KAMENICA ILI GROBNICA

Autor: Mate Puljak

KAMENICA ILI GROBNICA?
Autor: Mate Puljak
“Bogu dušu, Bog je neće...” (narodna)
UVOD:
Nekoliko stotina metara jugozapadno od zaseoka Puljci, (Dobrinče, Imotska krajina) u pred-
jelu poviše toponima Klanac, postoji zanimljiva vodosprema oko koje su kružile legende da je
bila grob. Ako u njima ima istine, kolika je morala biti osoba koja je pokopana u nju i kolika je
snaga bila potrebna da bi se navalila najveća ploča?
PREDAJA
“Bilo ti je to unda kad je zemljon oda i Bog i Đava. Čatrnja poviš Klanca je uto vrime postala
grob momka koji je bio jedinac u matere i u ćaće. Čuvali ga ko oči u glavi jer ga je njegov ćaća
obeća dat Đavlu kad dođe vrime a mater nije dala. Ćaća se potajno dogovorijo sa Sotonon jer u
Boga nisu virovali. Ali kašnje se pokaja i Bogu okrenijo. I tako su ga pazili i skrivali od Đavla.
Jednu noć kad je iša na silo curi iz Bartulovića tuten ga sačekala Sotona u liku sv. Ante, ubila i
bacila u škrip. Dugo su tragali za njim. Da ne bi smrada nebi ga nikad našli. Veliku ploču koja
je danas na čatrnji otkinila je svojin rukaman njegova mater i pokrila kosti. Kad je onomad bila
suša i narod nije jima šta pit, izvadili košćurine i utvrdili čatrnju. Za punog miseca tuten bi
viđali ženu u biloj mantiji. Suzaman je punila i punila čatrnju. Jer nije znala ni umila upitat:”A
di su kosti?” Zbog slane vode narod prista pit vodu. Iskopali bunar u Bunarini. Od čatrnje se
makli. Nije se išlo tamo. Ni dan danas tamo nevalja ić. Znali su pokonji di su s kostiman. Bilo
je dugi’ ljudi prije. Pričalo se da je jedan bijo pokopan od table prema Mijovilu. Velike glave.
Kad su otvorili grob ono sasu iz neba i zemlje. Krupa ko orasi. Kad zatvorili-stalo. I jedan je
leža u Granića polju, reklo bi se da su mu kosti ko u konja. I danas se na neke noći more vidit
kršna žena u bilini kako jeca nadpločon. Težak križ je njoj posta sinak jedinak! I nikad kašnje
nije zanila!”
Pričala 2014. pok. Luca Puljak
Npm. Snimak s diktafona.
Sličnu predaju prenosile: pok. Ana Puljak-Velaguša, pok. Iva Puljak-Pezuša i pok. Kata Pul-
jak-Brstilača.
Od njih ne doznajemo iscrpne podatke kao iz odabrane predaje pa se da zaključiti kako je Lu-
cija Puljak rođ. Puljak istu čula od najstarijeg izvora. Što je i logično jer je rođena u selu a ostale
predavačice nisu. Lucija je umrla ovu godinu u odmakloj dobi. Svojedobno smo ja i Domagoj
Nikolić tumačili njene predaje o “ciganima” koji su hodali svijetom i preuzimali na sebe boles-
ti te znali magiju i magijske obrede. Uputila nas je u područja istraživanja koja su Domagoju
bila bliska pošto je dosta vremena proveo među ciganima. Lucijina ostavština molitvi i predaja
uvrštena je u moju zbirku. Proživjevši jedan težak život koji joj je odredila karma tipičnog
ratnog siročeta živjela je da bi drugi na njoj gubili dušu. Svoju ovozemaljsku misiju je izvrsno
odradila, svoj križ je besprijekorno nosila 95g., neka joj je mir i vječni pokoj.
TERENSKI PREGLED
Do kamenice se stiže veoma starim tzv. kozjim putem kada se s kraja sela Puljci od toponima
Zaraičevina uputite penjati na jugozapad u samo brdo.
Vodosprema je duga oko 4 m, široka između 80 i 120 cm a duboka preko 2 metra. Prekrivaju je
kameni blokovi slijedećih veličina:
220*100*50
120*90*30
110*60*30
110*40*50
100*90*30
90*90*30
70*50*30
60*60*30
40*50*30
Sa strane stoji obrađena ploča veličine 300*190*50 koja je klesana na licu mjesta. Vjerojatno ju
uz sve napore nisu mogli pomaknuti s mjesta. Sa svih strana postoje tragovi koji upravo upuću-
ju na to da je bila namjenjena da prekrije vodospremu ali je ostala nepomaknuta nakon obrade
rubova i odvajanja od stijene. Vide se tragovi cijepanja i pokušaja smanjivanja njene veličine
uslijed čega je došlo do puknuća jednog ugla.
Unutrašnjost vodospreme dokazuje da je utvrđivana krajem 19. ili početkom 20.st. pa i u novije
vrijeme. Najprije vapnom i crljenicom a zatim i malterom. Ostaci zelenila upućuju na to da se
i danas za obilnih kiša u nju akumulira voda. Ona nema praktičnu primjenu u svrhu grobnice
jer je dosta uska. Ulazak u nju nije baš primamljiv jer se nalaziš u škripcu a iznad tebe su gro-
made. Smatram da se legenda mogla izmisliti kako bi odvratili djecu od vode. No, to ne uma-
njuje značaj kamenice. Ona pripada prapovijesti. Svojedobno ju je pok.Marijan Lozo pripisao
željeznom dobu dok je Ljubo Gudelj, kustos MHAS-a smatrao kako se radi o 17.st. Ona nije
usamljena ali se po težini blokova ističe u odnosu na neke druge. Inače, sličnih manjih čatrnja
i kamenica nalazimo na cijelom prostoru Dobrinača ali znatno manje u Medovu Docu dok je
s bunarima stvar obrnuta. Ako ćemo vući paralele s dionicom starog puta koji je vodio prema
Zagradcu opisanom u čl. “Kasna antika u Medovu Docu”, možemo konstatirati da postoji ne-
koliko sličnih kamenica duž te pješačke dionice. Da li to određuje starost puta ili je put rađen
da ih spaja, teško je tvrditi. Antička, šira trasa ide dosta sjevernije iza Velike gradine.
Da zaključimo, neka priča iz života poslužila je da se stvori legenda koja je djecu odvraćala od
duboke čatrnje. Nema govora o grobu, osim ako ga doslovno, po onoj narodnoj, nisu bacili u
škrip. Da bi bio ukopan u ležećem ili u zgrčenom položaju, morao je biti normalan čovjek a ne
div kako priča insinuira. Mislim da je vrlo važna konstatacija pok.Loze koji je blizu kamenice
našao uklesanu kultnu rupu. Nikada nije odbacio legendu nego je govorio da je moguće kako
je netko bio bačen u škrip. Isto tako je moguće da se netko utopio u kamenici pa se predaja
zbog starosti i mnogobrojnih predavača izobličila. Uvijek je naglašavao kako nije bio problem
navaliti tako ogromnu kamenu gromadu jer su imali tehniku. Lozo je bio poznat po tome što je
u Saloni uz malo napora podigao ogromni rimski stup. Jednostavno je bio u tom filmu i kužio
stvari. Iza njega je ostala kukavelj koja nezna sama sebi obrisati nos. Bez tate i “džokera zovi”
nisu sposobni donijeti nikakve samostalne zaključke ukoliko ih nekome nisu ukrali.
OSVRT NA BITNO
Iz ove predaje je vidno da postoji “sudbinski” element. Gotovo “abrahamsko-izakovski” samo
što radnju nosi žena i nešto je drugačiji tijek. Boga zamjenjuje Vrag. Ima i elemenata “Gothea
prije Goethea” što je samo dokaz da je njegov “Faust” nastao na podlozi nekih starijih priča.
Žena gubi sina jedinca. Opet jedinac, jedinorođeni, prvorođeni... Iako je sin imao djevojku,
majka je ta koja ga pokapa i kasnije obilazi grob. U predaji sa Studenaca iz članka “Suze zviz-
dine” vidimo da to radi junakova djevojka. Netočno! Djevojka mu u međuvremenu postaje
žena u Sinju a on pogiba pri povratku tako da žena ima pravo na tijelo i grob a ne majka dok je
kod ove predaje drugačije. Djevojka nije isto što i supruga, kao takva u predajama nema nika-
kvih prava nad tijelom. Ima i tu slika iz Starog Zavjeta; Jedinac nije bio oženjen i na njegov grob
je isključivo majka imala pravo jer još nije “prionuo ženi da budu jedno”.
Zanimljivo je i da ga nije prenijela u rodni kraj. Očigledno je da mladić nije bio iz tog mjesta.
Iako je grob prazan i ona lije suze pitamo se zašto ne upita one koji su izbacili te kosti, gdje
su?! Jesu li već svi pomrli? Ako su svi pomrli kako to da ona živi? Crna rupa u samoj priči koja
postavlja mnogo pitanja.
Znamo da predaje kažu kako su divovi živjeli znatno duže od ljudi. Da li ona obilazi grob kao
duh ili kao živa osoba? Ako je voda slana od suza može li se uopće raditi o duhu? Slana voda
može biti i krštena voda pa se i tu možda skrila nekakva simbolička slika povezana s kršćanst-
vom.
Mnogo je pitanja, no, najvažnije je odgovoriti na jedno; zašto plače ondje gdje više nema kosti-
ju? Plače jer kosti nisu bile bitne koliko mjesto na kojem je ispustio dušu! Kosti su zemni ostaci,
materija koje se nužno osloboditi prilikom smrti. Zato je u nekim starim civilizacijama, ukl-
jučujući i Ilirsku, postojao paljevinski obred. Ne u svim epohama, naravno. Sjetimo se izvješća
iz Ilijade o Hektorovoj lomači. Njegov su pepeo zalili crvenim vinom, pokupili i sahranili u
zlatni kovčeg. Neke od mojih rupa u kamenjima bile su promemorije za pokojnike. One stoje
na onim padinama gdje se ginulo. Takve nalazimo na Čačvini i Urskoj kuli u Osoju. Iz ove pre-
daje vidimo i to da ga ubija Sotona. Sotona je ovdje ženskog roda. To je ono što mene intrigira
u narodnim predajama. Skrije ti se blic slika koja te natjera da razmišljaš. Rekao bi mi don Jure
Vrdoljak, tada duhovnik u sjemeništu:”Mate, žena je đavao!” Nikada nisam imao hrabrosti upi-
tati;”A šta je don Jure s vašom majkom koju toliko volite i kojoj svako malo hitate u Grabovac?”
Doista, kontradiktorno... Sjećam se kritika jednog profesora, neću reći svećenika nego popa,
zbog toga što bi me na kapiji nakon nastave čekala jedna lijepa metalka; “Mate, iako si vanjski
nije primjereno da se družiš sa sotonistima!” Nije bilo bitno što je cura bila odličan đak i što bi
uvečer išli skupa na misu. Ili što je, na kraju krajeva, ljudsko biće! Bilo je bitno što je žena koja
nosi crno i Marte. O boravku u nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji “don Frane Bulić” napisao
sam knjigu; “Ubijanje Boga iz prve ruke!” Nije baš za javnost. Ne bih ju objavio ni zbog pok.
Ivana Raosa. Draže mi je da “Žalosni Gospin vrt” i druge njegove crtice budu i dalje armatura
temeljne jedinice tihog bunta protiv pranja mozga. Na tom zemljištu se ne može graditi. Sva-
ka intervencija bila bi kopija Ivanove misli. Uostalom, i danas bih opet upisao istu školu i sve
prošao iz nova. Upisati dijete da kao vanjski učenik pohađa tu gimnaziju je nešto najbolje što
za njega možete učiniti.
Nadalje, Sotona mijenja oblik u sv.Antu, zaštitnika djece. Koja perfidnost Nečastivog...Koliko
ga puta sretnemo u životu a ne prepoznamo?
Bol roditelja je velika, vidim to najbolje po vlastitom ocu i majci ali sv. Franjo Saleški ostavi za
sobom slijedeće misli koje upravo daju koliku-toliku utjehu roditelju koji ostane bez djeteta.
Suludi rat koji je bijesnio po Hrvatskoj i Bosni zavio je mnoge majke i očeve u crno. Neka u sli-
jedećim riječima pronađu razloge zbog kojih je Bog tako odlučio i neka budu postojani u vjeri
jer nije gotovo...Bio On Jahve ili Allah, riječ je o istom milosrdnom Bogu koji zna svoje razloge
bolje od nas...
“Bog i Hrvati-Allah i Bošnjaci!”
Pa evo, tko hoće, neka mi slobodno sudi...Reka bi Jokaš iz Prosjaka i sinova:” Ja sam... ja!” S
tim je svaka priča završena!

Riječi sv.Franje
“Da su svi anđeli, svi geniji svijeta proučavali što bi ti bilo na korist baš u ovoj ili onoj situaciji,
ova ili ona patnja, ovo iskušenje ili onaj bolni gubitak, oni ne bi bili u stanju pronaći nešto što
bi ti bolje odgovaralo od onoga što te zadesilo.
Božja je vječna providnost još u početku naumila da ti daruje ovaj križ, kao skupocjeni poklon
svog srca. Ali prije nego što će ti ga poslati, Bog ga je promotrio svojim svemogućim očima,
razmisliio o njemu svojim božanskim umom, ispitao ga svojom mudrom pravednošću i zagri-
jao svojim ljubeznim smilovanjem. Odmjeravao ga je obim svojim rukama da nebi slučajno
bio milimetar prevelik ili miligram pretežak. A zatim ga je blagoslovio svojim svetim imenom,
pomazao ga svojom milošću i prodahnuo ga svojom utjehom pa još jednom pogledao tebe i
tvoju hrabrost.
Tako ti on stiže iz samoga neba kao Božji poziv i kao dar Njegove milosrdne ljubavi da bi ti
doista postao ono što jesi i našao u Bogu svoje ispunjenje.”