Fakultet dramskih umjetnosti

Studijski program: Filmska i televizijska režija

Predmet: Postprodukcija

Profesor: Dušan Vuleković

Student: Andrija Mugoša

Rediteljska eksplikacija postprodukcije

Praskozorje

Jun 2018
Sinopsis
Praskozorje je priča o djevojci, Mariji, koja živi u zabačenom selu na sjeveru
Crne Gore. Usled siromaštva, nezaposlenosti, sukoba sa ocem,majkom, većih
životnih ambicija Marija se odlučuje da prodaje svoje tijelo ne bi li zaradila nešto
novca da ode iz sela i potraži bolji život.

Vizuelni identitet filma

Praskozorje je film stanja, koji sa sobom nosi mračnu atmosferu Marijinog života i
života u zabačenom crnogorskom selu,

Kako vani tako i kući težit će se stvaranju jednobojnosti filma.

Estetizovani kadrovi naizgled osvijetljeni prirodnim svijetlom, imaju za cilj da film
učine realnijim a ipak blago izmještenim onako kako ga i vidi glavna junakinja.

Praskozorje je film stanja prožet dugim sporim kadrovima. Prigušena atmosfera,

krupni kadrovi, monohromna paleta boja, potenciranje udaje, život njene majke
treba da pritiskaju glavnu junakinju i stvaraju osjećaj tjeskobe u takvom prostoru.
Vizuelni identitet filma

Filmom će preovaldavati dugi i statični kadrovi. Jedan od osnovnih rediteljskih

zadataka je da se u filmu stvori atmosfera u kojoj je Marija prinuđena da se bavi
prostitucijom ne bi li otišla iz sela. Shodno takvoj atmosferi filmom će
preovladavati totali i Marijini krupni planovi, pokazujući na taj način Marijinu
tjeskobu, anksioznost koja traje već duži vremenski period. Statični totali koji će
pokazivati dominaciju tog prostora s namjerom da se prikaže njihova minornost u
odnosu na samu prirodu i značaj njihovog rada. Statični kao i sam prostor što je
statičan i zamrznut u vremenu.

Kako vani tako i kući težit će se stvaranju jednobojnosti filma.

Estetizovani kadrovi naizgled osvijetljeni prirodnim svijetlom, imaju za cilj da film
učine realnijim a ipak blago izmještenim onako kako ga i vidi glavna junakinja.

Praskozorje je film stanja prožet dugim sporim kadrovima. Prigušena atmosfera,

krupni kadrovi, monohromna paleta boja, potenciranje udaje, život njene majke
treba da pritiskaju glavnu junakinju i stvaraju osjećaj tjeskobe u takvom prostoru.

Kada je riječ o koloritu u polju preovladavaju zemljani tonovi sa kojima su

roditelji i komšija stopljeni, dok se glavna junakinja izdvaja detaljima crvene boje.

Marijin karakter je jedini koji ima promjenu u samom filmu i doživljava ga na

kraju u trenutku odlaska. Glumačka igra treba da bude svedena, a likovi praktično
identifikovani sa prostorom, bezizražajni. Oni su ljudi ogrubljeli I otupili od
teškog rada i života, pa se njihove blijede emocije izražavaju isključivo kroz
mikro-radnje: poglede, gestove, mimiku. Otac je glava kuće, krut, seoski čovjek
koji nema nikakve radosti u životu. Majka je veoma intuitivna žena, koja duboko u
sebi pati zbog minulih godina i promašenog života. Zbog toga, ona prećutno
odobrava Marijin odlazak koji već dugo sluti. Kao takva iako osjeća tjeskobu
Marija je potpuno hladna, beziražajna čak i u toku seksa. Ipak u unutrašnjosti
Marija je anskiozna i uznemirena ali takvo stanje jedino ispoljava kroz rad
energično kopajući kopa dok otac priča o njenoj udaji.

Vizuelno film treba da podsjeća na film The Banishment - Andrei Zvyagintsev

poveznica bi bili totali prostora, atmosfera u kući i način na koji su ljudi stopljeni
sa koloritom pozadine, statični kadrovi. Takođe uputan je i film Breza i njegov
kolorit. Za glumačku igru i stanje glavne junakinje uputan ja kratki film
hrvatskog reditelja Dalibora Matanića Mezanin kao i film Bele Tarr-a Torinski
konj i The Man from the London kao i drugi.

Paletom boja u filmu treba da preovladavaju zemljani tonovi zelene i braon. Kuća
je monohoromna, dominiraju nijanse braon boje u kojima se jedva primjetno,
komplementarnom plavom Marija izdvaja iz tog prostora. U zelenom polju glavna
junakinja izdvaja se crvenim detaljima u kostimu i rekviziti, što simbolizuje njeno
nepripadanje takvom ambijentu. Nasuprot tome Otac i Majka trebali bi da
kostimom budu stopljeni sa prostorima. Kontrast prostorima zemljanih tonova su
ambijenti kupatila i kafane. Bijela paleta boja u kupatilu na samom početku
simboliše nevinost koja biva razbijena crvenom haljinom koju glavna junakinja
pere u kadi. Kafana je, za našu glavnu junakinju, međusvijet koji razdvaja
svjetove njene sadašnjosti – zabačenog sela i budućnosti velikog grada. Kao takva
ona izgleda nadrealno. Crveno svijetlo i prostor pun dima, sa karikaturalno pijanim
gostima i pjevačicom, doprinose stvaranju takve atmosfere.
Filmom preovladavaju hladni tonovi. Korišten bi bio raw materijal iz red kamere i
bez lut-a, maski. Sivilo takve slike i ispraznost, nedostatak boja, i kontrasta
vizuelno se slažu sa emocijom i osećanjima glavne junakinje prema ambijentu,
okolini.

Postprodukcija slike i kolor korekcije bile bi minijaturne kao potreba da se

komplementarne boje pojačaju ne bi li se istakle. Zvuk u filmu bio bi atmosferski.
Zvuci prirode, životinja, insekata, i drugi atmosferski zvuci koristiće se da pojačaju
istu. Kafana je jedini trenutak kada možemo čuti muziku koja takođe služili kako
bi se opisao takav prostor sa nakaradnom ostarelom pjevačicom koja pjeva
kafansku muziku.