1.

Društvena regulacija prema Pusiću – u najširem smislu svakog utjecanja na ponašanje

pojedinaca prema unaprijed utvrđenim interesnim kriterijima društvena regulacija je način
reagiranja na objektivno nužnu situaciju interesnog pluralizma, divergencije, suradnje i
potencijalnog sukoba.
2.
3. Glavni smjerovi društvene analize prava prema Pusiću i koja su njihova značenja –
1) Razvoj analize prava kao skupa metodoloških generalizacija iz praktičnog bavljenja
pravom : analiza strukture norme, definicija i klasifikacija normi, utvrđivanje izvora prava
predstavljaju metodološke generalizacije koje su potrebne kao nadopuna i orijetnacija
pravnoj praksi i nastavi prava. Osim toga, mogu biti korisne kao podloga detaljnoj
morfologiji društva koja se gleda kroz detalje diferencirane pravne regulacije.
2) Razvoj analize prava kao spekulativnog ili indukcijskog traženja principa pravičnosti: Što
je pravni sistem složeniji to je apstraktnija razina na kojoj principe poput pravičnosti
treba smjestiti - što je apstrakniji nivo to je neodređeniji sadržaj. To znači da su principi,
dovoljno apstraktni da bi u sebi saželi značenje čitavog pravnog sistema u isti mah gotovo
potpuno prazni, tj. spojivi s bilo kakvim stvarnim regulativnim sadržajima. To dovodi do
bavljenja pravičnošću kao moralnom i pravno-filozofskom problemu, ali ne do problema
društvene realnosti koja stoji iza svakodobnih shvaćanja o tome što je pravično.
3) Razvoj analize prava kao istraživanja povijesti pravnih instituta i sistema u očekivanju da
će povijesni razvoj sam ukazati na neke opće tendencije i pravilnosti koje bi vrijedile za
svaki sistem propisa. Takav pristup predviđa uspoređivanje raznih pravnih sistema i time
razbija tradicionalnu ograničenost pravne analize na jedan određeni pravni sistem.
4.
5. Značenje pojma ekonomski determinizam u kritici marksističkog shvaćanja društva
Marxovo shvaćanje primata ekonomije i tehnologije može se kvalificirati kao ekonomski
determinizam. Prema Marxu i socijalna struktura društva i politički odnosi i vjerovanja ovise o
ekonomskoj osnovici, a pokretač društvenog razvoja Marx nalazi u gospodarskom sustavu
društva, a ne u kulturi i ideologijama. U marksističkoj teoriji navedena tvrdnja se formulirala
kao odnos baze(baza društva – način proizvodnje koji tvori tehnološka struktura (proizvodne
snage) i proizvodni odnosi(kontrola nad sredstvima proizvodnje)) i nadgradnje društva.
6.
7. Pravo kao oblik ideološke svijesti po Marxu ?–
Budući da se pravo ne može sagledavati kao normativna pojava nego da je za znanstveni
obuhvat prava potrebna prespektiva društvenih odnosa ti odnosi prethode pravnoj regulaciji
odnosno oni su prednormativni. Shvaćajući pravo na taj način marksisti pravo promatraju kao
ideologiju. Pravo, kao i kultura, uvjetovani su ekonomskom infrastrukturom čime se dolazi do
teze o lažnoj svijesti. Prema tome bi nekim marksistima pravna ideologija, pod plaštom
formalne jednakosti građanskog i drugog prava, samo maskirala stvarne društvene
nejednakosti.
8.
9. Dijalektika Marxa i Hegela, sličnosti i razlike
Marx dijalektiku smatra glavnim obilježjem svojeg pristupa političkoj ekonomiji i teoriji
društva. Dijalektika u marksista znači dvije stvari: svojevrsna metoda znanstvenog rada i
obilježje (temeljna premisa) Marxova shvaćanja historije. Osim toga dijalektika se smatra i
vrstom prakičnog argumentiranja. Za Hegela dijalektika je objektivni proces razvoja koji se
 odvija u misli i u svijetu.. Za njega primaran je svijet ideja, a ne svijet pojavnih spoznatljivih
stvari. Za dijalektički su proces bitna sukobljavanja i razrješavanja proturječja na višoj razini.
10.
11. Smisao Durkheimove kritike metodološkog individualizma
Durkheim se u svom nastojanju da zasnuje sociologiju kao empirijsku i strogu znanost susreće
s problemom specifičnog predmeta sociologije s obzirom na druge znanosti i pitanjem
mogućnosti jedne opće sociologije. Polazna točka u njegovom nastojanju je odbacivanje
metodološkog individualizma (istraživanja stanja pojedinačne svijesti, motivacija i
ponašanja).Termini kojima se služi su društvene činjenice (promatraju se izvanjski bez
psiholoških metoda); kolektivne predodžbe koje se sastoje u simboličkim manifestacijama
kolektivnog života kojim se podupire zajedništvo ljudi bez kojega bi oni bili samo nepovezani
skup pojedinačnih volja, a njihova djelovanja ne bi bila usklađena; društvene institucije
(idealne predstave) kao moral, pravo i vjerske norme; morfološke činjenice koje se sastoje
od materijalnih pojava kao što su veličina i gustoća stanovništva(demografski čimbenik),
prostorna organizacija društva(zemljopisni aspekt), zgrade i dr. Skraćeno: DRUŠTVENA
MORFOLOGIJA (koja se sastoji od niza pojmova npr. stanovništvo; komunikacije i mediji;
naselja i prostorni raspored) INSTITUCIJE/IDEALNE PREDSTAVE (NORME, ULOGE,
ORGANIZACIJE) (niz pojmova npr. pravna pravila i načela; moralna shvaćanja; religijski
sustavi) KOLEKTIVNE PREDODŽBE( mišljenja i ideologije; legende mitovi; vjerski simboli)

12.
13. Bitni aspekti anomije E. Durkheim
Anomija u doslovnom značenju upućuje na neki nedostatak normi, ukratko na neko
bezakonje. Durkheimovo shvaćanje anomije je dvoznačno. U prvome značenju anomija se
odnosi na prijelazno stanje društva kada se raspada kohezija koju on označuje kao
mehaničku solidarnost. U takvom stanju društva nerazvijena dioba rada ne pruža
pojedincima velike mogućnosti za društveni uspon, a oni su podvrgnuti neizbježnim
moralnim i vjerskim normama. S porastom stanovništva i razvojem privrede šanse za
napredovanjem na društvenoj ljestvici rastu, a to dovodi do neprilagođenosti pojedinaca u
odnosu prema društvenim i moralnim institucijama. U takvom društvu organske solidarnosti
ambiciozni pojedinci gube kompas jer im privredni razvoj otvara nove mogućnosti za koje
nisu pripremljeni od postojećeg odgoja i moralnih institucija – logika društvene evolucije vodi
k beznormnosti jer moralne institucije nisu izgrađene da učvrste društvenu koheziju. U
drugom djelu Samoubojstvo Durkheim rafinira svoju raščlambu samoubojstva i anomija. Tako
razlikuje dvije vrste samoubojstva: altruističko (veze između pojedinaca i grupe su izuzetno
snažne i društvena je regulacija fatalna. Takav tip ponašanja karakterističan je za vojnike) i
egoistično (proizlazi iz pretjerane individualizacije društva u kojemu se sada pojavljuje
pojedinac kao izolirana jedinka bez socijalne i moralne potpore) .
14.
15. Weberova tipologija razvoja pravne misli i primjeri za svaki idealni tip prava
Po Weberu moguće je razlikovati četiri vrste prava kombiniranjem kriterija racionalnosti-
iracionalnosti te sadržajnoga i formalnog pristupa. Prvi ideal tip supstantivna iracionalnost.
Ovdje se pravno odlučivanje, umjesto na izričitim i specifičnim pravilima, zasniva na nekim
izuzetnim kriterijima (religijski, politički). Nedostatak sustavnog i argumentiranog
obrazloženja („volja božja“) Druga je vrsta formalna iracionalnost gdje se primjenjuju
 prisege, rituali i zaziva božji sud. Naglasak je na postupanju odnosno radnjama u vezi s
nadnaravnim. Treći tip je supstantivna racionalnost gdje se vodi računa o pravičnom ishodu i
primjenjuju se izvanpravni kriteriji. Religija može zasnivati takve izvore, ali za razliku od
supstantivne iracionalnosti pravo se ovdje služi racionalnim argumentiranjem. Četvrti tip
prava – formalno racionalno pravo gdje se primjenjuju logički povezani argumenti pravnog
karaktera koji proistječu iz općih pravila jednakog važenja za sve slične slučajeve. Ono je
neovisno od drugih normativnih poredaka (moral/religija). Primjera ni u knjizi ni u
prezentacijama.
16.
17. Supstantivna racionalnost po Weberu – odgovoreno gore
18.
19. Formalno-racionalno pravo po Weberu odgovoreno gore
20.
21. Što su idealni tipovi po Weberu
Idealni tipovi su metodološka sredstva koja pomažu u subjektivnom razumijevanju složenih
kulturnih pojava kao što su pravo, gospodarstvo i politički autoritet. To su analitički modeli
koji ne postoje u stvarnosti i mentalne konstrukcije koje naglašavaju bitne aspekte neke
pojave.
22.
23. Pravne tehnike sheme pravnog razvoja po Weberu
Pravne tehnike u shemi pravnog razvoja po Weberu su magični formalizam i
iracionalnost(stvaranje prava preko vjerskih vođa i proroka); odlučivanje preko
honorationes odnosno mjesnih dužnosnika gdje se rješavaju konkretni sporovi; sadržajna
racionalnost i logičko i formalno rasuđivanje
24.
25. Što je pravna antropologija
Antropološki (etnološki i etnografski) pristup pravu. Predstavlja sociološki pogled na pravo
koji se razlikuje od tradicionalne pravne znanosti, a sastoji se u sagledavanju prava u
povijesnoj perspektivi. Nema nigdje definicije, jedino sto mogu je napravit sazetak poglavlja...
26. U čemu je ambivalentnost odnosa kriminologije i sociologije prava
Ambivalentnost odnosa kriminologije i sociologije proizlazi iz toga što je kriminologija uža,
specijalizirana oblast sociologije koja se može nazvati sociologija zločina i devijantnosti, čime
se sociologija prava potiskuje izvan te oblasti. Po drugom shvaćanju, kriminologija rabi
različite pristupe uključujući i sociološki pogled na delikvenciju, ali ostaje više vezana za
kazneno pravo i antropološka i psihologijska shvaćanja.
27.