Ante Tomić: Mi smo Hrvati

jednostavni, primitivni ljudi.

Oduzmeš li nam jela od tri sastojka,
glazbala s jednom žicom i pjesme s
dva stiha, što će od nas uopće ostati?

Piše JL

Foto ilustracija / Hanza Media

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email

Katkad treba biti jednostavno. Najpoznatiji hrvatski tradicionalni recept stane u

jednu rečenicu. Oderano ovčje mladunče nabiješ na dugačak šiljak, valjano ga
posoliš i sporo okrećeš nad žeravom. Najbolje što ćete pojesti u Dalmaciji ima
samo četiri sastojka, ribu, blitvu, sol i maslinovo ulje. Od antike do danas naš
narod ništa složenije od toga nije smislio. Istina, od Turaka smo naučili puniti
povrće mljevenim mesom, od Mađara smo uzeli gulaš, od Mlečana pašticadu,
od Austrijanaca pohani odrezak, krumpir-salatu, savijaču od jabuka i sacher
tortu, ali izvorna, nesumnjivo naša jela tako su primitivna da bi ih i debil znao
spremiti, piše Ante Tomić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

Kao što ih debili i spremaju. Ako nemate ražanj pogonjen električnom strujom,
za jedan tako mučno dosadan posao kao što je pečenje mladog janjca nema
boljega nego uputiti kakvog zaostalog momka da dva i po sata ravnomjerno
vrti na stočiću, pojeći ga s vremena na vrijeme velikim kriglama ledenog
bambusa da siromah ne dehidrira u jari.

Pa i s muzikom je slično. Dok su narodi oko nas svirali balade na lutnjama i

menuete na čembalima, razvlačili mjehove harmonika u razdraganim polkama,
raspisivali složene operne partiture za desetke gudača, dirigirali zborovima i
solistima i svijali blistave limene cijevi u sve čudnije puhačke instrumente, u
nas se u beskraj monotono turpijalo na jednoj jedinoj žici od konjske dlake.
Već kad je netko u Lici rastegnuo dvije preko gusala od javorova drva i jareće
kože, to se držalo dekadentnim luksuzom. “Šta će mu dvi žice?” negodovao je
jedan. “Da neće možda guslat džez?” šapnuo je drugi prestravljeno. “Neš ti
nama ođe pametovat”, viknuo je napokon treći kamenjem tjerajući heretika
koji se drznuo dirnuti u njihovu blaženu jednostavnost.
Jer urođenicima je zapravo i ona jedna žica katkad bila višak, muzički su se
sasvim dobro izražavali i bez instrumentalne pratnje, na suho, jedan bi pjevao
deseterački dvostih, a ostatak Backstreet Boysa se pridružio poletnim
ojkanjem. Stoljećima je to bio naš dinarski solfeggio, ganga, rera i ojkalica, ni
nalik ičemu drugome u europskoj muzici. Najsličniji možda tradicionalnom
pogrebnom pjevanju tuareških udovica.

Pripovijeda mi prijatelj Kaštelanin kako je jednom davno, u nenarodna

vremena, u nekom stanu u Zapruđu čitavu noć igrao briškulu i trešetu s
trojicom Imoćana, redom visokoobrazovanih muškaraca, sveučilišnih profesora
i novinara.
“Ma, čekaj, je li ono neko piva gangu?” zaustavio se jedan od njih oko tri iza
ponoći zatečeno. I svaka se aktivnost za stolom na nekoliko trenutaka
zaustavila. Kartaši su zašutjeli ozareno osluškujući proljetnu novozagrebačku
noć, ali zvuk koji su čuli nije nažalost bilo njihovo zavičajno pjevanje, već šum
trafostanice. Pa, zbilja, može li se zamisliti prostija muzika od one koju ćete
zamijeniti sa zujanjem bakrene zavojnice pod naponom?

Otprije osam godina UNESCO je hrvatsko ojkanje zaštitio kao vrijednu

nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva, a ja se, iskreno, dvoumim oko
toga, ne znam jesam li ponosan ili mi je neugodno. Zaključujem ipak da su
učeni međunarodni etnomuzikolozi ispravno ocijenili visoki umjetnički doseg
stihova: “Mala moja, frižideru stari, u tebi se moje meso kvari.”
Nenadoknadiva bi šteta bila da takvi proplamsaji duha iščeznu u zaboravu.
Osim toga, mi smo Hrvati jednostavni, primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od
tri sastojka, glazbala s jednom žicom i pjesme s dva stiha, što će od nas uopće
ostati?

Kad nekakvi branitelji, udovice, vojni veterani i invalidi, protestiraju zbog

festivala ojkanja koji je u Petrinji htjelo organizirati Srpsko narodno vijeće,
riječ je o sramotnom kršenju nacionalnih prava i umjetničkih sloboda i
uništavanju jedne tradicije koja je, na koncu, i hrvatska tradicija. Mnoge su
slične priredbe organizirane u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, u Cisti
Velikoj, Šestanovcu, Slivnu, Tomislavgradu, a znale su gdjekad dobaciti i u
inozemstvo, sve do Münchena, i nikad dosad čuvari našeg domoljubnog ognja
nisu se našli iznenađeni i uvređeni. Jedina nevolja s festivalom u Petrinji je da
na njemu nisu trebali pjevati naši, već njihovi. Cijeli je problem da takozvani
branitelji mrze Srbe, a nezgodno im je to otvoreno kazati.
Ali, s druge strane, razmišljajući dulje o ovome neobičnom slučaju, ne mogu ni
branitelje osuđivati. Jer, vidite, ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca,
udovica, roditelja nestalih, u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka
Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u ovoj zemlji, pa i oni su na
stanoviti način naša kulturna baština, naše neprocjenjivo vrijedno
nematerijalno dobro. To je također dio velike hrvatske tradicije jednostavnosti.
Užasni ljudi koji se predstavljaju braniteljima nikad nisu protestirali ni zbog
čega stvarno važnog.

Valjda pet hiljada udruga imaju i nijedna se, zanimljivo, nije javila da podrži
montere iz Uljanika, ili švelje iz Kamenskog, ili zadužene u švicarcima, ili bilo
koga drugoga izvan njihova sebičnog kruga interesa. Desničarske histerike ne
uzrujava da ovdje mladići umiru na ulicama prije nego Hitna pomoć dođe do
njih. Jedino što njih pokreće je goli šovinizam, okomiti se na ćirilicu, Momčila
Bajagića ili ojkanje. UNESCO bi možda i to trebao zaštititi, taj primitivizam,
sancta simplicitas, svetu jednostavnost hrvatskih političkih debila, njihove
proste mozgove na baterije od četiri i po volta što se momentalno počnu
pregrijavati na sve za što makar i samo naslućuju da ima veze sa Srbima.