Opravdanost tradicijskog uzgoja zagorskih purana i njihov doprinos

gospodarskom razvoju sjeverozapadne Hrvatske

Miljenko Ernoić
Varaţdinska ţupanija, Varaţdin
mernoic@net.hr

Damir Kovačić
Agronomski fakultet, Zagreb
dkovacic@agr.hr

Roman Ozimec
Kadmo d.o.o., Zagreb
roman.ozimec@zg.htnet.hr

Dragutin Vincek
Hrvatski stoĉarski centar, Zagreb
dvincek@hssc.hr

Abstract: Turkey breeding area is Hrvatsko Zagorje region since 16th century from the beginning of
modern domestication of this species. According to specific breeding and growing conditions the
autochthonous breed-Zagorje Turkey, has been created and became very important element of biological
diversity in Croatia. The Zagorje Turkey is traditionally bred in extensive manner and the most of its
rearing is in the open space, on pastures and other districts which are poor in vegetation. Because of a
high meat quality, considerable export to developed European country has been registered in the first
half of 20th century. Economically, breeding of Zagorje Turkey was presented additional source of income
for poor families in Zagorje region. Just a small number of family farms was bred Zagorje Turkey only
for their own needs during the second half of 20th century. Significant marketing interest for meat for
Zagorje Turkey was determinated as quality and nutritional valid food. Basis on this suggestion, interest
for traditional breeding in Zagorje Turkeys has increased, so Breeding Associations and two
cooperatives for distribution were established. The results of previous pilot project show that breeding of
Zagorje Turkey, should be important alternative in the future for additional income and activity in family
farms .By using suitable technology, modern marketing methods and product quality control will create
authentic and well known product from NW part of Croatia.

Keywords: Zagorje Turkey, autochthonous breed, biodiversity, traditional breeding, NW Croatia

Sažetak: Puran se uzgaja na širem području Hrvatskog Zagorja od 16. stoljeća, odnosno od samih
početaka suvremenog udomaćivanja ove vrste. Vremenom se, obzirom na specifične uvjete uzgoja i
korištenja, stvorila izvorna pasmina - zagorski puran, vrijedni element biološke raznolikosti Hrvatske.
Tradicijski uzgoj provodi se u otvorenim sustavima s obaveznom ispašom i uz minimalnu prihranu. Zbog
iznimne kvalitete mesa u prvoj polovici 20. stoljeća zabilježen je značajan izvoz u razvijene europske
zemlje. U ekonomskom smislu uzgoj zagorskih purana predstavljao je dodatni izvor prihoda za siromašne
zagorske obitelji. U drugoj polovici 20. stoljeća uzgoj se, na sve manjem broju seljačkih gospodarstava,
provodi samo za vlastite potrebe. U posljednje vrijeme utvrđen je značajan tržišni interes za mesom
zagorskih purana, kao kvalitetne i nutricionistički vrijedne hrane. Sukladno tome raste interes za
tradicijski uzgoj zagorskih purana, pa je osnovana udruga uzgajivača, kao i dvije marketinške zadruge za
prodaju. Dosadašnji rezultati pilot projekata u komercijalizaciji zagorskog purana, pokazuju da bi uzgoj
mogao ponovo postati značajna radna i dohodovna alternativa za seljačka gospodarstva. Prikladnom

1
tehnologijom, primjenom modernih marketinških metoda te stalnom kontrolom proizvoda, od jajeta do
stola, može se stvoriti izvorni i prepoznatljiv proizvod SZ Hrvatske.

Ključne riječi: zagorski puran, izvorna pasmina, biološka raznolikost, tradicijski uzgoj, SZ Hrvatska

1. UVOD
Jedno od prepoznatljivih obiljeţja šireg podruĉja Hrvatskog Zagorja je zagorski puran, jedina autohtona
pasmina purana u Hrvatskoj. U gospodarskom smislu ovaj uzgoj je predstavljao dodatni izvor prihoda u
siromašnim zagorskim obiteljima i njime su se uglavnom bavile ţene i djeca. Zbog dobre kvalitete meso
zagorskih purana bilo je cijenjeno, te je izmeĊu dva svjetska rata postojao i znaĉajan izvoz purana u
razvijene europske zemlje: Englesku, Švicarsku, Italiju, Austriju, Njemaĉku i Belgiju. Nakon drugog
svjetskog rata dolazi do zapostavljanja ove proizvodnje i danas se zagorski purani uzgajaju preteţito za
vlastite potrebe na većem broju seljaĉkih gospodarstava. Posljednjih nekoliko godina poraslo je
zanimanje javnosti za zagorskog purana, usporedo s tim i potraţnja i cijena ovog proizvoda na domaćem
trţištu. Stoga, a i zbog sve teţih uvjeta gospodarenja u drugim poljoprivrednim proizvodnjama, sve više
seljaĉkih gospodarstava, u Hrvatskom Zagorju, ali i izvan tradicijskog uzgojnog podruĉja ponovo se
okreće ovoj proizvodnji. Neka gospodarstva već imaju proizvodno jato veliĉine nekoliko desetaka
kljunova, a proizvodnju par stotina ţivotinja. Rezultati pokusnog marketinga pokazuju da trţište trenutno
nije ograniĉenje za povećanje ove proizvodnje. Budući se radi o vrsti koja se vrlo brzo razmnaţa moguće
je postojeću proizvodnju višestruko povećati u razmjerno kratkom vremenskom razdoblju. Kao najveći
problem do sada se pokazala organizacija prodaje.
Cilj ovog istraţivanja je prikazati povijesnu vaţnost zagorskog purana, najvaţnije odrednice pasmine i
tehnologije proizvodnje ove vrste, te ukazati na mogućnosti i ograniĉenja njegove gospodarske
valorizacije. U prvom poglavlju opisuje se povijest uzgoja, zatim opis pasmine, sadašnje stanje i
rasprostranjenost proizvodnje, odrednice tradicijskog naĉina uzgoja, organizacija proizvodnje i prodaje
zagorskog purana, najvaţnije preporuke za marketing zagorskog purana, stanje u radu interesnih
udruţenja, procjena gospodarske koristi od uzgoja zagorskog purana, te zakljuĉci i preporuke.

2. POVIJEST UZGOJA
Puran je udomaćen na podruĉju Sjeverne Amerike i Meksika još u predkolumbijsko doba, od izvornog
oblika divljeg purana Meleagris gallopavo. Ova vrsta nastava brdovite i šumovite predjele Sjeverne
Amerike, prvenstveno drţave Ohio, Indiana, Kentucky i Illinois, gdje je poznat i kao indijanska kokoš
(Posavi..). Po otkriću Amerike najprije je puran uvezen u Englesku 1524. godine, za vrijeme
vladavine Henrika VIII, a potom u Njemaĉku 1530. godine. Kasnije se proširio u Francusku,
Austriju i Italiju, a tijekom 16. stoljeća po cijeloj Europi [7; 12; 13]. Prema drugim izvorima purane su u
Europu donijeli španjolski mornari krajem 15. i poĉetkom 16. stoljeća, najprije u Španjolsku, a zatim je
njihov uzgoj proširen u Francusku, Englesku, Njemaĉku i ostale europske zemlje [8]. Od tada do danas
zapoĉela je moderno udomaćivanje purana kojim je nastalo desetak europskih pasmina, od kojih su neke
naknadno posluţile za selekciju purana na sjevernoameriĉkom kontinentu. Neke od ovih pasmina nastale
su planskim radom ĉovjeka, odnosno ciljanom selekcijom, a neke, kao zagorski puran, gotovo prirodnom
selekcijom, odnosno interakcijom ĉovjeka i okoline u kojoj je utjecaj ĉovjeka bio znatno manje izraţen.
Prema povijesnim izvorima u našim krajevima prvi puran bio je sveĉarskom plemićkom stolu na Malu
Gospu 1561. godine, kao iznimna i rijetka poslastica. U to vrijeme pod ekspanzijom Turskog carstva naša
se domovina svela na ostatke ostataka nekad velike i slavne Hrvatske. U Hrvatskom Zagorju utoĉište je
našlo cjelokupno hrvatsko plemstvo [9; 10]. Pretpostavlja se da su prvi purani donešeni koju godinu
ranije iz Italije, kao poklon koji je biskup Geraldini darovao nekom našem velikašu. Sa plemićkih imanja
puran se brzo proširio i u narodu, prvenstveno jer je sam nalazio hranu slobodno lutajući širokim
podruĉjem oko domaćinstva i neznatno opterećivao siromašno kućanstvo.
Mala, usitnjena i raštrkana seljaĉka gospodarstva u naredna 4 stoljeća razvila su specifiĉan naĉin uzgoja
purana u malim jatima. Takav sustav drţanja, gdje su purani veći dio svoga ţivota provodili na otvorenom

2
sami skrbeći o prehrani, uvjetovao je odreĊena morfološka i fiziološka svojstva, te utjecao na kakvoću
mesa po ĉemu je zagorski puran poznat, ne samo kod nas nego i u inozemstvu. Kad se uzgoj purana u
Zagorju već posve proširio, a puran postao uobiĉajena domaća vrsta peradi, dogodio se je vjerojatno i
uvoz purana iz Francuske. O ovome govori i ĉinjenica da su se na imanjima grofova Keglevića u Loboru i
Krapini odnekud pojavili purani črni kak vrag. Narod je prepriĉavao da su ti purani imali slano meso
tako da ga kod peĉenja nije trebalo soliti. Ipak, izgleda da se je ovdje radilo o pogrešnoj interpretaciji
neuka puka jer grofovi zasigurno nisu uzgajali purane slana mesa već solonjsku pasminu purana uvezenu
iz Francuske [7]. Ova pasmina nije znaĉajnije utjecala na daljnji uzgoj zagorskih purana, jer ju narod nije
osobito prihvaćao, već je više cijenio svoje purane sjajne crno-pepeljaste boje koje su zvali črno-zeleni, a
koji su prema priĉanju imali najukusnije meso, bijelo i njeţnih vlakana, s bijelo-ţućkastom naslagom
masti, daleko njeţnije i ukusnije od ostalih pasmina. Ovo je potvrĊeno i ĉinjenicom da su upravo takve
purane najradije kupovali trgovci i prekupci. U drugoj polovici 20. stoljeća, u razdoblju fast food
prehrane, dolazi do naglog pada i zapostavljanja ove proizvodnje. Zagorski se purani uzgajaju samo za
vlastite potrebe na manjem broju gospodarstava. Uzgoj je sveden sa nekadašnjih 26 000 matiĉnih
ţivotinja zabiljeţenih 1935. godine, na 1 038 matiĉnih purana krajem 20. stoljeća, odnosno na manje od 4
% od nekadašnje populacije. U pitanje je došao opstanak ove naše pasmine, a time i mogućnost smanjenja
naše biološke raznolikosti. Naime, sukladno Konvenciji o biološkoj raznolikosti koja je donesena na
Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvitku 1992. godine u Rio de Janeiru, biološku raznolikost
ne ĉini samo divlja flora i fauna, odnosno ekološki sustavi, nego i priroda koju je ĉovjek kroz svoju
povijest na bilo koji naĉin promijenio, te uzgojem i odabirom odreĊenih svojstava prilagodio svojim
potrebama. Ovu konvenciju je Republika Hrvatska ratificirala 1996. godine [14; 15].
Zahvaljujući ljubavi i upornosti uzgajivaĉa zagorskog purana, ali prije svega uvijek prisutnoj potraţnji za
pravom domaćom zagorskom puricom, ovaj uzgoj se odrţao u gotovo nepromjenjenom obliku do danas,
kao svojevrsni relikt nekadašnje proizvodnje. U najnovije vrijeme ovaj naĉin proizvodnje purećeg mesa
predstavlja komparativnu prednost na trţištu kvalitetne i nutricionistiĉki vrijedne hrane, te uz rast cijene
na trţištu, raste i interes za uzgoj. Tako je već 2003. godine evidentirano 2 013 matiĉnih pura i purana [3].

3. OPIS PASMINE
Pasminu karakterizira relativno duga i široka glava s ĉvrstim, blago savijenim kljunom. Vrat je relativno
dug, neoperjan, ispunjen crvenkasto-modrim bobicama, posebno izraţenim kod purana. Prsa su relativno
široka, a tijelo kompaktno i snaţno. Noge su relativno duge i ĉvrste. Spolni dimorfizam dobro je izraţen.
Muţjak je vidljivo krupniji od ţenke. Na prsima muţjaku izraste karakteristiĉan ĉuperak-kefica, od
modificiranog perja. Posebno se lako raspoznaju purani u vrijeme šepurenja prilikom ĉega nakostriješe
perje, a rep lepezasto otvore. Teţina odraslih purana je 6–8 kilograma, a purica 4–5 kilograma. Rasplodno
jato ĉine 3–5 purica i jedan puran. Purica u jednom ciklusu snese 15–20 jaja od kojih se nasaĊuje
uobiĉajeno 15 jaja pod raskvocalu puricu. Iz nasaĊenih jaja obiĉno se izvali 12 purića. Raspoznajemo pet
osnovnih tipova; bronĉani, crni, sivi, svijetli i ţuti tip, koji su se uzgajali i nekad [4; 7; 12; 13].
Bronĉani tip, nekad u narodu zvan črno-zeleni, najviše se uzgaja. Temeljna boja perja je crna zeleno-
metalnog sjaja, a proteţe se duţ vrata, prsa i leĊa. Potrbušje i butove prekriva crno perje bez sjaja, a na
pregibima se nalazi perje tamno-smeĊe-pepeljaste boje. Krilno perje je pepeljasto-crno s bijelim prugama
i crnim obrubima. Repna pera su tamno smeĊa, prošarana svijetlim prugama i bijelim rubom.
Crni tip - boja perja je potpuno crna bez posebnih šara i odsjaja.
Sivi tip po vratu, prsima i leĊima prevladava crno perje koje je prošarano bijelim tako da dobiva dojam
sivog.
Svijetli tip - osnovna boja perja je bijela, koja je po leĊima, krilima i repu prošarana crnim, smeĊim i
sivim perima.
Ţuti tip - osnovna boja tijela prošarana je oker i svjetlosmeĊim perima.

3
4. RASPROSTRANJENOST I SADAŠNJE STANJE POPULACIJE
Izvorno uzgojno podruĉje zagorskog purana ĉini Hrvatsko Zagorje, odnosno Krapinsko-zagorska, veći
dio Varaţdinske i sjeverozapadni dijelovi Zagrebaĉke ţupanije. Uzgoj se naknadno proširio i u druge
dijelove kontinentalne Hrvatske, znaĉajnije na podruĉju Kalniĉkog prigorja, Kriţevaca i u okolici
Bjelovara. Zbog svoje kvalitete i prilagodbe, širi se i na druge ţupanije (Slika 1) kao što su Koprivniĉko-
kriţevaĉka, Sisaĉko-moslavaĉka, ali i druge ţupanije gdje za njegov uzgoj postoje takoĊer prirodni uvjeti.
Tijekom 2003. godine prema podacima Hrvatskog stoĉarskog centra (HSC-a) u Hrvatskoj je bilo
registrirano 265 uzgajivaĉa zagorskih purana koji su drţali u uzgoju 1647 purica i 366 purana, odnosno
ukupno 2 013 jedinki [3]. Iako je njegova današnja brojnost neusporedivo manja u odnosu na intenzivno
proizvodno razdoblje u prvoj polovici 20. stoljeća, biologija purana omogućuje vrlo impulzivan i brz
razvoj.

Slika 1. Uzgojno područje zagorskog purana

5. TRADICIONALAN NAČIN UZGOJA

Propadanjem vlastelinstava, nositelj uzgoja zagorskog purana ostala su sitna seljaĉka gospodarstva,
a u tim gospodarstvima brigu o ovom poslu vodile su domaćice. Većinom su za rasplod ostavljale
2 – 3 purice i purana, a ponekad je više gospodarstava ostavljalo jednog zajedniĉkog purana koji
je svojom vanjštinom djelovao najljepši s obzirom na tip koji se u pojedinim selima cijenio.
Dolaskom proljeća kod našeg purana javlja se ljubavni ţar. Tada puran svojim šepurenjem zavede puricu
i hitro skoĉi na nju, što ona treba i izdrţati s obzirom da je odrasli puran teţak 6-8 kg, a purice tek oko 4.
Nakon oplodnje purica obiĉno u oţujku snese oko 20 jaja.
U mjesecu travnju, nakon nedjeljne mise, pure su nasaĊivane na neparan broj jaja i to 13 – 17,
ali ipak najĉešće na petnaestak jaja. U gnijezdo neke domaćice stavljale su granĉicu ruţmarina za
bolju plodnost. Da bi bolje sjedila na jajima purici se je davalo brašno pokvašeno rakijom u obliku
loptica veliĉine oraha. U svibnju izvalili su se purići koji su u prvo vrijeme vrlo osjetljivi i o
kojima su se domaćice posebno brinule da sluĉajno ne pokisnu, te ih posebno hranile kuhanim
jajima, sirom i sitno sjeckanim koprivama. Zbog legendarne nesnalaţljivosti, gazdarice su ĉesto uz njih
drţale i piliće od kojih purići naučili jesti i piti vodu [7; 9; 10].
Nakon otprilike dva i pol mjeseca purani se obriju, odnosno dok im sa glave ne nestane paperje i ne
poraste prvo perje, kad postaju vrlo otporni i od tada svakodnevno se puštaju na pašu, s pastirom,
najstarijim djetetom u kući, te tako provode do jeseni, kljucajući po livadama, strništima i

4
šumarcima slasne kukce, gliste, bobice i sjemenke livadnih biljaka z’bregov. Ovakav naĉin uzgoja i
ishrane uvjetovao je posebno visoku kvalitetu mesa po kojoj je naš puran nadaleko poznat. Uzgojeni
purani prodavani su u vremenu od rujna do prosinca mjeseca, a sitna zagorska domaćinstva, na
ovaj naĉin, ostvarila su dodatan ali vrlo znaĉajan prihod.
Poĉetkom 20. stoljeća zagorski puran bio je traţena roba na europskom trţištu, posebno u
Engleskoj, kamo se izvozio u velikim koliĉinama od godine 1891. kada je zabiljeţen prvi izvoz
u tu zemlju. Kasnijih godina taj se je izvoz povećao, te su samo godine 1935. tvrtke Ovex d.d.,
zatim poduzeće J. Reinharda i Vajda izvezle preko 226.000 purana od ĉega preko 87 % na
englesko trţište, a ostalo u Njemaĉku, Austriju, Belgiju, Italiju i Švicarsku. Osobita obiljeţja
Zagorja, klima, tlo, uvjeti drţanja i hranidbe, kroz više stoljeća oblikovali su osebujnu pasminu –
zagorskog purana.

6. ORGANIZACIJA PROIZVODNJE I PRODAJA

Prije II. svjetskog rata uzgoj i proizvodnja zagorskog purana bili su organizirani u malim jatima na
seljaĉkim gospodarstvima. Za potrebe prodaje jata su skupljana na jedno otkupno mjesto (u klaonice ili
ţeljezniĉke kolodvore u sluĉaju daljnjeg prijevoza ili na sliĉna mjesta). Zagorske purane otkupljivale su
uglavnom mesne tvrtke (klaonice i prerada) i trgovine koje su se bavile prometom mesa. Za potreba
izvoza perad bi se klala na "lovaĉki" naĉin (iskrvarenje, ostaje u perju) i kao takva u kutijama s ledom
transportirala na odredišta. Nakon drugog svjetskog rata ovaj posao organiziran je putem tadašnjih
poljoprivrednih zadruga, ali je u vrlo kratkom vremenu potpuno zamro. Danas se proizvodnja zagorskog
purana, uz tradicionalno uzgojno podruĉje širi i na ostala podruĉja Hrvatske, Sisaĉko-moslavaĉku,
Bjelovarsko-bilogorsku, Splitsko-dalmatinsku i MeĊimursku ţupaniju. Najznaĉajnija po broju uzgajivaĉa
i broju ţivotinja i dalje su Krapinsko-zagorska, te Varaţdinska ţupanija.
Većina proizvoĊaĉa zagorskog purana ima svega nekoliko ţivotinja i proizvodi ih najĉešće za osobne
potrebe, a višak prodaje na crnom trţištu. Porastom image-a zagorskog purana porasla je potraţnja i
cijena ovog proizvoda na domaćem trţištu. Stoga, a i zbog sve teţih uvjeta gospodarenja u drugim
poljoprivrednim proizvodnjama, sve više seljaĉkih gospodarstava se ponovo odluĉuje za komercijalnu
proizvodnju zagorskog purana. Tako danas neka gospodarstva već imaju rasplodno jato veliĉine nekoliko
desetaka kljunova, a proizvodnju par stotina ţivotinja.
Prodaja zagorskog purana prati sezonski ritam proizvodnje i najveća je za vrijeme boţićnih blagdana.
Manji proizvoĊaĉi imaju stalne kupce koji dolaze na gospodarstvo ili im oni dostavljaju zaklane i
oĉišćene ţivotinje. Dio proizvodnje proda se i na gradskim trţnicama. Veći proizvoĊaĉi, uz krajnje kupce,
imaju i nekoliko restorana koje opskrbljuju. Ova prodaja je bez veterinarskog, sanitarnog i fiskalnog
nadzora. Nedavno su pokrenute i dvije marketinške zadruge koje okupljaju uzgajivaĉe zagorskog purana
radi zajedniĉke prodaje i marketinga ovog proizvoda na domaćem trţištu. Zagorski puran je nuĊen kao
premijski proizvod i prodavan po cijeni od 80 kn/kg oĉišćenog mesa za segment krajnje potrošnje, 65
kn/kg za ugostiteljstvo odnosno 400 i 450 kuna kao VIP pakiranja za segment poslovnih poklona.
Rezultati testa trţišta pokazali su da je trţni potencijal domaćeg trţišta oko 70 tisuća pura godišnje, a
njegovog zagrebaĉkog odsjeĉka oko 22 tisuće pura godišnje. Najveće ograniĉenje za proširenje prodaje
zagorskog purana u segmentu krajne potrošnje je visoka maloprodajana cijena (80 kn za kilogram purećeg
mesa). S obzirom na postojanje crnog trţišta ovaj proizvod nije cjenovno konkurentan. Zagorski puran je
dobro prihvaćen u ugostiteljskim objektima. Kao najperspektivniji se pokazao segment poslovnih
poklona. VIP pakiranje zagorske pure je za kupce zanimljiv, privlaĉan i pogodan poklon, a po kvaliteti i
cijeni konkurentan na ovom trţnom odsjeĉku. Ukupno gledano, trţište trenutno nije ograniĉenje za
povećanje proizvodnje i prodaje zagorskog purana kao legalnog proizvoda po premijskim cijenama.

7. TEMELJNE ODREDNICE MARKETINGA

Zagorski puran u tradicijskom uzgoju postiţe izvrsnu kvalitetu mesa, a nakon pravilne kulinarske
pripreme predstavlja vrhunski gurmanski uţitak. Tradicijski naĉin uzgoja daje mu ekološku, na njegova

5
povijesna dimenzija i psihološku vrijednost. Uz prikladno pakiranje i odgovarajuću promociju zagorski
puran ima sva obiljeţja premijskog prehrambenog proizvoda.
Prodaja zagorskog purana, što zbog njegove vrijednosti, što zbog samih proizvodnih i prodajnih troškova
ima smisla samo po premijskim cijenama. Pri tome treba razluĉiti ponudu za ugostiteljstvo, segment
krajnje potrošnje i segment poslovne potrošnje. Zagorskog purana nije moguće prodavati u klasiĉnoj
maloprodaji. Distribucija treba ići preko posebnih prodajnih putova kao što su prodaje putom narudţbe,
specijalizirane trgovine i kvalitetno ugostiteljstvo. Promocija se treba temeljiti na stvarnim prednostima
proizvoda, a komunikacija s ciljnim kupcima preko specijaliziranih ĉasopisa i elektronskih mas-media.
Korisno promocijsko sredstvo mogu biti i organizirana kušanja zagorskog purana za lidere javnog
mijenja.

8. EKONOMSKI POKAZATELJI I GOSPODARSKA OPRAVDANOST UZGOJA

ZAGORSKIH PURANA
Motelske kalkulacije, praktiĉno potvrĊene kroz pilot projekt marketinških zadruga, pokazuju da je
proizvodnja zagorskog purana prihvatljiva gospodarska aktivnost za seljaĉka gospodarstava u Hrvatskom
zagorju.

200 PURA 400 PURA

Opis I GODINA PROSJEK I GODINA PROSJEK
Vrijednost proizvodnje 41.500,00 44.554,90 83.000,00 89.109,80
Troškovi proizvodnje kn 27.940,00 21.105,00 45.995,00 27.375,00
Bruto dohodak gospodarstva kn 13.560,00 23.449,90 37.005,00 61.734,80
Cijena koštanja po kg kn 34,93 26,38 28,75 17,11
Cijena koštanja po komadu 139,70 105,53 114,99 68,44
Razlika PDV-a kn 2.445,25 3.904,08 6.673,03 10.483,33
Brutto dohodak + PDV kn 16.005,25 27.353,98 43.678,03 72.218,13
Tablica 1. Skupni pregled planskih kalkulacija – cijena 50 kn/kg (Kovaĉić, 2003).

Proizvodnja od 200 pura, uz prodaju po premijskim cijenama, je dopunski izvor zarade, dok proizvodnja
od 400 i više pura već daje dohodak koji moţe biti znaĉajan izvor prihoda gospodarstva. Pojednostavljeno
reĉeno, sa 400 pura već se moţe zaraditi jedna prosjeĉna plaća.
U proizvodnju od 100 tisuća kljunova godišnje, procijenjenu prosjeĉnu masu oko 4 kilograma oĉišćenog
purećega mesa po kljunu i maloprodajnu cijenu od 80 kn/kg moglo bi se iz ove proizvodnje ostvariti bruto
prihod oko 32 milijuna kuna odnosno vrijednost proizvodnje oko 20 milijuna kuna. To je ekvivalent oko
250 prosjeĉnih plaća. S pravom se postavlja pitanje koja poljoprivredna proizvodnja moţe danas
osigurati ekvivalentan dohodak u ruralnom prostoru Hrvatskog zagorja?

9. ULOGA PROIZVOĐAČKIH UDRUGA

Nakon drugog svjetskog rata kako smo već ranije naveli došlo je do postepenog smanjivanja i gotovo
potpunog nestanka ove pasmine purana. Tijekom 1996. godine došlo je do ponovne inicijative za
organiziranjem ovog uzgoja, te je osnovano «Udruga za uzgoj, zaštitu i širenje zagorskog purana» koje je
djelovalo na ĉitavom uzgojnom podruĉju zagorskih purana (ĉitava Krapinsko zagorska i veći dio
Varaţdinske ţupanije). Prvobitni cilj Udruge je bio promovirati pasminu i potaknuti program zaštite od
izumiranja, na naĉin da zagorski purani uĊu u sustav novĉanih potpora iz proraĉuna kao groţena izvorna
pasmina domaćih ţivotinja, što je 1998. godine i ostvareno. Osim ove udruge djeluje i Udruga za uzgoj
zagorskih purana Kalnik, koja je osnovana kasnije i koja je u stvari ĉlanica temeljne udruge. Udruge
uzgajivaĉa predstavljaju temelj za uzgoj, povećanje i oĉuvanje populacije zagorskog purana.

6
10. ZAKLJUČCI I PREPORUKE ZA DJELOVANJE
Ukratko moţemo zakljuĉiti:
- zagorski puran izvorna je hrvatska pasmina purana nastala stoljetnim tradicijskim uzgojem, na širem
podruĉju Hrvatskog zagorja, pod vrlo malim selekcijskim utjecajem ĉovjeka
- zagorski puran predstavlja vaţan element biološke raznovrsnosti Hrvatske i već smo ga zbog toga duţni
svakako oĉuvati
- pasmina je karakterizirana odliĉnom prilagodbom na naše uzgojne i klimatske uvjete, te iznimnom
kvalitetom mesa zbog ĉega danas postaje ponovo interesantna za uzgoj
- najbolje rezultate daje pri ekstenzivnoj i poluintenzivnoj proizvodnji u malim jatima
- proizvodnja i prodaja zagorskih purana donedavno je stagnirala zbog nedovoljne marketinške aktivnosti
i pozicioniranja na trţištu
- zagorskog purana, što zbog njegove vrijednosti, što zbog samih proizvodnih i prodajnih troškova treba
na trţištu pozicionirati kao premijski proizvod i prodavati po premijskim cijenama,
- postoji interes proizvoĊaĉa za povećanje uzgoja zagorskog purana,
- trţište nije ograniĉenje za prodaju zagorskog purana po premijskim cijenama,
- tehnologija proizvodnje nije ograniĉenje za brzo povećanje proizvodnje i ponude zagorskog purana,
- najveće ograniĉenje u razvitku ove ponude je organizacije prodaje i marketinga, a kao prihvatljiv oblik
pokazala se marketinška zadruga uzgajivaĉka zagorskog purana,
- drţavna uprava moţe svojim mjera mogla znaĉajno ubrzat i potpomoći razvitak proizvodnje i prodaje
zagorskog purana od kojih su najvaţnije slijedeće mjere:
1. Uvesti drţavni poticaj za legalno prodane purane (marketinški troškovi)
2. Financirati upravitelja marketinških zadruga u poĉetku njenog rada
3. Pojaĉati veterinarski nadzor nad trţište
- uzgoj zagorskog purana moţe biti dohodovna i radna alternativa za veliki broj seljaĉkih gospodarstava
na podruĉju Hrvatskog Zagorja.
- primjenom svih navedenih mjera uz stalnu kontrolu proizvoda, od jajeta do stola, moţe se stvoriti
izvorni i prepoznatljiv proizvod SZ Hrvatske.

LITERATURA
[1] ANONIMUS (1995): World Watch List, 1995. 2nd Edition. Editor: Beate D. Scherf. Rome.
[2] ANONIMUS (1998): DAD-IS, 1998. 2nd Edition. Editor: Beate D. Scherf. Rome.
[3] ANONIMUS (2004): Godišnje izvješće o provedbi programa uzgojno selekcijskog rada u stoĉarstvu
Republike Hrvatske za 2003.
[4] JANJEĈIĆ, Z., 2001. Fenotipske i genotipske odlike Zagorskog purana, Disertacija, Agronomski
fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu,
[5] KOVAĈIĆ, D., 2003. Osnivanje zadruge za marketing zagorskog purana i organizacija prve prodajne
pošiljke, Agrarno savjetovanje, interna studija, Zagreb
[6] KOVAĈIĆ, D., 2005. Marketing zagorskog purana – test trţišta, Agrarno savjetovanje, interna studija,
Zagreb
[7] KODINETZ, G., 1938. Zagorski puran – prilog poznavanju pasmine, Doktorska dizertacija,
Agronomski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb
[8] MAŠIĆ, B., RAJIĆ, I., PAVLOVSKI, Z., GANĈIĆ, M., ĆUJIĆ, M. (1984): Farme ćuraka, Privredni
savetnik, Beograd
[9] OZIMEC, R., 2001: Zagorski puran, Hrvatski Zemljopis, 56:56-60, Zagreb
[10] OZIMEC, R., 2004: Pasmina zagorskog purana ugroţena – Praamerikanac u Hrvatskom zagorju (Die
gefährdete Rasse des zagorischen Truthuhns – Ein Uramerikaner im Kroatischen Zagorje), EuroCity,
3/2004:64-66, Zagreb
[11] POSAVI M. 1999. Current status of animal genetic resources in Croatia. Workshop on Co-operation
on animal genetic resources management in SEEC. Thessaloniki, Greece.

7
[12] POSAVI, M., ERNOIĆ, M., OZIMEC, R., POLJAK, F. (2002): Hrvatske pasmine domaćih životinja
(Croatian Breeds of Domestic Animals), Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog ureĊenja, Zagreb
[13] POSAVI, M., ERNOIĆ, M., OZIMEC, R., POLJAK, F. (2003): Enciklopedija hrvatskih domaćih
životinja, Katarina Zrinski, Varaţdin
[14] POSAVI M., UREMOVIĆ M., ERNOIĆ M. 1998. Oĉuvanje genetske raznolikosti domaćih ţivotinja
u Hrvatskoj, NSAP:12-44, Zagreb.
[15] RADOVIĆ, J. (ed.) (1999): Pregled stanja biološke i krajobrazne raznolikosti Hrvatske sa
strategijom i akcijskim planovima zaštite, Drţavna uprava za zaštitu prirode i okoliša, Zagreb
[16] SVRTAN Štefica, LABROVIĆ Ankica, 1995. Neke autohtone hrvatske pasmine domaćih životinja,
Hrvatski centar - Znanje za okoliš, Zagreb