavanju njegovog djela koje se upravo emituje i o javnom saopštavanju
djela koje je prethodno snimljeno na nosač zvuka ili slike. U prvom slučaju autor ima pravo da dozvoli ili
zabrani emitiranje, u drugom slučaju se radi o neovlašćenom iskorištavanju.

111. Pravo autora prema vlasniku djela

 Pravo na pristup primjerku djela-autor ima pravo da od vlasnika primjerka njegovog djela traži da mu
omogući njegov pristup tom primjerku, ako je to neophodno radi umnožavanja djela, a da se pri tome bitno
ne ugrožavaju opravdani interesi vlasnika odnosno lica koje drži taj primjerak djela.
 Pravo sljeđenja-neotuđivo pravo autora da bude zainteresovan u prodaji svog originalnog, umjetničkog djela.
Autor djela ima pravo da od vlasnika originalnog primjerka njegovog djela, koji proda drugome, bude
obaviješten o imenu i adresi novog vlasnika djela.
 Pravo zabrane izlaganja originalnog primjerka djela likovne umjetnosti-međutim, autor ne može zabraniti
originalnog primjerka djela koji pripada muzeju ili galeriji, jer je to osnovna djelatnost ovih institucija.
 Preče pravo autora na preradu primjeraka djela arhitekture-(izmjene na građevini, adaptacija i sl.). Ukoliko se
izmjene na građevinskom objektu vrše prema projektu koji nije sačinio autor, moraju se poštovati moralna
prava autora.

112. Pravo autora na posebnu naknadu

Savremeni tehnički uređaji imaju mogućnost da kopiraju tuđa autorska djela (kasetofon). Zbog toga se u nacionalnim
propisima iz oblasti autorskog prava predviđa obaveza proizvođača ili prodavca uređaja podobnih za naovlašteno
iskorištavanje, da plate određeni iznos po prodatom uređaju autora djela. Autori djela imaju pravo na naknadu od
proizvođača uvoznika i prodavca. Ovo pravo mogu ostvariti preko organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i
srodnih prava.

24
113. Ograničavanje imovinskih prava autora
Isključivo pravo autora je ograničeno u zakonom određenim slučajevima kada se može koristiti od strane drugih lica,
a bez dozvole autora i bez obaveze plaćanja autorske naknade (suspenzija prava), i slučajevi kada se autrosko djelo
može koristiti bez dozvole autora ali uz obavezu plaćanja autorske naknade (zakonska licenca). U oba slučaja se
moraju poštovati moralna prava autora.
Suspenzija je ustanovljena pretežno u javnom interesu ali i u određenim slučajevima kad je presudan pojedinačni
interes a pravo autora nije u znatnoj mjeri oštećeno.
Objavljeno djelo se može bez dozvole autora i plaćanja naknade umnožavati i javno saopštavati radi sprovođenja
službenog postupka pred sudskim ili drugim državnim organima; u cilju informisanja javnosti o tekućim događajima
putem štampe, radia, TV-a i sl. za potrebe nastave gdje se autorsko djelao može izvoditi, predstavljati i javno
saopštavati...
Zakonska licenca predstavlja blaže ograničenje autorskih ovlaštenja-bez dozvole autora, a uz obavezu plaćanja
autorske naknade, dozvoljeno je umnožavanje i stavljanje u promet objavljenih primjeraka djela u vidu zbirke;
dozvoljeno je u sredstvima javnog informisanja umnožavanja i stavljanja u promet članaka i fotografija koje su već
objavljene u drugim sredstvima javnog informisanja; dozvoljeno je trodimenzionalno umnožavanje djela koja su
trajno izložena na ulicama itd.

114. Trajanje autorskog subjektivnog prava

Svi nacionalni zakoni o autorskom pravu ograničavaju trajanje imovinskih prava autora na određeni broj godina,
zavisno od vrste djela. Imovinska prava autora traju za života autora i 50 godina poslije njegove smrti, nezavisno od
vrste djela. Što se tiče moralnih prava, ona traju neograničeno-i po prestanku trajanja imovinskih prava. Ako se radi o
koautorskom djelu, imovinska prava prestaju po isteku 50 godina od smrti koautora koji je posljednji umro. Imovinska
prava na djelu čiji se autor ne zna prestaju po isteku 50 godina od dana objavljivanja djela. Staranje o zaštiti moralnih
prava autora čija je zaštita imovinskih prava protekla povjerava se udruženjima autora i institucijama iz oblasti nauke i
umjetnosti.

115. Zakonska licenca

Zakon ustanovljava zakonsku licencu u korist emisionih preduzeća a radi emitovanja djela sa izdatih fonograma.
Emisiono preduzeće je dužno da prije emitovanja djela sa organizacijom za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih
prava utvrdi visinu, način i rok isplate autorske naknade. Zakonska licenca se ne proteže na emitovanje sa
videograma. Ovo rješenje je u skladu sa savremenim tendencijama. Tako, za emitovanje sa videograma emisiono
preduzeće mora da traži saglasnost od autora. Pored toga, treba reći da se zkonska licenca samo odnosi na djela koja
su zabilježena na fonogramima koji su izdati. Sankcija prema emisionim preduzećima ukoliko ne poštuju obim
zakonske licence je određivanje privremene mjere zabrane emitovanja fonograma odnosno videograma.

116. Prenos autorskog prava na osnovu ugovora

Autor, u pravilu, nije u stanju da sam iskorištava svoje djelo, da ga izdaje, prevodi i sl. zato, on ustupa pravo na
iskorištavanje djela drugim zainteresiranim licima putem ugovora. Ugovor se javlja kao osnovni element prenosa
autorkih imovinskih ovlaštenja. Moralna prva se na mogu prenositi ugovorom.
Postoje dva oblika prometa imovinskih ovlaštenja: konstitutivni i translativni. Kod prvog oblika, izvorna imovinska
ovlaštenja ostaju kod autora ali ae iz njih izvodi jedno uže ovlaštenje-pravo korištenja autorskog djela u korist drugog
lica. Autor za svog života može ugovorom vršiti samo konstitutivni promet imovinskih ovlaštenja što znači da može
zaključivati samo ugovore o ustupanju. Ustupljeno pravo korištenja djela može da bude isključivog ili ne isključivog
karaktera. Kod isključivog istupanja autor se može uzdržati od svakog ustupanja prava korištenja drugom licu.
Translativni prenos podrazumjeva promet ovlaštenja u obliku cesije sa nosioca ovlaštenja na drugo lice koje postaje
novi nosilac tih ovlaštenja.
Ustupanje imovinskih prava može biti ograničeno: predmetno-sticalac je ovlašten da vrši jednu ili više radnji
određenih ugovorom; prostorno-sticalac je ovlašten da koristi djelo na određenoj teritoriji; i vremenski-za određeni
period.

117. Opšta pravila o autorskim ugovorima

Autorski ugovori se moraju zaključivati u određenoj formi-u pismenom obliku. Autorskim ugovorom se autorska prava
mogu ustupati-licenca, ili prenositi-cesija; ugovor se tumači u korist autora. Bitni elementi ugovora su: imena
ugovornih strana, naziv autorskog djela, način korištenja autorskog djela, odredbe o naknadi, ograničenja. Visinu
autorskog honorara stranke utvrđuju sporazumno. Ako se korištenjem autorskog djela ostvari prihod koji je
nesrazmjeran sa ugovorenim autorskim honorarom, autor odnosno njegov nasljednik ima pravo da traži izmjenu
autorskog ugovora tj. da zahtjeva povećanje honorara. Prilikom prenosa prava na korištenje djela autor garantuje
sticaocu da će moći mirno, bez uznemiravanja od strane trećih lica da koristi autorsko djelo na način i pod uslovima
predviđenim ugovorom. Prema tome autor ima obavezu da se uzdržava od postupaka koji bi ometali sticaoca u
vršenju prenesenog autorskog prava, te da pruži zaštitu od evikcije. Autor, odnosno njegov nasljednik maože uskratiti
dozvolu koju je dao i povući ustupljeno imovinsko pravo ako sticalac ne ostvaruje pravo ili ga ostvaruje u manjem
obimu-potrebno je da on takvim ponašanjem ugrožava interese autora.

25
118. Izdavački ugovor
Kod književnih, naučnih, dramskih i muzičkih djela-djela koja se umnožavaju štampanjem i objavljivanjem u obliku
knjiga, brošura, i sl. najvažniji način ekonomskog iskorištavanja djela je zaključivanje izdavačkog ugovora između
autora i izdavača. Razlikujemo pravi izdavački ugovor-čiji je predmet zaštićeno autorsko djelo i nepravi izdavački
ugovor-koji ima za predmet nezaštićeno djelo. Dosta je čest i ugovor o narudžbi u kome se autor obavezuje da će
stvoriti određeno djelo u određenom roku. Komisioni izdavački ugovor je takav kod koga autor snosi trškove
umnožavanja i rasturanja djela, a izdavač ima ulogu komisionara. Kog ugovora o budućim djelima, autor prenosi na
izdavača pravo objavljivanja njegovih budućih djela. Ovom ugovoru je sličan ugovor o opciji, na osnovu koga se autor
obavezuje da će najprije ponuditi određenom izdavaču svoje buduće djelo, s tim da izdavač ima pravo da se u
određenom roku izjasni da li će ponuđeno djelo štampati ili ne.
Izdavački ugovor spada u isključivo autorske ugovore, jer za vrijeme važenja izdavačkog ugovora, autor ne može
svoje pravo objavljivanja autorskog djela ustupiti trećem licu, izuzev ako ugovorom nije drugačije predviđeno.
Bitni elementi: imena ugovornih strana, naziv djela, rok u kome je autor dužan izdavaču predati uredan rukopis, rok u
kome je izdavač dužan da otpočne sa puštanjem primjeraka djela u promet, broj izdanja i visina tiraža. Predmet
izdavačkog ugovora mora biti tačno određen (autorsko djelo); ako je riječ o djelu koje autor još nije stvorio, ono
mora biti odredivo pomoću naziva ili opisa. Ako autorsko djelo propadne usljed više sile, poslije predaje izdavaču-
autor ima pravo na naknadu. Autorski honorar je važan element ovog ugovora, autor ima obavezu zaštite izdavača od
svih pravnih uznemiravanja, te obavezu da se uzdrži od postupaka koji bi ometali izdavača u vršenju prenesenog
prava, zatim da izvrši autorsku korekturu i da da odobrenje za štampu. Izdavač je dužan da na svakom primjerku
djela na vidno mjesto stavi ime i prezime autora djela; također je dužan da u slučaju novih izdavanja autorskog djela,
omogući autoru unošenje poboljšanja ili izmjenu djela. Izdavački ugovor može da prestane: smrću autora, prije
završetka djela, iscrpljivanjem tiraža svih ugovornih izdanja i protekom roka.

119. Ugovor o prikazivanju i ugovor o izvođenju

U većini zakona o autorskom pravu ne pravi se razlika između ugovora o predstavljanju i ugovora o izvođenju, već se
oni na jedinstven način regulišu. Iako su slični između njih ima dosta razlika: osnovna razlika je u predmetu ugovora,
kod ugovora o prikazivanju predmet je dramsko, dramsko-muzičko, koreografsko ili pantomimsko djelo (scensko
djelo), a kod ogovora o izvođenju predmet je muzičko djelo ili javna recitacija književnog djela (nescensko djelo).
Sljedeća razlika je u načinu utvrđivanja naknade autorskog honorara: kod ugovora o prikazivanju, honorar se utvrđuje
sporazumom stranaka, dok kod ugovora o izvođenju naknada se utvrđuje na osnovu općih akata organizacije. Ugovor
o predstavljanju može da zaključi samo autor, a ugovor o izvođenju mogu zaključivati i odgovarajuće organizacije
autora bez punomoćja autora. Zajednička definicija za oba ugovora bila bi-ugovorom o prikazivanju odnosno
ugovorom o izvođenju, autor djela ustupa korisniku prava javnog prikazivanja odnosno izvođenja autorskog djela, a
korisnik se obavezuje da to djelo prikaže odnosno izvede u određenom roku, na način i pod uslovima koji su određeni
ugovorom. Osnovna obaveza autora je da korisniku preda djelo u ugovorenom roku, u suprotnom korisnik ima pravo
na raskid ugovora i na naknadu štete zbog neizvršavanja ugovora. Osnovna obaveza korisnika je da djelo prikaže
odnosno izvede u određenom roku; da poštuje moralna prava autora; da isplati autoru naknadu za korištenje djela.

120. Ugovor o filmskom djelu

Ugovor o snimanju je ugovor kkojim filmski proizvođač-producent, stiče od lica koja sarađuju na ostvarivanju filmskog
djela, pravo da snimi njihove doprinose na filmsku traku, kojim se regulišu uzajamna prava i obaveze producenta i tih
lica u vezi sa filmskim djelom nastalih korištenjem doprinosa tih lica. Specifičnost ugovora o filmskom djelu u odnosu
na ostale autorske ugovore je u tome što se taj ugovor obično zaključuje prije nego što je djelo na koje se odnosi
nastalo. Lica koja sarađuju na ostvarenju kinematografskog djela su brojna i njihovi doprinosi su različiti. Prvu grupu
autora čine koautori filmskog djela (režiser, pisac scenarija, glavni snimatelj, pisac muzike); sa svakim od ovih autora
producent zaključuje poseban ugovor. Drugu grupu autora čine autori pojedinih stvaralačkih doprinosa filmskom djelu
(scenograf, kostimograf).
Ako se filmsko djelo snima po nekom već postojećem autorskom djelu, producent mora da zaključi najprije ugovor o
filmskoj preradi (adaptaciji) sa autorom tog djela.
Predmet ugovora o kinematografskom djelu može da bude književno ili muzičko djelo koje prethodi filmskom djelu.
Naknada je bitan element ovog ugovora. Koautori filmskog djela i autori pojedinih doprinosa su obavezni da omoguće
producentu da se nesmetano koristi njihovim djelima. Koautori i autori su obavezni da završe svoje djelo i da ga
predaju producentu u predviđenom ugovornom roku; koautori i autori filmskog djela su dužni da ugovorom prenesu
na producenta zakonom određena imovinska prava: pravo snimanja djela, umnožavanje i stavljanje u promet, itd.
Producent je obavezan da snimi i završi djelo na način i u roku koji je predviđen, u suprotnom, koautori i autori mogu
raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Producent je dužan da poštuje moralno pravo autora; dužan je u roku od 1
godine pustiti filmsko djelo u promet i javno ga prikazivati. Ugovor može prestati: izvršenjem, raskidom i
nemogućnošću izvršenja.

26
121. Ugovor o preradi djela
Ugovorom o preradi autorskog djela radi snimanja filmskog djela, autor odnosno njegov nasljedni daju drugom licu
dozvolu za preradu djela radi scenskog prikazivanja, izvođenja ili snimanja filmskog djela. Ako se radi o preradi djela
radi snimanja na film, ovaj ugovor treba razlikovati od ugovora o filmskom djelu. Ugovorom o preradi djela producent
pribavlja autorsko-pravna ovlaštenja od autora koje već postoji ili tek treba da nastane za potrebe budućeg filma, a
ugovorom o filmskom djelu producent pribavlja autorsko-pravna ovlaštenja od koautora budućeg filmskog djela.
Ugovorom o preradi djela autor ustupa sljedeća iaključiva prava: pravo na preradu djela za stvaranje filmskog djela
kao osnovno pravo, pravo na umnožavanje i prikazivanje, pravo na emitovanje i pravo na sinhroniziranje i titlovanje.

122. Nasljeđivanje autorskog prava

Poslije smrti autora, autorsko subjektivno pravo prelazi na nasljednike. Nasljeđivanje je jedan od pravnih osnova za
prenos autorskih ovlaštenja, na osnovu koga nasljednici autora postaju nosioci autorskog prava. Na nasljednike
prelazi autorsko subjektivno pravo u cjelini, odnosno moralna i imovinska prava zajedno. Autor može za života
testamentom da odredi jedno ili više lica koja će biti nosioci autorskog prava poslije njegove smrti. Ako poslije smrti
autora ima više nasljednika, testamentalnih ili zakonskih, svim nasljednicima pripada nedjeljivo autorsko pravo, s tim
što se udjeli pojedinih nasljednika određuju propisima nasljednog prava. Poslije autorove smrti nosilac autorskog
prava može da bude i organizacija autora. Nosioci autorskog prava poslije autorove smrti uživaju autorska prava
samo određeni broj godina. Moralna prava su stoga lična i smrću atora nastupa preobražaj-nosioci uživaju uži krug
ovih prava tj. mogu da vrše samo negativne prerogative moralnog prava: pravo na objavljivanje već objavljenog
djela, pravo na priznanje autorstva i naznačenje imena autora kao i pravo na zaštitu ličnosti.

123. Pojam srodnih prava

Pojedine vrste autorskih djela iskorištavaju se na posebne načine, putem prikazivanja odnosno izvođenja tih djela od
strane umjetnika izvođača ili interpretatora, putem snimanja na sredstva za mehaničku reprodukciju zvuka
(fonograma) i slike (videograma) i emitovanje putem radio-difuzne mreža. S obzirom da pozitivno autorsko pravo
uglavnom nije regulisalo ove posebne načine iskorištavanja autorskih djela, to je došlo do stvaranja jedne nove grane
prava, koja je zbog svoje sličnosti sa autorskim pravom dobila naziv «srodna autorska prava» ili samo «srodna
prava». Na bliskost veze između srodnih prava i autorskog prava upućuje sama činjenica da je za korištenje srodnih
prava bitno prethodno postojanje autorskih djela. Osnovni zadatak srodnih prava je pružanje pravne zaštite posebnim
kategorijama korisnika autorskih djela-interpretatorima, proizvođačima fonograma i videograma, ustanovama za rado-
difuziju i proizvođačima baze podataka kroz regulisanje njihovog pravnog položaja, prava i obaveza prema autorima
odnosno nosiocima autorskog prava a u vezi sa privrednim iskorištavanjem autorskih djela. Potreba za međunarodno-
pravnim regulisanjem srodnih prava došla je do izražaja 50-tih godina ovog vijeka, da bi 1961 godine u Rimu bila
donijeta Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika-izvođača, proizvođača fonograma i ustanova za radio-difuziju,
nazvana Rimska konvencija.

124. Pravo interpretatora

Interpretator je stvaralac jer u realizaciji izvođenja unosi i svoje ideje te mu treba priznati autorsko pravo na njegovoj
interpretaciji književnog i umjetničkog djela. Interpretatorima se odobrava u uporednom pravu pravna zaštita u okviru
srodnih prava-u pravu interpretatora. Interpretacija nije samo oblik iskorištavanja autorskog djela koje se izvodi već
ima i elemente originalnosti i individualizacije izvođača, pa se iz tih razloga jedino interpretatoru, od svih nosioca
srodnih prava, priznaju pored imovinskih i moralna prava. Pod interpretacijom se podrazumijeva duhovna tvorevina
koja nastaje ličnim angažovanjem interpretatora. Interpretator može svoja imovinska prava ustupiti (licenca) ili
prenijeti (cesija) na drugo lice interpretatorskim ugovorom, koji se uvijek zaključuje u pismenoj formi. (Imovinska
prava interpretatora traju 50 godina).

125. Pravo proizvođača fonograma i videograma

Predstavljaju granu autorskih srodnih prava, koja pruža pravnu zaštitu proizvođačima fonograma za izvršene
registracije književnih i umjetničkih djela i proizvođačima videograma za zabilježene slike sa ili bez pratećeg zvuka na
nosaču slike odnosno nosaču slike i zvuka. Pod proizvođačima fonograma podrazumijeva se fizičko ili pravno lice u
čijoj organizaciji i čijim sredstvima je fonogram sačinjen. S obzirom da se proizvođač fonograma smatra industrijskim
proizvođačem i da je predmet zaštite industrijski proizvod-fonogram, to on ima samo imovinska prava.(Pravo
proizvođača fonograma traje 50 godina.)
Videogram je zabilježeni određeni niz slika sa ili bez pratećeg zvuka na odgovarajućoj materijalnoj podlozi. Proizvođač
videograma je fizičko ili pravno lice u čijoj je organizaciji i čijim je sredstvima videogram sačinjen. Pravo proizvođača
videograma se u uporednom pravu naziva pravom filmskog producenta ili pravom prozvođača auto-vizuelnih djela.
Ovo pravo pruža zaštitu svim filmskim producentima a ne samo producentima filmskih djela. (Imovinska prava
proizvođača videograma traju također 50 godina.)

126. Pravo proizvođača emisije

27
Pod pravom proizvođača emisije podrazumijevamo pravo proizvođača emisije na emisije koje one emituju javnosti
putem radio-komunikacionog sistema. Proizvođači emisije su fizička ili pravna lica u čijoj organizaciji i čijim sredstvima
je jedna emisija proizvedena. Proizvođač emisije je korisnik autorskih djela, interpretacija, videograma i fonograma tj.
može se reći da je to najkompleksnije srodno pravo. Aktivnost proizvođača emisija nije stvaralačka aktivnost u smislu
autorskog prava, već industrijska aktivnost organizacija koje su profesionalno angažovane u stvaranju emisija i
njihovom emitovanju u javnost. Pojam emitovanja se zato postepeno premješta iz sfere autora i korištenja autorskog
djela u sferu privrednog iskorištavanja proizvođača emisije. (Pravo proizvođača emisije traje 20 godina od dana prvog
emitovanja zaštićene emisije.)

127. Pravo proizvođača baze podataka

Pod bazom podataka se podrazumijeva zbirka elektronski uređenih i zabilježenih podataka, kojima se elektronski
pristupa, i materijala neophodnih za njeno funkcionisanje. To je skup podataka zabilježen na elektronskom mediju a
koji je dostupan korisnicima putem elektronskih uređaja-kompjutera. Vrsta podataka koja čini bazu može biti različita-
od bibliografskih podataka, imenika, adresara, računovodstvenih podataka, itd. Pri tome se bazom podataka ne
smatra računarski program koji se koristi za njeno stvaranje. Proizvođač baze podataka je fizičko ili pravno lice u čijoj
je organizaciji i čijim je sredstvima napravljen sadržaj baze podataka. Proizvođač baze podataka ima samo imovinska
prava koja su isključive prirode. (Pravo proizvođača baze podataka traje 15 godina od dana nastanka baze podataka.)

128. Autorska djela emitovana preko satelita

Emitovanje preko satelita je internacionalni fenomen, jer kod satelitskih emisija nikad nije samo jedna zemlja primalac
satelitskog signala, odnosno potencijalni korisnici su u više zemalja. Za autorsko pravo od značaja je podjela na
distribucione satelite i satelite za direktno emitovanje. Od distribucionih satelita, emitovanje je regulisano
Konvencijom o distribuciji signala od 1974 godine. Veći problem predstavljaju sateliti za direktno emitovanje s
obzirom da se kod takvih satelita mora odstupiti od tradicionalnog pravila o istovremenoj i neposrednoj dostupnosti
emitovanog signala krajnjim korisnicima. Korišćenje autorskih djela posredstvom mreže satelita, kao jedan od novih
načina korišćenja autorskih djela, podliježe općim principima autorskog prava, te nepoštovanje nekog od ovih prava a
naročito neplaćanje naknada za djela koja su pod zaštitom, predstavlja povredu prava-djelo piraterije. Ista je situacija
i sa srodnim pravima, ukoliko ne poštuju prava interpretatora, proizvođača fonograma ili videograma, i ne plaća se
naknada. Kod emitovanja autorskih djela preko satelita, emisiona stanica koja šalje signal ka satelitu u obavezi je da
poštuje autorska i srodna prava koja na tim djelima postoje u svim zemljama u kojima je signal dostupan krajnjim
korisnicima. To dalje znači, da ta emisiona stanica mora pribaviti dozvolu za emitovanje putem satelita i da mora
platiti autorsku naknadu za emitovanje za svaku zemlju posebno. Jedan od vidova pravnog regulisanja satelitskog
emitovanja je zaključivanje tipskog ugovora između organizacije za kolektivno ostvarivanje prava autora i nosioca
srodnih prava i organizacije koja je proizvođač programa (emisije) koji emituje putem satelita.

129. Građansko-pravna zaštita autorskog i srodnih prava

U slučaju povrede autorskog ili srodnog subjektivnog prava, nosilac prava može da podnese tužbu nadležnom sudu za
ostvarivanje svojih prava. Povredom prava se smatra radnja protupravnog vršenja jednog ili više isključivih
ovlaštenja. Pri tome, radnja kojom je povrijeđeno autorsko ili srodno pravo, usljed čega je nosilac prava pretrpio
štetu, mora da bude nedopuštena-protivna obavezama iz zaključenih ugovora ( ugovorna odgovornost za neizvršenje
ili za netačno izvršenje ugovorne obaveze ) ili radnja kojom se vrijeđa subjektivno pravo nosioca ( deliktna
odgovornost ). Da bi nosilac prava mogao da ostvari sudsku zaštitu, potrebno je da postoje sljedeći uslovi: povreda
autorskog ili srodnog prava, odgovornost (krivica) lica koje je povrijedilo to pravo; da su radnje kojima je učinjena
povreda protupravne, da je nosilac prava pretrpio štetu i da postoji uzročna veza između protupravne radnje i nastale
štete. Nosilac autorskog ili srodnog prava, čije je imovinsko ili moralno pravo povrijeđeno, ima pravo da zahtjeva
zaštitu svog prava i naknadu štete podnošenjem tužbe za naknadu štete. Novčanu naknadu štete nosilac autorskog ili
srodnog prava može bezuslovno da traži ako je pretrpio imovinsku štetu, a lice koje je prouzrokovalo štetu, dužno je
da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Povreda imovinskih prava se sastoji od
nedozvoljenog iskorištavanja zaštićenih djela a povreda moralnih prava od nepoštivanja moralnih prava autora i
interpretatora. Zakon prihvata kao opšte načelo obavezu naknade (imovinske) štete licu čije je imovinsko ili moralno
pravo povrijeđeno. Zbog povrede moralnih prava može se podnijeti i tužba za naknadu neimovinske štete. Tužba
zbog povrede autorskog ili srodnog prava može se podnijeti u roku od tri godine od dana kada je tužilac saznao za
učinjenu povredu (subjektivni rok) a u roku od pet godina od učinjene povrede (objektivni rok).

130. Krivično-pravna zaštita autorskog i srodnih prava

Predviđaju se četiri djela koja su sankcionisana krivičnim odredbama.
1) U prvom krivičnom djelu riječ je o povredi moralnog prava autora i interpretatora djela.
2) Drugo krivično djelo je predviđeno za slučaj neovlaštenog iskorištavanja autorskog djela ili predmeta srodnog
prava.
3) Treće krivično djelo se odnosi na uništenje ili oštećenje prve standardne kopije filmskog djela. Ovim se pruža
krivično pravna zaštita autorima i proizvođačima filmskog djela, novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.
4) Četvrto krivično djelo jeste neistinito registrovanja autorskog djela i predmeta srodnog prava, novčana kazna
ili kazna zatvora do jedne godine.
28
Gonjenje svih krivičnih djela pokreće se po privatnoj tužbi oštećenog lica-nosioca autorskog ili srodnih prava. Pored
navedenih krivičnih djela predviđaju se i privredni prestupi i prekršaji, za koje se novčanom kaznom kažnjava
preduzeće ili drugo pravno i odgovorno lice.

131. Ostvarivanje autorskog i srodnih prava i evidencija djela

Nosilac autorskog ili srodnog prava može svoje pravo ostvarivati individualno ili kolektivno.
Individualno ostvarivanje autorskog i srodnih prava može se vršiti neposredno ili preko zastupnika. U tom slučaju
nosilac prava izdaje punomoćje zastupniku da ga može zastupati u zaštiti njegovih interesa povodom njegovog djela.
Zastupnici mogu biti fizička ili pravna lica (autorske agencije). Autori najčešće ostvaruju sovja prava preko
organizacija koje su registrovane za zaštitu autorskih prava.
Drugi način za ostvarivanje prava autora je kolektivan, preko organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava.
Ove organizacije su neprofitabilne, neosnivaju se radi sticanja dobiti, već radi ostvarivanja pojedinih vrsta autorkih i
srodnih prava povodom određenih predmeta zaštite. Nosioci autorskog odnosno srodnih prava ostvaruju preko ovih
organizacija isključiva imovinska prava kao i pravo na potraživanje naknada. Kad je riječ o ostvarivanju isključivih
prava nosioci autorskog i srodnih prava moraju ugovorom na isključiv način da ovlaste organizaciju da ona u svoje
ime a za njihov račun zaključuje ugovore sa korisnicima autorskih djela i predmeta srodnih prava. Ugovori koje
organizacija zaključuje sa korisnicima su neisključivog karaktera. Kada je u pitanju ostvarivanje prava na naknadu,
nosioci autorskog i srodnih prava daju nalog organizaciji da u svoje ime a za njihov račun naplati naknadu od
korisnika. U poslovanju sa korisnicima, postoji pretpostavka (oboriva) da organizacija ima ovlašćenje da djeluje za
račun svih nosilaca autorskog odnosno srodnih prava koji su obuhvaćeni njenom djelatnošću. Organizaciju za
kolektivno ostvarivanje prava osnivaju autori odnosno nosioci autorskog i srodnih prava kao i njihova udruženja
ugovorom o osnivanju ili odlukom o osnivanju. Organizacija stiče svojstvo pravnog lica upisom u sudski registar. Ona
je dužna da dostavlja godišnji izvještaj o poslovanju kao i sve akte i dokumente koji se odnose na njeno poslovanje.
Korisnici su dužni da izvještavaju organizaciju o nazivu predmeta zaštite, obimu iskorištavanja i drugim okolnostima
koje su relevantne za obračun naknade koja se , prema tarifi, plaća.

132. Konvencije za međunarodnu zaštitu autorskog prava

Su:
1) Bernska konvencija
2) Univerzalna konvencija
3) TRIPS
4) Ugovor o autorskom pravu

133. Bernska konvencija

Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela donijeta je 1886. god. u Bernu. Bernskom konvencijom
osnovana je Međunarodna Unija za zaštitu književnih i umjetničkih djela-Bernska unija, sa stalnim biroom koji se
nalazi u Ženevi. Danas Bernska unija broji 134 zemlje članice. Bernska konvencija predstavlja najznačajniji izvor
međunarodno pravne zaštite u oblasti autorskog prava. Međutim, putem nje ne stvara se jednoobrazno, unificirano
autorsko pravo za sve zemlje članice, njom su ustanovljeni određeni principi, opšte važeći za sve zemlje članice,
kojima se stranim autorima obezbjeđuju određena prava u zemljama u kojima se njihova autorska djela koriste.

134. Osnovna načela Bernske konvencije

Osnovno načelo konvencije je načelo asimilacije pripadnika Bernske konvencije sa domaćim državljanima, po kome
djela stranih autora objavljena prvi put u nekoj od država članica Unije uživaju u svim zemljama Unije istu zaštitu kao
i djela domaćih državljana. Drugo načelo koje Konvencija predviđa da je zaštita autora i njihovih djela bez formalnosti
koje nacionalno zakonodavstvo zemlje gdje se traži autorsko-pravna zaštita, predviđa. Treće načelo je načelo
minimalnih prava po kome Konvencija obezbjeđuje autorima-pripadnicima zemalja članica izvjesna prava, tzv.
minimalna prava. Na ovaj način Konvencija obavezuje države članice da usaglase svoje zakonodavstvo sa odredbama
Konvencije i sa sadržinom minim. prava koja predviđa Konvencija.

135. Univerzalna konvencija

Univerzalna konvencija o autorskom pravu donesena je 1952. god. u Ženevi i istovremeno je osnovana Svjetska unija
o autorskom pravu. Konvencija broji 92 zemlje članice.

136. Osnovni principi Univerzalne konvecije

Osnovni principi konvencije su načelo asimilacije i minim. prava. Karakteristika ove konvencije je da se isključuje
zaštita autorovih moralnih prava; kad autor ustupi djelo na iskorištavanje korisniku on gubi pravo kontrole nad
upotrebom svog djela. Minimalna prava predviđena konvencijom odnose se na pitanje formalnosti, na pravo
prevođenja i rokove autorsko-pravne zaštite. Konvencija predviđa ispunjenje određenih formalnosti kako bi se
spriječilo neovlašteno iskorištavanje djela od strane drugih lica i označilo registrovano autorsko pravo. Strani autori
obavezni su da ispune formalnosti koje predviđaju nacionalni propisi zemlje gdje traže autorsko-pravnu zaštitu ukoliko
prvi put objavljuju svoje djelo u toj zemlji, a ukoliko je djelo već objavljeno u inostranstvu, zemlje u kojima se traži

29
ispunjenje formalnosti, dužne su da smatraju da su te formalnosti ispunjene. Autori imaju isključivo pravo davanja
dozvole za prevođenje. Opći rok pravne zaštite iznosi za života autora i 25 godina poslije njegove smrti.

137. TRIPS u oblasti autorskog prava

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) prilikom određivanja autorsko-pravne zaštite
poziva se na odredbe Bernske konvencije ali i uvodi «nova» prava koja su neposredno primjenjiva u državama
članicama. Tako TRIPS propisuje da ideje, postupci i metodi rada nisu zaštićeni kao autorska djela; da su računarski
programi zaštićeni kao književna djela; da su baze podataka zaštićene kao zbirke djela; da države članice moraju da
predvide nacionalnim propisima pravo autora na davanje u zakup računarskih programa i filmskih djela; trajanje
zaštite ne može biti kraće od 50 godina od prvog izdavanja odnosno nastanka djela; države članice mogu da predvide
ograničenja autorskog prava ukoliko ona nisu u sukobu sa normalnim korištenjem djela i ukoliko ne ugrožavaju
legitimne interese autora. Obezbjeđivanje pravne obaveznosti za poštovanje međunarodno prihvaćenih standarda u
oblasti autorskog prava je najveći učinak ovog Sporazuma na međunarodno autorsko pravo.

138. Ugovor o autorskom pravu

Svjetska organizacija za intelektualnu svojinu je inicirala postupak osavremenjivanja odredbi Bernske konvencije koji
je okončan diplomatskom konferencijom 1996 godine na kojoj je usvojen Ugovor o autorskom pravu. Ugovor polazi
od načela nacionalnog tretmana i minimalnih prava iz Bernske konvencije uz uvođenje obaveze za zemlje članice da
obezbijede efikasna pravna sredstva za sankcionisanje zloupotreba kod neovlaštenog korištenja autorskih djela što
preuzima iz TRIPS-a. Novina Ugovora sastoji se u proširenju isključivog prava autora na emitovanje djela na slučaj
kad se djelo koristi preko Interneta i drugih načina koje pojedinac sam odabere.

139. Konvencije za međunarodnu zaštitu srodnih prava

U oblasti zaštite srodnih prava imamo nekoliko konvencija od kojih je najznačajnija Konvencija o zaštiti umjetnika
izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radio-difuziju (Pariska konvencija). Pored nje, od značaja su:
Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS), Konvencija o zaštiti proizvođača fonograma
od od nedozvoljenog umnožavanja njihovih fonograma (Ženevska konvencija), Evropski sporazum o zaštiti
televizijskih emisija (Strazburški sporazum), Konvencija o distribuciji signala za prenos programa preko satelita
(Satelitska konvencija) i Ugovor o interpretacijama i fonogramima.

140. Rimska konvencija

Zaključena je 1961. godine u Rimu i broji 58 država članica. Rimska konvencija predstavlja osnovni izvor
međunarodnopravne zaštite u oblasti srodnih prava. Konvencija počiva na poznatim principima-nacionalnog tretmana
stranaca i minimalnih prava. Pod nacionalnim tretmanom podrazumijevaju se prava koja država ugovornica, na čijoj
se teritoriji traži zaštita, priznaje po svom nacionalnom zakonodavstvu umjetnicima izvođačima, njenim državljanima,
za izvođenja koja se vrše, proizvođačima fonograma, organizacijama za radio-difuziju, za radio emisije. U svakoj
državi članici zaštićen je interpretator koji ispunjava jedan od sljedećih uslova: da je njegova interpretacija izvršena u
drugoj državi članici, da je snimljena na fonogramu koji je zaštićen ili da je emitovana u emisiji koja je zaštićena.
Proizvođači fonograma su zašiićeni ako ispunjaju jedan od sljedećih uslova: da su državljani druge države članice, da
su snimili zvuk na tjelesni nosač u drugoj državi članici, da su izdali prvi put svoj fonogram u drugoj državi članici.
Proizvođači emisija su zaštićeni ako imaju poslovno sjedište u drugoj državičlanici ili se njihova emisija odašilje putem
odašiljača koji se nalazi na teritoriji druge države članice.
Minimalna prava interpretatora se sastoje u njihovom pravu da spriječe emitovanje ili drugo saopštavanje javnosti
svog direktnog izvođenja, snimanja nesnimljenog izvođenja i reprodukciju snimka u određenim slučajevima. Rimska
konvencija ne priznaje isključivo pravo umjetnicima izvođačima nad korištenjem njihovih snimljenih interpretacija ali
prepušta zemljama članicama da svojim nacionalnim propisima prizna ovo pravo. Rimska konvencija predviđa
maksimum formalnosti koje jedna država članica može zahtijevati kao uslov za zaštitu fonograma. Konvencija reguliše
i sekundarno korištenje fonograma. Radio-difuzne stanice također uživaju minimalna prava predviđena Konvencijom.
Pravo radio-difuznih ustanova traje najmanje 20 godina od isteka godine u kojoj je izvršeno emitovanje emisije.

141. Ostale kovencije iz oblasti srodnih prava

TRIPS reguliše i oblast srodnih prava. Interpretatori imaju pravo da zabrane snimanje njihovih živih interpretacija na
fonogram, umnožavanje takvih snimaka, emitovanje njihovih živih interpretacija i javno saopštavanje njihovih živih
interpretacija. TRIPS predviđa duže rokove pravne zaštite-za interpretatore i proizvođače fonograma najmanje 50
godina, a za proizvođače emisija najmanje 20 godina.
Evropski sporazum o zaštiti televizijskih emisija zaključen je 1960. godine u Strazburu i više puta je revidiran. To je
regionalan sporazum država članica Evropskog savjeta otvoren za pristupanje. Dva su osnovna principa prisutna-
načelo nacionalnog tretmana i minimalnih prava. Lica koja uživaju zaštitu su proizvođači televizijskih emisija, koji
imaju nacionalnost jedne od država članica. Prava proizvođača TV emisija traju 20 godina. Ovaj Sporazum nije u
suprotnosti sa odredbama Rimske konvencije ali on predviđa veća prava za proizvođače TV emisija i po svom
sadržaju.
Konvencija o distribuciji signala za prenos programa preko satelita zaključena je u Brislu 1974. godine, broji 22 države
članice. Usmjerena je isključivo na zaštitu proizvođača emisija kada se signal emituje posredstvom satelita za
30
distribuciju. Zadatak konvencije je da obaveže države članice da spriječe da se signal koji je stigao preko satelita
upućuje publici kojoj nije namjenjen tj. koja nije platila za njegovo korištenje.
Ugovor o interpretacijama i fonogramima donijet je 1996. godine u Ženevi kao međunarodni instrument za zaštitu
interpretatora i proizvođača fonograma. Odredbe Ugovora su usklađene sa odredbama Rimske konvencije.

142. Regulativna prava iz EU iz oblasti autorskog i srodnih prava

Riječ je o dva paralelna procesa: unifikacije nacionalnih prava zemalja članica EU i harmonizacije nacionalnih propisa.
Zbog značajnih razlika u nacionalnim propisima u pogledu regulisanja autorskog i srodnih prava, pribjeglo se je
donošenju uputstava, direktiva, kojima se države članice obavezuju da prilagode nacionalne propise sadržaju
direktiva. Time se u praksi sprovodi proces harmonizacije nacinonalnih prava zemalja članica. U oblasti autorskog i
srodnih prava donijeto je 5 direktiva: Direktiva o pravnoj zaštiti računarskih programa (1991.godina), Direktiva o
pravu davanja u zakup i na poslugu kao i o određenim pravima srodnim autorskom pravu u oblasti intelektualne
svojine (1992. godina), Direktiva o usklađivanju određenih autorskih i srodnih propisa koji se odnose na satelitsko
emitovanje i kablovsku reemisiju (1993. godina), Direktiva o harmonizaciji roka trajanja autorskog prava i određenih
srodnih prava (1993. godina) i Direktiva o pravnoj zaštiti baze podataka (1997. godina).

31