Šarl Pero

BAJKE

USPAVANA LJEPOTICA

Živjeli jednom jedan kralj i kraljica i bili su veoma žalosni što nisu
imali djece, tako žalosni da se to ne može ni ispričati. Obilazili su sve
ljekovite banje na svijetu, zavjetovali se, išli na hodočašća, sve su
pokušali, ali ništa nije pomoglo. Najzad, kraljica ipak rodi kćer. Održa se
velika svečanost na dan njenog krštenja, a kao kume maloj princezi bjehu
pozvane sve vile koje su se mogle naći u kraljevini, a našlo ih se sedam,
da bi je svaka od njih darivala, kao što je u to doba bio vilinski običaj. To
je trebalo da doprinese da mala princeza postigne sva moguća
savršenstva.
Pošto se obavi svečano krštenje, sve se zvanice vratiše u kraljev
dvor, gdje je vilama priređena velika gozba. Pred svakom vilom se
nalazio lijep pribor za jelo, sa skupocjenom kutijom od suvog zlata, u
kojoj su bili kašika, viljuška i nož od zlata, ukrašeni dijamantima i
rubinima. Ali kad zauzeše mjesta za stolom, u dvoranu uđe i jedna stara
vila koju nisu zvali na krštenje, jer se više od pedeset godina bila
zatvorila u neku kulu, iz koje nikako nije izlazila, pa su svi mislili da je
već umrla ili da je začarana.
Kralj naredi da joj donesu pribor za jelo, ali joj nisu mogli pokloniti
kutiju od suvog zlata, kakva je data ostalim vilama, jer je bilo izrađeno
svega sedam kutija za sedam vila. Stara vila pomisli da je preziru i poče
nešto da gunđa kroz zube. Jedna mlađa vila, koja je sjedjela kraj nje, čula
ju je kako prijeti, pa se pobojala da bi ona prilikom darivanja mogla
učiniti neku pakost mladoj princezi. Čim ustadoše od stola, mlada vila se
sakri iza zavjese kako bi mogla govoriti posljednja i po mogućstvu
popraviti zlo koje stara vila bude učinila.
I tada vile počeše da darivaju princezu. Najmlađa je vila obdari da
bude najljepše stvorenje na svijetu, ona za njom – da bude veoma
oštroumna, treća – da sve što čini, čini ljupko; četvrta – da divno pleše;
peta – da pjeva kao slavuj; šesta – da savršeno svira na svakom
instrumentu. Kad dođe red na ovu staru vilu, ona reče klimajući glavom,
više od zlobe nego od starosti, da će se princeza ubosti u ruku vretenom i
da će od toga umrijeti.
Zbog ovakvog strašnog dara svi prisutni uzdrhtaše i nije bilo toga
koji ne zaplaka. U tom času se pojavi iza zavjese mlada vila i glasno
izgovori ove riječi:
– Utješite se kralju i kraljice, vaša kći neće od toga umrijeti; istina je
da ja nemam toliko snage da princezu potpuno oslobodim onoga što joj je
namijenila stara vila; princeza će se doista ubosti vretenom, ali umjesto
da umre od toga, ona će samo pasti u dubok san koji će trajati sto godina i
iz koga će je probuditi jedan mladi kraljević.
Kralj, da bi pokušao da spriječi nesreću koju je predskazala stara
vila, objavi naredbu da u njegovoj kraljevini bude pogubljen svako ko se
usudi da prede vretenom ili da drži vreteno u kući.
Nakon petnaest ili šesnaest godina, dok su se kralj i kraljica nalazili
u jednom od svojih ljetnikovaca, dogodi se da se mlada princeza,
obilazeći čitav zamak i idući iz odaje u odaju, popne na vrh jedne kule,
gdje je u jednom sobičku sjedjela neka starica i prela na preslici.
Ova dobra žena nije čula za kraljevu zabranu da se prede vretenom.
– Šta radite, dobra bako? – zapita princeza.
– Predem, kćeri moja – odgovori joj starica, koja nije poznavala
princezu.
– O, kako je to divno! – uskliknu princeza. – Kako vi to radite?
Dajte da i ja pokušam!
Tek što je uzela vreteno u ruke, kako je bila živahna i pomalo
nesmotrena, što su joj uostalom vile bile dosudile, ona ubode ruku
vretenom i onesvijesti se.
Dobra starica se nađe u velikoj neprilici, pa poče dozivati u pomoć:
dotrčaše sa svih strana, princezu su polivali vodom, raskopčali joj haljinu,
pljeskali po rukama, trljali su joj sljepoočnice nekom mirisnom vodicom,
ali je ništa nije moglo osvijestiti.
Tada se kralj, koji se popeo gore kad je čuo graju, prisjetio vilinskog
predskazanja, pa smatrajući da se to moralo dogoditi jer su vile tako
htjele, naredi da se princeza smjesti u jednu od najljepših odaja zamka i
da se položi u postelju, ukrašenu srebrom i zlatom. Bila je nalik na
anđela, toliko je bila lijepa; pošto je bila samo u nesvijesti, zadržale su se
žive boje na njenom licu; samo su joj oči bile sklopljene, ali se čulo kako
lagano diše, što je bio znak da nije mrtva.
Kralj zapovijedi da princezu ostave da mirno spava dok ne dođe čas
kad će se probuditi. Onoj dobroj vili, koja joj je spasla život osudivši je
da spava sto godina i sada bila u vilinskom carstvu, udaljenom dvadeset
milja, kad je princezu zadesila nesreća, odmah poslaše jednog patuljka u
čizmama od sedam milja (to su bile čizme koje u jedan mah prelaze
sedam milja) da je izvijesti o ovoj nesreći. Vila je odmah krenula na put i
stigla za jedan sat u vatrenim kočijama koje su vukli zmajevi. Kralj joj
pomože da izađe iz kočija. Ona odobri sve ono što je kralj već bio
preduzeo, ali pošto je ona bila veoma vidovita, pomisli da će princeza biti
u velikoj neprilici kad se probudi i opazi da je sasvim sama u ovom
starom zamku, i evo šta uradi:
Dotače svojim čarobnim štapićem sve živo što se tu nađe (izuzev
kralja i kraljice): guvernante, dvorkinje, sobarice, vlastelu, oficire, sluge,
kuhare, sudopere, glasonoše, stražare, skutonoše, lakeje; dodirnu
štapićem i sve konje u konjušnicama, zajedno s konjušarima, pse čuvare u
dvorištu, pa i princezino malo psetance, koje se nalazilo pored nje u
postelji.
Čim ih je dotakla, oni zaspaše s tim da se ne probude do onog
trenutka dok se ne probudi njihova gospodarica, kako bi svi bili spremni
da joj se nađu na usluzi kad joj zatreba. Čak i ražnjevi na ognjištu,
nanizani fazanima i jarebicama, zaspaše, a zaspa i vatra. Sve se to dogodi
za jedan tren, jer vile nisu spore u svome poslu.
Zatim kralj i kraljica poljubiše svoje drago čedo, ne probudivši ga, i
izdadoše naredbu da niko ne smije prići zamku. Uostalom, ova zabrana
nije ni bila nužna, jer malo zatim izniknu oko čitavog parka tako mnogo
visokog i niskog drveća, međusobno isprepletenog šiblja i trnja, da
nijedan čovjek ili životinja ne bi mogli tuda proći; vidjeli su se samo
vrhovi kula na zamku, i to samo iz daljine. Sigurno je vila uplela svoje
prste u to da princezu dok spava ne bi uznemiravali radoznalci.
Poslije sto godina, sin kralja koji je tada vladao a koji nije pripadao
rodu uspavane princeze, loveći u tome kraju, zapita kakve se to kule vide
iznad one velike i guste šume. Odgovoriše mu prema onome što su
slušali: jedni rekoše da je to neki stari zamak u kojem se javljaju aveti,
drugi da vještice iz ovog kraja igraju u njemu vrzino kolo. Većina je ipak
mislila da u zamku živi ljudožder, koji svu djecu koju pohvata odnese u
zamak i tamo ih u slast pojede. Niko ne može da pođe za ljudožderom, jer
on jedini ima moć da se probije kroz gustu šumu.
Kraljević je bio u nedoumici, kad jedan stariji seljak reče:
– Moj kneže, ima više od pedeset godina kako sam slušao od svoga
oca da se u tom zamku nalazi princeza, najljepša na svijetu. Ona će tu
spavati punih sto godina i iz sna će je probuditi onaj kraljević kome je
ona namijenjena.
Čuvši to, mladi kraljević naumi da rasvijetli ovu priču, pa
podstaknut ljubavlju, a i samoljubljem, ode da vidi u čemu je stvar. Tek
što je ušao u šumu, poče se pred njim uklanjati drveće, šiblje i trnje, da bi
mogao proći. On se uputi prema zamku, koji ugleda na kraju jedne široke
staze i iznenadi se kad vidje da ga iz njegove svite niko ne prati, jer se
drveće sklapalo ponovo čim bi on prošao. On ipak nastavi put: mlad i
zaljubljen princ uvijek je hrabar. On uđe u prostrano prednje dvorište i
ono što ugleda moglo je u prvi mah da mu zaledi krv u žilama. Vladala je
duboka tišina, a pred njegovim očima se ukaza slika smrti iako su to bila
ispružena tijela ljudi i životinja koji izgledahu mrtvi. Međutim, po
rošavim nosevima i rumenim licima stražara, kraljević se uvjeri da oni
ipak samo spavaju; a po njihovim peharima u kojima je ostala pokoja kap
vina, jasno se vidjelo da su zaspali pijući.
Kraljević prođe kroz jedno veliko dvorište popločano mramorom i
pope se uz stepenice. Uđe u dvoranu za stražu, gdje su stražari bili
postrojeni s puškom o ramenu, i glasno hrkali. Prođe još neke odaje gdje
nađe vlastelu i dvorkinje, koje takođe spavahu, neki stojeći a neki sjedeći.
Najzad ude u jednu odaju, svu pozlaćenu, gdje vidje najljepši prizor koji
se ikad mogao vidjeti: na jednoj postelji, čiji su zastori bili razmaknuti,
ležala je princeza, kojoj je moglo biti petnaest ili šesnaest godina, a iz nje
je zračila blistava i božanstvena ljepota. Sav ustreptao i zadivljen,
kraljević se približi njenoj postelji i pade na koljena pred njom.
I tada se, pošto već bijaše došao kraj čarolijama, princeza probudi i
posmatrajući ga nježnim pogledom, kakvim nije pristojno gledati mladića
koji se prvi put vidi, reče:
– Jeste li vi to, kraljeviću? Suviše sam vas dugo čekala.
Kraljević, očaran ovim njenim riječima, a još više načinom na koji
su bile izgovorene, ne znade kako da iskaže svoju radost i zahvalnost, pa
stade uvjeravati princezu da je voli više od samog sebe. Govor im je bio
zbrkan, ali su zbog toga još više uživali u njemu; nije bilo mnogo
rječitosti, ali je zato bilo mnogo ljubavi. Kraljević nije bio tako spretan u
govoru kao princeza, što ne treba da nas čudi: ona je imala vremena da
razmišlja o onome što će mu reći; jer izgleda (iako priča o tome ništa ne
kaže) da ju je vila za vrijeme tog dugačkog sna obdarila da sanja lijepe
snove. Oni su pričali puna četiri sata, a još nisu ispričali ni polovinu od
onoga što su imali jedno drugom da kažu.
Međutim, sa princezom se probudi i čitav zamak: svi su bili
zaokupljeni svojim poslom, a pošto svi nisu bili zaljubljeni, glad je počela
da ih muči. Jedna dvorkinja, koja je bila strašno gladna, reče princezi da
je večera na stolu. Kraljević pomože princezi da ustane; ona je bila
raskošno odjevena, ali joj ne reče da su takve haljine s visokim
okovratnicima nosile bake, jer je ona i pored svoje staromodne haljine
bila prekrasna.
Odoše u dvoranu s ogledalima, gdje večeraše, a dvorile su ih
princezine sluge. Violine i flaute su svirale lijepe pjesme, koje su već bile
zaboravljene, jer ih sto godina niko nije svirao. I odmah poslije večere, ne
gubeći ni časa, obavi se vjenčanje u dvorskoj kapeli.
Malo su spavali. Princezi nije bio potreban san, a kraljević odmah
ujutru ode i vrati se u grad, gdje je njegov otac bio uznemiren zbog
njegovog odsustva.
Kraljević mu reče da je, loveći, zalutao u šumi i da je prespavao u
kolibi nekog ugljara, koji ga je počastio crnim hljebom i sirom. Kralj,
njegov otac, koji je bio dobričina, povjerova, ali majka je u to sumnjala i
vidjevši da on ide u lov skoro svaki dan i da uvijek ima neki razlog za
izgovor kad bi dvijetri noći prespavao van kuće, bila je uvjerena da on
ima neku ljubav.
Kraljević je proživio s princezom više od dvije pune godine i oni su
imali dvoje djece, od kojih prvo, djevojčica, bi nazvana Zora, a drugo sin,
Dan, jer je bio ljepši od sestre.
Kraljica je više puta pokušala da natjera sina da joj se povjeri, ali se
on nije usudio da joj povjeri svoju tajnu: on se nje bojao, iako ju je volio,
jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio zbog njenog
velikog bogatstva. Na dvoru se čak govorkalo da je sklona ljudožderstvu i
da se jedva suzdržavala da se ne baci na djecu, kad bi ih vidjela u prolazu.
I tako, kraljević ne htjede da joj išta kaže.
Ali kad umrije kralj, poslije dvije godine i kad kraljević postade
gospodar, on javno objavi svoju ženidbu i s velikim slavljem ode po
kraljicu, svoju ženu, u njen zamak. Prirediše joj veličanstven doček u
prijestolnici, u koju ona stupi sa svoje dvoje djece.
Nešto kasnije, kralj zarati s carem, susjedom svojim. On ostavi
kraljicu majku da upravlja kraljevinom i toplo joj preporuči ženu i djecu.
On ostade u boju čitavo to ljeto.
Čim kralj ode, kraljica posla svoju snahu s djecom u jedan
ljetnikovac u šumi, kako bi lakše mogla da zadovolji svoju jezivu
potrebu. Nekoliko dana kasnije, ode i ona tamo i jedne večeri reče svom
glavnom dvorjaninu:
– Hoću da sutra za ručak pojedem malu Zoru.
– Ah! Gospođo! – reče glavni dvorjanin...
– To je moja naredba! – reče ona (a to izgovori glasom ljudožderke,
kojoj se jede svježe meso). – Hoću da je pojedem sa sosom.
Jadni čovjek, videći da ne smije da se šali s ljudožderkom, uze velik
nož i pope se u Zorinu sobu: njoj je tada bilo četiri godine i ona dotrča
cupkajući i smijući se da mu se objesi o vrat i zatraži bombona. On se
rasplaka: nož mu ispade iz ruku, pa ode u štalsko dvorište i zakla jedno
jagnje. Uz jagnjeće meso napravi tako dobar sos da mu gospodarica reče
da nikad u životu ništa bolje nije jela. On odnese malu Zoru svojoj ženi
da je sakrije u njihov stan, koji se nalazio u dnu dvorišta za živinu.
Poslije osam dana, zla kraljica reče svom glavnom dvorjaninu:
– Hoću danas za večeru da pojedem svog unuka.
Dvorjanin je ćutao, odlučivši da je prevari kao i prošli put. Ode da
potraži unuka i nađe ga s mačem u ruci kako draži jednog majmuna; a
imao je tek tri godine. On ga odnese svojoj ženi, koja ga sakri s malom
Zorom, a umjesto unučića dade joj malog kozlića, koji se ljudožderki
veoma dopade.
Dotle je sve lijepo išlo; ali jedne večeri ta zla kraljica reče svom
glavnom dvorjaninu:
– Hoću da pojedem kraljicu s onim istim sosom kao i za djecu.
Tada se glavni dvorjanin poboja da neće moći da je prevari. Mlada
kraljica je imala više od dvadeset godina, ne računajuči onih sto godina
što je prospavala: koža joj je bila malo potvrda, iako lijepa i bijela. Kako
da nađe medu životinjama neku koja bi bila toliko tvrda? On odluči, da bi
spasio svoj život, da zakolje kraljicu i ode u njenu sobu da to odmah
obavi. Namjerno se razbjesnio i s bodežom u ruci upade u sobu mlade
kraljice. Ipak nije želio da je iznenadi i reče joj, s mnogo poštovanja, što
mu je kraljica naredila.
– Izvršite svoju dužnost – odgovori ona – pružajući vrat. – Izvršite
zapovijest! Pridružiću se svojoj djeci, mojoj jadnoj djeci koju sam toliko
voljela! – Ona je smatrala da su djeca mrtva otkako su joj ih oduzeli, ne
izvijestivši je.
– Ne, ne, gospođo – odgovori joj jadni dvorjanin raznježen. – Vi
nećete umrijeti, nego ćete ponovo vidjeti vašu dragu djecu i to u mome
stanu, gdje su sakriveni, a ja ću ponovo prevariti kraljicu majku, pa ću joj
umjesto vas pripremiti jednu mladu košutu.
On je odmah odvede u svoj stan i ostavi je tamo da kroz suze izgrli
svoju djecu. Onda ode da pripremi košutu, koju kraljica pojede za večeru
s velikim uživanjem, kao da je to mlada kraljica. Bila je zadovoljna
svojom okrutnošću i namjeravala je da kaže kralju, kad se vrati, da su
bijesni vukovi rastrgli njegovu ženu i djecu.
Jedne večeri, dok je po običaju lunjala dvorištima zamka, da bi
nanjušila svježe meso, ona začu u jednoj prizemnoj odaji plač malog
Dana, jer je majka htjela da ga izbičuje zbog nekog nevaljalstva; a čula je
i malu Zoru, koja je tražila oproštaj za svoga brata. Ljudožderka poznade
kraljičin i dječiji glas, i bijesna što je prevarena, naredi strašnim glasom,
od kojeg svi zadrhtaše, da se sutradan ujutro donese na sred dvorišta
velika bačva, puna krastavih žaba i zmija otrovnica i da se u nju bace
kraljica i njena djeca, glavni dvorjanin, njegova žena i sluškinja. Naredila
je da se oni izvedu u dvorište ruku vezanih na leđima.
Svi su bili na okupu i dželati su se spremali da ih bace u bačvu, kad
kralj, čiji povratak još nisu očekivali, ujaha u dvorište. On je samo svratio
u dvor da promijeni konje i zaprepastio se kad je ugledao ovaj strašan
prizor. Pitao je šta ovo znači, ali niko nije smio ni da prozbori.
Ljudožderka se poboja i glavačke se baci u bačvu, a strašne životinje,
koje su se po njenom naređenju tu nalazile, začas je pojedoše. Kralju je
ipak bilo žao, jer ona mu je bila majka, ali se ubrzo utješio sa svojom
lijepom ženom i djecom.
 VILE

Bila jednom jedna udovica koja je imala dvije kćeri: starija je i po

naravi i po liku bila sasvim slična majci. I majka i kći su bile tako rđave i
ohole da ih niko nije mogao podnositi. Mlađa kći je bila prava slika svoga
pokojnog oca i po dobroti i po ljupkosti, a osim toga je bila jedna od
najljepših djevojaka koje je ikad iko vidio. Kao što to obično biva da se
slične prirode vole, i ova majka silno je voljela svoju stariju kćer, a mladu
je strašno mrzila. Njoj je davala da jede samo u kuhinji i stalno joj je
pronalazila neki posao.
Pored ostalog, ona je morala dvaput dnevno da ide na jedan
kladenac, udaljen od kuće više od pola milje, i da nosi veliki krčag pun
vode. Kad je jednog dana zahvatala vodu na kladencu, priđe joj neka
sirota žena i zamoli malo vode da se napije.
– Drage volje, majko – reče joj ova lijepa djevojka, i pošto dobro
ispra krčag, zahvati vode na najbistrijem mjestu i pruži joj krčag, stalno
ga pridržavajući, kako bi žena mogla da se napije. Dobra žena, pošto
ugasi žeđ, reče:
– Vidim, djevojko, da si lijepa, dobra i poštena, i zato hoću nečim da
te obdarim.
Jer to je bila vila koja se preobukla u sirotu seljanku da bi provjerila
kakva je ova djevojka.
– Dajem ti na dar – reče vila – da ti, sa svakom riječi koju izgovoriš,
izađe iz usta po jedan lijep cvijet ili dragi kamen.
Kad ova lijepa djevojka dođe kući, majka je stade grditi što se tako
dugo zadržala na kladencu.
– Molim vas, majko, da mi oprostite što sam se toliko zadržala –
reče jadna djevojka.
I kad izgovori ove riječi, iz usta joj izađoše dvije ruže, dva zrna
bisera i dva krupna dijamanta.
– Šta to vidim! – povika majka zaprepašćeno. – Kao da ti iz usta
izlaze biseri i dijamanti! Otkud to, kćeri moja? (Prvi put je tada nazva
svojom kćerkom.)
Jadno dijete ispriča bezazleno šta joj se desilo na kladencu, a iz usta
joj neprekidno ispadahu dijamanti.
– Zaista – reče majka – sad ću poslati tamo i svoju stariju kćer. Vidiš
li, Franšon, šta izlazi iz usta tvojoj sestri kad govori. Zar ne želiš da i tebi
ispadaju biseri i dijamanti iz usta? Treba samo da odeš na kladenac, da
zahvatiš vode i kad ti jedna sirota žena zatraži da pije, ti je lijepo napoji.
– Još bi mi to trebalo – odgovori ova grubijanka – da idem tako
daleko po vodu.
 – Moraš ići – reče majka – i to odmah!
Ona ode, neprekidno gunđajući. Uze najljepši srebrni ibrik koji su
imali u kući. Tek što dođe na kladenac, iz šume izađe jedna divno
odjevena gospođa, uputi se prema njoj i zatraži malo vode da se napije.
To je bila ista ona vila koja je bila izašla i pred njenu sestru, ali se sad
pretvorila u princezu da bi iskušala ovu djevojku i uvjerila se koliko je
ona rđava.
– Zar sam ja čak ovamo došla – reče vili ova ohola i gruba djevojka
– da vama dajem vode? Baš sam naročito donijela ovaj lijepi srebrni ibrik
da vas napojim! Nego, eto vam kladenac, pa pijte koliko hoćete!
– Ti si nevaljala djevojka – reče joj vila mirno. – I pošto si tako
neljubazna, neka ti sa svakom tvojom riječi, ispadne iz usta jedna zmija
ili žaba!
Čim je majka opazi da se vraća kući, povika:
– Što je bilo, dijete moje?
– Nije ništa – odgovori joj ova grubijanka, i izbljuva iz usta dvije
zmije i dvije žabe.
– Avaj! – povika majka, kakvo je to čudo? Zato je kriva tvoja sestra,
ali platiće mi ona to!
I potrča odmah da tuče mlađu kćer. Jadno dijete uteče i skloni se u
obližnju šumu.
Kraljev sin, koji se vraćao iz lova, nađe je u šumi i videći je tako
lijepu, zapita je šta tu radi i zašto plače.
– Majka me otjerala od kuće.
Kad kraljević vidje da joj iz usta izađe petšest bisera i isto toliko
dijamanata, zapita je otkud joj taj dar, a ona mu sve ispriča. Kraljević se
već bijaše zagledao u nju, i kad još procijeni da taj njen dar vrijedi mnogo
više nego miraz neke druge djevojke, odvede je u svoj dvor i oženi se
njome.
Što se tiče njene sestre, nju omrznu njena rođena majka i otjera je od
kuće. Nesrećnica, pošto je svuda trčala, a niko ne htjede da je primi u
službu, umrije u kutu jedne šume.

PEPELJUGA

Bio jednom jedan vlastelin koji se po drugi put oženio jednom

udovicom, oholom i opakom, najgorom na svijetu. Ona imađaše dvije
kćeri koje su bile iste naravi kao i njihova majka i one su joj u svemu bile
slične. Muž je opet imao kćer, tako milu i dobru, da joj nije bilo ravne.
Ona je to naslijedila od svoje majke, koja je bila najbolje stvorenje na
svijetu.
Odmah poslije svadbe, maćeha ispolji svoju rđavu narav. Nije mogla
da podnosi plemenite osobine ove djevojčice, pored koje njene kćeri
izgledahu još odvratnije. Maćeha joj je naređivala da radi najgrublje
poslove u kući: morala je da pere suđe i stepenice, da čisti gospođinu
sobu i sobe gospođica njenih kćeri. Djevojka je spavala na tavanu na
tvrdoj slamarici, dok su njene sestre boravile po lijepo namještenim
odajama s najudobnijim posteljama i velikim ogledalima, u kojima su se
mogle ogledati od glave do pete. Sirota djevojka je strpljivo podnosila sve
to i nije se usuđivala da se požali ocu, koji bi je izgrdio, jer je bio pod
uticajem svoje žene.
Pošto bi posvršavala sve poslove u kući, ona bi se šćućurila uz
ognjište i sjela bi u pepeo, zbog čega su je svi u kući zvali Pepeljugom.
Ipak je Pepeljuga, iako u ritama, bila sto puta ljepša od svojih sestara,
mada su one bile raskošno odjevene.
Jednom se dogodi da kraljev sin pripremi veliku igranku, na koju
pozva sve značajne ličnosti. Bjehu pozvane i one dvije gospođice, jer su
one uživale veliki ugled u zemlji. Obradovaše se i odmah počeše izabirati
i spremati haljine da bi izgledale što ljepše na toj svečanosti. To je
Pepeljugi donijelo nove patnje. Oko njih je imala mnogo posla: morala je
svojim sestrama glačati rublje, stavljati ukrase na haljine i udešavati ih da
što ljepše izgledaju. Govorilo se samo o tome kako će se one obući i
dotjerati za tu svečanost.
– Ja ću obući haljinu od crvene kadife s engleskim čipkama – reče
starija.
– A ja ću – reče mlađa – obući običnu suknju, ali ću zato imati divan
ogrtač sa zlatnim cvjetovima, a na glavi kapu ukrašenu dijamantima.
Pozvaše i Pepeljugu da je upitaju za savjet jer je ona imala odličan
ukus. Ona im sasvim iskreno dade savjet i čak se ponudi da ih lijepo
očešlja, što sestre rado prihvatiše. Dok ih je češljala, one su je pakosno
zadirkivale:
– Pepeljugo, bi li i ti voljela da ideš na igranku?
– Vi mi se, gospođice, rugate; to nije za mene.
– Imaš pravo, ljudi bi se smijali kad bi vidjeli Pepeljugu na zabavi.
Druga bi ih nakaradno očešljala, ali pošto je Pepeljuga bila dobra
srca, ona se trudila da ih što bolje očešlja.
Od silne radosti sestre nisu dva dana ništa jele. Nisu se micale od
ogledala i pokidaše više od dvadeset pojaseva stežući se da budu što
vitkije. Najzad dođe i srećni dan; gospođice odoše na igranku, a
Pepeljuga ih je pratila pogledom dok se ne izgubiše. Tada Pepeljuga stade
plakati.
Njena kuma, kad je vidje svu uplakanu, zapita šta joj je.
– I ja bih htjela... ja bih tako rado htjela... Plakala je tako jako da nije
mogla da prestane. Kuma, koja je bila vila, reče joj: – Ti bi htjela da ideš
na igranku, zar ne?
 – Da – reče Pepeljuga uzdišući.
– Dobro – reče vila – pošto si dobra djevojka, pomoći ću ti da odeš
tamo. – Odvede je zatim u sobu i reče joj:
– Hajde u baštu pa mi donesi jednu bundevu.
Pepeljuga odmah ode, ubra najljepšu bundevu i odnese je svojoj
kumi, ne mogavši da shvati kako će joj ova bundeva pomoći da ode na
igranku. Njena kuma izdubi bundevu sve do kore i dotače je svojim
štapićem, a bundeva se odmah pretvori u divne pozlaćene kočije.
Zatim ode do mišolovke, u kojoj nađe šest živih miševa. Ona reče
Pepeljugi da podigne kapak od mišolovke, pa svakog miša koji izađe
dotače svojim štapićem i miš se odmah pretvori u divnog konja zelenka,
tako da šest miševa predstavljahu divnu zapregu od šest konja.
Kad se kuma zamisli kako će stvoriti kočijaša, Pepeljuga joj reče:
– Idem da vidim da se nije uhvatio koji pacov u pacolovku; mogli
bismo od njega načiniti kočijaša.
– Imaš pravo – reče joj kuma – idi pogledaj.
Pepeljuga joj donese pacolovku u kojoj su bila tri velika pacova, vila
odabra jednog od njih koji je imao velike brkove i čim ga dotače svojim
štapićem, pacov se pretvori u stasitog kočijaša s krasnim brkovima.
Poslije toga vila joj reče:
– Idi u baštu; iza one kante za zalivanje naći ćeš šest guštera pa mi ih
donesi.
I tek što Pepeljuga donese guštere, vila ih pretvori u šest lakeja u
odijelima sa zlatnim gajtanima. Oni se odmah popeše u kola pozadi i
držahu se dostojanstveno kao da su cijelog vijeka samo to radili.
Vila tada reče Pepeljugi:
– Eto ti kočija kojom ćeš se odvesti na igranku. Jesi li zadovoljna?
– Jesam, ali zar ću ići u ovim ritama?
Kuma je samo dotače svojim štapićem i njene se rite odmah
pretvoriše u divnu haljinu, iskićenu srebrom, zlatom i dragim kamenjem.
Zatim joj vila dade par staklenih papučica, najljepših na svijetu.
Kad Pepeljuga bi tako lijepo opremljena, pope se u kočiju, ali joj
vila pri polasku preporuči da nikako ne ostane na zabavi duže od ponoći,
jer ako ostane i jedan trenutak duže, kočije će se pretvoriti u bundevu,
konji u miševe, lakeji u guštere, a njena raskošna haljina u obične
dronjke.
Pepeljuga obeća svojoj kumi da će svakako otići prije ponoći; zatim
ode sva radosna.
Kraljev sin, koga izvijestiše da je došla neka veoma lijepa nepoznata
princeza, pohita da je dočeka. Prihvati joj ruku kad je silazila iz kočija i
odvede je u svečanu dvoranu u kojoj su bile zvanice. Kad ona uđe,
nastade tajac, ples prestade, a svirači prekidoše svirku – toliko svi bijahu
zadivljeni ljepotom i sjajnim izgledom nepoznate. Čuli su se samo šapati:
 – O, kako je lijepa!
Čak i kralj, iako je bio veoma star, nije skidao pogled s nje i šapnu
kraljici na uho da već odavno nije vidio tako lijepo i ljupko stvorenje. A
sve su gospođe pažljivo zagledale kako je ona očešljana i kakve su joj
haljine, da bi se odmah sutradan na sličan način očešljale i obukle, samo
ako uspiju da nađu tako lijepe tkanine i tako vješte majstore.
Kraljević je posadi na najpočasnije mjesto, pa je zatim pozva da igra
s njim. Ona je igrala tako dražesne da su joj se svi divili. Donesoše i
bogato posluženje, od kojeg mladi princ i ne okusi, jer je neprestano
gledao u nepoznatu princezu. Pepeljuga sjede pored svojih sestara, s
njima je veoma ljubazno čavrljala i podijelila limunove i narandže koje je
dobila od kraljevića. To je njene sestre veoma iznenadilo jer je nisu
poznavale.
Dok je tako razgovarala, Pepeljuga začu da sat otkucava jedanaest i
tri četvrtine. Ona naglo ustade, duboko se pokloni društvu i što je brže
mogla ode kući.
Kad stiže kući, potraži vilu i pošto joj se zahvali na njenoj dobroti,
izjavi želju da i sutradan ode na igranku, pošto ju je kraljević zamolio da
ponovo dođe. Dok je ona bila zaokupljena pričanjem svojoj kumi šta se
sve dogodilo na igranci, njene sestre zakucaše na vrata i Pepeljuga ode da
im otvori.
– Kako ste se dockan vratile! – reče im zijevajući, trljajući oči i
pretvarajući se kao da se tek sad probudila.
– Da si ti bila s nama na igranci – reče joj jedna od njih – ne bi ti se
spavalo. Bila je tamo i jedna divna princeza, najlepša na svijetu. Prema
nama je bila veoma ljubazna i dala nam je narandži i limunova.
Pepeljuga bijaše izvan sebe od radosti i zapita ih kako se zvala ta
ljepotica. One joj rekoše da je niko nije poznavao i da se sam kraljević na
sve moguće načine trudio da sazna ko je ona i da bi dao sve na svijetu kad
bi to mogao da sazna.
Pepeljuga se nasmija i reče:
– Zar je ona tako lijepa? Kako ste srećne! Zar je i ja ne bih mogla
vidjeti? Ah, gospođice Žavota, pozajmite mi vašu žutu haljinu, onu koju
nosite običnim danom.
– Gle, molim te – reče joj gospođica Žavota – šta bi ti htjela? Zar da
ja svoju haljinu pozajmim jednoj prljavoj Pepeljugi! Nisam luda!
Pepeljuga je i očekivala takav odgovor i bio joj je po volji, jer bi se
našla u velikoj nevolji da joj je sestra pozajmila svoju haljinu.
Sutradan obje sestre odoše na igranku, a i Pepeljuga, samo što je sad
bila još ljepša i raskošnije odjevena nego prvi put. Kraljević je bio stalno
uz nju, govorio joj je ljubazne i nježne riječi. Mlada djevojka se tako
lijepo zabavljala da je zaboravila šta joj je vila preporučila. Odjednom
začu kako izbija ponoć, dok je ona vjerovala da nema još ni jedanaest
sati. Ona skoči i istrča iz dvorane hitro kao košuta. Kraljević potrča za
njom, ali je nije mogao stići. Dok je trčala, spade joj s nogu jedna
staklena papučica, koju kraljević pažljivo uze. Sva zadihana, Pepeljuga
stiže kući, ali bez kočija i lakeja, u svojim svakidašnjim ritama. Od
skupocjenog odijela bješe joj ostala samo jedna staklena papučica, ista
kao i ona što ju je izgubila.
Ispitivali su stražare na kapiji zamka da li su vidjeli kad je izašla
jedna princeza. Oni odgovoriše da niko drugi nije izašao osim neke rđavo
odjevene djevojke, koja je više ličila na neku prostakušu nego na kakvu
gospođicu.
Kad se sestre vratiše s igranke, Pepeljuga ih zapita jesu li se opet
lijepo zabavljale i da li je opet bila tamo ona lijepa princeza. One joj
rekoše da je bila, ali da je otišla kad je izbila ponoć, i to tako brzo da joj
je spala s nogu jedna staklena papučica, najljepša na svijetu. Kraljević je
uzeo papučicu i do završetka igranke stalno je gledao u tu papučicu.
Izgleda da se silno zaljubio u prekrasnu princezu.
Doista su one to pogodile, jer uskoro zatim kraljević objavi preko
trubača da će uzeti za ženu onu djevojku kojoj bude pristajala na nogu
papučica. I tako počeše da probaju papučice svim princezama i
vojvotkinjama, a i ostalim djevojkama na dvoru, ali uzalud. Najzad
donesoše papučicu i dvjema sestrama, koje se naprezahu da uvuku nogu u
nju, ali je nisu mogle nikako navući. Pepeljuga, koja ih je posmatrala i
koja je poznavala svoju papučicu, reče smiješeći se.
– Da probam i ja, možda će meni odgovarati.
Sestre se zakikotaše i stadoše joj se rugati. Čovjek koji je isprobavao
papučicu, pažljivo se zagleda Pepeljugi u lice i vidje da je veoma lijepa,
složi se s tim, jer mu je bilo naređeno da je probaju sve djevojke. On
posadi Pepeljugu na stolicu i prinese papučicu njenoj maloj nozi. Papuča
se navuče bez muke i stajaše joj kao salivena. Sestre se veoma začudiše, a
još više kad Pepeljuga iz džepa izvadi i drugu papučicu, koju navuče na
nogu.
U taj čas dođe njena kuma i kad je dodirnu svojim čarobnim
štapićem, Pepeljugina haljina postade još blistavija od onih koje je dotad
imala. I tada njene sestre poznadoše u njoj onu ljepoticu koju su vidjele
na igranci. One padoše na koljena i zamoliše je da im oprosti što su s
njom tako rđavo postupale. Pepeljuga ih podiže i reče im, grleći ih, da im
oprašta od svega srca i da želi da živi s njima u ljubavi. Zatim odvedoše
Pepeljugu, onako krasno odjevenu, mladom kraljeviću. Ona mu se još
više dopade i nekoliko dana kasnije, oženi se njome. Pepeljuga, koja je
bila isto toliko dobra koliko i lijepa, dovede svoje sestre k sebi na dvor i
udade ih tog istog dana za dva kraljeva dvorjanina.
 PLAVOBRADI

Bio jednom jedan čovjek, koji je imao mnogo lijepih kuća u gradu i
na selu, zlatnog i srebrnog posuđa, namještaja presvučenog skupocjenim
vezom i nekoliko pozlaćenih kočija. Ali je po nesreći taj čovjek imao
potpuno plavu bradu. Zbog toga je bio tako ružan i tako strašan da su sve
žene i djevojke bježale ispred njega.
U njegovom susjedstvu stanovala je jedna vlastelinka, koja je imala
dvije neobično lijepe kćeri. On zaprosi jednu od njenih kćeri, s tim da ona
sama odredi koju će mu od njih dati za ženu. Ni jedna ni druga ne htjede
poći za čovjeka sa tako strašnom plavom bradom. Osim toga, bojale su se
jer je on ranije već više puta bio oženjen, a niko nije znao što se zbilo s
njegovim ženama.
Plavobradi, da bi se što bolje upoznao s djevojkama, odvede ih
zajedno s njihovom majkom, s nekoliko njihovih najboljih drugarica i
nekoliko mladića iz susjedstva, u jedan svoj ljetnikovac, gdje ostadoše
punih osam dana. Oni su se za to vrijeme lijepo zabavljali – šetali su, išli
u lov i ribolov, šalili su se, plesali i gostili se. Sve je to bilo veoma lijepo,
i najzad se mladoj gospođici učini da brada njihovog domaćina nije baš
tako plava i da je on veoma pristojan čovjek. I tako, čim se vratiše u grad,
obavi se svadba.
Poslije mjesec dana, Plavobradi reče svojoj ženi da mora da otputuje
najmanje na šest sedmica, radi nekog važnog posla, pa joj preporuči da se
za vrijeme njegovog odsustva lijepo zabavlja, da pozove svoje prijateljice
u goste: ako hoće, može da ih vodi i u ljetnikovac i da ih svugdje lijepo
ugosti.
– Evo ti – reče on – ključevi od onih dviju velikih odaja u kojima
stoji skupocjeni namještaj, evo ti ključevi odaja u kojima stoji zlatno i
srebrno posuđe, ono koje se ne iznosi na sto svakog dana; a evo ti
ključevi od kovčegâ u kojima stoji moje drago kamenje; a ovo je ključ
koji otvara sve moje kuće. Ovaj mali ključić je od one krajnje odaje u
prizemlju. Možeš da otvaraš sve, da ideš svuda, ali ti zabranjujem da
ulaziš u ovu malu odaju, i ponavljam ti – ako je slučajno otvoriš i uđeš u
nju, znaj da te ništa ne može spasiti od moga gnjeva.
Žena mu obeća da će raditi kako joj je naredio. On je poljubi, pope
se u kočije i ode na put.
Mnoge njene susjetke i dobre prijateljice poletješe k njoj, ne
čekajući da ih ona pozove, jer su bile radoznale da vide sve bogatstvo
njene kuće; ranije, dok joj je muž bio tu, nisu smjele dolaziti zbog
njegove plave brade. I odmah počeše obilaziti i razgledati sve odaje po
kući; nije se znalo koja je od koje bila ljepša i skupocjenija. Zatim se one
popeše u velike odaje, u kojima se nalazio skupocjeni namještaj, gdje se
nisu mogle dovoljno nadiviti ljepoti vezova, postelja, divana, stolova i
stolica; velikim ogledalima, u kojima su se ogledale od glave do pete, a
njihovi okviri od stakla, srebra i pozlaćenog bakra bili su najljepši i
najveličanstveniji od svih koji su se ikad vidjeli; one nisu prestajale da se
dive i zavide svojoj prijateljici na njenoj velikoj sreći. Ona se, međutim,
nije mnogo radovala čitavom tom bogatstvu, jer je bila nestrpljiva i jedva
je čekala da otvori onu odaju u prizemlju, u koju joj je bilo zabranjeno da
ulazi.
Nije mogla obuzdati svoju radoznalost, pa ostavi svoje prijateljice,
što je bilo nepristojno, i potrča tako brzo niz male tajne stepenice da
zamalo ne slomi vrat. Kad dođe pred vrata te odaje, zastade malo i
pomisli na strogu zabranu svoga muža i na to da joj se može desiti neko
veliko zlo ako ga ne bude poslušala. Ali je iskušenje bilo tako veliko da
ga nije mogla savladati, već uze ključić i drhćući otvori vrata.
Isprva ne vidje ništa naročito jer su prozori bili zamračeni, ali poslije
nekoliko trenutaka zapazi da je sav pod pokriven krvlju i da se u krvi
ogledaju tijela mrtvih žena, poredana uza zid. To su bile one žene kojima
je Plavobradi bio ranije oženjen, a koje je sve redom zaklao. Jadna žena
sva pretrnu od straha, a ključić joj, dok ga je izvlačila iz brave, ispade iz
ruku.
Pošto se malo pribra, dohvati ključ, zatvori vrata i pope se u svoju
sobu da se odmori i povrati od silnog straha, ali je bila toliko uzbuđena da
se nikako nije mogla smiriti.
I kad primijeti na ključu mrlje od krvi, protrlja ga nekoliko puta, ali
se krv nije mogla skinuti: uzalud ga je prala, pa ga je čak i ribala
pijeskom i šljunkom, krv se nikako nije skidala jer je to bio čarobni
ključić i krv se ničim nije mogla potpuno očistiti: kad bi je s jedne strane
očistila ona bi se pojavila na drugoj...
Plavobradi se vrati s puta još iste večeri i reče ženi da nije morao
dalje putovati pošto je primio vijest da mu je posao radi koga je krenuo na
put povoljno završen. Njegova žena se na sve moguće načine trudila da
ga uvjeri da joj je neobično milo što se tako brzo vratio.
Sutradan, on zatraži ključeve. Ona mu ih dade, ili joj je ruka tako
drhtala da on odmah pogodi šta se dogodilo.
– Kako to – reče on – da ključić od one odaje nije zajedno s ostalim
ključevima?
– Mora biti – reče ona – da sam ga zaboravila u svojoj sobi na stolu.
– Odmah ga donesi – reče joj Plavobradi.
Iako je malo oklijevala, morala je ipak donijeti ključ.
Plavobradi, pošto malo zagleda ključ, reče ženi:
– Otkuda krv na ovom ključu?
– Ne znam ništa – odgovori jadnica, blijeda kao smrt.
– Kažeš da ne znaš – nastavi Plavobradi – ali znam ja. Ti si ulazila u
onu odaju i zato ćeš ti zauzeti mjesto pored onih žena koje si tamo
vidjela.
Ona se baci mužu pred noge, i plačući poče moliti za milost,
govoreći da se kaje što ga nije poslušala. Bila je nesrećnica u svome bolu
toliko lijepa, da bi umilostivila i najtvrđu stijenu, ali je Plavobradi imao
srce tvrđe od kamena.
– Moraš umrijeti, ženo, i to odmah.
– Pošto moram umrijeti – reče mu ona suznih očiju – daj mi samo
malo vremena da se pomolim.
– Dajem ti desetak minuta – reče Plavobradi – ali ni trenutka više.
Kad ostade sama, ona pozva svoju sestru i reče joj:
– Sestro moja Ana (jer je ovoj tako bilo ime), molim te da se popneš
na vrh one kule i da pogledaš idu li naša braća, jer su mi obećali da će
danas doći; ako ih vidiš, daj im znak da pohitaju.
Sestra Ana se popne na vrh kule, a jadna žena je s časa na čas,
zapitkivaše:
– Ana, sestro moja Ana, vidiš li koga da dolazi?
A sestra joj odgovaraše:
– Ne vidim ništa drugo osim sunca što svjetluca i travu što se zeleni.
Međutim, Plavobradi je, držeći veliki nož u ruci, vikao na sav glas
svojoj ženi:
– Silazi brzo ovamo ili ću ja doći gore.
– Samo još jedan časak, molim vas – odgovori žena.
I odmah zatim, tihim glasom zapita:
– Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?
A sestra Ana odgovori:
– Ne vidim ništa drugo osim sunca što svjetluca i travu što zeleni.
– Silazi već jednom – povika Plavobradi ženi – ili ću ja doći gore!
– Evo idem odmah – odgovori žena. A zatim opet tiho zapita sestru:
– Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?
– Vidim – odgovori Ana – veliku prašinu koja se diže na drumu...
– Jesu li to naša braća?
– Nažalost nisu, to je jedno stado ovaca.
– Hoćeš li doći ovamo? – povika Plavobradi.
– Još samo jedan trenutak! – odgovori žena. I opet viknu Ani:
– Ana, sestro moja, Ana, vidiš li koga da dolazi?
– Vidim – odgovori Ana, dva konjanika koji nailaze, ali su oni još
prilično daleko... Hvala bogu! – povika malo poslije – to su naša braća. Ja
im, što jače mogu, dajem znak da pohitaju.
Sada se Plavobradi toliko poče derati da se sva kuća tresla. Sirota
žena siđe dolje i baci mu se pred noge s raspletenom kosom, sva
uplakana.
– Nema ti spasa – reče Plavobradi – moraš umrijeti!
Pa je zatim jednom rukom uhvati za kosu, a u drugoj držaše nož da
joj odsiječe glavu. Žena ga pogleda prestravljeno, pa ga zamoli da je
poštedi samo još koji trenutak dok se malo pribere.
– Ne, nikako – povika Plavobradi – sad ćeš umrijeti...
I podiže ruku...
U tom času se začu jaka lupa na vratima i Plavobradi naglo zastade.
Vrata se otvoriše i u sobu upadoše dva viteza s isukanim mačevima, pa
poletješe pravo na Plavobradog...
Plavobradi poznade braću svoje žene, veoma hrabre momke, pa
htjede da umakne ispred njih, ali oni tako brzo jurnuše za njim da ga
stigoše na izlazu. Probodoše ga mačevima i on ostade na mjestu mrtav.
Mlada je žena bila gotovo isto tako mrtva kao i njen muž i nije imala
snage da ustane i zagrli svoju braću.
Kako Plavobradi nije imao nasljednika, to njegova žena naslijedi svu
njegovu imovinu. S jednim dijelom te imovine udade svoju sestru za
jednog mladog viteza s kojim se ona odavno voljela. Drugi dio dade
svojoj braći, a ostatak zadrža za sebe i udade se za jednog čestitog
čovjeka, koji joj je pomogao da zaboravi one teške dane provedene s
Plavobradim.

PALČIĆ

Bio jednom neki drvosječa koji je imao ženu i sedmoro djece, sve
muškarci: najstarijem je bilo deset godina, a najmlađem tek tri. Oni su bili
veoma siromašni i strašno su se mučili s tolikom djecom, jer nijedno od
njih nije bilo u stanju da zarađuje svoj hljeb. A naročito ih je žalostilo to
što je najmlađi sin bio veoma slabunjav i ćutljiv. Smatrali su da je to znak
njegove gluposti, iako je to bio znak njegove mudrosti. Bio je veoma
malen, kad se rodio nije bio veći od palca, zbog čega su ga i prozvali
Palčić.
To jadno dijete je bilo pravi mučenik, u kući su ga svi grdili.
Međutim, on je bio najpametniji i najdovitljiviji od sve svoje braće. Malo
je govorio, ali je mnogo slušao.
Dođe jedna nerodna godina i nasta velika glad, pa ovi jadni ljudi
odlučiše da se oslobode svoje djece.
Jedne večeri kad su djeca polijegala, drvosječa je razgovarao sa
svojom ženom kraj ognjišta, pa joj teška srca reče:
– Vidiš da ne možemo da ishranimo djecu. Bolje bi bilo da ne
gledamo kako umiru od gladi, već da ih sutra odvedemo u šumu; dok oni
budu zaokupljeni sakupljanjem grančica, mi ćemo pobjeći a da oni to i ne
opaze.
– Ah! – uzviknu drvosječina žena – zar bi ti mogao da pustiš djecu
da zalutaju u šumi?
Muž joj je uzalud objašnjavao koliko su siromašni, ona na to nikako
nije mogla da pristane; bila je siromašna, ali je bila njihova mati.
Ipak, znajući kako će joj teško biti da gleda kako djeca umiru od
gladi, ona pristade i ode u postelju plačući.
Palčić je slušao čitav taj razgovor, jer kad je iz svoje postelje čuo da
nešto ozbiljno razgovaraju, on je polako ustao i neopaženo se zavukao
pod klupicu svoga oca, pa je tako sve čuo. Ponovo leže u postelju, ali ne
sklopi oka čitavu noć, razmišljajući o tome šta treba da učini. Ustade u
ranu zoru, ode do potoka i napuni svoje džepove sitnim bijelim
kamenčićima, pa se vrati kući. Djeca pođoše s ocem i majkom u šumu, a
Palčić ne reče ništa svojoj braći o onome što je znao.
Dođoše u jednu mračnu šumu gdje na deset koraka nisu mogli da
vide jedan drugog. Otac stade sjeći drva, a djeca počeše skupljati granje i
vezati ih u svežnjeve. Pošto se roditelji uvjeriše da su djeca zaokupljena
poslom, udaljiše se neprimjetno od njih i izgubiše se jednom zabačenom
stazicom.
Kad vidješe da su sama, djeca počeše plakati i vikati na sav glas.
Palčić ih pusti da plaču, pošto je znao kako će se vratiti kući; dok su išli u
šumu, on je bacao cijelim putem bijele kamenčiće koje je imao u
džepovima. On im reče:
– Ništa se ne bojte, braćo; roditelji su nas ovdje ostavili, ali ću vas ja
odvesti kući, pođite samo za mnom.
Oni pođoše za njim i on ih dovede kući onim istim putem kojim su
bili došli u šumu. Nisu smjeli odmah da uđu u kuću, nego svi načuljiše
uši pred vratima da bi čuli o čemu otac i majka razgovaraju.
Međutim, kad su se drvosječa i njegova žena vratili kući, jedan
vlastelin iz njihova sela posla im deset talira, što im je već odavno
dugovao a čemu se oni više nisu nadali. To im povrati život, jer su umirali
od gladi. Drvosječa odmah posla svoju ženu da kupi mesa. Pošto odavno
nisu ništa okusili, ona kupi tri puta više mesa nego što je bilo potrebno za
večeru za dvije osobe. Kad se najedoše, drvosječina žena reče:
– Gdje li su sad naša djeca? Oni bi se dobro najeli od ovoga što nam
je preostalo. Ali ti si htio da ih ostavimo u šumi, lijepo sam rekla da ćemo
se zbog toga pokajati. Šta li sad rade u onoj šumi? Možda su ih vukovi
već rastrgli! Baš si bezdušan kad si mogao tako da ostaviš djecu!
Drvosječa se najzad razljuti, jer je njegova žena već više od dvadeset
puta ponovila da će se on zbog toga pokajati i da je ona imala pravo. On
joj zaprijeti da će je istući ako ne ućuti. I njemu je bilo možda još teže
nego njegovoj ženi, ali mu je ona dosađivala, a on je bio kao i mnogi ljudi
koji veoma cijene žene koje su u pravu, ali koji smatraju da su
nepodnošljive one žene koje su uvijek imale pravo.
Drvosječina žena je bila sva uplakana:
 – Gdje li su sad moja djeca, jadna moja djeca?
Ona to reče tako glasno, pa djeca koja su stajala na vratima čuše to i
povikaše sva u jedan glas:
– Evo nas, evo nas!
Ona brzo potrča da im otvori vrata i reče im, ljubeći ih:
– Kako se radujem što vas vidim, draga moja djeco. Sigurno ste
umorni i gladni. A ti Pjero, kako si prljav! Hajde da te operem!
Pjero je bio njen najstariji sin, koga je ona najviše voljela, jer je bio
pomalo riđ, a i ona je bila pomalo riđokosa.
Oni sjedoše za trpezu i, na radost oca i majke, dobro se najedoše i
ispričaše im o strahu koji su pretrpjeli, govoreći gotovo u jedan glas.
Ti dobri ljudi su se silno radovali što su opet sa svojom djecom, ali
ta njihova radost potraja samo dotle dok su trajali i taliri. Čim se taj novac
potroši, opet nasta glad: roditelji su očajavali i ponovo odlučiše da se
oslobode djece i da bi uspjeli u tome, odvedoše ih mnogo dublje u šumu
nego prvi put.
Palčić opet ču taj njihov dogovor, pa i sad htjede u ranu zoru da ode
na potok da nakupi kamenčića, ali vrata bijahu dobro zaključana. Nije
znao šta da radi, ali se sjeti da je majka svakom djetetu dala po komad
hljeba za doručak, pa naumi da upotrijebi mrvice svoga hljeba umjesto
kamenčića; da ih prospe po putu kojim budu išli i zato sačuva hljeb u
džepu.
Otac i majka odvedoše djecu u najgušći i najmračniji dio šume, pa
čim stigoše tamo, ostaviše djecu i izgubiše se zabačenom stazom. Palčić
se nije mnogo ražalostio, jer je vjerovao da će lako naći put do kuće
pomoću rasutih mrvica hljeba po putu kojim je išao. Ali se iznenadi kad
vidje da nema ni jedne jedine mrvice, ptice su ih sve pozobale.
I djeca se strašno uplašiše, jer što su više lutali, to su dublje zalazili
u šumu. Noć se spusti i podiže strašan vjetar, pa se oni još više prepadoše.
Činilo im se da vukovi zavijaju na sve strane i da će ih oni rastrgnuti.
Nisu smjeli ni da progovore ni da se osvrnu. Zatim se spusti jaka kiša i
oni do kože pokisnuše; na svakom koraku su posrtali, padali u blato i
dizali su se iz njega potpuno ulijepljeni blatom, ne znajući šta da čine s
rukama.
Palčić se uspuza na vrh jednog drveta, ne bi li pronašao kakav izlaz i
gledajući na sve strane, opazi neku slabu svjetlost daleko od šume. On
siđe s drveta i kad se nađe na zemlji, više ništa ne mogaše vidjeti, pa se
rastuži. Ipak, idući poduže sa svojom braćom u pravcu gdje je primijetio
svjetlost, ponovo je opazi kad izađoše iz šume.
Najzad stigoše pred kuću u kojoj je bila ta svjetlost, ali su pretrpjeli
dosta straha, jer su često gubili svjetlost iz vida, svaki put kad bi se
spustili u neku dolinu, ona je nestajala. Zakucaše na vrata i neka dobra
žena im otvori. Ona ih zapita šta traže. Palčić joj odgovori da su zalutali u
šumi i da je mole da se na njih sažali i da ih primi na konak. Ženi se djeca
dopadoše, pa se ona zaplaka i reče:
– O, jadna moja djeco, gdje ste došli? Znate li da je ovo kuća
ljudoždera, koji jede djecu?
– Ali, gospođo – odgovori joj Palčić, koji je drhtao od straha kao i
njegova braća – šta da radimo? Vukovi će nas sigurno rastrgnuti ako nam
vi ne pružite utočište. Pa kad je već tako, više volimo da nas pojede
ljudožder, a možda će se i on sažaliti na nas ako ga vi zamolite.
Žena pomisli da će ih do sutra moći sakriti od svoga muža, pa ih
pusti u kuću i odvede ih kraj vatre da se ogriju, a tu se na ražnju pekla
ovca divu za večeru.
Tek što su se djeca ogrijala, začu se lupa na vratima. To se ljudožder
vraćao kući. Žena brzo sakri djecu pod postelju i ode da otvori vrata.
Ljudožder odmah zapita da li je večera gotova i da li je vino natočeno, pa
sjede za trpezu. Ovca je još bila sasvim krvava, ali je on izgleda smatrao
da je tako ukusnija. On se stade osvrtati i mirisati, pa reče ženi da se tu
osjeća svježe meso.
– To svakako miriše ovo tele što sam ga maločas oderala – reče
žena.
– Ali kažem ti da osjećam svježe meso – reče joj ljudožder, gledajući
je poprijeko – mora biti da ti kriješ nešto od mene.
Rekavši to, ustade od stola i ode pravo prema postelji.
– Gle, kako hoćeš da me prevariš, prokleta ženo. Trebalo bi da
pojedem i tebe, ali je tvoja sreća što si stara. Ovo je divljač koja će mi
dobro doći da ugostim svoja tri prijatelja ljudoždera, koji će me ovih dana
posjetiti.
Zatim izvuče ispod postelje jedno po jedno dijete. Jadna djeca
padoše na koljena pred njim, moleći milost, ali je to bio najsuroviji
ljudožder među ljudožderima i bio je daleko od toga da bude milostiv
prema njima. Već ih je proždirao pogledom. Ženi reče da će to biti ukusno
pečenje, samo ako ona napravi još dobar sos.
On uze jedan veliki nož i već zgrabi jedno dijete da ga zakolje, kad
ga žena zadrža.
– Zašto ih kolješ u ovo doba? Imaćeš vremena i sutra.
– Ćuti – reče ljudožder – ako ih sad zakoljem, meso će biti mekše.
– Ali zasada imaš dovoljno mesa, jedno tele, dvije ovce i pola svinje.
– Pravo kažeš – reče joj ljudožder. – Dobro ih nahrani da ne bi
oslabili, pa ih smjesti u postelju.
Dobra se žena obradova i dade im bogatu večeru, ali oni nisu ništa
mogli da okuse od straha. A ljudožder nastavi da jede i pije, zadovoljan
što će imati čime da počasti svoje prijatelje. Uz večeru popi dvanaest
pehara vina više nego obično, pa ga vino ošamuti i morade da legne.
Ljudožder je imao sedam kćeri; bile su to još djevojčice. Ove male
ljudožderove kćeri su imale lijepo lice, jer su jele svježe meso, kao i
njihov otac, ali su imale prćast nos, male sive oči i strašno velika usta,
velike, veoma oštre i rastavljene zube. Nisu bile baš tako nevaljale, ali će
sigurno takve postati, jer su već ujedale malu djecu i sisale su im krv.
Njih su rano stavili da spavaju i sve su one ležale u jednoj velikoj
postelji, svaka sa zlatnom krunom na glavi. U toj sobi je bila još jedna
postelja iste veličine, u koju žena stavi sedam dječaka, a zatim i ona ode
da legne pored svoga muža.
Palčić, koji je opazio da ljudožderove kćeri imaju krune na glavi, a
strahujući da se ljudožder ne predomisli i odluči da ih zakolje još iste
večeri, ustade oko ponoći, uze kape svoje braće i svoju, pa ih polako stavi
ljudožderovim kćerkama, a njihove zlatne krune stavi sebi i svojoj braći,
kako bi prevario ljudoždera da su oni njegove kćeri, a njegove kćeri djeca
koju je htio da zakolje. I zaista je tako i bilo, jer se ljudožder oko ponoći
probudi i zažali što je ostavio za sutra ono što je mogao da učini odmah.
Brzo skoči iz postelje i dograbi svoj velik nož.
– Hajde da vidim – reče on – kakvi su ti mali obješenjaci. Bolje da
to što prije obavim.
Pipajući po mraku, pope se gore i priđe postelji u kojoj su spavali
dječaci. Svi su oni čvrsto spavali osim Palčića, koji se strašno uplaši kad
ga div opipa rukom po glavi. Ljudožder opipa i svu njegovu braću po
glavi. Kad napipa pod rukom krune, ljudožder reče:
– Zamalo se ne prevarih, mnogo sam sinoć popio!
Zatim priđe drugoj postelji i napipa kapice dječaka, pa reče:
– Evo tih obješenjaka!
Rekavši to, on i ne trepnuvši, zakla svojih sedam kćeri. Zadovoljan
svojim poslom, vrati se i leže u postelju kraj svoje žene.
A Palčić, čim ču da je ljudožder zahrkao, probudi svoju braću, reče
im da se brzo obuku i da pođu za njim. Oni se polako iskradoše u baštu i
preskočiše zid. Trčali su skoro čitavu noć, pretrnuli od straha, i nisu znali
kud ih noge nose.
Kad se ljudožder probudi reče ženi:
– Idi gore i pripremi onu djecu.
Ženu iznenadi dobrota njenog muža, misleći da joj je on rekao da ih
obuče. Ona se pope gore i zaprepasti se kad vidje svojih sedam kćeri
zaklanih i ogrezlih u sopstvenoj krvi...
Odmah pade u nesvijest. Ljudožderu se učini da se žena suviše dugo
zadržala i pođe za njom da joj pomogne. I on se zaprepasti kad ugleda taj
strašan prizor.
– O, šta učinih! – povika on. – Ti će mi nevaljalci ovo platiti, i to
odmah!
On dohvati lonac s vodom i sruči ga ženi na glavu, povrati je iz
nesvijesti i povika:
 – Daj mi brzo čizme od sedam milja! Stići ću ja njih!
Zatim pojuri napolje i pošto je trčao tamoamo, pođe onim putem
kojim su i djeca išla, a ona su bila jedva sto koraka daleko od očeve kuće.
Djeca opaziše ljudoždera kako skače s planine na planinu i preskače
rijeke kao da su potočići. Palčić ugleda jednu špilju blizu mjesta gdje su
se nalazili; sakri svoju braću u nju, a i sam se zavuče unutra, motreći
stalno na ljudoždera. Ljudožder je bio strašno umoran od puta koji je bez
uspjeha prešao (jer čizme od sedam milja strašno zamaraju onog ko ih
nosi) pa htjede malo da se odmori i slučajno sjede baš na onu stijenu u
kojoj su djeca bila sakrivena.
Kako je bio strašno umoran, odmah zaspa. Pošto malo odahnu,
zahrka tako strašno da se jadna dječica prepadoše isto onako kao kad je
držao nož da ih zakolje. Palčić se ne uplaši toliko i kaza svojoj braći da
brzo otrče kući dok ljudožder tako čvrsto spava, a za njega da ne brinu.
Oni ga poslušaše i brzo se vratiše kući.
A Palčić se prikrade ljudožderu, skide mu polako čizme i odmah ih
navuče. Čizme su bile veoma velike i široke, i kako su te čizme bile
čarobne, one su se mogle povećavati i smanjivati prema nogama onog ko
ih obuje, pa su Palčiću pristajale kao salivene.
On se uputi pravo ljudožderovoj kući, gdje zateče ženu kako plače
nad svojom zaklanom djecom.
– Vaš muž je zapao u veliku opasnost – reče joj Palčić. Uhvatili su
ga razbojnici i zaprijetili da će ga ubiti ako im ne donese sve svoje zlato i
srebro. U času kad mu je nož bio pod grlom, opazio me i poslao da vam
kažem šta se dogodilo i da mi date sve što imate od vrijednosti. Nemojte
ništa zadržati, jer će ga inače bez milosti ubiti. Pošto je stvar hitna, dao
mi je i svoje čizme od sedam milja da bih što brže stigao, a i zbog toga da
ne pomislite da vas lažem.
Žena se strašno prepade i dade mu sve zlato što je imala u kući, jer
je ljudožder bio dobar muž, iako je jeo malu djecu. Tako Palčić, pošto
pokupi sve blago, ode kući svoga oca, gdje ga svi radosno dočekaše.
Ima mnogo ljudi koji smatraju da to nije bilo tako. Oni tvrde da
Palčić uopšte nije pokrao ljudoždera, iako se u stvari nije nimalo
ustručavao da uzme njegove čizme od sedam milja, jer su one služile
ljudožderu samo za to da bi mogao da hvata malu djecu. Ovi ljudi tvrde
da to znaju iz pouzdanog izvora, jer su jeli i pili u drvosječinoj kući. Oni
tvrde da je Palčić, pošto je obukao čizme od sedam milja, otišao u dvor;
znajući da su tamo zabrinuti za vojsku koja se nalazila na dvije stotine
milja daleko, kao i za ishod bitke koja se vodi. On ode kralju, kažu oni, i
ponudi se da mu još isto veče donese vijesti o vojsci. Kralj mu obeća
veliku sumu novca ako uspije. Palčić donese vijesti to isto veče. I pošto
se s tim svojim prvim odlaskom proslavio, zarađivao je koliko mu volja,
jer kralj ga je odlično nagrađivao za nošenje njegovih naredbi vojsci, a
mnoge žene su mu davale sve što bi on zaželio da bi dobile vijest od
svojih dragana, pa je na tome i najviše zarađivao.
Bilo je i nekih žena koje su mu davale da nosi pisma njihovim
muževima, ali su ga slabo nagrađivale, pa nije imalo ni smisla da tako
beznačajnu sumu unosi u svoje račune.
Pošto je izvjesno vrijeme obavljao poslove glasonoše, on je stekao
veliko bogatstvo i vratio se svome ocu. Nemoguće je zamisliti s kakvom
su ga radošću dočekali, a on je usrećio čitavu porodicu.

MAČAK U ČIZMAMA

Neki vodeničar, koji je imao tri sina, ostavi svojoj djeci u nasljeđe
samo vodenicu, magarca i mačka. Oni se ubrzo podijeliše, bez suda. Za
kratko vrijeme pojeli bi svu svoju očevinu. Najstariji sin dobi vodenicu,
srednji magarca, a najmlađi samo mačka.
Najmlađi sin je najslabije prošao i on se stade jadati:
– Moja će braća moći pristojno da žive ako se udruže, a ja kad
pojedem svog mačka i napravim muf* od njegove kože, moraću da
umrem od gladi.
Mačak, koji je to čuo ali se pravio da ne čuje, reče ozbiljnim i
važnim glasom:
– Nemoj da se brineš, gospodaru. Ti meni samo daj jednu vreću i
napravi mi par čizama da mogu da idem po trnjacima, pa ćeš se uvjeriti
da nisi tako rđavo prošao u diobi s braćom kako ti izgleda.
Gospodar nije mnogo vjerovao ovim njegovim riječima, ali je znao
za neke njegove majstorije u lovu na miševe i pacove, kako se vješao na
svoje šape i krio u brašnu kao da je tobož mrtav, pa se ponada da mu
mačak može ipak biti od koristi u nevolji.
Kad mačak dobi ono što je tražio, on lijepo navuče čizme, zabaci
vreću na rame, zaveza uzice oko vrata svojim prednjim šapama i ode u
jedan zabran, gdje je znao da ima mnogo zečeva. Natrpa mekinja i
djeteline u vreću i opruži se kao mrtav, čekajući da neki zečić, još
nenaviknut na lukavstva u životu, uđe u vreću i pojede ono što je u njoj.
Tek što leže, posluži ga sreća: jedan mlad, neiskusan zec zavuče se u
njegovu vreću, a naš mačak stegnu uzice, uhvati zeca i ubi ga bez milosti.
Ponosan na svoj lov, on ode kralju i zatraži da ga primi. Odvedoše
ga u odaju njegovog veličanstva, a on se, kad uđe, duboko pokloni i reče:
– Svijetli kralju, moj gospodar, markiz od Karabasa – svidjelo mu se
da tako nazove svoga gospodara – naredio mi je da vam donesem na dar
ovoga zeca.
– Reci tvome gospodaru – reče kralj – da mi je milo što me se sjetio
i da mu zahvaljujem.
Mačak se drugi put sakri u jednu strnjiku, raširi svoju vreću i kad se
uhvatiše dvije jarebice, steže uzice i odnese ih opet kralju na dar. Kralj
bijaše veoma zadovoljan i dade mu dobru napojnicu.
Mačak produži tako dva ili tri mjeseca da nosi kralju s vremena na
vrijeme divljač, koju je lovio njegov gospodar. Jednoga dana, kad
doznade da će kralj izići u šetnju na obalu jedne rijeke sa svojom
kćerkom, najljepšom princezom na svijetu, mačak reče svom gospodaru:
– Ako hoćeš da me poslušaš, bićeš srećan čovjek. Treba da se samo
kupaš u rijeci na jednom mjestu koje ti ja pokažem, a ostalo je moja
briga.
Markiz od Karabasa posluša svoga mačka, mada nije znao šta će iz
svega toga izaći. Dok se on kupao u rijeci, kralj naiđe tuda kolima, a
mačak iz svega glasa povika:
– U pomoć! U pomoć! markiz od Karabasa se davi!
Na taj uzvik, kralj promoli glavu kroz vrata na kolima i poznavši
mačka koji mu je često donosio divljač, naredi svojim pratiocima da
pohitaju u pomoć gospodinu markizu od Karabasa.
Kad su jadnog markiza vadili iz rijeke, mačak priđe kolima i reče
kralju kako su, dok se markiz kupao, naišli lopovi i odnijeli markizu
njegovo odijelo, iako je on vikao "Držite lopova!" što je mogao jače.
Ugursuz je u stvari sakrio odijelo pod jedan veliki kamen. Kralj odmah
naredi jednom od svojih pratilaca da donesu iz dvora kraljevsko ruho za
gospodina markiza od Karabasa. To ruho mu je veoma lijepo pristajalo,
jer je bio lijep i stasit mladić, pa se on princezi dopade, a kad joj nekoliko
puta dobaci pogled pun poštovanja i nježnosti, ona se zaljubi u njega.
Kralj pozva markiza da se popne u njegove kočije i da se provoza s
njima. Mačak bijaše sav srećan što vidje da se njegov plan počinje
ostvarivati, otrča ispred kočijâ i kad dođe do jedne grupe seljaka koji su
kosili na livadi, reče im:
– Slušajte vi, kosači, ako ne kažete da livada koju kosite pripada
markizu od Karabasa, bićete isječeni na paramparčad.
Doista, kad kralj prođe tuda, zapita kosače čija je to livada što kose.
– Ovo je livada markiza od Karabasa – povikaše oni uglas, jer ih
mačak bijaše uplašio.
– Imate lijepo imanje – reče kralj markizu od Karabasa.
– Da, gospodaru, ovo je livada na kojoj svake godine ima dosta
trave.
Mačak opet otrča ispred njih i kad dođe do nekih žetelaca, reče im:
– Čujte vi, žeteoci, ako ne kažete da je to žito markiza od Karabasa,
bićete isječeni na paramparčad.
Kralj ih, kad malo poslije naiđe, zapita čije je to silno žito.
– Gospodina markiza od Karabasa – odgovoriše žeteoci.
 Kralju to bijaše milo, a mačak je, idući stalno ispred njih, naređivao
ljudima na koje je nailazio, da za sva imanja kažu da su markiževa, tako
da se kralj začudi kako markiz od Karabasa ima mnogo imanja.
Lukavi mačak dođe najzad do jednog lijepog zamka, čiji je vlasnik
bio neki zmaj, najbogatiji među svim zmajevima, a njemu su pripadala i
sva ona imanja pored kojih su prolazili.
Mačak zamoli da bude primljen kod zmaja, govoreći da nije mogao
proći pored njegovog zamka a da mu se ne pokloni.
Zmaj ga primi prilično učtivo, onoliko koliko zmaj može da bude
učtiv.
– Uvjeravali su me – reče mu mačak – da vi možete da se pretvorite
u svaku životinju, na primjer, u lava ili slona.
– To je tačno – odgovori zmaj brzo – a da ti dokažem, vidjećeš kako
ću se pretvoriti u lava.
Mačak se strašno uplaši kad ugleda pred sobom lava i odmah se uz
oluk uspuza na krov s prilično muke i opasnosti, jer su mu smetale čizme,
u kojima nije bilo zgodno penjati se po crepovima.
Malo zatim, kad vidje da je zmaj vratio svoj prvašnji oblik, siđe
dolje, priznade da se strašno uplašio i reče:
– Govorili su mi takođe, ali u to ne mogu da vjerujem, da možete da
se pretvorite i u male životinje, na primjer, u pacova ili u miša. Uvjeren
sam da je to nemoguće.
– Nemoguće? – reče zmaj. – Vidjećete!
U isti čas, pretvori se zmaj u miša i poče trčati po podu. A mačak,
tek što ga opazi, skoči na njega i pojede ga.
U to kralj stiže do zamka i zaželje da uđe u njega. Mačak, čuvši
škripu kraljevskih kočija preko mosta, istrča pred kralja i reče mu:
– Dobro došli, svijetli kralju, u zamak markiza od Karabasa.
– Je li moguće da je i ovaj zamak vaš, gospodine markiže? Ništa
ljepše od ovog dvorišta i zgrada oko njega! Molim vas da ih razgledamo.
Markiz ponudi ruku mladoj princezi i idući za kraljem, koji je išao
naprijed, uđoše svi u jednu veliku dvoranu, gdje ih je očekivala bogato
postavljena trpeza, koju je zmaj pripremio za svoje goste, koji su baš tada
trebali da ga posjete, ali se nisu usuđivali da uđu, znajući da je kralj
unutra. Kralj je bio očaran otmjenim ponašanjem i lijepim izgledom
gospodina markiza od Karabasa, a takođe i njegova kći, koja se već bila
zagledala u njega; pa kad još vidje i toliko njegovo bogatstvo, kralj, pošto
ispi nekoliko čaša vina, reče:
– Gospodine markiže, samo od vaše volje zavisi da postanete moj
zet.
Markiz, poklonivši se duboko kralju, rado prihvati njegov prijedlog i
istog se dana oženi princezom. Mačak postade ugledna ličnost na dvoru i
otada je lovio miševe samo zabave radi.
 *muf – komad odjeće od krzna u koji se stavljaju ruke da bi se
zagrijale.

RIKE S ČUPERKOM

Bila jednom jedna kraljica koja je imala sina tako ružnog i nakaznog
da se dugo sumnjalo da li uopšte ima izgled ljudskog bića. Jedna vila,
koja se zadesila pri njegovom rođenju, reče da će biti veoma ljubak i
oštrouman, pa dodade i to da će ga ona tako obdariti da može svoju
mudrost prenijeti i na onu djevojku koju bude zavoljeo.
Sve to malo utješi jadnu kraljicu, koja je bila očajna što je na svijet
donijela takvu nakazu. Istina, dijete još nije čestito ni progovorilo, a bilo
je tako pametno da su se svi divili. Zaboravio sam da vam kažem da se on
rodio s jednim čuperkom kose na glavi, zbog čega ga prozvaše Rike s
čuperkom, jer mu je Rike bilo porodično ime.
Poslije sedam do osam dana u jednoj od susjednih kraljevina rodiše
se dvije princeze. Ona starija bijaše lijepa kao lijep dan. Kraljica je zbog
toga bila presretna, pa se pobojaše da tako velika radost ne izazove neko
zlo. Ona ista vila koja je prisustvovala Rikovom rođenju, bijaše prisutna i
prilikom njenog rođenja i da bi umanjila kraljičinu radost, izjavi da će
mala princeza biti isto toliko glupa koliko i lijepa. To ražalosti kraljicu,
ali nekoliko časaka kasnije obuze je još veća žalost, jer je druga princeza
koju je rodila, bila strašno ružna.
– Ne žalostite se toliko, gospođo – reče vila – ona će biti drugačije
nagrađena i biće toliko oštroumna da se gotovo neće ni primjećivati njena
ružnoća.
– Postoji li način da se starijoj, koja je tako lijepa, da malo više
pameti? – reče kraljica.
– Ništa ne mogu učiniti da vaša starija kći postane pametnija, ja
mogu da utičem samo na ljepotu. Pošto bih učinila sve na svijetu da vas
zadovoljim, obdariću je sposobnošću da može da uačini lijepom onu
osobu koja joj se dopadne.
Što su ove dvije princeze više rasle, i njihove osobine su se sve više
isticale. Svi su se divili ljepoti starije i mudrosti mlađe princeze. I njihove
mane su se sve jače isticale s godinama. Mlađa je svakim danom bila sve
ružnija, a starija sve gluplja; nije odgovarala na postavljena pitanja ili je
govorila gluposti. Uz to je bila i veoma nespretna da nije mogla da stavi
četiri porculanske stvarčice na kamin a da ne razbije bar jednu, ni da
popije čašu vode a da pola ne prolije sebi po haljini.
Mada ljepota veoma mnogo znači za mladu djevojku, ipak su svi
više cijenili mlađu princezu. Svima je odmah padala u oči izvanredna
ljepota starije sestre, gledali su je i divili su joj se, ali su ubrzo prilazili
pametnijoj sestri, koja je bila veoma duhovita. Za kratko vrijeme, starija
bi ostala potpuno sama, a svi bi se okupili oko mlađe. Starija princeza, i
pored svoje gluposti, zapazi to i rado bi žrtvovala svu svoju ljepotu kad bi
mogla steći bar polovinu pameti svoje sestre. Kraljica, ma koliko da je
bila mudra, nije mogla ponekad da se savlada a da joj ne prebaci zbog
njene gluposti, pa jadna princeza zamalo ne presvisnu od bola.
Jednoga dana, kad se bila povukla u šumu da u samoći tuguje zbog
te svoje nesreće, opazi da joj prilazi neki odvratan čovječuljak, veoma
ružan, ali raskošno odjeven. To je bio mladi princ Rike s čuperkom, koji
se, vidjevši princezinu sliku (sliku su zbog princezine ljepote slali svuda
po svijetu), tako oduševio, da je odmah krenuo na put da bi se s
princezom upoznao. Bio je presrećan što ju je susreo samu, pa joj pristupi
s dubokim poštovanjem i velikom učtivošću. Pošto joj uputi nekoliko
uobičajenih ljubaznih riječi, zapazi da je ona neobično tužna, pa joj reče:
– Ne mogu da shvatim da tako lijepo stvorenje može biti tako tužno,
jer mada se mogu pohvaliti da sam vidio bezbroj lijepih osoba, mogu vam
se zakleti da nikad nisam vidio osobu koja bi se ljepotom mogla mjeriti s
vama.
– To vi samo tako govorite, gospodine – odgovori mu princeza i
zaćuta.
– Ljepota je tako velika prednost da može da zamijeni sve ostalo i
kad je čovjek lijep, ništa ne može mnogo da ga ražalosti.
– Više bih voljela – reče princeza – da sam tako ružna kao vi i
pametna nego li što sam lijepa a glupa.
– Najbolji znak da je neko pametan je kad smatra da nije, i u prirodi
toga svojstva je da ukoliko ga više imamo utoliko nam se više čini da ga
nemamo.
– To ne znam – reče princeza – ali znam da sam vrlo glupa i zbog
toga sam žalosna.
– Ako vas jedino to muči, gospođice, ja vam mogu pomoći.
– Kako to? – reče princeza.
– Ja imam takvu moć – reče Rike s čuperkom – da koliko ja imam
pameti toliko mogu prenijeti osobi koju volim. Pošto ste vi, gospođice, ta
osoba, zavisi samo od vas da li ćete imati toliko pameti. Treba jedino da
se odlučite da pođete za mene.
Princeza je bila zapanjena, ćutala je.
– Vidim – nastavi Rike s čuperkom – da vas je ovaj moj predlog
ražalostio i to me ne iznenađuje. Dajem vam godinu dana vremena da
donesete svoju odluku.
Princezi, koja je imala tako malo pameti, a tako žarku želju da do nje
dođe, učini se ta godina suviše duga, te dade odmah svoj pristanak. I tek
što reče princu da će poći za njega kroz godinu dana, tačno u današnji
dan, osjeti da se s njom nešto dogodilo: odjednom poče s nevjerovatnom
lakoćom da govori o svemu. Ona se upusti s Rikeom u veoma duhovit i
učen razgovor, tako da se Rike poboja da nije na nju prenio više pameti
nego što je sebi ostavio.
Kad se princeza vrati u dvor, svi se iznenadiše zbog tako nagle i
neobične promjene, jer dok je ranije pričala gluposti sada je govorila
neobično pametne i razumne stvari. Svi su se na dvoru mnogo obradovali,
jedino se njena mlađa sestra nije tome radovala, jer pošto nije imala više
nad svojom sestrom preimućstvo duha, izgledala je pored nje kao
najobičnija rugoba.
Glas o ovoj promjeni se brzo raširi i svi mladi prinčevi iz susjednih
kraljevina poletješe da je prose i nastojali su da ih ona zavoli, ali ona ne
nađe među njima ni jednog koji bi imao dovoljno duha; slušala je veoma
učtivo njihove ponude, ali nikome ne dade svoju ruku. Najzad se pojavi i
jedan veoma lijep, bogat i duhovit princ i ona osjeti veliku naklonost
prema njemu. Otac to opazi i reče joj da ona sama treba da odluči za koga
će se udati. Ukoliko je žena pametnija, utoliko joj je teže da se čvrsto
odluči za udaju; stoga ona zahvali ocu i zamoli ga da joj ostavi malo
vremena da donese svoju odluku.
I tako slučajno ode u onu istu šumu u kojoj se bješe susrela s Rikom,
da bi u tišini razmišljala o tome šta treba da učini. I dok je šetala po šumi
duboko zamišljena, začu neku potmulu lupu pod svojim nogama, kao da
mnogo ljudi ide tamoamo i nešto posluje. Načuljivši pažljivo uši, ču kako
neko reče:
– Dodaj mi taj lonac. Drugi reče:
– Daj mi taj kotao. A treći:
– Stavi drva na vatru!
Odjednom se zemlja pod njom otvori i ona ugleda kao neku veliku
kuhinju, punu kuvara, sudopera i druge posluge, kako pripremaju neku
bogatu gozbu. Pojavi se jedna grupa od dvadesetak ljudi koji zauzeše
mjesto na jednoj zaravni u šumi zajedno sa svojim ražnjevima. Okretali
su ražnjeve i radili druge poslove, složno pjevajući.
Princezu ovo iznenadi i ona zapita za koga se sprema ta gozba.
– Ova se gozba sprema – odgovori joj najotresitiji među njima – za
princa Rika s čuperkom, čija će svadba biti sutra.
Princeza se zaprepasti, sjetivši se u taj mah da je danas tačno godinu
dana od onoga dana kada je obećala princu Riku da će mu biti žena, pa
zamalo ne pade u nesvjest. U stvari, ona se toga nije mogla ranije sjetiti
jer je svoj pristanak dala u ono vrijeme kad je bila glupa, a kad je došla
do nove pameti, koju joj je princ dao, bila je zaboravila sve ono što je
ranije radila i govorila.
Nije učinila ni dvadeset koraka, kad se Rike s čuperkom stvori pred
njom, dostojanstven i svečano obučen, kao i svaki princ koji ide na
vjenčanje.
– Vidite, gospođice, da sam održao svoju riječ i ne sumnjam da ste i
vi došli da održite svoju.
– Iskreno ću vam priznati – odgovori princeza – da se još nisam
odlučila za udaju i čini mi se da nikad neću moći da pristanem na ono što
vi želite.
– Vaše me riječi iznenađuju – reče Rike s čuperkom.
– Svakako – reče princeza. – Kad bi se radilo o nekom prostaku,
čovjeku bez duha, ja bih se zacjelo našla u velikoj neprilici. Jedna
princeza mora ispuniti datu riječ, rekao bi on, i vi morate poći za mene
pošto ste mi to obećali. Ali kako je onaj kome govorim veoma ugledan i
pametan čovjek, uvjerena sam da će on uvažiti moje razloge. Vama je
poznato da se ja nisam mogla odlučiti da pođem za vas onda kada sam
bila tako glupa, pa kako biste hteli da se sad odlučim da pođem za vas,
sada kad imam toliko duha i pameti da mogu mnogo razumnije da
rasuđujem o svemu? Ako vam je bilo do toga da pođem za vas, učinili ste
veliku grešku što ste me oslobodili moje gluposti i pomogli mi da brže i
jasnije shvatam stvari nego ranije.
– Ako bi vam neki glupak – odgovori Rike s čuperkom – prebacio to
što ne držite datu riječ, kao što vi to maločas rekoste, zašto bih ja drukčije
postupio, gospođice, u jednoj stvari gdje je u pitanju moja životna sreća?
Da li je pravo da se osobe koje imaju pameti nađu u gorem položaju od
onih koji je nemaju? Ali pređimo na stvar, molim vas. Izuzev moje
ružnoće, ima li još nešto što vam se ne sviđa? Možda vam se ne sviđa
moje porijeklo, moja duhovitost, moja narav i moje ponašanje?
– Nikako – reče princeza – nalazim da imate sve te osobine koje ste
spomenuli.
– Kad je tako – prihvati Rike s čuperkom – ja ću biti srećan, jer me
vi možete učiniti najljepšim čovjekom na svijetu.
– Kako to? – zapita princeza.
– To će se desiti odmah – odgovori Rike s čuperkom – ako me volite
i zaželite da se to dogodi. A da ne biste u to sumnjali, gospođice, reći ću
vam da je ona ista vila koja mi je na dan moga rođenja podarila
sposobnost da ulijem duha i pameti onoj osobi koju zavolim, vas takođe
obdarila da možete učiniti lijepim čovjeka koga budete zavoljeli.
– Ako je tako – reče princeza – želim iz sveg srca da vi postanete
najljepši princ na svijetu i poklanjam vam ljepotu, ukoliko to zavisi od
mene.
Tek što princeza izgovori ove riječi, Rike s čuperkom se pretvori, na
njene oči, u najljepšeg i najljupkijeg mladića na svijetu. Ima ljudi koji
tvrde da to nije izvela vila svojim čarolijama, već da je sama ljubav
izvršila tu promjenu. Oni kažu da princeza, pošto se uvjerila u
preimućstva svoga vjerenika, u njegovu ljubav koju je držao u tajnosti i u
ostale osobine njegove duše i razuma, nije više u njemu vidjela ružno i
nakazno stvorenje. Njegova grba joj se sada činila samo kao znak
njegovog dostojanstvenog držanja, a njegovo hramanje kao malo isturen
hod, što joj se mnogo dopade. Ti ljudi isto tako kažu, da su joj njegove
razroke oči izgledale veoma blistave i da je smatrala da je ta razrokost
znak njegove žarke ljubavi, a za njegov veliki crven nos, smatrala je da je
znak ratnički i junački.
No bilo kako bilo, princeza mu istog časa obeća da će poći za njega
ako na to pristane njen otac. Kralj, pošto se uvjeri da njegova kći voli
Rika s čuperkom, koga je on poznavao kao veoma duhovitog i mudrog
princa, pristade drage volje da mu on postane zet. I već sutradan obavi se
velika i svečana svadba, onako kako je to Rike s čuperkom već odavno
bio predvidjeo.

O PISCU

Šarl Pero (Charles Perrault), francuski pjesnik, prozni pisac i

pripovjedač, rođen je u Parizu 12. januara 1628. a umro u istom gradu 15.
maja 1703. godine. Bio je jedan od vodećih članova Francuske akademije
nauka. Igrao je značajnu ulogu u lietarnoj svađi između prošlog i
modernog u književnosti. Upamćen je po svojoj zbirci bajki za djecu
Priče majke guske (1697). Po zanimanju je bio advokat. Perlo je najprije
radio kao činovnik zadužen za kraljevska zdanja. Počeo je da stiče
književnu ugled oko 1660. godine sa jednostavnijom poezijom i
ljubavnim pjesmama i provodi ostatak života u unapređivanju znanja o
književnosti i umjetnosti. Godine 1671. izabran je za člana Francuske
akademije koja uskoro postala oštro podijeljena svađom između
tradicionalizma i modernizma. Pero je podržao modernije poglede jer,
mislio je, kako god civlizacija napreduje tako napreduje i književnost i da
je zbog toga stara književnost nsizbježno grublja i barbarskija nego
moderna. Njegova pjesma Doba Luja Velikog je stavila moderne pisce
poput Molijera i Fransoa de Malerbea iznad klasičnih autora Grčke i
Rima. Njemu se suprotstavljao Nikolas BuloDesprea koji je u cjelosti
imao bolje argumente. Bez obzira na to, Perloova perspktiva bila je put u
sigurnom uspjehu revolta protiv vladajuće tradicije.
Peroove šarmantne bajke o majci guski bile su napisane da zabave djecu.
Uključivale su Crvenkapica, Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama,
Plavobradi i mnoge druge, moderne verzije od skoro zaboravljenih
narodnih priča koje je Pero prepričao jednostavnim stilom i svima
razumljivim jezikom.