KANT

1. UROĐENO ZNANJE I APRIORNA SPOZNAJA

Na stav Immanuela Kanta je bitno utjecao racionalističko obrazovanje, ali ga je iz

dogmatskoga drijemeža, prema vlastitim riječima, probudio empirist David Hume koji ne samo što je
izrijekom odbacio mogućnost metafizičkog znanja već je i ukazao na skeptičke zamke empirizma.
Točno je da je Kant prihvatio određene postavke obiju pristupa unutar jednog sveobuhvatnog,
nastojeći izbjeći njihove slabosti.

Kant tvrdi da samo 'fenomenalni svijet', objekti kakvi nam se pojavljuju u osjetilnom iskustvu,
mogu biti predmetom našeg znanja i odbacuje racionalističku tezu prema kojoj možemo imati znanje
o realnosti neovisnoj o iskustvu. Moguće je razmatrati i ne-empirijsku realnost, a pojmovi poput
primjerice Boga, slobode ili duše su nužni za poimanje te stvarnosti. Međutim, Kant se slaže s
empiristima, o stvarnosti o kojoj ne možemo imati iskustvo, ne možemo imati ni znanje.

S druge strane, Kant ne prihvaća ni Lockeovu tezu da je naš um prazna ploča i da sve što
znamo dolazi iz osjetilnog iskustva jer uviđa skeptičke posljedice empirizma. Kant tvrdi da sve znanje
počinje sa iskustvom, ali da to ne znači da sve znanje proizlazi iz iskustva. Osjetilne datosti nužno
trebaju biti interpretirane, a to je moguće samo pod pretpostavkom postojanja stanovite već zadane
strukture uma ili urođenih pojmova razuma. Ove pojmove Kant naziva apriornima, naglašavajući
pritom njihovu neovisnost od iskustva. Apriorni pojmovi poput, primjerice, kategorija supstancije ili
kauzaliteta su fundamentalni preduvjeti naše sposobnosti opažanja svijeta koji jamče nužnost i
univerzalnost našeg znanja. Međutim, Kantovo razumijevanje apriornih pojmova
drugačije je od ranijih jer se ne radi naprosto o ugrađenim ne-iskustvenim pojmovima ili nužnim
istinama.

Za razumijevanje pojma apriornoga znanja ključno je razumjeti Kantov pojam sintetičkih

sudova a priori. Kant razlikuje, s jedne strane, analitičke i sintetičke sudove, a s druge, sudove a priori
i sudove a posteriori. Analitički sudovi su tzv. pojmovne istine ili sudovi u kojima je predikat sadržan u
subjektu (sudovi objašnjavanja subjekta). Zbog toga se i kaže da analitički sudovi ne sadrže nikakve
informacije o vanjskom svijetu, odnosno, da su istiniti po definiciji. Sintetički sudovi su, za razliku od
analitičkih, faktički sudovi ili sudovi koji donose informacije o svijetu (sudovi proširivanja subjekta
predikatom). Apriorni sudovi su oni koji se ne temelje na iskustvu (niti vanjskom ili osjetilnom, niti
unutrašnjem ili introspekciji). Važno je, međutim, ovdje zapaziti da 'neovisno od iskustva' kod Kanta
posve eksplicitno ne znači da nisu uzrokovani iskustvom ili da iskustvo nema nikakvog značaja u
njihovom nastanku, već da je njihovo opravdanje neovisno od iskustva. Aposteriorni su sudovi oni
koji su izvedeni iz iskustva i koji se opravdavaju pozivanjem na iskustvo.

Nema posebnih poteškoća razumjeti mogućnost postojanja analitičkih sudova a priori, kao i
sintetičkih sudova a posteriori. Dvojbe, međutim, može izazvati tvrdnja o postojanju sintetičkih
apriornih sudova koji su o činjenicama o svijetu. Upravo zato je važno razumjeti Kantovo poimanje
apriornih sudova kao sudova koji mogu potjecati iz iskustva, ali čije je opravdanje potpuno neovisno
od iskustva. Primjeri sintetičkih sudova a priori su matematički sud '5+7=12', geometrijski sud
'Najkraća crta između dvije točke je ravna crta.', načela prirodne znanosti poput ' U svim promjenama
prirodnog svijeta, kvantiteta materije ostaje nepromijenjena' i sl. Nadalje, važno je razumjeti kako su
uopće mogući takvi sudovi ili takvo apriorno znanje o svijetu koje svoje opravdanje izvodi isključivo iz
razuma. Svoj odgovor Kant nudi unutar transcedentalne filozofije ili znanosti koja se bavi čistom
spoznajom ili sustavom apriornih pojmova koji osiguravaju našu spoznaju predmeta.

Kant razlikuje dvije razine apriorne spoznaje. Prva je određena čistim zorovima koje čine
prostor i vrijeme. Svako znanje o pojavi određeno je materijom pojave koju nam omogućuje osjet i
formom pojave koju osiguravaju apriorni pojmovi prostora i vremena, a koji omogućuju da se
raznolikost osjetilne građe posloži u smislenu cjelinu. Druga razina apriorne spoznaje određena je
čistim razumskim pojmovima ili kategorijama (dvanaest je kategorija od kojih su neke, primjerice,
kauzalitet, mogućnost, realitet i druge). Kategorije su nužna i univerzalna pravila u skladu s kojima se
naša fizikalna realnost slaže u koherentnu spoznaju vanjskog svijeta.

Kant tvrdi da putem apriornih pojmova naš um nameće stanovitu strukturu vanjskome svijetu
o kojoj i ovisi naše opažanje i poimanje svijeta. To znači da je naše sintetičko apriorno znanje
izvedeno iz te strukture i odnosi se na tu strukturu. Drugim riječima, Kant drži da imamo sintetičko
apriorno znanje o Euklidskoj geometriji zato jer je ljudski um tako konstituiran da jedino i možemo
percipirati stvari kao da su u Euklidskom prostoru. Prostor takvog kakvog mi percipiramo i poimamo
ne postoji neovisno o ljudskom umu, već je (takav kakvoga ga percipiramo) konstituiran ljudskim
umom. Kada bi se priroda ljudskog uma promijenila, istine matematike bi se također promijenile. U
tom kontekstu treba razumjeti i značenje Kantovih tvrdnji da je sve apriorno znanje nužno i da ima
univerzalno važenje. Naime, nužno je i univerzalno za ljudski um takav kakav jest i kako, obzirom na
svoju konstituciju, strukturira svijet. Kant smatra da se naše apriorno znanje odnosi na 'stvari kakve
se one nama pojavljuju', a ne na 'stvari kakve stvarno jesu po sebi'.
2. UM I STVARNOST

Glasovita je Kantova izjava da ga je Hume probudio iz dogmatskog drijemeža: pritom je mislio na

Humeov stav kako nije moguće zaći izvan našeg iskustva i tvrditi bilo što o prirodi stvarnosti neovisnoj
o nama, (što nije bio problem za racionalističku tradiciju u kojoj je obrazovan).1 Niti jedan opis
vanjskog svijeta ne može biti legitiman ukoliko se izađe izvan okvira koji su određeni podacima koje
dobivamo iz iskustva. Međutim, iako prihvaća ovaj Humeov stav Kant neće, kao Hume, prigrliti
skepticizam. Tvrdi da je naš um opremljen određenim fundamentalnim (pred)uvjetima koji čine
mogućim naše iskustvo: apriornim čulnim oblicima (vrijeme i prostor) i kategorijama. Sirovi i
neupotrebljivi materijal kojeg dobivamo percepcijom postaje znanjem tek ukoliko se interpretira uz
pomoć, u umu već postojećih, apriornih principa. Bez toga pojmovlja kojim je opremljen naš um, ne
bi uopće bila moguća klasifikacija, interpretacija ili razumijevanje sadržaja kojeg dobivamo putem
naših osjetila. Kant priznaje Humeu da je u pravu kada tvrdi da iz percepcije ne možemo izvesti
tvrdnju o tome da vanjski svijet uzrokuje našu spoznaju o njemu. Sirovi perceptivni materijal posve je
u tom smislu neupotrebljiv. Međutim, možemo imati znanje o tome uzrokovanju zbog apriornog
pojma uzročnosti (principa po kojem svaka posljedica ima svoj uzrok) kojim interpretiramo ono što
dobivamo putem opažanja. Zbog toga, postuliranje vanjskog svijeta neovisnog o nama koji uzročno
djeluje na naš um nije puka neutemeljena spekulacija o onome što je nedostupno našem iskustvu već
je sintetičko apriorno znanje ili nužno vjerovanje omogućeno primjenom apriorne kategorije
uzročnosti na sadržaj koje dobivamo percepcijom.

Apriorni čulni oblici i kategorije omogućuju našu spoznaju, daju joj status nužnosti i
općenitosti, odnosno (intersubjektivno) univerzalnog važenja. Oni su konstitutivni principi našeg uma
temeljem kojih se strukturiraju naša vjerovanja o vanjskom svijetu neovisnom o nama. Međutim, za
razumijevanje Kantove pozicije ključno je uvidjeti da on smatra da je moguće da je naš um i drugačije
konstituiran u kojem slučaju bi naša spoznaja svijeta bila drugačija. Naša spoznaja vanjskog svijeta
takva je kakva jest (Euklidski prostor, uzročnost i sl.) jer je ljudski um tako konstituiran: sadrži takve
apriorne pojmove i stvarnost možemo spoznati samo na taj način. Kada bi se konstitucija ljudskog
uma promijenila, kada bi apriorni (pred)uvjeti kojima tumačimo naše iskustvo bili drugačiji, i naše
istine o vanjskom svijetu bi se promijenile. Drugim riječima, prostor takvog kakvog ga mi percipiramo
ili uzročnost kakvu mi poimamo ne postoji neovisno o ljudskom umu, već su konstituirani ljudskim
umom. Prema tome, kada Kant tvrdi da je važenje sintetičkih apriornih sudova nužno i općenito,
treba to razumjeti na način da su nužni i općeniti obzirom na postojeći način na koji naš um spoznaje
stvarnost.

1
Vidjeti poglavlje 2. Urođeno znanje i apriorna spoznaja
 Iz Kantovih teza, dakle, slijedi da postoji vanjski svijet neovisan o nama, 'noumena', svijet
'stvari po sebi', koji će takav kakav stvarno jest ostati nama zauvijek skriven. Naš je pristup svijetu
stvari kakve su neovisne o nama određen konstitucijom našeg uma, apriornim oblicima i
kategorijama kojima strukturiramo naše iskustvo. O stvarnosti kakva jest neovisna o našem umu, ne
možemo i ne trebamo spekulirati. Nama je dostupan samo svijet stvari kakve se nama pojavljuju,
svijet 'phaenomena', obzirom na našu konstituciju uma. Prema tome, realističke pretenzije
racionalističke filozofije prema kojima možemo spoznati istinu o svijetu kakav jest 'po sebi' ili
neovisan o nama su neutemeljene. Kant je paradigmatičan predstavnik tzv., 'kritičke' metafizike ili, u
suvremenoj klasifikaciji, antirealizma kojime se odbacuje racionalističko i realističko 'definitivno i
savršeno znanje', ali i Humeovski skepticizam. Naše znanje o vanjskom svijetu nije bezvrijedna
sofisterija i jest uzrokovano vanjskim realno postojećim materijalnim svijetom, ali je takvo kakvo jest
bitno određeno konstitucijom našeg uma. Ima općenito i nužno važenje, ali nije istina o stvarnosti
neovisnoj o nama.