BHAGAVATA

BOŽANSKA FILOZOFIJA,
ETIKA I TEOLOGIJA

Srila Saccidananda Bhaktivinoda Thakura

BHAGAVATA
BOŽANSKA FILOZOFIJA,
ETIKA I TEOLOGIJA

Srila Saccidananda Bhaktivinoda Thakura

Naslov originala: Bhagavata
(Srila Bhaktivinoda Thakura)
iz 1869. godine

Prijevod: Gaura Hari

Lektura: Ragini
Prijelom: Léla

ožujak 2014.
“O, iskusni i misaoni ljudi, kušajte
Srimad Bhagavatam, zreo plod vedskog
drveta želja. Potekao je s usana Srila
Sukadeva Gosvamija i tako postao još
ukusniji, iako su u njegovom nektarskom
soku već svi uživali, uključujući
samospoznate duše.” (SB 1.1.3)
 1.
Volimo čitati knjigu koju nikada nismo čitali. Nestrpljivi
smo saznati nešto novo, ali, nažalost, tada naša znatiželja
biva zadovoljena. Takav način čitanja i saznavanja
prevladava kod većine čitatelja i saznavatelja, koji
sebe mogu smatrati učenim i velikim osobama ili koje
društvo njima sličnih ljudi, može smatrati učenim i
velikim. U stvari, većina ljudi se pouzdaje u činjenice
i izjave drugih osoba. Ali, to nije učenje, to nije
proučavanje. Učenik treba čitati sa željom da stvara, a
ne da besciljno ponavlja sadržaj. Učenici, poput satelita,
trebaju odašiljati svjetlo koje prime od tvorca djela te
paziti da ne zarobe činjenice i misli, kao što suci donose
presude i šalju osuđenike u zatvor, pazeći da donesu
dobru odluku.

Spisateljeva misao se mora razvijati, mora napredovati

do čitatelja, tako da se čitatelj poželi promijeniti ili
nadograđivati. Najbolji kritičar je onaj koji može
pokazati daljnji razvitak stare misli, ali onaj koji
jednostavno pobija staru misao je neprijatelj napretka i,
u konačnici, neprijatelj prirode.
 Počni iznova, kreni ispočetka. Tako govori kritičar
koji misli da stari odgovori ne zadovoljavaju nova
pitanja. Stari pisac biva pokopan, jer, kažu, njegovo
vrijeme je prošlo. To su površni zaključci i ne donose
boljitak. Napredak i razvitak su dio prirodnih zakona
i, svakako, treba biti promjena i ispravaka, koji su dio
tih istih zakona prirode. Ali, napredak znači krenuti
dalje, popeti se više. Ako bi sada slijedili našeg glupog
kritičara, mi bi se trebali vratiti na početak i započeti
novu utrku, a kada bi se našli na pola puta, naš kritičar
bi rekao da trebamo krenuti ispočetka, jer je došlo do
nekih promjena na putu. Na taj način, naš glupi kritičar
nam neće dozvoliti da iskusimo cijeli put i otkrijemo
neke nove činjenice koje nas vode do napretka, razvitka
i saznanja.

Stoga, površni kritičar i besciljni čitatelj su dva velika

neprijatelja napretka. Moramo ih otjerati! Pravi kritičar
će nas savjetovati da sačuvamo ono što smo već postigli
i stekli, te da nastavimo našu utrku s one točke na
kojoj se vatra našeg napretka zaustavila. On nas neće
savjetovati da se vratimo na početak, jer zna da će to biti
besciljan gubitak našeg vremena i naših napora. On će
prilagoditi utrku nama, pokazujući nam s koje točke se
trebamo nastaviti razvijati. To je odlika pravog učitelja,
to je odlika vrijednog učenika. Učenik će čitati starog
spisatelja i pronaći će pravu poziciju razvitka misli.
Neće reći da treba spaliti knjigu jer sadrži misli koje su
nekorisne ili nepotrebne.
 Misli su sredstva kojima dolazimo do cilja. Čitatelj
koji odbaci lošu misao ne zna da loš put može donijeti
poboljšanje i pretvoriti se tako u dobar put. Jedna misao
je put koji vodi do druge. Tako će čitatelj spoznati da
misao koja prevladava danas, biva sredstvo prema
novom sutrašnjem cilju. Misli, na taj način, postaju
beskrajan niz sredstava i ciljeva koji se izmjenjuju te
postaju kamen temeljac u razvitku čovječanstva.

Veliki prosvjetitelji će uvijek naglasiti da nisu došli

uništiti stare zakone, nego ih, konačno, ispuniti. Valmiki,
Vyasa, Platon, Isus, Muhamed, Konfucije i Chaitanya
Mahaprabhu su istakli tu činjenicu, bilo riječima, bilo
djelima.

Bhagavata, poput svih vjerskih ili filozofskih djela

i radova velikih ljudi, je patila od neprimjerenog
tumačenja glupih čitatelja i površnih kritičara. Danas
je tom djelu učinjena velika šteta, čak i veća od one
nanesene u prošlosti. Brilijantni umovi predstavljali
su kroz povijest ovo veliko djelo, promičući istinu i
filozofske vrjednote, ali predrasude, koje su stvorili
nemarni čitatelji, su spriječile ovo veliko djelo da
procvjeta u svoj svojoj punini.

Čak i veliki čovjek, Raja Rama Mohan Roy, koji

je osnovao sektu brahmoista, nije smatrao važnim
proučavati Srimad Bhagavatam, taj dragulj vedske
književnosti. On je krenuo od Vedante, prihvativši
Shankaracharyine komentare, koji ne priznaju Boga
u Njegovom Vrhovnom Obliku Svevišnje Božanske
Osobe, ali je bio nezadovoljan tim komentarima, pa
je krenuo istraživati kršćanstvo prilagođeno indijskoj
kulturi. Ram Mohan Roy je bio sposoban čovjek. Nije
bio zadovoljan teorijom iluzije ili mayavada filozofije
koju je proklamirao Shankaracharya. On je volio
prirodu, možemo čak reći da je bio istinski zaljubljenik
u istu, te je vidio da on ne može biti jednak s Bogom,
koji je svu tu prirodu stvorio. Tada je pobjegao, brže
bolje, od opasne filozofije impersonalizma, te je došao
do Kurana. Ni tada nije bio zadovoljan. Zatim je krenuo
proučavati prelijepe opise iz života Isusa Krista, prvo
na engleskom, a zatim na izvornom grčkom, uzimajući
utočište slavnog prosvjetitelja.

Ali, Ram Mohan Roy je bio i domoljub. Želio je

promijeniti svoju zemlju, na isti način kao što je
promijenio i sebe. Znao je da istina ne pripada samo
jednom čovjeku ili samo jednom narodu, ili samo jednoj
rasi. Istina pripada Bogu. Čovjek, bio on na polovima ili
ekvatoru, ima pravo na nasljedstvo svoga Vrhovnog Oca.
Na taj način je on smatrao da poruka Isusa Krista pripada
i njemu i njegovim sunarodnjacima. Tako je on osnovao
sektu brahmoista, neovisnu od religioznog nasljeđa
njegove zemlje, opisanog u Srimad Bhagavatamu, ili
predivnom Bhagavatamu. Njegova plemenita djela su
ga neosporno svrstala među istaknute ljude u povijesti,
ali kada je govorio o istini, on je mogao otići korak dalje,
do točke na kojoj je zadnji reformator u Indiji stao.
Misao Ram Mohan Roya, koja je nedvojbeno bila
moćna, nije pronašla svoj put do Srimad Bhagavatama,
nego je, nažalost, skrenula na drugi kolosijek, i na taj
način je propuštena prigoda da se Bhagavatam vrati u
indijske domove, kao najhitniji sveti spis koji je ova
zemlja dala. Ne sumnjamo da će razvitak vremena
ispraviti tu pogrešku, te da će taj slijepi kolosijek nestati
pod utjecajem glavne linije razvitka. Mi očekujemo da
će te napore uložiti sljedbenici Ram Mohan Roya.

Bhagavata je patila od površnih kritika, kako Indijaca,

tako i stranaca. To djelo je bilo oštećeno i osporavano
od mnogih naših mladih sunarodnjaka, te se njemu
pristupalo s predrasudama, neprimjereno, te se površno
tretirala njegova filozofska okosnica, i tako je knjizi
nanesena neprocjenjiva šteta. Ponajviše to dugujemo
našem školskom sustavu i neprimjerenom načinu na
koji se u njemu prezentira ovo veliko djelo.

Uglavnom su Bhagavatu tumačili ljudi ograničenih

misli i inteligencije, ali predrasude koje su oni usadili
u glave mladih učenika teško se kasnije mogu izbrisati,
osim ako učenik ne krene proučavati uzvišena djela
Vaishnavizma. Mi smo svjedoci te činjenice.

Dok smo bili na koledžu i dok smo čitali djela zapadnih

filozofa, te dok smo izmjenjivali razmišljanja na tu
temu, uistinu, nismo imali razvijen ukus za poruku
Bhagavatama. To veliko djelo izgledalo nam je poput
skupa glupih i primitivnih ideja, te smo odbijali
čuti bilo kakve dokaze o njegovoj vjerodostojnosti i
prosvjetljujućoj poruci. Radovi Chaninga, Parkera,
Emersona ili Newmana su imala mnogo veću vrijednost
za nas, negoli vaishnavska djela. Pohlepno smo upijali
razne biblijske komentare, te Tattva Bodhin Sabhu, koja
sadrži suštinu Upanishada i Vedante.

Svo to vrijeme nismo ni pomišljali čitati vaishnavska

djela. Ali, kada smo ostarjeli, te kada se naš vjerski
osjećaj polako razvijao, počeli smo se moliti i vjerovati
u Isusa Krista. Slučajno smo, u to vrijeme, naletjeli na
zapise o Velikom Chaitanyi Mahaprabhuu, te smo počeli
shvaćati transcendentalni genij Gospodina iz Nadije.

Tada smo se susreli sa ne bas najboljim komentarima

Bhagavatama, koji su dolazili od vedantista iz Benaresa.
Nakon toga smo se trudili pročitati slavne komentare na
sanskritu, koje je napisao učenik Gospodina Chaitanye.

Ta objašnjenja o Bhagavatamu su nas u potpunosti

obuzela jer su bila puna devocijske draži te smo,
ponukani novom spoznajom, krenuli pročitati to veliko
djelo, Srimad Bhagavatam, u potpunosti. To je bilo
teško za one koji se nisu susretali s filozofskim djelima
i mislima, ali predivni komentari Sridhara Swamija su
nam pomagali da se probijemo do dubina tog velikog
djela. Konačno smo dobili pravu sliku o vaishnavskim
učenjima i njihovoj dubokoj poruci mira i dobre volje
za cijelo čovječanstvo.
Dobro smo se pomučili dok se nismo oslobodili
naših predrasuda i gordosti. Koliko možemo
shvatiti, neprijatelj Vaishnavizma neće naći ljepotu u
Bhagavatamu, ali pravi kritičar će biti dobronamjerni
sudac, oslobođen predrasuda i sektaškog duha.

Osoba koja u srcu slijedi Muhameda, zasigurno će

pronaći dijelove u Novom Zavjetu, koje će smatrati
nevjerodostojnima. Zadrti kršćanin će također proglasiti
Muhameda jednim ambicioznim reformatorom,
te omalovažiti njegovo poslanje. Razlog tome je
jednostavan. Obojica su bili trenirani razmišljati na
način koji im ne daje mogućnost da budu objektivni
i dobronamjerni suci. Misli imaju mnoge putove i
putokaze. Osoba koja je proučavala impersonalne radove
vedantista iz Benaresa neće pronaći vjerodostojnost u
Vaishnavizmu.

Isto tako, Vaishnava, čiji je jedini posao prositi od vrata

do vrata, neće pronaći vjerodostojnost u kršćanstvu. To
je stoga što Vaishnava ne razmišlja o kršćanstvu kao
što to čini kršćanski vjernik. Najvjerojatnije obojica
njeguju iste osjećaje prema Bogu, ali neće se prestati
svađati jer su došli do uobičajene slijepe ulice, gdje nisu
mogli zaobići različite načine razvitka misli, nego su
se radije prepustili dobro poznatom sektaškom duhu u
kojem se snalaze i osjećaju sigurno.

Kada se misao počinje razvijati tom slijepom ulicom, te

kada se njeguje različitost, umjesto polaznih osjećaja,
za koje smo utvrdili da su gotovo identitični, onda
dolazi do kulture misli koja udaljava ljude sve dalje od
njihovog životnog cilja, ljubavi prema Bogu.

Filozofija i teologija su poput visokih kula koje se ističu

na dvorcu, ili poput velike planine koja iskače svojom
grandioznošću, jer zahtijevaju pažljivo proučavanje i
pozorno istraživanje. Mislioci i spekulatori zaključuju
na temelju zdravog razuma i svjesnosti, ali oni rade
razne postavke koje su ponekad proturječne. Ti zaključci
se razlikuju ovisno o mjestu i vremenu u kojem su
napisani ili izloženi, te ovisno o socijalnoj i filozofskoj
svijesti društva.

Platon je napisao filozofske postavke na Zapadu, dok

je Vyasa to učinio na Istoku. Konfucije je to napravio
na udaljenijem Istoku, a Spinoza, Kant i Goethe na
udaljenijem Zapadu.

Te postavke su učinjene u raznim vremenima i u

različitim okruženjima, ali njihov zaključak je gotovo
uvijek bio isti, jer su svi bili vođeni istim ciljem. Svi
su lovili Veliki Duh, Vrhovnu Dušu Univerzuma. Svi
oni su dobili vrlo mali, ali jasan uvid u tu materiju.
Njihove riječi su bile drugačije, ali njihovi zaključci
su se podudarali. Trudili su se pronaći Apsolutnu
religiju i njihovi napori su okrunjeni uspjehom, jer
Bog daje svojoj djeci ono što žele. Potrebno je imati
dobronamjerno, velikodušno, čisto i sveto srce da bi
osjetio ljepotu njihovih komentara.
Sektaštvo, taj veliki neprijatelj Istine, će uvijek spriječiti
nastojanja tragatelja koji se trudi spoznati Istinu u
religijskim djelima njegovog naroda, te će smatrati
da Istina jedino počiva u njegovim starim religijskim
djelima i nigdje drugdje. Veliki filozof iz Benaresa neće
smatrati privlačnom ideju o univerzalnom bratstvu i
neće gledati Boga kao Vrhovnu Osobu, već će smatrati
da vrhunac spoznaje leži u Brahmanu te će uvredljivo
izjednačiti živa bića s Bogom.

Neki drugi filozof neće moći pronaći ljepotu u kršćanskoj

vjeri, jer će ga njegova uvjetovanost sprječavati, mada
on sebe smatra slobodoumnim. Način na koji je Isus
propovijedao bezuzročnu božansku ljubav prema
Gospodinu bit će neprihvatljiv za filozofa, koji će to
smatrati sentimentalizmom, osim ako se ne odluči
proučavati djela velikog Isusa Krista, jer tada će mu se
vidici u potpunosti proširiti.

Na sličan način kršćani trebaju proučavati djela Vedante

da bi shvatili misao vodilju koja pokreće ljude koji
slijede ta učenja. Zaključak je da kritičar mora biti dobro
upoznat s razvitkom ljudske misli u raznim podnebljima
i religijama, te on treba biti dobrohotna, plamenita i
časna duša. Europljanin koji dođe u Indiju može zapitati
što je Bhagavatam. Njegov prijatelj će mu reći da je to
knjiga koju čitaju u Orissi prije odlaska na počinak.
On će nadodati da je to primitivna i neinteligentna
knjiga koju proučavaju ljudi koji svoje čelo ukrašavaju
sandalovom zemljom te nose čudne drvene lančiće oko
vrata i mole se na čudnim brojanicama.

Drugi prijatelj, koji putuje s njima, će odmah ispraviti

prvoga, te će reći da je Bhagavatam djelo na sanskritu,
na koje polažu pravo ljudi koji se nazivaju Goswamiji.
Oni su zasebna sekta koja daje mantre te inicira ljude
u svoja učenja. On će zaključiti da su oni poput pape
iz Vatikana, koji ljudima u Bengalu opraštaju grijehe,
nakon što ih ovi primjereno nagrade. Treći prijatelj
će iznijeti svoje mišljenje itd. Mladi Bengalac, koji je
treniran u engleskim školama, i koji ne zna mnogo o
vremenu prije muslimanskih osvajanja Indije, će reći da
je Bhagavata knjiga, koja govori o Krishninom životu,
koji je bio ambiciozan i nemoralan čovjek, jer je to sve
što je mogao saznati od svoje bake prije negoli je krenuo
u školu. Stoga predivni Bhagavatam ostaje zaključan za
veliku većinu pučanstva. Ali Istina je vječna i niti na
trenutak nije ranjena neznanjem.

Sama Bhagavata govori o tome u prvom pjevanju, prvom

poglavlju, stih broj tri: O, iskusni i misaoni ljudi, kušajte
Srimad Bhagavatam, zreo plod vedskog drveta želja.
Potekao je s usana Srila Sukadeva Goswamija i tako
postao još ukusniji, iako su u njegovom nektarskom soku
već svi uživali, uključujući samospoznate duše. Zatim,
Garuda Purana kazuje: Bhagavatam je spjevan u 18 000
stihova. On sadrži najbolje dijelove Vedante i Veda.
Tko god je okusio njegov nektar neće više voljeti niti
jednu religioznu knjigu kao što voli Bhagavatam. Svaki
inteligentni čitatelj će ponoviti taj stih, Bhagavatam je,
tek izvanjski, knjiga koja je nastala u Indiji.

Kad osoba uđe u njegovu transcendentalnu poruku i

okusi čari duhovnog svijeta, zaboravit će sva izvanjska
mjerila i svrstavanja. Istinski sljedbenik Bhagavate je
duhovna osoba koja je prerezala prolazne vezanosti
za materijalno postojanje te polako ulazi, ili je ušla, u
vječno prebivalište Svevišnjeg Gospodina. To veliko
djelo počiva na dubokom nadahnuću i ponekad teško
shvatljivoj strukturi koja se može činiti neprolaznom za
običnog čitatelja. Stoga, mi smo zamoljeni proučavati
koristeći komentare Sridhara Swamija, te Božanskog
Chaitanye i Njegovih sljedbenika.

Veliki propovjednik iz Nadije, koji je bio proslavljen iz

usta njegovih nadarenih sljedbenika, nam govori da je
Bhagavatam sazdan na četiti stiha koja je Vyasa čuo od
Narade, najučenijeg živog bića.

On nam govori da je Brahma, prvostvoreno biće,

dugo vremena bio sam u praznom i crnom ništavilu ne
mogavši shvatiti što mu je činiti, ali kada se okrenuo
svojoj duhovnoj prirodi, iznutra je čuo glas, koji mu
je rekao sljedeće riječi: Svevišnja Božanska Osoba
reče - “Znanje o Meni, koje je opisano u spisima,
je vrlo povjerljivo, te se treba shvatiti kroz službu
posvećene predanosti. Sve ono, što trebaš na tom putu,
će ti biti obznanjeno. Možeš to oprezno prihvatiti. Ti si
prvostvoreno biće, te ti neće biti lako prihvatiti Moje
naputke, stoga ti dajem slobodnu volju da prihvatiš ili
odbaciš ono što ću ti reći o Mojem obliku, o Mojem
prebivalištu i o Mojim djelatnostima. Brahma, to sam
Ja, Svevišnji Gospodin, Koji je postojao prije stvaranja.
Tada nije bilo materijalne prirode, koja je uzrok ove
kreacije. To što ti vidiš sada, sam također Ja, Svevišnja
Božanska Osoba, i nakon uništenja ću ostati samo Ja, ta
ista Svevišnja Božanska Osoba. O, Brahma, ako vidiš
išta vrijedno i znakovito, a da nije u odnosu sa Mnom,
nije stvarno. To je Moja iluzorna energija, ona je odsjaj
koji se nazire u mraku.” Vrlo je teško ukratko objasniti
prethodne stihove. Treba pročitati cijeli Bhagavatam da
bi se dobio odgovor.

Kada je veliki Vyasa završio četiri Vede, te napisao

108 Upanishada, kojima je nadodao 18 Purana, potom
napisavši Vedantu i veliku Mahabharatu, bio je vrlo
nezadovoljan, jer je osjećao da nije dovoljno jasno
izložio Istinu. Bio je tužan i nemiran poput Goetheovog
Fausta.

Vyasadeva je tada utonuo u meditaciju, te je započeo

razgovor s Istinom na posve drugačiji način, tražeći
Njezin razvitak. Zaključio je da svi prijašnji radovi
zahtijevaju da se ogole i da se iz njih izvuče čista,
neuprljana bit suštine, ta veličanstvena Istina.

Na taj način, Srila Vyasadeva nam je pokazao kako

treba razvijati svoju misao, stalno napredujući na putu
Istine. Tako je nastao Srimad Bhagavatam, koji je zreo
plod svog vedskog znanja, te njegov prirodni sažetak i
bitak. S tom činjenicom čovjek može krenuti proučavati
ovo veliko djelo.

Ono će nam razotkriti tri velike istine koje čine Apsolutnu

religiju za sve ljude. Naš Nadia propovjednik, čije
naputke trebamo slijediti, ih zove: Sambandha, Abhideya
i Prayojana; odnos između Stvoritelja i stvorenih,
dužnosti koje čovjek ima prema Bogu, te konačno
savršenstvo života. U te tri riječi je sažet cijeli ocean
ljudskog znanja, koji se, do današnjih dana, pokazao
savršenim prikazom čovjekovog razvitka misli. To su
osnovne poante religije uopće, te Bhagavatama, kojeg
je naučavao Gospodin Chaitanya. Njegova objašnjena
su utemeljena na te tri suštinske poante čovjekovog
postojanja u ovom materijalnom svijetu.

U svih svojih dvanaest pjevanja Bhagavatam nas uči da

je Bog samo jedan. On je Samodostatan i Sveprožimajuć,
te nije podložan promjenama. Vrijeme i prostor koji
stvaraju uvjete stvorenim bićima su isto tako Njegova
Svevišnja duhovna priroda, koja je apsolutna i ni sa čim
uvjetovana. Ziva bića mogu potpasti pod utjecaj vremena
i prostora, te na taj način postaju dio materijalnog
svijeta, kojim upravlja Gospodinova iluzorna energija,
Maya. Njeno djelovanje ne možemo tako lako shvatiti,
ali Bog nam objašnjava da najviše što možemo shvatiti,
u našoj uvjetovanoj situaciji, je princip koji počiva na
duhovnim temeljima.
Hiroviti i brzopleti kritičar će odmah poskočiti i reći da
je to još jedna igra koju vjernici pokušavaju odigrati.
Ali, budite strpljivi! U Božjem umu je pohranjeno sve
o našem vječnom odnosu s Njim, jer ako ne bi bilo
tako Bog bi izgubio Svoj smisao Sveprožimajućeg.
Dužnost Gospodinove iluzorne energije jest da nas
prikaže kao one koji upravljaju materijalnim svijetom,
dok je Sveprožimajući Bog negdje daleko ili uopće ne
postoji. To je istina koju Maya mora slijediti u ovom
materijalnom svijetu, to je njena služba.

Ona će djelovati između Boga i nas, sve dok mi ne

postanemo duhovni; sve dok ne postanemo sposobni
osloboditi se njenih okova, jer čak i u ovom materijalnom
tijelu mi možemo spoznati našu vječnu duhovnu
prirodu. Ali, Maya ne predstavlja samo laž, opsjenu ili
obmanu, već i predstavlja dio vječne istine. Stvoreni
svijet nije Maya, ali je u mogućnosti biti ili ne biti pod
njenim utjecajem, ovisno o kutu gledanja promatrača i
njegovoj svjesnosti. U svakom slučaju teorija je idealna,
ali ako se krivo predstavi postaje smiješna. Materijalisti
se smiju i kazuju da tijelo, voda, zrak i zemlja ne mogu
biti samo ideje, te odlažu knjigu, rugajući se. To je stoga
što su pročitali impersonalni komentar Vedante i nisu
mogli shvatiti dublji smisao međuodnosa.

Nije dovoljno negirati i govoriti da su sva živa bića Bog,

jer pravi idealist vjeruje da sve što vidi oko sebe jest
Bog, u smislu da je sve prožeto Njegovom energijom i
suštinom, ali ne smije misliti da Bog nema Svoj oblik i
osobine, koje su različite od živih bića, ali kvalitativno
iste, kao što i ocean i kap iz oceana imaju ista svojstva,
ali su kvantitativno različiti.

Bhagavatam nas uči da sve što mi vidimo jest istina,

ali je materijalni svijet prolazan i iluzoran. Prethodna,
takozvana idealna teorija nam je govorila da je kreacija
lažna, ali nam Bhagavatam kazuje da je priroda istinita,
ali ne poput Boga i vječnosti, već je podložna stvaranju
i uništenju. Zar je loše razmišljati da je ova kreacija
istinita i da su tjelesni odnosi u ovom svijetu duhovne
prirode?

Ne radi se samo o promjeni imena, već i o promjeni

gledišta u odnosu na našu prirodu. Naša priroda je
vječna i duhovna, ali pod utjecajem Maye postaje
gruba i materijalna. Čovjek u svom duhovnom razvitku
pokušava prevladati tu nametnutu ideju, te uspostaviti
svoj vječni odnos sa Svevišnjim Gospodinom. Tako
čineći, on se polako oslobađa okova materijalnog
postojanja i ispunjava smisao ljudskog oblika života.
Čovjek koji je dostigao oslobođenje će otvoreno reći
svome bratu da ako želi vidjeti Boga neka pogleda
njega, a ako Ga želi spoznati, neka ga slijedi.

Bhagavatam nas poučava našem vječnom odnosu sa

Svevišnjom Božanskom Osobom, te mi objeručke
trebamo prihvatiti ponuđeno nam znanje. Uzvišena
istina je točka u kojoj se materijalist i idealist trebaju
susresti, poput braće u istoj školi, i to je točka kojoj
sve filozofije teže. Taj termin je poznat kao sambandha
jnana ili, drugim riječima, znanje o našem odnosu
sa Svevišnjim Gospodinom. Sada trebamo pokušati
objasniti drugi princip, princip naše dužnosti, koji
se zove abhideya jnana. Osoba treba započeti službu
posvećene predanosti. Postoji tri načina kako osoba
može obožavati Stvoritelja. Svi teolozi se slažu da je
Bog samo jedan, ali se ne slažu u imenovanju tog Boga,
jer svatko od njih razvija drugi način obožavanja i naziva
Boga drugačijim imenima. Neki Ga zovu brahman, neki
paramatma, a neki bhagavan. Oni koji obožavaju Boga
kao neograničenog te poštuju Njegov neosobni vid kao
savršenstvo spoznaje, zovu ga brahman. Ti ljudi se
nazivaju jnaniji ili oni koji se bave teorijskim znanjem,
ne idući u dubinu.

Oni koji obožavaju Boga kao naddušu u srcima

svih živih bića, te se na taj način povezuju s Njim,
nazivaju Ga paramatma. To su mistični yogiji, koji
vide savršenstvo u meditaciji na naddušu u svome
srcu. Oni koji obožavaju Boga svim srcem i dušom,
tijelom i snagom, zovu Ga bhagavan. Taj uzvišeni
princip je bhakti. Knjiga koja nam savjetuje obožavati
Gospodina kao bhagavana zove se bhagavatam.
Stoga je bhagavatam knjiga za sve teiste svijeta. Ako
obožavamao Boga duhovnom posvećenošću, našim
srcima, umovima, tijelima i snagom, mi smo bhagavate,
te provodimo život u transcendendentalnom zanosu,
kojim se ne mogu podičiti niti obožavatelji brahmana,
niti obožavatelji paramatme.
Superiornost bhagavatama leži u činjenici da On
objedinjuje sve vrste obožavanja, savršeno ih uklapajući
u razne ljudske prirode i ćudi, te stoga dobiva naziv
bhakti, jer svatko pronalazi svoj jedinstveni odnos sa
Gospodinom, ispunjen obostranom ljubavlju. Ta riječ,
bhakti, nema odgovarajući prijevod, niti na engleskom,
niti na hrvatskom jeziku. Pobožnost, posvećenost,
predanost i duhovna ljubav, sve to zajedno, te naš
jedinstven osobni odnos sa Gospodinom čine bhakti.
Bhagavatam nam kazuje da trebamo obožavati
Gospodina na taj način, jer je to najuzvišeniji princip
ljudskog života.

Ovaj kratki opis i objašnjenje ne mogu u potpunosti

dočarati tu ljepotu bhakti puta, koji svaki štovatelj
osobno prolazi, sve do stupnja najviše ljubavi prema
Bogu. Cjelokupno objašnjene bi zauzimalo puno
prostora i knjiga, a ovo djelo ima sasvim drugačije
usmjerenje. Dovoljno je reći da proces bhakti prolazi
kroz pet stupnjeva razvitka do svoje najčišće stepenice,
ljubavi prema Bogu. Tada također prolazi kroz
određene stupnjeve, sve do spoznavanja našeg vječnog
ljubavnog odnosa sa Gospodinom i vječnog postojanja
u duhovnom svijetu.

Bhagavatam nam objašnjava taj put duše do krajnjeg cilja

života, od uvjetovanosti i vezanosti za grubu materiju,
do spoznavanja Osobnog, Vječnog, Nezavisnog i
Svemoćnog Gospodina Krishne. U Njemu ne postoji
ništa materijalno niti to postoji u našem vječnom odnosu
s Njim. Sve je u potpunosti duhovno.

Zbog jasne predodžbe i duhovne slike, objašnjavajući

filozofiju, moramo se koristiti materijalnim primjerima
da bi objasnili duhovne ideje. Bhagavatam vjeruje da
je materijalna priroda dio Božje kreacije, stoga se i
u njoj nalazi dio vječnosti i nema razloga ne koristiti
takve primjere. Ova materijalna tvorevina je samo
odraz duhovnog svijeta, ali pošto smo od djetinjstva
naučeni na nju, teško nam je suočiti se s tim i prihvatiti
tu tvrdnju.

Primjeri su stoga neophodni. Priroda, kakva jest oko nas,

mora nam objasniti Duh, ili nećemo biti u mogućnosti
spoznati Istinu, te će naš napredak na putu samospoznaje
biti onemogućen. Cjelokupna intelektualna i etička
filozofija je objašnjena pomoću primjera iz prirode.
Emerson lijepo objašnjava kako su riječi iz etičke
filozofije izvorno došle iz imena za materijalne stvari
koje vidimo oko nas. Riječi srce, glava, duh, misao,
hrabrost i odvažnost su izvorno bile imena za stvari u
materijalnom svijetu.

Sve duhovne ideje su jednostavno slike iz materijalnog

svijeta, jer materija je rječnik duha, te su materijalne
slike samo sjenke duhovnih, koje naše materijalističke
oči prenose do naših duhovnih saznanja. Gospodin je
u svojoj dobroti postavio nepogrješivu sponu između
stvarnosti i sjenke, da bi nam obznanio vječnu Istinu
koja čeka na nas. Sat objašnjava vrijeme, abeceda
upućuje na nepregledne mogućnosti i znanje, prelijepa,
skladna pjesma nam ukazuje na vječnu harmoniju, na
sklad duhovnog svijeta.

Jučer, danas i sutra, materijalne slike nam pomažu

dočarati nepreglednost duhovnog svijeta i ideju
vječnosti, znanja i blaženog sklada. Na tome razumnom
temelju Srila Vyasadeva je sagradio objašnjenja
materijalnog svijeta, koja nadahnjuju našu duhovnu
prirodu i potiču Istinu da se razvija u nama. Nije nam
želja ići u detalje, jer ova knjiga ima drugačiju zadaću.

Imamo također i praktični odlomak u drugom pjevanju

Bhagavatama. Svi načini, kako čovjek može izvježbati
sebe do konačnog cilja života - ljubavi prema Bogu,
su objašnjeni, do u detalje. Prvo nam je savjetovano
da postanemo zahvalni sluge Svevišnjeg Gospodina.
Rečeno nam je da je naša priroda podložna utjecaju triju
vezujućih sila ili odlika materijalnog postojanja, koje
se nazivaju gune: sattva, rajas, tamas, vrlina, strast i
neznanje. Vrlina je čista i dobra, koliko to može biti;
strast nije ni dobra niti loša, a neznanje je loše. Naše
sklonosti su proizvod utjecaja triju odlika materijalne
prirode, te nam je dužnost uvježbati se i utemeljiti u
guni ili odlici vrline, koja nam je odskočna daska za
transcendentalnu čistu vrlinu, u kojoj jedino možemo
čisto voljeti Gospodina i spoznati svoj odnos s Njim.
To nije nimalo jednostavno, dapače teško je i zahtjevno.
Za početak trebamo sve svoje djelatnosti zaštititi od
utjecaja gune neznanja, kultivirajući prvo gunu strasti.
Kada se čovjek pokrene u guni strasti, treba polako
razvijati gunu vrline, koja je najmoćnija i najprirodnija
pozicija za ljudsko biće. Požuda, lijenost, pokvarenost
i sklonost opijatima pripadaju guni neznanja. Razvitak
te zle gune ćemo spriječiti ulaskom u zakoniti brak i
korisnim radom. Nećemo zadavati probleme drugim
živim bićima, te ćemo odbaciti opijate bilo koje vrste.

Zatim ćemo razviti gunu strasti, koja je samo stepenica

između, te je naša dužnost što prije je usmjeriti na gunu
vrline, jer, u suprotnom, postoji opasnost ponovnog pada
do gune neznanja. Guna vrline je dobra i moćna, te je
naša odskočna daska do transcendencije. Bračna ljubav,
koja je bila kultivirana, prerasta u svetu i duhovnu
ljubav, ljubav između duše i duše. Koristan rad će se
preobraziti u ljubav prema poslu kojeg obavljamo, a ne
u gađenje koje smo, ponekad prečesto, prije osjećali na
našim radnim mjestima.

Suzdržavanje od zlog djelovanja, koje je bilo negacija,

ćemo pretvoriti u pozitivan rad za dobrobit čovječanstva
i svih živih bića. Tada ćemo sagledati živa bića u istom
svjetlu kao što gledamo sebe. Preobrazit ćemo našu
sebičnost, te pomagati ljudima oko nas. Ljubav, milodar,
dobra djela i posvećenost Bogu će biti naš jedini cilj.
Tada postajemo Božji sluge, slušajući njegove želje
i motreći Njegova očekivanja. To je početak, tako
postajemo bhakte, ali tu ne smijemo stati. Trebamo
i dalje razvijati našu duhovnu prirodu. To sve gore
objašnjeno pokriva termin abidheya, ili uspostavljanje
odnosa sa Svevišnjim Gospodinom. Sada smo objasnili
dvije od tri točke na kojima je utemeljena naša religija,
ili drugim riječima kako ju je objasnio naš spasitelj iz
Nadije, Gospodin Chaitanya.

Sada je vrijeme objasniti treću točku - prayojana ili

savršenstvo, naš konačni cilj, ljubav prema Bogu. Što
je cilj našeg duhovnog razvitka, naših molitvi, naše
posvećenosti i našeg odnosa s Gospodinom? Srimad
Bhagavatam nam kazuje da naš cilj nisu užitak ili patnja,
već neprestani napredak u duhovnom blaženstvu,
vječnom znanju i skladu.

Uobičajene knjige Hindu religije objašnjavaju raj i pakao,

temeljeći se, na svima nama dobro znanim principima,
uz bitnu poantu da oni isključivo počivaju na gunama
strasti i neznanja. Osim raja i pakla ima još mnogo
drugih mjesta. Postoji 84 vrste pakla, a neka su gora
od Miltonovih opisa u Izgubljenom raju. Ta objašnjena
su, zasigurno, poetična i imaju za cilj spriječiti običnog
čovjeka da počini grijehe, jer neki ljudi nisu spremni
shvatiti dublja objašnjenja. Bhagavatam je oslobođen
takvih tema. U njemu je istaknuta isključivo suština.

Mi se susrećemo u nekim poglavljima sa opisima

rajskih i paklenih planeta, ali nam je rečeno da ih ne
prihvaćamo zdravo za gotovo, već kao upozorenje
ljudima u neznanju i onim pokvarenim i zlim osobama.
Bhagavatam nam kazuje da nas čeka nagrada ili kazna
za djela koja smo počinili i koja činimo. Sve ostalo,
osim ove duhovne činjenice, su objašnjenja koja su
posuđena iz ostalih djela, da bi se sačuvao dio tradicije
starih zapisa u novom ruhu. Kada bi sve teološke knjige
koje su nastale prije Bhagavatama bile uništene poput
Aleksandrijske biblioteke, a Bhagavatam bi jedini
preživio, lišen svih ostalih informacija iz prethodnih
spisa, jedino što bi preostalo bi bila ateistička filozofija.
Stoga je Bhagavatam oblikovan kao djelo velike
religijske vrijednosti, ali istovremeno i kao djelo
u kojem je objašnjena povijest i filozofija svijeta i
svemira. Bhagavatam, na drugu stranu, ne dopušta
svome sljedbeniku i čitatelju tražiti bilo što od Boga,
osim odnosa vječne ljubavi.

Kraljevstvo na Zemlji, ljepote rajskih vrtova i vladanje

nad materijalnom prirodom nikada nisu predmet
molitvi Vaishnava bhakta. Vaishnava ponizno moli:
”Oče, Gospodaru, Bože, Prijatelju i Supruže moje duše!
Sveti se Ime Tvoje! Ne obraćam Ti se zbog nečega što
si mi već udijelio. Griješio sam, sad se kajem i stoga
Te molim za oprost. Neka Tvoja svetost dotakne moju
dušu i oslobodi ju uvjetovanosti. Neka moja duša bude
predana Tvojoj službi u nepomućenoj ljubavi. Ti si moj
Gospodin i neka moja duša bude prepuštena Tvojoj volji.
Oslovio sam Te kao svog Gospodara i neka moja duša
bude odana Tvojoj službi. Rekao sam Ti, Prijatelju, te
stoga ne želim osjećati strah, nego nesputanost u odnosu
prema Tebi, jer jedino tako mogu razviti ljubav. Nazvao
sam Te suprugom zato da moja duhovna priroda bude
zauvijek povezana s Tobom te da nikada ne osjetim
zamor i nevoljkost služeći Te s ljubavlju. Oče, podaj mi
dovoljno snage da Ti pristupim kao suprugu i da budem
prožet vječnom ljubavlju. Želim mir cijelom svijetu!”

Tako se moli Bhagavata koji slijedi Bhagavatam. U

sedmom pjevanju knjige, onaj koji bude čitao naići ce
na molitve Prahlada Maharaja, koji se moli Gospodinu
u pokornom i poniznom stavu, ne tražeći išta zauzvrat.
Ta molitva nam pokazuje što je cilj života Vaishnave.
Ne očekuje da će postati kralj nakon svoje smrti niti
strahuje od pakla ili bilo čega drugog.

Njegova ideja oslobođenja nije nalik budističkom

ništavilu. Vaishnava je najponiznije živo biće koje
je lišeno svekolikih ambicija u materijalnom svijetu.
On želi služiti Gospodina u duhovnom odnosu nakon
napuštanja ovog materijalnog tijela na isti način kako
Ga je služio i ovdje. On zna da je duhovna duša i njegov
najviši cilj je božanska ljubav. Može postojati filozofska
sumnja.

Kako individualna duša može imati različito postojanje

od Univerzalne duše nakon napuštanja materijalnog
tijela? Vaishnava to ne može odgovoriti, niti bilo koji
čovjek na Zemlji to može učiniti. Vaishnava ponizno
objašnjava da on osjeća Istinu, ali je ne može objasniti.
Bhagavatam potvrđuje da duše Vaishnava, po
napuštanju ovog materijalnog tijela, neće više postojati
u ovom poimanju vremena i prostora, već u duhovnom
vječnom kraljevstvu, gdje je ljubav život, koji je
preplavljen neopisivim zanosom. Kada raspravljamo o
Božanstvima, dvije fatalne pogreške se mogu pojaviti,
te nas mogu vratiti natrag u neznanje.

Prva pogreška je ideja da je Bog istovremeno materijalan

i duhovan, te je stoga iznad svih postavki. To je možda
plemenita, ali i beskorisna ideja. Ako je Bog iznad
svih postavki i bez ikakovih simpatija, kako je onda
moguća ova kreacija? Kako je moguć ovaj Univerzum
koji je pun svekolikih prebivališta i svjetova, u kojem
prepoznajemo razne oblike postojanja i razne stupnjeve
razvitka živih bića, razne vrijednosti i vrjednovanja?
Čovjek, žena, zvijer, drveće, privlačnost, životinjska
privlačnost, struja, krajolici, voda i vatra. Ako bi bila
istinita tvrdnja da je Bog istovremeno materijalan
i duhovan, onda bi impersonalistička filozofija bila
apsolutna.

Druga pogreška je postavka da je Bog sve ono što

mu pridjenemo ili pripišemo. Inteligencija, istina,
vrlina i moć, sve je to Bog, kažu neki. To je također
nebulozna ideja. Napuštena prebivališta nikada ne
mogu predstavljati osobu. To je još jasnije na primjeru
suprotstavljenih strana kao što su Pravda i Milost, te
Potpunost i Stvaralačka Moć.
Istina, kako je objašnjena u Bhagavatamu kazuje, da iako
postavke mogu biti naizgled različite one su ujedinjene
u duhovnoj Osobi, gdje uživaju potpuno razumijevanje
i sklad. To je svakako iznad naše moći poimanja, jer mi
smo ograničeni, a Bog je neograničen. Naše ideje i misli
su uvjetovane prostorom i vremenom, ali Bog je iznad
toga. To je tračak Istine te se prema njemu trebamo
odnositi kao prema samoj Istini. Emerson je rekao
da je vrlo često tračak Istine bolji od organiziranog
sustava i on je u pravu. Bhagavatam stoga poznaje
Osobno, Neograničeno, Aktivno, Sveto, Uzvišeno,
Svemoćno, Sveprožimajuće, Pravedno i Milostivo
Duhovno Božanstvo, bez takmaca, koji stvara i održava
sve u Univerzumu. Vrhovni cilj Vaishnave je služiti
Neograničenu Osobu u duhu posvećene predanosti i
božanske ljubavi.

To su osnovna načela religije, koja se zove Bhagavata.

Mudri Vyasa je pokušao najbolje što je mogao objasniti
te principe, koristeći primjere iz materijalnog svijeta da
pojasni duhovnu stvarnost.

Površni kritičari omalovažavaju rad tog velikog filozofa.

Oni su ponekad išli tako daleko da su ga proglasili
učiteljem koji podučava materijalističku ljubav i požudu,
skrivajući se iza haljine isposnika. Kritičar prvo treba
pozorno proučiti Bhagavatu i uvježbati svoj um čitajući
najuzvišeniju filozofiju koju je čovječanstvo dalo. Tada
može tvrditi da je pokušao proniknuti u drevnu teološku
školu iz Badarikasrama, koja postoji 4 000 godina.
Um površnog kritičara će se zasigurno promijeniti.
Ako samo shvati jednu poantu iz Bhagavatama bit će
mu jasno da ta uzvišena filozofija teizma ne bi mogla
promicati svjetovnu ljubav i požudu. To je nemoguće,
dragi kritičaru! Vyasa ne bi mogao naučavati običnog
čovjeka da postavi mjesto za obožavanje i da se okruži
ženama. Osjetilno uživanje je kao češanje po mjestu
koje svrbi i svakim dodirom stvara sve veću neugodu
i iritaciju kože. Čovjekova glavna dužnost i obveza u
životu jest ljubav prema Bogu i to nas naučava Srila
Vyasadeva u Srimad Bhagavatamu.

Ako prihvatiš ove moje savjete, dragi kritičaru, već za

tri mjeseca ćeš se pokajati i početi obožavati Svevišnjeg
Gospodina u duhu Bhagavate. Da, ti nam plemenito
ukazuješ da takve filozofske usporedbe stvaraju
probleme ljudima u neznanju. Ti plemenito ističeš
nemoralne radnje takozvanih bhakta, koji izvanjski
slave Gospodina, a ustvari su najobičniji osjetilni
uživatelji i varalice. Također nas plemenito upozoravaš
da Vyasadeva, ako nije dovoljno čisto objasnio
filozofiju, može povesti na tisuće ljude u propast. Ali,
dragi kritičaru prouči povijest svijeta! Hoćeš li moći
pronaći filozofa kojeg su, u potpunosti, svi prihvaćali
i razumjeli?

Moderna religija nije ništa drugo doli strah od Boga,

a ne duhovna ljubav koju su isticali Platon, Vyasa,
Isus, Muhamed i Chaitanya. Možemo mi predstaviti
Apsolutnu religiju kroz uzvišene metafore ili
jednostavan govor, možemo napisati tomove knjiga ili
održavati govore, ali ljudi u neznanju nikada neće biti
privučeni time i uporno će odbacivati svaki dobar savjet.
Uistinu je vrlo jednostavno reći da Apsolutna religija
djeluje gotovo intuitivno i da joj nije potreban nikakav
popratni mehanizam. Nije potrebno biti vrlo učen da bi
shvatio istinsku religiju. Možda je svjetovnim etičarima,
filozofima i teolozima potrebno prikupljati razna
znanja, ali s točke najvišeg stupnja vjere uzvišenoj duši
nije potrebno proučavati mnoge tomove da bi shvatila
Bhagavatu.

Definitivno je potrebno proći kroz određen trening i

upoznati se s osnovama religije, kao što i matematičar
prvo mora upoznati osnove da bi krenuo proučavati
dalje. Dobra je i ispravna ona Istina koju mogu shvatiti
svi slojevi društva.

Ako kažeš običnom čovjeku da je Bog neograničeno

inteligentan i svemoćan u svojoj duhovnoj prirodi, on
će drugačije shvatiti ono što si mu rekao, nego što ti
to shvaćaš. Sve uzvišene Istine zahtjevaju određeno
obrazovanje, iako su u svome temelju krajnje intuitivne.
Najčišća je ona religija koja ti pruža najčišću predožbu
Boga, i ta Apsolutna religija daje čovjeku potpuni uvid
u čovjekovu duhovnu prirodu. Kako je onda moguće
ljudima u neznanju ikada dostići samospoznaju? Kada
se misao probudi, čovjek se izvlači iz neznanja i tada je
sposoban prihvatiti Apsolutnu religiju.
To je Istina! Bog nam je to omogućio, Svojom
bezuzročnom dobrotom i samilošću. Čovjek se treba
potruditi i raditi, jer sjedenje i ljenčarenje neće ništa
dobra donijeti. Što je veći trud, to je veća nagrada! Oni,
koji ne razmišljaju, moraju se zadovoljiti vjerovanjima,
prije no što se probude i progledaju te opaze Božju
ljubav. Prosvjetitelji, zbog svoje univerzalne ljubavi
za sva živa bića, svjesno na sebe preuzimaju teret i
trude se probuditi uvjetovane duše, te ih potaknuti na
razmišljanje. Iako će se oni poslije nastaviti opijati, ta
duhovna poruka koju su primili, kad-tad će pronaći put
do njihova srca.

Ali, mi vidimo da se zlo i podmićivanje nastavljaju

u društvu. Zar ćemo zbog toga optužiti spasitelja iz
Jeruzalema i spasitelja iz Nadije? Mi želimo pomoći i
ispraviti nepravde, a ne kritizirati, želimo dati ljudima
najvišu Istinu i znanje, a ne se prepuštati očaju i sjediti
prekriženih ruku. Dva vrlo važna načela označavaju
Bhagavatu: sloboda i razvitak duše kroz vječnost.
Bhagavata nas uči da Bog podaruje Istinu, i tako ju je
dao Vyasi, a podarit će je i nama, ako ćemo mi tu Istinu,
odista, žarko željeti. Istina je vječna i nepresušna. Duši
se obznanjuje Istina kada ona žudi za njom, kada vapi
da osjeti njezin dodir.

Duše velikih učenjaka iz prošlosti, koje sada žive

duhovnim životom vječnosti, pomažu nam i daju
odgovore našem znatiželjnom i probuđenom duhu,
te nam pomažu u duhovnom razvitku. Napredak, u
Bhagavatamu, se objašnjava kao buđenje duše i put do
božanske svjesnosti, te oslobađanje od okova iluzorne
energije. To je put od ograničenog do neograničenog.
Napredni Vaishnava je zapisao: “Taj zreo plod vedskog
drveta je misaona postavka, i mijenja se ovisno o našem
razvitku. O pobožni ljudi, kušajte što više možete taj
slatki nektar i odbacite sve ono što vam stoji na putu,
poput pčele koja uzima med iz cvijeta, odbacujući ono
nepotrebno.

Bhagavata je, uistinu, teško shvatljivo djelo. Kada se ne

služi raznim primjerima i oslikavanjima,
možemo se izgubiti u njenoj teško shvatljivoj sanskritskoj
pjesničkoj strukturi. Filozofska djela moraju biti takva.
Stoga su potrebni komentari i zapisi da nam pomognu
u proučavanju. Najbolji komentator je Sridhara Swami,
a istinski interpretator je naš veliki spasitelj iz Nadije,
Gospodin Chaitanya.

Neka Bog blagoslovi duše naših plemenitih vodiča. Te

velike duše nisu poput kometa koji dođu te nestanu čim
njihovo poslanje završi. Oni su poput Sunaca, koji sjaje
i daju svjetlo generacijama koje dolaze, nadahnjujući
ih. Ti komentari, vođeni svjetlošću, će pronaći put do
istinskih tragatelja i podariti im ljepotu i smiraj uma.
Vyasa, koji je živio prije 5000 godina, još je znan kao
jedan od najvećih umova svih vremena, i njegovo ime
odzvanja u ušima svih teologa svijeta. Još uvijek svi
znaju za Badarikasram, gdje je Vyasadeva poučavao
ljude najuzvišenijoj religiji i filozofiji slobode.
Kako moćno ime - Badarikasram! Hodočasnici nam
govore da je tamo tlo hladno. Kako je Vyasadeva
mogao sročiti tako savršenu filozofiju na tako hladnom
mjestu. Ne samo da je Srila Vyasadeva svojim učenjima
ugrijao zemlju nego je proširio zrake svjetlosti sve
do mora. Kao veliki Napoleon u političkom svijetu,
Srila Vyasadeva je porazio stare filozofske postavke,
svojim moćnim transcendentalnim objašnjenjima. To
je prava moć! Ateisti, impersionalisti, jainisti i budisti
bježe u strahu pred duhovnim osjećajem koji nosi u
sebi Bhagavata filozof. Vojsku ateista čine nesposobni
ljudi, okovani iluzornom energijom Gospodina. Oni
su nalik Luciferovoj vojsci, ali čisti duhovni vojnici
Srila Vyasadeva, koje je poslao njihov Vječni Otac,
neprimjetno unose pomutnju u njima, svojom svetošću
i posvećenošću, te uništavaju grješne i zle postavke
njihove nazovi filozofije.

Onaj, koji slijedi Svevišnju Božansku Osobu, te radi

za Njegovo zadovoljstvo, vidi sve što treba vidjeti u
stvorenom svijetu, jer mu Bog sve potrebno obznanjuje.
Osoba koja tako osjeća Boga u srcu, vrlo lako pobjeđuje
grješne misli i postavke. Bog također djeluje kroz
svoje predstavnike, agente, a jedan od njih je i Srila
Vyasadeva, inkarnacija Gospodinove moći. Sve velike
duše, koje imaju moć širiti Božje poslanje, se nazivaju
saktyavesha avatari ili opunomoćene inkarnacije
Gospodina. Srimad Bhagavatam kazuje: “O, brahmane,
Bog je izvor sve dobrote. Inkarnacije, koje su tako
opunomoćene Božjom dobrotom, su bezbrojne. Kao što
mnogo mlazova vode dolazi iz nepresušne fontane, tako
i te opunomoćene inkarnacije emaniraju iz Svevišnjeg
Gospodina te zrače Njegovom dobrotom u svim
vremenima.”

Bhagavata nam stoga dozvoljava nazivati Vyasu i

Naradu, saktyavesha avatarima. Na sličan način, u
duhu ove poruke, svi veliki prosvjetitelji i učitelji, koji
su živjeli u svijetu, te širili poslanje mira i dobre volje,
mogu se nazvati opunomoćene inkarnacije. Vaishnava
je spreman štovati sve velikane, bez obzira na njihovo
podrijetlo ili zemlju rođenja. Pogledajte samo kako
je univerzalna ta religija i ta poruka Bhagavate. Nije
namijenjena određenoj grupi hindusa, već je ona dar
cijelom napaćenom svijetu. Ukratko, Vaishnavizam
je Apsolutna Ljubav, koja spaja ljude sa Svevišnjom
Božanskom Osobom. Neka mir zavlada svijetom te
neka ljudi budu nadahnuti čistoćom poruke Srimad
Bhagavatama koja će preplaviti Univerzum, jer će
se sve više pojavljivati duhovni junaci, koji će biti
opunomoćeni propovijedati Apsolutnu Ljubav.
 2.

Kao što smo prije naglasili, a sada ćemo to elaborirati,

Bhagavata se može podijeliti na tri vrlo važna dijela:

1. Sambandha ili naš vječni odnos sa Gospodinom.

2. Abhideya ili kako djelovati da razvijemo odnos sa
Gospodinom.
3. Prayojana ili cilj naše djelatnosti, čista ljubav prema
Gospodinu.
4. Aforizmi Upanishada, koji čine najznačajnije učenje
Vedske literature, su objašnjeni u Vedanta sutri, na
temeljima gore navedenih principa.

U svojoj Sad sandarbhi, Srila Jiva Goswami je na isti

način primijenio ta tri čimbenika, komentirajući Srimad
Bhagavatam, koji se smatra jedinim vjerodostojnim
komentarom Vedanta sutre. Prva od šest sandarbhi, Tattva
sandarbha, nam nudi objašnjenje transcendentalnog
znanja i raspravlja o smislu, definiciji i cilju Vedanta
sutre, koja se naziva i Brahma sutra. Tattva sandarbha
predstavlja ključ za ostalih pet sandarbhi, koje su nam
omogućile proučavanje religije, na krajnje znanstven i
filozofski način.
 Transcendentalno Evanđelje

Sri Krishna, Apsolutna Istina, je Svevišnja Božanska

Osoba. On se razlikuje od Svoje energije, shakti. Sri
Krishna je Vrhovni Gospodin. Njegove tri energije su
Vrhovne energije. Nazivaju se antaranga, tatastha i
bahiranga.

Antaranga je unutarnja energija, koja nam pokazuje

našu pravu vječnu prirodu i vječnu prirodu Gospodina
Krishne. Također je nazivamo svarupa shakti. Tatastha
je granična energija, a doslovce znači, ono što dijeli vodu
od zemlje. To je međuenergija i ne odnosi se direktno
na Svevišnjeg Gospodina i Njegovo prebivalište.
Manifestira se između unutarnje i izvanjske energije.
Bahiranga je izvanjska energija Svevišnjeg Gospodina.
Sto više osoba razvija duhovno znanje, to će moći
razlučiti i vidjeti kako djeluju Gospodinove energije.
Iako je Bog uvijek jedinstven i jedan, On ima bezbroj
oblika, u kojima provodi Svoje razne zabave i zadaće.
Ali, izvorna Svevišnja Božanska Osoba, Sri Krishna,
nije podložna nikakvim promjenama. Njegovi različiti
oblici se pojavljuju da zadovolje razna raspoloženja u
službi Gospodinovih štovatelja.

Svoju božansku moć Gospodin može ispoljiti i preobraziti

po Svome nahođenju. Glede antaranga i tatastha
energija, one predstavljaju vječne procese. U slučaju
bahiranga energije preobrazba moći je privremena. Ovaj
materijalni svijet je stvoren djelovanjem Gospodinove
izvanjske energije. Gospodinovo duhovno prebivalište
je stvoreno djelovanjem Njegove unutarnje energije.
Duhovne duše, živa bića, su stvoreni djelovanjem
Gospodinove granične energije. Princip promjene
vrijedi samo za izvanjsku energiju, dok su unutarnja i
granična energija vječne. Vječna preobrazba unutarnje
moći se naziva Tadru-pabaibhava, koja nam prikazuje
oblik i božanstvenost Gospodina. Individualne duše su
vječne emanacije granične energije, koje mogu potpasti
pod utjecaj unutarnje ili izvanjske Gospodinove
energije, ovisno kako djeluju. Gore objašnjenu postavku
djelovanja Apsolutnih energija je usvojio Ramanuja
Acharya, koji je na taj način porazio impersonalnu
školu. Sistem Ramanuje se naziva Vishistadvaita. On
nam objašnjava da na djelovanje Svevišnje Božanske
Osobe ne utječu razna djelovanja Njegovih podređenih
energija.

Učenja Sri Krishne Chaitanye, koja su jednaka

Bhagavatamu, nadopunjuju i razvijaju Ramanujin
koncept objašnjenja energija, dajući im još veću
znakovitost. Sri Krishna je nazvan, na početku
Bhagavatama, Apsolutno Znanje, Advaya jnana.
Apsolutno Znanje ne možeš izazvati, ne možeš
mu proturječiti. Njemu možeš jedino pristupiti u
raspoloženju potpune predanosti i posvećivanja svoje
duše Gospodinu. Transcendentalno evanđelje se
razlikuje od empirijskog, glede odnosa, djelovanja i
smisla. Zbunjeni i prekriveni ljudi svijeta isključivo
nude komentare, koji zadovoljavaju njihove trenutne
hirove, ali ne nude odgovore na vječna duhovna pitanja.
Treba još jednom naglasiti da duhovne duše, pošto su
granična energija, imaju u svakom trenutku mogućnost
izbora. Mogu se prikloniti izvanjskoj energiji, te se
prepustiti trenutnim hirovima osjetilnog uživanja, ili
mogu uzeti utočište Gospodinove unutarnje energije i
tako spoznati svoj duhovni odnos s Gospodinom, koji
je ispunjen ljubavlju.

Tri metode, koje nam nudi empirijska filozofija, ne mogu

zadovoljiti Bhagavata školu i duhovne tragatelje. Prva
predstavlja direktnu spoznaju našim vlastitim naporima
i naziva se pratyaksha. Druga naglašava kolektivnu
spoznaju ljudi iz prošlosti i budućnosti, izgrađenu na
njihovim naporima i naziva se paroksha. Treća negira
prvu i drugu i osobu dovodi do neutralnosti, i naziva se
aparoksha. Niti jedna od gore navedenih metoda nije
prihvatljiva Bhagavata školi, jer duhovna duša ne može
svojim ili tuđim naporima, te bijegom u neutralnost
spoznati Svevišnju Božansku Osobu. To može
isključivo predavanjem svog života Gospodinovoj
unutarnjoj energiji, kroz uključivanje u aktivnu službu
posvećenosti i ljubavi.

Pokušaj individualne duše da pronađe Istinu vlastitim

naporima ne može uspjeti, jer je duhovna duša
ograničena. Također, duhovna duša posjeduje potpunu
slobodnu volju i u svakom trenutku može odabrati želi
li biti pod utjecajem izvanjske ili unutarnje energije.
Nema treće alternative. Ako ne želi služiti Gospodina,
nesretnoj duši će to biti omogućeno, zbog njene
slobodne volje izbora.

Kada se duhovna duša okrene od Gospodina, to možemo

nazvati samoubojstvom, jer sve dublje i dublje tone u
materijalno postojanje, te joj se sve teže izvući i prihvatiti
službu posvećene predanosti. Metode koje osoba može
primjenjivati kada prihvati službu posvećene predanosti
su sljedeće: adhoksaja ili izvanjski način obožavanja
i poštovanja prema Svevišnjoj Božanskoj Osobi, te
aprakrita ili unutarnji način koji je povjerljiv.

Srimad Bhagavatam nam savjetuje, te nas potiče

služiti Gospodina tim dvjema metodama. Bhagavatam
odbacuje pratyaksha i paroksha princip, ali prepoznaje
pravilno korištenje aparoksha metode pozitivnog
gledanja na neutralnost, u odnosu jednakosti prema
svim živim bićima. Pratyaksha, paroksha i pasivna ili
negativna aparoksha se nazivaju uzlaznim procesima
u kojima mi vlastitim naporima pokušavamo dostići
Svevišnjeg.

Pozitivni i aktivni aparoksha princip, te adhoksaja

i aprakrita metode se nazivaju silazni proces, jer
se predajemo Gospodinu i svetim spisima, kao i
samospoznatim dušama koje nas vode. Njegujući uzlazni
proces, uvjetovana duša doživljava svoje duhovno
samoubojstvo, jer besciljno pokušava manipulirati,
na razne načine, ovim materijalnim svijetom i živim
bićima. Drugim riječima, zavidi Svevišnjem Gospodinu
te želi vladati Božjom kreacijom.

Silaznim procesom je duhovnoj duši omogućeno

spoznati službu posvećene predanosti, jer se osoba
ponizno prepušta u ruke Gospodinu, te spoznaje svoju
vječnu prirodu i odnos sa Gospodinom. Pratyaksha i
parokshha metode imaju za cilj izvanjsku religioznost,
bogatstvo i osjetilno uživanje. Aparoksha metoda želi
postići nazovi oslobođenje. Prava aparoksha metoda
ima za cilj pozitivnu transcendenciju, a ne negaciju.

Adhokshaja ima za cilj Bhakti ili službu posvećene

predanosti prema Gospodinu. Aprakrita metoda
pokazuje krajnji cilj, čistu ljubav prema Bogu, prema
bhakti. Čisti teizam započinje s pojavom pozitivne
želje za služenjem Svevišnjeg koji prebiva izvan ovog
materijalnog svijeta.

On uključuje činjenicu da sve tri empirijske postavke

samo odmažu osobi na duhovnom putu i onemogućavaju
spoznavanje Sri Krishne. Riječ adhokshaja, koja se
koristi u Srimad Bhagavatamu da bi označila objekt
obožavanja, naglašava da Sri Krishna zadržava pravo
ne objaviti se onima koji su zaokupljeni osjetilnim
uživanjem te ostaje skriven za materijalni svijet
koristoljublja. Teistička metoda znači obožavati na
ispravan i vjerodostojan način Svevišnju Božansku
Osobu. Oni koji su se pobunili protiv Krishne, te poželjeli
uživati u osjetilnom zadovoljavanju su onemogućeni
Gospodinovom izvanjskom energijom, te ne mogu
vidjeti i spoznati Gospodina. Tako je živo biće uvijek
u opasnosti pasti pod utjecaj Gospodinove izvanjske,
obmanjujuće energije, maye. Materijalni svijet je
stvoren da omogući duši zadovoljiti svoje samoubilačko
uživanje. U njemu pobunjene duše pod utjecajem maye
misle da uživaju i pokušavaju manipulirati svijetom.

Na taj način duše koje ne žele služiti Krishnu prolaze

kroz uzlazni proces djelatnosti i znanja, te tako kušaju
gorke plodove s tih stabala. Ovaj svijet je mjesto za
duhovne samoubojice. Oni su tako osuđeni na uzlazni
proces, a maya im to omogućava, jer je to bio izraz
njihove slobodne volje. Oni su to sami tražili, sami su
krenuli putem neznanja. Ta nastranost duše se još više
očitava u licemjernim opisima prolaznih vrijednosti
ovog svijeta, te pokušajima da se pronađe sreća u
osjetilnom uživanju.

Metoda gdje sama Istina uzima konce u svoje ruke se

naziva silazni proces ili avaroha. Živo biće, u svojoj
graničnoj poziciji, ne može vlastitim naporima ili
znanjem dostići Svevišnjeg Gospodina. On može samo
onda dobiti prigodu vidjeti Istinu kada je Svevišnji
zadovoljan s njegovom službom, te kada mu to
poželi obznaniti. Pravi teizam ne može započeti dok
individualna duša nije nadahnuta silaznim procesom i
dok ne prihvati mogućnost služiti Gospodina. Apsolut
se pojavljuje u obliku Svetog Imena na usnama čistog
bhakte.
Diksha ili inicijacija je komunikacija sa Znanjem
o transcendentalnom obliku zvuka koji pomoću
vjerodostojnog predstavnika Gospodina silazi do
poniznog tragatelja i štovatelja. Sveto Ime je objekt
obožavanja čistih duša. Transcendentalna služba
Svetog Imena je bhakti. To je pravilno i prirodno stanje
duše, tada se osjećamo slobodni i jedino tada možemo
spoznati Istinu.

Prihvaćanje tog prirodnog puta vodi do usavršavanja

bhakti i, sukladno tome, razvitku naše spoznaje
glede odnosa sa Svevišnjim Gospodinom. Srimad
Bhagavatam koristi frazu - bastava bastu ili uistinu
prava stvar, da objasni ovaj prirodni put kojim kreću
sretne duše. Srimad Bhagavatam također raspravlja o
pravoj i o nazovi Istini, koje će, sukladno tome koju
Istinu slijede, iskusiti sljedbenici silaznog ili uzlaznog
procesa.

Prava priroda Svevišnjeg biva obznanjena pravilnim

slijeđenjem službe posvećene predanosti. Kao što smo
u prvom dijelu ove knjige naglasili, Boga možemo
upoznati kao brahman, paramatmu i bhagavana.
Brahman koncepcija naglašava potrebu isključivanja
prolaznog i ograničenog iskustva u ovom materijalnom
svijetu. Koncepcija Paramatme želi uspostaviti osjetnu
vezu između prolaznog svijeta i Apsolutne Istine. Obje
koncepcije predstavljaju, ne samo nesavršen, negoli
krajnje pogrešan pogled na Apsolutnu Istinu. Koncepcija
Bhagavatama je Transcendentalna Osoba, Bhagavan,
kojoj može pristupiti čisti bhakta, nepomućenom
posvećenom predanosti prema Svevišnjem Gospodinu.
Ta postavka, isto tako, pruža mogućnost prvim dvjema
koncepcijama da nesmetano pronađu unutar nje
pripadajuće mjesto.

Komparativan pogled na gore navedene tri koncepcije

su iznijeli i Svarupa Damodara i Sri Jiva Gosvami u
svojim djelima. Brahman koncepcija je neshvaćena
od impersonalista, koji vrlo neinteligentno poručuju
da Svevišnji Gospodin nema oblik i osobnost. Korijen
te pogreške leži u zabludi impersonalne škole da ne
mogu postojati nikakve osobine u Apsolutnom, jer one
u ovom materijalnom svijetu, uz pomoć osjetila samo
stvaraju uvjetovanost, te stoga transcendencija ne može
poznavati oblik ili osobine, već samo njihov prestanak
ili gubitak.

Metoda čiste bhakti ne pobija transcendentalnu vezu

Svevišnjeg Gospodina sa stvorenim materijalnim
svijetom, kao što to uvredljivo čine sljedbenici
koncepcije Paramatme. Koncept Bhagavana, koji se
spoznaje kroz proces Sudha bhakti, usklađuje gornja
dva principa, postavljajući ih na sekundarno mjesto
spoznaje Apsoluta, te naglašava da su oni samo
sekundarne manifestacije Svevišnje Božanske Osobe,
Bhagavana Sri Krishne. Adhokshaja i aprakrita metode
nam pomažu spoznati te postavke. Sambhanda ili odnos
označava mnogo stvari. Vrhovna Stvarnost je jedna, bez
takmaca, dok se Njegovi aspekti mogu manifestirati kroz
mnoge oblike, ne gubeći osobnost. Jedinstvo Vrhovne
Stvarnosti donosi pomalo matematičku koncepciju,
postavljajući Sebe kao objekt obožavanja, iz kojeg se
manifestiraju tri aspekta energije, koji su prethodno
objašnjeni.

Dijelovi učenja Bhagavatama, koji nam objavljuju

znanje o prirodi Sri Krishne, o Njegovoj energiji ili moći
u sva tri oblika, te o osobnoj prirodi djelatnosti raznih
oblika moći, nazivaju se sambhanda. Pod abhideyom
svrstavamo one dijelove Srimad Bhagavatama koji
nam otkrivaju prirodu duhovnog obožavanja i njegovu
negativnu stranu, dakle odbijanje službe od strane
duhovne duše.

Pod prayojanom ili plodom smatramo one dijelove koji

se odnose na prema bhakti ili čistu duhovnu ljubav,
te na ono negativno, koje se odnosi na materijalnu
religioznost, koristoljublje i bogatstvo, požudu i
osjetilno uživanje te impersonalno osobođenje. Te
definicije odnosa, djelatnosti i ploda su objašnjene
u Tattva sandarbi Srila Jive Goswamija, kao uvod u
njegovu studiju o Srimad Bhagavatamu. Postavka
odnosa, djelatnosti i ploda se razlikuje, ovisno kojem
načinu obožavanja su sljedbenici privrženi.
 Sambhanda ili Odnos

Objašnjena Srila Jive Goswamija nam mogu pomoći

shvatiti odnos sa Svevišnjim Gospodinom koji je opisan
u Srimad Bhagavatamu. Bhagavata ima za cilj Vrhovnu
Osobu, Purushottamu, Krishnu. Obožavanje Svevišnjeg
Gospodina je jedini potpuni i prirodni posao duše, jedini
potpuni teistički način obožavanja.

Svi ostali oblici predstavljaju samo stepenice do

konačnog cilja, te potpunog i predanog obožavanja.
Cisti teizam, koji uključuje aktivni i uzajamni odnos sa
Gospodinom, ne može početi dok ne počnemo spoznavati
Svevišnju Božansku Osobu, Sri Krishnu. Ovisno o tome
koliko smo spoznali Gospodina bit ćemo u mogućnosti
uspostaviti odnos s Njim. Izvorna Vrhovna Osoba je Sri
Krishna. Postoji mnogo aspekata te Božanske Osobe,
a manifestiraju se kao razne osobnosti, emanacije,
ekspanzije, dijelovi Svevišnjeg i inkarnacije, avatari.
Ti božanski aspekti, koji su djelići Božanske Osobe su
obožavani, ovisno o ljubavi i sklonostima štovatelja.

Sri Krishna posjeduje svekoliku energiju. Tri oblika

te energije prepoznajemo kao svarupa shakti, jiva
shakti i maya shakti. Moć Sri Krishne je vidljiva
kroz djelovanje ta tri oblika energije. Odnos između
Sri Krishne i Njegovih energija je vidljiv i prisutan
u svemu, te stoga možemo reći da Njegove energije
obavljaju direktnu službu za Gospodina. Te Božanske
Osobe nam pokazuju redoslijed klasifikacije. Prva
je svayamprakasha ili manifestacija u Sebi, druga
je tadekatmarupa ili suštinski identičan oblik i
treća je abesharupa ili oblik božanskog blagoslova.
Svayamprakasha je Izvorni Gospodin, kakav jest, bez
takmaca, dok se druga dva oblika mogu pojavljivati na
mnogo raznih načina. Svaki od njih posjeduje Svoje
božansko prebivalište ili vlastitu planetu u duhovnom
svijetu Vaikunthe, gdje ga služe mnogobrojni štovatelji.
Te Vaikuntha planete nisu dio materijalnog svijeta, već
su u potpunosti transcendentalne i pripadaju većinskom
duhovnom svijetu.

Sri Krishna posjeduje sve 64 božanske odlike, aprakrita

gune Sri Narayana kojeg se obožava u duhu poniznog
služenja ima 60 odlika. Brahma i Shiva posjeduju
55 odlika, ali ne u potpunosti, a živa bića mogu
posjedovati najviše 50 božanskih odlika Sri Krishne.
Ti su detalji otkriveni u Puranama i objašnjeni u
radovima Goswamija. Tračak Vrhovne kvalitete se
nazire u Krishninom rasa odnosu. Srila Rupa Goswami
objašnjava da u tom zanosnom rasa odnosu koji sadrži
nektar kojeg kuša i Sri Krishna i živa bića koja su
nazočna, možemo nazrijeti savršenstvo postojanja.
To se sve dešava izvan našeg materijalnog poimanja
ljubavnog odnosa ili materijalnih draži. Sri Krishna, kao
Izvorna Božanska Osoba, je putokaz i riznica rase ili
transcendentalne draži. Sri Krishna nadvisuje sve ostale
oblike Svevišnje Božanske Osobe upravo zbog tog
principa rase koji je jedinstven i prisutan samo u odnosu
sa Sri Krishnom, dok Njegovi ostali manifestirani oblici
ne poznaju taj odnos.

Vrhovni Upravitelj, Sri Krishna, je uvijek u pratnji

antaranga energije ili unutarnje energije, koja izvire
iz Njegove Osobe. Srimad Bhagavatam nam govori o
službi jedne gopije, koja je najdraža Gospodinu, a zove
se Srimati Radharani, Sri Radhika. Ona je utjelovljenje
duhovne energije. Svarupa i antaranga shakti su jedna,
svesavršena unutarnja energija Gospodina, a Sri
Radhika je utjelovljuje.

Dva aspekta svarupe shakti, dakle tatastha i bahiranga

se pojavljuju u graničnim i izvanjskim predjelima
Apsolutne Istine. Jive ili duhovne duše su neodvojivi
dio tatasthe shakti, ili granične energije koja je suštinski
vječna duhovna energija. Živa bića se pojavljuju
na crti razgraničenja, između unutarnje i izvanjske
Gospodinove energije. Duhovne duše nemaju svoje
prebivalište u tatastha shakti, već se moraju prikloniti
ili unutarnjoj ili izvanjskoj energiji. Prava priroda koja
donosi zadovoljstvo živim bićima je svarupa shakti,
Gospodinova unutarnja energija. Ponekad živo biće
izabere mayu shakti, izvanjsku energiju, te postaje
vezano za materijalni svijet.

Ako duša izabere mayu shakti, ona će se naći u vrtlogu

neznanja glede svoje prave prirode i stvorit će odbojnost
prema službi posvećene predanosti. Na taj način živo
biće je uvjetovano i okovano materijalnim postojanjem
te osuđeno na putovanje kroz razne oblike života.
Utjelovljenje duhovne duše u materijalnom svijetu se
uspoređuje sa pomrčinom Sunca, dok se djelovanje
unutarnje energije uspoređuje s jarkom svjetlošću
samog poluboga Sunca, Surye, koji je predstavnik Sri
Krishne.

Dakle, individualne duše su neodvojive emanacije

granične energije i svojom slobodnom voljom odabiru
hoće li se prikloniti unutarnjoj ili izvanjskoj energiji.
Živa biće se, samim time, razlikuju od unutarnje i
izvanjske energije, ali ne mogu zasebno prebivati
u rubnom dijelu, već moraju odabrati žele li služiti
Gospodina ili materijalnu prirodu. Stoga, važno je
naglasiti da je duhovna duša obdarena potpunom
slobodnom voljom ili mogućnošću izbora, te ne može
okrivljavati Gospodina ili druga živa bića za poziciju
u kojoj se nalazi. Kada živo biće odabere materijalno
postojanje ono biva prekriveno zaboravom glede svog
vječnog odnosa sa Gospodinom, Sri Krishnom. Tada ne
može shvatiti službu prema Gospodinu koja se obavlja
pod utjecajem unutarnje energije. Postoji, naravno,
velika razlika između djelovanja živog bića i unutarnje
energije Gospodina.

Površni čitatelj komentara Sridhara Swamija može

napustiti važne zaključke glede tih razlika, koje je
komentator tako jasno naglasio. Ako neke osobe ipak
smatraju djelatnosti živog bića i unutarnje energije
istima, Sridhara Swami naglašava da te duše vrlo lako
i vrlo često potpadaju pod utjecaj impersonalizma
i filantropizma. Sridhar Swami nije predstavnik
impersonalne škole, već je u potpunosti slijedio
ezoterička objašnjenja personalne Bhagavata škole
i pravilno objasnio funkciju Gospodinovih energija,
te značenje Srimati Radharani, kao glavne Krishnine
pratilje koja je potpuna manifestacija Gospodinove
unutarnje moći zadovoljstva.

Sridhar Swami je vjerodostojan tumač Gospodinovih

zabava ili lila, te njegovih raznih inkarnacija, avatara.
Taj veliki učenjak, povijesno gledajući, potiče iz škole
Vishnuswamija, koji je utemeljitelj filozofske misli
suddhadwaite, te ističe posvećenu predanost Gospodinu
u Njegovom obliku Nrisimha Vishnua.

Sridhara Swamijevi komentari su obogaćeni

achintyabhedabheda filozofijom Gospodina Chaitanye.
U djelima Sri Rupe, Sanatane, Jive i Krishnadasa
Kaviraja i u komentarima Visvanatha Chakravartija
djelovanje unutarnje moći i živih bića je u potpunosti
obrađeno kroz prizmu achintyabhedabheda filozofije.

To predstavlja najveći doprinos Gaudiya Vaishnavizma

razvitku čistog teizma u svijetu. Naznaka komparativne
studije o djelovanju transcendentalnih energija je
prisutna u Srimad Bhagavatamu, u dijelovima gdje se
opisuje Krishnin rasa ples s gopijama, njegovim vjernim
pratiteljicama.
Filozofija suddhadvaite, koju smo prethodno opisali,
je u potpunosti u skladu s Gaudiya Vaishnavizmom,
jer niti Ramanuja, niti Madhva nisu obradili djelovanje
Gospodinovih energija tako detaljno i precizno kao
Vishnuswami. Kada osobena duša odabere služiti
unutarnju moć, tada pristupa Svevišnjem Gospodinu.
Stanje kaivalye, koje je opisano u Srimad Bhagavatamu,
je stanje nepomućene predanosti i posvećenosti
Svevišnjem Gospodinu Krishni. To je također objašnjeno
u komentarima Sridhar Swamija. Ta nepomućena služba
koju je promicala Vishnuswami škola, kojoj Sridhar
Swami pripada, je oblikovala temelj učenja Srimad
Bhagavatama. Impersonalisti zamišljaju da objekt
obožavanja postoji samo u materijalnom svijetu, te da je
krajnje stanje lišeno bilo kakvog djelovanja, te rezultira
gubitkom osobnosti. Kakva je to zabluda impersonalne
škole!

Oni osporavaju mogućnost postojanja Gospodinovih

vječnih zabava i Njegovih vječnih duhovnih djelatnosti.
Srimad Bhagavatam jasno, uz mnoštvo relevantnih
dokaza, pobija impersonalnu filozofiju. Treba naglasiti,
da ne postoji niti tračak materijalnog u transcendentalnoj
službi čistog bhakte, mada isključivi impersonalisti
tvrde suprotno, što je posljedica njihove zbunjenosti i
zablude u kojoj žive.

Apsurdno je uspoređivati Sridhar Swamija, koji

je vjerodostojan tumač Srimad Bhagavatama, s
impersonalistima, koji osporavaju svaku mogućnost
transcendentalnog djelovanja i vječne osobnosti.
Djelovanja u svijetu nisu lišena svake usporedbe s
duhovnim, ali njihova suština je transcendentalna i nije
pod utjecajem materijalnog. Jedino je živo biće podložno
tom utjecaju, a transcendentalne djelatnosti koje nemaju
početka i kraja su u potpunosti manifestacija unutarnje
Gospodinove energije.

Naravno, postoji određena relativnost u Gospodinovim

zabavama kako bi se one mogle odvijati s uvijek
svježim dražima, ali to nije nimalo nalik relativnosti u
materijalnom svijetu.

Zabuna da zabave imaju svoj svršetak dolazi zbog

nepravilne usporedbe lile s kriyom, ili vječne zabave
s prolaznim, materijalnim, nazovi uživanjem. Suddha
bhakti pripada kategoriji lile. U Vrindavanu gopije
služe Krishnu bezuvjetnom ljubavlju. Slava i veličina
te službe i zabave koja se odvijala u Vrindavanu je
poticaj ljudima u neznanju da je svrstaju u materijalne
djelatnosti.

Bez obzira što se ona odigrava u materijalnom svijetu,

njena šuština, kao što smo prije objasnili, je u potpunosti
duhovna i pod utjecajem unutarnje energije koja ni u
kojem slučaju ne može biti dio izvanjske.

Djelovanje duhovne duše, koja može birati između

unutarnje i izvanjske energije, te tako potpasti pod
utjecaj jedne ili druge, je također dvojako. Sistem
društvenog uređenja varnasrama, koji je uveden za
uvjetovane duše, nije suprotstavljen suddha bhakti.
Srimad Bhagavatam je obradio sveti varnasrama sistem
s gledišta čiste posvećene predanosti i nepomućene
bhakti. Tako nam je podario inteligentan kut gledanja
na situaciju u kojoj se nalazi duhovna duša dok putuje
materijalnim postojanjem.

Duhovna važnost tog božanskog društvenog uređenja

leži u činjenici da ono pruža mogućnost uvjetovanoj
duši da kroz svoje materijalne sklonosti pročisti svoje
postojanje i probudi svoju duhovnu prirodu, pravilno
djelujući.

Smisao varnasrama dharme je usmjeriti djelatnosti

uvjetovanih duša prema Svevišnjem Gospodinu.
Na način kako je društveno uređenje objašnjeno u
Bhagavatamu, nije niti približno pojašnjeno u nekom
drugom spisu. Mahaprabhu, Sri Krishna Chaitanya,
je veliki promicatelj nepomućene duhovne djelatnosti
duše u svom najvišem stupnju razvitka. Njegova učenja
su istovjetna s učenjima Srimad Bhagavatama.

U potpunosti su u skladu s principom kaivalye koji

promiče Vishnuswamijeva škola suddhadvaite kojoj
pripada Sridhara Swami. Važno je naglasiti da je kaivalya
princip Bhagavate potpuno različit od koncepcije
stapanja u Brahman, koji promiče impersonalna škola
kevaladvaite.
 Abhideya ili Djelatnost

Priroda vječne djelatnosti duhovne duše je objašnjena

terminom abhideya. Bhagavatam nam kazuje da
je bhakti, ili služba posvećene predanosti, vječna
djelatnost živih bića u njihovom čistom obliku. Bhakti
rasamrita sindhu nam govori da je djelatnost suddha
bhakti nezagađena materijalističkim intelektualizmom,
koristoljubljem ili takozvanom etikom. Suddha bhakti
je jedina prava djelatnost osobene duše i nalazi se na
nivou transcendencije. Ali, svekoliko postojanje je
u mogućnosti služiti Svevišnjeg Gospodina. Vishnu
Purana nas poučava da je sav smisao varnasrama
društvenog sistema u tome da dovede živo biće do
služenja Sri Krishne.

Bhagavatam razlikuje djelatnosti samospoznate duše,

paramahamse, i djelatnosti uvjetovane duše koja živi
po pravilima varnasrame. Život u varnasrama uređenju
nije posve duhovan kakvim žive potpuno oslobođene
duše. To je stupanj pripreme za potpuni duhovni život
i službu posvećene predanosti. Sve djelatnosti koje se
provode izvan svetog uređenja varnasrame su beskorisni
pokušaji uživanja u materijalnom svijetu i krajnje su
ateistički.

Ovaj materijalni svijet je potencijalno mjesto na kojem

uvjetovana duša stvara odbojnost prema Svevišnjem
Gospodinu. Takvo stanje omogućava izvanjska energija,
koja samo slijedi slobodnu volju živih bića. Tako se
stvara svijet neznanja i duhovne tuposti, nazvan achit.

Ali, u onom trenutku kada naše djelatnosti postanu

chit, tj. kada dožive duhovni poticaj, tada se u nama
budi vječna priroda i nestaje vezanost i ovisnost za
tupe djelatnosti u ovom materijalnom svijetu. Ne
postoje dodirne točke između duhovnih djelatnosti
samospoznate duše i besciljnih djelatnosti uvjetovanih
duša koje su pod utjecajem neznanja. Njihovi putovi se
vrlo rijetko isprepliću zbog toga što duhovnu stvarnost
teško mogu shvatiti arheolozi, povjesničari, filozofi i
drugi ljudi usredotočeni na svjetovne djelatnosti. Takvi
empirijski spekulatori ne mogu prihvatiti Svevišnju
Božansku Osobu.

Oni su u potpunosti pod utjecajem neznanja glede svoje

prave prirode. Sto se više uključuju u spekulativne
djelatnosti, to se više udaljuju od pravog cilja života,
transcendentalne službe prema Gospodinu Krishni.
Varnasrama uređenje ima za cilj spriječiti razvitak
ateističkog trenda u društvu koji je neminovno prisutan
u materijalnom svijetu osjetilnog uživanja. Razlika
između ljudi koji slijede varnasrama uređenje i ateističkih
ljudi, koji se ne obaziru na Božje zakone, je ogromna.
Osobe koje pobožno djeluju u sklopu varnasrame će
polako usavršavati svoj život, do točke čiste posvećene
predanosti, a ateističke osobe će sve dublje tonuti u
ocean neznanja. Djelatnosti koje su potaknute osjetilnim
uživanjem i koristoljubljem stvaraju veliku pomutnju
u svijetu kao što možemo vidjeti iz priloženog. Osoba
koja je ovisna o materijalnom uživanju ima iskrivljen
pogled na svijet i stvarnost. Jedino kada osoba pristupi
službi posvećene predanosti te počne obožavati
Transcendentalnog Gospodina, tada joj se otvaraju
duhovni vidici te potpuno znanje o svemu što postoji
ispunjava njenu dušu. Nema, i ne može biti, neznanja,
tuposti i besciljnosti, ako je svijet sagledan iz duhovne
perspektive.

Nagon za osjetilnim uživanjem se očituje u vezanosti

za obitelj i pojačava kroz druženje s materijalistima.
Zato se trebamo družiti s duhovnim osobama, jer tako
potičemo u sebi želju za otkrivanjem naše duhovne
prirode i prave stvarnosti. Svjetovne osobe i materijalno
uživanje su zamke koje nam postavlja izvanjska
energija. Ali, te stupice maya mora postavljati, jer tako
služi Svevišnjeg Gospodina, te poštuje našu slobodnu
volju. Treba istaknuti da će maya vrlo dugo iskušavati
osobu, kada se ona poželi izvući iz materijalnog svijeta,
jer mora vidjeti je li osoba uistinu ozbiljna i je li zaslužila
duhovnu spoznaju.

Bhagavatam nam otkriva da su vječna služba i vječni

odnos s Gospodinom najviši stupanj savršenstva koje
živo biće može dostići. To potvrđuje i naš spasitelj
iz Nadije, Sri Gaurasundara, prosvjetljujući i budeći
uvjetovane duše. Možemo također shvatiti, čitajući
komentare goswamija, da pri opisivanju Gospodina
Ramachandre, u drugom pjevanju Bhagavatama, kada
se ističe Sri Rama kao idealni suprug, u stvari se slavi
Sri Krishna Chaitanya. To nije izokretanje značenja
hirovitog komentatora. Jezik i duh Bhagavatama se
razotkriva jedino samospoznatoj duši. Smisao je ponekad
posve drugačiji nego što i najvještiji jezikoslovci
mogu naslutiti jer su uvjetovani empirijskim sljepilom
i taštinom. Bhagavata nam otkriva najvišu poziciju
službe kroz odnos gopija i Krishne, te njihov rasa ples.
Tako dobijamo predodžbu o uzvišenoj prirodi gopija i
Sri Radhike.

Srimati Radharani služi Sri Krishnu osobno, te svojom

energijom, kroz gopije iz Vrindavana. Služba svih
stanovnika Vraje i Gospodinovih pratitelja je sastavni
dio službe Srimati Radhike i njene energije. Sri
Gurudeva, duhovni učitelj, pripada toj povjerljivoj grupi
pratitelja i štovatelja. On je božansko živo biće koje
nam razotkriva službu posvećene predanosti i uvodi nas
u vječne zabave Sri Krishne. Bez njegovih blagoslova
ne možemo dobiti milost Sri Krishne, niti možemo,
svojim vlastitim naporima, shvatiti duhovnu stvarnost.
Djelatnosti Sri Gurudeva su od velike važnosti za vječne
lile ili zabave Svevišnjeg Gospodina.

Guru je duhovni agent ili predstavnik Sri Krishne, koji

razotkriva i uvodi živa bića u vječne draži duhovnih
zabava, i bez njegove milosti nema mogućnosti
duhovnog napretka. Prirodu Vraja lile, ili zabava koje
Krishna provodi u Vrindavanu, teško mogu shvatiti
empirijski filozofi koji samo pokušavaju proučavati
Bhagavatu, ali nikada ne mogu proniknuti u njenu
suštinu. Njihovo ograničenje leži u činjenici da su
vođeni uzlaznim procesom, tj, paroksha metodom,
koju smo na prethodnim stranicama objasnili. Kada se
prihvati aparoksha ili neutralna metoda, dolazi se do
spoznaje Brahmana i Paramatma koncepcija. Ali, kao
što smo prije naglasili, to nisu objekti našeg obožavanja.
Mi smo se upoznali s činjenicom da je služba posvećene
predanosti jedino moguća s nivoa adhokshaje koji nas
vodi do spoznaje Svevišnjeg Gospodina Narayana.
Aprakrita Vraja lila je najviši stupanj adhokshaja
spoznaje.

Djelatnosti Gospodina Krishne u rasa lili s gopijama

imaju, na prvi pogled, sličnost sa svjetovnim ljubavnim
odnosima. Seksualnost u svim svojim oblicima
isključivo i samo pripada materijalnom postojanju.
Stoga je vrlo teško shvatiti da je savršenstvo spoznaje
Krishnina zabava s gopijama koja je toliko slična
svjetovnoj seksualnosti.

Ali, ako proučavamo Bhagavatu, možemo vidjeti da

se na mnogim mjestima ističe da je ovaj materijalni
svijet odraz duhovne stvarnosti, te da stvari imaju
upravo suprotne vrijednosti i konotacije negoli u
duhovnom svijetu slobode. Bhagavata nam kazuje da se
transcendentalna Vraja lila predočava kroz materijalnu
prizmu da bi simbolički mogli dobili sliku o duhovnoj
stvarnosti koja inače nema nikakve veze s materijalnim
uživanjima u ovome svijetu.
Ako, zbog bilo kojeg razloga, nismo u mogućnosti
prihvatiti transcendentalnu simboliku i pokušaj
predočavanja Bhagavatama, onda ćemo biti lišeni
mogućnosti spoznaje najuzvišenije službe u cijeloj
Krishninoj manifestaciji kojoj se niti jedna druga
djelatnost ne može niti približiti po svojoj važnosti,
zanosu i transcendentalnoj ljubavi. Seksualnost
simbolizira najveću privlačnost u ovom materijalnom
svijetu, te je stoga korištena da označi ono najviše u
transcendentalnoj službi, što ne znači da su po ičemu
te djelatnosti podudarajuće. U ljubavnim zabavama
u Vraji tajne vječnog života se obznanjuju u svojoj
čistoj savršenosti kroz djelatnosti ljubavnih razmjena
Gospodina te predanih i posvećenih, čistih duša.

Mi sada možemo zapaziti vrlo važnu činjenicu, koja će

nam onemogućiti bilo kakve krive koncepcije u umu.
U Vraja lili Sri Krishna je dječak od jedanaest godina,
a gopije koje sudjeluju s Njim u transcendentalnim
zabavama ne rađaju Krishninu djecu jer seksualnih
odnosa nema. Krishna ima djecu tek u Svojoj Dvaraka
lili. Stoga bilo kakva spekulativna i zlonamjerna
nagađanja padaju u vodu pred ovom vrlo jednostavnom
činjenicom.

Čak štoviše, Bhagavata preporuča proučavanje rasa lile

onim dušama koje su pod velikim utjecajem svjetovne
seksualnosti jer ih čitanje i meditiranje na istu oslobađa
materijane vezanosti za seks. Vrhunac civiliziranog
društva i pitanje seksualnosti postiže se slijeđenjem
varnasrama društvenog uređenja. Osoba u varnasrama
sistemu može vrlo lako prihvatiti moralnu poruku
čistog života na Vaikuntha planetarna i u Ayodhyi,
prebivalištu Sri Ramachandre, mada ne može shvatiti
cijelu ezoteričku prirodu iste.

U tim Svojim ulogama Gospodin je idealan suprug

i ima samo jednu ženu. Etičke zabrane koje vrijede u
Ayodhyi, više nisu prisutne u Dvaraci, gdje se Krishna
ženi s 16 000 žena. U Vraja lili situacija je još opuštenija
i draž veća jer je brak u drugom planu, a ljubavne
razmjene u zabavama su primarne te se kroz njih Sri
Krishna potpuno manifestira. Duhovne djelatnosti
u svom nepomućenom obliku imaju odraz u ovom
materijalnom svijetu.

Ali, trebamo naglasiti razliku u njihovom cilju, odlici

djelatnosti i duhu u kojem se provode. To stvara
nepojmljivu i nepremostivu razliku između materijalnih i
duhovnih djelatnosti. To nam također govori da je Krishni
najmanje drago kada se te uzvišene transcendentalne
zabave uspoređuju sa svjetovnom seksualnošću, u koju
se upušta svako živo biće zbog održavanja potomstva.
Bog, zasigurno, može mnogo više od toga, te se stoga
trebamo kloniti takvih neprovjerenih usporedbi.

Jedini objekt transcendentalnih djelatnosti je

zadovoljenje Krishninih osjetila. Kada je Sri Krishna
zadovoljan, tada su i Njegovi sluge zadovoljni i osjećaju
nepomućenu radost. To je potpuno suprutno događajima
u ovom materijalnom svijetu.

Djelatnosti koje donose određeno uživanje osobi koja se

upušta u njih donose samo još veću privlačnost i vezanost
za materijalni svijet. Ali, to sebično zadovoljstvo
nije prisutno u duhovnoj službi i vječnoj stvarnosti.
Stoga je nivo materijalnog osjetilnog uživanja jasno
i strogo odvojen od duhovne službe koja je vječna
djelatnost živog bića. Želja za materijalnim uživanjem
je potencijalno prisutna u duši, ali joj nije usađena kao
jedina mogućnost, te pravilnim kultiviranjem duša
razvija želju za službom posvećene predanosti.

Duhovna praksa, sadhana, dovodi do prihvaćanja i

spoznavanja prirodne pozicije u vječnoj duhovnoj
službi. Moderna civilizacija ne uviđa kako tone u propast
tražeći isključivo i u svemu mogućnost za neograničeno
osjetilno uživanje. Kako besciljno! Tako um čovjeka
biva posve uključen u materiju, te je uvježban reagirati
isključivo na ono što potiče njegovo osjetilno uživanje.
Tako se osoba ukopava sve dublje u materijalno
postojanje i sukladno tome, debelim nanosom prekriva
svoju istinsku duhovnu prirodu. Tada možemo reći
da njena priroda postaje materijalna. Zbog toga vrlo
mali broj ljudi može shvatiti izjave Bhagavatama i
drugih duhovnih spisa. Tako uvjetovanim osobama
je teško shvatiti da je nepomućena duhovna služba
suština cjelokupnog postojanja, jer su u njima duboko
ukorijenjene ideje o osjetilnom uživanju u materijalnom
svijetu, koje nisu nimalo kompatibilne duhovnoj
spoznaji. U transcendentalnoj službi sve postaje jasno
i savršeno!

S druge strane, kada je osoba prekrivena, tada je u

nemogućnosti vidjeti ili čak samo naslutiti svoju pravu
prirodu, jer to ne predstavlja sferu njenog interesa. Ako
želimo spoznati savršenstvo i Istinu nužno je ponizno
pristupiti Gospodinu i služiti ga u duhu posvećene
predanosti. Tada dolazimo do potpune slobode u koju
se mnogi zaklinju i kojoj mnogi prisežu, ali jedino je
mogu ostvariti slijedeći naputke Srimad Bhagavatama.

Prayojana ili Plod

Sridhara Maharaja komentira, u Bhagavatamu, da u

poziciji čiste spoznaje naše duhovne prirode osoba
postaje sposobna uključiti se u Krishnine zabave.
Spoznaja te sveprožimajuće ljubavi je plod, ili prayojana,
vječne duhovne djelatnosti čistih duša.

Sri Krishnu osobno služi unutarnja energija, kao

Njegova jedina pratilja. Stanovnici Vraje su produžene
ruke unutarnje energije Gospodina. Oni su božanski
sudionici božanskih zabava, jer ta bića ispoljavaju
potpunu prirodu nepomućene službe prema Gospodinu.
Svi oni koji su su odani podražajima i obmanjujućim
licima materijalne prirode ne mogu nikada shvatiti
Krishnine zabave u Vrindavanu. Mi, koji smo putnici
u materijalnom postojanju ne možemo proniknuti u
zabave Vraje i okusiti njihovu draž.

Duhovne duše, koje su dijelovi i čestice unutarnje

energije, također nemaju automatski pristup Vraja lili.
Njima nedostaje spontana ljubav prema Sri Krishni
i jedino im je moguće dostići je ako prihvate služiti
stanovnike Vrindavana. Prva pojava spontane službe
posvećene predanosti dovodi osobu na madhyama
bhagavata nivo, koji je srednji stupanj spoznaje Boga.
On se razlikuje od maha bhagavate, koji posjeduje
čistu ljubav prema Gospodinu koja mu omogućava
sudjelovati u vječnim zabavama u Vraji, za koje smo
utvrdili da su summum bonum.

Ovisno o želji i nastojanjima, madhyama bhagavata

polako napreduje prakticirajući službu posvećene
predanosti te služeći čiste duše koje sudjeluju u vječnim
zabavama Gospodina, mada izvanjski nazočne u ovom
svijetu. Napredak se očituje u sve većem uvjerenju
i nadahnuću koje osoba osjeća dok obavlja službu za
Gospodina. Stoga, duhovna vizija postaje savršena jer
je u skladu s prirodom osobe te njenim kapacitetima
i potencijalima. Jedino tako duhovna duša može u
potpunosti spoznati svoju duhovnu osobnost. Sve mora
biti uključeno u službu posvećene predanosti, zato nam
duhovni učitelj otkriva našu pravu prirodu i vodi nas do
vječnih zabava te našeg potpunog duhovnog ispunjenja
u transcendentalnoj službi.
Goloka Vrinadavanu možemo spoznati u simboličnom
Vrindavanu, u čiji nas duhovni svijet i zabave uvodi
osoba koja je dostigla savršenstvo spoznaje dobivši
milost i blagoslove stanovnika transcendentalne
Vraje. To je jedini način! Najveća se pogreška čini
ako gore navedenu izjavu smetnemo s uma i izgubimo
iz vidokruga, jer tada smo osuđeni na neuspjeh. Sve
osobe su potencijalno sklone napraviti takvu pogrešku,
u jednom ili drugom obliku, jer su pod utjecajem
izvanjske energije Gospodina. Njima je suđeno vidjeti
samo ono materijalno. Vrindavan njima predstavlja tek
još jedno malo mjesto u Indiji i to je sve.

Daljnja spoznaja nije moguća zbog njihove vezanosti za

izvanjsko. Ali, prava ezoterička vizija maha bhagavate
se razlikuje od ograničene spoznajne moći izgubljenog
čovječanstva. U Bhagavatamu je objašnjeno, a u Sri
Chaitanya Charitamriti ponovljeno sljedeće: “Kada
Gospodin Sri Krishna Chaitanya ugleda neko stablo,
odmah se sjeti šuma Vrindavana, a kada pogleda u neko
brdo, odmah se prisjeti Govardhana.”
 VAT
G A
A
I JA
F

H
O
Z JA
I L O I
F O G
A
K EO L
S
N IT
Ž A A
O
B TI K
E
“Ako se čovjek želi osloboditi okova
materijalnog postojanja, treba prou-
čavati Srimad Bhagavatam, tu najčišću
Puranu, koja je tako draga Vaishnava-
ma. U njoj je objašnjano samo istinito
i nepomućeno znanje, koje prakticiraju
prvoklasni bhakte, koji se nazivaju para-
mahamse. Iz Bhagavatama je izbačeno
svo svjetovno poimanje i uspostavljena
je božanska mudrost, koja može izvući
svijet iz oceana neznanja, u koji tone.”
(SB 12.13.18)