Toplinska izolacija

Primjer korištenja vakuuma i refkelktivne površine

kao toplinskog izolatora (laboratorijska boca Dewar,
Njemački muzej, München)
Cvijet iznad plamenika je
zaštićen s aerogelom.

Toplinska izolacija ili termoizolacija je

svojstvo opiranja prolasku topline kroz
tvari ili prostor. Recipročno svojstvo je
toplinska vodljivost.

Toplinska izolacija se postiže

korištenjem materijala koji imaju nisku
provodljivost topline (kondukciju),
sprečavanjem gibanja tekućina tj.
kapljevina i plinova (čime se sprečava
konvekcija), te korištenjem reflektivnih
materijala (čime se sprečava prijenos
topline toplinskim zračenjem).

Toplinska izolacija je bitna u graditeljstvu,

jer se njome sprečavaju toplinski gubici
zimi, hladne obodne konstrukcije,
oštećenja nastalih kondenzacijom
(vlagom), te pregrijavanje prostora ljeti.
Posljedice nedovoljne toplinske izolacije
su oštećenja konstrukcije, te neudobno i
nezdravo stanovanje i rad. Zagrijavanje
nedovoljno izoliranih prostora zahtijeva
veću količinu energije, što dovodi do
povećanja cijene korištenja i održavanja
prostora, ali i do većeg zagađenja
okoliša. Poboljšanjem toplinsko
izolacijskih karakteristika zgrade moguće
je postići smanjenje ukupnih gubitaka
topline građevine za prosječno od 40-
80%.[1]

Dobro poznavanje toplinskih svojstava

građevinskih materijala jedan je od
preduvjeta za projektiranje energetski
učinkovitih zgrada. Toplinski gubici kroz
građevni element ovise o sastavu
elementa, orijentaciji i koeficijentu
toplinske vodljivosti. Bolju toplinsku
izolaciju postižemo ugradnjom materijala
niske toplinske provodljivosti, odnosno
visokog toplinskog otpora. Toplinski
otpor materijala povećava se s obzirom
na debljinu materijala.[2]

Koeficijent prolaska topline U je količina

topline koju građevni element gubi u 1
sekundi po m2 površine kod razlike
temperature od 1 K, izraženo u W/m2K.
Koeficijent U je bitna karakteristika
vanjskog elementa konstrukcije i igra
veliku ulogu u analizi ukupnih toplinskih
gubitaka (kWh/m2), a time i potrošnji
energije za grijanje. Što je koeficijent
prolaska topline manji, to je toplinska
zaštita zgrade bolja. Toplinski otpor R
izražava otpor materijala prolasku
topline. Mjerna jedinica je m2K/W. To je
suprotna vrijednost koeficijentu prolaska
topline U.

Koeficijent toplinske vodljivosti k

(W/(m·K)) je količina topline (J) koja
prođe u 1 s kroz sloj materijala površine
1 m2, debljine 1 m kod razlike
temperature od 1 K. Vrijednost
koeficijenta različita je za različite
materijale, a ovisi o gustoći, veličini i
povezanosti pora i stanju vlažnosti
materijala.[3]

Komadić ekspandiranog polistirena

Izgled mineralne (kamene) vune.

Mineralna vuna pod mikroskopom.

Poliuretanska pjena.
Ekspandirani perlit.

Pluto se može upotrijebiti kao podna obloga.

Drvena vuna.

Ovčja vuna kao izolator.

Vanjski zidovi od balirane slame.

Vrste toplinskih izolacija

Izolacijski materijali tipično sadrže puno
šupljina ispunjenih zrakom čime
kombiniraju nisku provodljivost zraka i
ujedno sprečavaju gibanje zraka i time
konvekciju topline.

Ponuda toplinsko izolacijskih materijala

na tržištu je raznolika, a možemo ih
podijeliti na anorganske i organske
materijale. Od anorganskih materijala
najviše se koriste kamena i mineralna
vuna, dok je među organskim
materijalima najpopularniji ekspandirani
polistiren.

Na toplinsku zaštitu utječu debljina sloja

toplinske izolacije i koeficijent toplinske
vodljivost materijala k (W/(m·K)). Većina
uobičajenih toplinsko izolacijskih
materijala ima koeficijent toplinske
vodljivosti k = 0,030-0,045 W/(m·K), pa
potrebna debljina za koeficijent prolaska
topline U = 0,40 W/m2K iznosi 8-11 cm.

Ostali materijali s toplinsko izolacijskim

svojstvima su i glina, perlit, vermikulit,
kokos, pamuk, lan, drvena vuna, celuloza,
pluto, slama i drugo. Sve veća potražnja
za toplinsko izolacijskim materijalima u
sve većim debljinama dovela je do
razvoja novih tehnologija, pa se tako
danas u svijetu mogu naći i prozirna i
vakuumska toplinska izolacija. Prozirna
izolacija omogućava prijem Sunčeve
energije i prijenos u zgradu, a
istovremeno spriječava kao i obična
toplinska izolacija gubitke topline iz
zgrade. Vakuumska izolacija radi se u
modularnim panelima, a zbog izuzetnih
izolacijskih svojstava potrebne su znatno
manje debljine od konvencionalne
toplinske izolacije za ista toplinska
svojstva. Ova je izolacija još uvijek vrlo
skupa i primjenjuje se najviše kod
sanacija objekata gdje nije moguće
ugraditi veće debljine izolacije zbog npr.
spomeničke vrijednosti objekta.
Aerogel

Podrobniji članak o temi: Aerogel

Aerogel je umjetno tvorivo s najnižom

gustoćom od bilo koje poznate porozne
krutine. Izveden je iz gela u kojem je
tekući sastojak gela zamijenjen s plinom.
Rezultat je krutina s nekoliko izvanrednih
svojstava, a kao najznačajnije su
učinkovitost kao toplinski izolator i
iznimno niska gustoća. Naziva se još i
smrznuti dim, kruti dim ili plavi dim zbog
svoje prozirne prirode i načina rasipanja
svjetlosti u tvorivu. Prvi aerogelovi su se
izrađivali od silicijskog gela. Kistlerov
kasniji rad uključio je aerogelove na
temelju aluminija, kroma i kositrova
oksida. Aaerogelovi od ugljika su
razvijeni u kasnim 1980-ima.

Aerogelovi su dobri toplinski izolatori jer

se gotovo u cijelosti sastoje od plina, a
plinovi su vrlo slabi vodiči topline.
Gustoća aerogela iznosi samo 0,3 - 3
g/dm3 a gustoća nekih aerogelova je
samo za nekoliko postotaka veća od
gustoće zraka. Iako naizgled imaju krhku
građu, mnogi aerogelovi imaju vrlo dobra
mehanička svojstva, a posebno su
otporni na tlak i vlak. Sposobni su
izdržati tlak na glatku površinu mase do i
2000 puta veće od njihove. Ipak, vrlo su
lomljivi i nisu otporni na savijanje i
rezanje. Silicijski aerogelovi su postojani
do temperature topljenja silicija koja
iznosi 1200 °C.

Polistiren

Podrobniji članak o temi: Polistiren

Ekspandirani polistiren ili stiropor ima

dobra izolacijska svojstva s
koeficijentom toplinske vodljivosti k
između 0,035 i 0,040 W/(m·K), te je niske
cijene i jednostavne ugradnje, danas je to
jedan od najpopularnijih izolacijskih
materijala. Koristi se najviše kao
toplinska zaštita, u svim vanjskim
konstrukcijama, te kao plivajući pod u
podnim međukatnim konstrukcijama.
Ima znatno slabija protupožarna svojstva
od kamene vune, te nije otporan na
temperature više od 80 °C. Često se
koristi za toplinsku zaštitu podrumskih
zidova – ekstrudirani polistiren.

U prvom mjesecu nakon izrade još se

izlučuje ekspandirno sredstvo (plin
pentan), kasnije je materijal u potpunosti
stabiliziran. Kad ishlapi sredstvo za
ekspandiranje, proizvodi se dimenzijski
stabiliziraju, pa se govori o starenju,
odnosno odležavanju. Polistirenske ploče
trebaju odležati 60 dana i više, da su
kvalitetno sposobne za ugradnju u
fasade i ravne krovove. Paropropusnost
ekspandiranog polistirena ovisi o
volumenskoj težini ekspandiranog
polistirena i iznosi od 40 do 100 m
(ekvivalent debljine zračnog sloja difuzije
vodne pare sd je vrijednost, koja znači za
koliko puta je neki materijal više
paronepropusan od sloja zraka 1 m i
označava se u m). Gustoća
ekspandiranog polistirena je od 20-30
kg/m3.

Mineralna vuna

Podrobniji članak o temi: Mineralna vuna

Mineralna vuna je dobar toplinski izolator

s koeficijentom toplinske vodljivosti k
između 0,035 i 0,045 W/(m·K), što je
uvrštava među najbolje toplinske
izolatore. To je izolacijski materijal
mineralnog porijekla za toplinsku, zvučnu
i protupožarnu izolaciju u graditeljstvu,
industriji i brodogradnji. Kamena vuna
ima visoku otpornost na požar,
paropropusna je i djelomično
vodootporna. Otporna je na starenje i
raspadanje, te na mikroorganizme i
kukce. Koristi se u svim vanjskim
konstrukcijama za toplinsku zaštitu, te u
pregradnim zidovima za zvučnu zaštitu.
Jedino mjesto gdje se ne preporuča je za
izolaciju podrumskih zidova pod
zemljom.

Dobiva se ili propuhivanjem pare (zraka)

kroz užarenu šljaku visokih peći ili
prelijevanjem mase dijabaza (na temp.
od 1600-1700 °C) preko brzo rotirajućih,
šamotnih diskova. Dobivene fine
staklaste niti slažu se u “vunu”. Gustoća
ove vune se kreće između 40-50 i 200-
300 kg/m3, a ovisi o stupnju zbijenosti.
Priprema se (pakira) u rastresitom stanju,
u užetima, u vidu filca, jastuka (u rolama,
na mekoj podlozi ili jednostavno
proširenih na pergamentu) i u obliku
polutvrdih ploča uz dodatak veziva,
fenolnih smola. Ove su ploče zbog tih
smola otporne samo do temperatura od
250 °C. Inače neobrađena vuna podnosi
temperature do 800 °C. Mineralna je
vuna, u bilo kojem vidu, premekana za
direktnu podlogu hidroizolaciji. Ako se
ugrađuje u vertikalnom položaju, mora se
osigurati pridržavanje (osim za ploče).

Pod mineralnom vunom se

podrazumevaju i staklena vuna i kamena
vuna. Razlika između njih je u sirovini od
koje se dobijaju, tehnološkom postupku i
krajnjim osobinama materijala. Glavna
sirovina od koje se dobija staklena vuna
je kvarcni pijesak s dodatkom
recikliranog stakla. Kamena vuna se
dobija od kamenih minerala, dolomita,
bazalta i diabaza s dodatkom koksa.

Tijekom obrade mineralne vune, odnosno

postavlja toplinske izolacije, vlakna ovog
materijala na koži mogu izazvati
nadraženost kože. Glavni krivac
odgovoran za ovakvu pojavu su nešto
grublja i promjerom nešto veća vlakna (s
promjerom od 5 mikrometara). Tijekom
obrade mineralne vune stvara se prašina.
Kao i svaka druga prašina mineralnog
porijekla i ova prašina može izazvati
određenu nadraženost očiju. Vlakna
mineralne vune posjeduju neznatnu
postojanost (brzo se razlažu). Ispitivanja
biopostojanosti (biološke
perzistentnosti) nedvojbeno pokazuju da
se vlakna danas proizvedene staklene i
mineralne vune biološki razlažu već
nakon 40 dana. Vlakna kamene i staklene
vune koje su se ranije proizvodile trebale
su oko nekoliko stotina dana za potpunu
razgradnju. Za usporedbu: vlakna plavog
azbesta podložna su biološkoj razgradnji
tek nakon više od 100 godina.
Postojanosti vlakana označava činjenicu
da se vlakna moraju određeno vrijeme
zadržati u plućima (ne dolazi do njihove
razgradnje) kako bi izazvala rak. Tijekom
tog vremena ona se zadržavaju u
plućima i predstavljaju veliku opasnost
za zdravlje čovjeka. Čim se vlakna uklone
iz pluća ili se razlože na sasvim sitne
komadiće (nisu više vlakna), prestaje
opasnost od pojave raka u plućima.

Međunarodna organizacija za
istraživanje raka ili IARC (engl. the
International Agency for Research on
Cancer) je objavila rezultate istraživanja
kancerogenosti mineralne vune u
listopadu 2002. Prema njihovom
istraživanju jedino vatrostalna keramička
vlakna, koja se koriste kao toplinska
izolacija visokih temperatura u visokim
pećima, spada u grupu 2B ili se sumnja u
kancerogenost za ljude. S druge strane,
uobičajene tržišne mineralne vune
(kamena vuna, staklena vuna i mineralna
vuna dobivena od šljake visokih peći)
spadaju u grupu 3 ili ne smatraju se
kancerogenim za ljude.[4]

Poliuretanska pjena

Poliuretanska pjena ili PU pjena također

se dosta koristi, naročito pri sanacijama
krovova. Ima još bolja toplinsko
izolacijska svojstva pa koeficijent
toplinske vodljivosti k iznosi između
0,020 i 0,035 W/(m·K). Ima dobra
svojstva na vlagu i temperaturne
promjene. Međutim, znatno je skuplja od
polistirena i mineralne vune, te zbog toga
nije u široj primjeni.

Iz područja organske kemije postoje

tvrde pjene koje se dobijaju
ekspandiranjem poliuretana ili
poliizocianurata u autoklavima
(moltopren je meki poliuretan). Moguća
je realizacija pjena različite gustoće, u
prosjeku od 30 - 100 kg/m3. Blokovi se
kasnije režu u polutvrde ploče 100 x 50
cm, otporne na temperaturu i
samogasive. Kratkoročno izdržavaju
temperature i do 250 °C, tako da su ploče
iz poliuretanske tvrde pjene pogodne i za
obradu bitumenom (odnosno kao
podloga). Ploče se često kaširaju
aluminijskim folijama ili i krutim
limovima, ivericama i sl. Poliuretanska
pjena može se i štrcati na površinu ili u
šupljinu.

Ekspandirani perlit

Perlit je eruptivni aluminijsko-silikatni

kamen, koji se mehanički usitnjava i
kratko zagrijava na 1000 °C. Pri tome se
voda sadržana u stijenju pretvara u
vodenu paru i napuhuje materijal i
povećava njegov obujam za 15 do 20
puta. Nastali proizvod je bijeli granulat
veličine zrna i do 6 mm. Pojedinačna
zrna se sastoje od ćelija, koje su
odgovorne za termoizolacijska svojstva.
Perlit izolacijski materijali koriste se
uglavnom kao izolacijski materijal za
zasipavanje, rijetko u obliku ploča.
Ekspandirani perlit nije zapaljiv, ali je
osjetljiv na vlagu. Zato se, ukoliko je u
uporabi kao izolacija jezgre hidrofobira i
to silikonima u disperzijama, bez
sadržaja otapala ili pomoću umjetnih
smola. Perlit izolacijske ploče se sastoje
od ekspandiranog perlita, koji je obrađen
s organskim i/ili neorganskim vlaknima i
vezivima. Vlakna se pripreme te se
oblikuju zajedno s ekspandiranim
perlitom vlažnim postupkom u izolacijske
ploče. Gotove ploče su osjetljive na vlagu
i smiju se ugrađivati samo tamo gdje su
prema građevinsko-nadzornim propisima
dopušteni normalno zapaljivi materijali.

Porofen

Porofen je tvrda pjena

fenolformaldehidne smole. Za toplinske
izolacije, naročito kod ravnih krovova,
primjenjuju se sa gustoće od 45 kg/m3
na više. Treba upozoriti na štetnost
formaldehida i fenola kao hlapljive tvari.
Pluto

Podrobniji članak o temi: Pluto

Pluto je vrlo dobar toplinski izolator, a

dobiva se od kore hrasta plutnjaka.
Gustoća mu je 200 - 250 kg/m3. Plutene
ploče se proizvode mljevenjem kore i
ekspandiranjem čestica pluta u
autoklavima i zatim rezanjem blokova
ekspandiranog pluta u ploče raznih
duljina. Težina im je od 100-130 kg/m3.
Drugi način proizvodnje ploča je prešanje
plutenih čestica povezanih bitumenom ili
drugim ljepilom. Osim u pločama, pluto
se isporučuje i u česticama ili
ekspandiranim granulama u rastresitom
stanju ili zaljepljenim na neku traku
(obično bitumensku). Ploče se zbog svog
lijepog izgleda mogu upotrebljavati i za
oblaganje zidova, pa čak i podova (jako
prešane ploče) u trostrukoj funkciji: kao
toplinski i zvučni izolator i kao ukrasna
površina.

Drvena vuna

Ploče od drvenih vlakana (drvena vuna)

se proizvode se tako da se vlakna spajaju
cementom. Ploče su lagane jer sadrže
šupljine. Gustoća im je od 200 do 500
kg/m3 (ali i do 1000 kg/m3, kod tvrdih
ploča). Danas se često upotrebljavaju u
kombinaciji s nekom, još boljom
toplinskom izolacijom kao tanka, tvrda
kora (kombi ploče). Za toplinsku izolaciju
mogu se upotrebljavati i mješavine
drvnih čestica (piljevine) i nekog veziva ili
u vidu prešanih ploča ili lijevane na
mjestu ugradnje.

Ovčja vuna

Podrobniji članak o temi: Izolacija od

ovčje vune

Ovčja vuna ima toplinska izolacijska

svojstva koja su slična mineralnoj vuni.
Niska toplinska koeficijent toplinske
vodljivosti k zamotuljka ovčje vune je
0,039 W/m K na 10 °C, što je slično
ostalim vlaknastim izolatorima.
Prikupljena prirodna vuna isprana je
nekoliko puta da bi uklonio lanolin, te se
zatim miješa sa poliesterom koji pomaže
da zadrži svoj oblik. Zamotuljak vune
općenito sadrži 85% vune pomiješane sa
15% poliestera. Ovčja vuna je prirodno
vlakno dobiveno od potpuno obnovljivog
resursa. Čišćenje, izlaganje zraku i
toplinska obrada vezivanja tijekom
proizvodnje troši minimalnu energiju.
Ona koristi samo 14% energije koja se
inače koristila za proizvodnju izolacije od
mineralne vune.

Ovčja vuna je higroskopna i stoga će

apsorbirati i osloboditi vodenu paru, ne
narušavajući njezinu toplinsku
učinkovitost. Kod hladnog vremena,
ovčja vuna apsorbira toplinu iz vlage u
zraku, što joj omogućuje da se smanji
gubitak topline iz zgrade. U toplo vrijeme,
oslobađanje vlage ima učinak hlađenja
na vlakna koja smanjuje protok topline u
zgradi. Vuna ima višu vatrootpornost od
celuloze i celularno plastičnih izolatora.
Topi se kada dođe u dodir sa izvorom
plamena, ali bi se trebala sama i ugasiti.
Tretirana je sa neopasnim vatrootpornim
sredstvom kako bi poboljšala svoju
vatrootpornost, zapaljivost i površinu
širenja plamena.[5]
Primjer modernih drvenih i plastičnih prozora.

Toplinski most je primjer gubitka topline.

Balirana slama

Podrobniji članak o temi: Kuća od slame

Tipičan zid od slame (najčešće debljine

oko 45 cm) ima ovaj koeficijent prolaska
topline U oko 0,13 W/m2K, dakle dva do
tri puta niži od modernih građevinskih
materijala i mnogo niži od trenutačnih
građevinskih propisa. Slama je obnovljivi
materijal koji se može proizvoditi
(uzgajati) svake godine. Energija
potrebna za proizvodnju ovog materijala
dolazi od Sunca – obnovljivog izvora
energije. Kada objekt prestane biti u
funkciji, slama se i nakon dugog niza
godina može kompostirati ili koristiti u
povrtlarstvu za malčiranje. Nema
problema s otpadom.

Slama gori. Da, ali ožbukani slamnati

zidovi su manje skloni požaru nego
tradicionalne drvene kuće. Budući da je
slama u balama vrlo gusto stisnuta, u
njoj nema dovoljno kisika da bi se
zapalila. Slama predstavlja izrazito
zdravu alternativu modernim
građevinskim materijalima. Slama je
prirodan materijal i nema štetnih
utjecaja. Ne uzrokuje alergije jer se ne
radi o sijenu, pa ne sadrži pelud (slama je
od žitarica, a sijeno je pokošena livada,
pa sadrži pelud poljskog cvijeća).

Kvaliteta zraka u kućama od slame bitno

je bolja, jer ne ispušta nikakva
isparavanja, kao što su primjerice
formaldehidi koje često ispuštaju
moderni materijali. Osim toga, za razliku
od betona, slamnati zidovi dišu, što
rezultira bitno svježijim zrakom u
prostorijama.[6]
Toplinska izolacija zgrada
Podrobniji članak o temi: Toplinska
izolacija zgrada

Da bi zadovoljili današnje propise i gradili

u skladu sa suvremenim smjernicama
energetske učinkovitosti, sve vanjske
konstrukcije potrebno je toplinski
zaštititi. Toplinska izolacija smanjuje
toplinske gubitke zimi, pregrijavanje
prostora ljeti, te štiti nosivu konstrukciju
od vanjskih uvjeta i jakih temperaturnih
naprezanja. Toplinski izolirana zgrada je
ugodnija, produžuje joj se životni vijek i
doprinosi zaštiti okoliša. Dobro
poznavanje toplinskih svojstava
građevinskih materijala jedan je od
preduvjeta za projektiranje energetski
efikasnih zgrada. Toplinski gubici kroz
građevni element ovise o sastavu
elementa, orijentaciji i koeficijentu
toplinske vodljivosti. Što je koeficijent
prolaska topline U manji, to je toplinska
zaštita zgrade bolja.

Izvori
1. [1] "Načela gradnje pasivne kuće",
Poticanje energetske efikasnosti u
Hrvatskoj, www.energetska-
efikasnost.undp.hr, 2011.
2. [2] "Obična, niskoenergetska i pasivna
kuća", Marko Grđan, dipl.ing.stroj., Energo
Consult, www.energo-consult.hr, 2011.
3. [3] "Energetska učinkovitost u
zgradarstvu", HEP Toplinarstvo d.o.o.,
www.eihp.hr, 2011.
4. [4] "Svrha i vrste toplinske izolacije",
Poticanje energetske efikasnosti u
Hrvatskoj, www.energetska-
efikasnost.undp.hr, 2011.
5. [5] "Ovčja vuna kao izolacija",
www.fasade.hr, 2011.
6. [6] "Kako izgraditi kuću od slame",
www.h-alter.org, 2011.

Dobavljeno iz
"https://hr.wikipedia.org/w/index.php?
title=Toplinska_izolacija&oldid=4899855"
Zadnji je put uređivala/uređivao s…

Sadržaji se koriste u skladu s CC BY-SA 3.0 osim

ako nije drukčije navedeno.