FRANJO

BOG JE MLAD

Ragovor s
THOMASOM LEONCINIJEM

Ništa ne riskiramo
stavljajući se na raspolaganje Bogu:
i budući da je njegova mladost nepromjenjiva,
i naša će se mladost obnavljati
kao i mladost Crkve.
Maurice Zundel

Mladosti, velika, raskošna i zaljubljena

- mladosti, puna miline, snage i zanosa,
znaš li da Starost može poslije tebe doći
s jednakom milinom, snagom i zanosom?
Walt Whitman

Čitateljima svih uzrasta

ZA REVOLUCIJU NJEŽNOSTI

„Bog je mlad, on je uvijek nov.“

Sjedili smo jedan naspram drugom u jednoj dvorani, u prizemlju Doma Svete Marte
kad je papa Franjo izgovorio ove riječi. Točno se sjećam trenutka i njegova pogleda u
kojem je nešto zaiskrilo, kao da je s riječima u isto vrijeme htio izraziti i nešto dublje,
nešto što oslobađa. Bio je to naš peti susret vezan uz pripremu ove knjige i ta me rečenica
neobično snažno pogodila: kao da je priča privremeno prolazila kroz moje ruke, koje su
pomno zapisivale bilješke jedne preko drugih, kako bi stisnula tisuću drugih ruku i doprla
do tisuću drugih srdaca.
Tim značajnim riječima papa je tvrdio da su mladi, odnosno veliki odbačenici
našega nemirnog vremena, zapravo „na isti kalup“ kao i Bog, tj. da su njihove najbolje
odlike ujedno i njegove. Kao Bog, ne samo Otac – i Majka, kako je već istaknuo Ivan
Pavao I. – nego i Sin, i zato Brat. Franjo se zalagao da ih se vrati u središte. Spašavao ih
je s margina, kamo su potisnuti, i označavao ih kao protagoniste sadašnjosti i budućnosti.
Kao protagoniste opće povijesti.
Ako je točno da su mladi vječni podložnici potrošačkog društva – koje su progutala
beskonačna započinjanja strašnih naprezanja za pronalaženje logičkih zaključaka i koje
se stalno obmanjuje društvenom linearnošću koje više nema – ove stranice nastaju iz
želje da ih se iz tog stanja oslobodi, a Sinoda o mladima 2018., kako mi je papa potvrdio,
idealan je okvir za dublje razumijevanje i vrjednovanje njihova značenja.
Franjo je mnogo svoga dragocijenog vremena posvetio ovom projektu i ja nisam
bio ništa drugo nego posrednik kojeg je papa izabrao da njegova poruka bez pročišćivača
dopre do mladih diljem svijeta.
Mladi nisu jedini odbačenici ovog društva, to su i mnogi odrasli, posebno stari, koje
su logike tržišta i moći otuđile.
Nužno je, kaže nam papa, pronaći snagu, odlučnost, ali i nježnost za svakodnevnu
izgradnju mosta između mladih i starih: iz njihova zagrljaja društvo se može uistinu
preporoditi, na dobrobit svih koji su zaostali i prema kojima stalno treba upravljati
pogled.
Hrabrost i razboritost bitni su sastojci slatke revolucije koja nam je svima silno
potrebna.

T. L.

BOG JE MLAD

I
MLADI PROROCI
I STARI SANJARI

Papa Franjo, za početak bih vas upitao što je mladost?

Mladost ne postoji. Kad spominjemo mladost često se i nesvjesno pozivamo na
mitove o mladosti. Stoga radije držim kako mladost ne postoji, a da umjesto nje postoje
mladi. Na isti način ne postoji starost, nego postoje stari. Kad kažem „stari“, ne
izgovaram ružnu riječ, naprotiv: to je prekrasna riječ. Na starost treba biti ponosan kao
što se općenito ponosi mladošću. Zbog starosti treba biti sretan i ponosan, kao što smo
općenito ponosni zbog mladosti. Biti star je povlastica: to znači imati dovoljno iskustva
da se sebe upozna i prepozna u pogrješkama i u zaslugama; znači sposobnost ponovno se
vratiti potencijalno nov, upravo kakav si bio kao mlad; znači proživljeno iskustvo
potrebno za prihvaćanje prošlosti i, posebno, da smo od prošlosti nešto naučili. Često
dopuštamo da nas nadvlada kultura pridjeva, bez potpore imenice. Mladost je, dakako,
imenica, ali imenica bez stvarnog uporišta; to je ideja koja ostaje „siroče“, bez vidljiva
ostvarenja.

Kad razmišljate o nekom mladom, što vidite?

Vidim mladića ili djevojku koji traže vlastiti put, koji nogama žele letjeti, koji
okrenuti svijetu gledaju na obzor očima punim nade, punima budućnosti, a također
iluzija. Mladi hodaju na dvije noge kao i odrasli, ali za razliku od odraslih koji ih drže
usporedo, kod mladih je uvijek jedna ispred druge, spremna za polazak, za skok. Uvijek
izbačena naprijed. Govoriti o mladima znači govoriti o očekivanjima, a znači također
govoriti o radosti. Mladi posjeduju toliku snagu, u stanju su gledati s nadom. Mladi su
životno očekivanje u kojem je i određeni stupanj upornosti; ima dovoljno ludosti da se

2
može zavaravati i dostatnu sposobnost da može ozdraviti od razočaranja koje iz toga
može proizaći.
Nadalje, o mladima se ne može govoriti, a da se ne dotakne temu adolescencije jer
nikad se ne smije podcijeniti tu životnu fazu koja je u životu vjerojatno najteža i
najvažnija. Adolescencija obilježava prvi pravi svjesni susret s identitetom i predstavlja
prijelaznu životnu fazu ne samo za djecu, nego i za cijelu obitelj; to je međufaza, poput
mosta koji nas vodi na drugu stranu ulice. Zbog toga adolescenti nisu ni ovdje ni tamo,
oni su na putu, u pokretu. Nisu djeca – i ne žele da se s njima postupa kao takvima – ali
nisu ni odrasli – a ipak žele da se prema njima odnosi kao da jesu, posebno kad se radi o
povlasticama. Dakle, vjerojatno se može reći da je adolescencija napetost, neizbježna
introspekcijska mladenačka napetost. No, istodobno je toliko snažna da pogađa i cijelu
obitelj, a možda je upravo zbog toga toliko važna. To je prva revolucija mladog muškarca
i mlade žene, prva životna promjena, koja te toliko izmijeni da često također poremeti
prijateljstva, ljubavi i svakodnevicu. Kod adolescenata se riječ „sutra“ teško može sa
sigurnošću upotrijebiti. Vjerojatno i kao odrasli trebamo biti oprezniji kod upotrebe riječi
„sutra“, posebno u ovom povijesnom razdoblju, ali nikad nismo kao adolescenti svjesni
trenutka i njegove važnosti. Za adolescenta trenutak je jedan svijet koji može promijeniti
čitav život i vjerojatno se u toj fazi misli na sadašnjost više nego u čitavom ostatku
života. Adolescenti uspoređuju, ispituju, o svemu raspravljaju i traže odgovore. Moram
istaknuti koliko je važno to raspravljanje o svemu. Adolescenti žele učiti da bi mogli
izlaziti na kraj i postati samostalni pa u tom razdoblju više nego ikad odrasli trebaju imati
razumijevanja te nastojati vlastitim ponašanjem pokazivati ispravan put, a ne poučavati
samo riječima.
Mladi prolaze kroz različita, čak burna duševna stanja, a s njima i njihove obitelji.
Bez sumnje, u toj fazi postoje rizici, ali prvenstveno to je vrijeme rasta, za njih i za cijelu
obitelj.
Adolescencija nije bolest i ne smijemo se prema njoj odnositi kao da to jest. Dijete
koje ispravno proživljava svoju adolescenciju – koliko god to roditeljima bilo teško –
dijete je s budućnošću i nadom. Često me zabrinjava sadašnja tendencija da se naše
mlade preventivno „liječi“. Kao da se sve hoće riješiti nekakvom terapijom, ili sve
kontrolirajući, uz slogan „maksimalno iskoristiti vrijeme“ pa tako dnevni obveze mladih
postaju gore nego u nekoga važnog upravitelja. Inzistiram: adolescencija nije bolest s
kojom se trebamo boriti. Ona je dio normalnoga, prirodnog životnog odrastanja naših
mladih.
Gdje je život, tu je kretanje; gdje je kretanje, tu su promjene, traženja, nesigurnosti,
tu su nade, tu je radost, a također brige i ojađenost.

Koje Vam slike iz Vaše mladosti prve dolaze na pamet? Pokušajte se sjetiti sebe kao
dvadesetgodišnjaka u Argentini...
U toj sam dobi bio u bogoslovnom sjemeništu. Snažno sam doživio bolest: zbog tri
ciste su mi odstranili dio pluća. To potresno iskustvo obilježava moje uspomene za koje
pitate, ali pamtim i nešto vrlo intimno: imao sam puno snova i želja.

Sjećate li se nekog svoga sna?

Ispričat ću ti jednu zgodu, a ti zapazi dubok jaz između želja i ograničenja. Imao
sam skoro sedamnaest godina, sjećam se da je tog dana umro glazbenik Sergej Sergejević

3
Prokofjev. Njegove su mi opere bile vrlo drage. Bio sam u dvorištu kuće moje bake s
majčine strane, sjedio sam za stolom u vrtu. Upitao sam baku: „Kako netko može biti
toliko genijalan i napraviti djela kao što su Prokofjeva?“
A ona će mi: „Ma pogledaj, Jorge, Prokofjev se nije takav rodio, nego je takav
postao. Borio se i znojio, patio je i gradio: ljepota koju danas vidiš rezultat je jučerašnjeg
rada, onog što je u tišini trpio i ulagao.“ Nikad ne zaboravljam razgovore poput ovoga,
razgovore s moje dvije bake, s osobama na koje stalno mislim i do kojih mi je veoma
stalo.

Ima li neostvarenih snova?

Svakako, a neki su se pretvorili u frustraciju. Primjerice, kad sam htio kao misionar
poći u Japan, ali nisu me poslali zbog operacije na plućima. Kad sam bio jako mlad, neki
su me smatrali „izgubljenim slučajem“, a ipak sam još tu, danas, dakle, ispalo je dobro...
Uvijek je bolje ne obazirati se previše na one koji nam ne žele dobro, što ti kažeš?

S Bogom ste se susreli kao mladić, sjećate li se tog trenutka?

Snažan susret doživio sam s gotovo sedamnaest godina, točno 21. rujna 1953. Išao
sam se naći s kolegama iz škole vezano uz jednodnevno kampiranje. U Argentini je 21.
rujna proljeće i tih su dana bili praznici posvećeni nama mladima. Bio sam katolik kao i
moja obitelj, ali prije tog dana nikad nisam mislio ni na sjemenište ni na budućnost u
Crkvi. Možda kao dijete, kad sam ministrirao, ali to je bilo nešto neznatno. Hodajući,
opazio sam da su vrata župske crkve otvorena i nešto me nukalo da uđem: tamo sam
vidio kako mi svećenik dolazi ususret. Odmah sam iznenada poželio ispovjediti se. Ne
znam točno što se dogodilo tijekom tih minuta, ali što god bilo, zauvijek mi je
promijenilo život. Izašao sam iz crkve i vratio se kući. Snažno i jasno shvatio sam što će
biti moj život: morao sam postati svećenik. U međuvremenu sam studirao kemiju,
zaposlio sam se u jednom laboratoriju za analizu, imao sam zaručnicu, ali misao o
svećeništvu u meni je bivala sve snažnija.

Dakle, borili ste se?

Znao sam da bi to trebao biti moj put, ali katkad sam se osjećao kao na ljuljački. Ne
želim ti skrivati da je i mene mučila poneka sumnja, ali Bog uvijek pobjeđuje i ubrzo sam
postao siguran.

Jeste li ikad osjetili da Vas je Bog iznevjerio?

Nikad. Ja njega jesam iznevjerio. Bilo je trenutaka kad se i meni činilo kao da se
Bog od mene udaljio, kao što sam se i ja udaljio od njega. Zna biti da se u vrlo mračnim
trenutcima čovjek pita: „Bože, gdje si?“ Uvijek sam tvrdio da tražim Boga, a zapravo je
on tražio mene. Uvijek on prvi dolazi, čeka nas. Upotrijebit ću izraz kojim se mi u
Argentini služimo: Gospodin nas primerea, pretječe nas, on nas čeka; griješimo, a on nas
čeka da nam oprosti. On nas čeka da nas primi, da nam iskaže svoju ljubav, i svaki put
vjera raste.

Zašto su našem društvu mladi toliko potrebni, a ipak ih se odbacuje?

Ne odbacuje se samo mlade, ali mlade to silno pogađa jer su rođeni i odrasli u
društvu kojem je kultura odbacivanja paradigma per excellence. U našem je društvu

4
postalo uobičajeno „upotrijebiti i baciti“: nečim se služi znajući da će se, kad završi
korištenje, to baciti. To su vrlo duboki vidovi koji se vladaju navikama ljudi i mentalnim
shemama. Našim društvom presnažno i sputavajuće vlada ekonomsko-financijska kriza,
gdje u središtu nisu čovjek i žena, nego novac i predmeti koje su čovjek i žena stvorili.
Nalazimo se u fazi raščovječenja ljudskosti: nemati posla znači biti bez mogućnosti
osjećati svoje dostojanstvo. Svi znamo koliko je drukčije zaraditi kruh koji treba donijeti
kući od dobivanja kruha u socijalnoj ustanovi...

Mlade se često poziva – to posebno čine odrasli bogataši – da ne misle previše na

novac jer i nije baš važan; međutim, danas u većini slučajeva mladi traže novac koji je
nužan za preživljavanje, nužan da se s dostojanstvom mogu pogledati u ogledalo, da
mogu zasnovati obitelj i graditi budućnost. Posebno da se počnu osamostaljivati pa da
više ne ovise o roditeljima. Što mislite o tome?
Mislim da od mladih trebamo tražiti oproštenje jer ih ne doživljavamo uvijek
ozbiljno. Ne pomažemo im dovoljno da vide put i da sebi priskrbe sredstva koja bi im
omogućila da ne budu odbačeni. Često ih ne znamo navesti da sanjaju i nismo u stanju
oduševiti ih. Normalno je tražiti novac za zasnivanje obitelji, za izgradnju budućnosti i za
izlaženje iz stanja podređenosti odraslima, koja danas kod mladih predugo traje. Važno je
voditi računa da se izbjegne žudnja za zgrtanjem. Ima ljudi koji žive za gomilanje novca i
misle da ga trebaju zgrnuti kako bi živjeli, kao da će se onda novac pretvoriti i u hranu za
dušu. To znači živjeti služeći novcu; a znamo da novci jesu konkretni, ali u nutrini imaju
nešto apstraktno, nepostojano, nešto što od dana do dana može nestati bez prethodnog
upozorenja; sjeti se bankarske krize i nedavnih početnih vrijednosti (default). Svakako,
držim da je ovo o čemu govoriš važna tema: spomenuo si novac u funkciji potrebe za
uzdržavanjem, dakle za radom. Mogu ti reći da je posao hrana za dušu i, dakako, rad se
može pretvoriti u životnu radost, u suradnju, u zajedničke ciljeve i timsku igru. Posao, a
ne novac. Posla bi trebalo biti za sve. Svako ljudsko biće treba imati konkretnu
mogućnost za rad, da samom sebi i onima koji su mu dragi pokaže da može zaraditi za
život. Ne smije se prihvatiti iskorištavanje, ne smije se prihvatiti da premnoge mlade
poslodavci izrabljuju lažnim obećanjima, plaćama koje nikad ne stižu, uz izgovor da su
mladi i da moraju steći iskustvo. Ne smije se prihvatiti da poslodavci mladima nameću
zaposlenje na neodređeno vrijeme ili čak neplaćeno, kao što se događa. Znam da ima
neplaćenih poslova, a katkad se čak izabire tko će i takve dobiti. To je izrabljivanje i ono
izaziva grozna proživljavanja u duši; osjećaje koji malo pomalo bujaju pa mladima mogu
čak promijeniti osobnost.
Mladi od nas traže da ih čujemo i naša je obveza slušati ih i prihvaćati ih, a ne ih
iskorištavati. Tu nema održivih izgovora.

Zamislimo nadarena mladića, ali koji nije „tatin sin“; s velikom voljom za radom,
ali bez poznanstava, neiskvarena i nespremna uključiti se u ove mehanizme podložnosti.
Što on stvarno može učiniti, a da izbjegne „odbačenost“? Je li doista tzv. „odljev
mozgova“ jedini put za izlazak iz ovog mehanizma i za izgradnju neokaljane budućnosti?
To pitam jer za mnoge mlade bijeg je izgleda jedino sidro spasa koje se može zamisliti...
Odgovorit ću ti jednom riječju: parresia (pouzdanje). O njoj govorim u svrhu
ohrabrenja, gorljivosti u našem djelovanju. Primjerice, u molitvi: i mladima svjetujem da
mole s parresijom. To znači da se nikad ne smije zadovoljiti time da traže jednom, dva, tri

5
puta. Treba vjerovati, moliti i nešto tražiti dokle god možemo. Na taj je način molio
David za umirućeg sina (2 Sam 12, 15-18); od temeljne je važnosti igrati do kraja, kao što
je radio Mojsije kad je molio za buntovni narod. Nikad nije promijenio „stranku“, nije
trgovao, nikad nije prestao vjerovati i uzdati se. Nikad nemojmo zaboraviti: moljenje nije
za mekušce. U Evanđelju Isus jasno govori: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete!
Kucajte i otvorit će vam se“ (Mt 7, 7). I budući da je Isusu bilo stalo da to dobro
shvatimo, navodi primjer čovjeka koji se usred noći zalijepio za susjedovo zvonce tražeći
da mu dadne tri kruha; uopće ga nije bilo briga što će ga se smatrati neodgojenim: njega
jedino zanima da dobije jelo za svog gosta (Lk 11, 5-8). Tolikom navaljivanju i upornosti
u molitvi Isus obećava siguran uspjeh: „Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i
onomu koji kuca otvorit će se“ (Mt 7, 8). Isus pojašnjava i razlog uspjeha: „Ta ima li
koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište,
zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju,
koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!“ (Mt
7, 9-11).
Hrabrost nikad ne valja pobrkati s nesavjesnošću, dapače, nesavjesnost je najljuća
neprijateljica hrabrosti. Ali tko nema hrabrosti ostaje apocado („beznačajan“), kako se
kaže na španjolskom: apocado se upotrebljava kad se govori o bojažljivome koji nikad u
životu ne pravi korak više zbog straha da će se poskliznuti.
Parresijom upravlja sposobnost za trpljenje (grčki hypomone), strpljivost u
teškoćama. Parresia uvijek ide s hypomone; i u molitvi se hrabro i strpljivo bori, svaki
dan.

Kako pridonijeti da se mladi osjećaju u središtu projekta, mladi koje se, naprotiv,
svakodnevno odbacuje?
Tako da ih se pretvori u protagoniste, odnosno još bolje prepuštajući im da postanu
protagonisti. Da bi danas razumio nekog mladića, trebaš ga razumjeti u pokretu, ne
možeš stajati nepomičan i htjeti se naći na njegovoj valnoj dužini. Ako s mladima želimo
razgovarati, trebamo biti pokretni, a onda će on usporiti da nas sasluša, on će odlučiti
tako postupiti. Kad uspori, započet će drugi pokret: kretanje u kojem će mladi ići sporijim
korakom, da ga se sasluša, a stariji će ubrzati da dođu do točke susreta. I jedni i drugi se
trude: mladi da idu polakše, a stariji da idu brže. To bi mogao biti znak napretka. Htio bih
navesti Aristotela koji u svojoj Retorici (II, 12, 2) veli: „Mladima je budućnost duga, a
prošlost kratka; naime, na početku jutra od dana još nema ništa čega bi se moglo sjećati,
dok se svemu može nadati. Oni se lako daju zavesti zbog rečenog razloga, tj. jer se lako
nadaju. Hrabriji su jer su nagli i lako se nadaju; prva im odlika priječi da se boje, a druga
ih čini punima pouzdanja; zapravo, nitko se ne boji kad je srdit, a očekivanje nekog dobra
daje pouzdanje. I lako se ogorče.“

Počevši od onih koji su rođeni osamdesetih godina, koje ja zovem „tekućim

naraštajima“,1 odnos mladih prema vjeri drukčiji je nego u prošlosti: sve je više mladih
1
Izraze „tekući naraštaj“ i „tekuće društvo“ arfirmirao je veliki filozof Zygmunt Bauman
u postumno objavljenu djelu povećenu mladima pod naslovom Nati liquidi (suautor je
Thomas Leoncini). U njemu razmatra teme: tijelo, estetska kirurgija, tetovaže, odijevanje,
web, ljubav, brzo uspostavljanje i raskidanje međusobnih odnosa, buling i agresivnost –
obilježja današnjeg društva i posebno mladih, kao traženje vlastitog identiteta i put do

6
koji odrastaju bez snažne obiteljske religiozne tradicije. Što mislite zbog čega je tako?
Može li se ta perspektiva promijeniti?
Zbog samog razvitka sekularizacije, ali i zbog opće krize obitelji i ekonomije. Osim
toga duboko sam uvjeren kako je važna trezvenost u životu Crkve: muškarci i žene u
Crkvi trebali bi oblačiti samo ono što može poslužiti iskustvu vjere i ljubavi Božjeg
naroda, a sa sebe svući sve što je suvišno. Uvijek je bolje biti praznih džepova jer đavao
je uvijek u punim džepovima; dapače, ako se uvlači u naš život, uvijek ulazi kroz
džepove.

Kako u društvu punom onih što igraju dvostruku igru, punom gladnih vukova mlade
uvjeriti da na svom putu mogu susresti ljude koji žive u skladu s Vašim postulatima?
Odgovor glasi: zahvaljujući drugim mladima. Jer mladi ima nešto proročko i to
treba uočiti. Treba biti svjestan da ima proročka krila, stav jednog proroka, sposobnost
prorokovanja, sposobnost govorenja, ali i činjenja. Današnji prorok može prekoravati, ali
i otvarati perspektivu. Mladi posjeduju obje ove odlike. Znaju osuđivati, premda svoju
osudu mnogo puta ne izražavaju ispravno. A također znaju propitkivati budućnost i
gledati naprijed. Međutim, odrasli su često okrutni i svu ovu mladenačku snagu ostavljaju
samu. Odrasli često mlade iskorjenjuju, čupaju im korijene umjesto da im pomognu da za
dobrobit društva budu proroci, od njih prave siročad i odbačenike. Današnji mladi
odrastaju u iskorijenjenu društvu.

Što mislite pod iskorijenjenim društvom?

Podrazumijevam društvo što ga tvore ljudi i obitelji, koji malo po malo gube svoje
veze, ono životno tkivo, tako važno da bismo se osjećali dijelom jedni drugih, da bismo
se s drugima osjećali dionicima zajedničkog projekta, zajedničkog u širem smislu riječi.
Društvo je ukorijenjeno, ako je svjesno da pripada povijesti, da pripada drugima u
najboljem smislu izraza. Naprotiv, iskorijenjeno je ako mladi odrasta u obitelji bez
povijesti, bez uspomena, dakle bez korijena. Svi još od djetinjstva znamo koliko su
korijeni važni, upravo fizički: ako nema korijena, svaki nas vjetar vitla tamo amo. Zato
jedna od stvari o kojoj kao roditelji, kao obitelji, kao pastiri, prvenstveno trebamo
razmišljati jesu okruženja u kojima ćemo se ukorijeniti, gdje ćemo stvoriti veze i razvijati
životnu mrežu koja će nam omogućiti da se osjećamo kao kod kuće. Čovjeku je strašno
otuđenje osjećaj da nema korijena, tj. da nikome ne pripada: nema gore stvari od osjećaja
da si kod kuće stranac, bez nekog načela jednakosti koje bi ti bilo zajedničko s drugim
ljudima. Korijeni nam pomažu da budemo manje sami i potpuniji.
Danas izgleda kao da nam društvene mreže daju taj prostor povezivanja s drugima;
web mladima pruža osjećaj da su dio jedinstvene skupine. Međutim, problem s
internetom jest sama njegova virtualnost: web mlade ostavlja u zraku i zato krajnje
nestalnima. Rado podsjećam na rečenicu argentinskog pjesnika Francisca Luisa
Bernárdeza: „Por lo que el árbol tiene de florido, vive de lo que tiene sepultado.“ Kad na
drveću vidimo lijepe cvjetove, ne smijemo zaboraviti da u tom prizoru možemo uživati
samo zahvaljujući korijenju.

Kako se možemo spasiti od iskorijenjena društva?

samopotvrđivanja (op. prev.).

7
 Mislim da je dijalog moćan način da se izbavimo, dijalog mladih sa starima:
interakcija između starih i mladih, pa čak privremeno preskačući odrasle. Mladi i stari
trebaju razgovarati i to sve češće: to je prijeko potrebno! A i stari i mladi trebaju
preuzimati inicijativu. U Bibliji postoji ulomak koji glasi: „Vaši će starci sanjati sne, a
vaši mladići gledati viđenja“ (Jl 3, 1).
No, ovo društvo odbacuje i jedne i druge, odbacuje mlade kao što odbacuje i stare.
Ipak, za stare je spas u tome da mladima predaju uspomene, čime oni postaju istinski
sanjari budućnosti; s druge strane, za mlade je spas u primanju tih pouka, tih snova te
njihovo nastavljanje u proroštvu. Da bi naši mladi gledali viđenja, da bi i sami bili
sanjari, da bi se smjelo i odvažno suočavali s budućnošću, nužno je da slušaju proročke
snove svojih predaka. Stari sanjari i mladi proroci – to je put izbavljenja za naše
iskorijenjeno društvo: dva odbačena naraštaja mogu sve spasiti.
Sve se ovo nadovozuje na ono što nazivam revolucijom nježnosti, jer kad pristupa
nekom starijem, mladome je potrebna nježnost, a nježnost se traži i kad netko stariji želi
pristupiti nekom mladom. Komunikacija treba kretati i od jednih i od drugih, nema tu
hijerarhije, jedni druge trebaju tražiti.
Suprotno tome, nažalost, između odraslih – ovaj put ne govorim o starijima, nego o
srednjoj generaciji – i mladih uvijek vidim previše nadmetanja koje kreće od odraslih
prema mladima, pa čak i onima koji su premladi. U mnogim se slučajevima može
govoriti čak o suparništvu.

Kako se dospjelo do tog suparništva?

Čini se kao da su odrastanje, starenje i sazrijevanje nešto loše. To je sinonim za
istrošen i neispunjen život. Danas izgleda sve treba preoblikovati i zamaskirati. Kao da
samo življenje nema smisla. Nedavno sam govorio o tome kako je tužno to što bi neki
htjeli napraviti lifting i na srcu! Kako je žalosno što netko želi izbrisati nabore tolikih
susreta, tolikih radosti i žalosti! Odrasli se prečesto igraju djece, osjećaju potrebu spuštati
se na razinu adolescenata, a ne shvaćaju da je to zavaravanje. To je đavolska igra. Ne
mogu razumjeti kako se neki odrasli može nadmetati s dječakom, a nažalost to se sve
češće događa. Kao da odrasli kažu: „Ti si mlad, imaš velike mogućnosti i velika
očekivanja, ali ja hoću biti mlađi od tebe, mogu to, mogu se pretvarati da sam mlađi te da
sam i u tome bolji od tebe.“
Ima previše roditelja koji su u glavi adolescenti, koji se vječito igraju kratkotrajna
života pa svjesno ili nesvjesno svoju djecu pretvaraju u žrtve te izopačene igre
kratkotrajnosti. Jer s jedne strane podižu djecu usmjerenu prema kulturi kratkotrajnosti, a
s druge ih odgajaju sve više iskorijenjene, u društvu koje namjerno nazivam
„iskorijenjenim“.
Pred nekoliko sam godina u Buenos Airesu uzeo taxi: vozač je bio silno zabrinut,
gotovo očajan i odmah mi se učinilo da je uznemiren. Pogledao me u zrcalu i rekao mi:
„Vi ste kardinal?“ Potvrdio sam, a on je nastavio: „Što da radimo s ovim mladima? Više
ne znam kako postupati sa svojom djecom. Prošle subote vozio sam četiri jedva odrasle
djevojke u dobi moje kćeri; imale su četiri vrećice pune boca. Pitao sam ih što će sa svim
tim bocama vodke, whiskyja i ostaloga; odgovorile su: 'Idemo doma pripremiti se za
noćni provod'.“ Ta me priča potaknula na ozbiljno razmišljanje: te su djevojke bile kao
siročad, izgledale su bez korijena, htjele su izgubiti i svoje tijelo i vlastiti razum. Da bi si

8
osigurale zabavnu večer, morale su tamo doći već pijane. A što znači doći na noćni
provod već pijan?
Znači doći pun iluzija i s tijelom kojem se ne zapovijeda, tijelom koje ne odgovara
glavi i srcu, tijelom koje odgovara samo nagonima, tijelom bez pamćenja, tijelom
sazdanim samo od propadljiva mesa. Bez glave i bez srca ništa smo, ništa smo ako se bez
razuma prepuštamo nagonima. Razum i srce nas međusobno zbližuju na stvaran način; a
zbližuju nas i s Bogom jer možemo misliti na Boga i možemo odlučiti tražiti ga.
Razumom i srcem također možemo razabrati kome je loše, poistovjetiti se s njime,
možemo postati nositelji dobra i altruizma. Nikad nemojmo zaboraviti Isusove riječi:
„Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među
vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen,
nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10, 43-45).

Misle li oni na vlasti na te Isusove riječi?

Vladanje je služenje svakome od nas, svakom bratu pripadniku naroda, tako da se
nikoga ne zaboravlja. Tko vlada, treba naučiti gledati uvis samo da bi razgovarao s
Bogom, a ne da se igra Boga. I treba gledati dolje samo da pridigne nekoga tko je pao.
Čovjekov pogled treba uvijek biti upravljen u ta dva smjera. Ako želite postati
veliki, gledajte uvis prema Bogu i dolje prema palome: odgovori na najteža pitanja uvijek
se nalaze istodobno gledajući u ta dva smjera.

Što biste svjetovali vlastodršcima?

Da ne slušaju samo posrednike, nego da se spuste i stvarno se ogledaju oko sebe.
Onima koji vladaju savjetujem da stvarnost dotaknu. I da se drže daleko od taštine i
oholosti: tašt i ohol čovjek ne zna za mudrost, a čovjek bez mudrosti loše završi.

Što je najgora posljedica grijeha koji može počiniti netko na vlasti?

Svakako uništenje sama sebe. Ali postoji i druga, ne znam je li baš gora, ali je vrlo
česta: na koncu bude ismijan. A poslije toga nema natrag.
Tko je u povijesti ispao najsmješniji lik? Po mom mišljenju Poncije Pilat: da je
znao da pred sobom ima Božjeg Sina i da se Božji Sin svojom vlašću poslužio tako da
svojim učenicima opere noge, zar bi si onako oprao ruke? Uvjeren sam da ne bi!
Evanđelist Ivan nam pripovijeda kako je Gospodin bio svjestan da u svojim rukama
ima svu vlast nad svijetom. I što je odlučio učiniti sa svom tom vlašću? Jednu jedinu
gestu, gestu služenja, posebno služenja oproštenja. Isus je odlučio da se od tog trenutka i
zauvijek vlast treba pretvoriti u služenje. Što je proročka poruka svega toga? Silne je
zbacio s njihovih prijestolja, a uzvisio neznatne. Vlast je služenje i mora bližnjemu
omogućiti da se osjeća kako se za njega dobro skrbi, u skladu s njegovim dostojanstvom.
Tko služi, jednak je onome kome se služi.

Dakle, što bi u praksi trebao činiti tko ima veliku vlast?

Što je veća vlast, treba biti i veća spremnost na služenje. Tko ima malo više vlasti,
treba biti spreman malo više služiti. U tome bi trebalo postojati pravo natjecanje: tko će
više služiti.
Ipak, da bih iscrpnije odgovorio na tvoje pitanje, mogu ti iznijeti petnaest bolesti
vrlo opasnih za čovjeka: napisao sam ih kao vodilje za kuriju, ali jednako su korisne

9
onima na vlasti, zapravo svima nama. Rekao bih da su na određeni način vezane baš za
vlast.
Prva je bolest osjećaj da smo besmrtni, ili čak neophodni: izvire iz narcisoidnosti i
tipična je za onog tko zaljubljeno promatra vlastitu sliku i ne vidi Boga u očima drugih, a
posebno ne razabire Isusovo svjetlo u očima potrebitih. Lijek za tu bolest je milost
osjećanja da smo grješnici i milost priznavanja iz sveg srca: „Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17, 10).
Druga je, kako je ja zovem, bolest „martinstva“ (prema Marti iz Betanije, o kojoj
pripovijeda Lukino evanđelje), odnosno, pretjerana radišnost: to je bolest onih koji se
bacaju na posao neizbježno zanemarujući sjedenje pored Isusovih nogu (usp. Lk 10, 38-
42). Zanemarivanje potrebnog odmora dovodi do stresa, tjeskobe i beskorisne
uznemirenosti.
Treća je bolest umna i duhovna okamenjenost, tipična za one kamena srca i „tvrde
šije“ (usp. Dj 7, 51). To je bolest onih koji usput gube vedrinu, živahnost i smjelost pa na
koncu postaju automatski strojevi. Bolest onih koji gube volju još se odmjeravati, svako
se jutro probuditi i još živjeti kao da je to prvi dan njihova poslanja.
Četvrta je bolest pretjerano planiranje i funkcionalizam: kad netko sve potanko
planira i uvjeren je da će stvari napredovati samo zahvaljujući savršenom planiranju, on
za život postaje računovođa, komercijalist. Naime, slobodu Duha Svetog ne može se
zatvoriti u nekakav program. Duh Sveti donosi toliko svježine, mašte i novine – pogledaj
sličnosti s pojmom mladoga o kojem smo govorili.
Peta je bolest loša koordinacija: to je kao da noga kaže ruci „ne trebaš mi“, ili da
ruka kaže glavi „ja zapovijedam“, pri tom izazivajući neugodnosti i sablazan.
Šestu bolest nazivam „duhovni alzheimer“: to je zaborav vlastite povijesti spasenja,
osobne povijesti s Gospodinom, zaborav „prve ljubavi“ (Otk 2, 4), vlastitih korijena; ona
posebno zahvaća sve one koji žive hedonistički, one koji robuju svojim strastima, svojim
hirovima, svojim manijama, svojim strahovima, svojim, ponekad vrlo bijednim i niskim
nagonima.
Sedma je bolest suparništva i umišljenosti: pojavljuje se kad izgled, boja odjeće i
znakovi časti postanu prvotni životni cilj, pri čemu se zaboravlja riječi svetog Pavla:
„Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od
sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2, 3-4).
Osma je bolest egzistencijalna shizofrenija. Tipična je za one koji žive dvostrukim
životom, a što je posljedica licemjerja osrednjosti i sve veće duhovne praznine koju
diplome, časti ili naslovi ne mogu ispuniti. To je bolest onih koji izgube dodir sa
stvarnošću, s konkretnim osobama pa postanu obični izvršitelji birokratskih poslova.
Takvi stvaraju neki svoj paralelni svijet gdje odlažu na stranu sve što drugima strogo
nalažu te počinju živjeti tajan i često razuzdan život.
Deveta je bolest ogovaranja, mrmljanja i tračanja. To je teška bolest. Često
započinje jednostavno, možda samo time da se „izmijeni par riječi“, a potom čovjeka
obuzme i pretvori ga u „sijača kukolja“, poput Sotone, i u mnogim slučajevima u
hladnokrvnog ubojicu tuđega dobrog glasa. Da, jer bližnjega se može i jezikom ubiti pa
se nikad ne smije podcijeniti snagu riječi. Može se govoriti o „ogovaračkom terorizmu“
jer je to brbljanje upravo nalik terorističkom činu: jezikom bacaš bombu, uništavaš
drugoga, a onda miran odeš kao da ništa nije bilo.

10
 Deseta je bolest obožavanje šefova i poglavara. To je bolest onih koji se pretjerano
dodvoravaju nadređenima, nadajući se da će zadobiti njihovu blagonaklonost. Nikad se
ne smije pasti kao žrtva karijerizma i oportunizma; treba štovati Boga i uvijek više misliti
na ono što treba dati, umjesto na ono što dobiti.
Jedanaesta je bolest ravnodušnost prema drugima: kad svatko misli samo na sebe
pa gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Događa se i kad netko iskusniji svoje znanje
ne stavlja na raspolaganje manje upućenim kolegama. Ili kad se netko zbog zavisti ili
lukavosti veseli gledajući drugoga kako pada, umjesto da ga podigne i ohrabri.
Dvanaesta je bolest „pogrebnog“ lica, odnosno bolest strogih i namrgođenih osoba,
koje smatraju da za ozbiljnost na lice treba navući melankoliju, strog izgled, te se prema
drugima, posebno onima koje se smatra nižima, odnositi ukočeno, grubo i naprasito.
Trinaesta je bolest „pribjegavanja potrošnji“, bolest konzumerizma. To je bolest
zgrtanja: kad netko nastoji egzistencijalnu prazninu u svom srcu ispuniti gomilajući
materijalna dobra, ne iz potrebe, nego jedino da bi se osjećao sigurnim. A zapravo ništa
materijalno nećemo moći ponijeti sa sobom jer „pogrebni pokrov nema džepova.“ Jesi li
u sprovodnoj povorci ikad vidio kamion za selidbu? Ja nisam nikada...
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova gdje pripadnost određenoj skupini biva jača
od pripadnosti samom Kristu. Ova bolest gotovo uvijek započinje s dobrim namjerama,
ali s vremenom završava u lošim navikama i same članove porobljuje.
Posljenja bolest o kojoj ti želim nešto reći jest bolest svjetovnog probitka,
ekshibicionizma, kad osoba svoju službu pretvori u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje
svjetovnih probitaka ili još veće vlasti. To je bolest vlasti koja se hrani sama sobom,
bolest osoba koje nezasitno nastoje povećati ovlasti, a kako bi ostvarile taj cilj, u stanju
su druge klevetati, ozloglašavati i narušavati im ugled, čak u dnevnom tisku i u
časopisima. To je bolest koja se oholo hrani taštinom. Oci u pustinji su taštinu
uspoređivali sa crvenim lukom jer je – govorahu – teško doprijeti do njegove srži: slojeve
mu se ljušti, ali uvijek nešto ostaje; u najmanju ruku ostaje miris. Taština je mjehurić od
sapunice i biti tašt znači varavo uljepšavati vlastiti život.

Jesu li neke moralne bolesti gore od drugih?

Postoji jedna vrlo teška bolest i nje se veoma bojim, a u ovom vremenu ona je
posebno raširena: to je nesposobnost osjećati se krivim.
Bojim se onih koje sam nazvao „ambicioznim penjačima“ koji, iza svojih
međunarodnih diploma i svoga tehničkog govora (često „rasplinjena“) kriju svoju
oskudnu pamet i uglavnom gotovo potpuni nedostatak ljudskosti. Nerijetko mnogi iz
straha od patnje i napora, od rada i žrtve radije vjeruju takvim pojedincima koje se često
ističe, premda to ne zaslužuju. A što bi ljudsko biće bilo bez patnje?
Ovdje sam dotaknuo drugu, po mom mišljenju vrlo važnu temu: strah od moralne
patnje. Kroz patnju iz dana u dan učimo rasti. Patnja i životne kušnje pružaju nam
neophodnu priliku da sebe upoznajemo do dna duše i da spoznamo svoje granice, sve dok
se ne zapitamo: treba li doista poteći još krvi da naš ranjeni i neizlječivi ponos prizna svoj
poraz?
Nemojmo zaboraviti da nam patnja može pružiti i korisnu pouku: može nam
pomoći da shvatimo koliko kopamo ispod površine pa, dakle, može biti odlučujuća i za
korjenitu promjenu naših stavova, našeg ponašanja. Da bude jasno, ovo što govorim ne

11
smije se pobrkati s mazohizmom; govorim o patnji koju se ne traži, ali koja dolazi i s
kojom se treba nositi.

Htio bih se vratiti mladenačkom nezadovoljstvu: je li činjenica da se mladi nikad

ne ostvari blisko povezana sa strahom od starenja? Hoću reći: možda želi zauvijek ostati
mlad, kako se ne bi prestao nadati prilikama. To bi bilo u skladu s podatcima koji
pokazuju kako sve više mladih, čak vrlo mladih, pribjegava plastičnoj kirurgiji...
Dakle, ukratko, postoje odrasli koji se, kako kažete, trse oko ostvarenja mita o
vječitoj mladosti, i postoje mladi koji kao i odrasli imaju isti strah od starenja...
Što mislite o pretjerivanju s plastičnom kirurgijom u mladih?
Držim da mladi, i muškarci i žene, sve više pribjegavaju plastičnoj kirurgiji
prvenstveno da se suobliče društvenom standardu i da ne završe među odbačenima;
barem pokušavaju produžiti iluziju da su protagonisti. Nažalost, dok se ne ozdravi od ove
kulture odbacivanja, najslabiji će se i dalje zavaravati da će rješenje naći u nečem
prolaznom.
Svi trebamo posvijestiti da društvo sazdano na nečem prolaznom i na odbacivanju
stvara samo trenutačna i varljiva zadovoljstva, a ne duboku i trajnu radost.

Među sadašnjim modama prolaznih stvari koje od njih u Vama izazivaju veću
zabrinutost?
Silno se zamislim i plaši me kad se pretjeruje s modom onog što u Argentini
zovemo mascotte, a to su životinjice ljubimci koje sve više osoba voda sa sobom,
svakodnevno i po čitav dan. Ponekad se prema životinjama gaji veliku ljubav; to je važno
i, po mom mišljenju, s pravom to treba imati u vidu, jer Bog je stvorio čovjeka, ali i
životinje, i okoliš. Međutim, zabrinjava kad su ljudi – opterećeni osjećajem samoće i
možda željom da se „igraju boga“ – potpuno obuzeti odnosom prema maskotama. Služe
se životnjama, a ne poštuju njihovo dostojanstvo. To je varljiva moda za stvaranje
programirane ljubavi: programiranog prijateljstva, priručne obitelji, priručne ljubavi. To
je ljubav na svoju sliku i priliku, koja zaboravlja ljudsko biće i društvene odnose,
poistovjećujući maskote s osobama. Zapravo, ta životinja postaje vlasnikov rob, pri čemu
vlasnik uživa u odnosu stvorenu za stolićem u zamjenu za društvene ljudske odnose koji
traže razgovor i međusobnu razmjenu. Odnos prema maskoti dovodi u opasnost da to
postane vezan, jednosmjeran odnos u kojem se uvijek i u svakom slučaju dobiva
oproštenje i prema kojem se može bilo što učiniti. To nema nikakve veze s ljubavlju
prema životinjama, koja je plemenita i zapravo je nešto posve drugo.
Nadalje, svakako me plaše estetska industrija i plastična kirurgija. Ne smijemo si
dopustiti da ljudskom biću one postanu nužne; radi dobra sviju nas, ne smijemo prihvatiti
nezadovoljstvo nekakve umjetne estetike. Sve to raščovječuje ljepotu čovjeka da bi ga,
umjesto toga učinilo sličnim nečemu što je „jednako za sve“.
A nismo svjesni koliko je ružno postati „svima jednak“.
Zašto se uopće želi prilagoditi nekom standardu?
Zašto ne volimo sebe takve kakve nas je Bog stvorio?
Zašto ljudsko biće, muškarac i žena, sve više postaje rob izgleda i posjedovanja,
zaboravljajući kako je neophodno biti?

12
 To su pitanja o kojima često razmišljam jer držim da su te teme vrlo važne u tako
„tekućem“ društvu punom započinjanja, a bez završavanja, kakvo je naše. Započinjanja
bez završavanja: možda je to prava slika.

S tim u svezi dovoljno je povezati se na Facebook, Instagram, Twitter, Pinterest i

utipkati #lips #usne #poljubac #kiss pa da se vidi pretjerane pohvale na račun plastične
kirurgije, bez obzira radilo se o mladim muškarcima ili mladim ženama. Što je netko
napravio više estetskih zahvata, dobiva veći broj likeova. Što mislite o svemu tome?
Mislim da je zabrinjavajuće jer i tu se radi o igranju boga: igra se pravljenja slike
drukčije od one koju se ima po naravi, po prirodnom razvoju stvari. Riskira se da se
rekonstrukcijom ide za novim i paralelnim životom, da se stvori ovisnost i na koncu se
zamijeni onaj koji nam je Bog darovao. Da, jer život je dar, to neumorno ponavljam. Ako
primim dar i nastavljam ga mijenjati po svom guštu, svakog dana, kako onaj tko nam ga
je darovao neće biti razočaran?
Bog oprašta, istina, ali trebali bismo više razmišljati o tome što smo doista,
razmišljati o biti. Premda sve više shvaćam da je svemu ovome uzrok samo društvo koje
troši, i troši, i troši, ostavljajući malo prostora za ono bitno, a puno za sam izgled. Dakle,
i „dotjerivanje“, zahvati na sebi kao da su potreba da bi se odgodilo odbacivanje.
Naprotiv, sasvim je nešto drugo ispravna briga o sebi, želja predstaviti se drugima u
dobru svjetlu, poštivanje, uređivanje, pozitivno mišljenje o sebi, plod ispravna
samopoštovanja i osjećaja vlastitog dostojanstva. To je ispravna briga o tijelu i o vlastitoj
slici, koja i na vani izražava unutarnju brigu i ljepotu. To je nešto dobro i ispravno.
No, teško je održati ravnotežu, to znam. Teško je promijeniti ljudsko biće bez
promjene društva koje ga uzdržava, pa zato želim ponovno izraziti svoje veliko
pouzdanje u mlade koji zajedno sa starima društvo mogu promijeniti.

Ispričajte mi neko svoje izravno iskustvo uspješna odnosa između mladih i starih?
Krenut ću od početka: dok smo bili djeca svake subote u dva popodne s mamom
smo slušali operu koju je prenosio Državni radio (još nismo imali gramofon) i kao prava
zaljubljenica u glazbu govorila nam je o pozadini tih melodija i o autorima. Zahvaljujući
tim ranim iskustvima oduševljeno sam se zainteresirao za kulturu i za radost stvaralaštva.
Kasnije, kao dječaku, subota mi je bila vrlo važan dan jer sam na opere mogao ići u
kazalište i predstave gledati uživo. Posve dobro se sjećam svog mjesta u kazalištu, koje u
Argentini nazivamo gallinero („kokošinjac“): išao sam tamo jer je cijena tih mjesta bila
niža. Pokraj naše kuće u Buenos Airesu bila je obitelj s kojom je živjela gospođa udovica
s dvoje djece. Bila je sluškinja u toj obitelji, ali vrlo dostojanstvena, bila je iznimno
kulturna žena, silno je voljela čitati knjige o filozofiji; imala je i određeni ugled, ta ju je
obitelj doživljavala kao određeni oslonac u vođenju domaćinstva, svi su se veoma
pouzdavali u nju. Često smo razgovarali i dobro se sjećam prvog dana kad sam je pozvao
da sa mnom gleda operu: zbog toga je bila sretna; tijekom predstave promatrao sam je i
vidio kako se smiješi. To mi je pričinjalo zadovoljstvo, za nevidljivost sam se pobrinuo
uvažavanjem. Ja sam liječio nju, ali istodobno ona je liječila moju dušu jer sam se zbog
nje osjećao zadovoljnim; bio sam ponosan što sam ponekad subotom s njom išao gledati
operu. Kad bismo izašli, razgovarali smo o predstavi, razmjenjivali kritike i mišljenja. To
su toliko snažna i sretna iskustva kojih se sjećam kao da su se zbila jutros. To mi je

13
pomoglo u odrastanju, omogućilo mi je da po prvi put ozbiljno razgovaram s jednom
staricom koja nije pripadala mojoj biološkoj obitelji, a to je jedan vrlo važan vid.
Sad se vraćam pitanju kako netko od mladih može biti na korist nekom starom i
kako netko star može koristiti nekom mladom. U nastavku odgovora na tvoje pitanje htio
bih nešto reći o jednoj drugoj osobi: uvijek nosim medalju Presvetog Srca koju mi je
darovala jedna gospođa sa Sicilije, a koja je dvaput tjedno pomagala mojoj mami,
gospođa udovica koja je drugima obavljala kućanske poslove kako bi prehranila svoju
djecu. Nakon što sam stupio u sjemenište nisam je vidio dvadesetak godina sve dok
jednog dana, mislim da je to bilo 1981., kad sam bio rektor u Collegio Massimo, ona nije
došla na fakultet i tražila me. Obavijestili su me, ali sam bio zatrpan svakodnevnim
problemima, raznim stvarima koje su tražile da im se posvetim, pa sam u tajništvu rekao
da joj prenesu kako me u tom trenutku nema.
Ti ne znaš koliko sam plakao kad sam postao svjestan toga što sam učinio: godine
plača i krivnje.
Molio sam da je pronađem i da mi Gospodin oprosti tu nepravdu.
Jednog dana, kad već bijah biskup, jedan mi je svećenik ispripovjedio kako se
zadržao u razgovoru s vozačem taksija koji reče da me poznaje. Tom je svećeniku ostavio
svoj broj telefona zamolio da mi ga uruči. Bio je to sin ove gospođe! Napokon mi se
ukazala prilika da očistim ono što mi je bio veliki grijeh i što mi je priuštilo veliku patnju.
Odmah sam ga nazvao; rekao mi je da je majka još živa pa sam zamolio bi li je mogao
odmah vidjeti. Ta mi je žena bila vrlo važna, ona me poučila kako je rat okrutan, pričala
mi je o svemu iz tog razdoblja, a što sam mogao vidjeti kroz njezine oči. Otkad smo se
ponovno susreli nisam prestao zahvaljivati Gospodinu za tu milost koju mi je iskazao.
Kasnije, kad je navršila devedeset dvije godine, bio sam uz nju kad je preminula.
Tko ima iskustvo, dužan ga je altruistički staviti na raspolaganje mladima.

Bog je za sve? I za one koji ne vjeruju u Boga?

Za boravka u Krakovu na Svjetskom danu mladeži neki me mladi sveučilištarac
upita: „Kako ću razgovaram s nekim vršnjakom ateistom? Što mogu reći mladiću ateistu
koji nema nikakva odnosa s Bogom?“
Odgovorio sam: „Zašto trebaš govoriti? Uvijek trebamo činiti, a ne govoriti. Radi.
Počneš li govoriti, to će biti prozelitizam, a prozelitizam je iskorištavanje ljude. Mladi su
vrlo osjetljivi na svjedočenja, potrebni su im muškarci i žene koji će biti primjeri, koji
djeluju ništa ne očekujući od drugih, koji se predstavljaju onakvima kakvi jesu i gotovo.
Oni, drugi mladi, će ti postavljati pitanja i tako će doći trenutak za razgovor, za
govorenje.“

Dakle, svi smo Božja djeca?

Svi smo od Boga rođeni, bez razlike. Bog je i naša majka. Papa Ivan Pavao I.
također je inzistirao na slici Boga kao majke čovječanstva. Sjeti se ovog ulomka iz
proroka Izaije: „Sion reče: Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi. Može li žena
zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje?“ (Iz 49, 14-15).
U Svetom pismu česti su osjećaji nježnosti, Božja je ljubav dubinska, „iz utrobe“,
da se ljudski izrazimo. Vrlo mi je znakovit ulomak iz Lukina evanđelja, gdje stoji:
„Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su ti poslani! Koliko li

14
puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (13, 34). Dok
je izgovarao ove riječi, Isus je nad Jeruzalemom plakao...
Htio bih o Bogu još nešto dodati: U Knjizi Otkrivenja nalazi se ova rečenica: „Tada
Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo!“ (21, 5). Dakle, Bog je onaj koji
stalno obnavlja jer je on uvijek nov: Bog je mlad! Bog je Vječni kod kojeg nema
vremena, ali je u stanju obnavljati, stalno se pomlađivati i pomlađivati sve ostalo.
Najistaknutije odlike mladih i njegove su također. Mlad je jer „sve čini novo“, i voli
novine; jer iznenađuje i voli iznenađenost; jer zna sanjati i željan je naših snova; jer je jak
i oduševljen; jer uspostavlja odnose i od nas traži da činimo to isto, on je social,
druželjubiv.
Pred očima mi je lik nekog mladića i vidim da on također ima mogućnost biti
„vječan“, stavljajući u igru svu svoju čistoću, svoju kreativnost, svoju hrabrost, svoju
energiju, a uz pratnju snova i mudrosti onih starih. To je krug koji se zatvara, koji stvara
novi kontinuitet i podsjeća me na predodžbu o vječnosti.

Sociolog Erich Fromm govorio je o kibernetičkoj religiji: čovjek je sama sebe

pretvorio u boga, s obzirom da je stekao tehničku mogućnost za drugo stvaranje svijeta,
umjesto prvoga Božjeg stvaranja, prema tradicionalnoj religiji.
Prenoseći Frommovu misao u današnjicu, ili još u blisku budućnost, od računala i
interneta napravili smo nove bogove i zavaravamo se da smo, zahvaljujući računalima i
internetu, slični Bogu.
U stanju svoje najveće nemoći uz podršku interneta i računala ljudi sebe zamišljaju
kao svemoguće. Ali ne samo to: ako tome dodamo plastičnu kirurgiju, dakle
rekonstrukcije na čovjeku koje izvodi sam čovjek, pa onda i životinje ljubimce o kojima
ste govorili, a koje mogu poslužiti kao primjer programirane i upakirane ljubavi, može li
se reći da čovjek kao nikad dosad u povijesti sebe obmanjuje umišljajući da je
svemoćan?
Može se reći, svakako. Premda tehnologija donosi više dobroga nego lošega.
Opravdano je uživati zbog velikih koraka napretka ostvarenih tehnologijom i znanošću,
koje su sve više povezane; u osnovi, posljednja dva stoljeća proizvodila su stalne i sve
važnije promjene: od parnog stroja do telegrafa, električne energije, automobila,
zrakoplova, kemijske industrije, do informatike i konačno do digitalne revolucije,
robotike, biotgehnologije i nanotehnologije. Svakako, za čovječanstvo su sve to bili veliki
koraci naprijed. No, upitajmo se: kako je čovjek sve to ostvario? Odgovor je u samo
jednoj riječi: kreativnost. Citirat ću Ivana Pavla II., koji je 1981. rekao: „Znanost i
tehnologija su divan proizvod ljudske kreativnosti, koja je Božji dar.“ Ako govorimo o
tehnologiji, uvijek trebamo imati na umu da je ona u svojim bezbrojnim vidovima bila
pravi napredak, lijek za mnoge probleme koji pritišću ljudsko biće.
Istodobno, istina je i da su, u odnosu na prošlost, sve te tehnologije čovjeku
priskrbile golemu moć; posebno je važno analizirati koliko onaj, tko posjeduje znatne
ekonomske mogućnosti, može na uznemirujući način iskorištavati sve te tehnologije i
njima gospodariti. I tu se slažem s tobom kad veliš da čovječanstvo nikad nije imalo
toliku moć nad samim sobom. Nažalost, često se pitam: služi li se čovječanstvo tom moći
ispravno? S obzirom da sam rečenicu započeo s nažalost, mislim da ne treba ništa
dodavati...

15
 Kako se mladi može ostvariti, a da se ne uključi u mehanizam pokvarenosti?
Navodim Vaše riječi: razlika između grješnika i pokvarenjaka jest u tome što prvi
priznaju grijeh kao takav i s njim se ponizno suočavaju; drugi svoj način života
pretvaraju u sustav i griješe bez kajanja.
Pokvarenjaci su svakodnevna pojava. No, mladi ne smiju prihvaćati pokvarenost
kao da je to grijeh poput drugih grijeha, nikad se ne smiju naviknuti na pokvarenost jer
ono što dopustimo danas, sutra će se opet pojaviti sve dok se ne naviknemo te i mi ne
postanemo njezin neophodan zupčanik. Kao i stariji, mladi su nedužni, iskreni pa stari i
mladi zajedno trebaju biti ponosni što su – iskreni, neokaljani, zdravi – u prilici zacrtati
putanju zajedničkog života bez pokvarenosti. Stalo mi je da dobro izrazim ideju
nedužnosti kao pojma koji povezuje mlade i stare. Mladi su nedužni jer još nisu na svojoj
koži iskusili pokvarenost; u određenoj su mjeri podatni da ih sadašnjost oblikuje, a to
može biti i opasno jer se njihova nedužnost može pretvoriti i u nešto ružno, nečisto,
prljavo, posebno ako se moraju suočavati s opetovanim pokušajima prozelitizma i
prilagođavanja masi. Sa starošću, govoreći općenito jer nažalost to ne vrijedi za sve
pojedinačne slučajeve, ljudska se bića u određenom smislu vraćaju u svoje stanje
„nedužnosti“, više ne žude za uspjehom, za moći, više nisu uvjetovani prolaznim
stvarima kao kad su bili u srednjim godinama. I pazite: i pokajani starac, koji je
prethodnih godina pripadao pokvarenjacima, može postati koristan za rast mladih.
Naime, taj je starac upoznao mehanizme pokvarenosti i priznao ih, pa dijeleći s njime
iskustvo, mladome može pokazati kako da u nju ne upadne te objasniti kako da ne završi
kao i on. Vraćamo se, dakle, važnosti svjedočenja.
Pokvarenjak ne zna za poniznost, uvijek kaže: „nisam ja“ i to čini s izrazom lica
tobožnjeg svečića – „fa la mugna quacia“, kako kažemo u pijemontskom dijalektu –
pravi se nevinašce, a živi u laži, dodije mu tražiti oproštenje i vrlo brzo ga više i ne traži.
Naprotiv, sjetimo se likova iz Evanđelja: Matej, dobri razbojnik, Zakej – svi su griješili,
ali nisu bili pokvareni, nisu pristali na pokvarenost; ostalo im je sidro spasenja koje ih od
nje štiti.
Dovoljna je mala pukotina, tračak nade u srcu pa da Boga pustimo unutra.
Mladima je već toliko toga uzeto, ali bit će nade dok god ne budu pokvareni.

Prema Vama, što bi moglo biti poslanje svakog mladog da drugim mladima
pomogne pronaći mjesto u ovom društvu?
Mladi trebaju jedni na druge gledati kao da su velika obitelj. Oni koji među njima
uspiju izroniti, pronaći put, trebaju se osjećati odgovornima da pošalju poruku, osjećati se
prorocima da kazuju kako se može činiti dobro, činiti dobre stvari. Tko je napredniji,
treba drugima pomoći da smognu snage.

Što se može učiniti da se pobudi osjetljivost za goruća društvena pitanja kojima

smo svjedoci?
Govori se o „filozofiji šamara“; dakako, mislim na kulturnu, a ne fizičku pljusku.
Moramo uspjeti djelima, svjedočenjem pokazati da dijalog između starih i mladih sve
obogaćuje i dovodi do razvoja društva. To bi bio veliki kulturni šamar. Vidio sam to i u
malom izdanju: bilo je dovoljno organizirati putovanje brojnih mladih u neki starački
dom; za sve je to bilo očaravajuće iskustvo. Sad, uz odgovarajuće razmjere pokušajmo

16
zamisliti što bi se dogodilo kad bi se u svakodnevnom životu stvorila prava sineregija
između mladih i starih.

Vi zaista uspijevate učiniti da se mladi cijelog svijeta, vjernici, agnostici ili ateisti,
heteroseksualci i homoseksualci osjećaju shvaćenima, i to pokazujete djelima: razumijete
slabost mladih i pomažete im, govorite o njoj, potičete ih da sebe prihvaćaju, ne
postavljate se kao učitelj, ali svojom jednostavnošću poučavate mnogo više od bilo
kojega samozvanog učitelja. A jednostavnost ide pravo, ne trebaju joj prečaci ni
objašnjenja.
Što biste rekli, ako kažem da je Vaše papinstvo pohvala slabosti i odbačenima?
Reći ću samo jedno... Silno bih želio da bude tako. Vjernik sam i ostajem zapanjen
Božjom slabošću u Isusu, zapanjen pred „odbačenim“ Isusom.

II
U OVOM SVIJETU

Klimatske promjene su sve alarmantnije. Prema Vama, jesu li mladi uvidjeli hitnost
tog pitanja? Jesu li današnji mladi skloniji čuvanju ekosustava nego prethodni naraštaji?
Ta mi je tema veoma na srcu jer samo čuvajući ekosustav moći će se očuvati našu
djecu, naše unuke i sve buduće naraštaje. Posljedično, briga za okoliš trebala bi biti
crvenim slovima zapisana na prvoj stranici svakoga političkog programa. A na to se
nadovezuje drugi uvid, koji me nažalost plaši: podvrgavanje politike svim drugim
vidovima, kao primjerice financijama; politika koja „pribjegava potrošnji“ politika je
koju se na koncu ne vidi jer neizbježno i samu sebe potroši.
No, ti me pitaš jesu li današnji mladi pozorniji na klimatske probleme i općenito
pitanje okoliša, i odgovaram ti: jesu. Ne samo zato što gajim velika očekivanja od ovih
mladih naraštaja, nego i zato što im je u odnosu na prethodne naraštaje na raspolaganju
mnogo više sredstava da postanu svjesni težine stanja. U toj stvari internet je „blagoslov“:
omogućuje senzibiliziranje mladih od strane drugih mladih i osobe u nepovoljnim
uvjetima potiče da o tome obavještavaju. Svi trebamo uvijek gledati na one koji su u
ovom trenutku u gorem položaju, one koji pokvarenjake ne zanimaju, a koji se, naprotiv,
od zaboravljenih i odbačenih mogu pretvoriti u „nositelje radosti“.

Kako vidite povezanost između senzibiliziranja za pitanje klime i odbacivanja

najslabijih?
Držim da su krajnje povezani jer govorimo o istoj logici: logika koja ne osjeća
primjerenu zabrinutost za okoliš ista je logika koja odbacuje najslabije, koja ih ne
integrira. To se događa jer logika o kojoj govorim smatra besmislenim ulagati da bi
najslabiji, oni koji su u životu hendikepirani mogli pronaći svoj put. Duboko sam uvjeren
da bi ispravna politika trebala promišljati obuhvatno, s vrlo širokim pogledom; trebala bi
biti u stanju ne isključivati najslabije, a također ne provoditi parlamentarne dane u
beskrajnim i katkad besmislenim govorima. Nužno je brzo djelovati, ponajprije misleći
na one koji su zaostali, a ne samo na one ispred, kako naprotiv mnogi rado čine. Često
biva da je za nepovjerenje koje prema politici gaje mladi – ali ne samo oni – odgovorna
isključivo sama politika, zbog nedjelotvornih javnih politika, a također zbog previše

17
korupcije, koja je odveć vidljiva i čak neskrivena. Izgleda da u njoj više nema stida za
grijehe, a to je strašan grijeh.

Je li za krizu okoliša više kriva politika ili ekonomija?

Ako politika misli samo na očuvanje i povećanje vlastite moći, a ekonomija samo
na neposrednu korist, vjerojatno treba priznati dvostruku krivnju; no, poglavito je
potrebna sinergija korisna za korjenito rješavanje problema. Ako prevladaju ona dva
kriterija, zar će biti mjesta za očuvanje okoliša i za skrb o najslabijima?
Svejedno, o ekonomiji bih nešto rekao, a držim da je ovo prava prigoda: ne želim
demonizirati tržište kao način organiziranja naše međusobne razmjene. Ipak si moramo
postaviti precizno pitanje: na što nas podsjeća sama ideja „tržišta“? Na osobe koje kupuju
i koje prodaju. Sve što ne spada u kupovanje i prodavanje isključeno je. Jesmo li svjesni
činjenice da se sve ne prodaje i da se sve ne može kupiti? Duhovnost, ljubav,
prijateljstvo: ništa od toga se ne može kupiti, a ipak da bi „bio netko“, izgleda da je
važnije nešto posjedovati nego biti. Mislim i na stjecanje direktorskih i menadžerskih
položaja: sve su to stvari. Osjećaš da si netko kad si na tom položaju koji ti daje ulogu,
daje ti titulu i onda se više ne stidiš zbog toga tko si, kakvo god bilo tvoje podrijetlo, jer
si dobio ulogu na potrošačkoj gozbi. Tko kupuje na potrošačkoj gozbi osigurava si malo
više samostalnosti, da ne bi završio među odbačenima. To je kao imati još malo struje u
bateriji mobitela, eto. Vidi, danas se mladi zapravo groze od toga da ostanu prazne
baterije u pametnom telefonu: to znači biti izvan svijeta, nepovezan, isključen iz
„mogućnosti“ koje nudi potrošačka gozba. A kad si isključen, netko drugi ti može
„ukrasti“ pravo kupnje. Što je položaj viši, što je naslov na posjetnici zvučniji, i baterija
izgleda punija. Ali tko punim ritmom živi u društvu potrošnje, samostalan će uvijek biti
samo privremeno. Naprotiv, sve što se ne može kupiti mnogo je vrjednije jer je unutarnje
intimno, samo za nas, nitko nam to ne može novcem otuđiti. Ono što se ne može kupiti,
kao što su ljubav, privrženost, prijateljstvo, poštovanje, to treba brižljivo njegovati,
krajnje pažljivo održavati i u to treba uložiti srce, da ne uvene. To treba zalijevati srcem.
Tim Božjim dobrima ne prijeti opasnost od krađe ni od prazne baterije: prava je opasnost
da bi zbog naše nebrige ona mogla uvenuti.

Mediji se praktički svakodnevno bave temom nuklearne prijetnje, posebno se

osvrćući na prijetnju od strane sjevernokorejskog režima. Na um mi pada Fromm koji je
govorio o suvremenom čovjeku u službi „božice razaranja“, dakle u službi vlastitog
stvaranja koje je izgleda u kolektivnom imaginariju vrelo autonomnoga i vječnog života.
Više se ne upozorava na nuklearnu prijetnju koja je u čovjekovoj vlasti, nego kao
samostalna prijetnja: u novinama se ne čita „opasnost od čovjeka s atomskom bombom u
ruci“, nego „opasnost od atomske bombe“. Dakle, pretpostavlja se da je zlo već
stvoreno, treba samo čekati da se vidi koga će pogoditi.
Da potkrijepi svoju tezu Fromm navodi dva uvjerljiva dokaza: prvi je da velike sile
– a i neke manje – nastavljaju proizvoditi nuklearno oružje sve veće razorne moći, ne
uspijevajući doći do jedinoga smislena rješenja, tj. do potpunog uništenja svih takvih
ratnih sredstava i atomskih centrala koje opskrbljuju materijalom za nuklearne glave.
Drugi je da se praktično ništa ne čini kako bi se otklonila opasnost od ekološke
katastrofe. Ukratko, ne poduzima se nijedna konkretna mjera s ciljem da ljudska vrsta
preživi.

18
 Hirošima je poslužila da se uvede vrlo opasna igra za ljudsku vrstu: „igranje
boga“. Postala je simbol per excellence čovjeka koji je u stanju zastrašivati kao nekakav
zli bog, sposoban u nekoliko trenutaka uništiti stotine tisuća života – bez vojske i bez
hipnotiziranog mnoštva sljedbenika. „Neviđeno zlo“ koje se od trenutka do trenutka
može pokazati i bez vojske ili objave rata, zlo koje se hrani „tekućim strahom“, a koji se
može razliti posvuda.
Nagasaki je bio čak gori od Hirošime: bomba je već bila proizvedena, nije ju se
moglo ne iskoristiti; premda je rat već završavao i cilj koji se htjelo uništiti nije se moglo
pogoditi zbog smanjene vidljivosti, svejedno je bačena, na industrijsko područje upravo
zbog „obveze da se igra“, baš se moralo. „Sindrom Nagasakija“ je emotivna
ravnodušnost, ali i potreba da se čini zlo.
Prijetnja tim podmuklim i groznim oružjem izgleda kao igra, a zapravo navikava
ljudsko biće omalovažavati potrebu da se zlo predusretne pa se samo gaji strah od njega.
Što mislite o nuklearnoj prijetnji?
Držim da bi nuklearno oružje trebalo odmah uništiti.
Teolog Romano Guardini razmišljao je o dva oblika nekulture.
Prva je nekultura ona koju nam je ostavio Stvoritelj s ciljem da je mi pretvorimo u
kulturu; povjerio nam je veliku odgovornost da njegujemo i razvijamo kulturu kao što
obrađujemo i zemlju. Tu nekulturu zovem „dobrom“ jer može postati kultura.
Druga pak nekultura je drukčija: to je čovjek koji ne poštuje odnos prema Zemlji,
prema stvorenome, prema ljudskoj osobi i za njih se ne brine. Ovladavanje atomskom
energijom nije po sebi negativno, ali loša upotreba stvara nekulturu, uništava.
Navest ću praktičan primjer: je li vijest kad na Piazza Risorgimento od smrzavanja
umre neki beskućnik? Mislim da nije. Naprotiv, kad neke bankarske dionice padnu jedan
posto, vijest obleti svijet i svi počnu raspravljati o tome kako pronaći rješenje. Eto, to je
čovjek kao stvaratelj nekulture, a ne kulture. Čovjek postaje stvaratelj nekulture jer se ne
brine za okoliš i za one kojima pripada; naprotiv, postao je rob onoga što je sam proizveo.
Još jednom: čovjek postaje stvaratelj nekulture, ako ono što je sam čovjek stvorio na
ljestvici vrijednosti zauzima mjesto samog čovjeka. Sjetite se mita o Franknsteinu: tko je
bio Franknstein? Iznenada oživjelo biće koje se okomilo na sam život onoga tko ga je
stvorio. Drugi mit koji objašnjava pojam nekulture možemo naći u pripovijesti o gradnji
Babilonske kule: kula je bila veličanstvena, ali netko je htio pretjerati, pokušao je
podignuti ju „do Božjih visina“ i to je bio najveći grijeh. Kad mislim na Babilonsku kulu
na pamet mi dolazi i koliko je ona koštala: ako bi s nje pala jedna cigla, moglo se vikati
kao da je riječ o tragediji i tko bi ciglu razbio, bio bi nemilosrdno kažnjen; ali ako bi pao
neki radnik, ako bi se ozlijedio ili umro, znaš što bi se dogodilo? Baš ništa. U usporedbi s
onim što se danas zbiva, sjetite se kako tolike smrti na radnom mjestu gotovo nikoga ne
potresaju ili najviše izazovu pažnju „na određeno vrijeme“ – dan, dva i idemo dalje. A
sjetite se, naprotiv, koliko se govori, koliko se svađa pa i kad se samo raspravlja o
mogućnosti da se donese neki zakon koji ide za tim da smanji emisiju štetnih supstanca u
atmosferu.
Kad se riskira da se završi u nekulturi, treba shvatiti kako je granica vrlo nestalna,
ali radi se o čovjekovoj budućnosti, posebno ako govorimo o temama kao što je
nuklearna prijetnja.
Glavno je obilježje kulture „stvaranje sklada“, poput prirode. Nekultura se,
naprotiv, održava upravo na nesposobnosti za stvaranjem sklada.

19
 Sociolog Robert Castel je upozoravao: „Živimo, barem mi u zemljama koje se
nazivaju naprednima, bez sumnje u društvu koje je među najsigurnijima (súres) u
povijesti uopće.“ Ipak, kao nikad dosad, grozimo se od straha, kao da se pretjerana
sigurnost, poput bumeranga, okrenula u strah od njezine suprotnosti...
Općenito se smatra da je svako stjecanje moći jednostavno napredak; činjenica je
da suvremeni čovjek nije poučen ni odgojen za ispravnu upotrebu moći, jer se punopravni
golemi tehnološki napredak nije razvijao ukorak s razvijanjem odgovornosti, vrjednota i
savjesti. Čovjek je razvio toliko veliku moć da je postao pravi problem samom sebi;
držim da je upravljanje tom moći vrlo zabrinjavajuće, poglavito ako je u rukama tek
nekolicine, a posebno ako je u rukama osoba koje mogu samostalno odlučivati kako s
njom raspolagati.

Držim da je zaista zabrinjavajuća situacija u kojoj se nalaze mladi jer se naše

društvo – a posebno politika – ne samo ograničava na to da kroz okance promatra što se
događa, nego patnju i frustraciju tih naraštaja iskorištava i instrumentalizira za
isključivo biračke svrhe. Mlade se danas navodi da sve više glasuju za ekstremističke
opcije jer ih politika i mnogi mediji tjeraju da se osjećaju ugroženima s kulturnoga i
teritorijalnog gledišta. Mladi kritiziraju ili se zgražaju nad zemljom u kojoj su odrasli jer
im ne pruža budućnost, nego ih se svakodnevno poziva da brane svoj zavičaj i vlastiti
nacionalizam, premještajući pozornost s loše politike na mržnju prema migrantima i
općenitije prema strancima. Uvjerilo ih se da prihvate ekstremistička stajališta i politika
je uspješno premjestila problem s „političkog“ (koje krade budućnost, 2010-2015) na
„tuđinsko“ (koji nam krade zemlju i budućnost, 2015-2018). Sad izgleda da je vrijeme
zrelo da se ukorijene agresivne, sve popularnije teze protiv migranata. Ako se pojavu
pomno analizira, držim da posebno treba imati u vidu mlade iz pučkog sloja ili one s
periferija, a kojih je sve veći broj i koji odlučuju čak i o političkim izborima; jer mnogi
akteri u medijima zaboravljaju da o sudbini neke zemlje ne odlučuje aristokratska
mladež, nego poglavito „iskorijenjeni“, ničija duhovna djeca, čiji broj prekomjerno
raste.
Izgleda da se politika služi migrantima kao „oružjem za zaluđivanje masa“.
Prema Vašem mišljenju, zašto je sada sve više mladih sklono u strancu vidjeti
najveće zlo?
Držim da je ta pojava dio sklonosti prema krutosti kod mnogh mladih. Navest ću
praktičan primjer: mislim na neke mlade svećenike ili studente teologije, više njih sam
vidio kako na novine i na dopuštene različitosti reagiraju ne razborito, nego s mentalnom
krutošću. Po mom mišljenju to se događa jer se boje i jer se žele obvezati na jedno jasno
opredjeljenje, koja će im pomoći u izgradnji vlastitog identiteta, mislim pravog i
jedinstvenog identiteta, pa i unutar Crkve. Ipad smatram da nas različitosti i njihov razvoj
dubinski obogaćuju i da pridonose razvoju našeg društva, ukoliko nema ništa korisnije od
dijaloga između različitosti. Dijalog je plodnost: omogućuje nam da stvarno, dubinski
upoznamo ljudsko biće. Sam dijalog između mladih i starih dijalog je u kontinuitetu, u
povijesnom kontinuitetu, a možemo reći i dijalog s nekim diskontinuitetima, tj. s
raznovrsnim razlikama. Razlika nam omogućuje da kopamo u dubinu duše i srca: ne
postoji crno ili bijelo; postoji crno, bijelo, sivo, a onda postoje i sve nijanse sivoga. Svi
smo djeca istog Boga, to trebamo spoznati i biti spremni prihvatiti svakog mladoga. Sam

20
je život siv, on je istraživačko putovanje prema kojem ne smijemo biti kruti, nego, kao
društvo, ponosno šareni. Tko upada u krajnosti, tko naginje krutosti, strašljivac je, on se u
krutosti skriva i to čini radi obrane.
Iza i ispod svake krutosti uvijek se nalazi neki neriješeni problem, a također može
biti i neka bolest. Od krutosti nas čuva ponizan stav, otvoren prema drugima, stav onoga
tko zna slušati. Poniznost je usluga koju činimo sami sebi. Krutost je najlakša reakcija na
ovaj životni tijek koji te nosi naprijed.
S migrantima se događa isto. Ne pita se zašto ti ljudi dolaze ovamo, bježe li od rata,
bismo li na njihovu mjestu i mi postupili isto. Jednostavno tko je krut, ima na pameti
samo jedan refren: to je stranac i mora se vratiti svojoj kući!
Znaš li što pomislim čim ugledam nekog migranta? Prije svega pomislim na svog
oca migranta. A onda se upitam: zašto oni, a ne ja? I to još ponavljam: zašto oni, a ne ja?
Svi smo mogli biti na njihovu mjestu: uvijek se stavimo u kožu drugih, naučimo obuti
njihovu obuću, razmislimo što bi bilo s nama kad ne bismo imali novca da sebi kupimo
cipele.
Ako nam je Bog pružio mogućnost da živimo bolje, zašto mu ne zahvaljujemo i ne
nastojimo se staviti u kožu onih koji su imali manje sreće od nas? Moramo se osjećati
odgovornima za bližnjega. Kako bi bilo divno kad bi se svatko od nas počeo pitati: „Što
mogu učiniti da drugima ublažim patnju, neovisno jesu li oni sunarodnjaci ili stranci?“
Naprotiv, tko je krut, nažalost, u glavi ima samo pitanje: „Što mogu učiniti da ga
otjeram?“ Isto biva i s novim idejama: kruti nije sposoban prihvatiti čak ni to da one
smiju postojati.
Dok s jedne strane zabrinjava zatvorenost populista prema migrantima, s druge je
lijepo zapaziti velikodušnost nekih naroda u tom slučaju: među ostalima, primjerice,
Italije i Grčke. Istina, to su geografski najbliže zemlje, ali važno je da su ih one prihvatile,
bile su spremne prihvatiti ih, spremne za altruizam, i to je bitno što stvarno ostaje i što
nas čini ponosnim građanima ovih zemalja: svijetu su pokazale vrijednost prihvaćanja.
Tu je nadalje drugi problem koji je prava drama i o njemu sam nedavno razgovarao
s dvojicom državnih poglavara: Europa ne rađa djecu. Mi smo usred demografske zime i
unatoč tome neki ne žele da dolaze ljudi iz drugih zemalja. Želimo li praznu Europu?
Jedino Francuska bilježi povećan broj novorođenih zahvaljujući poglavito mjerama
pomoći obiteljima i poticanju rađanja, ali očito je to nedovoljno da ne bismo imali praznu
Europu.
Katkad parovi s većom pomnjom misle kako organizirati praznike, nego da se
posvete izgradnji obitelji; zar se boje budućnost prepustiti u ruke nasljednicima koji bi
svjedočili veličinu njihove ljubavi?
Ne mogu razumjeti taj strah...
Odgovorni smo da dajemo život, ukoliko smo građani, moramo napučiti svoju
domovinu, ali ako to ne želimo, dođe mi da u šali kažem: pustimo onda da to drugi
naprave!
U svakom slučaju istina je, mnogi mladi zauzimaju kruta stajališta, zauzimaju
rovove straha i tom se tendencijom treba pozabaviti.

Nedavno sam sudjelovao na konferenciji posvećenoj rizicima vezanima uz

nedostatak privatnosti na webu. Jedan je predavač posebno objašnjavao najmlađima,
cijeloj jednoj srednjoj školi, da fotografije stavljene na društvene mreže – bilo Facebook,

21
Instagram, Snapchat ili što drugo – kad su jednom online, više nisu vlasništvo autora ili
prikazanog subjekta, nego punopravno pripadaju poslužiteljima društvene mreže, koji ih
mogu prikazivati koliko god to hoće. U prvom se redu odmah začuo glasan žamor i
predavač je za razlog upitao dječaka koji je izgledao najsamouvjereniji. Njegov je
odgovor bio zaista neočekivan i donekle revolucionaran: „Zar nas Facebook stvarno
može vidjeti? Zar zaista onaj tko održava sjedište može moje fotografije vidjeti i pokazati
ih drugima? Pa sve je to prekrasno: stavit ću još nekoliko svojih lijepih slika.“ Svi su
školski kolege izgledali oduševljeni tom njegovom izjavom. Odmah mi je bilo posve jasno
da je posrijedi još jedan golemi diskontinuitet, jaz između odraslih, zabrinutih da ih se
špijunira, i mladih naraštaja, zabrinutih da ih se ne špijunira dovoljno. Ako bi se ovo s
vremenom potvrdilo, iskorijenjeno bi društvo imalo posve novo obilježje, važno koliko i
neki kamen u filogenezi: beskorisnost privatnosti i potreba za njezinom suprotnosti.
Jedan od najvećih današnjih strahova je nevidljivost, bojazan da nas se ne vidi...
To što ste ispripovijedili držim normalnim u našoj narcističkoj kulturi i to me ne
iznenađuje. Narcistička se kultura u društvu postupno širila dotle da je izravno zahvatila
djecu u osnovnim i srednjim školama. I razumijem da to osobama može također
promijeniti pamet; pamet se mijenja, preoblikuje se. Dakle, već od najranije dobi biva
važnije pojaviti se nego biti.

Kad ste Vi bili mladi što je značilo bojati se? Čega ste se plašili?
Kao mlad silno sam se bojao: bojao sam se da me se ne voli.

Uočavam određenu, premda neizravnu sličnost između straha od nevidljivosti i

straha da se ne bude voljen: ako nisam vidljiv, ne mogu biti cijenjen i, posljedično, ne
mogu se osjećati voljenim... Je li današnja potreba za velikim brojevima možda zato da
bismo se osjećali voljeni – postali smo globalni s našim privatnim problemima – dok se
prije bilo zadovoljno time da nas voli manji broj osoba?
Možda je proces sličan, ali strah od toga da se bude nevidljiv nešto je čega su mladi
teško svjesni, to je više nesvjestan strah. Ja sam bio vrlo svjestan svoga straha od toga da
me se ne voli.

Kako ste taj strah prevladali?

Mislim da sam ga prevladao tražeći autentičnost: primijetio sam da nikad ne bih
napravio ništa što nije bilo autentično pa ni kupio ljubav i poštovanje bližnjega. I ja sam
se borio protiv društva privida, društva u kojem je važan izgled, a to i dalje radim
zadovoljavajući se time što jesam, ali također razmišljajući o slici na koju još i danas
često mislim. Društvo privida gradi se na taštini, a što je simbol taštine per excellence?
Paun. Sjeti se pauna: kad zamišljaju tu životinju svi ga vide s ukrug raširenim perima
koja se prelijevaju bojama. No, to nije stvarnost. Želiš li vidjeti paunovu stvarnost? Obiđi
oko njega i pogledaj ga odozada. Taština uvijek ima dvostruko lice. Autentičnost je put
izbavljenja jer ti donosi poštivanje osoba, a ako te drugi poštuju zbog onog što uistinu
jesi, onda ćeš vidjeti da ćeš se osjećati voljenim. Biti voljen jedna je od posljedica
autentičnosti.

U našem tekućem društvu, kod iskorijenjenih mladih također, tjeskoba i depresija

znatno su povećane, a epikurovski zahtjev („živi skrovito“) gotovo je nestao. Ipak za

22
liječenje tih dviju bolesti mogla bi poslužiti nevidljivost. Upravo ona nevidljivost koja
danas izgleda kao najgora suvremena društvena „bolest“. Ako nisi vidljiv na mreži, imat
ćeš slabe šanse da se uspneš na društvenoj piramidi, vidjet ćeš da su ti nikakve šanse za
sentimentalni shopping. Što biste rekli nekom mladom tko je žrtva tjeskobe i depresije, a
tko - osjećajući se nevidljivim - ne uspijeva pronaći dostojanstvo i smisao svog
postojanja?
U Božjim očima svi imamo dostojanstvo i jedino on ga može dubinski proniknuti,
gledajući onkraj svih naših pogrješaka i naših nedostataka. Bog nas ne pita samo što smo
napravili i gdje smo bili, pita nas također gdje smo i što ćemo biti. On želi izliječiti naše
rane i sad ti želim govoriti o jednom drugom vidu povezanom uz depresiju i tjeskobu:
Bog hoće da mladi imaju poslanje. Izliječenje od tjeskobe i od depresije ide preko
vlastitog poslanja. Prije sam rekao da su mladi proroci, možda najvažniji proroci na
svijetu. Poslanje mladih je da budu proroci, a da bi bili proroci, moraju si „zaprljati noge“
na ulicama, biti među drugim mladima u potrebi za smislom života i pomagati im, moraju
biti nositelji nade i diskontinuiteta u odnosu na odrasle. Ako se mladi svakodnevno bore
za poboljšanje ovog svijeta, počevši od malih stvari, moći će izaći iz stanja gotovo
posvemašnje ovisnosti o odraslima. Trebaju se okupiti, ujediniti, poštovati se i imati jasan
cilj: upravo poslanje. Biti misionari, u širem smislu riječi, omogućuje da se svijet
promatra novim očima, ne više kao turisti u životu, nego kao protagonisti. Đavao traži
nadmetanje, podjelu, htio bi da mladi u ovom društvu budu podijeljeni i izgubljeni, da
budu deprimirani i tjeskobni; đavao želi da svaki mladi bude sam protiv svih. Gospodin,
naprotiv, želi da mladi budu ujedinjeni, sve ih traži i svakom od njih pruža svoju ruku.
Gospodin nas kori za naše slabosti koje proizlaze iz nedostatka nade, dakle nada je temelj
svakog dana, nikad se ne smije upasti u ponor depresije i treba se sjetiti kako je katkad
dovoljno sićušno svjetlo, da se iznova počne nadati. Da budemo precizniji, što je gušći
mrak, to se sićušno svjetlo bolje uočava.
Ipak, kad se govori o tjeskobi i o depresiji, ne smiju se brkati osjećanja i bolesti, jer
svako ljudsko biće ima dva nemira, ispravan i loš. Ispravan je nemir koji nam daruje Duh
Sveti i koji djeluje tako da se duša uznemiri pa čini dobre stvari, izgrađuje, dok se loš
nemir rađa iz oboljele, prljave savjesti pa izjeda osobu kojoj je u krvi. Jednom sam
govorio o neprestanom svrbežu kod onog tko živi s lošim nemirom... To je slika na koju i
sada mislim.

Kako netko postane zao? Što su korijeni zla?

Uvijek govorim o tri korijena zla per excellence: požuda, taština i oholost.

Zloću se doživljava od najranije mladosti. Što Vas pogađa kod pojave „bulinga“ i
njegovih online inačica kao što su cyberbuling i troling?
Pogađa me potreba ljudskog bića da bude agresivno. Kao da je posrijedi baš neka
prijeka potreba, događa se među djecom i među odraslima.
U Bibliji se nalazi pripovijest o blizancima Ezavu i Jakovu: mama je još u utrobi
osjećala kako se dva blizanca bore da jedan drugoga nadvlada i tijekom života stalno su
se borili, postali su neprijatelji, zatim prijatelji, pa onda opet neprijatelji. Kad se govori o
bulingu odmah se sjetim te dvojice braće iz Biblije jer dobro predstavljaju što mislim pod
tom potrebom da se bude agresivan: prvi se rodio Ezav i odmah potom Jakov. Dakle,
Izakova baština i blagoslov po pravu bi pripali Ezavu, prema zakonu prvorodstva. Prolaze

23
godine. Ezav je sad visok i snažan mladić poput hrasta; Jakov je, naprotiv, mršav i pitom.
Ezav je vješt lovac, a Jakov baš i ne. Jednog dana Jakov skuha juhu od leće. Ezav dolazi
iz polja umoran i gladan. Kaže bratu: „Daj mi malo te juhe jer sam izgladnio“: Jakov
koristi situaciju. Bilo mu je stalo do prvorodstva. Žarko je želio primiti Izakov blagoslov.
Zato bratu reče: „Dat ću ti ove juhe, ako mi odmah prepustiš svoje prvorodstvo.“ Ezav
odgovori: „Eto ti ga, umirem od gladi. Što će mi onda prvorodstvo?“ Ezav pod zakletvom
bratu blizancu prodaje svoje pravo za tanjur juhe od leće. Ovaj nam razgovor može
otvoriti vrata u temu bulinga: gle, vidiš, buling je izum nasilja. I Jakovljev postupak je
primjer nasilja.
Razgovarajući s jednim državnim poglavarom o ratovima rekao sam da živimo u
razdoblju obilježenu okrutnošću kakva možda nikad nije viđena, a on je odgovorio:
„Sveti Oče, ta je okrutnost uvijek postojala, samo što ju se jednostavno nije toliko
vidjelo.“
Buling je ušao u vrlo važnu fazu svoje povijesti, tvrdim da je danas rašireniji nego
prije, premda ga je uvijek bilo. A rašireniji je ne zato što ga vidimo na webu i što postoje
konferencije na kojima se o njemu govori, nego jer je dio površnosti kulture odbacivanja
kojom smo zahvaćeni. Već se i u djece teži konzumiranju i odbacivanju konzumiranog
bez oklijevanja.

Jeste li ikad doživjeli buling?

Osobno nisam, no vidio sam kako su mu bili izloženi neki meni bliski kolege iz
škole. Još danas se telefonom čujem s jednim svojim kolegom iz srednje škole koji je bio
stalna žrtava drugih kolega napadača. Prevladao je te probleme, ali je zbog svega silno
propatio. Druge treba uvijek gledati s empatijom i s nadom. Empatija i nada. A dovoljan
je samo jedan dobar čovjek pa da bude nade.

Današnji mladi u odnosu na svoje vršnjake pred nekoliko desetljeća imaju mnogo
više prilika – dovoljno je sjetiti se weba, koji je definitivno potvrdio prevlast vremena nad
prostorom, ili se sjetiti brzih putovanja – ali iz tih iskustava izlaze mnogo frustriraniji. Te
pojave podržavaju pravilo „ako to možeš uraditi, onda moraš uraditi“ i posljedničnu s
tim povezanu lišenost. To je kao stalno gledati gozbu s poslasticama, a biti privezan za
sjedalicu od svega udaljenu barem tri metra. Misli se: „vidim što gubim i što završava u
tuđim ustima, ali moja je sudbina da se naviknem na ovo mučenje.“ K tome praktično se
sve može saznati o onima koji se goste umjesto nas – internet i društvene mreže odrađuju
svoj dio – pa to čini još nepodnošljivijim spoznajno nesuglasje.
U svakom slučaju to su generacije frustriranih, a prema većini istraživanja na
području društvene psihologije frustrirani proizvode agresivnost. Agresivnost koja danas
više nego ikad postaje zabava, zlo se više ne treba opravdavati, postaje svakodnevno.
Što mislite o svemu tome?
Mislim da si dobro opisao taj proces. A sve se još jednom povezuje s bulingom i s
potrebom da se bude agresivan, o čemu sam prije govorio. Uzmimo pripovijest o Kajinu i
Abelu: ljubomora je potaknula Kajina da počini krajnju nepravdu protiv svog brata. To je
sa svoje strane uzrokovalo prekid odnosa između Kajina i Boga te između Kajina i
zemlje, iz koje je bio prognan. Taj je slijed sažet u razgovoru Boga i Kajina. Bog pita:
„Gdje ti je brat Abel?“ Kajin odgovara da ne zna, ali Bog ustraje: „Što si učinio? Slušaj!
Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji“ (Post 4, 9-11). Ovdje

24
se želim vratiti vrlo važnom pojmu: zanemarivanju dužnosti da se njeguje i održava
ispravan odnos s bližnjim, prema kojem imam obvezu skrbiti i čuvati ga; to
zanemarivanje uništava moj unutarnji odnos prema samom sebi, s drugima, prema Bogu i
prema zemlji. Kad se sve ove odnose zanemari, kad pravda više ne boravi na zemlji,
Biblija nam veli da je sav život u opasnosti. Tome nas poučava pripovijest o Noi, kad
Bog prijeti da će uništiti čovječanstvo zbog njegove stalne nesposobnosti da živi na razini
zahtjeva pravde i mira: „Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja zbog njih
napunila opačinom“ (Post 6, 13). U tim je pripovijestima već prisutno snažno, vječito
aktualno uvjerenje: sve je u odnosu, sve je integrirano i u pokretu, briga za naš život i
naše odnose prema prirodi neodvojiva je od bratstva, od pravednosti i od vjernosti prema
drugima.

Podsjetili ste na povijest o Kajinu i Abelu. Želite li poslati poruku mladima u

zatvoru, možda osuđenima na doživotnu robiju?
Nikad se ne smije kažnjavati uskraćujući nadu: zato se protivim i smrtnoj kazni i
doživotnom zatvoru u smislu „zauvijek“. Ima država gdje je smrtna kazna zakonita i
tortura je nešto uobičajeno. Svim poglavarima država cijelog svijeta i svima nama želim
poručiti: treba razmisliti, treba stalno razmišljati; ljudskom biću uskratiti makar i
najmanju nadu znači ubiti ga dva, tri, četiri, pet puta. Znači ubijati ga svaki taj put kroz
sve dane njegova života. To je uistinu vrlo žalosno, sve su to načini da se još od
djetinjstva ljudima poručuje kako nema nade; ako te osudim na doživotni zatvor, nema
nade, a to je sasvim pogrješno: u našem životu uvijek treba postojati nada pa stoga i pri
svakom kažnjavanju.

Kako se nalazi nadu?

Kršćanskoj bih mladeži rekao: tražeći Isusa, znajući da nas sluša, znajući da u
njegovim očima sve ima smisla. Od njega molimo nadu i s krunicom u ruci budimo
skromni službenici dobra. Ponekad čujem mlade katolike kako smatraju da imaju previše
obveza da bi stigli moliti, da bi razgovarali s Gospom i s Isusom; kažem im neka nađu
petnaest minuta za razgovor srcem. Ako se sa srcem obraćate Gospi, uvijek budete
uslišani. To je čin ljubavi koji možete iskazati prema samima sebi: kako pogled držite
uprt na pametni telefon možete nekoliko minuta usmjeriti i na krunicu. Ili pak možete
također skinuti neku aplikaciju s virtualnom krunicom i tako moliti: Gospa ne gleda na
formu, nego na bit, to nije problem. Gospa gleda na iskrena srca.
Htio bih se vratiti poruci mladom doživotnom zatvoreniku: temeljno je da
zatvorenik ima mogućnost ponovno se uključiti u društvo pa makar i neko kratko
vrijeme, da obavlja neki koristan posao, da shvati kako je pogriješio i da se osjeti
korisnim za zajednicu. Zauvijek se osjećati beskorisnim strašna je patnja koja može
dovesti do još gorih poteza. Naprotiv, osjećanje korisnosti pruža nadu. Često odlazim u
zatvore, pa i one najstrože čuvane gdje su zatvorenici koji su počinili na desetke
ubojstava. Neke od tih ustanova su na me ostavile dojam zbog sposobnosti upravitelja da
prenesu nadu. Vidio sam izvrsne žene upraviteljice koje su se ponašale kao mame
zatvorenika, pružale su nadu i zatvorenike hvalile za svaki korak naprijed prema
shvaćanju pogrješaka i prema korisnosti za bližnjega. Vidio sam žene upraviteljice koje
znaju upravljati bolje od konfliktnih muškaraca i vjerujem da to potječe iz ženskog
nagnuća prema majčinstvu.

25
 Kad posjetite zatvor, što kažete mladim zatvorenicima?
Prije svega, svaki put me zaboli kad ustanovim da neki zatvorenici vjerojatno nikad
neće izaći iz zatvora. Moj prvi osjećaj svakako je bol. Kad u zatvoru sretnem nekog
mladića, znam da je moje poslanje pružiti mu nadu, ali korist od mene je kao i od svake
osobe koja ga posjeti i koja želi da on sam dubinski spozna svoje pogrješke kako bi
počinjeno zlo pretvorio u dobro za bližnjega. Nema ljudskog bića koje ne bi moglo činiti
dobro bližnjemu, svi smo potencijalni graditelji dobra. Svako izgubljeno ljudsko biće
jedno je ljudsko biće manje za „revoluciju dobra“. Svako rasipanje ljudskih bića poraz je
za cijelo čovječanstvo. Obično kad idem u posjet zatvorenicima ne govorim mnogo,
radije puštam da govore oni, puštam da se to odvija prirodno, omogućujući im da se
slobodno izražavaju.

Nada obvezno treba izlaziti iz vjere u Boga?

Ne nužno. Rekao bih može postojati „agnostička nada“, „ljudska nada“. Kao što
već rekoh, dovoljan je jedan dobar čovjek pa da bude nade. U svakom slučaju, Bog vidi
sve dobro koje se čini i o kojem se razmišlja. Ako stvaraš nadu, zatvorska kanza ne
podiže zid; zidovi sa sobom donose nepopravljivu štetu: nedostatak razgovora i uništenje
društva. Zidove treba srušiti razgovorom i ljubavlju. Ako razgovaraš, a netko podiže zid,
onda govori glasnije i onaj s druge strane zida svejedno će te čuti i moći će ti odgovoriti.
Ako činiš dobro, ne boj se vikati. Činjenje dobra treba postati ovisnost, ovisnost koje se
ne smijemo riješiti.

Postoje međutim ovisnosti koje su štetne: mislim na mlade ovisne o drogi i

alkoholu. Kakva je Vaša poruka njima? I što je droga danas?
Držim da su te ovisnosti danas način odbacivanja. Smatram da su one društvena
okrutnost koju moćnici katkad svjesno koriste, i da drogirani nije takav samo zbog svoje
slabosti. Držim da bi se moglo učiniti mnogo više na međunarodnoj razini kako bi se
suzbilo raspačavanje droga, ali pokvarenost je previše nametljiva da bi je se obuzdalo bez
promjene svjetske kulture. Najbolji, rekao bih jedini način da se odmah djeluje jest
prevencija kod najmlađih, prije nego postane ovisnost.
Tvoje pitanje me podsjeća i na jednu Frommovu rečenicu: „Suvremeni kapitalizam
treba velik broj ljudi koji surađuju; koji žele sve više trošiti; ljudi čiji su ukusi
standardizirani te koje se može lako predvidjeti i na njih utjecati. Treba ljude koji se
osjećaju slobodnima i neovisnima, koji se ne podvrgavaju nikakvu autoritetu, a ipak žele
da im se zapovijeda, žele raditi ono što se od njih očekuje, žele se prilagođavati
modernom stroju bez trenja; treba ljude koje se može voditi bez sile, voditi bez šefova,
poticati bez neke svrhe osim da ih se drži na stazi, da funkcioniraju, da idu naprijed.“
Danas svijet hoće mlade međusobno suobličene, mlade sve jednake, mlade koji
oponašaju druge mlade, da bi sebi stvorili identitet. Tko ne uspijeva ići ukorak s tim
mehanizmom katkad je u napasti da se posluži nečim umjetnim. Prije smo razgovarali o
plastičnoj kirurgiji koja se također na neki način u to uklapa. I droga, premda nije
razmjerno usporediva, također se uklapa u taj kontekst: ona je odgovor slaboga na svoje
neznanje i nemogućnost da se suobliči. Ne uspijeva se suobličiti, htio bi, ali zna da nije u
stanju ili pak zna da ni u slučaju suobličavanja neće biti prihvaćen. Onda prelazi u fazu
„plastične rekonstrukcije na mozgu“: prihvaća mišljenje za koje zna da nije njegovo, ali

26
koje mu jedino, kako smatra, pruža mogućnost da opstane. Predaje se „privremenoj
vječnosti“ koja zna biti njegov kraj, ali svejedno to čini, zadovoljava se minutama izvan
sebe, premda zna da će ga to vrlo skupo stajati. Kad spominjem riječ konformizam,
mislim na to koliko je velika opasnost usklađivanje, uniformiranje mišljenja. Smatram da
je mnogo opasnije mišljenje usklađivati, nego ga pokušati radikalno promijeniti. Ovdje
vrlo jasno razlikujem ono što nazivam „jedinstveno“, „slabo“ mišljenje, od „jakog“
mišljenja.
Jedinstveno mišljenje plod je konkretne sociokulturne situacije: nažalost, čini se da
ono u svijetu prevladava i također ligitimira postojanje „smrtne presude“ istinskih
„ljudskih žrtava“; jedinstveno se mišljenje rađa iz „kuglaste globalizacije“ prema kojoj bi
svi trebali biti jednaki, baš bi se morali suobličiti, ujednačiti. Tko pak za tim teži,
zaboravlja da se o globalizaciji ne može govoriti bez poštivanja svakog identiteta; prava
je globalizacija poliedrična, a ne kuglasta.
To jedinstveno mišljenje tvore teorije koje iskorijenjeno društvo, jako po svojoj
kulturi odbacivanja, hoće svakodnevno nametati. Postoji proročki roman što ga je 1907.
napisao Robert Hugh Benson naslovljen Gospodar svijeta, a koji izvrsno opisuje
mehanizam nametljive kulture koja oduzima mogućnost samostalnog mišljenja. Držim da
je ovo naše stvarno razdoblje jedinstvenog mišljenja pa je krajnje važno i hitno to
mišljenje razbiti uz pomoć kreativnih razmišljanja i maštanja. Snovi starih vrlo su snažan
primjer želja, koje razbijaju jedinstveno mišljenje; ujedine li se s hrabrošću mladih, s
njihovim proroštvom, stvarno mogu pobijediti ujednačavanje, uniformiranje mišljenja.
Jedinstveno mišljenje je slabo jer nije iskreno, nije osobno; nametnuto je pa ga
onda vjerojatno nitko ne osjeća kao svoje: svi se po njemu ravnaju, ali bez razmišljanja.
Jako mišljenje, naprotiv, kreativno je i uvijek trebamo njemu težiti. Ujednačavati
mišljenja znači živjeti u „mjehuriću“, znači sebe potisnuti u intelektualni i osjećajni
autizam. Koliko štete može proisteći iz tih teških bolesti ljudskog bića...

Prema Vama, je li učestalije da društvo odbacuje narkomane ili više odbačenost

dovodi do ovisnosti, primjerice o drogi?
Smatram da osjećaj odbačenosti od društva dovodi do razvijanja ovisnosti. Premda
nije uvijek tako: katkad i previše novca vodi u traženje novih iskustava i ovisnosti, među
kojima i o drogi. Tko se drogira uvijek bježi, gradi svijet u koji može pobjeći. Traži i
prihvaća varljivi svijet, svijet iluzija, svijet udaljen od konkretne stvarnosti.

Zašto se čovjek toliko boji smrti?

Ljudi doživljavaju smrt kao prijetnju, kao izazov.
Kao mladiću liječnici su mi dijagnosticirali ciste na plućima i tada sam prvi put
doživio strah od smrti. Bila je to tjeskoba, nešto tajnovito, suočavanje s krajem, a bio sam
tako mlad. To su dva racionalno toliko udaljena vida, mladost i smrt, iskusio sam ih i to
me je iskustvo silno smutilo. Gledao sam mamu, shrvan sam je zagrlio i rekao: „Mama,
što mi se događa? Hoću li umrijeti?“ Bilo je to vrlo teško razdoblje.
Bojati se smrti znači bojati se potpunog uništenja: jedino tko vjeruje u onostranost
može se nadati. Kad o smrti razgovaram s ateistima ili onima koji se takvima nazivaju,
kopajući malo dublje u njihov ateizam otkrivam kako je kod mnogih od njih učestalo
pozivanje na onostranost, na energiju, neki je tako zovu, koja nas sve zajedno obuhvaća.

27
 Sjećam se jednog gospodina do kojeg sam držao zbog nekih njegovih izjava.
Naplaćivao je struju i plin, to je radio od vrata do vrata, posao kojeg više nema. Jednog
dana u razgovoru o smrti, reče mi: „Ja se ne bojim smrti kad ona nastupi, bojim se gledati
je kako dolazi...“
I zbog toga želim istaknuti kako je bez smisla za humor vrlo teško biti sretan; treba
biti u stanju sebe ne uzimati previše ozbiljno.

Slučajevi samoubojstva, posebno u ovo vrijeme kriza, svakodnevna su pojava. Kad

biste bili u prilici razgovarati s osobom koja se sprema na taj krajnji čin, što biste joj
rekli?
Gledao bih je u oči, pustio bih da govori srce, moje i njezino... S obzirom na ovu
temu moram reći da je samoubojica jedna žrtva. Žrtva samog sebe, možda svojih grijeha
ili neke duševne bolesti, društvenih uvjeta ili nekih drugih okolnosti. Licemjer je,
naprotiv, više jedan krvnik: to stoga jer sebe ubija svakog dana; ubija moral i vlastito
dostojanstvo, živi od pretvaranja. Oni su veliki samoubojice koje valja osuditi...

Mislim na iskorištavane mlade koji dolaze iz raznih zemalja, ali i na mlade

prostitutke pristigle iz Afrike, iz Istočne Europe, iz Južne Amerike i iz drugih europskih
zemalja. Doslovno ih se na najnemilosrdniji način iskorištava kao seksualno roblje.
Često čitamo da ih se iz njihove domovine odvodi na prijevaru, zavaravajući ih
obećanjem bolje budućnosti; hvata ih se i zarobljava, drogira i baca na ulicu da se
snalaze kako bi preživjele. Mogu li nedužni, neiskvareni mladi za te žene nešto učiniti?
Da, pristupiti im ne da bi ih iskoristili, nego da s njima razgovaraju. Prđite im i
umjesto da pitate „koliko tražiš?“ pitajte „koliko patiš?“ Dio je poslanja mladih izaći na
ulice i kao što sam prije rekao „zaprljati si noge“. Često ne vodimo računa o tome koliko
su važne male geste; geste koje nam mogu izgledati neznatne, malene, a zapravo su u
Božjim očima i očima potrebitih goleme. Mladi se ne smiju umoriti otvarajući putove
razgovora s onima koji žive na ulicama, s onima koji ih trebaju; svaki mladi to treba
raditi na svoj način, ne slijedeći nekakav propisani, birokratski protokol. Ne postoji
univerzalni protokol za činjenje dobra, nego postoje tolike osobne i djelotvorne izvedbe
svjedočenja za dobro.

Vi vrlo često govorite o milosrđu...

To je jedna od tema o kojoj vrlo rado govorim jer je to vjerojatno najsnažnija
Gospodinova poruka. Gospodin je Otac „bogat milosrđem“ (Ef 2, 4). Htio bih poručiti da
mladi imaju Oca koji uvijek na njih svrće dobrohotni i milosrdni pogled, Oca koji se s
njima ne nadmeće, Oca koji ih uvijek čeka raširenih ruku. To je sigurnost koja, ako je se
doživi, u svakom ljudskom biću ulijeva nadu i utjehu, te vrlo djelotvorno suzbija
depresiju.
Prispodoba o pronađenom sinu (Lk 15, 11-24) vrlo je poznata, ali uvijek je korisno
iznova je pročitati:
[Gospodin Isus] Nastavi: „Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi
dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi
sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve
potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga
žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što

28
su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca
moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći
mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.
Primi me kao jednog od svojih najamnika.' Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko,
njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče!
Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac
reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i
obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer
sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti.“
Jedino što nas može na trenutak odijeliti od Boga jest naš grijeh. Dakle, još jednom,
samo mi možemo odlučiti odijeliti se od njega, dok on nikad ne odlučuje odijeliti se od
nas. Međutim, priznamo li svoj grijeh i s iskrenim ga pokajanjem ispovjedimo, taj grijeh
postaje mjesto susreta s njim: jer on je milosrđe i upravo tu nas čeka.

III
POUČAVATI I UČITI

Kad promatrate djecu, dođe li Vam ikad da se bojite za njihovu budućnost?

Ponekad je dovoljan pogled na njih da se ganem. Nastojim da na me ne utječu misli
koje nadilaze sliku preda mnom: radost koju nam jedno dijete prenosi svojim osmjehom
može i odraslima biti lijek. Kad promatram dijete, vidim nježnost, a gdje je nježnost tu ne
može nastupiti razaranje.
Rado pripovijedam jedno svoje nedavno iskustvo tijekom audijencija srijedom:
preda mnom je bilo divno, sretno dijete koje se smiješilo. U naručju ga je držao mladi
čovjek koji je na njega pazio dok mu je davao da se iz bočice napije mlijeka. Pored njih
bila je djetetova mama, paralizirana na invalidskim kolicima. Pristupio sam im i odmah
zapazio njihovu radost: tata me gledao smiješeći se, a ja sam mu zahvalio što me ganuo
blaženim prizorom poput toga. Pohvalio sam ga, ali on mi je odmah odgovorio da sva
zasluga pripada njegovoj supruzi, a ne njemu: „Ona sve radi.“ Odmah sam pozdravio i
ženu koja me pogledala s prekrasnim osmjehom i uzviknula: „Blagoslovite me jer na
putu je i drugo...“ i pokazala na trbuh već primjetno povećan. Evo, taj prizor plodnosti,
ljubavi koja nadilazi zapreke, koja nam pokazuje koliko je Bog velik, koliko je jaka i
divna nada koju nam dariva. Trebamo je uočiti i prihvatiti te preobraziti u radost
življenja. To je posao koji možemo svakog dana odraditi.
Govorimo li o odlikama koje nikad ne smiju izostati u jednog roditelja, navodim:
nježnost, spremnost za slušanje, uvijek ozbiljno doživljavanje djece te posebno volja i
sposobnost „pratiti ih“. Ovo je vrlo važan glagol: djeca imaju svoj život, u njihovim
opredjeljenjima roditelji ih mogu pratiti, ali ne i zamijeniti ih. Pratiti dijete u njegovim
odlukama za roditelje je velika prilika, a ne ograničenje.
Dječji osmjeh, otvoreni smjeh djeteta koje se povjerava roditeljima... nešto je što
me usrećuje, nešto što može svakoga razveseliti. A nalazim mnoge sličnosti između tog
osmjeha i osmjeha starih. I jedni i drugi se otvaraju životu, doduše sa suprotnih strana, s
početka i s kraja: to im je zajedničko.

Progovorimo o načinima prenošenja znanja: koji su najdjelotvorniji, a koji

naprotiv mogu biti opasni?

29
 Ovo me pitanje navodi na misao o velikoj razlici između pravog mita – što je
kontemplativan način izražavanja koji pomaže da se otvorimo tajni stvarnosti – i
stvaranja priča koje su opravdanje stvarnosti koju se želi nametnuti. Mit je način za
spoznanje istine i u sebi je pouzdan – u Bibliji, primjerice, upotrebljavaju se neki
„mitovi“ koji vode istini; naprotiv, kazivanje, priča, a ovdje govorim o njoj kao o obliku
spoznaje, stvorena je da kao istinu prikažu nešto što to vjerojatno nije. Priča je svojevrsno
opravdanje, uvijek. Zamisli nekoga društvenog čelnika koji se možda na nedopušten
način domogao moći. Što radi? Gradi o sebi „epsku priču“, pribjegava pripovijedanju ad
personam da sebi opere savijest. S pričom se izigrava život. Ako pogledate, iznošenje
priča odlika je ovoga „tekućeg“ društva.

Ovo me Vaše razmišljanje podsjeća na to koliko su također promijenjene priče za

djecu: danas se više nameću pripovijesti iz stvarnog života nego glasovite Ezopove basne
– simbolične per eccelence – uz koje je odrastao i moj naraštaj. Postoji li mit koji bi
svatko od mladih trebao odmah pročitati?
Svakako mit o Narcisu, a također i o Ikaru. To su prvi koji mi padaju na pamet:
opravdano je biti hrabar, posebno kad je netko mlad, ali barem jednako tako treba biti i
razborit. Ikar se vodio prema trenutku, a nije u obzir uzimao vrijeme, to je također poruka
ovog mita. Kako vidiš, svaki mit traži tumačenje, analizira ljudsko iskustvo i nastoji
stvoriti analogije. Potiče maštu, a također omogućuje dijalog: može ga se tumačiti
godinama jer se o mitovima ne raspravlja, nego se razgovara. Mitovi ne ovise samo o
priči, a ni samo o mašti, imaju nešto snažno povezano s čovjekovim životom, s
iskustvom, s onim što su nam predali naši pretci, nešto što nikad ne stari, kao vrijeme.
Mit ne stari jer je bitno povezan s ljudskom naravi: može ga se interpretirati i nakon
desetljeća, stoljeća i tisućljeća; držim da bi ga se i zbog toga trebalo vratiti u središte
prenošenja znanja.

Koje su odlike dobra učitelja?Mislim i dobra nastavnika i dobra roditelja...

Dobar učitelj svakog dana sebi postavlja ovo pitanje: „Je li mi srce danas dovoljno
otvoreno za iznenađenja?“ Odgajati ne znači samo objašnjavati teorije, nego poglavito
znači razgovarati, pridonijeti trijumfu dijaloške misli. Dobar učitelj želi svakog dana
nešto naučiti od djece, od svojih sinova i kćeri. Nema jednostranog učenja, nego samo
dvosmjerno. Ja poučavam tebe, ali dok to radim, ti mene nečemu učiš, možda nečemu još
korisnijem od onog što ja tebe učim. Ako ja kao učitelj tebe poučavam teorije, ti koji me
slušaš poučavaš mene kako ih praktično usvajaš i kako ih osobno interpretiraš, kako ih
prenosiš u svijet, miješajući ih sa svojom osobnošću i sa svojim prethodnim iskustvima.
Svi imamo nešto čemu možemo druge poučiti, ali također i mnogo toga što sami trebamo
naučiti: nemojmo nikad to zaboraviti, u svakoj dobi, u svakoj životnoj fazi.

A današnja kultura promiče kratkotrajnost, prolaznost...

Upitajmo se što je zapravo prolaznost: to je prevlast trenutka nad vremenom.
Vrijeme ide naprijed, a trenutak je zatovren u sebe, on je zakočen, nepomičan. Rado
pravim razliku između prolaznosti, koja se vrti oko pojma trenutka, i trajnog, a to je pak
ono što smatram vremenom, što se nikad ne zaustavlja. Trenutak više sliči prostoru nego
vremenu. Zamislimo prostor: on je omeđen, ima jasno ocrtan, vidljiv početak i zna mu se
kraj. Koliko puta promatrajući neki određeni prostor tražimo gdje završava? Trenutak

30
čini isto, sam sebe „spaljuje“ u svojoj očajničkoj i trajnoj proždrljivosti. Naprotiv,
drukčije zamišljamo vrijeme: kao život, kao razvoj, kao otvorenost životnom iskustvu.
Trenutak nikad ne pretpostavlja razvoj, a vrijeme da. Prolaznost ima obilježje
privremenosti jer je zatvorena u samu sebe, robuje trenutaku; ona je sadašnje nastojanje
da se uhvati za privremeno, za trenutke, da ih se prihvaća kao „privremenu vječnost“. A
vrijeme uvijek ide naprijed, prema trajnosti.
Trebamo se čuvati i još jedne pogrješke: od življenja u trenutku kao da se radi o
vremenu. Sjećam se jednoga sjajnog mladića koji je pred mnogo godina iznenada odlučio
postati svećenikom... ali samo na deset godina! Nije htio više riskirati: To je kultura
trenutka. Također kad netko izjavljuje: „Ovo hoću za cijeli život“, u mnogim slučajevima
misli u trenutku, uvjeren da je u vremenu; nezrelost može dovesti do čestog brkanja ovih
dvaju vidova.

Koju rečenicu dobar učitelj ili dobar roditelj nikad ne bi smio izgovoriti?
S obzirom na učenje, vjerojatno je najgore što može izgovoriti neki nastavnik u
osnovnoj, srednjoj ili višoj školi, na sveučilištu ili bilo koji roditelj: „Dečko, što želiš
znati? Uči, a onda ćemo o tome razgovarati.“

Što je za Vas oproštenje?

Na pamet mi pada kad sam se kao dječačić žestoko posvađao sa strinom koju sam
veoma volio. Tijekom te svađe izrekao sam joj mnoge ružne stvari; nisam stvarno mislio
to što sam izgovorio, nego sam je htio povrijediti. Sljedećih dana vidio sam da ću se, ako
je ponizno ne zamolim oproštenje, izgubiti se upravo na osobnoj razini: uništio bih svoje
osobno dostojanstvo, više ne bih bio autentičan. Odlučio sam biti autentičan i, pošto sam
od strine zamolio oproštenje, od tog dana ona me voljela još više nego prije. Trebamo
naučiti gledati na oproštenje i kao na čin zdrava egoizma, a ne samo altruizma. Ono je čin
zdrava egioizma jer se želi biti autentičan samom sebi, često više nego drugima. Djecu
trebamo naučiti da igraju čisto.

Često posežete za prispodobom o dobrom Samarijancu: rađa li se svako naše

dobro djelo, poput Samarijačneva, više iz ljubavi prema bližnjemu ili više iz želje da nas
se cijeni?
Vjerojatno, barem na početku, nitko ne čini nešto samo zbog dobre namjere –
tehnički se kaže „s ispravnom namjerom“ – ali ja kažem da nije toliko važno znati do
koje se mjere na početku nekog procesa dobro rađa iz zdrava egoizma ili iz čistog
altruitzma; važno je činiti dobro i polučiti dobro. Činjenje dobra donosi dobro. A
ispravnost namjere raste, stalno se pročišćuje.

Htio bih porazgovarati o tendenciji kod djece da „odbacuju“ roditelje vrlo rano se
doživljavajući neovisnima te o povećanju uranjene potrebe za privatnom sferom u odnosu
na vlastitu obitelj, ali istodobno i paradoksalno potrebe za otvaranjem svijetu uz
poništenje privatnosti koju ono zahtijeva.
Roditelji će svoju djecu upoznati više preko njihovih online profila, nego preko
njihova offline bića, a jednako i njihove prijatelje, kolege iz razreda. Prvi put u povijesti
čovječanstva djeca će biti učitelji mnogim roditeljima. Ovo je pojava kojoj djelomično
već svjedočimo. Zna li više Google ili više zna moj tata? Dovoljno je isto pitanje postaviti

31
Googleu i roditeljima: dijete će s nekoliko klikova uvidjeti koliko mu jasnije i bolje
rješenje pruža Google, koji će tako sve više postajati nerazdvojni prijatelj, posebno
povjerljiv i tih, ukoliko nitko od djetetovih prijatelja nikad neće saznati koliko je
Googleov savjet utjecao na njegove spoznaje.
Naprotiv, kad se pita roditelja, to pretpostavlja i implicitnu ocjenu o djetetovu
prethodnom znanju s obzirom na to posebno pitanje. I može imati barem psihološke
posljedice za dijete i za odnos roditelj-dijete.
Pravi problem svih ovih obilježja kad ih sažmemo jest da vidimo kako se stvara
vrtoglavi ponor između onih koji danas imaju moć i onih koji će je sutra imati. Dakle,
ako se nastavi kriza u kojoj danas živimo – a ništa ne ukazuje da bi se to moglo
promijeniti – sljedeći će naraštaji imati mnogo više sposobnosti – primjer toga je
hipertekstualna inteligencija – i mnogo manje mogućnosti. Više sposobnosti, a manje
posla. Prijeti opasnost da kad odbačenih generacija budu pet ili šest i kad po naravi
stvari one budi imale moć u rukama, sve će manje držati do demokracije jer je izdala
njihove ideale, a više prihvaćati nove oblike vlasti autoritarnog tipa.
Možemo li još na vrijeme zaustaviti takav proces?
Ovo povijesno razdoblje ključno je da se izbjegne to o čemu govoriš, a što bi bilo
najgore zlo. Danas hitno treba podignuti zastavu dijaloga, konstruktivna dijaloga između
mladih i starih. Naši se mladi žele osjećati kao protagonisti i nastoje to biti. Odrasli ne
dopuštaju da zauzmu mjesto koje bi im po prirodi pripadalo pa onda savezništvo sa
starima može pomoći mladima da se oslobode. Mladi nipošto ne vole slušati naredbe ili
odgovarati na „zapovijedi“ koje dolaze iz svijeta odraslih, dakle na starima je i
odgovornost da razgovaraju na pravi način. Mladi traže suradničku samostalnost koja im
pruža osjećaj da „sami sebi zapovijedaju“. U tome možemo naći dobre prilike, posebno
za škole, župe i crkvene pokrete. Dužnost je svih nas poticati djelatnosti u kojima se
mladi mogu iskušati, koje im pružaju osjećaj da su protagonisti. Opasnosti koje si
spomenuo veoma plaše, ali upravo zato treba odmah djelovati istinskom kulturnom
revolucijom dijaloga.
Kontekst konzumerizma u kojem živimo snažno djeluje; on potiče da se što više
pribjegava potrošnji. Zato je prijeko potrebno vratiti važno i obezvrijeđeno duhovno
načelo: umjerenost, štedljivost. Upali smo u ponor potrošnje i navedeni da vjerujemo
kako vrijedimo po tome koliko smo sposobni proizvesti i potrošiti, koliko smo sposobni
nabaviti. Odgajanje za štedljivost zapravo je neusporedivo bogatstvo. Ponovno razbuđuje
duh i kreativnost, raspiruje maštu i posebno otvara za timski rad, u solidarnosti. Otvara
drugima. S druge strane, postoji neka vrsta „duhovne proždrljivosti“. Umjesto da jedu,
proždrljivi sve oko sebe gutaju, pretrpavaju se. Uvjeren sam kako bi nam koristilo da se
kao obitelji, kao zajednica zrelije ponašamo, koristilo bi nam kad bi bilo više mjesta za
štedljivost kao put za susret, za postavljanje mostova, za otvaranje prostora, za rast s
drugima i za druge.
U apostolskoj pobudnici Amoris laetitia napisao sam: „Život svake obitelji
obilježen je svakovrsnim krizama, ali one su također dio njegove dramatične ljepote.
Parovima treba pomoći da otkriju kako prevladavanje krize ne vodi manje intenzivnu
odnosu, nego tome da se vino njihova zajedništva poboljša, da se staloži i dozori. Ne živi
se zajedno da se bude sve manje sretan, nego da se nauči biti sretan na nov način,
polazeći od mogućnosti koje je otvorila nova etapa“ (br. 232). Čini mi se važnim odgoj

32
djecu provoditi polazeći od ove perspektive, kao Gospodinov poziv, kao obitelj, i svaki
korak pretvoriti u korak napretka, kako bi naučili bolje uživati život koji nam on dariva.

Kad se može osjećati uistinu slobodnim?

Slobodni smo samo kad smo u skladu sa samima sobom.
Sloboda, pa onda i sklad, ne mogu se stvoriti u laboratoriju: dio su čovjekove
introspekcijske putanje, putovanja. Ono može biti brzo i naporno, ali ako ga se obavi
iskreno i čisto, postiže se sklad.

Mladi često osjećaju da ih je i sveučilište iznevjerilo. Danas je u mnogim

slučajevima diploma kao licenca za profesionalne nezaposlenike. Znanje kao da se sve
više odvaja od zarade, od ekonomskog ostvarenja. No znanje i intelektualna znatiželja i
dalje imaju temeljnu važnost, a još više u „tekućem“ društvu. Kako u iznevjerenim
mladima podržavati želju za znanjem?
Prava kultura ima tri govora. Govor glave, kojim se danas služe neka sveučilišta –
mada za stvaranje profesionalnih nezaposlenika, kako ti veliš; zatim postoji govor srca; i
napokon govor ruku, govor djelovanja. Prijeko je potrebna da izobrazba i oni koji se bave
obrazovanjem sva tri ova jezika stave u igru i usklade ih. „Nauči to što osjećaš i radiš“;
„Osjeti to što misliš i radiš“; „Radi to što misliš i osjećaš“.
Sve mora biti povezano, mora biti integrirano, sustavno, pokretljivo i fleksibilno.
Ne smije biti statično kao prije. Prema studentima trebamo biti pošteniji. Danas se s
mladima ne smije raditi, a da im se ne pomaže osjećati i da im se ne pomaže raditi. Kao
što rekoh, uvijek trebamo biti u pokretu. „Studiranje“ već treba sadržavati „mišljenje“
zajedno s „djelovanjem“ i s „osjećanjem“.
Od studenata toliko puta tražimo pretjeranu izobraženost u nekim područjima koje
smatramo važnima. Od njih tražimo da nauče određenu količinu informacija da bi dali
„maksimum“. Ali ne pridajemo jednaku važnost tome da upoznaju svoju zemlju, da vole
svoje korijene i posebno da „djeluju“.
Mladi studenti na mnoge načine traže „vrhunac“ koji će im pružiti osjećaj da su
živi. Onda im ga pružimo! Potičimo sve što im stvarno pomaže da svoje snove pretvore u
projekte. Založimo se kako bi otkrili da je sav njihov potencijal jedan most, prijelaz
prema zvanju, u širem i ljepšem smislu riječi. Predlažimo im značajne ciljeve, velike
izazove te im pomognomo da ih ostvare, da ih dosegnu. Nemojmo ih ostaviti same, zato
ih izazivajmo više nego oni sami sebe izazivaju.
Pomozimo mladima da zdravo odrastaju kao protivnici konformizma! Ne puštajmo
da im „zavrte glavom“ oni koji ne rade drugo nego njihov život izlažu opasnoti: mi im
zavrtimo glavom! Ovo očito zahtijeva pronalaženje učitelja sposobnih zalagati se oko
odrastanja mladih. Za izobrazbu današnjih adolescenata ne smijemo se i dalje služiti čisto
školskim modelom pouke, samo idejama. Treba slijediti ritam njihova odrastanja. Važno
je pomoći im da steknu samopoštovanje, da vjeruju kako stvarno mogu uspjeti u onome
što sebi zacrtaju.
Ako želimo da naša djeca budu obrazovana i spremna za sutrašnjicu, to neće uspjeti
učenjem samo školskog gradiva. Nužno je da se povežu, da upoznaju svoje korijene.
Jedino će tako moći visoko letjeti, inače će biti zarobljeni tuđim „pogledima“.

33
 Govorimo li o prenošenju znanja, u našem postmodernom društvu, gotovo je
neizbježno progovoriti također o post-istini i o fake news. Što o tome mislite?
Na jednom od naših susreta bio sam u prilici razmišljati o tome kako su danas
društvene mreže, doslovno, pravi rječnici sociologije. Nevjerojatno kako je lako u doba
post-istine lažnu vijest proturiti kao istinitu, a poglavito, i to je vjerojatno najzanimljiviji
vid, kako, pa i kad se dotičnu vijest proglasi „lažnom“, svejedno svi nastavljaju
razgovarati o toj „činjenici“; kao da samom činjenicom da je plasirana, makar i na krivi
način, to priopćenje ima puno pravo i dalje izazivati reakciju ljudi. Mnogim ljudima više
nije važno je li vijest istinita ili lažna, važno je da ju je netko iznio, važne su emocije koje
ona izaziva kod posebnog korisnika, a to je više nego dovoljno da ju se održava „živom“,
na valu stalnog tijeka različitih mišljenja.
Analizirajući mnoge slučajeve post-istine i fake news, primjerice vezane uz
migrante, ustanovio sam jedno: veoma se proširio jaz između srednjeg sloja, koji sve više
postaje srednje-niski, i onoga visokog – mislim na kategorije političara, menadžera,
bogatih poduzetnika i tzv. vip (vrlo važnih osoba); posljedično, ako pripadate prvoj
kategoriji, izgleda kako je način da što više očuvate sustav vlastitog bića, pobrinuti se ne
toliko da se približite onima „iznad“, nego da još imate nekoga „ispod“.
To je za vrlo značajna promjena perspektive ovog vremena.
Strah od toga da bi siromašnijima na neki način mogla biti zajamčena prava izaziva
istu frustraciju koja bi se praktično trebala usmjeriti prema onome tko je prouzročio
širenja jaza.
Ova frustracija nema snage boriti se za nešto što izgleda već na početku izgubljeno,
za jaz koji postaje nepremostiv, pa onda kao mehanizam obrane – Freud bi mogao
pomoći raznim svojim teorijama – sebi daje oduška u mržnji prema migrantima.

Ako Vam kažem riječ „skupina“, što Vam pada na pamet?

Danas bi u nekim slučajevima umjesto riječi „skupina“ više odgovarala riječ
„krdo“.
Ljudi teško stvaraju kompaktne i spontane skupine, hijerarhijski uređene s pravim
vođama; toga je sve manje. Naprotiv, sve češće vidimo okupljanje osoba na mahove, one
se u kratkom vremenu udružuju i razilaze, međusobno ne dijele nešto, nego se druže,
potaknute kratkotrajnim razlozima i ciljevima koji se stalno mijenjaju. Ovdje se
nadovezujem na sociologa Zygmunta Baumana, koji piše: „Zavodljiva moć promjenjivih
ciljeva općenito je dovoljna da upravlja njihovim pokretima, čineći suvišnim svaki nalog
odozgor.“
To je iznimno kompatibilno sa stilom weba koji teži „plinovitosti“.
Zar moda ne proizvodi uobičajena „krda“, odnosno „rojeve“ poput rojeva kukaca?
I plastična kirurgija o kojoj je bilo riječi proizvodi „krda“.
To su „ne mjesta“ u koja svatko može pobjeći, otići i opet se vratiti, gdje svatko ide
za svojim vlastitim interesom koji se tek malim dijelom sljubljuje s interesom drugih,
gdje nema hijerarhije i gdje nema zajedničkog dijeljenja, nego samo prolazno druženje.

Je li ambicioznost nedostatak ili vrlina?

Potpuni izostanak ambicije svakako je nedostatak.

34
 Važno je da ambicija ne postane način za gaženje drugih samo da se napreduje i
nastavi penjati. Penjači su među najgorim pojedincima jer nastoje – s velikom lakoćom –
proizvesti nekulturu, lošu kulturu.
Naprotiv, podržavam ambiciju ispravno povezanu s poštivanjem bližnjega, a
poglavito najslabijih. Htio bih vidjeti mlade ambiciozne, hrabre, antikonformiste i nježne
revolucionare.

Što s tim u svezi očekujete od Sinode o mladima?

Očekujem da oni budu protagonisti, da oni budu glavni. Sinoda je biskupska, ali
treba biti u službi svih mladih, vjernika i nevjernika. Ne treba praviti razlike koje dovode
do zatvaranja dijalogu: kad kažem svih, onda mislim svih. Jesi li mlad? Govori, ovdje
smo da te saslušamo. Postoji mogućnost da se prije Sinode održi i skupština mladih, gdje
će se mladi međusobno suočiti o raznim pitanjima i onda biskupima iznijeti svoje
rezultate: vjerujem da je to pravi duh za poticanje dijaloga i za pozitivno sučeljavanje.

Često sam slušao da govorite o pojmu zanatstva. Što za nekog mladog znači
ponovno otkriti zanatstvo?
Znači ponovno otkriti „proizvodnju“ i to ima veze s djelotvornošću. „Proizvodnja“
je stvaranje, poiesis, tj. poezija. Zanatstvo je posao i poezija... Kreativan sam, sposoban
stvarati svojim rukama, svojim srcem, svojim umom. To ti daje spontanost, ljepotu tvog
bića bez pretjerano detaljnog programiranja.
Pomisli na nogomet, vrlo omiljeni sport mladima diljem svijeta: sad se sviđa i
onima u Sjedinjenim Državama koji su se prije uglavnom držali američkog nogometa.
Kažem da su najljepše nogometne utakmice one koje se igraju na trgu: napravimo „bim
bam bum“ i vidimo tko će sa mnom u ekipu. Sa zemlje pokupimo dva štapa i napravimo
vrata, zamišljajući da ima i mrežu. Onda se odredi tko će biti vratar, čuveni „leteći
vratar“, sjećaš se?

Da, to je onaj koji može napustiti vrata i zabiti gol. „Leteći vratar“ se koristi kad
je malo igrača, je li se to i Vama događalo?
Svakako, vidiš? Dovoljno je malo za smijeh. Možemo se smijati i zato što o
nogometu razgovaramo amaterski, a ne kao o businessu, na nogomet mislimo kao na
feštu, kao na razlog za druženje, ujedinjeni i samo privremeno kao protivnici. Ponovno
otkriti zanatstvo znači ponovno otkriti amaterstvo. I ponositi se zanatskom djelatnošću.

Htio bih zaključiti pitajući Vas bez kojih odlika mladi nikad ne bi smjeli biti...
To su zanos i radost. Odatle se može krenuti da bi se progovorilo i o još jednoj
odlici koja ne smije izostati, a to je smisao za humor. Da bi se moglo disati, od temeljne
je važnosti smisao za humor, koji je povezan sa sposobnošću radovati se, oduševiti se.
Humor također pomaže da se bude dobro raspoložen, a ako smo dobro raspoloženi, lakše
je živjeti s drugima i sa samima sobom.
Humor je kao voda koja iz vrela izvire prirodno gazirana; ima nešto više: osjeća se
život, kretanje.
Engleski spisatelj G. K. Chesterton je s tim u svezi napisao vrlo znakovitu rečenicu:
„Život je preozbiljna stvar da bi ga se živjelo ozbiljno.“

35
 Svakog dana, gotovo četrdeset godine, od Gospodina molim ovu milost i to činim
molitvom koju je napisao Thomas More. Zove se Molitva za dobro raspoloženje, a glasi
ovako:
Daj mi, Gospodine, dobru probavu,
a i nešto za probavljanje.

Daj mi tjelesno zdravlje,

s dobrim raspoloženjem potrebnim da ga očuvam.

Daj mi, Gospodine, svetu dušu,

kojoj će blago biti ono što je dobro i čisto,
da se ne preplaši grijeha,
nego nek u tvojoj prisutnosti nađe
način da stvari ponovno dovede u red.

Daj mi dušu koja ne zna za dosadu,

mrmljanja, uzdisanja ni jadikovke,
i ne dopusti da se pretjerano mučim
radi onog previše nametljivog
što se zove „ja“.

Daj mi, Gospodine, smisao za humor,

udijeli mi milost razumijevanja šale,
da u životu upoznam malo radosti
i da je podijelim s drugima.
Tako neka bude – amen.

Sveti Thomas More lik je s kojim se stvarno osjećam povezanim. Da bi se

razumjelo hrabra čovjeka kakav je bio, pun smisla za humor, dovoljno je sjetiti se
njegovih posljednjih riječi: „Ona nije uvrijedila kralja“, rekao je odmičući svoju bradu da
je krvnik ne zahvati kad mu bude odrubljivao glavu.
Vraćam se tvom pitanju: najprije dolaze zanos i radost, a otuda smisao za humor, a
onda dolazi koherentnost. Iz koherentnosti proizlazi sve. Zahvaljujući njoj možemo biti
vjerodostojni, a ako smo vjerodostojni, možemo biti voljeni zbog onoga što uistinu
jesmo, bez maske. Zatim plodnost: darivanje života drugima. Ovaj izraz shvaćam u
širokom smislu, ne samo biti roditelj, premda je to vrlo važno. Mislim i na duhovnu i
kulturnu plodnost. Veoma je važno da život ne ostane bez plodnosti, jalov: trebamo biti
otvoreni promjeni i perspektivi drugih, potrebne su nam misli i perspektive drugih,
poglavito ako nam kazuju nešto različito, nešto za nas novo. Svima mladima, ali ne samo
njima, kažem: ne bojte se različitosti ni svojih slabosti; život je jedinstven i neponovljiv
po tome što on jest; svakog jutra kad se probudimo Bog nas čeka da nam ponovno preda
taj dar. Čuvajmo ga s ljubavlju, s pažnjom i prirodno.

KAZALO

36
Čitateljima svih uzrasta. Za revoluciju nježnosti (Thomas Leoncini) . . . . . . .

BOG JE MLAD
I. Mladi proroci i stari sanjari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
II. U ovom svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
III. Poučavati i učiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

37