Socijalna promocija u rimskom društvu

Sadržaj:
1. Uvod ................................................................................................................................. 2

1. 1. Geografski podaci .................................................................................................... 3

2. Povijest Lacija i postanak Rima ....................................................................................... 4

2.1. Legende o postanku Rima ......................................................................................... 5

3. Doba kraljeva ................................................................................................................... 7

4. Republika; patriciji i plebejci ......................................................................................... 12

5. Vojska............................................................................................................................. 16

5.1. vojska u doba carstva .............................................................................................. 18

Zaključak: ........................................................................................................................... 21
 1. Uvod

Od legendarnog osnutka Rima do propasti Zapadnog rimskog carstva protegla se

vladavina od 11 stoljeća. Teško je pojmiti i nabrojati na koje je sve načine Rim utjecao na

povijest naroda s kojima je ratovao ili ih pokorio, kako je promijenio okoliš većeg dijela Europe i

cijelog Sredozemlja svojim cestama, vodovodima i arhitekturom, koliko je trajno obilježio

shvaćanje svijeta do danas umjetnošću, književnošću, politikom ili pravom. Rimljani su bili

gospodari svog svijeta i trajno su utisnuli sliku o moćnim legijama koje su kroz povijest bile uzor

mnogim kasnijim vojskovođama, a ime Cezara dio je općeg znanja o moći, pobjedi i padu.

Ostavili su nam jasnu sliku o tome što znači grad, kakva može biti organizacija državne uprave i

zakone koji su dio pravne povijesti ali i sadašnjosti. U svojim najslavnijim danima Rim je bio

prvi pravi kozmopolitski velegrad, a carstvo golema multietnička sila koja je pokušavala držati na

okupu mnoge različite narode, običaje, religije i rase. Rimsko carstvo bila je prva država u

povijesti koja se prostirala na tri kontinenta i svojim sustavom cesta učinila je istinitom poslovicu

koju i danas rabimo; Svi putevi vode u Rim. Rim je u svojoj najranijoj fazi bio kraljevina, ali je

vlast kralja trebala podršku senata i Komicija. Nakon svrgnuća posljednjeg kralja uspostavljena je

Republika kojoj su na čelu bila dvojica konzula s jednogodišnjim mandatom, ali i trajnom vlašću

senata. Nakon dugogodišnjih borbi između patricija i plebejaca, odnos snaga se mijenja, a moć

senata traje. Razdoblje carrstva započelo je s Augustom. U ovom radu se pokušava naglasiti kako

se u jednom naizgled iznimno raslojenom društvu jasnih granica između slobodnih i neslobodnih,

onih s građanskim pravom i bez njega moglo ostvariti socijalnu promociju.

2
 Rad je podijeljen na pet dijelova: nakon uvoda i sažetih geografskih podataka o

Apeninskom poluotoku, slijedi kratka povijest Lacija i postanka Rima uz legende o postanku,

zatim ukratko o razdoblju kraljeva i društvenom ustroju u tom razdoblju. Slijedi doba Republike,

i osvrt na vanjsku politiku, i dio o vojsci kao glavnoj mogućnosti promocije u rimskom društvu.

1. 1. Geografski podaci

Apeninski poluotok dobio je ime prema planinskom lancu Apenina dugom oko 1200 km.

Lanac se proteže duž istočne obale Italije, od sjevera prema jugu poluotoka i na sjeverozapadu se

povezuje s planinskim lancem Alpa koji polukružno zatvara Italiju na sjeveru. Lanac Apenina

može se podijeliti na tri dijela: sjeverne, središnje i južne Apenine. Sjeverni Apenini dijagonalno

se pružaju u smjeru od sjeveroistoka prema jugoistoku i odvajaju aluvijalnu Padsku dolinu od

ostatka poluotoka i zatvaraju područje najsjevernijeg dijela Italije. To je područje u klasičnih

Rimljana bilo poznato pod nazivom Cisalpinska Galija. Sjeverozapadni dio tog područja klasični

Rimljani nazivali su Ligurijom, a ime je opstalo do danas. Srednji Apenini pružaju se u smjeru od

sjevera prema jugu usporedo s obalama Jadranskog i Tirenskog mora i dijele srednju Italju na dva

dijela: zapadni dio je antička Etrurija, danas Toskana, južno od Etrurije je Lacij, još više prema

jugu je Kampanija. Kroz povijest su to bile tri najznačajnije pokrajine. Južni Apenini pružaju se u

smjeru sjeveroistok – jugozapad prema Siciliji gdje se i nastavljaju, prema istoku je područje

Apulije koja se produžuje u antičku Kalabriju (danas drugo područje nosi ovo ime), na zapadu

poluotok završava područjem Lukanije i Brucija1. Oblik poluotoka podsjeća na čizmu. Današnjoj

Italiji osim Apeninskog poluotoka pripadaju i tri velika otoka: Sicilija, Sardinija i Korzika. Italija

1
P. Lisičar, 1975, 256

3
izlazi na pet mora: Jonsko, Jadransko, Ligursko, Tirensko i Sredozemno more2. Područje

Apeninskog poluotoka ima raznovrsnu klimu, u donjem obalnom pojasu vlada prava

mediteranska, u dolini rijeke Po i višim dijelovima Apenina dominira umjerena kontinentalna

klima, u području Alpa vlada oštra planinska klima. Važnije rijeke su: Po (Pad), Tiber, Adige i

Arno. Tiber je plovan samo na ušću, a ostale rijeke ni toliko. More je kroz povijest kao i danas

imalo iznimno važnu ulogu u svim aspektima života3.

2. Povijest Lacija i postanak Rima

Uz tirensku obalu srednje Italije južno od rijeke Tiber do apeninskih padina, smješten je

teritorij od oko 2 000 km2 na koji se krajem drugog tisućljeća pr. Kr. doselilo italsko pleme

Latina. Prema njima se područje nazvalo Lacij (Latium). Na području Lacija arheološki je

potvrđeno postojanje kultura u paleolitiku. Dokaz je i lubanja neandertalskog čovjeka pronađena

kod Saccopastorea, sjeverno do Rima. Brojni su nalazi iz neolitika i eneolitika. Iz brončanog

doba nalazi su rijetki. Krajem drugog tisućljeća u području Lacija prisutna su italska plemena

koja se ubrajaju u indoeuropsku skupinu naroda, ali i etrurska i ligurska plemena koja ne

pripadaju toj skupini. Italska plemena dijele se na dvije grupe: jednoj su glavni predstavnici

Latini, uz njih su još Falisci i Sikuli, te druga skupina u kojoj su Umbri i Osci. U rano željezno

doba, početkom prvog tisućljeća pr. Kr. postoji više naselja odnosno sela Latina najčešće na

Albanskim brdima i drugim uzvisinama4. O tome svjedoče grobovi iz 10. i 9. st. pr. Krista na tim

brežuljcima5. Latini su se bavili stočarstvom, isušivali močvare kojima područje obiluje i borili se

međusobno i s drugim plemenima. Naselja su bila neovisna jedna o drugima, ali su bila povezana

2
Italija, https://hr.wikipedia.org/wiki/Italija#Zemljopis
3
P. Lisičar, 1975, 256,
4
P. Lisičar, 1975, 263 - 275
5
Osobito između mjesta Grottaferrata i Castelgandolfo, Povijest 3, 2007, 443

4
u vjerske saveze i otvorena prema kulturnim utjecajima Grka i Etrušćana koji obitavaju na

susjednim područjima. Do 8. st. pr. Krista izdvajaju se naselja Lavinij i Alba Longa6. Prema

Pliniju su tamo neseljene trideset i jedna latinska narodna zajednica, nabraja ih poimence kao i

plemenska naselja7. Drugi pisci taj broj podatcima uvećavaju na preko četrdeset. Među

sačuvanim arheološkim nalazima ima ostataka arhitekture, kiparstva, raznih obrta i keramike, a

poznati su i nalazi grobnica. Od njih se ističe nalazište Praenestae, danas Palestrina, gdje je u

grobnicama nađeno obilje predmeta domaće, ali i grčke, orijentalne i etrurske izrade. Posebno

mjesto historijski zauzima zlatna prenestinska fibula s ugraviranim najstarijim poznatim

latinskim natpisom datiranim u 7. st. pr. Krista. Doba nastanka grada Rima tradicijski se oslanja

na legende, a danas postoje arheološki nalazi koji potvrđuju prisutnost i neke običaje ljudi u

vremenskom razdoblju iz legendi.

2.1. Legende o postanku Rima

Legendu o postojanju ličnosti Latina, kralja grada Lavinija, koji je heroj po kojem Latini

dobivaju ime, možda potvrđuje Heziod. Heziod je vjerojatno živio u 8. st. pr. Krista i možda je

bio suvremenik kralja Latina. U Teogoniji je stih koji spominje Latina kao suvladara s bratom

Agrijem8. U području Lavinija koji je imao zidine duge 3 km, pronađeno je više žrtvenika iz 7. i

6. st. pr. Krista. Pronađeno je svetište unutar grobnog humka iz 7. st. pr. Krista za koje se

pretpostavlja da je bio Enejin grob9. Tako je grad Lavinij potvrđen kao sakralno središte i ukazuje

na otvorenost utjecajima grčkog svijeta i kroz mitove i legende, kao i legenda o Eneji. Postoje

6
Alba Longa bila je smještena na jednoj od albanskih visoravni, moguće na onoj na kojoj je danas Castel
Gandolfo, P. Lisičar, 1975, str. 275
7
Plin,, N., h., III, 69 - 70
8
Povijest 3, 2007, 445
9
Godišnje procesije su se održavale do 5. st. poslije Krista, Povijest 3, 2007, 445

5
dva ciklusa legendi koja govore o postanku grada Rima; trojansko – latinski i sabinski. Sažeto

prema trojansko – latinskom ciklusu: Eneja je sin Anhiza i božice Venere, jedan je od trojanskih

junaka koji sa svojim sinom Julom (Askanijem) nakon pada Troje i dugog lutanja Sredozemljem

stiže do obala Lacija. Jul (Askanije) je tu utemeljio grad Albu Longu. Uslijedili su nasljednici,

tako i braća Numitor i Amulije. Amulije svrgava zakonitog nasljednika Numitora i Numitorovu

kći Reu Silviju prisiljava da postane vestalka pod zavjetom čistoće. Rea Silvija je zanijela s

bogom Marsom, a Amulije njene tek rođene blizance baca u rijeku Tiber. Sretno su isplivali u

podnožju Palatina gdje ih nalazi i hrani vučica dok ih pastir Faustul ne primi u svoj dom. Kad su

odrasli, blizanci Romul i Rem slučajno saznaju istinu o svom podrijetlu, vraćaju se u Albu

Longu, svrgavaju Amulija i vraćaju Numitora na prijestolje. S grupom muškaraca iz Albe Longe

vraćaju se do Palatina gdje prema haruspicijskom proročanstvu osnivaju grad. Grad prema

Romulu dobiva ima, a on postaje prvi kralj i prema običaju, kao osnivač, mora zaorati plugom

prvu, svetu brazdu koja određuje granice grada. Rem preskače tu granicu i Rema, možda i

prevarenog, ubija vjerojatno Romul. Prema predaji, taj osnutak i ubojstvo dogodili su se

21.4.753. god. pr. Krista10. Legendu o Romulu i Remu susrećemo kod Livija, Dionizija iz

Halikarnasa i Plutarha. Legenda je sastavljena od prastarih mitova poznatih s Bliskog Istoka.

Osobitost su dva djeteta umjesto uobičajeno jednog, iako su u Grka poznati Dioskuri. Arheološki

je utvrđeno postojanje naselja na Palatinu u 10. st. pr. Krista gdje legendarna predaja smješta

jezgru najstarijeg naselja11. Legenda o postanku Rima opjevana je u djelima pjesnika i bila je

izvorište rimskog ponosa o božanskom podrijetlu osnivača grada, posebice rodu Julijevaca.

10
Godinu 753.pr. Krista datiraju antički pisci kao treću godinu VI. Olimpijade, godinu bilježe Varon i
Livije, P.Lisičar, 1975, 276
11
A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, 26

6
 Drugi ciklus legendi govori o uspostavi odnosa Latina i Sabinjana, najpoznatija epizoda

iz ciklusa je otmica Sabinjanki, nakon koje su muškarci novoosnovanog grada dobili žene, a

Sabinjani više nisu htjeli ratovati s gradom u kojem su sad bile i njihove srodnice. Tako je prema

ovoj legendi započela suvlast između Romula, kralja Latina i Tita Tacija, kralja Sabinjana12.

3. Doba kraljeva

Prema tradiciji Romul je osnovao Rim i postao prvi kralj. Od osnutka grada vladalo je

sedam kraljeva, nakon Romula slijede: Numa Pompilije, Tulije Hostilije, Anko Marcije,

Tarkvinije Prisk, Servije Tulije i Tarkvinije Oholi. I podatci o njima su dio priča u formi legendi

u koje su utkana i stvarna zbivanja. Romulu se pripisuje osnivanje Senata, prema predaji od sto

starješina (patres), zatim osnivanje kurija, dioba građana na patricije i plebejce, podjela zemlje,

organiziranje vojske, uspostava osnovnih društvenopolitičkih ustanova klasičnog Rima. U doba

njegova kraljevanja događa se pripajanje jedne grupe Sabinjana što je uklopljeno u legendu o

Otmici Sabinjanki. Čini se da je Rim bio latinsko – sabinski i arheolozi to argumentiraju tako što

grobnice s incineracijom u Rimu smatraju latinskim, a one s inhumacijom sabinskima13. Rimsko

društvo već je u doba kraljeva izrazito podijeljeno. Prva podjela bila je na 30 kurija od kojih je

svaka obuhvaćala više rodova (gentes). Svakih 10 kurija činilo je jednu od tri prastare općine

(Tities, Ramnes, Luceres). Građani sa svim pravima bilu su patres – članovi rodova. Patres se

kasnije naziva patricijski senat, a naziv patricii je obuhvaćao sve starograđane. Od pokorenih

starosjedilaca nastaju clientes – poslušnici i oni su osobnoj vezi i ovisni o patricijima. Patronus je

taj koji zastupa klijenta u njegovim pravima, i za to je mogao tražiti razne protuusluge14. Od

najstarijeg doba u Rimu postoje i plebejci (plebeii), nastali su od pokorenih starosjedilaca te od

12
Povijest 3, 2007, 449
13
P. Lisičar, 1975, 278
14
A. Musić, 2008, 106

7
doseljenika. Za razliku od klijenata, nemaju patrona ili im je patron bila država, odnosno kralj.

Zato imaju osobnu slobodu i privatna prava, ali nemaju politička prava. Njih će tražiti kroz

dugotrajnu borbu s patricijima. Tu su i robovi koji nemaju nikakva prava, većinom su ratni

zarobljenici. Rimom vlada kralj, bira se doživotno, najviša je upravna i pravosudna institucija.

Vrhovni je vojskovođa u ratu, vrhovni svećenik, ali vlast dijeli s vijećem ili senatom i s

narodnom skupštinom (comitia curata kasnije i centuriata)15. Treba razlikovati kakve su ovlasti

iste institucije imale za vrijeme kraljevsta, za vrijeme republike i kasnije, za vrijeme carstva.

Romul kao prvi kralj stekao je svoja prava samim činom osnivanja grada, može se čak reći kako

mu prava potiču od bogova koji su poslali povoljno znamenje za taj čin. Romul je bio prvi

imperator, pokazivao se odjeven u purpurnu togu izvezenu lovorom u kolima koje vuku bijeli

konji, pravo utjelovljenje Jupitera kapitolijskog. Iako kralj ''po božanskom pravu'', Romul je

surađivao sa savjetom - patres, Senatom i sazivao je narod u skupštinu - komiciju. Na kraju,

Romul: ''(...) je nestao (prenijet živ među bogove u trenutku onoga što je predstavljalo prvu

apoteozu jednog rimskog vladara) 16...'' Trebalo je popuniti mjesto kralja pa se postavilo pitanje

ustavnosti izbora novog vladara jer se nije očekivao novi iskaz božanske volje17. Prema Liviju,

odlučilo se kako će kralja birati narod, ali Senat mora dati potvrdu, odnosno senatori odlučuju, a

narod, komicija izražava želju18. Slijedeći kralj nakon Romula bio je Numa Pompilije, po legendi

je propagirao plebejski gens Pompilija. Doba Tulija Hostilija obilježeno je početkom ratovanja s

Albom Longom, pa razaranjem grada što je okončano za kraljevanja Anka Marcija19. To

potvrđuje da je već postojala organizirana vojska, i da se Rim širi po okolnom Laciju. Anko

Marcije bio je i osnivač luke Ostije. Slijedi doba etrurskih kraljeva, od druge polovine 7. st. pr.

15
A. Musić, 2008, 106
16
P. Grimmal, 1968, 135
17
''...Romul nestao s ovoga svijeta kad su mu bile pedeset četiri godine, a u trideset osmoj godini
kraljevanja.'', Plutarh, 1988, 77
18
P. Grimmal, 1968, 135
19
Ratovi obojice kraljeva protiv Albe Longe su povijesno potvrđeni, Povijest 3, 2007, 454

8
Krista, razdoblje manje legendarno i s više povijesnih činjenica. Tarkvinije Prisk prvi je etrurski

kralj koji započinje širenje Rima prema Kampaniji. Serviju Tuliju pripisana je reforma kojom se

građane Rima, i patricije i plebejce, zakonski svrstalo u razrede prema imovinskom stanju. Uvodi

se razred (classes) koji regulira obveze u miru i ratu. Ta dioba poslužila je organizaciji vojske:

građani su podjeljeni u pet razreda s imovinom izraženom u asima - rimskom novcu, i prema

svom razredu davali su određen broj centurija: V. razred 30 centurija, IV., III. i II. razred po 20

centurija, te I. najbogatiji razred, davao je 80 centurija. Centurije dobivaju svoje određeno mjesto

u vojnom rasporedu i obvezno naoružanje za taj raspored. Uz taj ustroj dolazilo je još 18 centurija

vitezova (equites), i to 6 patricijskih i 12 plebejskih koje su činili mladi ljudi iz I. najbogatijeg

imovinskog razreda. Bile su još dvije centurije rukotvoraca i dvije svirača, te još jedna centurija

sastavljena od onih koji su pripadali V. imovinskom razredu, najsiromašniji građani s manje od

11 000 asa imovine. Svukupno su bile 193 centurije. Vojska je bila obvezna za muškarce od 17.

do 60. godine života, i dijelilo ih se na mlađe – iuniores (od 17. – 45. godine) koji su činili

polovicu centurija, te starije – seniores (od 46. – 60. godine) koji čine drugu polovicu, a u ratu

su bili pričuva. Porez je bio obvezan za sve koji su imali imovinu od barem 1 500 asa, a

oslobođeni od plaćanja bili su oni s imovinom manjom od tog iznosa, oni su poletarii, capite

censi20. Brojke koje se povezuju s podjelom po imovinskim razredima ekonomski nadilaze šesto

stoljeće prije Krista u koje ih se po tradiciji smješta, ali je vjerojatno da se za Servijeva doba

bitno unaprijedio ekonomski i društveni život. U to se doba smješta podizanje gradskih zidina i

uređenje gradske kanalizacije. Imovinski cenzus postaje osnova novog društvenog poretka koji

smjenjuje raniji rodovsko aristokratski ustroj. Državnu granicu čuvaju i šire centurije imućnijih

dobro opremljenih građana. Imućniji građani imali su veća prava, ali i veće obveze 21. Ustavom,

20
A. Musić, 2008, 106 - 107
21
P. Lisičar, 1975, 279 - 280

9
vjerojatno za vrijeme Servija Tulija, formalno se ozakonilo postojeće stanje. To nije bilo pisano,

već usmeno pravo. Glavna pravna kategorija koja je definirala rimskog građanina je građansko

pravo (civitas). Ono se sticalo rođenjem, oslobađanjem iz ropstva ili dodjelom građanskih prava;

odlukom narodne skupštine ili od strane pojedinih vojskovođa. Prava rimskog građanina su: ius

commercii, pravo na sticanje imovine i trgovanje, ius conubii, pravo na zakonito sklapanje braka i

roditeljstva, ius suffragi, pravo glasovanja, ius honorum, pravo postizanja društvenih počasti i

vršenja magistratura, ius provocationis, pravo priziva na narodnu skupštinu protiv sudskih

presuda22. Građansko pravo moglo se izgubiti, capitis deminutio što je značilo smanjenu pravnu

sposobnost, na primjer u slučaju zarobljavanja ili ako se ne bi izvršila vojna dužnost, zbog

neplaćanja poreza, prelaska u drugi grad ili progonstva. Raslojenost društva osim kroz građansko

pravo i imovinski cenzus, obilježena je i staleškim kategorijama. Najugledniji su staleži koji nose

naziv ordo: ordo senatorius i ordo equestior. Senatorski stalež činili su članovi senata, redom

bogati zemljoposjednici, smatralo se da poslovi poput novčarstva i trgovine nisu dostojni ovog

staleža. Viteški stalež je po Servijevom ustavu davao ljude za sastav 18 viteških centurija od

uglednih i imućnih građana. Država im je davala konje i prihod za njihovo uzdržavanje. U doba

kraljevstva ovi najugledniji staleži imali su pravo na magistrature, položaje i pravo vršenja

službene vlasti, kasnije prava dobivaju i plebejci, pa će se o magistraturama reći više u dijelu

teksta vezanom za doba republike.

U vrhovnoj vlasti uz kralja i senat sudjeluje i narodna skupština, komicija. Komicije su

imale tri oblika: curiata, centuriata i tributa. Comitia curiata je najstarija, na 30 kurija

podijeljena narodna skupština na kojoj je narod glasujući o političkim pitanjima donosio

zaključke. Na comitium je narod pozivao kralj ili interrex. Senat u doba kraljeva je vijeće koje

22
A. Starac, 1999, 25

10
među patricijima bira kralj. Prema običaju, a običajno pravo je od početaka rimske države vrlo

važno obilježje vlasti, mišljenje i zaključak senata trebali su kralju, ali i zaključcima narodne

skupštine. Kad bi kralj umro, vladarsku vlast koja još od Romula potječe od bogova, preuzimao

je senat, i senatori su međusobno ždrijebom birali redoslijed onih koji vrše interregnum. Vladali

su po pet dana, a posljednji bi odabrao novog kralja23. Bilo je važno da imperium ne ostaje

upražnjen.

Prema stupnju osobne slobode među građanima se razlikuju: ingenui rođeni slobodni,

zatim oslobođenici - libertini u odnosu prema državi ili liberti u odnosu prema svom prijašnjem

gospodaru24. Robovi su obespravljeni, nemaju osobnost, oni su kategorija sredstava za rad.

Manumissio je bio zakonski akt oslobađanja kojim je bivši rob prema Servijevom ustavu dobivao

rimsko građansko pravo, pravo upisa u jedan od četiri tadašnja gradska tribusa, te pravo

sudjelovanja u javnim poslovima i izborima, ali s određenim ograničenjima25. Prema predaji

kralja Servija Tulija ubio je Lucije Tarkvinije zvan Oholi. Protiv Tarkvinija Rimljani su se digli

na ustanak, zbacili s vlasti posljednjeg rimskog kralja i istjerali ga iz Rima. Tradicionalna datacija

je 509. god. pr. Krista. Umjesto kralja na čelo države dolaze dva konzula, odnosno dva pretora

kako su ih tada nazivali26.

Rim se od malog naselja na Palatinu iz 8. st. pr. Krista za vrijeme vladavine kraljeva kroz

dva i po stoljeća razvio u grad etrurskog tipa. Proširio se po brežuljcima, po tradiciji na njih

sedam: Palatin (Palatinus), Kvirinal (Qurinalis), Viminal (Viminalis), Kapitolij (Capitolinus),

Aventin (Aventinus), Celij (Caelius) i Eskvilin (Esquilinus). Sanirana je močvarna dolina među

njima, iskopani su odvodni kanali, kloake, organiziran je forum i tržnica, izgrađen je obrambeni

23
A. Musić, 2008, 113
24
A. Musić, 2008, 109 - 111
25
A. Starac, 1991, 91
26
Povijest 3, 2007, 483

11
zid. Kako je Rim bio smješten na plovnoj rijeci nedaleko od mora, imao je sve preduvjete brzog

razvoja.

4. Republika; patriciji i plebejci

Nakon progonstva posljednjeg etrurskog kralja Rima izabrani su prvi konzuli: Lucije

Junije Brut i Lucije Tarkvinije Kolatin i uspostavljena je Rimska Republika. Započinje dugo

razdoblje društvenog sukoba između patricija i plebejaca. Patriciji su u svojim rukama držali

ekonomsku vlast i postajali sve bogatiji. Imali su pravo zakupa nad zemljom zadobivenom ratom

(ager publicus), i političku vlast putem senata čiji je položaj bio stalan za razliku od

jednogodišnjih mandata konzula. Imali su nadzor nad građanskim i vjerskim magistraturama kao

i zakonima koji su se usmeno prenosili. Plebejci nisu imali političkih prava, a postaju i sve

siromašniji jer zbog stalnih ratova ne uspijevaju obraditi svoju zemlju, pa se učestalo zadužuju.

Plebejci su se žalili kako se usmeno, običajno pravo primjenjuje nejednako, ovisno o poimanju

magistrata koji su u početku morali biti patriciji. Bitna faza u borbi plebejaca za sudjelovanje u

političkom životu bile je uspostava zbora vlastite skupštine i magistrata, pučkih tribuna. Pučki

tribunat osnovan je nakon prve secesije plebejaca 494. god. pr. Krista sa svrhom zaštite plebejaca

od strane patricija. Pučki tribuni mogli su biti isključivo plebejci. Prava su im postupno rasla,

imali su moć ius intercessionis, pravo protiv neke zapovjedi i bili su nepovredivi (sacrosanti).

Djelovanje su vremenom širili na zakonodavstvo i sudstvo27. U Rimljana je postojalo običajno

pravo koje je imalo zakonsku moć iako se o njemu nikad nije glasovalo28. Rimska ustavnost

nastajala je prilagodbom kroz vrijeme i promijenjene uvjete u društvu. Za vrijeme kraljeva i dugo

u doba Republike sudsko i ustavno pravo nisu bili odijeljeni. Uloga kralja pa potom konzula bila

27
A. Musić, 2008, 120
28
P. Grimmal, 1968, 122

12
je rješavanje građanskih i krivičnih sporova, a cilj je bio održavanje reda među građanima u

državi. Zbog pobuna plebejaca mijenjaju se zakoni, nakon uspostave pučkog tribunata 456. god.

pr. Kr. prema lex Icilia plebejci dobivaju zemlju na Aventinu. Nedugo za tim slijedi imenovanje

decemvira, deset građana koji su nakon proučavanja usmenih zakona možda tražeći i uzore u

grčkim polisima, saželi proučeno u Zakone XII tablica 451/450. god. pr. Krista i ispisane ih

izložili na Forumu. Original nije sačuvan, ali je sadržaj dosta poznat kroz citate u djelima pisaca.

Rimljani su te zakone smatrali izvorom cjelokupnog građanskog prava. Slijedio je Lex Canuleia

445. god. pr. Krista koji ukida zabranu braka između patricija i plebejaca, pa 443. god. pr. Kr.

odredba kojom se plebejcima omogućuju visoke državne službe, ali još neko vrijeme nisu mogli

biti birani i za konzula29.

Magistrature (od magistratus) su značile državnu službu koju vrši netko izabran od

naroda i ima službenu vlast - potestas. Svaki magistrat imao je pravo donošenja uredbi (edicta)

koji su imali zakonsku moć. Najviša vojnička i sudska vlast bila je imperium i vrijedila je

neograničeno samo izvan Rima. Magistrati su se dijelili na: magistratus patricii i plebeii,

magistratus cum imperio i sine imperio, magistratus maiores i minores, magistratus curules i non

curules. Patricijski magistrati su službe najprije rezervirane za patricije, ali su i plebejci stekli

pravo na njih, a ime je ostalo. Ali plebejske magistrate, službe pučkog tribuna i plebejskog edila

mogli su obnašati samo plebejci. Magistrati s imperijem bili su konzuli, pretori i diktatori i oni su

uz cenzore magistratus maiores. Ako se netko htio natjecati za neku od službi - candidatus,

morao je imati puno građansko pravao, i dokaz da je služio 10 godina u vojsci, a kasnije i da je

navršio trideset godina života. Postojao je točno određen red službi - cursus honorum: prije

konzulata morala se vršiti pretura, prije preture kvestura, od Augusta prije kvesture vojnički

29
Povijest 3, 2007, 493

13
tribunat i vigintivirat, i između kvesture i preture edilitet ili pučki tribunat. Razmak od dvije

godine tražio se između patricijskih službi, razmak od jedne godine između plebejske i patricijske

službe. Nakon deset godina mogla se ponovo obnašati ista služba. Red magistratra po važnosti:

dictator, consul, interrex, praetor, magister equitum, censor, aedilis, tribunus plebis, quaestor,

vigintivir, tribunus militum. Pretura je kao sudska služba odvojena od konzulata 367. god. pr. Kr.

i obnašali su je patriciji, ali Licinijevim zakonom plebejci dobivaju pravo na konzulat, a 337. god.

pr. Krista dobivaju i pravo na preturu30. Lex Ogulnia 300. god. pr. Kr. omogućio je plebejcima

da mogu biti svećenici, i konačno lex Hortensia 287. god. pr. Krista, zaključke plebejskih

skupština učinio je zakonitima bez potvrde senata31. Niz svih navedenih zakona postupno je

ograničavao vlast patricija smanjujući njihovu političku i gospodarsku prevlast što je omogućilo

uspon novog plemstva - nobiles, koje je uz patricijske uključivalo imućnije plebejske obitelji32.

Plemstvo je prisvajalo više državne službe za svoje članove i bilo je jezgra stranke - boni ili

optimates. Oni su štitili svoje interese i pozicije od predstavnika pučke stranke – populares.

Optmati su prisvajali gotovo sve ratom osvojene posjede - ager publicus, i tako dobili goleme

posjede koje su im obrađivali robovi. Osiromašeni seljaci sele se u Rim i postaju dio

nezadovoljnih građana. Braća Grakho, obojica pučki tribuni, pokušali su popraviti situaciju

agrarnim i političkim reformama, no obojica su ubijeni. Temelj vlasti uza sve navedene zakone

teoretski su trebale držati različite narodne skupštine, ali u praksi je i dalje svu vlast obnašao

senat kojeg su činili predstavnici najbogatijih i najuglednijih obitelji.

4.1. Osvrt na vanjsku politiku

30
A. Musić, 2008, 118
31
A. Musić, 2008, 108
32
A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, 26

14
 Rimska republika morala se braniti od susjeda. Kroz nešto više od dva stoljeća proširila je

svoju vlast na cijeli Apeninski poluotok. Dvije su glavne faze političkog i vojnog uspona Rima:

prva faza u Laciju, od uspostave Republike do upada Gala 390. god. pr. Krista, a druga, nakon

toga po cijelom poluotoku protiv Etrušćana i Gala na sjeveru te Umbra, Samnićana i grčkih

gradova dalje na jugu. Pobjeda nad Latinima kod Regilskog jezera bila je važan događaj i uvod u

postupnu prevlast nad susjednim plemenima: Ekvima, Volščanima i Hernicima. Borba s

najopasnijim neprijateljem, Etrušćanima, dosegla je vrhunac u razaranju Veja 396. god. pr.

Krista. Važna su i tri rata sa Samnićanima u razdoblju od 343. – 290. god. pr. Krista što je za

posljedicu imalo osnivanje rimsko – latinske savezne države i vlast nad golemim teritorijem i

brojnim bogatim kolonijama33. Kolonije su bile utvrđena mjesta koja su osiguravala rimsku vlast

u osvojenim krajevima, a kolonisti su imali potpuno građansko pravo. Kategoriju ograničenog

građanskog prava imali su stanovnici pokorenih gradova koje se nazivalo municipia. Nakon što

su porazili Samnićane, Rimljani dolaze u dodir s grčkim gradovima na Jonskom moru. Epirski

kralj Pir se s jakom vojskom iskrcao u Italiju 280. god. pr. Krista kako bi pomogao grčkom gradu

Tarentu i drugim manjim gradovima u borbi protiv Rima. Uz nekoliko poraza Rimljani su ipak

pobijedili, prisilili neprijatelje na povlačenje, a grčke gradove na predaju. Do druge polovice 3. st.

pr. Krista Rim je postao vladar područja od Arna i Rubikona na sjeveru do Mesinskog tjesnaca na

jugu34. Rim se širio sve brže, slijedili su sukobi s Kartagom, i nakon završetka drugog punskog

rata 201. god. pr. Krista Rim je imao nadzor nad Sredozemljem. Kartagu su Rimljani razorili 146.

god. pr. Krista, iste godine razoren je i Korint. Rim je tada pripojio Makedoniju i Grčku.

Uspostavili su provinciju Aziju 130. god. pr. Krista, tada započinje i vrijeme društvenih sukoba u

Rimu. Pučki tribuni braća Grakho ubijeni su, ali dio agrarnih zakona za koje su se zalagali ipak je

33
A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, 36
34
A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, 36

15
bio potvrđen. Rim osvaja Transalpinsku Galiju, Gaj Marije vodi rat protiv Jugurte i 105.godine

pr. Krista reorganizira vojsku. Između 91. - 88. god. pr. Krista Rim je protiv italskih saveznika

vodio saveznički rat krajem kojeg im se daje građansko pravo. Kornelije Sula postaje diktator 82.

god. pr. Krista, reformirao je ustav i obnovio apsolutnu vlast senata. Slijedilo je razdoblje

socijalnih nemira, senatorska oligarhija je stalno slabila, konzul Pompej je 64. god. pr. Kr.

osvojio Pont, Bitiniju i Palestinu. Prvi trijumvirat Pompeja, Cezara i Krasa, bio je savez moći

protiv senata 60. god. pr. Krista. Cezar je osvojio Galiju u razdoblju od 58. – 51.god. pr. Krista.

Poslije Krasove smrti Pompej je jedini konzul uz podršku senata. Senat je 49. god. pr. Kr. naredio

Cezaru da raspusti vojsku, no on prelazi Rubikon, kreće na Rim i tako započinje građanski rat.

Pompej je pobijeđen kod Farsala, bježi u Egipat gdje je i ubijen. Cezar je 45. god. pr. Kr.

napokon porazio Pompejeve pristaše kod Munde. U veljači 44. god. pr. Kr. Cezar je postao

doživotni diktator. Na martovske Ide su ga ubili urotnici predvođeni Kasijem i Brutom. Drugi

trijumvirat 43. god. pr. Kr. je savez između Marka Antonija, Oktavijana i Lepida. Bitkom kod

Akcija 32. god. pr. Krista okončana je borba za Cezarovo nasljedstvo, Oktavijan je pobijedio

snage Marka Antonija i Kleopatre i 27. god. pr. Krista započinje carsko doba35.

5. Vojska

Jedan od glavnih čimbenika razvoja i rasta rimske države kroz dugi niz stoljeća bila je

vojska. Prateći promjene kroz zakone za vrijeme Republike gradi se predodžba o napredovanju

čitavih slojeva društva, ali pripadnik bilo kojeg od tih slojeva, nezaobilaznu osnovu za socijalni

status i razvoj karijere imao je u vojsci. Rim u najranije doba nije imao stalnu vojsku. S

ratovanjem se započinjalo u proljeće i završavalo u jesen. U zimsko doba ostajalo se kod kuće i

35
A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, 26 - 27

16
svake se godine mobilizacija vršila nanovo, kako bi se izbjeglo dugo odsustvo većeg broja ljudi

od njihovih domova i imanja. Rimska država zato u početku i povjerava obranu dobrostojećim

staležima, onima koji su imali što braniti. Vojnik se sam trebao opremiti, dobivao je i nešto novca

za vrijeme provedeno u vojsci, ali glavni prihodi i dalje su bili oni s vlastitih imanja. U doba

Republike vojsku su činile četiri legije kao dvije konzularne vojske, svaki je konzul bio na čelu

dviju legija. Kad su bojišta postala sve udaljenija i snage neprijatelja narasle, vojna obveza

postala je teret. Pohodi su sve dugotrajniji i novačenje postaje itekako otežano. Rim se u 11. st.

pr. Krista upustio u dugo ratovanje na području sjeverne Afrike, i kako je bilo iznimno teško

nabaviti legionare, Marije kao jedan od konzula zapovjednika, odlučuje se na posebno važnu

odluku. Marije ukida imovinski cenzus i civitas kao preduvjete za pristup vojsci te prima sve

dobrovoljce, i siromašne i one koji žele steći građansko pravo. Priliv siromaha i oslobođenika bio

je izniman, a oni u vojnoj službi žele ostati što duže. U vojsci vide svoju priliku za društveno i

materijalno napredovanje36. Tom Marijevom reformom nastala je profesionalna vojska. Za

vrijeme trajanja Servijevog cenzusa, s višim imovinskim razredom poboljšavala se i opremljenost

vojnika, samo su oni u prvom razredu imali i oklop i veliki štit37. U doba uspostave stalne vojske

za Marijeva konzulata, dubina promjene vidljiva je u masovnoj proizvodnji jeftinih kaciga koje

su postale dio opreme legionara38. Svi su vojnici dobili teško oružje i pilum, i pošto su svi

opremljeni u cijelosti, nestale su razlike između lako i teško naoružanih jedinica. Marije je

povećao broj ljudi u legiji na 6000, uveo je kohorte kao osnovne taktičke postrojbe umjesto

manipula. Vojska je tako od nekad svojevrsnog privilegija bogatijih, postala put najsiromašnijima

ka društvenom usponu i punom građanstvu. Vojska je osim obveze, postala prilika i osnova

materijalnog i socijalnog napretka. A višim staležima ostala je nezaobilazna prva stepenica za

36
P. Connolly, 1990, 21
37
A.Musić, 2008, 107
38
P. Connolly, 21

17
obnašanje slijedećih i viših magistratura, za cursus honorum. Profesionalnim legionarima se

povećalo plaće, vojsci se dodaju i pomoćne čete auxilia, rimsku konjicu zamjenjuje konjica

saveznih naroda. Svi saveznici (socii) iz italskih država prema odredbama ugovora s Rimom

morali su dati jednak broj vojnika kao i Rim. Legije i savezničke alae ili kohortes alares borile su

se na krilnim pozicijama savezne vojske39. Od tada je kroz slijedećih 50 godina Rim udvostručio

područje pod svojom vlašću, to je doba velikih vojskovođa, ali i građanskih ratova tih istih

vojskovođa u borbi za prevlast. Krajem razdoblja Republike, između 90. i 87. god. pr. Krista svi

su građani Apeninskoga poluotoka dobili status civitas. Od tada su vojnički ugovori na 20 godina

obveze služenja, a profesionalne postrojbe čine uglavnom ljudi bez imetka. Od Sule, po završetku

ugovora su veterani - isluženi vojnici dobivali opskrbu za starost, u obliku novčanog iznosa ili

doznaka za zemljište u kolonijama. I to je još jedan aspekt promjene statusa nekad siromašnog

građanina bez imanja, vojska mu je omogućavala posjed. Vojska zbog osvajanja sve manje

boravi u blizini Rima, pa i Apeninskog poluotoka, i počinje sve više ovisiti o svome vođi. Vojska

se polako formira kao zasebna, ali moćna sila sa svojim nutarnjim odnosima vjernosti i odanosti,

i u doba carstva iskazat će se i kao moćan politički čimbenik u izboru careva. Od Cezara,

legijama su se davali brojevi i imena, i znatno se povećala konjica koju su činili pripadnici drugih

naroda40. Vođe legija do Cezara birao je narod, skupština. Od Cezara, legijom zapovijeda legat iz

senatorskog staleža. Krajem republike svaki vojskovođa ima svoju pretorsku kohortu.

5.1. vojska u doba carstva

U doba carstva vojska je stajaća plaćenićka vojska kojoj je vrhovni gospodar bio car, a

vojskom su zapovijedali časnici koje je on imenovao. Legije su imale svoj broj koje su dobile
39
A. Musić, 2008, 131
40
A. Musić, 2008, 131

18
uglavnom za vrijeme građanskog rata. Za vladavine Tiberija brojevi su od I – XXV, a većina

legija je dobila i imena. I gradski dio vojske, pretorijanci od tada imaju važnu ulogu. August je od

zapovjednikove pretorske kohorte organizirao 9 pa 10 kohorti pretorijanaca, carevu tjelesnu

stražu. Dio ih je za njegove vladavine bio izvan Rima, no kasnije je Tiberije svih sakupio u Rim i

izgradio im utvrđenu vojarnu. Od tjelesne straže Tiberije je učinio svoju vojsku u samom gradu

Rimu41. Uz pretorijance je car lakše sprovodio svoju volju. Pretorijanci su u Neronovo doba

dobivali tri i pol puta veću od plaće legionara. Krajem Neronove vladavine vojska se pobunila

zbog careva ponašanja i načina vođenja vlasti i na prijestolje je pokušala staviti svojega vođu. To

je važan zaokret u rimskoj povijesti i nova uloga i pokazatelj snage vojske. U godini četiriju

careva, pretorijanci su na vlast postavili Galbu i Otona. Nakon Otonova neuspjeha Vitelije je

raspustio pretorijance, ali je Vespazijan obnovio njihove kohorte42. Kad se s Neronom ugasila

obitelj Julijevaca principat je prestao biti povlastica predodređene obitelji i carstvo više nije

dobivao onaj tko je imao Cezarove ili Augustove krvi nego onaj tko se pridružio legijama43.

''Legionari, proglasivši carem Vespazijana, i senatori, primoravši Nervu da Trajana uzme za

zapovjednika rajnskih granica – proveli su revoluciju; nakon toga je (...) u Rimu bilo

nagoviješteno da bi svaki zapovjednik mogao biti jednoga dana ovjenčan krunom44...'' I to se i

obistinilo kroz kasnije careve - vojnike. Pokazalo se kako je to na prvi pogled nepropusno i

podjelama uvjetovano društvo ipak bilo podložno strujanjima promjena i mogućnostima

socijalnog napretka. A najbolji primjer i dokaz bila je upravo vojska. U godini četiri cara

pokazalo se kolika je bila moć vojske u dovođenju vladara na vlast, a kasnije i samog

preuzimanja carske vlasti. Rimsko carstvo bilo je svjetsko carstvo, postalo je isuviše veliko,

41
A. Musić, 2008, 132
42
P. Connolly, 1990, 36 - 37
43
J. Cercopino, 1981, 64
44
J. Cercopino, 1981, 64

19
obuhvaćalo je neujednačen savez gradova s obilježjima i tradicijama Istoka i Zapada povezanih

ponajprije kultom božanskog cara. Vespazijan i Trajan najprije su zavladali carstvom, a tek onda

se uzdigli do božanskog statusa. Pokazali su kako je istinska moć i snaga bila uz onoga koji je

zapovijedao legijama i imao njihovu odanost, oni se nisu domogli carstva u ime božanskog

podrijetla svoje obitelji. Takvo poimanje zasluga i napredovanja bilo je novost u primjeni na

carsku vlast, ali posve uobičajeno u vojsci. Carevi - vojnici pokazali su da pravi centar moći nije

više bio u gradu Rimu. Završni korak u tom smjeru učinio je Dioklecijan kad je sproveo i

ozakonio tetrarhiju i osnovao nove centre moći izvan grada Rima.

20
 Zaključak:

Krajem drugog tisućljeća prije Krista pristižu na tlo Apeninskog poluotoka italska

plemena, među njima i plemena Latina. Zauzimaju područje koje se prema njima naziva Lacij.

Prva naselja organiziraju u rano željezno doba najčešće na Albanskim brdima i drugim

uzvisinama. Latini se bave stočarstvom, isušuju močvarna područja koja ih okružuju i ratuju

međusobno i s ostalim plemenima. Naselja su neovisna jedna o drugima ali se udružuju u vjerske

saveze. Do 8. st. pr. Krista izdvajaju se naselja Alba Longa i Lavinij. Prema Pliniju tamo obitava

trideset i jedna latinska narodna zajednica. Osnutak grada Rima objašnjen je kroz ciklus legendi.

Prema njima su osnivači grada blizanci Romul i Rem koji potječu od Eneje, trojanskog ratnika

božanskih korjena. Prema haruspicijskom proročanstvu Romul i Rem osnivaju grad na brežuljku

Palatin. Romul je nakon ubojstva brata postao prvi kralj Rima. Arheološki ostatci dokazuju

postojanje naselja na Palatinu u 10. st. pr. Krista. Romulu se pripisuje osnivanje senata, podjela

stanovnika na patricije i plebejce, osnivanje kurija, organizacija vojske, podjela zemlje i

uspostava osnovnih društvenopolitičkih ustanova klasičnog Rima. Nakon Romula slijedi još šest

kraljeva. Vrijeme prvih kraljeva više pripada materijalu legendi no povijesnih činjenica. Od

etrurskih kraljeva najvažniju promjenu uvodi Servije Tulije. Podijelio je građane po imovinskom

cenzusu u pet razreda, imovina građana procjenjena je u asima. Podjela po razredima definira i

obveze u ustroju vojske, položaj u vojnim redovima i pripadajući tip naoružanja. Porez je

obvezan za sve razrede, osim za one kojima je procjenjena imovina manja od 1 500 asa. Imućniji

građani Rima imaju i bolje naoružanje. Vojska nije stalna, ali je obvezna, a vojnik može biti samo

slobodni punopravni rimski građanin. Rimskog građanina definira građansko pravo (civitas).

21
Sticalo se rođenjem, oslobađanjem iz ropstva ili dodjelom građanskih prava. Građani sa svim

pravima bili su članovi rodova i nazivaju se patriciji, a plebejci nastaju od pokorenih

starosjedioca i doseljenika. Imaju osobnu slobodu i privatna prava, ali ne i politička. Političkim

pravima osiguravaju se magistrature i drže ih patriciji. Vlast je u rukama kralja, ali uz odluke

senata i zaključke komicije, narodne skupštine. Posljednji kralj je Tarkvinije Oholi, zbačen 509.

god. pr. Kr. Uspostavlja se tada Rimska Republika kojoj na čelo dolaze dva konzula. Konzuli se

biraju na jednu godinu, dok senat ima stalnu vlast. Razdoblje Republike obilježeno je borbama za

vlast patricija i plebejaca, a u vanjskoj politici ratovanjem sa susjedima i širenjem teritorija. Nižu

se zakoni koji smanjuju vlast patricija i jačaju ovlasti plebejcima, ali moć senata ostaje kao stalna

prevlast. U Rimu je postojalo običajno pravo i imalo zakonsku moć iako se o njemu nikad nije

glasovalo. Decemviri na Forum 451/450. god. pr. Krista postavljaju prve pisane rimske zakone na

XII tablica. Rimljani su te zakone smatrali izvorom cjelokupnog građanskog prava. Prema

stupnju osobne slobode razlikuju se oni koji su rođeni slobodni, oslobođenici, nekadašnji robovi

oslobođeni manumisiom, i robovi koji nisu osobe već sredstva za rad. Oslobođenici imaju dio

građanskih prava. Širenjem ratovanja daleko od Rima sve je teže novačenje, javlja se potreba za

stalnom vojskom. Za vrijeme Marijeva konzulata i ratova s Jugurtom, Marije provodi reformu

vojske. Ukida imovinski cenzus i puno građansko pravo kao preduvjete pristupa vojsci i prima

sve dobrovoljce. Dobrovoljci su mahom siromasi i oni koji žele steći građansko pravo. Oni žele

ostati u vojsci što duže. Tako nastaje profesionalna rimska vojska. Sva vojska se naoružava u

cijelosti, nestaju razlike između lako i teško naoružanih vojnika. Vojnici dobivaju plaću, ugovore

na 20 godina i po isteku uz status veterana dobivaju puno građansko pravo i novčani iznos ili

doznaku za zemljište u provincijama. Vojska postaje siguran put materijalnog i socijalnog

napretka za siromašne i one bez građanskog prava, oslobođenike. Kako bi mogli obnašati

magistrature po cursus honorum, vojska je obvezna etapa i patricijima, potreban je dokaz o

22
desetogodišnjoj vojnoj službi. Rimska vojska zbog osvajanja boravi daleko od grada Rima, sve

više ovisi o svojim zapovjednicima i sustavu vrijednosti baziranom na hrabrosti i odanosti. U

samom Rimu, August formira kohorte pretorijanaca koju su njemu carska straža. Od Tiberija one

su carska gradska vojska koja omogućava lakše provođenje carskih zapovjedi. Vojska se polako

formira kao zasebna sila koja krajem Neronove vladavine u godini četiri cara pokazuje svoju

zastrašujuću moć i snagu sada okrenutu prema unutra, prema Rimu, a ne vanjskom neprijatelju.

Vojska pokazuje moć kojom postavlja careve. Carevi više ne moraju biti nasljednici

predodređene obitelji. I vojnici mogu biti carevi. Vojska je u rimskom društvu nudila jedinstvenu

mogućnost socijalne promocije, uistinu do carskih visina.

23
 Literatura:

J. Cercopino, 1981, Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva, Zagreb: Naprijed, 1981.

P. Connoly, 1990, Rimska vojska, Ljubljana; Zagreb: Založba Mladinska knjiga,1990.

P. Grimal, 1968, Rimska civilizacija, Beograd: Izdavački zavod Jugoslavija, 1968.

A. Kurilić, 2008, U susret Liburnima, Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, 2008.

A. Kurilić, 2010, Komemoratori i pokojnici s liburnskih cipusa, ASSERIA, 8, 2010., 131-

274

P. Lisičar, 1971, Grci i Rimljani, Zagreb: Školska knjiga, 1971.

A. Musić, 2008, Nacrt grčkih starina, Zagreb: Ex libris, 2008.

M. T. Boatwright: D. J.Gargola; R.J.A. Talbert, 2004, The Romans from village to

empire, New York: Oxford Univerity Press, 2004.

A. M. Liberati; F. Bourbon,1996, Rome splendours of an Ancient Civilization, London:

Thames & Hudson, 1996.

Povijest, 3, 2007, Helenizam i rimska Republika , Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007.

Povijest, 4, 2007, Rimsko Carstvo, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007.

A. Starac, 1997, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji I – Histrija, Pula:Arheološki

muzej Istre, 1999.

24
 A. Starac, 1991, Oslobođenici u koloniji Juliji Poli https://hrcak.srce.hr/file/8465

Naturalis Historia/Liber III

https://la.wikisource.org/wiki/Naturalis_Historia/Liber_III#69,

Italija,

https://hr.wikipedia.org/wiki/Italija#Zemljopis

25