'Stidljivi diktator' nije krio da je fašist, za Hitlerom je

proglasio dan žalosti, no bez njega bi Drugi svjetski rat

drugačije završio
100posto.hr/news/stidljivi-diktator-nije-krio-da-je-fasist-za-hitlerom-je-proglasio-dan-zalosti-no-bez-njega-drugi-svjetski-
rat-bi-drugacije-zavrsio

SERIJAL KULT(NE) LIČNOSTI

Daniel Radman

04.11.2018.11:00

Salazar je bio prava anomalija među diktatorima. Po prirodi asket, nije nešto uživao u
svjetovnim užicima, a svaka pomisao na kult ličnosti mu je bila mrska

Daniel Radman

04.11.2018.11:00

Na početku 20. stoljeća Portugal postao je samo sjena nekada moćne kolonijalne
sile. Država je dvaput završila u bankrotu, pa je 1910. svrgunuta monarhija, a godinu
poslije i ustavom je postao republika. No, demokracija se baš i nije primila u
najzapadnijoj europskoj državi – u 16 godina izmijenilo se devet predsjednika i čak 44
kabineta vlade, a financijski kaos praćen je učestalim oružanim sukobima različitih
frakcija i pokušajima revolucije.

Zaključak koji se nametnuo glasio je da Portugalci nisu za demokraciju. Barem je

tako mislio Antonio Salazar koji će poslije uspostaviti autoritativni poredak koji je
nazvao 'novom državom'. "Portugalce treba tretirati kao djecu. Previše slobode ih
kvari", izjavio je čovjek koji je zemljom vladao od 1932. do 1968. godine.

Nakon državnog udara 1926. bilo mu je, kao uglednom profesoru ekonomije,
ponuđeno mjesto ministra financija. U prva dva navrata je ponudu odbio, a onda je
napokon pristao, ali pod uvjetom da može staviti veto na bilo koju odluku vlade. De
facto, time je vukao sve konce u državi jer bez njegovog 'amenovanja' ni jedna važnija
odluka nije se mogla donijeti, a kad je u kratkom vremenu stabilizirao državne
financije i vratio vanjski dug, i formalno mu je ponuđeno mjesto predsjednika vlade.

Pristao je, napisao novi ustav na osnovu kojeg je nastala 'nova država', jednostranački
sustav kojim je dominirala njegova izrazito katolički orijentirana Nacionalna unija.
Uzor mu je bio Benito Mussolini i njegov koncept 'korporativnog uređenja države', a

1/3
koliko je poštovao fašističkog diktatora govori i to da je u uredu dugo vremena držao
njegovu bistu. U fašizam je još dublje skliznuo pruživši podršku Franciscu Francu u
Španjolskom građanskom ratu, a tu sklonost nije previše skrivao.

"Dakako da je naša diktatura slična fašističkoj u njezinoj snagi autoriteta,

suprotstavljanju demokratskim princima, nacionalističkom karakteru i održavanju
socijalnog reda. No, drugačija je u metodama obnove države – fašistička diktatura u
Italiji naginje prema paganskom cezarizmu", glasovita je Salazarova izjava.

Tu je napravio najveći otklon u odnosu na svoje prirodne saveznike, Mussolinija,

Hitlera i Franca. Njima je, prije svega, zamjerao stvaranje nove pseudoreligije, u
simbolima fašističke Italije i nacističke Njemačke vidio je taj religijski moment, a kao
katoliku to mu je bilo neprihvatljivo. Osim toga, nije bio antisemit. Inače, po svemu je
bio prava anomalija među diktatorima. Po prirodi asket, nije nešto uživao u
svjetovnim užicima, a svaka pomisao na kult ličnosti mu je bila mrska. Radio je 12
sati dnevno, živio je u dvosobnom stanu, nije se ženio (posvojio je dvije kćeri), a
slobodno vrijeme provodio je uglavnom u molitvi. "Moj život je rad", bio je njegov
moto. Shodno tom karakteru, nije se držao ni fašističkog principa 'kruha i igara'. Sitna
zadovoljstva koja bi pružao narodu nisu ga zanimala. "Ne možete biti šarmanti i
vladati u isto vrijeme", bio je Salazarov stav.

No, unatoč simpatijama i poštovanju prema Mussoliniju, svoj najveći državnički potez
– radi kojeg ga i danas, unatoč režimu koji je branio višestranačje, sindikate i slobodu
govora, Portugalci cijene – donio je kad se nije priključio silama osovine u Drugom
svjetskom ratu. Zajedno s Francom, potpisao je odluku o španjolskoj i portugalskoj
neutralnosti, poštedivši Portugalce najvećeg zla prošlog stoljeća.

Uloga Salazarovog Portugala u Drugom svjetskom ratu doista je fascinantna. Bio je

svjestan da ulaskom u rat može samo izgubiti – saveznici bi mu, bez ikakve dvojbe,
uzeli kolonije da se priključio Hitleru i Mussoliniju, a ulazak na savezničkoj strani
značio bi ugrozu za sam teritorij Portugala. Na taj način je izvlačio maksimalno od
obje strane. Nijemce je opskrbljivao volframom, nužnim za proizvodnju streljiva, a
saveznici – ispočetka zadovoljni samim neulaskom Portugala u rat – kasnije su i
profitirali kad im je ustupio zračnu luku na Azorskom otočju koja je preokrenula ratna
zbivanja u Atlantskom oceanu, prije svega zbog efikasnije borbe protiv njemačkih
podmornica.

Osim toga, Lisabon je bio pravi raj za špijune, ondje je, između ostalih, boravio i Ian
Fleming, autor Jamesa Bonda. Formalnu neovisnost zemlje držao je do samog kraja
rata, čak i kad je postalo očito da će Njemačka izgubiti iz proceduralnih razloga je
proglasio dan žalosti zbog smrti Adolfa Hitlera i spustio sve zastave u Portugalu na
pola koplja. No, istodobno je u svoju zemlju primao i židovske izbjeglice, pokazavši na
taj način koliko mu je stalo do volje onoga kojeg oplakuje.

2/3
Ipak, kraj rata dočekao je kao veliki pobjednik. Saveznici su, što zbog ratnih zasluga,
što zbog novih hladnoratovskih podjela, oprostili stvaranje zemlje po uzoru na
Mussolinija, tako da je Porutgal zapravo bio prva i jedina fašistička država koja je bila
među osnivačima NATO pakta.

Zbližavajući se dalje sa Zapadom, formalno je uveo liberalizaciju političke scene, no

to je uglavnom bila kozmetika. Također, za razliku od ostatka svijeta, zadržao je i
kolonijalnu politiku, ne dopustivši osamostaljenje Mozambiku, Angoli, indijskoj
pokrajini Goa i kineskom Macau. Gou je izgubio vojno, a preostali teritoriji oslobođeni
su tek poslije njegove smrti.

Vladao je do 1968., moždani udar koji je doživio oduzeo mu je sposobnost, makar

anegdote govore da su mu poslije oporavka – umro je tri godine poslije, a u
međuvremenu je bio daleko od radne sposobnosti – vladini službenici uredno
donosili odluke na potpis, ne želeći mu izazvati stres činjenicom da više nije na vlasti.

Danas, pola stoljeća od njegove diktature, podijeljena su mišljenja oko Salazara.

Dobar dio javnosti bio je zgrožen kad je u televizijskoj anketi nacionalne televizije,
provedenoj na više od 150.000 ispitanika, proglašen najvećim Portugalcem svih
vremena. Unatoč miru koji je izborio za svoju zemlju, ipak je Portugal pod njegovom
vlasti ostao najnerazvijenija zemlja Zapadne Europe i zemlja s najvišim udjelom
nepismenih, a da se ne govori o slobodama koje je svojim zemljacima uskraćivao
dobra četiri desetljeća...

Daniel Radman

3/3