Moja tema je: kršćansko iskustvo božje prisutnosti u skrivenosti.

Početi ću s jednom hasidiskom pričom, naime (pročitam). Bog se ljudima objavljuje na poseban način
u Isusu Kristu kako bi nas pozvao u svoje zajedništvo. Međutim, kako objava obiluje otajstvima mnogi
ga još nisu spoznali. Djelomičan uzrok tome je užurbani ritam modernog života, ali i nedovoljno
vrednovanje duhovnog. Kako bi čovjek upoznao Boju prisutnost i potpuno bio u njegovoj blizini
potrebno mu se predati i razumom,srcem i voljom.

Prema našem nauku Bog je susretljiv, on je i dalje tu samo u drugom obliku koji nije opipljiv i vidljiv.
Isus tj. Riječ koja tijelom postade i nastani se među nama. Bog nam je obećao kako će on s nama biti
sve do svršetka svijeta, a obećanje svoje stvarne prisutnosti ostvaruje poslanjem Duha. Zbog toga
Duh Kristov je jedini posrednik u kojem čovjek uspostavlja osobne odnose s Bogom.

Čovjek je od davnina pokušao stupiti u kontakt s Bogom i tražio kako mu se približiti. Neki od tih
putova jesu: riječ Božja, molitva, sakramenti, Crkva kao zajednica vjere, bližnji, događaji iz vlastitog
života… Najčešće je imao predodžbu kako se nalazi na nebu. Na pitanje gdje je Bog pokušao je
odgovoriti i papa Benedikt XVI. Pa bih zamolila nekog da pročita njegov odgovor. Najdublje
zajedništvo s Bogom čovjek ostvaruje u vječnosti – najviši stupanj čovjekovog postojanja i također,
Božja dimenzija postojanja. Isus je svoje učenike, na taj novi proslavljeni život, pripremao govoreći im
kako će On biti u njima i oni u njemu.

Božje pismo je Biblija jer nam u njoj Gospodin s ljubavlju dolazi u susret i razgovarati s nama. Crkva
daje prednost Evanđeljima. Ona imaju apostolsko podrijetlo jer ih pišu apostoli koji pišu
svjedočanstvo o životu i nauci Riječi utjelovljenja, našega Spasitelja Čitajući Evanđelje mi se
susrećemo s Kristom, ulazimo u zajedništvo s njim i u nama se prema riječima svetog Pavla oblikuje
mišljenje kao i u Isusu Kristu.

Najšareniji tip čitanja Božje riječi je lectio divina; odnosno molitvena vježba osobnog i zajedničkog
slušanja Božje riječi. Nakon što se odabere tekst prvi korak je lectio tj. čitanje. Pozorno se čita
izabrani tekst te se izabire rečenica ili riječ koja se najviše dojmila. Svaki dio odabranog čitanja treba
biti u stalnom osluškivanju i iščekivanju “laganog, blagog glasa” koji će se pojaviti nad pojedinim
riječima. Na taj način Bog nas uči kako ćemo ga tražiti i slušati u šutnji. Drugi korak je meditacija. bez
naše svjesne intervencije jedna će misao posebno okupirati našu pažnju. Nje se trebamo zadržati,
ponavljati u sebi, uživati u njoj te ih prebirati u srcu i zadržati po uzoru na Mariju. Zadnji je korak
oratio (molitva) ili razgovor s Bogom. Govorimo Bogu što osjećamo Molimo za rasvjetljenje,
zahvaljujemo Mu i slavimo Ga. Zadnji je korak KONTEMPLACIJA misaona molitva kada se služimo i
koristimo maštu npr. kao što ada molimo u crkvi Križni put, idemo od postaje do postaje, mi se
uživljavamo u taj događaj da smo sada tamo, u Jeruzalemu. ne trebamo koristi toliko razum i
razmišljanje, nego unutarnja spoznaja srca

Slika prikazuje zajedničko čitanje Biblije u skupinama bez obzira na orijentaciju u francuskom gradu
Taizeu gdje se inače organiziraju hodočašća za mlade. To je zapravo ekumenska zajendica koja
njeguje molitvu, čitanje Svetog pisma i želju za jedinstvom. Osnovao ju je protestant Brat Roger
Shutz.

Molitva je razgovor s Bogom. On pretpostavlja: traženje Boga, odvajanje vremena za njega, slušanje i
odgovaranje Bogu hvalom. Učimo ga promatrajući i slušajući Isusa što je često prikazano u Evanđelju.
Naime on se povlačio na osamljena mjesta i molio se prije važnih dijela za sebe i učenike te one koji
će vjerovati u njega. Isus unaprijed vjeruju da mu je molitva uslišana i zahvaljuje Ocu koju molitelju
daje sebe i tako nas uči sinovskoj smjelosti koja se oslanja na vjeru.
Također ne smijemo zaboraviti da je molitva usklađivanje vlastitih planova s Božjim, a ne obrnuto
zato valja ustrajno moliti i čekati i biti pozoran na Božji govor i njegovu prisutnost.
Katekizam k.C. kaže da su sakramenti Božja remek.djela. Naime, oni su nam potrebni za duhovan
rast, to su vidljivi djelotvorni znakovi božje milosti. Uspostavljaju zajedništvo Boga i čovjeka
podsredstvom materije i riječi. Prvi put to se dogodilo kada je Božja Riječ – Krist uzeo tijelo i sjedinio
božansko i ljudsko. Isus Krist tako je prvi sakrament Bogajer na vidljiv način, riječima i djelima
ukqzivao na Boga i otajstvo spasenja tako su se i ljudi u to doba susretali s Bogom.
On je sakramente predao Crkvi koja je odjelila podjelu:
sakramenti inicijacije – uvode nas u zajedništvo Presvetoga Trojstva i Krist nas hrani sobom za život –
krštenje, potvrda i euharistija
sakramenti ozdravljenja- oslobađa nas od grijeha i postaje naš suputnik u boli – bolesničko
pomazanje, ispovijed
- sakramenti služenja – nas čini poslanicima svoje nesebične ljubavi – sveti red, ženidba

Crkva je Kristova zajednica vjere u kojoj je i on sam vidljivo nazočan po svojoj Riječi.
To je dubinski na poseban način i svoje obraćenje osjetio sveti Pavao koji je progoneći krčane
progonio samog Krista. Naime njemu se Krist proslavljeno objavio pred Damaskom. Vjernicima a
u Galaciji: »Ne živim više ja nego živi Krist u meni!« (Gal 2,20). »U svome
tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo,
za Crkvu« (Kol 1,24). Također radovao se i trpljenjima jer je u tomu bio sličan Gospodinu.
Naime onaj tko traži Krista susreće najprije kršćane a njihovo svjedočenje navodiga da prihvati ili ne.

Sv. Ivan kaže… što značoi da je svaki naš odnos prema ljudima odnos prema Bogu., a Isusovim
životom Bog nam pokazuje da se u svakom čovjeku može uspostaviti i susresti zajedništvo s njim.
Također, prema papi PaVLU VI. zu svakom čovjeku u nevolji Krist čeka da ga prepoznamo i postaje
naš bližnji. Primjer toga je i Majka Terezija koja je tražila od od svojih sestara da imaju sat klanjanja
prije susreta s potrebnicima kako bi u njima mogle pepoznati Isusa.

Znakovi Božje prisutmnosti vidljeivi su u prirodi i kroz povijest. Isus ih je kako bi ih ljudi mogli pobliže
više shvatiti, naznačavao u svojim prispodobama. Poruka tih prispodoba je poruka njegova života.
Boga ne treba tražiti u senzacijamaveć u sasvim običnim događajima, bližnjima, zajendici vjere,
sakramentima, svetom Pismu.