WILLIAM R. ANDERSON - CLAY BLAIR JR.

NAUTILUS
Dramatična plovidba atomske podmornice
ispod Sjevernog pola

NIP
NOVINARSKO IZDAVAČKO PODUZEĆE
ZAGREB 1960
BIBLIOTEKA PUTOPISI

Urednik
FADIL HADŽIČ

S engleskog preveo
ZVONIMIR KRISTL

Vanjska oprema
FERDO BIS
 Naslov originala
NAUTILUS 90 NORTH
by Cmdr. William R. Anderson, with
Clay Blair Jr.

The World Publishing Co., Cleveland

& New York, 1959

Copyright, 1959, by William R.

Anderson and Clay Blair, Jr.

NIP
NOVINARSKO IZDAVAČKO PODUZEĆE
Zagreb, Rooseveltov trg 4

Za izdavača: SLAVA OGRIZOVIĆ

Tisak Grafičkog zavoda Hrvatske, Zagreb

 1
»Izvedite Operaciju SUNČEV SJAJ!«

Bila je nedjelja, 8. lipnja godine 1958. Podmornica na nuklearni

pogon Nautilus mirno je ležala privezana uz gat 91 u luci Seattle (država
Washington). Voda je nježno zapljuskivala njen glatki trup i bokove
mnogih brodova, koji su bili privezani oko nas. Na nebu su se gomilali
veliki, valoviti kumulusi; galebovi su kriještall i naglo slijetali, tražeći svoj
popodnevni obrok. Na pramcu se naša zvjezdana zastava lijeno micala na
svom stijegu. Činilo se kao da je Nautilus simbol nedjeljnog spokoja.
Za mene je taj čas bio sve, samo ne spokojan. Strepio sam kao rijetko
kad. Sjedio sam za stolom iza zaključanih vrata svoje kabine i neumorno
nalijevao u se jednu šolju crne kafe za drugom. Moje su oči, upaljene od
besanice, neprestano tražile sat na zidu. Bilo je 14 h po lokalnom vremenu.
Morao sam primiti konačnu, strogo povjerljivu, naredbu iz Washingtona:
hoće li se Nautilus vratiti u redovnu kolotečinu, ili će krenuti na jednu od
najdramatičnijih i najprivlačnijih historijskih plovidbi sviju vremena.
Preda mnom su na stolu ležala dva svežnja operativnih naređenja.
Jedan je nosio natpis »Povjerljivo«. Sadržavao je naredbu, da Nautilus
krene na dug put do Paname, skupljajući podatke za podvodne operacije s
raketom Polaris. Na drugom svežnju, koji sam dosad čuvao u trostruko
zaključanom sefu, bio je pečat »Strogo povjerljivo — samo za
komandujućeg oficira«. Strogo povjerljivo naređenje određivalo je, da
ostavimo po strani prvu naredbu — ukoliko to potvrdi šef pomorskih
operacija — i krenemo za Portland u Englesku, putem koji nije uobičajen:
ispod prostranog ledenog pokrivača Arktika.
Samo je šaka ljudi na Nautilusu i u Washingtonu znala o tom strogo
povjerljivom naređenju. Uživali su osobnu pažnju i odobrenje vrhovnog
komandanta, predsjednika Dwighta D. Eisenhowera. Odgovoran za odluku
o izvršenju toga strogo povjerljivog naređenja — nazvanoga Operacija
SUNČEV SJAJ — bio je šef pomorskih operacija admiral Arleigh Burke.
Ja sam sada očekivao njegovu zapovijed, ili zapovijed njegova zamjenika
za operacije viceadmirala Thomasa S. Combsa.
Posada Nautilusa nije ništa znala o značajnom i divnom sadržaju
strogo povjerljivog naređenja. U tom su času ljudi užurbano vršili
posljednje pripreme za putovanje na jug. Izdao sam uobičajenu naredbu o
pokretu, u kojoj sam označio pravac i Panamu kao odredište. Moj
pomoćnik Frank Adams, poručnik bojnog broda, visok, mršav i ljubazan
Misisipijac i ja prihvatili smo za 3. srpnja poziv na jednu večeru u Panami.
Pripadnici posade spremali su se da preuzmu darove u panamskim
trgovinama, u kojima su bili ostavili depozite kad smo prolazili kroz Kanal
prije dva mjeseca.
Naš nuklearni stroj, kojemu nije potreban zrak, čime je dugo
putovanje pod ledenim pokrivačem postalo teoretski moguće, bio je u
odličnom stanju. Dotad je prošao bez kvara s Nautilusom više od 115.000
milja, većinom ispod površine; samo je jednom punjen. Mogli smo proći
još mnoge tisuće milja prije idućeg punjenja. Nautilus je bez sumnje
dokazao, da je uspješna primjena nuklearne energije moguća.
Bez obzira na to, kontraadmiral H. G. Rickover, koji je projektirao i
konstruirao pogonski stroj, i nadalje se neobično zanimao za naš brod. Kao
jedan od malog broja ljudi, koji su znali za mogućnost Operacije SUNČEV
SJAJ, naročito se brinuo da pogonski stroj bude u savršenom stanju. Za
našeg boravka u Seattleu bili smo gotovo svakodnevno u telefonskoj vezi s
admiralom, izvještavajući ga o svakom detalju stroja. Nijedna sitnica nije
izmakla njegovoj sistematskoj inspekciji iz daljine.
Tog dana, kad sam očekivao konačnu riječ, admiral Rickover doletio
je iz Washingtona u osobnu inspekciju. Na svoj uobičajeni dinamički način
obišao je stroj, mitraljirajući inženjere pitanjima. Stajao je pored
strojarskog oficira, poručnika bojnog broda Paula Earlyja, jednog od
najboljih nuklearnih inženjera, dok je ovaj provjeravao spremnost reaktora
da bude stavljen u pogon ili, kako mi kažemo, da »postane kritičan«. Kad
je bio siguran, da je sve u redu — pogonski stroj radio je dobro kao uvijek,
ako ne i bolje — admiral Rickover i ja vratismo se u moju kabinu. Sjeo je
na rub mog ležaja, a ja sam zaključao vrata i izvadio polarnu kartu iz sefa.
Povukao sam rutu, koju sam namjeravao slijediti, ako SUNČEV SJAJ
postane stvarnost. Upisao sam u širokim okvirima i rokovnik — vrijeme,
koje predviđamo do granice ledenog pokrivača, do Sjevernog pola, i
vrijeme u kojem ćemo završiti naš put pod ledom u Grenlandskom moru.
Već davno prije naučio sam napamet dva niza brojki — jedan, optimistički
rokovnik koji sam se nadao ostvariti, i drugi, koji ću pokazati nekolicini
ovlaštenih, konzervativni rokovnik koji će nas umiriti, ako znatna
zakašnjenja izazovu zabrinutost. Potonje podatke upisao sam i na kartu
admirala Rickovera, koju sam sklopio i stavio u omot, već označen
pečatom »Strogo povjerljivo«. Kad je spremio omot u svoju aktovku,
admiral mi saopći krajnje mjere kojima se mogu poslužiti pri upravljanju
reaktorom, ako budemo imali teškoća pod ledom. Znao sam, da mi zapravo
daje na znanje, da radije dopustim ozbiljno oštećenje pogonskog stroja
nego da stavim na kocku i brod i posadu.
Kad se dignuo da pođe, upitao me, kao što je to uvijek radio, može li
što učiniti za mene. Sjetio sam se samo jedne stvari. Nedavno mi je
Mornarički savez Sjedinjenih Država poklonio lijep zlatan ručni sat.
Zamolio sam ga, da taj sat pošalje mojoj ženi.
Sat nakon odlaska admirala Rickovera uputio sam se u udobnu
oficirsku blagovaonicu Nautilusa i tiho rekao u uho kapetanu J. C.
Dempseyju, zapovjedniku Prve podmorničke flote i našem operativnom
šefu na Zapadnoj obali:
»Dakle, gospodine, smatram da je došlo vrijeme.«
Zajedno smo uputili telefonski poziv kontraadmiralu L. R. Daspitu,
direktoru odjeljenja za podmorsko ratovanje, glavnom šefu podmornica u
Pentagonu. Dobili smo vezu s admiralom u njegovu stanu u Washingtonu.
Naša poruka bila je kratka: »Nautilus je spreman da isplovi.« Načas je
zavladala tišina. Zastao mi je dah, grčevito sam mislio: Nikad nijedan brod
nije bio tako spremali da izvrši zadatak. Jedina je zapovijed koja dolazi u
obzir: pokret u pravcu sjevera.
Nakon čitave vječnosti — a ovdje se ta otrcana fraza može upotrebiti
zaista iskreno i točno — admiral Daspit je odgovorio: »Izvršite Operaciju
SUNČEV SJAJ.« To znači Engleska! Preko Sjevernog pola!
Iako sam se mjesecima bavio Operacijom SUNČEV SJAJ, spustio
sam slušalicu, a da još uvijek nisam shvatio puno značenje admiralovih
riječi. Nisam bio iznenađen. U svojoj dugoj povijesti, u ratu ili u miru,
mornarica je rijetko kad oklijevala da krene u hrabre i odvažne operacije.
Otvoreno govoreći, obuzeo me osjećaj olakšanja. Nestala je bojazan koja
me nagrizala — da bi iz ovoga ili onog razloga operacija mogla biti
obustavljena. Da sam imao sposobnosti predviđanja, da sam znao da će
Nautilus uskoro proći kroz najveću opasnost, da će životi posade biti
ugroženi, bio bih možda manje oduševljen. No u tom času ja sam likovao.
Pošto sam se oprostio s kapetanom Dempseyjom razmišljao sam o
lancu događaja, koji su doveli Nautilus i mene na prag našeg velikog
pothvata. Prisjećao sam se mnogih stvari. Moj prvi razgovor s admiralom
Rickoverom na primjer. Velika je sreća, što mi je povjereno zapovjedništvo
Nautilusom. Naš prvi pokus, od koga nam se dizala kosa na glavi, bio je
prošlogodišnji put pod arktičkim ledom. Dramatski i uznemirujući događaji
na Nautilusu za posljednja dva mjeseca, kao da su nas pozivali da
prestanemo izazivati sudbinu i da se odreknemo planova za Operaciju
SUNČEV SJAJ.
Bio sam opsjednut osjećajem, da to ne može postati stvarnost. A sad
je postala.
 2
Težak razgovor

Moja uloga u značajnom transpolarnom putu Nautilusa započela je

jednoga hladnog oblačnog dana u siječnju godine 1956. U to vrijeme
predavao sam podmorničku bojnu taktiku na Podmorničkoj školi
Sjedinjenih Država u New Londonu (Connecticut).
New London je neke vrsti drugog doma i opće sastajalište
podmorničara. Većina podmorničara — onih na odsluženju vojnog roka
kao i oficira — dobiva u New Londonu svoju prvu izobrazbu. Prije ili
kasnije oni se po potrebi službe ponovo vraćaju u New London — ili na
školu, ili u štab komandanta podmornica u sastavu Atlantske flote, čiji je
glavni stan u bazi. Samo nekoliko milja niz rijeku smješten je pogon
Electric Boat Division koncerna General Dynamics, koji je izgradio više
podmornica za ratnu mornaricu nego ijedan drugi koncern. Mnoge
podmornice dolaze u New London ili u Electric Boat na generalnu
opravku, sitnije popravke ili izmjene.
Moj uobičajeni radni dan izmijenio je telefonska poziv
kontraadmirala Franka Watkinsa, komandanta podmornica u sastavu
Atlantske flote, da smjesta dođem u njegov ured.
Pošto sam se javio, admiral mi ponudi šalicu kave. Zatim me sasvim
neformalno i ne otkrivajući svoje namjere počeo ispitivati o mojim
prijašnjim dužnostima na podmornicama. Dao sam mu najopćenitije
podatke: jedanaest ratnih plovidbi u Drugom svjetskom ratu na
podmornicama Tarpon, Narval i Trutta, poslijeratna služba na
podmornicama Sarda, Trutta i Tang, te konačno, godine 1953., preuzimanje
komande na novoj, brzoj i ofenzivnoj podmornici Wahoo. Služio sam na
njoj dvije godine, s bazom na Havajima i u Japanu, a zatim sam se javio na
dužnost u Podmorničku školu.
Pošto sam završio svoje izlaganje, admiral mi se obrati tonom, koji je
jasno davao do znanja, da je naš razgovor okončan:
»Vrlo dobro. U grad dolazi čovjek, želim da se s njim sastanete i
porazgovarate. Gdje vam se večeras može telefonirati?«
»Bit ću kod kuće«, — odvratih. Izašao sam iz admiralove sobe
potpuno zbunjen.
 Živio sam sa svojom ženom Bonny i s naša dva sina, jedanaest
godišnjim Michaelom i šest mjesečnim Billom, u obližnjem obalskom selu
Mystic. Naša je kuća bila iz kolonijalnog doba, udobna ali nepretenciozna.
Tog sam se dana vratio kasno, pokušavajući da se dosjetim s kim bi to
trebalo da se sastanem. Admiral je nazvao.
»Žao mi je što vam moram javiti, da je onaj čovjek bio suviše
zauzet«, — javljao je admiral. »Ovaj put ne će se moći sastati s vama.«
»Razumijem, gospodine«, — rekoh.
Admiral je morao pretpostavljati da umirem od znatiželje, jer je
dodao povjerljivim tonom:
»Ne govorite nikom o tome. Čovjek o kojem se radi je admiral
Rickover. Pojavljuje se važan posao i vi ste uzeti u obzir s još nekim
ljudima.«
»Da, gospodine admirale. Razumijem.«
Pošto me uputio, da se spremim za put u Washington na razgovor s
admiralom Rickoverom, admiral Watkins objesi slušalicu.
Sruših se u stolac. Potpuno zapanjen.
Tada je, naravno, već svaki podmorničar znao za kontraadmirala H.
G. Rickovera, »oca atomske podmornice«. Nautilus, porinut u siječnju
1954., plovio je već gotovo punu godinu. Njegova postignuća i pouzdanost
naelektrizirali su podmorničare širom svijeta, a prije svega sve nas u New
Londonu. Bili smo svi jesni, da je taj brod revolucionirao pomorsko
ratovanje. Za nas je bio istinski senzacionalan.
Razmišljao sam, kakav bih posao mogao obavljati za admirala
Rickovera? Znam, da njegovu jedinstvenu organizaciju u Washingtonu
sačinjavaju stručnjaci za fiziku, mehaniku, matematiku, brodogradnju i
projektiranje reaktora. Nisam imao posebnih kvalifikacija ni za jedno od tih
područja. U čemu bih mogao pomoći? Nisam znao i nisam mogao zamisliti
ni jedno drugo mjesto na svijetu gdje bih radije radio. Premda sam smatrao,
da je mogućnost da mi on doista ponudi neki posao sasvim neznatna, počeo
sam vršiti pripreme i uzgred poduzimati neke mjere opreza.
Nekoliko tjedana kasnije primio sam naređenje, da se javim u ured
admirala Rickovera u 08.00 sati jedne subote ujutro. Stigao sam u
Washington u petak navečer i proveo noć kao gost svoga bivšeg
zapovjednika, kapetana fregate Endersa P. Aneyja. Raspremao sam stvari
iz putnog kovčega kad zazvoni telefon. Sugovornik se predstavi kao
mornarički oficir koji radi za admirala Rickovera. Izjavi, da mu je žao što
mora javiti, da će admiral biti zauzet gotovo čitav dan i da ne moram doći
prije kasnog poslijepodneva. Rekoh: »Dobro, dobro, hvala vam«, i spustih
slušalicu.
U mornarici su »razgovori« s admiralom Rickoverom prilično na
glasu ili, bolje reći, na zlu glasu. Tu se može svašta desiti. Neko je vrijeme
admiral, na primjer, imao u svom uredu za takve posjetioce specijalni
stolac, kojemu su prednje noge bile kraće nego stražnje. Bio je tako
postavljen, da je sunce sijalo ravno u lice onom koji je na njemu sjedio. I
mnogi mladi mornarički oficiri našli su se na tom stolcu, zaslijepljeni
suncem i klizeći naprijed te čitavo vrijeme zasipani pitanjima na koja nije
bilo lako odgovoriti, ukoliko je to uopće bilo moguće.
Pitanja su mogla biti svakojaka. Čuo sam, na primjer, o admiralovu
razgovoru s jednim mladim inženjerom. To je prilično poznata anegdota u
krugovima podmorničara.
»Jeste li snalažljivi?« — pitao je admiral.
»Hm — dakle, jesam, gospodine«, — odvrati inženjer.
»(Pretpostavite, da se sa još pet ljudi nalazite na brodu koji tone.
Situacija je takva da jedan, samo jedan od vas može biti spasen. Jeste li
toliko snalažljivi, da ostalu petoricu nagovorite, da vi budete taj jedan?«
Inženjer, jedva svijestan da bi moglo biti potrebno dalje objašnjenje,
odgovori: »Hm — da, gospodine.«
Admiral pritisne na zvonce. Uđe u sobu pet ljudi i postavi se oko
inženjera. »U redu, sine«, — primijeti admiral. »Počni ih nagovarati.«
Čuo sam, da je jednom nekom mladom mornaričkom oficiru postavio
pitanje:
»Vi ste mornarički oficir. Nastupila je takva situacija, da građani
Washingtona moraju odlučiti hoće li likvidirati vas ili čovjeka koji održava
čistoću na gradskim ulicama. Koga biste vi predložili?«
Mladić, pretpostavljajući da Rickover stavlja na kušnju njegovu
skromnost, odgovori spremno: »Naravno sebe, gospodine.«
»Ako ste to doista mislili«, — reče admiral lupivši šakom po stolu,
— »onda je to pogrešan odgovor!«
Zatim objasni:
 »Zar ne vidite da u tom slučaju treba eliminirati smetlara? Razlog je
taj, što vi — mornarički oficir — možete biti i čistač ulica, ali čistač ulica
ne može biti mornarički oficir bez specijalnog školovanja.«
Znao sam, da Rickoverova škakljiva pitanja nisu imala za cilj da
dovedu u neugodnost ili podcijene nadobudnog kandidata, već da brzo
odvoje nepokretne, ortodoksne mozgove od oštroumnih, snalažljivih ljudi
koje admiral skuplja oko sebe, a prije svega da odbace one, koji pokažu i
najmanji znak neiskrenosti.
Bio sam potpuno svijestan, da ne mogu nadmudriti admirala, a nisam
imao ni namjeru da to pokušam. Ali sam čvrsto odlučio da poduzmem sve
što je u mojoj moći, kako bih ostavio dobar utisak. Stoga sam se nakon
telefonske obavijesti o odlaganju našeg sastanka uznemirio. Da li je naziv
bio Rickoverovo lukavstvo?
Naređenje, koje sam primio, glasilo je da se moram javiti u 08.00.
Možda on iskušava, da li me razgovor s nepoznatim čovjekom može
navesti da ne izvršim dužnost. Odlučih se, bez obzira na odgodu, javiti se
kao što je bilo naređeno — u 08.00 sati. Tako sam i učinio.
Pokazalo se, da je admiral doista bio zaposlen čitavo jutro i velik dio
poslijepodneva. Sjedio sam u predvorju admiralova ureda i udivljeno
promatrao mravlju aktivnost. Činilo mi se, da nitko u čitavom krilu zgrade
nikad i ne hoda. Svi su trčali.
Konačno je došlo moje vrijeme. Admiral me očekuje. S kapom u ruci
ušao sam u njegovu sobu. Suhonjav i sijede kose, obučen u civilno odijelo,
admiral je naizmjence sjedio ili šetao iza stola s telefonskom slušalicom u
ruci i izdavao naređenja nekom nesretnom inženjeru. S vremena na vrijeme
nešto je bilježio u svoj velik stolni notes. Zaokružio sam pogledom po sobi.
Nije bila nalik ni jednoj admiralskoj sobi koju sam ikad vidio. Pod bez
sagova, police pretrpane svim mogućim knjigama, i stol za konferencije i
ostali stolići puni papira, izvještaja, modela, zidovi puni slika i
najrazličitijih nacrta. Poput sobe u biblioteci, gdje studenti pripremaju
diplomske radnje.
Pozvao me da sjednem. Ustanovio sam s olakšanjem, da sam preživio
prvih 30 sekundi. Bio sam spreman likvidirati smetlara, a smislio sam i
način kako ću nagovoriti onu petoricu na brodu koji tone. Specijalni stolac
nisam vidio, ali ne vjerujem da bi me tad zbunio. U tom trenutku, naime,
moj je stolac mogao biti uopće bez nogu.
Admiral upravi na mene svoje prodorne oči. Upita bez uvoda:
 »Gdje ste išli u školu?«
To je za mene prilično složeno pitanje. Moj otac David H. Anderson,
čiji su preci dugo obrađivali zemlju Tennesseea, bio je također farmer.
Nakon velike krize često smo se selili; 1929. otac se oporavio od sloma i
otvorio trgovinu drvom. Bilo je dakle razloga, da u djetinjstvu pohađam
mnoge škole. Posljednje dvije srednjoškolske godine proveo sam na vojnoj
akademiji u Columbiji (Tennessee).
Počeo sam objašnjavati, ali me admiral prekine:
»Anderson, nisam vas pitao za povijest vašeg života. Htio bih znati,
gdje ste maturirali.«
»Na Vojnoj akademiji Columbia«, — odgovorih s osjećajem
nelagodnosti. Usprkos mojoj odluci da to spriječim, razgovor je očito
započeo loše.
Iako je admiral rekao, da ne želi slušati povijest mog života, ipak sam
mu u najkraćim crtama saopćio ono glavno.
Rođen sam na jednoj farmi u Bakervilleu (Tennessee) 17. lipnja
godine 1921. kao najmlađi od troje djece. Do šeste, sedme godine naučio
sam obavljati sitnije kućne poslove i snalaziti se u očevoj pilani. Najradije
sam se zanimao, što nije nimalo čudno, obradom drva. Kad sam navršio
desetu godinu otac mi je uredio malu radionicu i uskoro sam izrađivao
korisne predmete, ležaljke i stoliće, koje bih prodavao. Ponekad sam radio i
druge stvari. Konstruirao sam nekoliko veslačkih čamaca, koji su porinuti u
obližnju rječicu. Moj prijatelj James Beckham i ja pretvorili smo jedan od
tih čamaca u podmornicu. Otkrili smo naime, da možemo, kad pokrijemo
veći dio palube, okrenuti čamac i potopiti ga sa »zračnim džepovima« koji
su nam omogućavali disanje.
Moj možda najveći konstruktorski pothvat bio je minijaturni okomiti
vrtuljak. Taj vrtuljak bio je ponos čitave okolice dok se nije pokazala jedna
njegova slabost. Otkrili smo, da se prilikom prijelaza najviše točke okreta
sjedišta nisu pravilno prilagođivala. Zato bi djeca često iskliznula i grčevito
se hvatala prečke dok nisu u luku sletjela do tla. Na strogi zahtjev svih
zainteresiranih roditelja vrtuljak je konačno demontiran.
U našoj porodici nije postojala neka posebna vojnička tradicija. Kad
sam navršio dvanaestu godinu otac predloži da razmislim o svom odlasku u
West Point ili Annapolis1, gdje bih stekao naobrazbu koju mi on ne će moći
pružiti. S tim ciljem pred očima proveo sam dvije posljednje godine srednje
škole na vojnoj akademiji. Ostao sam na Columbiji još godinu dana, da bih
se spremio za stroge prijemne ispite na akademiji. Položivši ih, stupio sam
g. 1939. u Mornaričku akademiju.
Moj uspjeh na akademiji bio je prosječan. Nisam bio ni atleta ni
učenjak. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat i naša je izobrazba forsirana. Kad
sam diplomirao 1942. godine, nalazeći se po rangu negdje u sredini svoje
klase od 600 ljudi, saznao sam da su ukinuta izvjesna ograničenja i da se
diplomanti iz Annapolisa sad mogu izravno javiti u Podmorničku školu.
Naša je klasa prošla jedno ljetno krstarenje g. 1940. na bojnim brodovima
Texas, New York i Arkansas; tamo sam stekao utisak da ne bih volio
ukrućenost i sjaj velikog broda. Privlačile su me podmornice, jer su male i
prisnije i jer će prije doći odgovornije dužnosti. Podnio sam molbu i bio
sretan, da sam se našao među prvih 40 momaka iz Annapolisa, koji su
izravno odabrani za podmornice.
U životu podmorničara nema mnogo šablona. U ratno vrijeme, što
sam ubrzo otkrio, podmornice provode mnoge duge tjedne izvan luka,
obično su same, provlače se bez straha kroz neprijateljske luke i tjesnace,
potapajući brodove ili izbjegavajući uporne neprijateljske
protupodmorničke snage. Postotak je smrtnosti podmornica visok — viši
od bilo kog drugog roda mornarice — a skučeni životni prostor može
postati vrlo neudoban. U mirno doba podmornice rijetko kad imaju prilike
da se odmaraju. Obično ih nema dovoljno za vršenje službe, rokovnik im je
prenatrpan, jer moraju ploviti da bi se izvježbale posade i da bi se naše
vlastite protupodmorničke snage naučile uništavanju.
Ipak život podmorničaru pruža za uzvrat neocjenjive prednosti.
Najvažnija je od njih zbliženje s grupom ljudi, kojima je malo tko ravan po
hrabrosti, poštenju i otvorenosti. Mnogi od tih ljudi, mojih prijatelja i
drugova, pali su u Drugom svjetskom ratu. Preživio sam. Ponosan sam, što
sam odigrao makar i neznatnu ulogu u potapanju mnogih japanskih
brodova, među njima jednog od najvećih trupnih transportera; još sam
ponosniji, što sam pripadao tom sjajnom rodu oružja.
Između dvije ratne plovidbe, za desetodnevnog dopusta u
Sjedinjenim Državama lipnja 1943., oženio sam Bonny ili Yvonne Etzel,
kćerku istraživača na području kemije, dra. Gastao Etzela. Upoznao nas je
moj sobni drug iz akademije koji potječe iz države Delaware. Pošto je
završila Sveučilište države Delaware u Newarku, Bonny je kratko vrijeme
bila zračna stjuardesa. U ožujku 1945., dok sam plovio po ratnom zadatku
na novoj podmornici, primio sam vijest, da se rodio naš prvi sin Michael.
 Sve sam to rekao admiralu Rickoveru. No što sam duže govorio, to
sam se nelagodnije osjećao i sve mi se više činilo, da je moj život upravo
onoliko nezanimljiv i jednoličan koliko to u podmorničkoj službi i treba
očekivati. Možda se baš zato, pomislio sam, admiral nije ni potrudio da mi
postavi ona škakljiva pitanja. Ali na kraju me zapita:
»Anderson, imenujte mi knjige i njihove pisce što ste ih čitali za
posljednje dvije godine. Ne spominjite ono, što ste čitali protekli mjesec.
To ne računam, jer ste bili obaviješteni da ćete doći ovamo.«
Za plovidbe morem običavao sam ponijeti priličnu količinu knjiga
svake vrste — romana, povijesnih djela, tehničkih studija i štogod bi mi
došlo pod ruku. Nisam čovjek koji guta knjige, ali vjerujem, da čitam
znatno više od prosjeka. Na podmornici Wahoo, u doba završavanja
Korejskog rata, pročitao sam možda dva tuceta knjiga. No u ovaj sam čas
potpuno zatajio. Ni za živu glavu nisam se mogao sjetiti ni jednog jedinog
naslova ni pisca.
Jedna uspomena iznenada oživi. Bilo je to godine 1934; završio sam,
kao trinaestgodišnjak, osnovnu školu u Waynesborou i u ime razreda
morao sam pozdraviti goste na završnoj svečanosti. Prijatelj naše porodice,
poeta ili filozof, napisao je za mene kratak govor, pun velikih riječi i
svečanih fraza. Tri sam dana učio taj govor napamet. Svanuo je veliki dan.
Izašao sam na govornicu i našao se okom u oko sa skupom ponosnih majki
i očeva, uključujući svoje roditelje. Tada sam se sledio. Nisam bio u stanju
sjetiti se jedne jedine riječi pripremljena govora. »Hvala vam« — rekoh i
vratih se na svoje mjesto.
Sad sam se pred Rickoverom osjećao upravo tako. Promucao sam
neki naslov, koji mi je pao na pamet, ali se nisam mogao sjetiti imena
pisca. Rickover se namršti. Zatim reče odlučno:
»Doviđenja!«
Vratio sam se kući u Mystic. Bonny je osjećala, da. stvari nisu dobro
krenule. Potvrdio sam njene zle slutnje:
»Kakva situacija! Pitao me koje sam knjige pročitao u toku
posljednje dvije godine. Nisam se uspio sjetiti ni jedne jedine. Ne znam,
kakav je posao imao na umu, ali znam da ga nikada ne ću dobiti.«
Kasnije sam otišao u našu biblioteku. Promatrajući redove knjiga,
počeo sam se prisjećati: »Ovu sam čitao na Wahoou.« Uz pomoć svoje
žene uskoro sam sastavio popis od 24 knjige koje sam pročitao; bilo je to
otprilike 90 posto onoga, što sam pročitao za posljednje dvije godine.
 »Možda je to beskorisno i preuzetno« — rekoh Bonny — »ali da ne
misli, da je svaki podmornički oficir kompletna budala, poslat ću mu
naslove.« Sjeo sam istog dana i otkucao pismo. Slijedećeg jutra bacio sam
ga na poštu s izvjesnim krzmanjem.
Iako mi admiral to nikad nije izravno rekao, dao je na znanje, da je
ovo pismo značilo preokret. Praktički me bio već odbacio. Rekao je, da
sam mu tada izgledao suviše miran i ravnodušan. Pošto je primio pismo
promijenio je mišljenje. I uskoro sam, iznenađen, primio obavijest, da se
javim na dužnost u ured admirala Rickovera. Što će biti moj posao nije mi
objašnjeno; za mene je to ostala tajna još mnogo mjeseci.
 3
»Heroj« u NRB-u

Moj premještaj iz podmorničke baze u New Londonu u Rickoverov

Natal Reactors Branch (NRB)2 u Washingtonu uslijedio je u srpnju 1956.
Ubrzo po mom dolasku zaključio sam, da sam zajedno s kapetanom fregate
Jimom Calvertom odabran kao perspektivni zapovjednik neke podmornice
na nuklearni pogon. Nitko nikada nije potvrdio, da ću ja tu komandu dobiti,
no bio sam »perspektivni kandidat«.
Ali koje podmornice na nuklearni pogon? Hoće li to biti jedna od
novih — Skate, Swordfish, Skipjack? Ili će to biti Nautilus? Kapetan
bojnog broda Eugene P. Wilkinson bio je zapovjednik Nautilusa sad već
gotovo dvije godine. Izgledalo mi je vjerojatnije, da će Nautilus biti prvo
slobodno mjesto, ali nisam mogao zamisliti sebe u ulozi kapetana toga
legendarnog broda. Sve je ličilo na bajku. Jednog dana zatražio sam
odgovor od admirala Rickovera. Odbio je da izravno odgovori.
»U cilju uvježbavanja — reče — pretpostavimo, da će to biti
Nautilus.«
Dodijeljena mi je sobica u trošnoj privremenoj zgradi, koja služi kao
sjedište NRR-a. Čitao sam i čekao. I opet čekao. Posvuda oko mene
inženjeri i učenjaci jurili su sa složenim problemima reaktorske fizike i
rvali se sa sistemom parnih turbina. Ali meni nije povjerena nikakva
dužnost. Nisu me uznemirivali za mojim golim pisaćim stolom. Nakon
nekoliko dana bacio sam se u vrtlog admiralova ureda ne bih li ga podsjetio
da se i ja nalazim na palubi i da je vrijeme da saznam što mi je činiti.
»Dakle, Anderson, evo prve stvari koju ćete uraditi: sjednite, napiši
za mene memorandum i predložite, što bi vi zapravo trebali raditi.«
»Razumijem, gospodine.« Najvećom brzinom napustio sam njegovu
sobu.
Bio je to zanimljiv zadatak. Sto bi doista perspektivni zapovjednik
podmornice na nuklearni pogon morao proučavati? Matematiku?
Reaktorsku fiziku? Kemiju? Imao sam nekoliko ideja, ali sam proveo oko
tjedan dana pretresajući ih s Rickoverovim glavnim ljudima Harry
Mandilom, Ted Rockwellom, Bob Panoffom i kapetanom bojnog broda
James Dunfordom. Zatim sam napisao memorandum, koji se zasnivao
uglavnom na njihovim mišljenjima, uključujući i prijedloge: višenedjeljni
boravak u Arcou (Idaho) radi proučavanja prototipa Nautilusova
pogonskog stroja; kod Westinghousea, gdje se grade strojevi; kod Electric
Boat Company, gdje se grade podmornice; detaljni studij povijesti čitavog
pothvata i dosadašnjih Nautilusovih operacija i, konačno, iscrpni program
za samostalno proučavanje mnoštva pitanja, koja obuhvaćaju nuklearni
pogon. Admiral nije stavio primjedbe mojem planu, koji je zapravo postao
neka vrsta standardnog programa za buduće zapovjednike.
Povijest čitavog pothvata bila je, kako sam otkrio, burna i zanosna.
Godine 1946. zatražio je Rickover — tada još kapetan bojnog broda, koji je
Drugi svjetski rat proveo u odjeljenju za konstrukciju brodova, radeći na
poboljšanju brodske električne opreme — mjesto u pogonu Komisije za
atomsku energiju u Oak Ridgeu, da bi studirao reaktorsku fiziku. S njim su
pošla još tri mornarička oficira: Lou Roddis, Jim Dunford i Ray Dick. U
najkraćem je roku te ljude ponijela ideja, da reaktor, koji je upotrebljavan
za proizvodnju plutonija, »sprešaju« na tako male dimenzije, da može stati
na podmornicu.
Zamisao je u principu bila vrlo jednostavna. Reaktori u Oak Ridgeu
bili su sastavljeni od šipki uranskog goriva, brižljivo razmaknutih u stranu.
Kad su ove primaknute jedna drugoj, otpočela je kontrolirana reakcija,
suprotno nekontroliranoj reakciji prilikom eksplozije atomske bombe.
Unutar reaktora reakcija je proizvodila golemu toplotu. Da bi održali
temperaturu u kontroliranim granicama, inženjeri su kroz reaktor pumpali
vodu. Hladna je voda ulazila na jednoj strani reaktora, da bi na drugoj
izlazila kipuća i radioaktivna. Rickover je dokazivao, da bi se ta toplota ili
energija mogla upotrebiti za parni pogon ako bude moguće pronaći način,
da se iz reaktora prebaci u drugi sistem, a da ovaj ne postane radioaktivan.
Takav bi sistem teoretski bio idealni pogon za podmornicu, smatrao
je Rickover. Konzumirao bi samo minimalnu količinu goriva; funta3 urana
odgovara desetima tisuća galona4 konvencionalnog podmorničkog
dieselovog ulja. Tako isto važna bila je činjenica, da »vatra« u reaktoru nije
kemijski već fisioni proces, pa nije potreban zrak ili kisik koji će je
podržavati. Podmornice bi se mogle opskrbiti akumulatorima — što bi
oslobodilo veliki prostor u brodu — i teoretski bi mogle ostati pod vodom
neograničeno vrijeme. Snovi Julesa Vernea mogli bi postati stvarnost!
Gledana s praktičke, konstrukcione točke gledišta, Rickoverova
zamisao izazvala je kod mnogih ljudi urnebesni smijeh. Prvo, tu je bio
čudesni problem smanjenja zapremine reaktora — oni u Oak Ridgeu
obuhvaćaju prostor od nekoliko stambenih blokova — na veličinu koja se
može staviti u podmornicu. Zatim je trebalo projektirati sistem za
prebacivanje toplote iz radioaktivnoga, zatvorenog vodotoka unutar
reaktora u normalni sistem parne turbine. Unutar radioaktivnog optoka bit
će potrebne pumpe, koje mogu funkcionirati beskonačno, a da ne
korodiraju niti se kvare, jer ne će biti načina, da ih se popravlja. Za sam
reaktor bit će potreban izvanredno teški zaštitni oklop.
Tri je godine Rickover omalovažavan. Prognan u uredsku sobicu,
koja je nekad bila ženski budoar, neumorno je udarao šakom po stolovima,
pisao pisma, manevrirao, galamio i psovao, tražeći uho koje će htjeti da
čuje njegove ideje.
Admiral je kasnije govorio:
»Vojna je organizacija tako postavljena da vrši šablonski, umjesto
stvaralačkog posla. Ako se netko pojavi s novom idejom, ljudi u toj
organizaciji prirodno teže da njegovo mišljenje saobraze svojem. Prvo,
takvom čovjeku mora biti jasno, da će mu na kraju odrubiti glavu. Ako je
toga svijestan, možda može nešto postići.«
Rickover je svoju glavu položio na panj. Napisao je pismo šefu
pomorskih operacija — u ono doba bio je to admiral Chester Nimitz — i
predložio podmornicu na nuklearni pogon. Ubrzo, vjerojatno silno
iznenađen, postavljen je za rukovodioca novog sektora u Odjeljenju za
brodove — odsjeka nuklearne energije.
Dugogodišnje iskustvo s vašingtonskom birokracijom bilo je
Rickoveru upozorenje, da to nije dovoljno. Komisija za atomsku energiju,
koja je strogo kontrolirala uranove zalihe Sjedinjenih Država, vrlo je
polako napredovala u razvoju praktične primjene nuklearne energije.
Rickover je najprije pokušao frontalni napad preko jednog sebi
naklonjenog admirala. Onda je njegov lukavi mozak smislio ono, što je
kasnije jedan pisac nazvao »klasičnim antibirokratskim manevrom«.
Nagovorio je Komisiju za atomsku energiju, da formira Odjeljenje za
mornaričke reaktore (NRB) i da njega imenuje za rukovodioca tog
odjeljenja.
»Superefikasni 'administratori' jesu — kaže Rickover — prokletstvo
zemlje. Izgleda da se njihova glavna funkcija sastoji u tome, da napastuju
stvaraoce nevažnim sitnicama i da trate što više vremena.«
Jednim genijalnim udarcem Rickover je zaobišao sve administratore.
Kao rukovodilac odjela u štabu mornarice i u Komisiji za atomsku
energiju, on je zapravo trebao da piše pisma sam sebi, postižući tako
trenutačnu suglasnost obiju agencija za svaki prostudirani projekt. Više nije
morao usmjeravati pisma naviše, kroz labirint komandnog sistema
mornarice, i onda opet naniže, kroz labirint upravne organizacije Komisije
za atomsku enrgiju, do određenog pojedinca, a zatim tjednima čekati, da
odgovor prođe isti trnoviti put natrag. Sve se moglo urediti za nekoliko
trenutaka; što je Rickover zatražio, to je Rickover i dobio.
U međuvremenu je Rickover — da bi skupio snalažljivu momčad,
koja će izgurati takav revolucionarni projekt — razgovarao s više od tisuću
inženjera. Nezadovoljan općim prosjekom kvalitete koju je našao, osnovao
je službenu školu za nuklearne inženjere i započeo kampanju za bolju
obuku nadarene djece, kampanju koja se nastavlja do današnjeg dana.
Pošto su bila osigurana novčana sredstva i ljudi, počeli su se u NRB-
u ocrtavati prvi obrisi nuklearnog stroja. U nevjerojatno kratkom roku
postavljen je prototip nuklearnog pogonskog stroja prirodne veličine u
oplati jedne podmornice na eksperimentalnom terenu Komisije za atomsku
energiju u Arcou (Idaho). Ubrzo zatim porinut je u more Nautilus; zatim je
slijedio Seawolf sa strojevima različitog tipa.
U času, kad sam nastupio godine 1956., NRB je postojao sedam
godina, a Rickover je svoj projekt podmornice na atomski pogon gurao već
deset godina. Admiralov glavni inženjerski štab — Rockwell, Mandil,
Panoff i drugi — nastojali su da stvore jeftinije i bolje podmorničke
reaktore te su otpočeli s radom na nuklearnim pogonskim strojevima za
nosač aviona, krstaricu i razarač. Zamisao o podmornici na nuklearni
pogon, koja može ispaljivati projektile, zamisao možda o najsmrtonosnijem
oružju za zastrašivanja u ovoj dekadi, bila je napredovala već prilično
daleko. Kao uzgredni projekt, Rickover i njegova momčad gradili su prvu
potpuno na nuklearnom pogonu zasnovanu komercijalnu električnu
centralu u Sjedinjenim Državama.
Prvi je pogled u rad i postignuća te zadivljujuće grupe strašan.
Drugačije se to i ne može izraziti.
Mene je, sasvim prirodno, najviše zanimao Nautilus. Pročitao sam
izvještaje kapetana Wilkinsona i proučio sve, što su mornarički stručnjaci
imali da kažu.
Nautilus se prvi put otisnuo 17. siječnja 1955. u Grotonu
(Connecticut). S komandnog mosta signalizirana je ova značajna poruka:
»Plovimo pomoću nuklearne energije.« Brod se polako izvukao iz doka, ali
kad je izbio na pučinu, nije više moglo biti govora o sporosti. Rezultati su
Nautilusa na pokusnim vožnjama iznenadili čak i one, koji su ga
projektirali i izgradili. Pod vodom je mogao neobično dugo održavati
brzinu preko 20 čvorova. Na prvom krstarenju prošao je zaronjen 1.381
milju za 89.9 sati, postavivši za ono doba značajan podmornički rekord.
Pod vodom je bio neobično pokretljiv, mogao je roniti do vrlo velike
dubine, a u vježbama s protupodmorničkom obranom pokazao se 50 puta
efikasnijim od konvencionalne podmornice. Njegov stroj davao je preko
dva puta veću kilometražu po jedinici urana, nego što su prorokovali i
najveći optimisti.
Uskoro sam bio potpuno obuzet detaljnim proučavanjem rada
Nautilusova reaktora; zato sam putovao u Arco, u pogone Electric Boat i u
Westinghouse. Otkrio sam, da se moj tempo rada ubrzava, dok naskoro
nisam usvojio uobičajenu satnicu NRB-a od 8.00 do 17.30 šest dana
nedjeljno, uz mnoge sate dodatnog noćnog rada kod kuće. Ni od koga u
NRB-u ne zahtijevaju da radi takvim tempom. Svaki sasvim prirodno
pokušava da slijedi Rickovera. Admiral je po svom instinktu jedan od
najvećih vođa, što sam ih poznavao. Nikom u NRB-u ne naređuju, da bilo
što učini. Sve glavne odluke donosi tijelo sastavljeno od Rickoverovih
vrhunskih stručnjaka.
Admirala Rickovera često slikaju kao nestrpljiva, nepopustljiva i
neugodna intelektualca, koji vjeruje da je najkraća spojnica između dvije
točke pravac koji presijeca šest admirala. Vidio sam ga takvoga. Takav je
kad neki »superefikasni administrator« počinje stavljati sitničave
prigovore, koji bi mogli zakočiti neki od njegovih projekata ili — što se
često dešava — kad u nekom državnom nadleštvu zaskoče kojeg od
njegovih ljudi. U privatnom životu Rickover je, kako sam otkrio pošto sam
ga upoznao, jedan od najljubaznijih, najsrdačnijih i najnesebičnijih ljudi što
sam ih ikad sreo. Usto posjeduje i vrlo izražen smisao za humor.
Pošto sam nekoliko sedmica boravio na palubi, Rickover je sve
perspektivne komandante počeo zvati »herojima«; možda da svede našu
poduzetnu uobraženost na pravu mjeru, ili da spriječi ekspanziju naših
ambicija, dok razmišljamo o važnim, zadacima koji će nam biti povjereni.
Spisi koji su nam upućivani bili su označeni sa »heroji«.
Jednog dana zaustavi se nekim slučajem u Rickoverovu uredu
poručnik dobrovoljačke ženske službe u mornarici (WAWE) Sally Higgins,
inače vrlo talentirana pjevačica. Kako snalažljivi Rickover vrlo brzo
primjećuje dobre i slabe strane svakog posjetioca, on je začas otkrio, da
ženski poručnik ima fin, čak školovan glas. Admiral je smjesta zamoli da
mu nešto otpjeva. Ona to učini — naziv sam pjesme zaboravio.
Nakon toga admiral Rickover reče:
»Dakle, učinili ste dosta za mene. Ali tu niže u hodniku imam
nekoliko heroja. Vrlo bih volio da odete tamo i da im otpjevate pjesmu
»Junače moj«. Usput, kako su to heroji, bit će bolje da izujete cipele prije
no što uđete u njihove sobe.«
Sally Higgins je poslušala naređenje i njeno pjevanje pjesme »Junače
moj« — jednom mjesečno i bosih nogu — postalo je ritual u NRB-u.
Jedna je od mojih najdražih uspomena iz NRB-a dan, kad je šef
pomorskih operacija zatražio da Rickover obuče uniformu prilikom nekoga
službenog ručka na koji su obojica trebali da odu. Vidio sam brodove u
teškim časovima, ali nikada nisam vidio ništa, što bi sličilo na teškoće koje
su se javile u Rickoverovu uredu, kad su njegove djevojke pokušale da
nekako skalupe propisnu uniformu. Sve je bilo pogrešno. Rozete
odlikovanja bile su na krivoj strani kaputa, boja štitnika na kapi nije
odgovarala. Admiral koji obično nosi civilno odijelo odbio je da ima bilo
kakva posla s tim pripremama.
Uskočio sam, premjestio rozete i izmijenio štitnik na kapi tako, da je
boja odgovarala uniformi, za što su mi, uvjeren sam, djevojke bile vrlo
zahvalne. Kasnije za ručkom smijao sam se s kapetanom Jimom
Dunfordom toj sceni, primijetivši: »Znate, Jim, to je prvi put u životu da
sam izmijenio štitnik na kapi jednog admirala.«
Jimove oči smješkale su mi se preko šalice kave. »Pa, Andy,
vjerojatno je to dobar posao za jednog kapetana fregate!«
U to doba već sam pozitivno znao, da ću preuzeti komandu na
Nautilusu. Međutim tada nisam mogao ni sanjati, da ću gotovo čitavo
vrijeme svog komandovanja provesti u pripremanju za plovidbu i stvarno
ploviti pod ledenim pokrivačem Arktika.
 4
Nepoznata veličina

Arktički je ocean ledom pokriven vodeni prostor, pet puta veći od

Sredozemnog mora, a leži na vrhu naše planete. Za razliku od Antarktika,
koji sačinjava uglavnom čvrsta zemlja pokrivena snijegom i ledom, Arktik
pliva. Ledeni pokrivač na Arktičkom oceanu nije čvrsti sloj, kako se
općenito zamišlja, već je sastavljen od golemog grumenja i santa, vrlo
različitih po zapremini i debljini, koje se taru i tako stvaraju solidnu masu.
Tu i tamo ima kanala ili pukotina u ledu i prilično prostranih čistih
površina, koje ponekad nazivaju arktičkim lagunama. Ledeni je pokrivač u
stalnom pokretu, a zimi, kad temperatura padne ispod ništice, doseže
daleko dolje niz obalu Grenlanda na istočnoj i Beringova tjesnaca na
zapadnoj strani.
To je samotno, jalovo, hladno i negostoljubivo prostranstvo.
Desetljećima je mamilo istraživače, pustolove i, u najnovije doba, vojne
stručnjake, koji gledaju na Arktik kao na moguće bojište budućnosti.
Ujesen godine 1956. nisam znao o Arktiku više od prosječnog laika.
Da me netko iznenada zapitao, ne bih znao odgovoriti, da li je led na
Sjevernom polu debeo četiri ili četiri tisuće stopa. Sve se to prilično brzo
izmijenilo onog dana, kad sam saznao za plan koji su podržavali neki
oficiri u Pentagonu, da se Nautilus idućeg ljeta pošalje u Arktik.
Odjurio sam ravno u obližnju biblioteku ministarstva mornarice. Za
mene je to istraživanje bilo više no akademsko. Ako se ovakva ekspedicija
pokaže izvodivom, zapovijedat ću Nautilusom, ukoliko sve pođe dobro.
Ako bi pak takav pothvat bio beskoristan ili suviše riskantan, učinit ću sve,
što je u mojoj moći, da ga spriječim.
Dan za danom slijedećih nekoliko tjedana čitao sam s udivljenjem
izvještaje ljudi, koji su se podvrgli opasnostima arktičkih istraživanja.
Mnoge od tih priča, kao Pearyjevo putovanje saonicama po ledu do Pola i
Beardov let avionom, suviše su dobro poznate, a da bi ih ovdje ponavljao.
Naravno, najviše me zanimala plovidba Arktikom.
Ustanovio sam, da je takvih pothvata bilo malo, i većina ih je
nesretno završila. Neki su se ledolomci uspješno probili u vanjski rub
ledenog pokrivača. Mnogi su stradali. Dva broda, norveški Fram i ruski
Sedov, bili su zarobljeni u ledu i struja ih je bespomoćne nosila po vrhu
svijeta. Fram je ostao zaglavljen 45 mjeseci i dosegao je 85 stupnjeva i 57
minuta sjeverne širine. (Sjeverni je pol 90 stupnjeva sjeverne širine.) Put
Sedova bio je kraći. Trajao je 27 mjeseci i brod je dopro do 86 stupnjeva i
39 minuta sjeverne širine. Godine 1937. šaka Rusa spustila se avionom na
ledenu santu na Sjevernom polu, koju je struja nosila 9 mjeseci, dok nije
doprla do otvorene vode blizu Grenlanda.
Bilo je malo podmorničkih operacija u blizini Arktika. Prvu i možda
najpoznatiju — ali neuspješnu — izveo je sir Hubert Wilkins
podmornicom, koja se također zvala Nautilus. Wilkins je na osnovu
neposrednog istraživačkog iskustva u Arktiku vjerovao, da tamo postoji
dovoljno kanala i laguna, koje će omogućiti podmornici na baterijski pogon
da preplovi ocean roneći ispod kompleksa leda i puneći baterije na
otvorenim vodenim površinama. Naprave, slične naopako okrenutim
skijama, montirane na gornjoj strani podmornice, spriječile bi, da je led
ošteti i omogućile bi joj da klizi ispod njega. Wilkins je, naime, smatrao, da
je uronjena površina leda prilično glatka. Vijci bi naravno davali potrebnu
snagu za kretanje naprijed.
Sjedinjene Države stavile su Wilkinsu na raspolaganje rashodovanu
podmornicu. Istraživač je opremio brod za podvodne operacije s
napravama kojima je mogao probušiti led, ako bude zarobljen pod njim.
Ekspedicija je krenula uz golemi publicitet.
U kolovozu godine 1931. Wilkinsov Nautilus dospio je do ruba
ledenog pokrivača u području između Spitzbergena i Grenlanda. No loša
oprema izazvala je nepredviđene teškoće. Otkrili su, da su izgubili krmene
lopatice, što je otežavalo uranjanje i kontrolu broda. Unatoč tome izvršeno
je nekoliko pokušaja, da se podmornica podvuče pod led. Inje se hvatalo na
unutarnjoj strani podmornice i posada je bila sve manje oduševljena za
polarni pothvat. Konačno, pošto su skupljeni neki naučni podaci na rubu
ledenog pokrivača, ekspedicija je priznala poraz i otplovila u pravcu juga.
Čini se, da se otada nijedna podmornica nije približila ledenom
pokrivaču sve do Drugoga svjetskog rata. Za rata više konvencionalnih
nacističkih podmornica koristilo je za skloništa izbočine ledenog pokrivača.
Nakon napada na konvoj, one bi se pritajile pod rubom leda, gdje ih
saveznički protupodmornički brodovi nisu mogli otkriti. Međutim ti su
izleti bili veoma kratkotrajni i nisu dali naučnih podataka, koji ne bi bili
već poznati iz drugih izvora.
 Nakon Drugog svjetskog rata je dr. Waldo Lyon, učenjak u
Mornaričkom laboratoriju za elektroniku Sjedinjenih Država u San Diegu i
fizičar koga sam trebao uskoro upoznati i koga izvanredno cijenim,
predložio da jedna podmornica bude uključena u arktičke vojne vježbe,
poznate kao »Operacija SKOK UVIS«. Lyonova je grupa proučavala od
1940. odnos podmornice prema njezinoj okolini, moru. Lyona je
izvanredno zanimalo, što će se desiti kad podmornica uđe u ledeno more.
Operacija je izvedena i Lyon se vratio u San Diego strastveno zainteresiran
za Arktik. Na njegov prijedlog ime njegova odjeljenja izmijenjeno je u
»Odsjek za podmornička i arktička istraživanja«.
Godinu dana kasnije američka podmornica Boarfish, na kojoj se
nalazio dr. Lyon, oprezno je zaronila pod ledeni pokrivač i prodrla šest
milja daleko. Nakon toga Lyon je razvio »obrnuti« dubinomjer, koji može
slati zvučne valove uvis, omogućujući tako podmornici da utvrdi razmak
koji je dijeli od leda. Godine 1948. ta je oprema ugrađena na gornjoj palubi
podmornice Carp i ponovo je izvršena ograničena plovidba ispod leda.
Međutim iste se godine zanimanje za podmorničke operacije pod
ledom pojavilo još na jednom mjestu. Kapetan fregate Robert D. McWethy,
podmorničar na dužnosti instruktora u navigacionoj školi Monterey, otkrio
je jednog dana, da njegov raspored zahtijeva tjedan dana predavanja o
arktičkoj navigaciji, o čemu je vrlo malo znao. McWethy je bio načuo, da
zrakoplovstvo iskušava navigacionu tehniku u Arktiku i krišom je sjeo u
avion koji je letio preko Sjevernog pola. Vrlo se iznenadio, kad je s visine
od 18.000 stopa ugledao kanale i lagune u ledu. Jedan od zrakoplovaca ga
zapita:
»Zašto vi, momci, ne možete vašim podmornicama ovamo?«
»Ne znam«, — odgovori McWethy.
Tako je rođena zamisao, koja je uskoro potpuno obuzela McWethyja.
Do godine 1949. arktičko područje toliko ga je opčaralo, i on nagovori
personalno odjeljenje mornarice, da ga premjesti na brod koji nema veze s
podmornicama — na ledolomac Burton Island. Probijajući se kroz debeli
led od jednog poteza slobodne vodene površine do drugoga u smrznutoj
vodenoj pustinji nedaleko Aljaske, McWethy je poput sir Huberta Wilkinsa
sanjario o tome, kako bi konvencionalna podmornica mogla podroniti. Na
svim krstarenjima dubinomjer na Burton Islandu postojano je kucao te
bilježio na karti morsko dno, koje nikad nije bilo temeljito ispitano. Podaci,
koje je sakupio, kasnije će nam dobro poslužiti.
 Godine 1950. pošao je dr. Lyon na kraće istraživalačko putovanje
Burton Islandom. Lyon i Me Wethy bili su istomišljenici, zato ne začuđuje,
što su šefa pomorskih operacija uskoro počeli zasipati pismima u kojima su
isticali važnost Arktika kao podmorničkog manevarskog prostora. Iako je
bilo mnogo skanjivanja, godine je 1952., uglavnom na preporuku dr.
Lyona, naređeno podmornici Redfish, da izvrši pokušaj ronjenja ispod
ledenog pokrivača. Opremljena spravama dr. Lyona, podmornica je prodrla
ispod leda na daljinu od 20 milja i ostala pod vodom 8 sati. Nakon toga je
zanimanje na najvišem nivou za polarne operacije počelo iščezavati.
No ni Lyon ni McWethy nisu se predali. Potkraj 1956. McWethy je
dobio važno mjesto u štabu šefa pomorskih operacija. Bio je tamo, kad je
šef pomorskih operacija primio pismo od senatora Henry M. Jacksona iz
Washingtona, koji se upravo bio vratio s arktičke turneje sa zrakoplovnim
snagama, u kojem ga pita, da li bi podmornica na nuklearni pogon mogla
operirati pod ledom. Odgovor je, naravno, bio oduševljeno »da«.
Teoretski, podmornica na nuklearni pogon idealni je instrument za
istraživanje Arktika. Sposobnost da roni vrlo duboko omogućava joj da
prođe ispod najdebljeg arktičkog leda. Kako njen nuklearni stroj ne treba
zraka i ne može biti tako brzo iscrpen kao baterije konvencionalne
podmornice, ona ostaje uronjena neograničeno vrijeme, krećući se brzo ili
polako, prema želji. Ne će morati riskirati da izlazi na površinu u kanalima
i lagunama. Njena posada, ugrijana i odmorna, u kontroliranim uvjetima ne
će biti izložena fizičkim naporima. Može se opremiti najrazličitijim
instrumentima, koji će bilježiti osobine leda, vode i morskog dna.
Dok je sastavljao odgovor na pismo senatora Jacksona, šef pomorskih
operacija admiral Burke rekao je svom štabu: »Hajde, da to zaista
pogledamo.« I tada sam se, kako sam kasnije saznao, našao između polica s
knjigama u glavnoj biblioteci mornarice.
Dramatske priče o naporima ljudi, koji osvajaju polarni pokrivač vrlo
su se lijepo čitale, ali ja sam tražio odgovor na takva pitanja: 1) Kako je
debeo led? 2) Kako je duboko more? i 3) Da li struja i tamo nosi ledena
brda s njihovim smrtonosnim, dubokim kobilicama? Raspoloživi naučni
podaci, uključujući i neke objavljene ruske izvore, bili su protuslovni i
potvrđivali su — ako je tome uopće i trebala potvrda — da je Arktik
praktički neistraženo područje. Ni dva »autoriteta« nisu se ni u čemu
slagala.
 No i ovako, što sam više proučavao Arktik, to sam se više
oduševljavao bilo kakvom mogućnošću polarnog putovanja. U početku je
McWethy predložio sjeverozapadni prijelaz, uz obalu Aljaske, kroz tjesnac
McGlure i između Kanadskih otoka, put što će ga obilježiti brodovi obalne
straže Spar, Bramble i Storis godine 1957. No ta je zamisao smjesta
torpedirana. Tvrdio sam, da operacije nuklearne podmornice ispod leda
treba započeti tamo, gdje je sir Hubert Wilkins izveo svoj neuspjeli
pokušaj, u dubokim vodama između Grenlanda i Spitzbergena. Zamislio
sam niz ljetnih pokušaja, svaki dalje od prethodnog prema Polu, a svi
zajedno da se protegnu kroz godine.
Svaki, s kim sam razgovarao, izgledao je kao da se zanima za to
putovanje. Ali sam ubrzo otkrio, da mnogi od viših mornaričkih oficira,
koji imaju glavnu riječ, smatraju čak i vrlo konzervativan pristup čitavom
pitanju neodgovorno smionim. Njihov općeniti prigovor bio je: »Zašto
riskirati našu jedinu nuklearnu podmornicu u tom nepoznatom području?«
Jedan admiral rekao mi je otvoreno: »Pothvat o kojem govorite ne će nikad
biti izveden. Smirite se malo.«
No kad vas jednom obuzme ta polarna fiksna ideja, više se ne možete
smiriti. Do proljeća 1957., u okviru svojih skromnih mogućnosti, ja i
McWethy (koji je upoznao s najvažnijim podacima deset tisuća oficira,
uključujući i 35 admirala) počeli smo zadobijati prevagu nad opozicijom.
Zapravo, mnogi su nam faktori išli u prilog. Strateškim planerima postalo
je jasno: kad nuklearna podmornica s raketnim naoružanjem postane
stvarnost, Arktik, koji dominira nad tri tisuće milja sovjetske obale, postat
će idealno mjesto za lansiranje projektila. Također je stalno rastao strah da
Sovjeti, koji bez sumnje grade vlastite nuklearne podmornice, ne
zagospodare tim područjem u istom cilju. U proljeće je diskusija prenesena
u glavni štab kontraadmirala C. W. Wilkinsa, komandanta podmornica u
Atlantiku. Kao čovjek širokih shvaćanja i velike hrabrosti, postao je on
jedan od najjačih i najoduševljenijih zagovornika tog putovanja.
Konačno u lipnju 1957., pošto sam proveo godinu dana u NRB-u pod
admiralom Rickoverom, krenuo sam na Zapadnu obalu da preuzmem
komandu nad Nautilusom. U tom sam času znao, da je arktičko putovanje
ljeti 1957. gotovo sigurno, ali sam ipak morao čekati da službeno upale
zeleno svijetlo.
 5
Velik brod — izvanredna posada

U San Franciscu je arktičko krstarenje stalno zaokupljalo moje misli;

našao sam se pred neposrednijim i ne tako jednostavnim problemom: da
preuzmem od kapetana Wilkinsona zapovjedništvo nad Nautilusom, da se
saživim s posadom i da zadobijem njeno poštovanje i povjerenje. To će biti
naročito škakljivo, jer ću im u trenu kad nastupim komandu reći o
namjeravanom polarnom putu.
Nautilus je bio na pučini. Helikopter me prebaci do njega. Vodit ću
brod do Seattlea i tamo ću formalno preuzeti zapovjedništvo.
Dok smo sjekli zrak iznad vode, nisam osjećao neko naročito radosno
raspoloženje. Zapravo sam se pitao, da li je pilot ikad prije pristao na palubi
podmornice koju ljuljaju valovi. Onda smo spazili tamne, vitke obrise
Nautilusa koji se klatio na površini. Ljudi su se vrzmali naokolo po palubi,
vršeći pripreme za prijelaz s helikoptera. Usporili smo, spustili se i ostali
lebdjeti tik iznad palube. Preostali komad puta spustio sam se ljestvama od
užeta. Wilkinson me srdačno pozdravi. Uskoro smo zaronili i upravili
pramac prema Seattleu. Dosad je mnogo pisano o Nautilusovu nuklearnom
pogonskom stroju i njegovim postignućima. Pošto sam proveo na brodu
nekoliko dana, dvije su me stvari zadivile koliko i sam stroj: prvo, posada,
a drugo, udobnost ili »nastanjivost«, kako kažu stručnjaci.
Nautilus je prilično velik za podmornicu. Dug je gotovo kao
nogometno igralište, 97.5 m od pramca do krme, a 8.5 m u promjeru. Kako
ne nosi veliku bateriju ni zamašnu zalihu dieselova ulja, što kod
konvencionalnih podmornica zaprema gotovo polovinu unutarnjeg
prostora, moguće je posadi staviti na raspolaganje znatno više mjesta.
Oficirska blagovaonica, na primjer, gotovo je četiri puta veća nego na
konvencionalnim podmornicama. Blagovaonica za momčad je golema. Tu
se može odjednom hraniti 36 ljudi, a u roku od pet minuta pretvara se u
kinodvoranu za 50 osoba. Momčadska je blagovaonica također opremljena
automatom za sladoled, automatom za bezalkoholna pića i muzičkim
automatom, koji odsvira pet ploča za novčić od 5 centi. Nautilus nosi i
automatski stroj za pranje i sušenje rublja, nuklearno-elektronski
laboratorij, kompletnu mehaničku radionicu, fotografsku mračnu komoru s
aparatima za povećavanje i biblioteku koja sadrži više od 600 knjiga.
Namještaj i boje projektirao je jedan od vodećih američkih stručnjaka za
unutrašnje uređenje prostorija.
Mnoge druge stvari povećavaju udobnost. U prostorijama za
umivanje, obloženim keramičkim pločicama, postavljene su za toaletne
potrepštine individualne male police od čelika koji ne rđa. Svaki član
posade ima svoj krevet s udobnim madracom od spužvaste gume (na
konvencionalnim podmornicama često po dva mornara dijele ležaj) i svaki
krevet opremljen je policom za cipele.
Naročiti aparat, koji nazivamo »čistač CO2«, prilikom dužih
podvodnih putovanja uklanja otrovne plinove iz zraka; kisik se ubacuje u
zrak, prema potrebi, iz velikog broja boca. Masivni aparati za reguliranje
održavaju temperaturu stalno između 20 i 22°C, a relativnu vlagu od 50
posto. Mornar John P. McGovern, koji se nalazi na Nautilusu od prvog
dana, kaže: »Bili smo. u tropima, bili smo daleko na sjeveru, ali atmosfera
u Nautilusu uvijek ostaje ista. Ni u najhladnijim vodama nikad nisam nosio
kaput.«
Ubrzo sam se uvjerio, da momčad Nautilusa nije obična podmornička
posada. To su olimpijski šampioni među podmorničarima, elita
podmorničkih snaga. Pojedinačno odabrani, brižljivo izvježbani, u prosjeku
26 godina stari (dvije trećine od njih je oženjeno), to su najbolji i
najponosniji podmorničari u povijesti naše mornarice.
Oficiri, prije nego što dođu na Nautilus — bez obzira na svoje
iskustvo s podmornicama — godinu dana uče o problemima nuklearnog
pogona. Studij se sastoji od šest mjeseci teoretske obuke u Školi za
nuklearnu energiju u New Londonu (Connecticut) i od šest mjeseci
praktične obuke na prototipu Nautilusova postrojenja u Arcou (Idaho). Sam
Nautilus služi kao neka vrsta učilišta za naprednije te je dosad dao 9 oficira
i 44 mornara, koji već služe na drugim nuklearnim podmornicama. Nivo
inteligencije i sposobnosti mornara dobro pokazuje ovaj podatak: od 288
članova posade, koji su služili na Nautilusu, 47 ih je ili unapređeno u čin
oficira ili poslano na učilišta koja im omogućuju da postignu oficirski čin.
To ne znači, da su ljudi na Nautilusu savršeni operativci. Kao svaki
drugi brod, društvo ili organizacija, i Nautilus je činio griješke. Jednom, na
putovanju od Key Westa u New London, zaletio se punom brzinom u
mrežu ribarskog broda. Kapetan tog broda izjavio je kasnije novinarima, da
je bio izvanredno iznenađen kad su on, njegov brod i njegove mreže, koji
su dotad miljeli prema jugu, odjednom počeli brzati sa 20 čvorova u pravcu
sjevera. Pod mojim smo zapovjedništvom, prilikom manevara u tropskim
vodama, otkrili »teži kalibar« na našem sonaru5, misleći da imamo pred
sobom nosač aviona. Prikrali smo se pomoću sonara i ispalili dva
manevarska torpeda. Ispostavilo se, da je to bio bezazleni britanski
trgovački brod; kako je Sueski incident tada bio na vrhuncu, vjerujem da se
kapetan silno uzbudio videći kako su se torpeda sjurila na njega. Dva puna
dana ispričavao sam se putem službenih britanskih kanala za taj pothvat.
Mornari s Nautilusa nisu tupi, zadrti nuklearni knjiški crvi. Naprotiv,
oni su veseli i bezbrižni kao obična podmornička posada, a možda i više.
Kao primjer — koji sam čuo uskoro pošto sam se javio na brod —
neka posluži pothvat vrlo bistrog bolničara, čije ću ime iz razumljivih
razloga izostaviti.
Nautilus je mnogo plovio. Otkad je porinut preko 130.000 milja.
Zaustavljao se u nizu luka u Sjedinjenim Državama, Evropi i Karipskom
području.
U tim lukama bolničar, o kome je riječ, izlazio bi na kopno u civilu.
Naočit je, zna se dobro ponašati pa je ostavljao dobar utisak. Krenuo bi
pravo u najbolji hotel ili noćni klub, gdje bi se predstavljao kao major
Keating od Kraljevskog alžirskog balonskog korpusa. Njegovi bi mu
drugovi pomagali u tome i dogovoreno potvrđivali tu informaciju. Uskoro
bi major Keating dobio zamašan broj poziva što je, naravno, i bio njegov
glavni cilj.
Jednom, kad se Nautilus usidrio pred Bermudama, major Keating je
preko noći požnjeo velik uspjeh. Dan za danom pozivan je u više društvene
krugove; u njegovu čast slijedilo je primanje za primanjem. Kako se
priblažavao dan odlaska Nautilusa, major Keating je kao savršeni
gentleman priredio vlastito primanje da uzvrati gostoprimstvo. Naručio je
večeru u jednom od najotmjenijih hotela i razaslao pozive za dva tuceta
osoba. Označivši mjesto, na svakom je dodao: »Molim Vas, dođite oko 18
sati. Možda ću malko zakasniti — moram svršiti neke hitne poslove — ali
Vi se ne dajte smetati. Nemojte me čekati s jelom. Pridružit ću Vam se
kasnije.«
Tog dana Nautilus je isplovio u 16 sati i major Keating se na brodu
vratio svom pravom identitetu bolničara. Njegovi gosti stigoše u hotel u
zakazano vrijeme i vjerojatno su proveli ugodno veče, iako se major
Keating nije pojavljivao. Ne treba sumnjati, da su se iznenadili, kad su od
njih zatražili da plate račun.
 Od svog porinuća Nautilus je bio neka vrsta ploveće izložbe
praktične primjene nuklearne energije i, prirodno, mnogi su se
dostojanstvenici uspeli na nj da ga vide na djelu. Ne manje od 68 članova
Kongresa, 186 admirala i niz državnih sekretara za mornaricu i obranu
potpisalo se u njegov brodski dnevnik.
Jednom je nakratko posjetio podmornicu admiral Robert B. Carney,
dok je još bio šef pomorskih operacija. Neko se vrijeme odmarao u
oficirskoj blagovaonici u društvu oficira, među kojima se nalazio i
poručnik korvete Ken Carr. Poručnik upita admirala, da li bi se želio
potpisati u brodski dnevnik, a admiral odgovori, da bi to vrlo rado učinio,
ali da nema nalivpera. Carr mu ponudi svoje. I admiral Carney započne,
držeći pero u lijevoj ruci, stavljati svoje ime na papir. No avaj, pero nije
bilo ispravno i tinta se razlila u veliku mrlju.
»To je najgore pero koje sam ikad vidio«, — promrsi admiral
Carney.
Carr, koji je bio vrlo ponosan na Nautilus i sve na njemu, uključujući
i nalivpera, odvrati:
»Znate, admirale, vi ste prvi ljevoruki šef pomorskih operacija kojeg
smo ikad imali na brodu.«
Vjerujem, da slobodna štampa odražava duh, interese, slabosti i
nedostatke društvene grupe koju slika. Na Nautilusu imamo našu vlastitu
štampu. List izlazi gotovo svaki dan. U mnogim svojim aspektima ta je
novina jedinstvena. Prvo, smatra se strogo povjerljivom, jer bi taj materijal,
štampan na drugom mjestu, svakako značio uvredu. Drugo, list — koji
izdaje živahan i otvoren čovjek po imenu John H. Michaud — mijenja ime
svaki dan, držeći korak s brzim Nautilusom, koji se nigdje dugo ne
zadržava. Obično je ukrašen karikaturom nadarenog Williama J. McNallyja
jr., koji je i čarobnjak i hipnotizer i majstor ceremonijala većeg broja naših
priredbi.
List često nosi ovu bilješku: »Prilozi za ovaj list primaju se od
svakoga. Ne precrtavamo ništa. Budite što papreniji. Nema tajni —
iznosimo sve. Ako danas vidite svoje ime, poslužite se sutra imenom vašeg
'prijatelja'.«
Evo nekoliko napisa od malog broja onih što se mogu navesti, a da ne
povuku za sobom tužbu zbog uvrede.
TRAŽE SE: informacije zašto je por. Boyd na brodu. Svaki tko nešto
o tome zna, neka bude tako ljubazan da informira por. Boyda.
 IZREKA DANA: »Prošlog tjedna nisam znao ni što je zastavnik;
idući tjedan bit ću zastavnik.« TKO ĆE BOLJE: McCoole daje na ovom
putovanju sve od sebe. Njegova dosadašnja postignuća jesu: nije propustio
ni jedan obrok od San Francisca. Provodi najmanje 16 sati dnevno u
krevetu (čime drži treće mjesto na podoficirskom turniru za spavače), a
njegov je cilj da bude najdeblji zastavnik koji je ikad dobio taj čin.
Nautilusov je list doista slobodan. Ne pošteđuje nikoga, čak ni kapetana.
Dok smo pod vodom brzali prema Seattleu ja sam se sve više
uvjeravao, da sam imao izvanrednu sreću kad su me odabrali za
komandanta Nautilusa. Ljudi nisu bili samo sposobni i nadahnuti, već i
željni da do maksimuma iskoriste sve odlike Nautilusa, da ispišu knjigu o
vođenju nuklearnih podmornica. Bili su ponosni na prvenstva koje je držao
njihov brod. A tih nije bilo malo.
Primjer za Nautilusovu srčanost bio je naš ulaz u Seattle. Zaljev
Puget bio je prekriven brodićima svih vrsta, koje je u uskom kanalu često
teško zaobići. Voda je prilično duboka, pa kapetan Wilkinson reče: »Ući
ćemo mnogo brže, ako prođemo ispod njih.«
Sasvim uronjen, Nautilus je prolazio ispod motornih čamaca i
jedrilica, isturivši jedino svoj periskop. Kad smo bili pored samog mola uz
koji smo trebali pristati, Wilkinson je, stojeći uz periskop, izdao naređenje
da izronimo. Digli smo se vertikalno; nekoliko trenutaka kasnije Nautilus je
već bio privezan uz obalu. Rijetko sam kada vidio manevar koji bi se
mogao mjeriti s ovim. Suvišno je naglašavati, da u času kad sam od
Wilkinsona preuzeo komandu nad brodom nisam ni najmanje sumnjao u
stav posade prema probnoj vožnji ispod ledenog pokrivača. Bio sam
siguran, da će posada, ako stekne povjerenje u mene, povesti Nautilus bilo
kuda u bilo koje vrijeme.
 6
Konačne pripreme

S gledišta većine najvišeg mornaričkog komandnog kadra,

prvenstveni zadatak Nautilusa za idućih nekoliko mjeseci bili su pomorski
manevri NATO-a UZVRATNI UDARAC, koji su trebali biti održani u
rujnu mjesecu u evropskim vodama. To će biti najveći mirnodopski
pomorski manevri u povijesti, i svi su željeli znati kakve će rezultate
pokazati Nautilus. Svi smo na Nautilusu nestrpljivo očekivali tu vježbu, ali
moram priznati, da su u vrijeme preuzimanja komande moje misli bile
povezane s polarnom operacijom.
Uznemirivao sam se sve više. Ljetni tjedni brzo su prolazili, a još
uvijek nije bilo sigurno hoćemo li izvesti taj pothvat. Naprotiv, kad smo u
srpnju stigli u San Diego na vježbu s površinskim jedinicama, čuo sam da
je odluka o putu poništena. Smjesta sam dohvatio telefon i nazvao svog
šefa u New Londonu, kapetana Thomasa Henryja. Upitao sam ga da li je
put još uvijek moguć.
Na moju veliku radost on odvrati: »Ne samo moguć. Svi su izgledi,
da ćete uskoro ići.«
Vremena je bilo sve manje. Dobili smo naređenje, da budemo u
Engleskoj zbog UZVRATNOG UDARCA 20. rujna. Prema našem
rasporedu, u kome nije ostalo mjesta za moguća odlaganja, mi smo na rubu
ledenog pokrivača mogli ostati samo 10 dana. Još gora je bila činjenica, da
ćemo stići do leda kasno, u drugoj polovini kolovoza, kad vrijeme nije
idealno i već se počinje stvarati novi led.
Posjetio sam dra. Waldo Lyona u Mornaričkom elektronskom
laboratoriju u San Diegu. Kad sam mu saopćio, da će pokus s ledom gotovo
sigurno uslijediti, on je bolje no itko shvatio da je potrebna žurba.
On i ja održali smo dugačke konferencije, na kojima smo prije svega
razmatrali cilj operacije. Na osnovu svojih ranijih iskustava pod ledom na
podmornicama Boarfish, Carp i Redfish, dr. Lyon je bio uvjeren, da
Nautilus može bez ikakvog rizika izvršiti prilično dalek i prostran prodor.
Nismo razgovarali o tome, da se ide do Sjevernog pola. Glavni je zadatak
bio, kako smo ga mi shvaćali, da prokrstarimo što širi prostor i skupimo što
više podataka u oskudnom vremenu, preostalom za izvođenje operacije.
Naše poglede fiksirali smo u pismima što smo ih poslali u New London i
Washington.
Zatim sam predložio dru. Lyonu, da odmah utovarimo na brod
njegove »obrnute« dubinomjere ili »detektore leda« kako bismo dobili na
vremenu. Složio se i ponudio da pošalje dva čovjeka u New London, da nas
tamo pričekaju i bez odlaganja pristupe montiranju opreme. U
međuvremenu sam zatražio od Washingtona, da nas u Panami sačeka
čovjek iz Hidrografskog instituta s najnovijim arktičkim kartama,
rezultatima mjerenja dubine, izvještajima o kretanju leda i svim ostalim
raspoloživim podacima. Do New Londona, kamo smo stigli 21. srpnja, mi
smo proučili sve te podatke, a ljudi dra. Lyona čekali su na molu da smjesta
započnu rad.
Saznao sam, da je za našeg putovanja od Paname do Istočne obale
polarni put bio gotovo obustavljen. No kad sam tu vijest provjeravao kod
kapetana Henryja, on mi je rekao: »Postoji sad samo još jedan čovjek, koji
može spriječiti to krstarenje.«
»Tko je taj?« — upitah.
»Vi«, — odvrati on.
»Dakle, ja to sigurno ne ću učiniti«, — uzdahnuh olakšano.
Kapetan McWethy prebačen je ovamo iz Washingtona, dr. Lyon je
stigao iz San Diega i uskoro smo započeli niz konferencija na visokom
nivou s kontra-admiralom Wilkinsom, komandantom podmornica na
Atlantiku. Definitivno je utvrđen plan za nešto, što sam predložio već prije
nekoliko mjeseci: zračno izviđanje leda pod kojim je trebalo da operiramo.
5. kolovoza malo je društvo — ja i moj navigator poručnik Bili Lalor,
kapetan McWethy, dr. Lyon i kapetan Les Kelly, zapovjednik
konvencionalne podmornice Trigger, koja nas je trebala pratiti prilikom
polarnog pokusa — na mornaričkom Superconstellationu, »letećoj
radarskoj stanici« odletjelo u pravcu sjevera. Spustili smo se u
zrakoplovnoj bazi Thule na Grenlandu, da bismo se opskrbili gorivom i
malo odspavali. Prilikom kratkog predaha u Thuleu, svi su podmornički
oficiri skinuli svoje dupine6, kako bi predusreli da nas neki avijatičar ne
upita: »Što toliko vaš podmorničara radi tu gore?« Naš polarni pokus bio je
tajna vježba.
Idućeg jutra, 6. kolovoza, krenuli smo dalje prema sjeveru, leteći
jedva 200 metara nad ledom, koji je izgledao hladan i krševit. Divio sam se
ljudima, koji su se saonicama mogli uputiti u tu divljinu. Ledeno me
prostranstvo podsjećalo na golemu dječju igru za sastavljanje. U nekim su
predjelima komadi bili savršeno priljubljeni jedan uz drugi, tvoreći
naizgled čvrst sloj, a spojnice su se jedva primjećivale. Na drugim
mjestima komade je tek trebalo složiti. Bila je to kaotična nakupina santi,
blokova i gromada koje je struja nosila po otvorenim dijelovima vodene
površine. Međutim bilo je mnogo manje otvorene vode, no što su me naveli
da vjerujem. Čitavim putem ostao sam prilijepljen uz prozor i filmsku
kameru uperio prema ledu. Pošto smo preletjeli gotovo tisuću milja po
našoj zamišljenoj ruti, okrenuli smo na jug i spustili se na Islandu. Idućeg
dana vratili smo se kući.
Zatekao sam Nautilus usidren kod Electric Boal Company, prekriven
rojem radnika koji su vješto rukovali alatom i aparatima za zavarivanje.
Montiranje pet Lyonovih obrnutih dubinomjera dobro je napredovalo.
Drugi su popravci na Nautilusovoj aparaturi također uspješno izvršeni.
Morao sam posvetiti pažnju našim kompasima, koji će biti, po svemu
sudeći, najkritičnije pitanje kad se jednom budemo otisnuli pod led.
U to je vrijeme Nautilus bio opremljen sa dva tipa kompasa, jednim
magnetskim i jednim žiroskopskim, uz jedan pomoćni žiroskopski. Gotovo
je svaki čovjek bilo kad u životu došao u doticaj s magnetskim kompasom.
Vidio sam ih montirane u automobilima, na biciklima i na skautskim
noževima. U načelu su vrlo jednostavni. Igla pokazuje u pravcu sjevera pod
utjecajem zemaljske magnetne sile. Ako su montirani na metalu ili u
njegovoj blizini, kao u automobilu, moraju se izolirati od okoline zbog
lokalne interferencije zvane »devijacija«.
Međutim magnetski kompas ne pokazuje točno na sjever, na
geografski Sjeverni pol. Magnetski kompas pokazuje prema jednoj
hipotetičnoj poziciji, poznatoj kao magnetski pol, koja se nalazi nekoliko
stotina milja južno od pravog pola. Stoga se, zavisno od pozicije na
Zemljinoj kugli, moraju izvršiti određene ispravke — »varijacije«, koje su
obično unijete u karte.
Moderni je žiro-kompas složen mehanički i elektronski aparat, koji se
temelji na principu žiroskopa7 i, ako u osrednjim geografskim širinama
dobro funkcionira, uvijek pokazuje pravi sjever, geografski Sjeverni pol.
Pod normalnim uvjetima nije potrebno vršiti nikakve korekcije zbog
lokalne devijacije, ne mora se primjenjivati ni faktor varijacije. Svi veći
brodovi američke ratne mornarice, kao i mnogi trgovački brodovi,
opremljeni su žiro-kompasima.
 I magnetski i žiro-kompasi su to nepouzdaniji, što više odmičemo
prema sjeveru. Kad se približimo na tisuću milja od magnetskog pola,
magnetski kompas postaje konfuzan; igla divlje mlatara lijevo-desno ili se
kreće naokolo u krugu. Tako i žiro-kompas gubi stabilnost kad se približi
geografskom polu. Razlozi za to suviše su složeni, a da bi ih ovdje izlagali.
Pod ledom, ploveći nad praktički neistraženim dnom oceana,
podmornica koju ostave na cjedilu njeni kompasi, bez drugih mogućnosti
da se orijentira, može zapasti u ozbiljne teškoće.
Uzmimo na primjer podmornicu X. Opremljena konvencionalnim
kompasima ona ulazi pod led u području između Grenlanda i Spitzbergena
i okreće pramac u smjeru sjevera. Kako se približava polu, žirokompas
vuče polako i neprimjetno udesno zbog jednoga neispravnog elektronskog
pojačala i praktički nepostojeće sjeverne privlačne sile u blizini 90
stupnjeva sjeverne širine. Zatim magnetski kompas postaje gotovo
beskoristan, jer je magnetski pol preblizu. Nepoznata strujanja nose
podmornicu X još dalje udesno. Kad se sasvim približi Polu, zastranjivanje
na žiro-kompasu odjednom se okreće u suprotnom pravcu, a mi i ne znajući
vozimo u širokom krugu oko pola. Griješke se množe začuđujućom
brzinom i podmornica X plovi u pravcu neke čvrste obale ili ko zna kamo,
a da kroz sve to vrijeme i ne sluti, da je žrtva »longitudinalne rulete«, kako
mi to zovemo na Nautilusu.
Istražujući te probleme saznao sam, da je Gyroscope Company
proizvela nov kompas nazvan Mark 19, koji je na visokim geografskim
širinama znatno precizniji. Putem od Paname do New Londona
radiogramom sam zatražio takav kompas. Mark 19 je ugrađen za našega
kratkog pripremnog boravka u New Londonu.
Bili smo zadovoljni, što smo kompasom Mark 19 učinili sve, što smo
mogli s obzirom na problem navigacije pod ledom. Sada smo upravili našu
pažnju drugim nedaćama, koje su nas mogle zadesiti; vatra ili kvar kakvog
kritičnog dijela stroja mogli bi nas učiniti potpuno nepokretnima pod
ledom. Svaki je čovjek ispitivao i preispitivao dijelove stroja ili opremu za
koju je bio odgovoran. Strojarski oficir Paul Early obišao je s grupom ljudi
čitav brod i detaljno tražio eventualne uzročnike požara. Pročešljali su sve,
od osigurača na nuklearnom stroju, do električnih rešoa u brodskoj kuhinji.
Iako stanja leda nisam poznavao savršeno, bio sam siguran da ćemo
se uvijek moći probiti na površinu izgubimo li orijentaciju ili se dogodi
nesreća na brodu.
 Ako ne budemo u stanju otkriti neki kanal ili lagunu u ledu, moći
ćemo brod dovesti u kosi položaj prema površini i ispaliti plotun od šest
torpeda u donju stranu leda. Ne bude li to otvorilo rupu, još 19 torpeda
poslat ćemo za prvima. Ako čak ni tada ne bismo mogli provući čitav brod
kroz otvor, moći ćemo bar pomoliti »jedro« — aerodinamički oblikovan
toranj u kome se nalaze naši periskopi, radar i radio-antene. Na taj ćemo
način uspostaviti radio-vezu s ostalim svijetom i zatražiti da nam bace iz
zraka rezervne dijelove, potrebne da se popravi kvar na Nautilusu. Moći
ćemo čak i potpuno napustiti brod, ako bude potrebno, jer u tornju postoje
ljestve koje vode na komandni most na vrhu.
Premda je ovakav slučaj krajnje nužde bio malo vjerojatan, ukrcali
smo na Nautilus veliku zalihu polarne odjeće, krznom podšivene kabanice,
teške cokule, vunene čarape, debele vojničke hlače i košulje, debele
mornarske kapute, pletene vunene kape sa štitnicima za uši i vunene
pulovere. Nautilus je bio krcat; uza sve to, ljudi su spremili zalihu hrane za
90 dana, koja će nam dostajati za polarno putovanje i vježbu UZVRATNI
UDARAC.
Konvencionalna podmornica Trigger, mnogo sporija od Nautilusa,
isplovila je nekoliko dana ranije, da bude na mjestu kad mi stignemo, na
vanjskom rubu ledenog pokrivača. Postojalo je još jedno operativno pitanje
koje sam htio raščistiti. Moja zapovijed, koju je potpisao admiral Wilkins, a
izradio njegov štab, glasila je: »Nenapadno napredovati pod ledom do
blizine 83. stupnja sjeverne širine i vratiti se.« A 83. stupanj sjeverne širine
je 420 milja udaljen od Sjevernog pola i 240 milja od ruba ledenog
pokrivača.
Upitao sam svog šefa, kapetana Henryja: »Imate li kakovih
napomena kako da protumačim riječ 'blizina'? « (Drugim riječima, mogu li
ići do Sjevernog pola?)
»Imamo povjerenja u Nautilus, da će pravilno postupiti«, — glasio je
odgovor. »Znamo, da ćete naći ispravno tumačenje.«
Odluka, da već taj prvi put odemo sasvim do Pola. prepuštena je
dakle meni. Naravno, u potaji sam gajio nadu da ćemo to moći. Ali nisam
bio siguran. Zavisit će o mnogočemu — kako će se posada, uključivši i
mene, osjećati pod ledom i kako će funkcionirati kompasi. Što se tiče
naučne strane našeg pothvata, dostizanje Pola bio je poželjan, ali ne i
kritičan cilj.
 U posljednjem trenutku naših priprema zbio se događaj koji je sve
nas na Nautilusu duboko potresao. Admirala Wilkinsa udarila je kap i on je
najhitnije prevezen u mornaričku bolnicu u Portsmouthu (Virginia). Četiri
dana prije našeg odlaska i samo dva ili tri dana pošto je stigao u bolnicu, on
mi je uputio pismo u kome je rekao:
»Želim Vama i Vašim ljudima pun uspjeh u predstojećem krstarenju.
Ima ljudi koji gledaju na ovaj pothvat s nevjericom i strahovanjem. Ja
nisam od tih. Mislim, da taj put otvara nove vidike na području nacionalne
obrane i nauke. Siguran sam, da će podaci koje ćete skupiti biti vrlo važni.
Operacija je takvog karaktera, da raspaljuje maštu i poduzetnost. Vaša
otkrića mogu otvoriti putove, kojima će se nuklearne podmornice kretati
pod ledom u bilo koji predio polarnog područja, ako to interesi obrane budu
zahtijevali. Znam, da ste se brižljivo pripremili za tu operaciju, da ste
pažljivo razmotrili svaki predvidivi slučaj, i da je sve moguće poduzeto
kako bi se osigurao uspjeh pothvata, koji će uvećati lovorike Nautilusa i
slavu što su je stekli njegovi oficiri i ljudstvo.«
Primivši ovo ohrabrujuće pismo admirala Wilkinsa, oprostili smo se
od naših porodica i 19. kolovoza 1957. u 08.00 sati odriješili užeta koja su
nas vezivala uz obalu. Odredište: rub ledenog pokrivača između Grenlanda
i Spitzbergena, a zatim pothvat kojem još nije bilo ravnoga.
 7
Put na Sjever

Prošli smo plitke vode zaljeva Block Island. Zatim smo zaronili, da
bismo pravilno razmjestili teret i uravnotežili brod.
Kao obično nakon relativno dugog boravljenja u luci, odmah smo
otkrili obeshrabrujući broj sitnijih nedostataka i propusta. U ronilačko
svijetlo, snažnu svjetiljku koju smo montirali na vrhu tornja da uzmognemo
osvijetliti donju stranu leda radi promatranja kroz periskop, provalila je
voda i onesposobila ju je. Batitermograf, instrument za mjerenje
temperature vode, otkazao je poslušnost. Periskop br. 1 bio je loše izoliran i
podmazan. Bilo ga je teško pokretati, a tanak potočić slane vode tekao je
niz moju šiju.
»Kuća od sto milijuna dolara, a krov propušta«, — primijetio je jedan
član posade.
Čudno je kako primjedba takve vrste može dozvati u sjećanje
prošlost. Dok sam gurao i navlačio jogunasti periskop, promatrajući sivu,
valovitu vodu kroz ukrštene linije, u mislima sam se vratio natrag u godinu
1946.
Rat je bio završio i prvi put smo Bonny, naš sinčić Mike i ja imali
priliku da se nastanimo zajedno kao porodica. U New Londonu, kamo sam
došao da pomognem pri stavljanju u rezervu naše podmornice Trutta, nije
bilo lako naći stan. Iznajmili smo kuću na obali kod Black Point Beacha za
nekih 100 dolara mjesečno. U svibnju trgovac nekretninama pošalje neke
ljude da razgledaju kuću. To nam se činilo čudno, jer nismo imali nikakve
namjere da selimo. Pitao sam trgovca, što to ima da znači, a on odgovori:
»Dakle, mislio sam da ne ćete htjeti ostati dalje od lipnja, jer se najamnina
povisuje na 400 dolara mjesečno.« Kad smo uzeli tu kuću nismo primijetili
— zapravo, nisu nas obavijestili — da za vrijeme ljetne sezone najamnine
za kuće uz obalu rastu u nebo, mnogo iznad domašaja poručničke plaće.
Morali smo iseliti.
Bio sam bijesan. Odlučio sam, da se nikad više ne prepustim na
milost i nemilost nekom kućevlasniku. Sagradit ću vlastitu kuću.
Svi su mislili da sam šenuo umom. Vladala je velika oskudica
građevinskog materijala. U čitavom području New Londona nije se gradilo
ništa nova. Unatoč svemu, skucao sam nešto tu i tamo, unajmio par tesara i
u kasnim popodnevima i preko nedjelja dao se na posao. Bio sam sretan
zbog svojih pilanskih i stolarskih iskustava iz djetinjstva. Pošteno mogu
tvrditi, da sam 50 posto kuće sam podigao. Znatiželjni su ljudi dolazili da
vide »mladog luđaka« koji pokušava sagraditi kuću. Predskazivali su, da ne
ću uspjeti dobiti materijal za krov. Dobijem li ga ipak, krov će sigurno
propuštati, jer je njegov nagib mnogo manji nego na tradicionalnim kućama
Nove Engleske! Moj je cilj neostvariv.
Dakle, kuća je podignuta. Dugo smo u njoj živjeli, a krov nije
propuštao. Neostvarivi cilj pokazao se ostvarivim. Sada, za periskopom,
Anderson se ponovo latio »nemogućeg« posla — mislio sam. Pitanje je,
hoće li i taj biti isto tako uspješan.
Stariji su oficiri na Nautilusu posvetili sad svu pažnju završnom
poslu koji, zbog žurbe i zbrke u luci, nismo uspjeli obaviti: upoznavanju
posade s problemima plovidbe pod ledom. Iako je ta vježba smatrana
povjerljivom, svaki čovjek na brodu znao je kamo plovimo. Kad se
pročulo, što mi zapravo treba da ostvarimo, naš brodski liječnik dr. R. F.
Dobbins javio mi je, da se 90 posto ljudstva »donekle pribojava«.
Da bi raspršio tu bojazan, moj je zamjenik, poručnik bojnog broda
Warren R. Cobean, održao niz predavanja o Arktiku i ledenom pokrivaču.
Uz predavanja je u momčadskoj blagovaonici prikazivao i filmove, među
njima i one što sam ih ja snimio prilikom zračnog izviđanja u mornaričkom
Superconstellationu. Nakon prvog prikazivanja jedan je mornar s Nautilusa
primijetio; »Led. Led. Led. Samo led. Mladiću, alaj će to biti luda noć kad
se dokopamo Engleske.«
Izronili smo već prve noći, da bismo popravili periskop koji je
propuštao vodu. Nedaleko nas prošao je ratni brod i, kao što je uobičajeno,
nagovorio nas je svjetlosnim znakovima. Odgovorili smo, javivši naš znak
za raspoznavanje, a on je nastavio: »Kamo plovite?« Premišljao sam, da li
da odgovorim: »Sjeverni pol!« Iako je to u izvjesnom smislu bila istina,
mislio sam, da bi to mogao shvatiti kao neuljudnost. Stoga smo javili, da
plovimo u povjerljivom zadatku.
Konačno je propust na periskopu uklonjen i mi smo se vratili pod
vodu u naš pravi medij, nastavljajući velikom brzinom prema sjeveru.
Život na Nautilusu ušao je u uobičajenu kolotečinu, koju je prekidala samo
jedna specijalna vježba: okomito uzdizanje poput lifta, koje ćemo trebati
budemo li htjeli izaći na površinu kanala ili lagune u ledenom pokrivaču.
(Obično, podmornice izlaze na površinu koso prema naprijed.) Provodio
sam vrijeme u proučavanju oskudnih podataka o ledenom pokrivaču ili sam
u oficirskoj blagovaonici igrao poker s oficirima. Straga, u krmenoj
momčadskoj prostoriji, jedan je Nautilusov mornar, John Hargraves, gradio
vrlo složen model starinskog jedrenjaka. Kad bi ga morao ostaviti bez
nadzora, pričvršćivao bi na nj cedulju s natpisom: »Znam, da je pogrešno
sastavljen i da će se raspasti; ali dozvolite mi da ga sam pokvarim.«
Pojavio se »u prodaji« naš dnevnik. Broj od petka, 23. kolovoza,
označen sa »strogo povjerljivo«, donio je karikaturu famoznog majora
Keatinga od Kraljevskog alžirskog balonskog korpusa u teškoj zimskoj
istraživačkoj opremi, kako razgledava prednju prostoriju za torpeda. Potpis
je objašnjavao, da je major Keating krenuo u iznalaženje najkraćeg puta od
pramca do krme Nautilusa. Istog sam dana čuo dvojicu konobara kako
razgovaraju o plovidbi pod ledom. Jedan je, James Owen, rekao da ima
prilično povjerenje u zapovjednika, koji zna što radi. Drugi, Donald
Wilson, odgovorio je: »I ja. Ali bih ipak radije bio u New Londonu.«
Iskrsnuo je problem za neke ljude na Nautilusu, prilično ozbiljan:
stalna sklonost gojenju. Hrana, koju dobivamo, najbolja je u mornarici;
ljudi jedu do mile volje; zatvoreni na malom prostoru, nemaju mogućnosti
da se kreću. Zato smo u blagovaonici smjestili vage i svaki je savjesno
kontrolirao svoju težinu.
To je navelo mlađe oficire, da se našale s drom Dobbinsom, koji je
stajao na čelu pokreta protiv gojenja. Svakog jutra, dok je liječnik još
spavao, jedan bi se od oficira uvukao u njegovu kabinu i odrezao komadić
njegova pletenog opasača. Kako su dani prolazili, dru. Dobbinsu je naravno
bilo sve teže da spoji kopču svog opasača i mi smo stekli utisak, da je
uvjeren da se širi oko pojasa. Nakon nekoliko dana primijetili smo, da je
prestao jesti kolače. Ostavili smo ga, da sam sebe još dugo nepotrebno
trapi, dok mu konačno nismo otkrili tajnu.
U utorak, 27. kolovoza, bili smo već prilično daleko na sjeveru — u
blizini Islanda. Mislio sam, da je došlo vrijeme da se posadi dade još
samopouzdanja, pa sam preko zvučnika rekao:
»Momci. Govori kapetan. Ovo će odsad biti đavolski zanimljivo
krstarenje, naročito od subote. Nadam se, da nema nikog na brodu koji
misli, da će biti teško ili u bilo kojem pogledu pogibeljno. Kad bih makar i
za trenutak pomislio, da stavljamo na kocku ovaj divni brod ili njegovu
divnu posadu, vratio bih se smjesta u prvu luku.« Kasnije mi je moj
zamjenik javio, da je svaka bojazan, koja je postojala prilikom odlaska iz
New Londona, sad potpuno iščeznula. »Kapetane, spremni su koliko se to
uopće može biti. S vama će ići svuda.«
U srijedu, 28. kolovoza, kretali smo se duboko u slabo ispitanim
vodama i ja sam opomenuo oficire na dužnosti, da stalno i budno paze,
naročito na podvodne zapreke, neucrtani greben ili nenajavljenu santu. U 1
sat te noći, dok sam duboko spavao, odjednom me trgnuo nagli zavoj broda
sa strahovitim nagibom prema gore. Šalice, tanjuri, pepeljare i drugi
nepričvršćeni predmeti tresnuli su na pod. Skočio sam iz kreveta i odjurio u
komandnu prostoriju.
Oficir s promatračnice javio je: »Sonar daje znak, da se čvrsti
predmet nalazi u vodi 800 m ravno pred nama.« Skrenuo je jureći Nautilus
da izbjegne sudar. Kad smo preko sonara dobili više podataka zaključili
smo, da se radi o vrlo velikoj ribi, možda morskom psu ili kitu. Preporučio
sam oficiru kako će je pravilno izbjeći, pouzdajući se da je posada priučena
na ljuljanje. Vratio sam se u kabinu i mirno sam prospavao ostatak noći.
U četvrtak smo sišli vrlo duboko; ceremonija u čast prelaska preko
arktičkog kruga. Nekoliko minuta kasnije digli smo se na periskopsku
dubinu da bismo ustanovili vrijeme. Bilo je tipično arktičko: čvrsta
naoblaka, gusta magla, vidljivost do 250 m. Idućeg dana, u blizini otoka
Jan Mayen, usporili smo i podvodnim telefonom, koji ima domet od 7
milja, uspostavili smo vezu s Triggerom. Čekao je na ugovorenom mjestu.
Naredio sam u šali Lesu Kellyju: »Tražim da krenete na Sjeverni pol!« Les
je snalažljiv oficir. Odmah je uzvratio: »Kojom brzinom?«
Posada je savršeno radila, kao uigrana momčad, ali Nautilus je s
tehničkog gledišta bio daleko od vrhunske forme. Periskop br. 1 još se
uvijek teško kretao, a i drugi manje važni strojevi nisu bili u ispravnom
stanju. Veću brigu zadavao mi je odstranjivač CO2, aparat koji ne
dozvoljava da otrovni plinovi u brodu prijeđu opasnu granicu. Nije bio
ispravan od odlaska iz New Londona i unatoč stalnim popravcima još
uvijek nije dobro funkcionirao. Ipak, bili smo odlučni da proslijedimo.
Južno od ledenog pokrivača digli smo se na površinu pošto smo
roneći prevalili 4.000 milja za 11 dana, Što je dotad bila najdulja podvodna
plovidba Nautilusa. Prebacili smo na Trigger neku opremu koja je stigla
poslije njegova odlaska. Zatim smo ploveći površinom nastavili put na
sjever. Trigger nije bio opremljen novim žiro-kompasom Mark 19 i njegov
je staromodni žiro-kompas već postao nepouzdan.
 Mali komad leda ostao je s naše desne strane, zatim drugi slijeva. S
komandnog mosta naredio sam da uspore velike, nuklearnom energijom
tjerane vijkove i Nautilus je mirno klizio u hladnoj vodi. Konačno smo
stigli na rub nepoznatog — ledenog pokrivača. Ležala je pred nama,
naizgled neprekinuta do obzorja, neprohodna i bezbojna pustinja.
Blagi vjetrić mreškao je površinu vode i tjerao krpe magle pokraj nas.
Bilo je prilično udobno na komandnom mostu, ne mnogo hladnije nego u
zaljevu Long Islanda u siječnju. Gledajući zadivljeno u taj negostoljubivi
ledeni prostirač, sjetio sam se tajni, tragedija i strahovitih fizičkih napora
onih ljudi koji su, težeći novim saznanjima, suprotstavili svoje relativno
neznatne snage i sredstva toj gigantskoj prirodnoj barijeri: Ross, Peary,
Cook, Amundsen, Stefansson, Wilkins. Saznanje, da će Nautilus zaploviti
pod ledeni pokrivač i krstariti ispod njihovih stopa, ispunjavalo nas je
osjećajem historijske odgovornosti i svijesnog poštovanja pred tom
samotnom divljinom.
Uz nas je ležao Trigger. Njegovi Diesel-motori muklo su brektali, a
bijeli dim uzdizao se iz otvora, gdje je topao zrak izlazio u ledeni Arktik.
Prema operativnom planu, Trigger će ostati izvan ledenog pokrivača za
vrijeme naših podvodnih prodora kako bi nam pomogao prikupljati podatke
pomoću podvodne sonarne transmisije i, otvoreno govoreći, da nam pruži
moralnu podršku.
Javio sam Lesu Kellyju, da će naš prvi izlet pod led biti kratak — ne
više od 150 milja — i da ćemo se sastati s Triggerom otprilike 20 sati pošto
budemo krenuli. Kasnije, kad upoznamo uvjete pod ledom, ovladamo
upotrebom naše specijalne opreme za otkrivanje leda i provjerimo
ponašanje naših kompasa, izvest ćemo veće putovanje.
Obavijestio sam oficira-promatrača poručnika Stevena A. Whitea, da
može napustiti most i zaroniti kad bude spreman. 1. rujna 1957., točno u
20.00 sati, sat i dvadeset minuta pošto smo stigli do ruba leda, prodorno »a-
uuuuu, a-uuuuu« brodske sirene, koja daje znak za ronjenje, odzvanjalo je
svim odjeljenjima. Nautilus je nestao pod vodom.
Mislio sam da podvodnim telefonom uputim Lesu Kellyju na Trigger
kakvu poruku koja bi potresla svijet, ali kako se i na Arktiku i na Nautilusu
lako pravi historija, to mi se činilo neprikladnim. Ne poznavajući debljinu
leda, spustili smo se nekoliko stotina stopa, udarili sjevernim pravcem i
nekoliko minuta kasnije Nautilus je vrlo malom brzinom prošao daleko pod
rubom ledenog pokrivača. U momčadskoj blagovaonici večera posljednja
smjena. Slušam nekoliko taktova poznatog šlagera »Ljubavna pisma u
pijesku« s jedne od stotinjak ploča našega muzičkog automata.
Pomislio sam, da je to način kako se istražuje Arktik!
 8
Prodor u nepoznato

Plovimo prema sjeveru, prodirući sve dublje u nepoznato. Uskoro su

nam instrumenti dra. Lyona pružili dovoljno podataka, da stvorimo dobru
sliku o ledu nad nama; bar smo tako vjerovali u to vrijeme. Ustanovili smo,
da je led golema masa u stalnom pokretu, različita po sastavu. Na nekim
mjestima sačinjavaju ga samo mali blokovi i krhotine, koje svaki
površinski brod može lako probiti. Međutim glavninu leda tvore nepravilne
sante veličine od nekoliko stopa do desetak-petnaestak stopa, rijetko kad
više. Donja strana leda nije glatka, kao što su mnogi vjerovali, već izrazito
nepravilna. Led je ispresijecan mnogim kanalima i lagunama, malo tako
velikih, da bi se u njih smjestila podmornica, a sigurno nedovoljan broj da
dozvole konvencionalnoj podmornici da prođe ispod čitavog pokrivača,
kako je to zamišljao Hubert Wilkins.
U to doba nismo znali (to smo tek kasnije otkrili), da nam
instrumentarij dra. Lyona, skupljajući brdo izvanrednih podataka, ne daje
potpunu sliku leda ili, točnije rečeno, nismo poznavali vrlo značajnu
indikaciju instrumenata.
Svaki instrument imao je dvije pisaljke za bilježenje. Jedna je bila
utvrđena i dobivala je podatke od naših dubinomjera te je precizno
označavala površinu vode, odnosno teoretsku površinu vode. (Kad smo
prolazili ispod otvorenih površina provjeravali smo njenu točnost.) Ta je
pisaljka povlačila pravu liniju po papiru koji se stalno micao. Druga je
pisaljka bila povezana s »okrenutim« dubinomjerom dra. Lyona i grafički
je prikazivala donju površinu leda, neposredno ispod pravca, koji je
označavao površinu i u točno određenom odnosu prema njemu. Na taj su
način dvije pisaljke uporedo s našim kretanjem ocrtavale profil i debljinu
leda.
Tada još nismo znali, to smo otkrili tek prilikom našega slijedećeg
polarnog putovanja, da je kružni tempo obrnutih dubinomjera dra. Lyona
bio prespor za Nautilusovu brzinu. Drugim riječima, zvučni valovi koje
smo emitirali i koji su se odbijali od donje strane leda nisu se vraćali
dovoljno brzo da bi nam dali točni profil leda. Zato smo dobivali samo
djelomičnu sliku. Primijetili smo, na primjer, da se pisaljka ponekad naglo
spusti, pokazujući da je led debeo možda 50 i više stopa. Smatrali smo te
padove »duhovima« ili griješkama u primanju. A zapravo to nisu bili
»duhovi«. To su bili duboki grebeni, nastali pod velikim pritiskom, opasni i
smrtonosni za naš pothvat. Jednostavno rečeno, led je bio mnogo deblji,
grebeni mnogo dublji no što smo mislili.
Pošto smo se privikli na plovidbu u našem šutljivom ledenom svijetu,
zaželio sam da izravno pogledam led. Stoga sam naredio da se brod polako
digne; isturio sam periskop. Voda nije bila tamna, već sivkasta, jer se
sunčevo svijetlo probijalo kroz led. Reflektor, što smo ga montirali na
tornju, bio je suvišan. Okrenuo sam periskop prema gore, približivši oko
povećalom na nekoliko stopa od donje strane ledenih santi koje su lebdjele
nad nama poput sivih oblaka. Bio je to zadivljujući, ali i jezovit prizor.
Kako s naučnog stanovišta to nije ništa značilo, spustio sam periskop i
taktično predložio radoznalima, da si nađu drugi posao. Bilo je mnogo
bolje promatrati led pomoću sonara.
Ubrzo smo stigli na okretište našega prvog izleta. Kratko vrijeme
nakon toga instrumenti su najavili kanal ili lagunu koja je izgledala
neobično prostrana. Kako je naša vježba iziskivala i izlaženje na površinu,
odlučio sam da i to pokušamo. Pouzdavao sam se, da će posada s lakoćom
svladati okomito izronjavanje.
Prema slici, koji su nam pružali instrumenti, nije bilo suviše prostora
— trebalo je to da sliči na udijevanje igle; ali uz pomoć instrumenata
dovodili smo Nautilus točno pod otvor. Zatim smo se polako, vrlo polako
počeli dizati. Isturio sam periskop da provjerim podatke sonara. Izgledalo
je, da sve ide savršeno. Priljubio sam svoje oko uz periskop očekujući
svakog časa da probije površinu vode.
Djelić sekunde kasnije bio sam zapanjen, otkrivši da je nad nama led,
a ne voda! Smatrao sam, da to mora biti vrlo tanka korica — tako tanka da
je naši instrumenti nisu registrirali — a kako se dizanje Nautilusa nije više
dalo zaustaviti čekao sam da periskop probije led.
Umjesto toga naš se okomiti uspon odjednom zaustavi, a čitav se
brod potrese. Istog trenutka u periskopu je sve postalo crno. Bio je to
zbunjujući osjećaj. Smjesta sam naredio, da se napune tankovi i mi smo
ponovo krenuli prema dolje.
Nešto od stare raspršene bojazni mora da se vratilo, jer su oficiri i
mornari puni iščekivanja gledali u mene. Sve što sam u tom trenutku
mogao reći, bilo je:
»Periskop br. 2 je gotov.«
 Zašto se to desilo, pa čak i što se zapravo desilo, tada nisam znao.
Kasnije, u razgovoru s drom. Lyonom zaključili smo, da smo se sudarili s
malom santom koja je plovila po laguni. Na našu nesreću pogođen je
najosjetljiviji dio na podmornici. Nadao sam se, da je moja ocjena havarije
suviše pesimistička i da ćemo lako popraviti staklo na periskopu čim
stignemo na otvoreno more.
Sjetivši se stare mudrosti, da poslije pada treba ustati i smjesta jahati
dalje, zatražio sam od dra. Lyona da javi čim stignemo do neke druge veće
lagune. Uskoro smo ponovo pokušavali da udjenemo iglu, Nautilus je
manevrirao ispod otvora.
Polako smo se dizali i kad smo bili blizu površine isturio sam
periskop br. 1. I u njemu je vladao potpuni mrak! Smjesta sam obustavio
pokušaj izronjavanja i naredio da brod punom parom krene natrag prema
rubu ledenog pokrivača na sastanak s Triggerom. U 14.00 sati uspostavili
smo kontakt pomoću podvodnog telefona, a sat kasnije izašli smo ispod
leda i izronili. Naš brzinomjer pokazivao je, da smo prevalili 150 milja
ispod leda. Postigli smo rekord, ali je naš divni brod prvi put ranjen.
Brzi izvanjski pregled otkrio je, da moje predviđanje nije bilo
pretjerano pesimističko. Periskop br. 2 bio je toliko oštećen, da ga se ne će
moći popraviti, a br. 1 je jako svinut. Za nuklearnu podmornicu s
najnovijim sonarom periskop je koristan ali ne apsolutno nuždan sastavni
dio opreme za izlete pod led. Međutim periskop je važan u napadu na
neprijateljski brod. Trebat će nam periskop za UZVRATNI UDARAC, a u
našem »redu vožnje« nije bilo predviđeno vrijeme za veće popravke. Morat
ćemo prema tome obustaviti operacije pod ledom i smjesta otploviti za
Englesku da se pripremimo za manevre. Nepotrebno je naglašavati koliko
je to bilo obeshrabrujuće nakon nekoliko tjedana naših napregnutih
priprema. Važnije za mene i posadu bilo je saznanje, da Nautilus prvi put
nije uspio izvršiti postavljeni zadatak.
Dok sam mozgao o tim činjenicama nekoliko je tehničara na palubi
razgledalo oštećenja. Nedugo zatim Paul Early me izvijesti:
»Kapetane, postoje izgledi — sasvim neznatni, doduše — da se
periskop br. 1 može izravnati u normalni položaj.«
Gledao sam vrlo skeptički na taj prijedlog. Takav zahvat nikad nije
izveden čak ni u radionici za popravljanje periskopa, a kamoli usred mora
na uskom komandnom mostu podmornice koja se klati amo-tamo. Da stvar
bude još ljepša, diglo se nevrijeme i snažno uzburkalo more. Kako tim
pokušajem nismo mogli ništa izgubiti, dozvolio sam.
Popravak periskopa sam je za sebe uzbudljiva pomorska priča.
Uspevši se na most oko kojeg je urlao vjetar, John Krawczyk, Robert Scott
i John McGovern izvukli su napolje nekoliko hidrauličkih dizalica, koje su
ukliještili između svinutoga periskopa i aluminijskog oklopa tornja. Zatim
su vrlo nježno počeli pumpati dizalice i pritiskivati periskop. Snažna cijev
od čelika, koji ne rđa, nije se pomakla. Počeo se svijati aluminijski
potporanj. Nisu se dali smesti i tražili su tvrđi potporanj. Nakon nekoliko
sati eksperimentiranja izradili su ingenioznu konstrukciju ukrštenog
potpornja.
Sad su ponovo bili spremni da upotrebe dizalice. Opet su oprezno
počeli povećavati pritisak. Potporanj je izdržao i malo pomalo cijev se
počela uspravljati u okomit položaj. Odjednom britki prasak nadjača urlik
vjetra. Pregledali su periskop. Cijev je napukla pola metra od vrha. Suhi
dušik, kojim je ispunjena unutrašnjost periskopa da bi se spriječilo
zamagljivanje optičkih leća, izlazio je uz glasno pištanje u buru.
Kad su me obavijestili, da je cijev napukla — pukotina je iznosila
desetak centimetara — bio sam sklon da smjesta dignemo ruke od tog
posla. Ali Early je zatražio još malo vremena. »Želio bih da ga pokušaju
zavariti, kapetane.«
Čak i pod idealnim uvjetima u radionici, zavarivanje je nekorozivnog
čelika vrlo precizno i egzaktno umijeće. Temperatura zavarivača mora biti
relativno niska i on dobro uravnotežen, da bi pravilno raspodijelio rastaljeni
metal. Moji ljudi ne će moći upotrebiti potporanj, jer nije bilo načina da
uđu u unutrašnjost periskopske cijevi. Doista je izgledalo smiješno, što mi
Early uopće predlaže ovako nešto, naročito u uvjetima kad je temperatura
zraka blizu točke smrzavanja, a vjetar od 30—40 čvorova šiba komandni
most. Ali tada još nisam potpuno poznavao snagu, odlučnost i upornost
tipičnog mornara s Nautilusa.
Zavarivači za nekorozivni čelik zapravo su rijetki, ali mi smo imali
dvojicu, Richarda T. Beardena i Johna B. Kurrusa, za eventualne popravke
na reaktoru, kojemu su mnogi dijelovi od tog metala. Bearden i Kurrus
skupili su svoj alat, dopuštajući da izgledi za uspjeh u tom poslu stoje kao
1:10.
Kad su se uspeli na most, vjetar je bio toliko jak, da im je strgnuo
zavarivačke maske s lica. Tada su razapeli zaštitno platno iznad radnog
mjesta. Bearden i Kurrus počeše raditi; svakih nekoliko trenutaka prekidaju
posao da bi se o nečem dogovorili; ponovo pale zavarivački alat ili nešto
popravljaju na njemu. Primjernom skromnošću mornara s Nautilusa,
Bearden je kasnije izjavio: »Naišli smo na mnoge tehničke probleme.
Posavjetovali smo se i nastavljali, razvijajući naš postupak korak po
korak.«
Bearden i Kurrus proveli su na mostu 12 sati u toj oluji, a da su
zapravo samo dva sata zavarivali. Na najveće udivljenje svakog čovjeka
posade, oni su uspjeli začepiti pukotinu. Kad su sišli s mosta bili su dva
najsmrznutija čovjeka koje sam ikad vidio u životu. Dr. Dobbins odmah ih
je opskrbio medicinskim alkoholom.
Periskop je bio ispravljen i pukotina zavarena, ali mi još nismo
prebrodili sve teškoće. Kako je suhi dušik izvjetrio iz cijevi, periskop se
napunio vlažnim zrakom. Svi smo znali, da će se čim zaronimo sve leće
orositi i periskop će biti neupotrebljiv. Morat će se naći način, da se isiše
vlažni zrak iz cijevi i stvori vakuum, u koji bismo pod pritiskom ubacili
suhi dušik. Ali kako da stvorimo vakuum u periskopu?
Rješenje je našao Jimmy Youngblood. Da bi Nautilusov parni stroj
dobro radio, potrebno je da se para uvuče u velike kondenzatore, u kojima
se stvara gotovo potpuni vakuum. Youngblood je predložio, da se položi
cijev od vakuumskih pumpa parnog kondenzatora kroz čitavu podmornicu
do periskopa i da se na taj način isiše zrak iz cijevi.
Ubrzo je cijev položena, a pumpe stavljene u pogon. Za tren oka zrak
je uklonjen iz periskopa. Određena količina suhog dušika ubačena je kroz
»dihtunge«, a zatim je čitav postupak ponovljen da budemo dvostruko
sigurni da smo doista uklonili vlagu iz cijevi. Nakon toga »dihtunzi« su
ponovo zatvoreni i poslije 15 sati naporna rada periskop br. 1 bio je kao
nov.
To je najteži popravak na moru, kojemu sam ikad prisustvovao.
 9
Teškoće s kompasom

Čim sam mogao, javio sam sretnu vijest Lesu Kellyju na Trigger:
nastavit ćemo operaciju po predviđenom planu. Nautilus će zaroniti idućeg
dana u 08.00 sati i krenuti pod ledom do 83. stupnja »i dalje«. Ostat ćemo
na putu, rekao sam, između dva i pet dana.
Kelly je odgovorio: »Kako daleko na sjever kanite otići?«
Nikome na brodu nisam rekao, da sam nakon našeg prvog izleta pod
led i nakon popravka periskopa utvrdio elemente — brzinu, udaljenost,
vrijeme, put — koji će nam omogućiti da stignemo do Sjevernog pola. Bio
je udaljen 660 milja i ja sam računao da možemo, ako sve pođe dobro, biti
tamo i natrag za četiri do pet dana. Ukoliko se to pokaže izvedivim,
namjeravao sam poći do kraja.
Ipak to nisam htio službeno saopćiti Lesu Kellyju; stoga sam se
neodređeno našalio.
Zaronili smo dosta duboko pod led i krenuli znatno većom brzinom
negoli prilikom prve ekspedicije, potpuno ravnodušni prema prijetećem
»nebu« nad nama. Većina našega normalnog strojnog parka, reaktor,
odstranjivači CO2 i pumpe dobro su funkcionirali. Specijalni sonari dra.
Lyona užurbano su kuckali, gomilajući golemu količinu podataka, koji će
mjesecima upošljavati polarne stručnjake. Temperatura je na Nautilusu bila
ugodna. Čak je i moja kabina, obično jedno od najhladnijih mjesta na
brodu, bila topla. Električari su ugradili specijalnu grijalicu za ovo
putovanje.
Opet se jednom život na brodu vratio u svakođnevdu kolotečinu s
uobičajenim šalama i bučnom veselošću onih, koji nisu na dužnosti. Ovaj
put su podoficiri smislili podvalu, a žrtva je bio momak po imenu John
Ropek iz Mornaričkog hidrografskog ureda. To je ujedno dobar primjer
kako ljudi mogu potpuno izgubiti osjećaj za doba dana i noći, kad ne
postoji dodir s izvanjskim svijetom, kao što je slučaj na nuklearnoj
podmornici.
Ropek je po zanimanju stručnjak za predskazivanje kretanja leda.
Podoficiri, s kojima je spavao, nadjenuli su mu nadimak »Ledenko,
neustrašivi prognozer«. Jednog jutra u 10 sati Ropek se dosađivao u kabini
za podoficire. Njegovi sobni drugovi, koji su se unaprijed dogovorili,
počeli su se jedan po jedan dizati, zijevati i izjavljivati, da je već prilično
kasno i da idu spavati. Uskoro su svi ležali u krevetima. Ropek, koji nije
bio nimalo pospan, konačno ih je ipak slijedio. Kad je zaspao, ostali su
ustali i pošli na svoja redovna zanimanja.
Ropek je prospavao čitav dan. Predvečer se prosudio, obukao i došao
u oficirsku blagovaonicu, gdje smo se upravo svi bili okupili da večeramo.
Desilo se da smo imali pirjanu govedinu. Kad je Ropek primio svoj obrok,
iznenađeno se obratio Paulu Earlyju upitavši ga: »Zar na Nautilusu često
imate pirjanu govedinu za doručak?«
Te iste večeri stigla je u blagovaonicu vijest, da naš bolničar ili major
Keating piše poruke, zapečaćuje ih u boce i izbacuje kroz odvod smeća u
more. Poruke, pisane na ruskom, glasile su: »U pomoć, ja sam zarobljen u
američkoj atomskoj podmornici.«
Proslijedili smo na sjever i po planu dosegli 83. stupanj sjeverne
širine. Pogled je na kompase pokazivao, da se magnetski hirovito okreće, a
stari žiro, projektiran za maksimalnu sjevernu širinu od 70 stupnjeva,
abnormalno titra, dok naš novi Mark 19 prilično dobro funkcionira. Kako
to nije izgledalo ni najmanje riskantno naredio sam oficiru-promatraču, da
nastavi vožnju u sjevernom pravcu prema Polu. Prešli smo 84. pa 85.
stupanj, a da u funkcioniranju kompasa nije nastupila vidljiva promjena.
Nekoliko sati kasnije, upravo pred samom 86. paralelom, obaviješten
sam da su oba žiro-kompasa otkazala. Desilo se to tako iznenada i tako
odsječno da smo za trenutak bili u potpunoj nedoumici. No ubrzo smo
shvatili, da nije visoka geografska širina već nešto drugo izazvalo
abnormalno kruženje igle. Za nekoliko sekundi otkrili smo uzrok: zakazao
je dovod struje u kompas. Osigurač je pregorio.
NE MOŽE BITI, mislio sam. NAKON SVEGA ŠTO SMO
UČINILI? Prokleti osigurač. DA LI NAM TO NETKO DAJE ZNAK DA
SE VRATIMO?
Kad u normalnim geografskim širinama žiro-kompas prestane raditi i
onda ga opet upale, potrebno je oko četiri sata da uspostavi ravnotežu i da
se »smiri«. Kako nikad nitko nije pokušao da stavi u pogon žirokompas na
tako ekstremnoj geografskoj širini, nismo znali koliko će mu trebati da se
ponovo »snađe« i da li će se uopće snaći. Ponovo smo uspostavili dovod
struje i neko ga vrijeme pažljivo promatrali. U međuvremenu smo se
ravnali, kako smo najbolje znali, po magnetskom kompasu, čija se igla
polako klatila u luku od nekih 60 stupnjeva.
 Situacija nije davala povoda za paniku, ali je ipak bila napeta.
Najbolje ju je opisao poručnik Ken Carr: »To me podsjeća na momka koji
ide da istraži spilju, vukući za sobom uzicu pričvršćenu za ulaz da ne
zaluta. Nakon dugog tumaranja otkriva, da je uzica koju drži u ruci —
pukla.«
Bojeći se da bi oštar zaokret još više poremetio ponovno uključeni
žiro-kompas, nastavili smo naš put u sjevernom pravcu. Ako smo prije bili
oprezni u navigaciji, sad smo bili minuciozni. Mala griješka u tim širinama,
gdje se paralele počinju dodirivati, mogla bi nas baciti u »longitudinalnu
ruletu« od koje smo svi strahovali. To bi nas moglo odvesti u pogrešni
ocean ili, još gore, prema kakvoj ledom zakrčenoj obali. Brodski navigatori
postali su meta prijateljskih šala o ugodnostima života na Aljaski i,
naravno, u Murmansku.
Uskoro pošto smo prešli 87. stupanj sjeverne širine, oko 180 milja od
Sjevernog pola — tu su procjenu kasnije provjere potvrdile — dao sam
naređenje da izvedemo širok, postepeni zaokret. Žalio sam što nismo stigli
do Pola, ali sam smatrao, da bi svako dalje napredovanje izložilo brod i
posadu opasnostima.
Kad smo izvršili zaokret izbila je među posadom prijateljska raspra
tko je bio najbliže Polu. Poručnik Frank Wadsworth, koji je radi toga otišao
koliko je mogao naprijed u prednjoj torpednoj prostoriji, odmah je svojatao
tu čast za sebe. Ali ljudi s krme računski su dokazali da prilikom zaokreta
krma učini veći, izvanjski krug — u ovom slučaju prema sjeveru — negoli
pramac. Već su likovali nad svojom pobjedom kad se javio jedan čovjek,
koji je sjedio s desne strane broda. On je ustvrdio, da je prilikom zaokreta
ulijevo bio bliži Polu nego itko drugi na brodu. Nakon podrobnog
razmatranja tog zamršenog i vrlo spornog pitanja morao sam presuditi u
korist čovjeka, koji je sjedio s desne strane broda.
Malo je navigatora i kormilara radilo pod težim i napornijim uvjetima
od poručnika Billa Lalora i njegovih ljudi, koji su određivali naš pravac
prema jugu k rubu ledenog pokrivača. Mark 19 nije se »smirio« skoro
punih sedam sati. Za to vrijeme upravljali smo se prema magnetskom
kompasu u nadi da ne »šeta« i da nas ne vodi u krug oko Pola.
Čak i kad se smirio nismo mogli biti sigurni, da se glavni kompas
točno izravnao. Plovili smo prema djelomičnim podacima, pronalazeći
»središte« u oscilacijama magnetskog kompasa i prema osjećaju. Oni koji
su radili na tom poslu malo su spavali. Na sreću, sav ostali strojni park
funkcionirao je izuzetno dobro — otkrili smo, na primjer, da naš reaktor u
hladnijoj vodi postiže veću brzinu — i stoga sam bio slobodan da se
potpuno koncentrirani na problem navigacije.
Na moje veliko zaprepaštenje ubrzo se ispostavilo, da smo zapravo
ipak bili žrtve »longitudinalne rulete«. Upravo kad smo očekivali da se
nađemo nad postepeno sve plićom podvodnom ravnicom koja vodi u
otvorene vode Grenlandskog mora, odjednom smo se našli u vrlo plitkoj
vodi. Primijetili smo usto da je led mnogo kompaktniji nego što smo
pretpostavljali, a temperatura vode mnogo niža. Užurbana analiza naše
okoline pokazala je — a to je kasnije potvrđeno — da smo se gotovo
zaletjeli u zaleđenu obalu Grenlanda. Naredio sam, da skrenemo za 90
stupnjeva ulijevo. Nakon nekog vremena, koje nam se pričinilo kao
vječnost, opet smo se našli u dubokoj vodi.
Dan kasnije obreli smo se na rubu ledenog pokrivača. Proveli smo
pod ledom 74 sati i prevalili gotovo 1.000 milja. Instrumenti dra. Lyona
skupili su na desetke tisuća podataka, a ako se računaju i precizna mjerenja
morske dubine, na milijune. Nismo se približili Polu onoliko, koliko smo se
nadali. Međutim smatrali smo, da će naša navigaciona iskustva stečena u
visokim geografskim širinama mnogo više koristiti drugim nuklearnim
podmornicama, koje će se odvažiti pod led negoli gola činjenica stizanja na
Pol. Što se tiče rekorda, postavili smo bar jedan. Probili smo se dalje na
sjever negoli zarobljenici leda Fram i Sedov, a mnogo dalje nego ijedan
drugi brod vlastitim pogonom.
Uspostavili smo kontakt s Triggerom. Nakon jednodnevnog odmora
— za koje je vrijeme Trigger prevalio 60 milja pod ledom, što je značajno
postignuće za konvencionalnu podmornicu — krenuli smo na treći i
posljednji pohod ispod leda. Kako smo već bili ostvarili naš osnovni
zadatak, da izvršimo dalek prodor, ovaj smo se put igrali, ploveći u
krugovima sad na ovu; sad na onu stranu, dok je dr. Lyon bez prestanka
skupljao podatke.
Pošto je dan bio upola prošao, opazili smo prostranu lagunu, a kako
se nevrijeme izduvalo za vrijeme našeg dalekog prodora, odlučili smo da se
dignemo na površinu. Opet smo jednom oprezno doveli Nautilusa pod
otvor i onda se počeli uspinjati centimetar po centimetar. Uskoro je
periskop probio površinu vode i ja sam ugledao ono što je vrlo mali broj
ljudi vidio iz ove perspektive. Raskomadan, porazbacan, pust led prostirao
se na sve strane do obzorja.
 Laguna je bila upravo toliko prostrana, da nas primi. Voda je bila
mirna, pa iako se led oko nas kretao, nismo bili ugroženi. Ako nas počne
zatvarati jednostavno ćemo »izvući čep« i spustiti se poda nj. Led nije bio
toliko debeo, da bi mogao probiti trup naše podmornice. Dok su dr. Lyon i
njegov asistent bili zaposleni skupljanjem podataka, poslao sam Johna
Krawczyka, službenog snimatelja na Nautilusu, u gumenom čamcu za
spasavanje na led da načini nekoliko snimaka. Pola posade dobrovoljno se
javilo za veslanje. Za to vrijeme mislio sam, kako smo mogli — da smo bili
odgovarajuće opremljeni i imali odgovarajuće naređenje — ispaliti svaku
količinu teledirigiranih projektila.
Nautilus je ovim zapravo otvorio novo, zadivljujuće poglavlje
pomorskog ratovanja. Naše je krstarenje s vojnog stanovišta pokazalo, da
nuklearne podmornice mogu operirati u toj divljini relativno sigurno,
udobno i, dok Sovjetski Savez ne izgradi svoje nuklearne podmornice,
izvan domašaja neprijateljskih pomorskih snaga.
Mornarica je u to doba već imala u raznim stadijima razvoja četiri
nuklearne podmornice, opremljene teledirigiranim projektilima, koje je
admiral Rickover nazvao svestranim »podvodnim satelitima«, sposobnim
da izvrše razorni napad protiv Rusa ako ovi otpočnu rat. Te podmornice,
izjavio je Rickover, moći će operirati u Arktičkom oceanu pa čak i pod
ledom. I letimičan pogled na geografsku kartu Pola pokazuje da bi to
prostrano, neprijazno područje bilo idealna baza za takve podvodne satelite
s njihovim arsenalom dalekometnih raketa.
Rakete s dometom od samo 1.500 milja, ispaljene s ovakvih
slobodnih vodenih površina u ledu kao što je ova naša, mogu doseći većinu
centralnih sovjetskih područja. »Kako može da se sakrije pod ledom —
rekao je Rickover — neprijatelj će teško otkriti atomsku raketnu
podmornicu. Radar je bespomoćan protiv nje. Neprijatelj bi se našao u
položaju čovjeka, koji na prostranoj i goloj ravnici po mrkloj noći želi
otkriti crnu mačku.« U bijelom, pustom bespuću, u koje površinski brodovi
ne mogu prodrijeti, nije lako naći atomsku raketnu podmornicu, a još ju je
teže uništiti, kad je otkrivena, jer može iskoristiti debele sante kao zaklon
od bombi. Naše krstarenje dokazalo je, da je nova koncepcija zastrašivanja
vojnički provediva.
Nakon dvosatnog bavljenja na našem zabačenom, privatnom jezeru u
ledu, mi smo zaronili, i za dva dana, prevalivši više od 200 milja, vratili se
na rub ledenog pokrivača i ponovo uspostavili vezu s Triggerom. Zatim
smo pod vodom nastavili put prema Engleskoj.
 Proročanska mašta Julesa Vernea prva je nabacila misao o plovidbi
pod polarnim ledom sa svojom mitskom podmornicom Nautilus. Ponovo je
realni Nautilus, proizvod još jednog čovjeka velike mašte i dalekovidnosti
— admirala Rickovera, oživotvorio jedan od Verneovih snova. Dok je
Nautilus hitao prema toplijim vodama, mi, njegova posada, sa
zadovoljstvom smo osjećali da smo ostvarili jedno dostignuće, znatno
proširivši čovjekovo naučno saznanje o Arktiku. No ostalo nam je malo
vremena da razmišljamo o tome, jer smo se odmah počeli pripremati za
»borbu« u manevrima UZVRATNI UDARAC, koji su bili neposredno pred
nama.
Stjecajem okolnosti Nautilus je na putu za Englesku ispunio još jedan
san Julesa Vernea. Prešavši arktički krug, Nautilus je prevalio svoju
60.000. milju pod vodom. Ako računamo, da milja koju je imao u vidu
Jules Verne iznosi otprilike tri sadašnje, naš je brod — uz samo jedno
nadopunjavanje goriva — prešao »20.000 milja pod morem«.
 10
Konferencija u Bijeloj kući

U vježbi UZVRATNI UDARAC i kasnijim specijalnim vježbama s

elitom britanskih protupodmorničkih snaga, Nautilus je postigao dobre
rezultate i mnogi su brodovi teoretski poslani na dno. Britanska mornarica
bila je izvanredno impresionirana mogućnostima Nautilusa. Toliko, da će
se britanska pomorska moć u budućnosti možda izgrađivati oko jezgra
nuklearnih podmornica. Britanci već grade jednu podmornicu na nuklearni
pogon, Dreadnought. Čitav pogonski stroj isporučit će Sjedinjene Države
na osnovu bilateralnog atomskog sporazuma između dvije zemlje.
U polovini listopada okrenuli smo na zapad i potkraj mjeseca
Nautilus je opet bio kod kuće u New Londonu.
Odletio sam u Washington da podnesem štabu Šefa pomorskih
operacija izvještaj o UZVRATNOM UDARČU i o našoj polarnoj operaciji.
Već sam bio dostavio službeni naučni izvještaj o pothvatu pod ledom,
predloživši dalje operacije u tom području. Smatrao sam, da nuklearna
podmornica uz pomoć savršenije navigacione opreme i poboljšanih
kompasa lako može stići do Sjevernog pola, premda nisam predložio Pol
kao specifičan cilj.
Kad sam napuštao Pentagon već je padao mrak. Bio sam pomalo
obeshrabren, jer sam osjećao da tog popodneva nisam slušaocima uspio
predočiti sve značenje onog što je Nautilus upravo postigao. Dok sam
mrzovoljno silazio niz stube, opazio sam kapetana bojnog broda Petera
Auranda, predsjednikova pomorskog ađutanta, kojeg sam bio površno
upoznao šest mjeseci ranije. Rukovali smo se i on me upitao, želim li da me
poveze u grad. Kad smo prešli Potomac i uzeli pravac prema Bijeloj kući,
zapitao me što ima nova s Nautilusom u posljednje vrijeme. Ukratko sam
mu ispričao o našem pokusu pod ledom i naveo, da smo se bili približili
Sjevernom polu na 180 milja.
Aurand je bio vrlo zainteresiran za pojedinosti tog putovanja i zapitao
me, ne bih li mogao doći sutradan u njegov ured u Bijelu kuću, a da nikome
ništa ne kažem o tome. Odgovorih, naravno, da ću doći.
Idućeg dana opširno sam upoznao Auranda s podacima o putu.
Smjesta je shvatio izvanredne mogućnosti za operacije nuklearnih
podmornica u Arktiku. Povrh toga bilo je to vrijeme, kad su nam neobično
trebali čvrsti dokazi za tehnički i naučni razvoj u Sjedinjenim Državama:
sputnjici su nam zujali nad glavama i Rusi su ubirali bogatu propagandnu
žetvu. Možda je upravo ta činjenica navela Auranda na slijedeće pitanje:
»Da li biste mogli povesti Nautilus na kompletni put oko svijeta pod
vodom?«
»Radi se samo o tome, da nam se dade dovoljno vremena i
nuklearnog goriva«, — odvratih.
Ubrzo su se naše oči okrenule prema golemoj karti svijeta, koja je
visjela na zidu kapetanova ureda. Zanijeli smo se u razne mogućnosti i
putove, kojima bi Nautilus mogao oploviti svijet. Neizbježno se razgovor
morao povesti i o putu iz oceana u ocean ispod samog Pola. Sto smo više
razmišljali o ovoj posljednjoj mogućnosti, to nas je više privlačila.
Bit ću otvoren. Na početku našeg razgovora o eventualnom putu
preko vrha svijeta, ja sam mislio na dalju budućnost — recimo dvije tri
godine kasnije. U svom službenom izvještaju o krstarenju 1957. predložio
sam, da se podvodno istraživanje Arktika nastavi »umjerenom brzinom«,
što će reći korak po korak. Uzimajući u obzir opasnosti i nimalo
oduševljenu reakciju nekih krugova na naše putovanje 1957. godine, nije
mi ni palo na um, da bih mogao dobiti službenu podršku za neposrednu
plovidbu od Pacifika do Atlantika. No nisam računao s maštom i
oduševljenjem Bijele kuće ni s poletom admirala Burkea i njegova štaba.
Aurand me opomene, da je tajnost važna iznad svega. Zatim me
upita, ne bih li mogao ponovo doći za otprilike tjedan dana da upoznam sve
vodeće osoblje Bijele kuće s našim ovogodišnjim krstarenjem.
»Kadgod zaželite, gospodine«, — odgovorih.
Potom sam krenuo za New London i na brod. Nikome nisam ništa
govorio o posjetu Bijeloj kući. Tjedan dana kasnije ponovo sam se nalazio
u Washingtonu. Oko 30 pripadnika osoblja Bijele kuće, uključujući
Shermana Adamsa i Jamesa Hagerthyja, prisustvovalo je mom izlaganju.
James Hagerthy pitao me ono isto što i Aurand ranije, pitao je nešto,
što zacijelo mnogima nije dalo mira:
»Možete li s vašim brodom oploviti svijet pod vodom?«
»Da gospodine« — odgovorih ponovo. — »To je samo pitanje
vremena i nuklearnog goriva.«
 J. Hagerthy kimne glavom i udalji se, očigledno duboko zamišljen.
No nakon nekoliko metara okrene se i vrati sa širokim osmijehom na licu.
Namignuvši reče: »Hvala vam, mnogo hvala.«
Iako ništa nije bilo rečeno ni službeno ni neslužbeno, bio sam nakon
ovog sastanka uvjeren, da Bijela kuća pokazuje više nego prigodno
zanimanje za Nautilus i njegovo polarno putovanje. Slijedio sam kapetana
Auranda, koji se vraćao u svoju sobu i tu smo ponovo više od sata
raspravljali o mogućnostima budućih polarnih operacija. Složili smo se, da
bi najznačajniji aspekt svakog puta oko svijeta bila vožnja iz Pacifika u
Atlantik pod ledom ispod Sjevernog pola, čime bi bio postignut cilj
vjekovnih napora — sjeverozapadni prolaz.
Kad sam napuštao Bijelu kuću, kapetan Aurand me ponovo upozori,
da ne otkrijem posjet Bijeloj kući i da ni s kim ne raspravljam o
mogućnosti transpolarnog putovanja Nautilusa. Vrativši se u New London,
uputih u Pentagon formalno pismo, u kojem predlažem da Nautilus izvrši
drugu polarnu pokusnu vožnju u 1958. godini. Ako iz diskusija u Bijeloj
kući proizađe čvrst plan, trebat će nam dodatna navigaciona i sonar-
oprema. Odobrenje za uobičajene polarne pokuse u 1958. dalo bi nam
izgovor, da je počnemo ugrađivati na Nautilus.
Razmišljajući o tom strogo povjerljivom putu, podvrgnuo sam sam
sebe pomnom ispitivanju. Bilo je nevjerojatno, da su ljudi uopće govorili o
njemu. Sjetio sam se prvog putovanja, onog što smo naučili i što tek treba
da naučimo. Na osnovu tog puta (da je ovisilo o meni) ne bih bio predložio
transpolarni prolaz u 1958. godini. No ipak sam pristao da ga izvedemo.
Zatim sam razmišljao o tisuću i jednoj stvari, koju treba da obavimo,
ako želimo biti spremni; ali obavezan na potpunu šutnju mogao sam samo
učiti i čekati. Šest tjedana je prošlo, a da ništa službeno nije javljeno. Iz
kratkog telefonskog razgovora, koji je nužno bio vrlo općenit, saznao sam
od Auranda samo da se »stvari povoljno razvijaju«.
U međuvremenu, nakon mog posjeta Pentagonu, neki vrhovni
mornarički oficiri počeli su promatrati stvari iz perspektive Hagerthyjeva
pitanja. Maloj grupi oficira povjereno je da izrade prethodnu studiju.
Njihov odgovor bio je, poput mojega, pozitivan. Ubrzo je šef pomorskih
operacija admiral Burke predložio Predsjedniku, da Nautilus pokuša idućeg
ljeta izvesti to putovanje.
Reakcija Predsjednika može se opisati samo kao oduševljenje. Naš
predloženi polarni tranzit postao je najomiljeniji projekt Predsjednikovih
ljudi. Osobno držim, da se to dobrim dijelom mora zahvaliti njegovom
neprestanom zanimanju da se putovanje uspješno obavi.
To putovanje postalo je tada najpovjerljivija mirnodopska pomorska
operacija u povijesti. Razlozi za takvu potpunu tajnovitost bili su dvovrsni.
Prvo, Nautilus će u prolazu kroz Beringov tjesnac proći blizu sovjetskih
teritorijalnih granica, kroz operaciono područje njihovih podmornica.
Postojala je opasnost — iako ne baš velika — da dođe do nekog incidenta.
Drugo, svi su osjećali, da je bolje, ako je moguće, najprije uspješno izvršiti
put, a onda ga objaviti, čime bi se izbjegao fijasko poput onog s
Vanguardom. Kako se pokazalo, samo je šačica ljudi u cjelokupnom
aparatu vlasti bila upoznata s pojedinostima.
U siječnju sam primio tajnoviti žurni telefonski poziv iz Pentagona.
Rečeno mi je da se radi o stvari, koja je »suviše osjetljiva, a da bi se o njoj
govorilo preko telefona«. Naređeno mi je, da se javim što je prije moguće u
uredu kontraadmirala L. R. Daspita, direktora podmorskog ratovanja. Dok
sam u noćnom vlaku jurio prema Washingtonu, bio sam iskreno uznemiren.
»Što sam to sada pogriješio?«
U Pentagonu sam se pridružio kapetanu bojnog broda Franku
Walkeru, načelniku odjeljenja za podmorničko ratovanje i kapetanu fregate
M. G. (»Dukeu«) Bayneu. Požurili smo u ured admirala Daspita. Admiral
je zatražio od svog ađutanta Yeomana da napusti sobu, a zatim je zatvorio
vrata. Pošto smo sjeli, on me pogleda i upita: »Anderson, što mislite o tome
da s Nautilusom otplovite iz jednog oceana u drugi ispod Sjevernog pola?«
Onda me upoznao s prijedlogom admirala Burkea Predsjedniku i s
Predsjednikovim velikim zanimanjem za taj put.
Dotad već bijah dobrano promislio i prostudirao čitav plan sa strogo
operativnog stanovišta. Po mom shvaćanju, nije moglo biti nikakve sumnje,
da Nautilus može bez ikakve opasnosti ući u područje leda sa strane
Grenlanda i Spitzbergena, kao što smo to bili učinili 1957. Voda je tamo
prilično duboka. Znao sam da pravi problem leži na drugoj strani, u
Beringovom tjesnacu i Čukotskom moru, malenoj vodi koja se nalazi
između tjesnaca i Arktičkog oceana.
Gledano s vrha svijeta, s Pola, ovo područje sliči na veliki lijevak,
čije je grlo — Beringov tjesnac — okrenuto prema jugu. Tu je led mnogo
nepravilniji i opasniji negoli na Grenlandskoj strani. Tjeran prema jugu i
pritisnut o zidove lijevka, koji čine Aljaska i Sibirija, led se »guši« u uskom
lijevku. Zapravo, on sloj po sloj zakrčuje te krševite obale i stoga je mnogo
deblji negoli led u blizini Pola. Da stvari budu još nepovoljnije, voda
Beringova tjesnaca i Čukotskog mora prilično je plitka, u prosjeku nije
dublja od 40 metara, preplitka za obične podmorničke operacije. Ako
podmornica u tim vodama naiđe na duboko viseću »ledenu zavjesu«, teško
će proći ispod nje ili je zaobići. Bit će to izvanredno škakljiv problem
provući se kroz opasni led, tražeći ono nekoliko uvala u morskom dnu koje
vode prema sjeveru u arktički bazen.
S operativnog stanovišta postavljalo se pitanje: može li podmornica
proći taj put uzimajući u obzir mogućnost lošeg vremena i navigacionih
griješaka? Zamišljao sam, sjedeći tu pred admiralom Daspitom, kako se
Nautilus provlači kroz nepoznato područje, a dubinomjeri opipavaju
udaljenost od dna i od leda nad glavom. Sigurno ne će ostati mnogo
slobodnog prostora ni u jednom od oba ta pravca. Bit će to kao kad se
maleni dječak provlači ispod niske žičane ograde, s tom velikom razlikom,
što Nautilus nije malen — dug je kao blok kuća i 4.000 tona pod vodom.
Ipak, moglo se izvršiti. Bio sam siguran u to. I tako sam rekao.
Jedna konferencija slijedila je za drugom. Dr. Waldo Lyon je pozvan
u Washington. Pristao je uz moje mišljenje, da vožnju treba poduzeti iz
Pacifika u Atlantik, načinjajući time zapravo najteži dio puta. Ni tad ni ikad
kasnije nismo mogli biti apsolutno sigurni da ćemo proći. Ali ukoliko
prođemo tu — a ja sam bio odlučan, da to učinim ako ikako bude moguće
— onda ćemo proći čitav put. No nađemo li, da je led suviše opasan,
preispitat ćemo naše planove na licu mjesta. Znao sam, da će moje
naređenje glasiti, da ne izlažem Nautilus i posadu nepotrebnim
opasnostima.
Preostalo je samo još pitanje kad treba da se poduzme to prvo
putovanje, zimi ili ljeti? Za vrijeme zime ledeni pokrivač proširi se daleko
u uski plitki Beringov tjesnac. U toplijim mjesecima povuče se gotovo do
ruba dubokoga arktičkog bazena. Buduće operacije možda će pokazati, da
su moja shvaćanja bila pogrešna, ali s obzirom na oskudno znanje o ledu,
kojim smo tad raspolagali, izgledalo je logično da poduzmemo put ljeti.
Time ćemo svesti na minimum plovidbu pod ledom u vrlo plitkoj vodi.
Kao orijentacioni datum utvrđen je 8. lipanj.
 11
Dvosmislena objašnjenja i ubrzane pripreme

Pošto sam se vratio u New London, pozvao sam svoga novog

zamjenika, poručnika bojnog broda Franka Adamsa, glavnog strojarskog
oficira poručnika Paula Earlyja i novog navigatora poručnika Shepa Jenksa
u svoju kabinu. Upozorio sam ih, da ovaj razgovor treba smatrati najstrože
povjerljivim, a zatim sam ih obavijestio o značajnim događajima, koji su se
odigrali u Washingtonu. Nas četvorica smo se onda latili bez sumnje
najtežeg posla, koji sam iskusio u svojoj pomorskoj službi: pripremiti
Nautilus u najvećoj tajnosti za put ispod Pola.
Da opravdamo instaliranje našega novog sonara i navigacione
opreme, što je bilo nemoguće prikriti, admiral Burke je odobrio »zaštitni
operativni plan«. Mornarica je najavila da će ljeti 1958. nuklearne
podmornice Nautilus i Skate i konvencionalna podmornica Halfbeak
poduzeti »arktičke operacije«. Drugi detalji nisu dati. Stvoren je utisak, da
će Nautilus kao i prošlog ljeta izvršiti pokusnu vožnju u području Grenland
— Spitzbergen.
Zatim, da bi opravdali naš put na Pacifik, admiral Burke je dao
razglasiti, da će Nautilus poduzeti proljetno krstarenje na Zapadnu obalu,
da bi protupodmorničkoj obrani prikazao djelovanje i mogućnosti
nuklearne podmornice. Luke u kojima ćemo pristati bit će: Balboa,
Panama, San Diego, San Francisco i Seattle. Dalje je razglasio, da će 7.
lipnja Nautilus započeti povratno putovanje na Istočnu obalu iz Seattlea i
da će za 26 dana pod vodom stići do Paname. Kako se radi o tako dugom
putovanju pod vodom moći ćemo, a da ne izazovemo sumnje, otkloniti sve
uobičajene molbe učenjaka i mornaričkog osoblja da ih povezemo, pod
izgovorom da su naše zalihe kisika ograničene.
Na osnovu tog plana admiral Burke je mogao pružiti prihvatljivo
objašnjenje i mnogim protupodmorničkim jedinicama, koje obično
vježbaju s nama kad stignemo u područje pod njihovom »vlašću«. Bit će to
dugo putovanje, moći će da kaže šef pomorskih operacija, pravcem što će
odvesti Nautilus vrlo daleko od svih pacifičkih baza. Bit ćemo obavezni da
vršimo razne pokuse i proučavamo problematiku dugih podvodnih
krstarenja, rezultati kojih su važni za podmornički program Polaris. U tom
specifičnom slučaju, moći će da kaže admiral Burke, bit će bolje da se
Nautilus ne opterećuje prevelikim brojem zadataka.
 Po »zaštitnom planu« Nautilus bi se teoretski morao vratiti u srpnju u
New London, izvršiti konačne pripreme i krenuti sa Skateom i Halfbeakom
za područje Grenlanda krajem srpnja ili u početku kolovoza.
Gledajući unatrag izgleda mi, da naši napori za provođenje zaštitnog
operativnog plana nisu bili ništa manje zamorni nego samo putovanje.
Jedini oficir u New Londonu, s kojim sam mogao otvoreno govoriti, bio je
kontraadmiral F. B. Warder, komandant svih podmornica na Atlantiku.
Kako ne volim da svojim ljudima lažem u oči, nastojao sam da se izgubim,
čim sam osjetio da bi se mogla načeti tema naših budućih operacija.
Od specijalne opreme prvo je stigao vrlo složen stroj nazvan
»inercijalni navigator«, osjetljiv i zamršen poput elektronskog mozga.
Izgradili su ga inženjeri kompanije North American Aviation, da upravlja
njihovom raketom Navaho s kontinenta na kontinent. »Pamtio« je podatke
o brzini, pravcu i drugim faktorima i davat će nam konstantno našu
poziciju.
Inercijalni navigator instaliran je na Nautilusu sredinom travnja.
Mislim, da su inženjeri kompanije North American, radeći u tajnosti u vrlo
ograničenom vremenskom roku, obavili sjajan posao. Kad sam prvi put
ugledao taj zamršeni splet žica i elektronskih cijevi, moja je pomisao bila:
»To nikad ne će funkcionirati.« Nisam bio u pravu. Inercijalni navigator, ili
N6A kako ga nazivaju stručnjaci, kroz sve nas je vrijeme precizno
informirao o našoj poziciji. Taj će stroj, kad bude u većim količinama
dostupan trgovačkom brodarstvu, revolucionirati prastaru vještinu
navigacije. Bit će to također vrlo vrijedan komad opreme za naše
podmornice tipa Polaris. Da bi se s teledirigiranim projektilom pogodio cilj
nužno je sasvim točno znati poziciju odakle se ispaljuje.
Dok se još radilo na tome, inženjeri kompanije Sperry Gyroscope
instalirali su dodatni kompas na Nautilusu, a ostala dva specijalno
preuredili za operacije na visokim geografskim širinama. Fred Braddon,
njihov šef-inženjer, proveo je sate i sate raspravljajući s Jenksom i sa
mnom kako svladati problem polarne navigacije. U isto vrijeme stigli su
ljudi dra. Lyona sa šest novih sonara. Jedan je od tih izgrađen specijalno za
Nautilus. Bio je mnogo osjetljiviji i efikasniji od onoga, što smo ga
upotrebljavali na putovanju 1957., i omogućit će nam da izvršimo prvu
detaljnu i zaista naučnu analizu morskog leda. Radnici Electric Boata
muvali su se po Nautilusu 24 sata dnevno.
 I namještenici Electric Boata i naša posada bili su, to smo dobro
osjećali, vrlo znatiželjni zbog te užurbane djelatnosti. Ako Nautilus ne će
otploviti prema Arktiku prije srpnja ili kolovoza, a mi ćemo se još jednom
zaustaviti u New Londonu prije tog putovanja, zašto onda sada takve
ubrzane pripreme? Zašto se nova oprema ne instalira kasnije? Naš izgovor
je bio, da će prilikom našeg budućeg zadržavanja ovdje biti premalo
vremena da se sve to svrši. Bolje je da sad izvršimo sve bitne izmjene pa da
konačne pripreme za grenlandsko putovanje obavimo bezbrižno i solidno.
Kad smo kontraadmiral Warder i ja primijetili, da ni ta priča nije
uklonila sve sumnje, organizirali smo konferenciju s radnicima Electric
Boata da raspravimo o poslovima koji će se završiti prilikom našega
navodnog zadržavanja ovdje. Nakon te konferencije kapetan A. C. Smith,
nadglednik brodogradnje u Grotonu, objavio je za sve radnike Electric
Boata fiktivni rokovnik, koji je pokazivao kad će se Nautilus na povratku
naći u Panami. Bilo je čak uređeno, da neki nadglednici Electric Boata
avionom dođu u Panamu i ukrcaju se na naš brod za povratak u New
London, kako bi se izmišljeni radovi ubrzali.
Krajem veljače sazvao je kontraadmiral Warder konferenciju o
polarnim operacijama podmornica Nautilus, Skate i Halfbeak. Do tog
vremena već je gotovo svaki stručnjak za Arktik bio zainteresiran
mogućnostima, koje su se tu otvarale i oni su stizali u jatima na
konferenciju. Razradio sam plan sa svojim oficirima, koji su u to doba već
svi bili upoznati s našim pravim namjerama. Pripremili smo fiktivni red
vožnje za Nautilus, koji će ući pod led sa strane Grenlanda. Na konferenciji
smo podrobno raspravljali o tim pitanjima, uspjevši u potpunosti prikriti
naš stvarni plan.
Bilo bi pošteno, da na ovakav put pođu isključivo dobrovoljci.
Pripremajući se za naš odlazak s Istočne obale, vjerujem, da sam odgovorio
svojoj obavezi u tom pogledu. Nakon najave, da će podmornice Nautilus,
Skate i Halfbeak sudjelovati u arktičkim operacijama, zatražio sam od
svojih mlađih oficira, da neprimjetno provjere svoje ljude ovim pitanjem:
»Da li bi netko želio uzeti dopust ili ostati ovdje dok traju operacije pod
ledom?« Ni jedan mornar s Nautilusa nije prihvatio tu ponudu.
Osjećao sam se pomalo nelagodno, jer je posada Nautilusa bila uvijek
vrlo složna i ja vjerujem svakom od njih do posljednjeg čovjeka. Ali uvijek
postoji mogućnost, da nekom nehotice nešto promakne, bez obzira na
njegov položaj ili dužnost. Stoga, da bi se nešto održalo strogo
povjerljivim, treba to reći samo najmanjem broju ljudi. Tješio sam se osim
toga time, da bi za posadu značilo teško razočarenje, kad bi putovanje iz
bilo kog razloga bilo otkazano, pošto im je saopćeno da predstoji prolaz
ispod Pola.
Pretkraj su, vjerujem, unatoč svim našim naporima mnogi pripadnici
Nautilusove posade temeljito sumnjali. Na primjer u posljednji čas, kad
smo tovarili na brod polarnu odjeću i sredstvo protiv smrzavanja vode u
pomoćnoj Diesel-mašini, jedan od podoficira je pitao: »Ako idemo samo na
proljetni izlet do Kalifornije, što će nam sve te stvari? Bar se to može
ukrcati pred sam odlazak.«
I opet smo ponovili naš uobičajeni odgovor: »Svršimo sad sve ono
što možemo.« No osjećajući, da to nije dovoljno da uvjeri posadu, smislili
smo još jedan plan.
Jednog je jutra Adams sazvao posadu i najavio da sam ja dobio
dozvolu da na povratku sa Zapadne obale u Panamu skočim malo niže i
prijeđem Ekvator. Kako će to biti prvi put uopće, da nuklearna podmornica
prelazi Ekvator, Adams je predložio da posada pripremi superkolosalnu
proslavu te historijske zgode. Organizatori proslave — koja se, naravno, ne
će održati — išli su tako daleko te su dali štampati posebne diplome za tu
priliku. Nakon te najave bili smo sigurni, da ni jedan pripadnik posade nije
očekivao, da ćemo ući pod led iz Pacifika.
Važan problem, iako sada ne izgleda tako, bila je nabavka
geografskih karata i publikacija o području od Aljaske do Portlanda u
Engleskoj. Znali smo, ako ih zatražimo uobičajenim putem, da će izazvati
sumnje u Hidrografskom uredu. To je pitanje riješio Duke Bayne iz ureda
šefa pomorskih operacija. Jednostavno je u ime šefa pomorskih operacija
zatražio karte cjelokupnog arktičkog područja, dopustivši da se pretpostavi,
da šef želi prostudirati vrh svijeta. Shep Jenks odletio je u Washington po
taj materijal. Držao ga je zatvorenoga u sefu, a kadgod ga je htio proučavati
uvukao se u moju kabinu i zaključavao vrata.
Otkrili smo, da osim zrakoplovnih navigacionih karata, kakve smo
upotrebljavali i godinu dana ranije, i jedne objavljene ruske karte s nekim
unijetim dubinama — koje su se kasnije pokazale potpuno netočnima —
još uvijek nije bilo drugih karata o arktičkom bazenu. Na naše traženje, šef
pomorskih operacija naredio je Hidrografskom uredu da izradi specijalni
komplet karata. Odgovoreno je, da ne mogu biti dovršene prije kraja srpnja.
Šef pomorskih operacija odgovorio je, da ih treba »radi proučavanja« u
svibnju i da se imadu pošto-poto izraditi. Te su karte, od kojih su mnoge
sadržavale naša mjerenja dubine iz prošle godine, konačno najstrože
povjerljivom poštom dostavljene na Nautilus u San Franciscu, neposredno
prije odlaska u našu posljednju, odskočnu luku Seattle.
Krajnje mjere sigurnosti prouzrokovale su meni osobno mnoge
neugodne i mučne trenutke. Vjerujem, da sam se otuđio mnogim
prijateljima po struci, jer bih odjednom morao zašutjeti ili govoriti vrlo
neodređeno, kad bi se povela riječ o našim budućim operacijama.
Kod kuće je bila ista stvar. Moj se tempo neobično pooštrio. Svakih
nekoliko dana jurio sam u Washington uz ovo ili ono izmišljeno
opravdanje. Telefon je zvonio usred noći. Svi mi, koji smo znali,
razgovarali smo tajnim jezikom, koji je morao zvučiti kao neka nova
fantastična frajerština. Kod kuće bih provodio dobar dio vremena zatvoren
u biblioteci, okružen knjigama i kartama.
U 1957. nekim ženama bilo je rečeno, ili su otkrile, da će Nautilus
poduzeti putovanje pod ledeni pokrov Sjevernog pola. Kako je mornarica
najavila planove, da podmornice Nautilus, Skate i Halfbeak izvrše
operacije u Arktiku ljeti 1958., žene su naravno znale da ponovo idemo pod
led. Međutim s vremenom sam primjetio, da Bonny zna da naš pohvat
znači više nego što smo učinili prošle godine, više čak nego odlazak na
Sjeverni pol. Mogao bih reći, da je pretpostavljala da putovanje dobrano
ulazi u okvir onoga, što ona smatra »opasnim«. No Bonny zna cijeniti
blagodati šutnje u delikatnim pitanjima. Svijesna, da čvrsto čuvam tajnu
operacije, nije me otvoreno pitala kamo smo naumili. Bio sam joj zahvalan
za to.
Dan odlaska iz New Londona došao je gotovo neprimjetno. Odmah
po sunčevu zalasku 25. travnja izvukli smo se natraške iz našeg ležišta kod
Eletric Boata i spustili niz rijeku Temzu do zaljeva Long Island. Kad smo
stigli u duboku vodu uronili smo i krenuli u pravcu Paname.
 12
Loši znaci

Dobar trener nogometne momčadi obično osjeća i često predskazuje

prilično točno, hoće li njegovi ljudi imati dobar dah na igralištu. Slično
tome, kapetan broda na osnovu stanovitih sitnih opažanja ili možda
intuicije može kazati, hoće li njegov brod imati sretnu plovidbu. Nisam
praznovjerniji od svakog prosječnog moreplovca, ali sam uvjeren da
stanoviti znaci, kao povoljan vjetar, mogu imati utjecaja. Sjećam se, kako
je bilo dok sam bio zapovjednik Wahooa, stacioniran na primjer u Pearl
Harbouru. Ako bih primijetio, da se pliskavice igraju oko pramca, kad smo
napuštali luku, imao sam dobar predosjećaj, da će naša plovidba biti
uspješna. Ako nisam vidio pliskavica, osjećao sam upravo suprotno. A moji
su predosjećaji obično bili prilično točni.
Na putu za Panamu instiktivno sam počeo tražiti znakove. Tada, i u
mnogim tjednima koji su slijedili, znakovi su izgledali loši. Mučio nas je
čitav niz problema, većinom mehaničkih, pokazujući jasno da Nautilus nije
u vrhunskoj formi.
U toku vožnje prema Panami reaktor je radio savršeno, ali smo
otkrili, da je negdje u parne kondezatore počela probijati slana voda. Takva
napuklina — procijenili smo da nije šira od jedne ljudske vlasi — nije na
podmornici ništa neobična. Međutim ta je propuštala u kritični dio stroja,
koji nije specijalno otporan prema korozivnom djelovanju morske vode.
Ako se to nastavi, postoji opasnost da na kraju izazove kvar pogonskog
stroja. Desi li se to pod ledom, posljedice bi mogle biti katastrofalne.
Naš strojarski oficir Paul Early i njegova grupa stručnjaka pretražili
su cijevi i slavine temeljitošću Sherlock Holmesa. Prema Earlyjevoj
procjeni broja sastavnih dijelova, napuklina je mogla nastati na jednom od
njih deset tisuća. Neki od tih nisu bili dostupni, a da se brod doslovce ne
rastavi na komade. Pregledali su dijelove do kojih su mogli doprijeti, ali
otkrili nisu ništa. Sadržina klorida u kondezatorima počela se polako
penjati, a u odgovarajućoj mjeri i moja zabrinutost.
U isto vrijeme primijetismo, da zrak u brodu nije tako čist kako smo
ga željeli imati. Neobjašnjivi »dim« povlačio se brodom; naročito je bio
gust u mašinskoj i manevarskoj prostoriji. Najprije smo mislili, da bi to
moglo biti isparivanje boje, jer je dobar dio stroja i prostorije svježe obojen
za vrijeme našeg boravka u New Londonu. No dim se nije smanjivao, kako
bi se moglo očekivati od običnog isparavanja boje. Naprotiv, što smo se
više približavali Panami on se pojačavao. Kad smo stigli u Balbou, oči
dežurnih u mašinskoj i manevarskoj prostoriji bile su crvene i suzile su. Mc
Nally je ilustrirao situaciju karikaturom, na kojoj je mornar s Nautilusa
prikazan kako se iskrcao u Panami s crnim naočarima, niz obraze mu teku
suze, a svoj put nalazi pipajući štapom uz rub pločnika. Grupa starijih žena
stajala je po strani govoreći. »Nikad nisam vidjela ništa tužnije.«
Ali za mene to nije bilo šaljivo. Nešto nije bilo u redu. Nešto vrlo
ozbiljno nije bilo u redu.
U Panami smo se zadržali samo kratko vrijeme — oko dva dana.
Jedne sam večeri imao priliku da obnovim staro prijateljstvo s kapetanom
Rollo Millerom, podmorničarem koji je mog zamjenika i mene pozvao na
večeru. Upitao nas je, hoćemo li večerati s njim prilikom našeg »povratka«
u Panamu u srpnju. Kako nismo smjeli otkriti naše prave namjere, nije nam
preostalo drugo nego da prihvatimo. Neki pripadnici Nautilusove posade
položili su novac za darove koje će ponijeti na »povratnom« putovanju.
John Krawczyk se zanio nekom fotografskom lećom koju je vidio u jednoj
radnji. Uplatio je jedan dio, a zatim se obavezao da će se vratiti u srpnju,
platiti ostatak i podignuti leću.
Napustili smo Panamu 4. svibnja. Nakon kraće vožnje po površini
stigli smo u duboku vodu i zaronili. Gotovo istog trena inženjeri
ustanoviše, da se dim ponovo pojavio i to vrlo jako. Za nekoliko minuta
njihove su oči opet. počele suziti.
U 15 se sati poručnik Bili Lalor, glavni pogonski oficir, spustio dolje
u mašineriju da pregleda malu pukotinu na jednoj od propelerskih osovina.
Vraćajući se zapazio je na svoje veliko zaprepaštenje dim kako se diže iz
prostora gdje je smještena glavna desna turbina. »Bilo je otprilike kao da
čovjek tamo puši cigaru«, — pričao je kasnije. Ali tamo niko nije pušio
cigaru. Lalor je to odmah javio poručniku Stevenu Whiteu i podoficiru
Stuartu Nelsonu, koji su bili dežurni u manevarskoj prostoriji, gdje su
smještene kontrole za reaktor i za parni sistem.
Najprije se smatralo, da to vjerojatno ulje kapa kroz kakvu spojnicu
na neku od »vrućih linija« u parnom sistemu — prilično jednostavna stvar.
Nelson poruči jednom od tehničara da siđe dolje, otare ulje i zategne
spojnicu koja je propuštala.
 No već u to vrijeme postalo je jasno, da se ne radi o ulju. Gusti se
dim počeo valjati u gornji dio mašinske prostorije, zasljepljujući dežurne.
Nekoliko je trenutaka kasnije poručnik javio u kontrolnu prostoriju: »Ovdje
otraga imamo mnoštvo dima. Ljudi već jedva vide.« Zatim je službeno
javljeno: »Vatra u mašinskoj prostoriji.« Pojurio sam tamo.
Lalor i Paul Early, a za njima mornari koji su gledali poslijepodnevnu
filmsku predstavu — Pilcher, Aquizap, Boswel, Holland, Kurrus, Bearden,
McNally i drugi — također bijahu već nahrupili u mašinsku prostoriju.
Lalor je to kasnije ovako opisao: »Vidio sam nešto gotovo nevjerojatno. Za
nekoliko minuta od mog odlaska čitava, prostorija ispunila se jetkim
dimom. Dežurni su plakali i kašljali, pokazujući znakove velike
zabrinutosti.«
Nautilus je sad bio u stanju uzbune. Svaki čovjek na brodu došao je
da pruži pomoć. Kad sam stigao do mašinske prostorije dim je gotovo
onemogućavao gledanje i disanje. Većina ljudi u prostoriji omotala je
vlažne ručnike oko lica. Drugi su stavili naočari i druge naprave da zaštite
oči.
Prvi je zadatak bio naći izvor dima. Holland i Mc Nally sa dvije od
četiri specijalne protupožarne zaštitne maske, koje smo imali na brodu,
strčali su niz stepenice u donju mašinsku prostoriju, pažljivo izbjegavajući
vrele cijevi parnog pogonskog stroja. Drugi su slijedili noseći ručne sprave
za gašenje vatre. Naredio sam, da se desna osovina zaustavi i njezina parna
turbina ohladi. Bili smo se već digli toliko da smo mogli upotrebiti snorkel8
za izbacivanje dima; ali uspjeh je bio slab.
Bilo mi je sad jasno, da je položaj ozbiljan i da je potrebno izvesti
Nautilus na površinu. Tamo ćemo otvoriti ulaz s palube u mašinsku
prostoriju, tako da se dim bar djelomično ukloni. Moći ćemo upaliti za
nuždu i našu malu Diesei-mašinu, koja potrebni zrak siše izravno iz
mašinske prostorije. To će ukloniti još više dima.
Naredio sam da izronimo i da se na palubi otvori ulaz u mašinsku
prostoriju. Na sreću more je bilo mirno i voda nije zapljuskivala unutra.
Bilo je tako mirno, da sam onima, koje je dim naročito izmučio, dozvolio
da odu na palubu da bi udahnuli malo svježeg zraka.
U međuvremenu su se Holland i McNally provlačili dolje kroz
mnoštvo cijevi, pipaca i turbina tražeći izvor dima. Podsjećali su me na dva
čovjeka, koji žele uništiti leglo čegrtuša. Konačno su otkrili vatru. Izolacija
oko desne turbine nakon nekoliko godina upotrebe postepeno se natopila
uljem kao fitilj. Zaključili smo, da je brza vožnja u toplim tropskim
vodama dovela konačno do toga da se izolacija upalila.
Pomoću noževa i kliješta Holand i McNally trgali su tinjajuću
izolaciju s kućišta turbine. Kad su otkinuli prvi komad, izbio je plamen od
metra i više koji im je gotovo spržio lice. Ljudi su s aparatima za gašenje
požara oprezno počeli štrcati tekuću pjenu, da ne bi u tako stiješnjenom
prostoru poprskali CO2 na svoje drugove. Ova pjena smjesta smrzne sve na
što padne i mogla je ozbiljno povrijediti one, koji su nastojali da strgnu
izolaciju.
Ljudi su se gušili i kašljali; nitko nije mogao ostati dulje od 10—15
minuta u prostoriji. Jedan od ljudi, Pilcher, odteturao je na palubu i tamo se
onesvijestio. Kasnije je rekao, da se ne sjeća da se penjao gore i da nema
pojma kako se našao na palubi. Nekima je pozlilo. Probijajući se kroz dim,
i nakon dugog traženja, dvojica mornara našla su kontrole pomoćne
Dieselmašine te su je stavili u pogon. To je pomoglo da se ukloni dim.
Naredio sam Larchu i Callahanu da stanu na palubu i paze da nitko ne
padne u more.
Dolje gdje se komad po komad uklanjala goruća izolacija ljudi su se
izmjenjivali svakih pet minuta. Bio je to opasan, tegoban i naizgled
beskonačan posao. Dno broda bilo je uskoro prekrito pougljenom
izolacijom i bijelom pjenom iz aparata za gašenje požara. Svaki čovjek,
koji ima veze s mašinskom prostorijom, a i drugi, na pr. električari, došli su
na red. Konačno, nakon četiri puna sata posljednji komad upaljene izolacije
uklonjen je i poliven pjenom C02. Vatra je bila pogašena.
Da situacija nije postala ozbiljnija treba zahvaliti naporima mnogih
sjajnih članova Nautilusove posade. Dvojica koji su se istakli u gašenju
požara — Kurrus i Bearden — isti su što su izveli onaj znameniti pothvat
zavarivanja napuklog periskopa prilikom putovanja 1957.
Naš najveći potencijalni neprijatelj pod ledenim pokrivačem — požar
— pojavio se da bi me udario u lice. Te noći, dok sam kašljući ležao u
krevetu, sa strahom sam razmišljao o tome, što se moglo desiti da je ta
mala vatra izbila pod ledom, na nekom mjestu gdje se ne bismo mogli
probiti na površinu. Odgovor je bio više nego jasan: Nautilus bi bio
izgubljen.
Zaključio sam, da ćemo morati pokloniti više pažnje opasnosti od
požara. Trebat će izvršiti temeljit pregled. Morat ćemo nabaviti neke
specijalne aparate za disanje, da zaštitimo posadu u slučaju da takav požar
izbije dok budemo pod ledom.
Kad smo stigli u San Francisco održao sam hitnu konferenciju s
predstavnicima Ureda za brodove i u zadivljujuće kratkom vremenu oni su
instalirali na Nautilusu specijalni, siguran protiv dima aparat za disanje. Taj
smo posebnim sistemom regulatora spojili sa zalihom zraka, koju imamo
na brodu za istiskivanje vode iz komora za ronjenje. Međutim vrijeme nam
je dozvolilo da ugradimo broj jedinica dovoljan tek za ljude na dežurstvu,
za one koji stvarno vode brod. Ako izbije vatra pod ledom ti bi ljudi
vjerojatno mogli spasiti brod, ali bi preostale dvije trećine posade možda
izginule. Naredio sam stoga mjere za sprečavanje požara, kakve nijedna
podmornička posada dotad nije vidjela.
U međuvremenu smo, za boravka u San Franciscu, uklonili i uljem
natopljenu izolaciju s naše lijeve turbine. Radeći 24 sata na dan radnici su
turbine obložili novim izolacijama.
Istovremeno se na naš brod popela legija inženjera, radnika i visokih
mornaričkih ličnosti da se uhvate u koštac s našim najozbiljnijim
problemom: s prokletom i neuklonjivom napuklinom kroz koju je slana
voda prodirala u kondenzator. Najbolji ljudi zemlje pokušavali su riješiti taj
problem, ali nisu ostvarili znatan napredak. Brod je odvučen u dok i
pregledan centimetar po centimetar. Nitko nije mogao naći pukotinu.
Postajao sam sve zabrinutiji, ne zato što bi napuklina mogla izazvati veću
nesreću pod ledom, već stoga što bi to netko u Washingtonu mogao
smatrati prevelikim rizikom i nakon svih naših nada i priprema zabraniti
putovanje.
Bilo je mnogo čudnih — a ponekad i apsurdnih — situacija, koje su
proizlazile iz najstrože povjerljivosti naših namjera; no malo bi ih se moglo
mjeriti s jednim mojim doživljajem. U San Franciscu primili smo naše
geografske karte arktičkog bazena strogo povjerljivom poštom, ali ja nisam
želio, da se toj vezi povjere naređenja za izvršenje Operacije SUNČEV
SJAJ. Znao sam da je dr. Waldo Lyon u Washingtonu na poslu, koji je još
u zadnji čas morao obaviti, pa sam nazvao Pentagon i uredio da on donese
naređenje sa sobom na Zapadnu obalu. Ja ću odletjeti do Los Angelesa —
pod izgovorom da ću posjetiti tvornicu North American, da bih razgovarao
s inženjerima o inercijalnom navigatoru — tamo sačekati na aerodromu
dra. Lyona i kad on bude prelazio u avion za San Diego od njega osobno
primiti naređenje.
 Moja rezervacija je zakasnila i kad sam te večeri u civilnom odijelu
stigao u Los Angeles, dr. Lyon je već bio proslijedio za San Diego, noseći
naređenje sa sobom. Nazvao sam ga telefonom i zamolio da izađe na
aerodrom u San Diegu i ponese naređenje.
Zatim sam otišao na šalter za karte i rekao namješteniku, da želim
povratnu kartu do San Diega. Dobio sam mjesto u avionu koji je letio za
San Diego, tamo stajao 15 minuta i zatim se vraćao u Los Angeles.
»Kad se želite vratiti? — upitao je prodavač karata. — Možda vam
mogu odmah urediti rezervaciju mjesta za povratak.«
»Želim se vratiti ovim istim avionom«, — odvratiti.
»Taj stoji tamo samo 15 minuta«, — objasni on. Sad me već pažljivo
promatrao. Tek sad je i meni palo u oči, da je moj let u San Diego malo
neobičan. On vjerojatno smatra, da idem dolje da dignem pošiljku droge,
— pomislih.
No nije me ništa više pitao. Popeo sam se na avion, odletio do San
Diega, a dr. Lyon me čekao na aerodromu. Brzo smo sjeli na jednu klupu
malo po strani. Pošto sam potpisao primitak naređenja, raspravili smo još
nekoliko hitnih pitanja. Bio sam na avionu kad se digao za povratak u Los
Angeles, a na Nautilus sam stigao tik pred zoru.
Inženjeri na More Islandu gorjeli su od želje, da nastave traganje za
neugodnom napuklinom na Nautilusu. Ali više nije bilo vremena. Znao
sam, ako sad ne krenemo da možemo ostati još mjesec dana prikovani u
doku. Imao sam povjerenja u brod. Nadao sam se, da možemo izvesti naš
zadatak čak iako kondenzator potpuno zakaže. Bez mnogo okolišanja
najavio sam lokalnom mornaričkom komandantu — čovjeku mnogo višem
po činu no što sam ja — da ću isploviti s Nautilusom idućeg jutra.
Na nesreću nisam mu mogao otkriti zašto je potrebno da krenemo.
Kad smo napuštali dok brojni su stručnjaci i mornarički oficiri, koji su tako
naporno radili da otkriju napuklinu, zacijelo bili ozlojeđeni na izvjesnog W.
R. Andersona. S napuklinom, ali gospodari svoje sudbine, krenuli smo pod
vodom do naše odskočne luke, Seattlea. Tražio sam znakove, koji će
najaviti sretnu plovidbu. Nijedna pliskavica nije zaželjela da se igra oko
našeg pramca. I tada, upravo kad smo ulazili u zaljev Puget, smrt je prvi
put pod vodom posjetila Nautilus pokosivši jednog od najboljih
podmorničara u mornarici, torpednog strijelca I. razreda Theodora
Szarzynskog, koji je umro od izljeva krvi u mozak.
 13
Čavli i igle

Mnoge su stvari zaokupljale moje misli za vožnje do Seattlea, ali ja

sam se koncentrirao na jedan materijalni problem, na napuklinu u
kondenzatoru. Naši izvještaji za Washington bili su sastavljeni u
umirujućem tonu, ali ostajala je činjenica, da je nismo zapušili.
Paul Early i ja održavali smo nekoliko sastanaka dnevno, mrcvareći
naše mozgove da nađemo rješenje. U trenutku kad smo se nalazili nekoliko
sati pred Seattleom, mi smo, kao i stručnjaci u San Franciscu, već pokušali
sve što se samo može zamisliti. No svaki put našli smo se u ćor-sokaku.
Sjetio sam se razgovora, koji sam prije nekoliko godina jednog
nedjeljnog poslijepodneva vodio sa svojim tastom, kemičarom u jednoj
velikoj organizaciji. Onda mi je sinula jedna ideja. Smiješna, nevjerojatna,
luda zamisao. No mislio sam, sve smo drugo već pokušali. Zašto ne bismo i
ovo?
Pozvao sam Paula Earlyja u svoju kabinu.
»Paul, — rekoh — kad stignemo u Seattle želim da pošaljete vaše
ljude, presvučene u civil, na benzinske stanice u gradu. Neka svaki kupi
nekoliko kanti tekućine koju sipaju u automobilske radijatore da zapuše
napukline. Kako je ono nazivaju — Stop Leak?«
Earlyjeve usne razvukoše se u slabašan osmijeh. Vidio sam, da nije
znao govorim li ozbiljno ili se šalim.
»Najozbiljnije, Paul, — rekoh. — Hajde da skupimo tridesetak
gallona te tekućine. Mislim, da se prodaje u kantama od quarta9, trebat
ćemo đavolsku količinu tih kanti. No kažite ljudima da ne smiju otkriti da
su s Nautilusa. Iz mnogo razloga to moramo izvesti u najstrožoj tajnosti.«
»Razumijem, kapetane«, — odvrati Early oduševljeno. Sad je shvatio
da se ne šalim.
»Kad tu stvar ukrcamo, znate što vam je činiti. Ulijte je u
kondenzatore, kao što biste je ulili u automobilski radijator. I uzmite dosta,
da nam ostane rezerva za putovanje.«
Early je povjerio podoficiru Stuartu Nelsonu da rukovodi operacijom
Stop Leak. Pošto se brod usidrio, pola tuceta mornara izašlo je u civilu na
kopno. Mora da su kupili sve do jedne kante Stop Leaka u Seattleu.
Donijeli su na Nautilus 140 kanti od quarta i pod Earlyjevim nadzorom
izlili u kondenzator polovinu od toga. Kakav prizor! Nuklearna podmornica
od sto milijuna dolara, tehnički najnapredniji brod povijesti, a Eearlyjevi
ljudi ulijevaju kante Stop Leaka po 1.80 dolara. Ali nama to nije bilo
smiješno. Znali smo, da čitavo polarno putovanje vjerojatno ovisi o tome.
Ma kako nevjerojatno izgledalo, upotreba Stop Leaka je djelovala.
Ma gdje se nalazila, napuklina je bila začepljena. Ni u Seattleu, a ni kasnije
taj se problem više ne će pojaviti. I sad kad pišem ove retke, ta slaba točka
još nije otkrivena. Možda je nešto što smo mi ranije uradili — ili stručnjaci
u San Franciscu u svojim temeljitim naporima — pomoglo ili čak začepilo
napuklinu. No u to ne ćete uvjeriti ni jednog čovjeka s Nautilusa. Danas su
oni vjerojatno najoduševljeniji propagatori Stop Leaka na svijetu.
Kad smo stigli u Seattle oživotvorio sam plan, koji sam dugo držao
na umu: zračno izviđanje leda u blizini Beringova tjesnaca i Aljaske. I to je
izvršeno u tajnosti. Pet minuta pošto je Nautilus bacio sidro u Seattleu,
šmugnuo sam u civilu pored odbora za doček i pretrčao preko mostića na
kopno, tobože na hitni dopust iz porodičnih razloga. Sastao sam se s dr.
Lyonom, koji će me pratiti, na gradskom, aerodromu, gdje smo imali
rezervirana mjesta u putničkom avionu koji će za nekoliko trenutaka
poletjeti na Aljasku.
Pripremajući se za tu ekspediciju nabavio sam posebne isprave.
Putovao sam pod imenom Charles A. Henderson, tobožnji civilni tehničar
na radu u dr. Lyonovom Mornaričkom elektronskom laboratoriju u San
Diegu. Kako je dr. Lyon bio često na Aljaski ispitujući ledene prilike, a do
tog trenutka nije imao otvorene veze s Nautilusom, putovao je pod svojim
imenom. U Seattleu, kad smo se uspinjali na avion, primijetio je: »Mislio
sam, da se takve stvari dešavaju samo u romanima.«
. Odletjeli smo do Fairbanksa, gdje smo prenoćili, a zatim u Nome,
gdje su nas, prikovane uz grupu turista, provezli gradom i poslužili
odreskom od soba. Iz Nome odletjeli smo prema sjeveru u malo naselje
Kotzebue, gdje je dr. Lyon unajmio privatni avion, jednomotorm Cessna
180. Ovim je upravljao pilot-pustolov, koji je upravo petljao oko mašine
kad smo stigli.
»Baš sam stigao da malo pregledam motor, — objasnio je. — Mislio
sam da bi bilo dobro da malo radim na tom motoru prije nego uzletimo.«
Složio sam se, da ovaj mali skakavac izgleda kao da mu je potreban
popravak. Dok smo dr. Lyon i ja šetkali amo tamo, primijetio sam:
»Doktore, sigurnost našeg pothvata još će nas ubiti — ako prije ne
dopadnemo zatvora.«
Konačno smo se digli i poletjeli u smjeru Beringova tjesnaca, a zatim
prema najsjevernijem kopnenom dijelu Sjedinjenih Država, Point Barrowu.
Pilot je znao samo da smo dva učenjaka, koji skupljaju podatke za
mornaricu. Ja sam igrao ulogu dr. Lyonovog asistenta.
»Zanima me, mogu li se tako dobro prerušiti kao major Keating«, —
smijao sam se u sebi. Nije se više nalazio na Nautilusu; inače bih ga možda
bio zamolio da mi da kakav dobar savjet.
Leteći nad tom pustoši u jednomotorcu, ponekad i pedesetak milja
daleko od kopna, bio sam često neobično uzbuđen. No Lyon i ja stalno smo
skupljali podatke. Primijetili smo mnoge poteze otvorene vode duž pravca
kojim smo namjeravali ploviti — ohrabrujući znak. Ocijenili smo. da uvjeti
nisu baš idealni, ali su ipak takvi da vrijedi pokušati.
Naše kratkotrajno zračno izviđanje nije prošlo bez dramatičnih
trenutaka. Potkraj našeg pothvata mi smo odjednom ustanovili kritični
manjak goriva. Pilot se radijom obratio obližnjoj zrakoplovnoj radarskoj
stanici javivši, da je u teškoj situaciji. Zatražio je dozvolu za slijetanje.
Zrakoplovci su odgovorili pitanjem: »Koga vozite?«
Pilot: »Dva civila.«
Zrakoplovci: »NE dozvoljava se slijetanje.«
Tražeći drugi izlaz pilot je okrenuo u pravcu malog eskimskog sela
Point Lay. Znao je, da je tamo spremljena izvjesna količina benzina baš za
takve prilike. Spustio se na pjeskovitom žalu nedaleko od mjesta gdje je
prije mnogo godina Rogersu i Postu ponestalo goriva pa su se srušili.
Cessna je napunjen gorivom. Po šest Eskima guralo je na svakom krilu da
bismo se oslobodili mekog pijeska. Jedva smo opet poletjeli. Pritom su naši
kotači samo za nekoliko centimetara promašili golemi panj.
Spustili smo se u Point Barrowu na blatnjavoj, polusmrznutoj i vrlo
uskoj zemljanoj pisti. Uzeli smo »limuzinu« — pokriven kamion, koji je
izgledao kao da je stavljen u službu na fronti u Prvom svjetskom ratu.
Hotel u Barrow Pointu ima oblik valjka, rasječenog po dužini i položenog
na taj presjek, a vodi ga učiteljica iz Mississippija koja tu provodi ljeta.
Registrirao sam se kao Charles Henderson. Kasnije smo svratili u neki
eskimski lokal na hamburger10, koji je bio prilično skup — 1.25 dolara —
ali dobar. Naokolo su sjedili Eskimi pijući kavu i slušajući muzički
automat. Kad smo se konačno vratili u hotel bilo je oko jedan sat noću, ali
još uvijek bijeli dan. U nedjelju, 8. lipnja, ponovo sam se našao na
Nautilusu.
Vrativši se ustanovio sam, da se na brod javio kapetan Jack L. Kinsey
psihijatar, koji je surađivao na projektu Polaris. Dolazak dra. Kinseya,
jednog od malobrojnih kvalificiranih podmorničkih liječnika u mornarici,
bio je sastavni dio plana da očuvamo tajnost našeg pothvata. On će u
mornaričkim krugovima učiniti vjerojatnom našu tvrdnju, da poduzimamo
dugu vožnju pod vodom radi ispitivanja izdržljivosti posade, što treba da
pruži podatke za program Polaris. Prividno je trebao proučavati probleme,
koji se javljaju za dugih podvodnih krstarenja pod neobičnim uvjetima.
Već su ranije dobronamjerni psihijatri često dolazili na Nautilus da
proučavaju ovo ili ono. Posada nije nikad bila u stanju da ta proučavanja
shvati ozbiljno. Jednom se jedan psihijatar popeo na brod noseći sa sobom
malu kutiju s rupom, u koju su Nautilusovi mornari trebali da ture kažiprst.
Ako se ruka trese, kažiprst će dotaknuti stijenu rupe i to će izazvati
električni impuls, koji će električno brojilo registrirati. Svaki mornar morao
se tome podvrći svakog dana na osnovu teorije, da će ruke to više drhtati
što Nautilus dulje ostane pod vodom. Mornari su tu spravu nazvali
»drhtava kutija«.
Neki dosjetljivi podoficir, koji je kao i većina mornara smatrao da su
to sve budalaštine, hotimice je snažno tresao ruku prvi dan, postigavši
astronomski »rezultat« od oko 5.500 dodira. Zatim je svakog slijedećeg
dana ruku držao mirnije i njegov se »rezultat«, nasuprot svim teorijama,
postepeno smanjivao. Na kraju je dospio gotovo do nule. Tu dogodovštinu
još uvijek prepričavaju na Nautilusu. I netko će obavezno dodati: »Kladim
se, da onaj stari lovac na lubanje još uvijek razmišlja, što se dogodilo.«
Druga je mornarska priča o psihijatrima, koja kola na Nautilusu,
slučaj Johna Texeira, vrsnog kormilara i doista odličnog mornara. Pošto se
neki psihijatar popeo na brod i započeo svoja »proučavanja«, Texeir je
uzeo paket Camel11 cigareta i privezao ih na dug konopac. Kakogod bi
primijetio, da psihijatar nailazi ili bi znao da uskoro mora naići, »Tex« bi
bacio paket na pod i vukao ga za sobom, povremeno se okrećući i
dozivajući: »Hajde, device, hajde, device!« Za jela dovukao bi paket
cigareta u momčadsku blagovaonicu i pričvrstio na »stup za vezivanje
deva«. Neki bi mornar dobacio: Tex, odvedi tu prokletu devu napolje dok
jedemo. Zbog nje gubim tek.« Drugi bi počeo vaditi imaginarne muhe, što
potječu od deve, iz svog tanjura. Tex bi konačno popustio i uvrijeđeno
otišao vukući za sobom cigarete i govoreći: »Dobro, momci, privezat ću
svoju devu za stup u prostoriji za torpeda, ali samo neka me netko od vas
zamoli da smije jašiti kad stignemo u Kairo!«
Kažu, da je psihijatar ne okrenuvši se pojurio preko mostića čim je
brod konačno stigao u luku. Otad nismo ugledali ni njega niti njegov
izvještaj.
Pošto je Stop Leak bio utovaren i dr. Kinsey stigao, bili smo gotovo
spremni da krenemo na put. Te nedjelje, 8. lipnja poslijepodne, sjedio sam
u svojoj kabini na čavlima i iglama čekajući obavijest iz Washingtona,
hoće li naše putovanje biti kao svako drugo ili prijelaz ispod Pola. Kad je
dozvola stigla ostao je samo još jedan jedini problem: kako prebaciti na
brod, da ne budu zapaženi, dr. Lyona i njegovog asistenta Rexa Rowrayja,
koji su se krili u jednom hotelu u Tacomi.
U mornaričkim i naučnim krugovima podmornica plus dr. Waldo
Lyon znači — arktičko putovanje. Namjeravao sam ih dovesti u
posljednjem trenutku na brod — dok nisam obaviješten da je neki
mornarički fotograf dobio dozvolu da slika naš polazak. Kad bi se pojavila
slika kako dr. Lyon i Rowray prelaze preko mostića na brod, tajna bi bila
otkrivena. Ako ih pak dovedem na brod mnogo ranije to će posada i drugi
ljudi odmah shvatiti kakav je naš zadatak.
Postojalo je samo jedno rješenje. Moj zamjenik izvršio je u
momčadskoj blagovaonici inspekciju čitave posade u pogledu njezine
spremnosti za putovanje. Čak je i stražar na komandnom mostu zamijenjen
oficirom. Dok je momčad na uobičajen način upoznata sa zadatkom naše
tobožnje plovidbe za Panamu, Lyon i Rowray pohitali su na dani znak na
brod. Na brzinu smo ih sklonili u jednu kabinu kraj oficirske blagovaonice i
zaključali vrata. Poručnik Ken Carr je tad primijetio: »Kapetane, to su prvi
ljudi u povijesti, koji su oteti da bi se povezli na Sjeverni pol.«
Mariji kvar u našoj glavnoj turbini odložio je naš polazak do ponoći.
Izgleda da se takvi kvarovi dešavaju uvijek kad naš pogonski stroj neko
vrijeme miruje. Mi na Nautilusu vjerujemo u uzrečicu zrakoplovaca, koji
kažu: »Da bi avion ostao ispravan, treba njime letjeti.;: Popravak nam nije
zadao muke. Međutim pritvor naših »gostiju«, dra. Lyona i Rexa Rowrayja,
znatno se otegnuo. Poručnik Shep Jenks krišom im je dodavao jabuke i
naranče da ih spasi od gladi i žeđi, te prazne boce (iz razumljivih razloga).
U 24.00 sati 9. lipnja Paul Early je javio: »Spremni za plovidbu.«
Počelo je odvezivanje užadi. Okruživši sve još jednim pogledom rekoh:
»Uvucite užad. S pola brzine natrag!«
Nautilus je konačno zaplovio prema Arktiku.
 14
Prema Polu

Kad smo uronili u tamu zaljeva Puget, javio sam poručniku Bobu
Kelseyju da prebojadiše našu svijetleću bijelu brojčanu oznaku — 571 —
na pramcu i tornju. Primljeno naređenje glasilo je da ostanemo nezapaženi,
a ako nas otkriju, da prikrijemo naš identitet. Za noćne vožnje po površini
zaljeva Puget siva zaštitna boja moći će se osušiti.
Sad sam konačno mogao osloboditi naše zatvorene putnike — dra.
Lyona i Rexa Rowrayja.
»Oslobodite taoce«, — rekoh njihovom »čuvaru« Shepu Jenksu.
Konačno je, pomislih, došao kraj svim onim. dvosmislenostima i
izmicanjima posljednjih mjeseci. Pripremio sam se da obavijestim posadu.
Mnogi su već bili ugledali dra. Lyona i Rowrayja. Znali su, da s arktičkim
stručnjakom dr. Lyonom na brodu ne plovimo prema Ekvatoru ni prema
Panami. Dohvatio sam mikrofon preko kojeg sam bio povezan sa svim
prostorijama.
»Posluh. Govori kapetan. Naše odredište na ovom putu je Portland,
Engleska, ispod Sjevernog pola ...«
Reakcija posade bila je veličanstvena. Robert E. Simonini prasne:
»Dobro da sam sačuvao one dvije britanske funte.« A poslužitelj Harvey
mu odvrati: »Lako se tebi smijati, ali mene će to stajati 50 centi. Toliko
imam u panamskim devizama.« Williamson, kormilar koji je u posljednjem
trenutku prebačen s podmornice Sargo da bi zamijenio našega oboljelog
mornara, primijeti: »Sad razumijem, zašto su mi rekli: 'Idi ti, nisi oženjen'.«
Međutim želim naglasiti, da su to sve bile bezbrižne šale. Nigdje nije
bilo znaka ma kakve bojazni. Jedan pogled uokrug, kratkotrajno
osluškivanje kako se izdaju naređenja, kako se ponavljaju i zatim brzo i
precizno izvode, bili bi dovoljni da uvjere svakog, da je Nautilus spreman.
Ta je reakcija učvrstila moje odavno uvjerenje, da nikad bolja posada nije
izvela brod na pučinu.
Prva dva sata u zaljevu Puget vozili smo umjerenom brzinom kako.
valovi ne bi isprali vlažnu zaštitnu boju na našim pramčanim brojevima.
Poslije Marrowstone Pointa razvili smo punu brzinu i pramac se duboko
usjekao u valove, gurajući pred sobom vodeni zid. Nautilus je projektiran
za podvodnu vožnju. Na površini, kad postignemo određenu brzinu, rasipa
se energija na guranje pramčanog vala. Pod vodom taj se fenomen ne
javlja. Pramčani val nestaje i mi možemo napredovati znatno brže. To je
jedan od razloga da mnogo više volimo plovidbu pod vodom.
Zora je rano zarudjela u zaljevu Puget. U sumraku i prvom svijetlu
novog dana oficir promatrač vodio nas je krivudavim stazama da ostanemo
po strani od trgovačke plovidbe. Podmornica, koja ne vije zastavu i ne nosi
identifikacione brojčane oznake, mogla bi izazvati ne malo uzbuđenje.
Konačno, u 09.00 sati, iza tjesnaca Juan de Fuca, nekoliko milja daleko od
broda-svjetionika Swiftsure, oficir na palubi dva puta je oglasio kreštavu
sirenu i za manje od jedne minute mi smo uronili u naš pravi element pod
površinu mora. Nakon uobičajenog kratkotrajnog provjeravanja
uravnoteženosti broda povećali smo brzinu na preko 20 čvorova, spustivši
se na normalnu putnu dubinu od nekoliko stotina stopa.
Glavni cilj pred nama — zapravo, kako smo smatrali, najopasniji dio
našeg pothvata — bio je prolaz kroz uski, plitki i ledom zatrpani Beringov
tjesnac, koji je za ma koju vrstu broda vjerojatno najriskantnija voda na
svijetu. Mogli smo birati između dvaju »vrata«. Jedna su vrata ležala na
zapadnoj, sibirskoj obali otoka St. Lawrence, koji je kao neugodni prostirač
položen na južnom kraju tjesnaca, druga na istočnoj, aljaskoj strani otoka.
Još davno smo iz više razloga odlučili da prvo pokušamo zapadni prolaz.
Bio je bliži našem putovanju »u velikom krugu«. Osim toga, na zapadnoj
obali otoka voda je dublja, a mi smo pročitali u nekoj staroj pilotskoj knjizi,
da se opasni obalski led povlači ranije u godini.
Između nas i otoka St. Lawrence ležao je, naravno, razvučen lanac
krševitih Aleuta na udaljenosti od nekih 1.700 milja. Pošto smo zaronili,
Shep Jenks je uzeo kurs koji će nas odvesti do ruba te zapreke. Zatim je
poručnik Bob Kelsey, dežurni oficir, naredio mornarima Greenhillu i
Brigmanu, da uključe automatsku kontrolu kursa i dubine. Taj sistem
upravlja pod vodom Nautilusom (vrlo slično automatskom pilotu na
avionu). Konačno smo bili na putu, u pravcu kojim još nijedan moreplovac
nije brodio.
Prvo naše jutro na moru prošlo je mirno. Mnogi oficiri i mornari nisu
spavali 24 sata pa i više. Naše vježbe s protupodmorničkim jedinicama
Zapadne obale i učestali broj posjetilaca učinili su svoje. No ljudima, čija
prosječna starost iznosi 26 godina, ne treba dugog oporavljanja.
Poslijepodne počelo je bivati življe na brodu. Moj zamjenik Frank Adams
održao je prvo od niza predavanja koja će posadu upoznati s dužnostima i
zadacima tako, da budemo solidno spremljena i uigrana momčad kad
stignemo pod led. Trebalo je uvježbati specijalne straže, izdati podrobna
uputstva i organizirati opsežnu ekipu za skupljanje podataka, da bismo
udovoljili naređenju, koje nas je upućivalo na skupljanje naučnih podataka.
Ploveći prema sjeveru samo smo se katkada dizali iz dubine da
isturimo naše periskope, radio-antene i snorkel. Provjeravali smo našu
podvodnu navigaciju povremenim promatranjem zvijezda, primali važne
službene poruke preko antena i osvježavali zrak pomoću snorkela. Iako
smo u stanju da neprekidno tjednima operiramo potpuno nezavisno od
vanjskog zraka, želio sam sačuvati naše zalihe kisika za dugo podvodno
putovanje kroz arktički bazen i zatim za ubrzanu vožnju u Englesku i
natrag kući.
Nuklearna je podmornica prvenstveno ratno oružje. Unatoč tome ona
je najudobnije sredstvo za putovanje morem koje čovjek ima. Na dubini
kojom plovimo nema nikakvog ljuljanja; brod je tako postojan i nepomičan
kao soba u kući. Kad na površini bjesni najsnažnija oluja kakvu možete
zamisliti, na dubini od 80 metara i ispod toga voda je mirna kao u bunaru.
Temperatura i vlaga zraka koji nas okružuje uvijek su jednake. Mornari
Nautilusa zapravo ne vole izlazak na površinu (osim, naravno, radi odlaska
na kopno), jer u postojanoj okolini dubokog mora nakon nekoliko dana
boravka lako izgube »mornarske noge«. Jedini stvarni nedostatak našeg
života pod vodom je gotovo potpuni gubitak kontakta s vanjskim svijetom.
Filmovi su vrhunska točka odmora na Nautilusu. Obično ukrcamo
toliko filmova koliko dana očekujemo da ćemo ostati na pučini. Svaki film
prikazuje se dva puta u jedan dan, prvo poslije podne, a zatim poslije
večere, tako da ga sve smjene mogu vidjeti. Na ovom putovanju imali smo
30 filmova. Jedan od prvih, koji je prikazan pošto smo isplovili iz Seattlea,
bio je film o podmornicama »Pakao i burne vode«. Čudnim stjecajem
okolnosti jedna izreka u tom filmu izazvala je gromoglasan smijeh svih
naših gledalaca: »Tko bi prije šest mjeseci mislio, da ću podmornicom
ploviti prema Arktiku . . .?«
Kako smo gotovo uvijek potpuno odsječeni od vanjskog svijeta, od
normalnih spoznaja vremena, mjesta i okolnosti, pokazalo nam je iskustvo
dugih ronjenja, da je najbolje uspostaviti uobičajen ritam života kad smo na
putu u našem mračnom elementu. Uskoro pošto smo napustili zaljev Puget
potjerali smo naše satove dva puta po četiri sata naprijed, na griničko
vrijeme. To je značilo, da ćemo čitavog putovanja živjeti istim pravilnim
tokom. Ta nagla uvodna promjena najviše je pogodila naše kuhare. Tek što
su pripremili večeru već je bilo vrijeme za doručak.
 Dežurstva posade organizirana su na uobičajeni način — 4 sata
službe, 8 sati slobodno. Međutim kao posebnu mjeru opreza povećao sam
broj dežurnih oficira od dva na tri — oficir ronjenja u kontrolnoj prostoriji,
oficir promatrač na periskopu i oficir stroja u manevarskoj prostoriji. U
međuvremenu su dr. Lyon i njegov asistent Rex Rowray počeli provjeravati
složenu aparaturu osjetljivih dubinomjera, koje smo ugradili ranije u
proljeće za tobožnje najavljene »arktičke vježbe« s podmornicama Skate i
Halfbeak. Lyon je otkrio, da mu je dubinski pritisak oštetio jedan od
»obrnutih« dubinomjera, ali to nam nije zadavalo brige, jer smo ih imali
nekoliko u rezervi.
Nakon dvodnevne plovidbe, u rano je jutro naš radio uhvatio izvještaj
da teško nevrijeme bjesni pred nama na našem putu. Oluja se kretala prema
sjeveru. Na nas, naravno, ne će imati utjecaja u našem udobnom boravištu
u dubini mora, ali smo bili životno zainteresirani, kakve će posljedice imati
na ledene prilike u Beringovu tjesnacu i dalje. No bilo je mnogo prekasno,
da se to sad istražuje. Morat ćemo riskirati.
Osjećaj o važnosti našeg zadatka još je uvijek vrlo snažan. Naš
talentirani karikaturist William J. McNally jr. već je radio na polarnoj
znački, koja će obilježiti naš historijski prolaz. John Krawczyk, brodski
fotograf, neumorno je škljocao svojim aparatima. Toga dana slučajno sam
čuo kako kuhar Richard T. Murphy, koji je već 10 mjeseci na brodu,
razmjenjuje misli s Jamesom A. Morleyjem. Sasvim ozbiljno Murphy je
pogledao svog druga i rekao: »Morley, znaš, prošle godine bio sam nitko i
ništa, a danas putujem na Sjeverni pol.
 15
Zatvorena vrata

Trećeg dana, pošto je relativno topla japanska struja ostala za našom

krmom, temperatura je naglo pala. U dubini naš batitermograf, kojim
mjerimo temperaturu vode koja nas okružuje, pokazivao je 4°C.
Nautilus već nekoliko mjeseci nije plovio tako hladnom vodom. U
toku jutra spustili smo se do naše maksimalne dubine, koja je tajna, da
bismo provjerili ne prodire li negdje voda. Ponekad se, naime, dogodi, da
su neka kritična mjesta u toploj vodi nepropusna, a u hladnijoj vodi počinju
propuštati. Pošto je to telefonom provjerio u svim odjeljenjima, Imon L.
Pilcher javio je oficiru ronjenja poručniku Kelseyju: »Sva odjeljenja
javljaju da nema propuštanja.« Zadovoljan tim nalazom naredio sam, da se
vratimo na normalnu dubinu plovidbe.
Četvrtog dana, kad smo se stali primicati Aleutima, došao je kraj
našem udobnom plovljenju u vrlo dubokoj vodi. Postepeno smo se sve više
penjali prema površini, ne skidajući oka s dubinomjera koji je pokazivao
rapidno opadanje dubine vode ispod nas. Znali smo da ćemo sad danima
morati ploviti vrlo precizno plitkim otocima posutim vodama. U noći 12.
lipnja prvi put smo se približili kopnu — zapravo otoku Unimak — na
1.700 milja sjeverno od Seattlea.
Kroz isturene periskope sa zanimanjem smo promatrali krševite,
snijegom pokrivene vrhunce i doline Aleutskog otočja. Polako
manevrirajući u potrazi za nekim kanalom među otocima, koji bi nam
omogućio prolaz u sjevernom pravcu, navigator Shep Jenks vršio je jedno
mjerenje za drugim. Konačno je bio zadovoljan, upravivši Nautilus prema
prilično otvorenom potezu između dva otoka. Projurili smo na priličnoj
dubini. U ponoć već smo bili »udjenuli prvu iglu«; Nautilus je ušao u novo
— Beringovo more.
Nastavili smo vožnju pod vodom, bacajući tek povremeno koji
pogled kroz periskop. Dno plitkog Beringova mora izvanredno je ravno.
Učenjaci kažu, da je to posljedica debelih naslaga mulja koje su se
nataložile tisućljećima. Mulj se skuplja na taj način što se gromade
obalskog leda, koje sadrže čestice zemlje, otkinu i otplove na pučinu gdje
se istope. Oprezno smo nastavljali plovidbu. Sad je vrijeme bilo potpuno
izvrnuto na glavu i po našim satovima sunce je zalazilo u 7 sati ujutro, a
dizalo se u 2 sata poslije podne. Međutim u našem izoliranom i
reguliranom svijetu te za posadu nije imalo naročitog značenja.
Život na brodu tekao je uobičajenim tokom. Taj dan u 4.30 ujutro
poručnik Ken Carr eliminirao je strojara I. klase Gilberta Spurra u finalu
cribbage-turnira12, koji se punim tempom odvijao od trenutka našeg
polaska. Smjena, koja je predala dužnost, odmarala se uz crnu kavu i
uštipke u momčadskoj blagovaonici prije negoli će poći na spavanje. U
mašinskoj prostoriji strojar II. klase David H. Long brinuo se za
evaporatore koji daju svježu vodu za tuševe, brijanje, kuhanje i parni stroj.
Izvjesio je svoje geslo: »Vode koliko hoće za svakog tko dođe.« Međutim
naša je zaliha svježeg voća i povrća — koje se pohlepno konzumira u ovom
svijetu umjetnog svijetla — rapidno kopnila.
Nikad ranije nisam na Nautilusu vidio toliko zanimanje za položaj
broda. Nadmašilo je interes čak i za rezultate baseball-lige što smo ih
povremeno preko radija saznavali. Jednostavno se nije prekidao red
pripadnika posade koji su preko ramena navigatora promatrali kartu.
Richard T. Bearden i Norman A. Vitale postavljeni su za »navigatore
mašinske prostorije« te su objesili veliku kartu polarnog područja pokraj
kontrolne aparature reaktora. Otprilike svaki sat unosili su na kartu poziciju
Nautilusa koji je stalno napredovao u pravcu sjevera.
U petak 13. lipnja, četiri dana pošto smo isplovili, klizeći jedva
tridesetak metara iznad ravnog, bezobličnog dna Beringova mora, prošli
smo pored Pribilovljevih otoka. Slijedećeg dana digli smo se u blizini
površine da bismo snorkelom posljednji put osvježili naš zrak. Otad sam se
namjeravao služiti samo našim normalnim sistemom za osvježavanje zraka:
kisikom iz boca i strojevima koji održavaju plinove, kao što su ugljični
dioksid, ugljični monoksid i vodik, dobrano ispod opasne granice.
Nautilusov liječnik kapetan Dobbins i njegova dva bolničara dobili su
zadatak, da stalno provjeravaju koncentraciju otrovnih plinova u našem
zatvorenom svijetu.
Iako su naši satovi na brodu pokazivali podne, na površini je već bila
večer kad smo dovršavali naše posljednje ventiliranje. More je bilo vrlo
mirno, ali gusta magla koja se rasprostrta nad vodom ograničavala je
vidljivost. Uvukavši naš snorkel, spustili smo se niže da po posljednji put
provjerimo naše magnetske kompase, kojima ćemo se služiti ako zakažu
naši elektronski kompasi i inercijalni navigator.
 Približavali smo se zapadnim vratima te večeri u 22.00 sati. Lijevo je
ležala Sibirija, a desno otok St. Lawrence. Uspevši se na dubinu periskopa
radi navigacionih mjerenja, ustanovili smo da je nebo plavo, bez ijednog
oblaka, a more vrlo mirno. Snijegom pokrivena, bijela sibirska obala,
udaljena nekih dvadesetak milja, bila je jasno vidljiva. Štoviše, zahvaljujući
ćudljivoj atmosferi mogli smo zapravo vidjeti planine na sibirskoj obali
stotinu milja daleko. Ali nije bilo vremena za razgledavanje. Pošto smo
brzo utvrdili poziciju spustili smo se u dubinu i upravili plovidbu prema
sjeveru, u pravcu Beringova tjesnaca. Naš put vodit će nas istočno od
međunarodne granične crte koja je utvrđena prije mnogo godina, a do
danas je poštuju i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez.
Kasno »u noći« 14. lipnja sreli smo prve sante leda. Najprije su ih
otkrili elektronski aparati. Kroz periskop smo vidjeli njihove obrise, koji su
zaklanjali sunce. Led nije bio debeo niti ga je bilo mnogo, ali smo ipak
smanjili brzinu. Vijest se ubrzo pronijela brodom i mnogi pripadnici posade
skupili su se oko elektronskih instrumenata da gledaju. Za naše nove ljude
to je bio prvi dodir s ledom i oni su prizor naprosto »gutali«. Veterani naše
prethodne ekspedicije pod ledom ravnodušno su mrmljali: »Opet kršje i
sante«, ili »Upravo kao prošli put«. Doista je bilo upravo kao prošli put uz
razliku da je naša pokretljivost bila strogo ograničena u plitkom Beringovu
moru. Nalazili smo se kao u sendviču između leda nad nama i ravnog dna
vrlo blizu pod nama. Bit će potreban najveći oprez da ne zadjenemo ni gore
ni dolje.
U vrijeme smjene polako smo se kretali pod santama širokim
četrdesetak metara, a debelim do 6 metara. Nakon brzog, ali pažljivog
razgledanja ustanovili smo, da je oko 60 posto vodene površine pokriveno
ledom. To me prilično zabrinulo. Na ovoj relativno niskoj geografskoj
širini nismo očekivali ni izdaleka toliko leda. Dežurni kod sonara zaposjeli
su sve aparate, očitavajući podatke bez prestanka i s napregnutom pažnjom,
jer je između naše kobilice i dna bilo jedva 15 metara vode, a manje od 9
metara između vrha našeg tornja i donjeg kraja leda.
Dvadeset minuta poslije pola noći prošli smo pokraj otoka St.
Lawrence ispod goleme gromade leda, koja je dopirala 10 metara pod
površinu vode. Otvoreno govoreći, bio sam iznenađen. Dr. Lyon i ja
izmijenili smo zabrinute poglede.
Kad u zimsko doba polarni led pritisne o zidine lijevka Beringova
tjesnaca, slaže se jedan sloj na drugi, pritiskujući najdonji sve dublje. Taj
led, zimi vezan uz obalu, nazvan je »nagomilani led«. Za toplijih mjeseci
polarni ledeni pokrivač se povlači, ostavljajući nagomilani led vezan uz
obalu. Postepeno se taj nagomilani led otkida i struje ga nose na pučinu.
Ukupna debljina leda, koji je čitav svoj »život« proveo u otvorenom
moru, može se prilično točno predskazati. No to je nemoguće učiniti za
debljinu nagomilanog leda koji se otkinuo od obale. Nitko nije potpuno
proučio nagomilani led, ali smo dr. Lyon i ja znali, da su se s obale Aljaske
otkinule gromade debele dvadesetak metara. Nismo znali ništa o debljini
nagomilanog leda koji se otkinuo od Sibirije, nama najbliže obale. Ništa —
osim da smo se upravo provukli ispod golemog brijega sibirskog leda koji
je potonuo 10 metara pod površinu!
Mislio sam na još pliće predjele mora koji su se nalazili pred nama. U
mojim mislima ispriječilo se obeshrabrujuće pitanje: Što, ako naiđemo na
santu sibirskoga obalskog leda samo 3 metra deblju od ove?
Savjetovao sam se nasamo s dr. Lyonom saopćivši mu, da sam
ozbiljno zabrinut zbog ledenih prilika. Mirno mi je odgovorio, da i on tako
osjeća. Obojica bijasmo naučili, da je led neprijatelj koga treba respektirati
makar i uz cijenu vremena. Prošle godine bacili smo se u borbu kao
nadobudni mladi borac, koji je spreman da se uhvati ukoštac s đavlom.
Rezultat su bile modrice doslovce na oba oka. Ove godine odlučio sam da
izbjegnem svaku ozbiljnu povredu bez obzira na cijenu.
Nije bilo mnogo vremena za premišljanje. Za nekoliko sekundi bio
sam načistu. Prišao sam oficiru promatraču, poručniku Kenu Carru, i tihim
ravnodušnim glasom naredio mu, da okrene za 180 stupnjeva. Zapadna
vrata bila su zatvorena.
Taj dan naš je list, nazvan »Umjesto Paname Arktik«, donio bilješku
koja nas je sve nasmijala:
POVJERLJIVO: Poručnik Harvey želio bi znati, da li nas je to udesio
ruski ili američki led.
 16
Jedva umakli

Kako su zapadna vrata bila zabrtvljena, namjeravao sam pokušati da

prođem kroz druga, oplovivši prethodno otok St. Lawrence, a zatim
napredujući prema sjeveru uz obalu Aljaske. Proći ćemo kroz neke predjele
krajnje plitke vode, koja će nas prisiliti da plovimo s tornjem pa i čitavom
gornjom palubom iznad površine. To će povećati opasnost da budemo
otkriveni, ali drugog izbora nije bilo.
Idućeg smo se jutra do 06.00 sati uspjeli izvući ispod sibirskog leda.
Digosmo se okomito, da bismo utvrdili naše odstojanje od otoka St.
Lawrence. Vjetra gotovo nije bilo, a ni leda na vidiku. Ipak, u tom trenutku
sonar je neočekivano javio led pred pramcem. U nevjerici okrenuo sam
periskop. Pokazalo se da »led« čine dva galeba koji su se mirno ljuljali na
vodi. Bilo je ohrabrujuće ustanoviti kako su osjetljivi naši instrumenti za
otkrivanje leda. Kasnije smo pomoću njih otkrili i slijedili još jednu pticu
— ronećeg kormorana.
Oko podne, kad smo se ponovo uspeli na periskopsku dubinu da
ventiliramo brod, vrijeme je postalo maglovito, a vidljivost nije iznosila ni
kilometar. Još smo jednom provjerili udaljenost od otoka St. Lawrence i
ponovo zaronili. Čim mi je bilo moguće, saopćih posadi da sam odlučio
odustati od zapadnog prolaza i da ću pokušati pravcem uz Aljasku. Siguran
sam, da su svi do jednog dijelili moje razočaranje, što nismo s prvim
pokušajem uspjeli proći ravno u duboko Arktičko more. Također sam im
rekao, da ćemo ploviti kroz plitku vodu i da ćemo možda biti prisiljeni
izaći na površinu. Tipičan komentar: »Nadam se, da to ne će biti za mojeg
dežurstva.«
Posada je bila odlično raspoložena, ali me ponovo počela nagrizati
sumnja da nije sve u redu. Napuklina je bila začepljena. Daljih znakova
požara nije bilo. Ali novi znaci zamijenili su one prijašnje. Naš dobro
zamišljeni plan da uđemo pod led kroz zapadna vrata nije uspio. Glavni
žiro-kompas, naš najkritičniji navigacioni instrument, počeo se čudno
ponašati.
Oplovili smo otok St. Lawrence prema istoku i zatim krenuli u
pravcu sjevera duž obale Aljaske. Digli smo se na tridesetak metara. No i
na toj dubini instrumenti su pokazivali da imamo samo 15 metara vode pod
kobilicom. Kasnije te večeri digli smo se do 20 metara, što znači da je vrh
našeg tornja bio tik pod površinom. Oficir promatrač Paul Early stalno je
bio na periskopu. Voda je bila suviše plitka da imalo zaronimo. Moramo
zaobilaziti sve na što naiđemo. Kretali smo se mukotrpno malom brzinom.
Nenadano se na nas oborila serija manjih nedaća. Prvo, glavni žiro-
kompas potpuno je zakazao. Međutim zabrinutost, koja nas je u početku
obuzela, ubrzo je ustupila mjesto optimizmu. Čim je kompas bio isključen,
sam od sebe se ispoljio mali nedostatak koji prije toga nismo bili u stanju
otkriti. Raymond Mc Coole, koji će uskoro biti unaprijeđen u zastavnika, i
njegov pomoćnik Roland L. Cave odmah su se dali na posao.
Nedugo zatim Paul Early je ugledao jarbol na obzorju, gotovo točno
pred nama. Pojurio sam do periskopa u nadi da naš toranj koji je sad
djelomično virio iz vode nije bio opažen. Moj prvi utisak, pošto sam
ugledao udaljeni objekt, bio je da imamo pred sobom podmornicu koja je
isturila svoj snorkel. »Što ona radi u tim pustim vodama? — mišljah. — Da
nije ruska? «
Brzo smo se približavali, spremni na sve. No uskoro smo olakšano
odahnuli. Pokazalo se, da je pred nama velik panj iz kojeg su stršila dva
debela korijena, a iz daljine je ličio na podmornicu koja je isturila oba
periskopa. Bili smo sad uporedo s ušćem Yukona i ubrzo smo opazili još
mnogo takvih klada. Nekoliko sati kasnije prošli smo tako blizu pored
jedne, da više nije bilo vremena za uvlačenje periskopa. Snažno je udario o
drvo ali na sreću sve je prošlo bez ikakvog oštećenja.
U rane poslijepodnevne sate opet smo jednom bili prošli otok i izašli
na široko more. Vrijeme je bilo umjereno oblačno, temperatura vode
znatno iznad ledišta, a ledu ni traga. Vijest, da bi sad mogli nastaviti put
pod mnogo povoljnijim uvjetima, raširila se poput požara među posadom.
Raspoloženje je raslo.
Kasno poslijepodne pojavili su se u križu našeg periskopa brdoviti
obrisi otoka King, koji leži neposredno pred južnim ulazom Beringova
tjesnaca. Okrenusmo prema zapadu u potrazi za dubljom vodom. Željeli
smo da tjesnac, koji se nalazi pod stalnom radarskom kontrolom, prođemo
bar na periskopskoj, ako ne i većoj dubini. Te večeri, pošto je oficir
promatrač Bili Lalor javio, da je ugledao nekoliko komada leda, zaokrenuli
smo udesno, ostavivši led za nama. No ubrzo zatim opazili smo masivnu,
miljama široku santu, koja je stršila nekoliko stopa iznad vode. Bili smo
sad na ulazu u Beringov tjesnac — vrata za Čukotsko more i dalje za
Arktik.
Naš je list po običaju nastavio donositi paprene šale na račun oficira,
posade i naše opreme:
PREKO KOPNA. Naš inercijalni navigator N6A poveo nas je
kopnom, preko sjeverozapadnog rta St. Lawrencea. Zapravo, radi se
o kratici. Samo tri milje kopnom.
UKRATKO. Činovi dandanas, izgleda, znače mnogo i među
putnicima. Čak je Rex Rowray protiv svoje volje ustupio svoj ležaj.
Možemo li nekako uposliti dra. Lyona da se Rex malo odmori?
Ubrzo nakon ponoći 17. lipnja ugledali smo otoke Diomede na 15
milja pred nama. Velika Diomeda je pod vlašću Rusa, Mala Diomeda pod
vlašću Amerikanaca; stanovništvo — jedno eskimsko naselje. Odmah
zatim počele su se s obje strane približavati sibirska obala i obala Aljaske.
U toj plitkoj vodi ostali smo na periskopskoj dubini. Nije bilo leda na
vidiku, osim nekoliko komada blizu sibirske obale. Valovi su bili otprlike
metar visoki s mnogobrojnim bijelim krestama. Uvjeti za neopažen prolaz
kroz uski, radarom kontrolirani otvor izgledali su vrlo povoljno.
Doista, naš je prolaz kroz tjesnac prošao neočekivano lako. Plovili
smo na periskopskoj dubini i u 05.30 naš je pramac zaparao Čukotsko
more. Poput Beringova mora južno od tjesnaca, Čukotsko je more ravnog
dna i plitko; dubina varira između 35 i 55 metara. Nekih 400 milja na
sjever počinje duboki arktički bazen. Znao sam — uspijemo li stići do
bazena, a da glavom ne udarimo o led iznad nas, bit ćemo preko brda.
Probijali smo se prema sjeveru nastojeći da plovimo bar na dubini od
45 metara. Nekoliko sati pošto smo zašli u Čukotsko more ugledali smo
prvi led ravno pred nama na udaljenosti od pet milja. Bila je to osamljena
santa, površine nekih 10 puta 15 metara, a visine oko 3 metra. Njen
nepravilni oblik podsjećao je na jedrilicu. Sunčevo svijetlo reflektiralo se u
mnogobrojnim zelenim i modrim zracima od njene površine. Bio je to
divan prizor. No prošle godine mi smo naučili, da je led tvrd gotovo kao
beton, pa smo ga zaobišli u širokom luku. Ubrzo smo ugledali druge sante.
Plovili smo amo tamo dok u 09.25 nije izgledalo da led pokriva čitavo
obzorje dokle pogled seže. Sad nije više bilo izbora — morali smo zaroniti.
Naredio sam dubinu od 40 metara.
Plovili smo umjerenom brzinom, prolazeći povremeno ispod
pojedinačnih santi. Na geografskoj dužini od 168 stupnjeva i 39 minuta
prešli smo arktički krug. Još jednom je čitava posada stekla pravo na
počasni naziv »pomodrjeli nosovi« iako je, istinu govoreći, iz našeg
ugrijanog doma bilo teško zamisliti hladnoću.
No naše je zadovoljstvo, da smo stigli do tako značajne pozicije,
ubrzo dobilo hladan tuš. Voda je naglo postajala opasno plitka. Kako nismo
dobivali neprekidne podatke o kretanju leda, odlučih da usporimo i vidimo
možemo li bez rizika ploviti po površini. Nakon pažljive provjere
instrumenata za otkrivanje leda, naredio sam da se isturi »čačkalica za led«
— jedna od antena. Dok smo se dizali centimetar po centimetar, promatrao
sam antenu kroz periskop. Ako se savije to će biti siguran znak da ima leda
nad našim glavama i meni će još uvijek ostati dovoljno vremena da
»izvučem čep«.
Dižući se polako otkrili smo na našu sreću, da je površina posvuda
naokolo čista. Izdao sam naređenje, da brod ostane na površini. Kako smo
bili daleko od kopna, mogućnost da budemo otkriveni bila je neznatna. U
plitkim, neispitanim vodama, kakvo je Čukotsko more, mi smo zapravo
brže napredovali na površini, a ja sam svakako želio nadoknaditi vrijeme
što smo ga izgubili neuspjelim pokušajem da prođemo kroz zapadna vrata.
Uklanjajući se rijetkim santama prevalili smo 90 milja za sedam sati.
Konačno, na sjevernoj širini od 68 stupnjeva i 30 minuta oficir promatrač
javio je, da je obzorje potpuno pokriveno ledom. Nakon kratkog
razgledanja te prostrane, naizgled beskonačne ledene barijere zaključismo,
da je to dugo traženi, relativno poznati polarni ledeni pokrivač. Zadovoljno,
štoviše pun oduševljenja, Nautilus je zaronio da se uvuče poda nj. U to
vrijeme nismo očekivali, da ćemo vidjeti svijetlo dana ili otvorenu površinu
mora sve dok ne izronimo na drugoj strani svijeta blizu Grenlanda.
Ispočetka je sve teklo kao podmazano. Led je pokrivao tek pet posto
površine, a naši sonari nepogrešivo su ga otkrivali. Neke veće sante imale
su kobilice do 7 metara u vodi, petnaestak i više metara nad vrhom našeg
tornja. Pod kobilicom imali smo dobrih 13 metara vode. Za većinu
podmorničara to može izgledati prilično blizu, ali s obzirom na naše ranije
iskustvo u plovidbi pod ledom nismo bili naročito zabrinuti. Naprotiv,
osjećali smo se toliko sigurni, da smo povećali brzinu na 8 čvorova. No
svaki čovjek budno je pazio na svom mjestu.
Pošto sam otprilike jedan sat promatrao iglu, koja je ucrtavala liniju
donje površine leda, bijah potpuno uvjeren da smo doista ostavili za sobom
neproračunljivi obalski led i da se nalazimo dobrano pod polarnim
pokrivačem. Putovali smo prošle godine 1.383 milja pod ovom vrstom leda
i dobro smo ga poznavali. Ovlastio sam oficira promatrača, da povisi našu
brzinu na 10 čvorova. Zatim sam odšetao dolje u momčadsku blagovaonicu
da gledam film, koji je ironijom slučaja nosio naslov »Vruća krv«.
Za nekoliko minuta nastupila je reakcija na duge sate krajnje
napetosti. Vratio sam se u svoju kabinu i zadrijemao.
U 23.00 sati u utorak 17. lipnja — osmog dana pošto smo isplovili iz
Seattlea — moj drijemež prekinuo je miran, ali značajan glas poručnika
Billa Lalora, koji se javio iz megafona u mojoj kabini: »Kapetane, hoćete
li, molim, doći ovamo?« Pojurio sam u kontrolnu prostoriju.
Kad sam stigao Bili je hladnim glasom izvijestio, da je Nautilus
upravo plovio pod 21 metar dubokim ledom! Grafikon instrumenta
pokazivao je, da je led prošao oko dva i po metra iznad našeg tornja. Brzo
sam naredio zaokret ulijevo i spuštanje na dubinu od 45 metara, što će nas
dovesti do na 6—7 metara od dna oceana. Dok smo zaokretali, Alfred
Charette, koji je bio na sonaru, mirnim glasom javi da ravno pred nama
leže dva ledena grebena. Nautilus se već gotovo nalazio pod prvim
grebenom.
Naredio sam, da se brzina potpuno priguši. Naš sonar je pokazivao da
je divovski blok pod kojim smo zastali širok više od milje. Već mnogo
godina se nisam tako nelagodno osjećao u podmornici. Očigledno je bilo
nužno, da se što prije izgubimo ispod tog leda. Naprežući se da mi glas
zvuči prirodno ponovo sam naredio da se kormilo naglo trgne ustranu.
Dok smo miljeli okrećući se, pisaljka koja je registrirala dubinu leda
spuštala se sve niže. Svi mi — Rex Rowray, koji je posluživao instrument,
Bili Lalor, koji je koordinirao i provjeravao kurs, brzinu i dubinu broda
zajedno s izvještajima sa sonara, i ja — netremice smo zurili. Onda se
pisaljka polako počela penjati. Olakšano smo uzdahnuli. Prošli smo ispod
te monstruozne grdosije na rastojanju od 8 metara.
Ali time nije bilo sve objašnjeno. Naši su nam instrumenti pokazivali,
da je još veća zapreka ležala pred nama. U nevjerici sam gledao njenu sliku
na sonaru. Ta knjige su kazivale, da se to ne može desiti!
Polako, vrlo polako miljeli smo naprijed. Moje su oči bile prikovane
uz pisaljku što registrira debljinu leda. Opet se počela naglo spuštati —
niže, još niže, i još niže. Instinktivno sam izveo pokret kao da ću uvući
glavu među ramena. Kako sam želio da to isto mogu učiniti s Nautilusom!
Mali dječak, koji nastoji da se provuče pod nisku ogradu, uskoro će zapeti.
Neizbježna posljedica mogla bi biti teško oštećenje našeg broda, pa čak
možda i polagana smrt za sve koji se nalaze na njemu.
Čekao sam — i doista očekivao — da osjetim potres i začujem prasak
sudara čelika sa čvrstim ledom. Pisaljka se spustila tako blizu linije koja je
označavala dubinu našeg broda da su obje čitavu vječnost izgledale gotovo
kao jedna jedina linija.
Skamenjeni od užasa stajali smo na našim mjestima. Nitko se nije
micao ni govorio. Onda se pisaljka, koja je praktički mirovala, odjednom
polako počela dizati. Razmak između Nautilusa i leda se povećavao. Prošli
smo! Provukli smo se na nevjerojatnoj udaljenosti od jedva metar i po
ispod gromade leda, dovoljno velike da od nje opskrbimo svakog
muškarca, ženu i dijete u Sjedinjenim Državama blokom od stotinjak kila.
Bila je potrebna samo sekunda da shvatim, da je Operacija SUNČEV
SJAJ već potpuno i neopozivo propala. Čak ni Nautilus se nije mogao
uhvatiti ukoštac s takvim ledom s izgledima na uspjeh. Sjeverno od nas
ležale su mnoge milje još pliće vode, a možda čak i dubljeg leda. O tom
nije moglo biti nikakve sumnje. Jedini pravilan kurs bio je u pravcu —
juga. Teška srca objavio sam posadi svoju odluku. Rekao sam im, da ćemo
izaći ispod leda, poslati radijem izvještaj šefu pomorskih operacija
admiralu Burkeu i zatražiti instrukcije što dalje da radimo.
Za sastavljanje izvještaja utrošio sam mnogo vremena. Nakon toliko
mjeseci nemira i uzbuđenja kidalo mi se srce, što moram javiti da su naši
prvi pokušaji pokazali nemogućnost prolaza. Bilo je jasno da ćemo zasad
morati odustati i dobro se zamisliti. Pokušao sam usmjeriti izvještaj u
pravcu mog čvrstog uvjerenja, da će operacija biti vjerojatno izvediva
kasnije — pošto se granica leda povuče u dublje vode. I nama je trebalo
više informacija. Svijet oko nas — mrak pod ledom — bio je tako neispitan
kao druga strana Mjeseca.
Oko ponoći Rex Rowray došao je u oficirsku blagovaonicu na šalicu
kave. U šali je pričao, koliko je ostario promatrajući onih nekoliko odlučnih
minuta pisaljku na registratoru leda. Dodao sam, da sam i ja mnogo ostario,
a i jesam, doista. Bijaše to moj 37. rođendan.
 17
Mučno povlačenje

Nastavili smo put prema jugu. Bilo je to naše mučno povlačenje

prema Beringovu tjesnacu. Postepeno se led nad nama počeo prorjeđivati.
S vremena na vrijeme otkrivali smo brda, koja su sezala 7—10 metara pod
vodu. Ali nismo naišli ni na jedno koje bi nalikovalo masi što je zakrčila
naš put prema arktičkom bazenu.
U srijedu 18. lipnja — devetog dana pošto smo isplovili iz Seattlea
— svi su sonari javljali, da je površina nad nama čista i mi smo se okomito
digli do periskopske dubine. Polako sam isturio periskop br. 2. Zaokružio
sam pogledom po blijedoj, nemirnoj pučini, a zatim naredih:
»Sve čisto. Nema leda na vidiku. Dignite desnu antenu. Radio,
prenesite poruku šefu pomorskih operacija.«
Za nekoliko sekundi neki mornarički radio-telegrafist u Pearl
Harbouru javio se skraćenim signalom koji znači: »Čujem vas glasno i
jasno. Prenesite vašu poruku.« Naš radio-telegrafist Harry Thomas,
iznenađen brzim odgovorom (uvjeti za radio-prijenose u Arktiku vrlo su
loši), dohvatio je desnom rukom taster i započeo je svoje isprekidano
kucanje. Za ciglih nekoliko minuta, razmišljao sam tužno, moj će izvještaj
biti u Pentagonu.
Tog jutra vidljivost je bila dobra. Vjetar od 20 čvorova dizao je
metarske valove, okrunjene bijelim krestama. Kako nije bilo leda, odlučio
sam da plovim na periskopskoj dubini s isturenom antenom, očekujući
dalje instrukcije šefa pomorskih operacija. Da sačuvamo zalihu kisika
zatvorili smo boce. Da štedimo dragocjeno nuklearno gorivo dozvolio sam
Paulu Early ju da zaustavi jednu turbinu pa smo plovili samo s jednom.
Kad ne žurimo, to nam ušteđuje značajnu količinu goriva, a da ne gubimo
na brzini.
Uskoro smo se, međutim, ponovo našli okom u oko s beskonačnom
ledenom površinom. Bili smo iznenađeni, jer je prilikom puta na sjever taj
dio Čukotskog mora bio slobodan od leda. Očigledno je svjež jugozapadni
vjetar potjerao led prema istoku, presjekavši nam put. Uvukli smo antenu i
periskope a zatim sam izdao naređenje da se spustimo dublje. Pod
normalnim uvjetima — to jest u dubokoj vodi — to bi bilo mnogo
udobnije, brže putovanje. Međutim, u ovoj plitkoj vodi bili smo prisiljeni
da napredujemo sporo, zaobilazeći veće sante, koje su nam se ispriječile na
putu. Bila je to izvanredno naporna plovidba.
Kasno poslije podne došli smo do vrlo plitkog poteza koji se, kako
smo znali, protezao 40 milja duž našeg pravca. Prilikom dolaska ovamo bio
je slobodan. Sad je bio prekriven masom nagomilanoga, duboko uronjenog
sibirskog leda. Našli smo otvor i izašli na površinu da razgledamo položaj.
Smjesta sam ustanovio, da praktično jedini put vodi ispod leda. Bijasmo
opkoljeni sa tri strane i mogli su proći dani dok okolnosti budu dozvolile
plovidbu na površini ili na periskopskoj dubini.
Uputio sam Paula Earlyja da okrene brod prema sjeveru gdje je voda
bila slobodna od leda. Polako smo zaronili i ponovo uzeli pravac jug,
tražeći najdublje uvale na dnu. Uskoro smo bili opet pod ledom, doslovce
prignječeni između njega i mulja, s kojim metrom odstojanja prema gore i
prema dolje. Čim bi naš sonar najavio veće mase leda pred nama, oficiri
promatrači Lalor i Carr poveli bi brod lijevo desno, izbjegavajući sve, što je
moglo izgledati kao duboki greben. Mijenjali smo dubinu plovidbe za
centimetre, iskorištavajući svaku neravninu na dnu oceana. Naš put, ucrtan
u kartu, sličio je na 40 milja teške brdske ceste, s oštrim zavojima i
serpentinama. To je bilo klasično podmorničko manevriranje!
Nakon nekoliko sati dubina vode počela se postepeno povećavati.
Kad smo stigli do točke, gdje je dubinomjer pokazivao 40 metara,
navigator Shep Jenks se nasmijao: »Kapetane, upravo smo ušli u Jenksovu
nizinu.« Uvjeravao sam ga, da ću zamoliti Mornarički hidrografski ured da
ovaj »izvanredno dubok« predio imenuje njemu u čast.
Oko ponoći naišli smo na potez otvorene vode. Digli smo se do
površine i isturili antenu iz vode da oslušnemo ima li kakav odgovor na
našu poruku šefu pomorskih operacija. Smatrao sam, da bismo upravo u
ovaj sat mogli očekivati vijesti. I doista, električar Morley, nadvirujući se
preko ramena radiotelegrafista, izjavio je mornaru do sebe: »Ili je šifrirano
ili ja imam suviše ograničen rječnik. Ne razumijem ni slova.«
Poruka je, naravno, bila šifrirana i označena kao strogo povjerljiva. U
suštini sadržavala je ovo:
»Potpuno se slažem s vašom opreznom odlukom da se povučete od
ledenog pokrivača. Jasno je, da ste izvršili krajnji napor. Zasad se slažem s
vašom preporukom, da se ukotvite u Pearl Harboru dok se prilike ne
poboljšaju. Krenite tamo i čekajte dalja naređenja. Ostanite neotkriveni.«
Bila je potpisana »Arleigh Burke«. Nastavili smo prema jugu kroz
Čukotsko more, zaobišli sto milja leda, prošli Beringov tjesnac i ušli u
plitko Beringovo more. 20. lipnja stigli smo u otvorene vode. Putovanje
odavle do Pearl Harbora bilo je šablona — s jednim izuzetkom: izrada
programa kako da se sačuva najstroža povjerljivost SUNČEVA SJAJA.
Nijedna sitnica nije se smjela pustiti iz vida. Dajući posadi
instrukcije, donio sam prvo najstrože povjerljivo naređenje svoje karijere.
Iznio sam, da se nijedan detalj Operacije SUNČEV SJAJ ne smije
diskutirati ni pismeno ni usmeno ni s kojom osobom na brodu ili na kopnu.
Bile su dozvoljene privatne konverzacije o toj operaciji na brodu, ali samo
s pretpostavljenim oficirima.
Svim ljudima naređeno je, da dobro pretraže svoje osobne stvari i da
sva pisma, papire, karte — sve što bi moglo ukazivati na operaciju —
zatvore u omote na kojima je bila otisnuta oznaka strogo povjerljivo. Ovi
omoti bit će na neodređeno vrijeme zatvoreni pod jakom paskom. To isto
učinjeno je sa svim službenim brodskim dnevnicima, kartama, podacima i
izvještajima, pa čak i s parom krznenih papučica što sam ih u jednoj
eskimskoj trgovini na Aljasci kupio za mog trogodišnjeg sinčića Billa. Kad
je sve skupljeno i pospremljeno, naši su se sefovi s tri brave upravo
nadimali.
Naše sigurnosne mjere izazvale su među posadom i smijeha, toliko
potrebnog nakon mučnih doživljaja pod ledom. Jedan od mornara bio je
ucrtao na dvije košulje naš polarni znak, kreaciju brodskog karikaturista
McNallyja. Predavajući košulje njihov vlasnik je primijetio: »To je prvi put
u povijesti da košulja postaje strogo povjerljiva.« Kako brade donekle
upućuju na krstarenje hladnim morima, naredio sam da se svi obriju. Jedan
mornar upitao je podoficira Larcha, može li zatvoriti svoju bradu u strogo
povjerljivi omot da je sačuva.
Sva naša specijalna arktička oprema dobro je skrivena. Kad smo se
približili Pearl Harboru smislio sam »zaštitni plan« da objasnim zašto
nismo otplovili u Panamu i da opravdam naše odsustvo: tobožnja plovidba
na jug do Ekvatora. Odmah sam razdijelio kartu na kojoj je bilo ucrtano
naše izmišljeno putovanje i napisao članak tako da svi pričaju istu priču.
Članak je sadržavao slijedeće podatke:
Bilo je to uobičajeno krstarenje — malo materijalnih problema, a
kontrola atmosfere najbolja koju smo dosad ostvarili. Bilo je sve
pripremljeno za prvi prijelaz jedne nuklearne podmornice preko Ekvatora.
Međutim 20. lipnja još uvijek prilično sjeverno od Ekvatora, primili smo
naređenje da promijenimo pravac i otplovimo u Pearl Harbor. Neostvarena
želja da prijeđemo Ekvator i vjerojatna odgoda našeg povratka kući
svakako djeluju razočaravajuće; no posjet Havajima dodat će zanimljivo
poglavlje putovanjima podmornice, koja je najviše prokrstarila u historiji
podmorničarstva.
Dan plovidbe od Pearl Harbora obaviješten sam putem radija da treba
da odletim u Washington i New London da upoznam šefa pomorskih
operacija i komandanta podmornica na Atlantiku admirala Wardera s
pojedinostima naše neuspješne operacije. Stavljen mi je na raspolaganje
mornarički avion, a kako je bilo još dovoljno prostora, zatražio sam
dozvolu da povedem sa sobom onoliko oženjenih oficira i mornara koliko
stane na avion. Zahvaljujući razumijevanju i naporima admirala H. G.
Hopwooda, komandanta pacifičke flote, i admirala E. W. Grenfella, šefa
pacifičkih podmornica, pratit će me 26 oficira i mornara na tom kratkom
putovanju. Jedan od njih radosno je dobacio: »Kapetane, to je prvi put da
letim 11.000 milja na dopust od 72 sata.«
Nastavili smo plovidbu. Još smo bili nekoliko stotina milja od Pearl
Harbora kad sam naredio da se ponovo isturi antena. Preko običnog radija
zatražio sam usmeno komercijalnu prekomorsku telefonisticu. Smjesta se
javila i za nekoliko minuta uspostavila je vezu s Mysticom u Connecticutu.
Trenutak dva i Bonny je bila na drugom kraju linije.
»Halo — rekoh. — Nalazimo se pod vodom na dan plovidbe od Pearl
Harbora. Je li ti je tko rekao, da dolazimo ovamo?«
»Da, — odvrati ona oduševljeno — upravo je nazvao admiral
Warder.« Zatim smijući se doda: »Već sam počela spremati svoje
kovčege.«
I Bonny i ja imamo mnogo lijepih uspomena iz dana kad sam kao
zapovjednik podmornice Wahoo bio stacioniran u Pearl Harboru.
»Nemoj previše žuriti — rekoh. — Letim u Washington, a zatim
moram i u New London. Kako bi bilo da se sastanemo u Washingtonu i
zajedno odvezemo gore u New London? Onda možeš doći sa mnom
ovamo.«
Složila se s time i rekla mi je da će javiti oficirskim ženama da su svi
na Nautilusu živi i zdravi. Prekinuo sam razgovor, diveći se kako su
sredstva veze smanjila svijet.
U ranim jutarnjim satima 28. lipnja klizili smo tropskim dubinama
pored Diamond Heada, a zatim smo okrenuli prema jugozapadu — dalje od
kopna — da se identificiramo s imaginarnim Nautilusom što se približava
od ekvatora. U 6 sati ujutro došli smo na željenu poziciju, a zatim smo
okrenuli prema sjeveru, k ulazu u Pearl Harbor. Pokušavao sam da se
uživim u ulogu čovjeka koji se vraća s krstarenja južnim vodama. Bilo je
očigledno, da su svi na brodu grčevito pokušavali da učine to isto.
Digli smo se na periskopsku dubinu. Kroz ukrštene linije periskopa
gledao sam blistavi Oahu. Bio je to očaravajući prizor. Nekoliko trenutaka
kasnije Nautilus se tiho digao na površinu. Grupa na čelu s podoficirom
Larchom izašla je na palubu da ponovo uspostavi naše identifikacione
brojčane oznake. Oni su izvijestili, da je vanjska površina broda u
iznenađujuće dobrom stanju s obzirom da smo upravo završili podvodno
putovanje od 6.000 milja.
Kad smo točno u predviđeno vrijeme ušli u Pearl Harbor, približio
nam se čamac na kojem su nam pošli u susret admiral Hopwood i admiral
Grenfell. Prisutnost ove dvojice oficira na Nautilusu i dobrodošlica, koju su
nam priredili, bili su izvanredan i snažan doživljaj.
Dok smo stigli do unutrašnje luke golemi »lei« — vijenac cvijeća od
desetak metara — bio je obavijen oko našeg pramca. Helikopteri su lebdjeli
u zraku, prekrivajući palubu i vodu oko nas tisućama orhideja. Svaki brod u
luci pozdravljao nas je opetovanim i dugim zvižducima svih svojih sirena.
Vatrogasne lađe i remorkeri štrcali su visoke mlazove vode u zrak. Na
našem sidrištu u podmorničkoj bazi mornarička glazba svirala je
mornaričku himnu, a četiri dražesne otočanke plesale su tradicionalni hula-
ples. Stotine, ako ne i tisuće ljudi bijahu se skupile duž gatova pristaništa
da vide i pozdrave prvi u svijetu brod na nuklearni pogon. Netko je kasnije
primijetio: »Jedini način, da se taj pozdrav Havajaca Nautilusu učini još
svečanijim, bio bi da remorkeri štrcaju u zrak obojenu vodu.« Svaki čovjek
na Nautilusu bio je duboko dirnut.
Točno u 10.00 sati konačar mornar Yuill upisao je u svoj dnevnik:
»Usidreni desnim bokom uz pristanište Sierra One, podmornička baza
USA, Pearl Harbor.« Dr. Lyon i Rex Rowray držani su u skloništu. Četiri
sata nakon našeg dolaska letjeli smo, zajedno s drugim Nautilusovim
ljudima, na mornaričkom transportnom avionu prema Washingtonu. Tu
sam sreo Bonny i, pošto sam podnio izvještaj oficirima u Pentagonu, nas
dvoje smo opet avionom krenuli za New London. Konačno kod kuće imao
sam prilike da na trenutak odahnem.
 Moji sinovi, Mike i Billy, izgledali su svaki viši za dobrih 8
centimetara. Obala Mystica bila je u punom ljetnom pogonu, rajčice u
povrtnjaku stajale su dobro, a na Mikeovoj maloj jedrilici kormilo nije bilo
u redu. U toj familijarnoj, prijatnoj okolini nepristupačni, negostoljubivi
Arktik izgledao je milijun milja daleko.
 18
»Zmaj protiv volje«

U Pentagonu sam upoznao šaku visokih oficira s prvom fazom

Operacije SUNČEV SJAJ podvukavši svoje duboko uvjerenje da bi trebalo
odrediti još jedan pokušaj krajem srpnja.
Znao sam da ne će biti dovoljna magična kristalna kugla da nam kaže
sve ono što moramo znati o ledenim prilikama. Stoga sam predložio, da se
izvrši produžena serija detaljnih zračnih izviđanja našeg namjeravnog puta
preko Čukotskog mora, i to ne u jednom Cessna 180, već u dobro
opremljenim mornaričkim avionima dugog radijusa. Moji su se šefovi
složili, no opet je potreba tajnosti sve to komplicirala. Bilo je apsolutno
nužno, da se ti letovi isplaniraju i izvedu, a da ljudi koji će to ostvariti ne
znaju njihovu pravu namjenu. To ne će biti lako.
Pošto smo razmotrili više mogućih rješenja s oficirom u Pentagonu,
koji je posvećivao gotovo svaku minutu svog vremena Operaciji SUNČEV
SJAJ — s Dukeom Bayneom — odlučili smo, da će biti najbolje, ako
pošaljemo na Aljasku nekog oficira s Nautilusa da koordinira izviđanje.
Admirali Combs i Daspit odmah su odobrili naš prijedlog.
Razmišljao sam da ponovo sam odem do Aljaske, no nisam želio da
ostavim brod na tako dugo vrijeme. Bilo je mnogo važnih materijalnih
problema rješenje kojih sam htio osobno nadgledati dok budemo ležali u
Pearl Harboru. Stoga sam odabrao navigatora Shepa Jenksa za tu
izvanredno važnu i vrlo odgovornu misiju.
Znao sam, da će umjeti obaviti posao. Osim toga, njegov će odlazak
biti olakšan time što je on jedan od malog broja Nautilusovih ljudi koji su
stigli sa mnom na dopust u New London. Shvativši, da će on za nekoliko
sati krenuti na zborno mjesto radi povratka u Pearl Harbor, odmah sam
dohvatio telefon. »Shep, izvinjavam se Barbari što te moram još malo
zadržati kod kuće. Ne mogu ti reći zašto, ali nemoj se udaljavati iz New
Londona. Vidjet ćemo se sutra uvečer.«
Slijedeće večeri u mom vrtu u Mysticu izložio sam Jenksu plan.
Odmah je shvatio zamisao.
Jenksova »zaštita« izgledala je ovako: on će smjesta otići u
Washington i tamo će biti pretvoren iz oficira na Nautilusu u pentagonskog
čovjeka, specijalnog predstavnika OP-33, odjeljenja u štabu mornarice.
Proučit će unutrašnje funkcioniranje Pentagona i izgubiti svoj identitet
podmorničkog oficira. Naučit će imena svojih privremenih šefova i znat će,
kako oni pristaju u opću organizacionu shemu Pentagona. Bit će
jednostavno mornarički oficir iz Pentagona, koji se bavi planiranjem
arktičkih i antarktičkih operacija. I kao takav, otići će u Aljasku da prouči
ledene prilike u Čukotskom moru.
Uz pomoć kontraadmirala Wardera, u New Londonu je Jenksu izdan
niz pismenih naređenja, u kojima nije spomenut ni Nautilus ni bilo kakva
podmornička organizacija. Vjerujem, da je njegova žena bila slijedeća tri
dana potpuno zbunjena. Proučavajući svoj zadatak, Jenks se uvukao u se
kao puž, saopćivši ženi da će najprije ići na neko vrijeme u Washington, a
zatim se vratiti na Nautilus tik prije njegova odlaska iz Pearl Harbora. Tu je
tajnovitost, nema sumnje, još uvećao izjavom, da vjerojatno ne će imati
vremena da se javlja niti će ona moći stupiti u vezu s njim. No Barbara ga
nije ispitivala.
U 09.00 7. srpnja Jenks se javio u Pentagonu Dukeu Bayneu. U roku
od pet sati on je prilično na brzu ruku upoznat s organizacijom Pentagona
te predstavljen svom novom »šefu«, kapetanu Haroldu S. Hamlinu,
predstavniku odjeljenja OP-33. Zatim je odmah poslan na uzletište s
»otvorenim« putnim nalogom, u kojem je između ostalog stajalo:
»Ovlašteni ste da ispustite bilo koje od gore navedenih mjesta i da vršite
izmjene u gornjoj ruti kako budete smatrali potrebnim.« Vozeći se na
aerodrom primijetio je, da kolima upravlja podmorničar, strojar I. klase
William Packett, tada na kopnenoj dužnosti. Jenks je kasnije izjavio:
»Zanimalo me, što bi Packett bio rekao, da je znao da u tom času sudjeluje
u Operaciji SUNČEV SJAJ.«
Nakon 37 sati i 4.000 milja Jenks se spustio na Aljaski. U džepu je
imao pismenu preporuku admirala Combsa za kontraadmirala A. W.
McKecnnieja, komandanta aljaske pomorske granice. Tom preporukom
Jenks je ujedno bio ovlašten, da admiralu Mc Kechnieju otkrije sve
pojedinosti Operacije SUNČEV SJAJ. Prije negoli je stigao u admiralov
ured, Jenks je već bio uklonio svoje dupine s uniforme, a iz džepova sve
papire koji bi ga mogli dovesti u vezu s podmornicama ili s Nautilusom.
Njegov upaljač s urezanim Nautilusovim znakom i igla za kravatu sa
sličnim ukrasom bijahu u njegovu stolu kod kuće u Connecticutu. Služio se
novcem od vlastitih ušteđevina da kupi hranu i cigarete.
Kad je Jenks sjeo da upozna admirala sa ciljevima svog putovanja,
bio je prisutan i admiralov šef štaba, kapetan G. D. Roullard. Jenks se, u
neprilici, okrene kapetanu: »Gospodine, žalim, ali ovlašten sam da
informacije kojima raspolažem saopćim samo admiralu.« Kapetan Roullard
se na to učtivo ispričao.
Pošto je iznio glavne crte Operacije SUNČEV SJAJ, Jenks je izložio i
svoje zahtjeve u pogledu zračnog izviđanja leda, a zatim je admiral pozvao
k sebi nekoliko pripadnika svoga štaba da se utvrde pojedinosti. Ovi su
znali samo da je Jenks od OP-33, da ga je admiral Combs poslao na
Aljasku po posebnom zadatku i da je admiral McKechnie naredio, da mu
svi ljudi pod njegovom komandom pruže punu podršku. Jenks je kasnije
izjavio: »Duh suradnje, što ga je ispoljio admiral Mc Kechnie, bio je
prvenstveni činilac, koji mi je omogućio da dobijem podatke, potrebne da
provedemo Nautilus kroz ledom pokrivene vode plitkog Čukotskog mora.«
Te pripreme nisu bile lake. Mnogi od McKechniejevih ljudi, ne
poznajući pozadinu, nisu razumjeli zašto Jenks želi neke pojedinosti, niti su
mogli shvatiti zašto je šef pomorskih operacija poslao posebnog čovjeka
umjesto uobičajenog pismenog zahtjeva da mu se dostave podaci. Jenks je
stalno ponavljao jedno te isto: »Ne znam, zašto to admiral Combs tako želi.
Sve što znam jest da sam pozvan, da mi je objašnjeno u detalje što treba da
učinim i da sam poslan da to učinim.« Puni znatiželje McKechniejevi ljudi
svesrdno su se založili i do slijedećeg su dana planovi i raspored letenja
izrađeni na Jenksovo zadovoljstvo.
Te večeri Jenks se javio na dužnost zapovjedniku 9. patrolne
eskadrile, bez sumnje kao prvi podmorničar koji je ikad pridodat toj
jedinici. U četvrtak 10. srpnja prebačen je u zrakoplovnu bazu Eielson u
Fairbanksu. na Aljaski gdje su bili stacionirani mornarički patrolni avioni
P2V. Ironija sudbine je htjela, da su P2V protupodmornički avioni. Taj dan
izvršio je prvi patrolni let duž Nautilusova budućeg puta.
Jenks je bio dobro opremljen za let. 9. eskadrila izdala mu je
specijalnu opremu za spašavanje u vrlo hladnim predjelima, uključujući
zaštitnu odjeću za ledenu vodu ukoliko dođe do prisilnog spuštanja na
pučini. Nosio je veliku količinu raznih potrepština u svom letačkom
odijelu, u kojem je morao izgledati prilično smiješno. Bilo je veličine 30, a
visoki i mršavi Jenks nosi vojne odjevne predmete broj 34! Preko svega
toga pričvrstio je pojas za spašavanje i padobran. Kasnije je Jenks govorio:
»Sve je to bilo dobro i dizalo je moral podmorničara, istrgnutog iz njegova
elementa. Ali stalno sam mislio na pjesnikove riječi, koje imamo na
Nautilusu: 'Grijeh je to, čovjek nije stvoren da leti'.«
 A Jenks je letio iz dana u dan. Iako u nedoumici, piloti 9. eskadrile
letjeli su s Jenksom kud je želio, gunđajući: »Taj čovjek ovdje više znači
negoli admiral.« Nakon svakog leta ispunio je formular izvještaja, koji je
uobičajenim putem dostavljen u Pearl Harbor. No iz ureda admirala
Hopwooda izvještaj je dostavljan na ruke admiralu Grenfellu, koji ga je
dostavljao na ruke meni. Jenksovi su izvještaji javljali, da se led stalno
povlači, ali da će još proći mnogo vremena prije no što ćemo moći krenuti.
Jednog dana došao je komandujući oficir 9. eskadrile, kapetan R. F.
Peterson, koji je bio odsutan kad se Jenks javio. Naravno, on je nadugo i
naširoko ispitivao Jenksa. Peterson je tek nedugo prije bio završio
službovanje u drugom odjeljenju Pentagona, nazvanom OP-44. Kasnije je
Jenks izvijestio: »Kad me pitao o organizacionim detaljima i posebnim
detaljima nekih odjeljenja Pentagona, mogao sam samo. ponavljati da ne
znam, izgovarajući se da sam tek nekoliko mjeseci tamo na dužnosti.
Morao je misliti, da sam potpuni ignorant. Otad sam poduzimao sve što
sam mogao da izbjegnem sastanak s njim.«
Jednog dana, dok je Jenks nadlijetao led, niska magla pokrila je
površinu mora. Jenks je odmah iz svoje osmatračnice nazvao pilota i
zapitao ga može li se spustiti sasvim nisko nad led. Kasnije mi je pričao:
»Ja sam kriv, jer sam to tražio. Pilot Bili Bell spustio je avion na petnaestak
metara. Mislio sam, da se nikad ne će izvući iz onog obrušavanja.
Promatrajući kako led promiče tako blizu brzinom od nekih 200 milja na
sat. uvjerio sam se više nego ikad, da sam podmorničar.«
Uvečer bi slijedile neizostavne sjedeljke na kojima su se sasvim
prirodno, ovi agresivni protupodmornički piloti hvalili svojim uspjesima
protiv podmornica za vrijeme ratnih vježbi. Za Jenksa, koji je znao i drugu
stranu medalje, ali nije smio govoriti o tome, to su bili najteži trenuci.
Jedne večeri kapetan Peterson primijeti: »Sve je to izviđanje dobro i lijepo,
ali bilo bi nam mnogo draže da stupimo u akciju protiv podmornica.«
Gutajući teško Jenks se nasmijao u sebi: »Što li će misliti kad jednom
sazna, da je ovim sudjelovao u akciji za podmornice?«
Prikupivši masu podataka i osiguravši da se izviđanja nastave prema
našim potrebama, Jenks je nazvao Washington, odakle je dobio dozvolu da
se vrati na Nautilus u Pearl Harboru. Napuštajući Aljasku Jenks je kupio
eskimsku lutku za svoju dvogodišnju kćerkicu Deborah. Čim je stupio na
palubu Nautilusa, pošto je za 11 dana prevalio više od 14.000 milja, lutka
je smjesta proglašena strogo povjerljivom i zatvorena u sef sa tri brave.
 Ja i ostali ljudi s Nautilusa, koji smo poduzeli onaj kratkotrajni let u
Države, bijasmo se već odavna vratili u Pearl Harbor. Bonny je odlučila ne
propustiti priliku, da posjeti Pearl Harbor; stigla je za nama u putničkom
avionu. Admiral Grenfell ustupio je Bonny i meni svoju sobu u oficirskom
domu, tako smo se prilično udobno smjestili. Uveče bismo posjećivali stare
poznanike i oživljavali uspomene. No nisam bio toliko s Bonny koliko sam
to želio. Na Nautilusu smo bili zaokupljeni uzvraćajem havajskog
gostoprimstva, vođenjem vojnih i civilnih posjetilaca — nekih 3.000 — po
brodu i izvođenjem mornaričkog osoblja — više od 200 — na kraće vožnje
morem. U kratkotrajnim razmacima između toga ispitivali smo naše
instrumente i proučavali prilike daleko na sjeveru.
Bilo mi je naročito stalo, da se instaliraju aparati za disanje za
preostale dvije trećine posade, da bismo u slučaju požara mogli spasiti ne
samo brod, već i sve ljude. Kad sam to iznio admiralu Grenfellu, on je
smjesta stupio u akciju i za vrlo kratko vrijeme opskrbljeni smo maskama
za lice i dovodima zraka za svakog oficira i mornara na Nautilusu. Prilikom
jednog od naših kraćih izleta na pučinu izveli smo nekoliko vježbi, koje su
zahtijevale da posada stavi maske na lice. Kad sam pitao posadu, što misli,
jedan se momak javio: »Ove su maske svakako dobre, kapetane, ali je
đavolski teško popiti kavu kad nosite jednu od njih na glavi.« Rečeno mi je,
da će ti aparati za disanje ući u standardnu opremu svih podmornica na
nuklearni pogon.
U Pearl Harboru instalirali smo na Nautilus još nešta novo —
kompletnu televizijsku aparaturu, kojoj je kamera za snimanje bila
montirana u tornju i upravljena uvis. Teoretski, ta nam je aparatura trebala
neprekidno davati sliku leda, mnogo bolju no što smo je mogli dobiti kroz
periskop. Pomoći će nam naročito u pronalaženju kanala ili laguna u ledu,
ako se pojavi potreba ili ako budemo zaželjeli da izađemo na površinu.
Pošto je montaža završena, jedan admiral dobaci:
»Znate, Anderson, ta će naprava uštjedjeti mornarici nekoliko
milijuna dolara godišnje.«
»Na koji način, admirale?« — upitah. Bio sam doista u nedoumici.
»Pa, umjesto da izvlačimo svaki čas one velike brodove u suhe
dokove da istražimo njihova dna, jednostavno ćemo poslati vas s tom
vašom televizijom pod njih pa vi izvršite inspekciju.«
U međuvremenu smo iz izvještaja admirala Mc Kechnieja razabrali,
da su se uvjeti za drugi pokušaj proboja u arktički bazen naglo poboljšavali.
Kao dan našeg polaska odredili smo 21. srpanj. Trebalo je izmisliti još
jedan zaštitni plan, da se opravda naše odsustvo za vrijeme drugog
pokušaja. Ponavljajući već poznatu temu, admiral Grenfell je najavio, da će
Nautilus izvršiti vježbu u izdržljivosti pod vodom ploveći od Pearl Harbora
do Paname.
Za našeg boravka u Pearl Harboru moji su ljudi i ljudi iz mehaničke
radionice u podmorničkoj bazi radili dan i noć na žiro-kompasu Mark 19,
koji je imao kvar u blizini Beringova tjesnaca prilikom prvog pokušaja.
Isprva smo mislili, da smo uklonili smetnju, ali za naših operacija oko Pearl
Harbora primijetili smo, da kompas griješi sve više. Pod ledom će naši
kompasi, a prije svega Mark 19, biti najvažniji dio naše opreme. Odlučio
sam, da mora biti potpuno ispravan prije no što ćemo još jednom pokušati
da prijeđemo Pol.
Kako se dan našeg odlaska bližio, postajao sam sve zabrinutiji. Naši
stručnjaci za kompase nisu ostvarivali nikakav napredak. Nazvah stoga
Washington i zatražili da najbržim mogućim načinom pošalju u Pearl
Harbor stručnjaka za Sperry žiro-kompase. Čekajući na njegov dolazak
odgodili smo naš polazak za jedan dan. Oficiri podmorničkog štaba, koji
nisu znali naš pravi cilj, nisu shvaćali tu uzbunu oko jednog običnog
neispravnog kompasa. Jedan je primijetio: »Pa vi, ljudi, imate još tri
kompasa. Čega se plašite?«
Obuzdavajući svoj ponos, odgovorio sam: »Da, tako je. No mi na
Nautilusu ne otiskujemo se od obale dok sve ne funkcionira savršeno.«
Nakon toga počeli su podmorničari u Pearl Harboru nazivati Nautilus u šali
»Zmaj protiv volje«.
Inženjer Sperry, vrlo bistar i potkovan stručnjak, ubrzo je otkrio
uzrok smetnje u Marku 19 i uklonio ga za najkraće vrijeme. Njegova
umješnost toliko me impresionirala, da sam ga pozvao da pođe s nama na
put — tobože u Panamu — da budemo potpuno sigurni što se tiče
kompasa. Zamolio me, da ga ispričam. Njegova žena i on upravo su
namjeravali uzeti pod svoje malo dijete pa je želio da stigne kući što je brže
moguće.
Konačno smo bili spremni da opet zaplovimo put sjevera. Oprostio
sam se od Bonny, koja je otputovala u Države, zatim sam izrazio svoje
poštovanje admiralu Grenfellu, čiji nam je štab u Pearl Harboru pružio
takvu sjajnu podršku i pomoć. Tad je admiral Grenfell obdario Nautilus
jednostavnom ali rječitom pohvalom: »Bit ću vrlo zadovoljan, kad budem
imao podmornicu na nuklearni pogon pod svojom komandom«, —
primijetio je na oproštaju.
Dok smo izvršavali posljednje pripreme za polazak, razmišljao sam o
jednom aspektu Operacije SUNČEV SJAJ, aspektu koji pokazuje
jedinstvenu odanost i sposobnost posade. Gotovo četiri tjedna nalazilo se
116 ljudi s Nautilusom u Pearl Harboru. Mnogi su, štoviše, bili kod kuće na
kratkom dopustu. Iskušenje da govore o našem prvom, bezuspješnom
pokušaju prijelaza preko Pola mora da je na trenutke bilo golemo. Iako
nismo izvršili zadatak, bila je to ipak uzbudljiva i dramatična pomorska
priča. No nijedna riječ nije prodrla i mi smo prokrijumčarili na brod dra.
Lyona s novim asistentom, Archie Walkerom.
Bilo je opet mnogo zabavnih i, kao obično, apsurdnih zgoda
izazvanih najstrožom konspiracijom za ta četiri tjedna. Najviše mi se
svidjela ona, što ju je ispričao jedan od podoficira, koji su bili na dopustu u
New Londonu. Kad smo u travnju napuštali New London, on naravno nije
ni slutio, da bi se mi na kraju mogli pojaviti u Engleskoj, pa je za prvo
putovanje ponio samo svoje kaki-uniforme. Svijestan da ćemo pristati u
Engleskoj ako naš drugi pokušaj uspije, on je svakako želio da se vrati na
Nautilus s plavom uniformom, koja će mu tamo biti potrebna.
Jednog jutra uzgred je dobacio ženi: »Mislim, da ću i plavu ponijeti
sa sobom. Gdje je?«
»Spremila sam je. No što će ti, zaboga, plava uniforma na Havajima i
u Panami?«
Podoficir je, okolišući, konačno izjavio: »Tko zna, kad čovjeku
zatreba plava za neku specijalnu proslavu ili slično.«
No njegova iskusna žena odvrati: »Smiješno. To nema nikakvog
smisla. Ostavi plave tamo gdje jesu!«
Shvativši da bi njegova žena mogla zbrojiti dva i dva ukoliko bude
dalje ustrajao na svom zahtjevu, podoficir je protiv volje popustio i vratio
se na Nautilus — bez plave uniforme.
Sjetio sam se te priče dok smo odvezivali užad i natraške izlazili s
našeg sidrišta u Pearl Harboru. Pomislivši na nepoznatu tamu pred nama,
rekoh sam sebi: »Tko zna, da li će mu unatoč svemu uopće trebati ta plava
uniforma?«
 19
Rekordna vožnja

Nautilus je tiho klizio mirnim vodama Havaja. Pao je mrak. Grupa na

palubi opet je začas premazala naše identifikacione brojčane oznake.
Mnogobrojni podmorničari, što su došli da nas isprate, bijahu se već vratili
kućama. Admiral Grenfell, koji se nalazio među njima, uputio nam je
ohrabrujuću oproštajnu poruku. Naša »kraljica mora« krenula je na svoje
treće polarno putovanje.
Malobrojni su oni koji znaju kolika se mravlja radinost odvija na
nuklearnoj podmornici u luci između dva krstarenja. Pošta stiže na vreće.
Službena pisma i izvještaji odašilju se hrpimice. Pregledavaju se pogonski
strojevi. Ugrađuje se nova oprema. Doslovce stotine radnih sali troše se na
utovarivanju raznih potrepština — torpeda, kisika, rezervnih dijelova,
lijekova, a da i ne spominjem kavu, meso, začine, krpe, tranzistore, sijalice,
vodik, acetilen, freon, ugljični dioksid (za automat s bezalkoholnim
pićima), kuglične ležaje, sapun, torpedni alkohol, dva tuceta raznih vrsta
ulja i masti, filmove, papir, pisaće strojeve, povrće, aspirin i tako dalje u
nedogled.
Neki pripadnici posade dobijaju prekomandu, nova se lica pojavljuju.
Razdoblje provedeno u Pearl Harboru nije činilo iznimku u tom pogledu.
Poručnik Tonseth premješten je na Školu za nuklearni pogon u New
London; poručnik Fears na novu nuklearnu podmornicu Triton. Podoficir
McCoole dobio je zastavnički čin i javio se u Newport da bude uveden u
tajnu kako postati mornarički oficir. Šef skladišta podoficir James vratio se
New London da radi za Nautilusova prvog zapovjednika kapetana
Wilkinsona. Poručnici Hall i Kassel, koji su upravo završili nuklearnu
obuku, javili su se na Nautilus na dužnost, kao i mornari Fowlks, Hall i
King. Clemente Ortega, skladištar II. klase, došao je iz New Londona da
zamijeni Jamesa.
Olakšanje zavlada svaki put kad se otisnemo na pučinu.
Pošto smo prošli ulazni kanal, naredio sam punom parom naprijed.
Dok je brod jurio u noć, razmišljao sam o tome, kako je naelektrizirano
uzbuđenje našeg odlaska iz Seattlea zamijenjeno čvrstom, mirnom i
hladnokrvnom odlučnošću. Bili smo sad mudriji, iskusniji, bolje smo
poznavali smrznute elemente pred nama i, ako bude sreće, uspjet ćemo.
 Tri minute poslije pola noći u srijedu, 29. srpnja, poravnavši satove
po vremenu Seattlea (ovaj put nismo izazivali sudbinu time što ćemo ih
unaprijed poravnati prema engleskom vremenu), zaronili smo u duboku
vodu južno od Oahua i spustili se na normalnu dubinu plovidbe. Primijetio
sam, da su svi naši strojevi i instrumenti, uključujući kompase i zamršeni
inercijalni navigator, savršeno radili. Na moje veliko zadovoljstvo momci
na sonarima izvijestili su me, da se blizu broda igraju pliskavice. Sad sam
bio siguran, da će naš pothvat uspjeti.
Ploveći više od 20 čvorova ubrzo smo zaokružili Oahu kanalom
Kauai, a zatim ponovo uzeli pravac na prolaz Yunaska u lancu Aleuta. Ući
ćemo u Beringov tjesnac kroz bliža, zapadna vrata, koja su — kako smo
znali — bila slobodna od leda. Bit će to brzi prolaz pod vodom. Moćni
reaktor davat će gotovo maksimum snage 24 sata na dan. Ne ćemo
usporavati, osim da isturimo antenu i primimo najhitnije radio-poruke u
rijetkim razmacima. Automatski pilot držao nas je na pravcu dok smo jurili
prema sjeveru — ravno kao strijela.
U 08.22 Nautilus je prošao 120.000. milju na nuklearni pogon.
Udvostručili smo san Julesa Vernea, ali ova povijesna činjenica prošla je, a
da je nismo proslavili.
Svi su se bili usredotočili na veći cilj, koji je ležao pred nama.
Život na Nautilusu vratio se u dobro poznatu kolotečinu, u stalno se
vrteći krug dežurstva, spavanja, rada i jela. Tom Curtis i George Bristow od
North American Aviationa, zajedno s Nautilusovim tehničarima
Rockefellerom i Lerichom, imali su pune ruke posla nadzirući inercijalni
navigator, o kojem su se brinuli kao da je bolesno dijete. Dr. Lyon i Archie
Walker provjeravali su aparaturu za utvrđivanje leda. Diljem broda drugi su
radili tisuću i jednu stvar kako bi osigurali, koliko je to u ljudskoj moći, da
kvar na opremi ne izazove zakašnjenje ili nas ne ugrozi.
Tog dana izašlo je prvo izdanje našeg dnevnika, nazvanog »Novosti
sa čunja Panama—Arktik—Pearl«. Kartaški turniri bili su u punom jeku, a
muzički automat svirao je bez prestanka. Ploče su bile izmijenjene i
podsjećale su na idilični boravak na Havajima. Filmovi su bili naročito
dobri. Naši prijatelji u Pearl Harboru brižljivo su ih odabrali.
Na dan plovidbe od Honolulua primili smo prvi izvještaj o kretanju
leda, koji su nam specijalno slali iz Pearl Harbora. Pokazivao je, da se
uvjeti uvelike poboljšavaju na plitkom Čukutskom moru i duž obale
Aljaske kod Point Barrowa. Slijedećeg dana ponovo smo usporili da
vidimo ima li kakva radio-poruka za Nautilus. Uhvatili smo samo jednu.
Bila je neobično važna za strojara I. klase Harryja Hedina, a javljala je, da
je postao po treći put otac. Dobio je četiri kile teško žensko dijete, Claru.
Gospođa Hedin i Clara bile su odlično. Hedin je sa sviju stana primao
čestitke. Zanima me, što će Clara misliti kad bude dovoljno stara da shvati,
gdje se njen otac nalazio kad je ona rođena.
Obale Havaja uskoro su bile daleko za nama. Plovili smo stalno
prema sjeveru, u pravcu Beringova tjesnaca, svijeta potpuno različitoga od
onog što smo ga napustili prije četiri tjedna. Naš reaktor, moćni izvor
energije koja nas je kretala, davala nam svijetlo, kuhala za nas i brijala nas,
radio je tiho i dostojanstveno. Dežurni su gledali u mrežu instrumenata od
kojih je svaki mogao da priča veliku priču o tome, kako naš brod odlično
funkcionira. Nama je ovladala snažna vjera — vjera u instrumente, vjera u
fizičke zakone, vjera u drugove.
Podvodno putovanje od Pearl Harbora do Aleuta završeno je u subotu
26. srpnja kasno uvečer. Oprezno smo se digli do periskopske dubine i
iskušali naš radar na otoku Yunaska. Iako smo bili još uvijek 20 milja od
kopna, ustanovili smo našu preciznu poziciju. Zatim smo opet sišli u
dubinu, da prođemo izravno kroz kanal između otoka Yunaska i Herbert.
Prošavši kroz sredinu ponovo smo se digli i opet provjerili poziciju
periskopskim radarom.
Na površini je bilo oblačno i maglovito. Oficir promatrač uspijevao je
povremeno, kroz otvore u magli, pomoću periskopa razabrati obrise
Yunaske. No ubrzo smo napustili bezbojni i turobni gornji svijet i krenuli
velikom brzinom da iskoristimo još preostalu duboku vodu. Uskoro smo
stigli u Beringovo more.
Gledano kroz periskop, ovo se more znatno razlikovalo od srednje-
pacifičkog. Postepeno je od jasnog, toploplavog u tropama prelazilo u
hladno, mutnozeleno. Više nisu svježe, čiste, bijele kapice krasile
dubokoplave uzvisine. Kapice su sad bile bjelkastosive i valjale su se na
hrptovima strmih, prijetećih, sumornih valova koji su u dugim nizovima
jurili pred vjetrom. Tuste njorbe narančastih pjega čekale su dok naš
periskop nije stigao gotovo do njih, a zatim bi bezuspješno pokušavale da
se dignu. Druge, dalje na lijevu ili desnu stranu, sjedile su nepomično
uronivši glavu u vodu, možda da čuju ili vide veliku sivu sjenu koja je hitro
promicala ispod njih.
 Kad je počela nedjelja još smo uvijek brzali dubokom vodom u
pravcu sjevera, prema uskom tjesnacu. Naša sposobna momčad na
sonarima — podoficir Michaud, Norris, Charette i Gaines — provela je
jutro u provjeravanju svojih instrumenata, pripremajući se za težak put koji
je bio pred nama.
Nedugo iza podneva opet smo jednom bili zapadno od Pribilovljevih
otoka, našega tuljanskog rezervata.
Promijenili smo pravac da zaobiđemo otok St. Matthew. Onda,
sredinom poslijepodneva, naš je medeni mjesec završio. Smanjio sam
brzinu na 18 čvorova i digao se na 50 metara. Još uvijek me iznenađuje kad
pomislim da bi drugi brodovi, iako bi mogli stići tako brzo i tako daleko,
već osjećali pomanjkanje goriva. Mi moramo proći još 5.000 milja da
stignemo u našu slijedeću luku, a plovit ćemo još mnoge i mnoge tisuće
milja prije negoli ponovo uzmemo nuklearno gorivo.
Te večeri odbor za proslavu odgođene polarne svečanosti ponovo sa
sastao iza zaključanih vrata. Nisam imao pojma što spremaju, ali sam bio
siguran, da će to biti originalno i prikladno. McNally, naš karikaturist,
čarobnjak i hipnotizer, bio je predsjednik odbora. Vladalo je, također,
veliko zanimanje za natječaj za nacrt zastave u čast našeg putovanja i za
najbolji počasni nadimak za podvodne posjetioce Sjevernog pola. Trebalo
nam je nešto, što će u najmanju ruku biti jednako — ako ne i nadmašiti —
viteške redove »modrih nosova«13 i »poleđina ljuštura«.14 Možda i
činjenica da su nagrade iznosile 72 sata dopusta u Evropi može djelomično
objasniti stepen zanimanja.
Kad smo ušli u hladne sibirske morske struje, temperatura vode naglo
je pala. Ubrzo sam usporio na 10 čvorova. Navigator je uspio provjeriti
kurs prema otoku St. Lawrence. Sibirija je bila jasno vidljiva s lijeve strane.
More je bilo potpuno mirno. Kasno poslije podne digli smo se na
periskopsku dubinu da vidimo nema li leda. Nalazili smo se gotovo točno
na istom mjestu gdje smo naišli na duboki, s kopnom povezani led koji nas
je prilikom prvog putovanja prisilio, da se povučemo od zapadnih vrata.
Srećom, leda nije bilo na vidiku.
Odjednom je naš daljinski sonar najavio brod nekoliko milja prema
jugoistoku. Usporio sam i okrenuo periskop da bacim brz pogled. Nije bio
američki brod. Promatranje od nekoliko trenutaka potvrdilo je ono što je
sonar javio — tip broda, kurs, brzinu. Smjesta smo sišli na normalnu
plovidbenu dubinu. Nisam se želio izlagati opasnosti da primijete moj
periskop.
U 01.00 sati ujutro 29. srpnja poručnik Bili Lalor, oficir promatrač,
doveo je Nautilus na periskopsku dubinu. Shep Jenks provjerio je poziciju
prema Fairway Rocku (Krawczyk je kroz periskop slikao tu opasnu
granitnu stijenu) i prema otocima Diomede. Bili smo vrlo blizu najužeg
dijela tjesnaca. Dok smo plovili prema uskom procijepu, naredio sam punu
brzinu.
Navrijeme smo i lakoćom ušli u tjesnac. Dok sam gledao na krševitu
sibirsku obalu, čudio sam se kontrastu prema bujnoj obali Havaja, uz koju
smo ležali još prije šest dana. Okrenuo sam se navigatoru i zatražio da mi
dade rastojanje, vrijeme i brzinu od Pearl Harbora. On ih je već bio
proračunao: 2.901 milja za 6 dana, 4 sata i 9 minuta; prosječna brzina,
uključujući plovidbu od 483 milje plitkom vodom, iznosila je 19.6 čvorova.
Bila je to rekordna vožnja. Nijedna druga podmornica, koja je tad bila u
operativnoj službi, ne bi to mogla ponoviti ; relativno mali broj površinskih
jedinica raspolagao je brzinom i izdržljivošću da to nadmaši.
Ponovo je naš vitki pramac zaparao vode Čukotskog mora. Gdje je
ono prošli put bilo zakrčeno dubokim naslagama leda, sad se talasala
njegova slobodna površina. Dok smo jurili onih četrdesetak milja, što su
nas prošli put stajale toliko krivudanja i teških trenutaka, netko je izrazio
osjećaje svih nas: »Sitnica!«
Kasnije navečer dežurni strojarski oficir poručnik Steve White
izvijestio je, da je u brodskoj električnoj mreži nastao kratki spoj. Kratki
spojevi katkad izazivaju požare. Stoga ih se mora pronaći i ukloniti što je
prije moguće. Električari su se smjesta dali u potragu za uzročnikom te
smetnje. Nakon dva sata našli su ga: kondenzirana para s jedne hladne
vodovodne cijevi kapala je na maleni grijač i ušla u kanaliće utikača. Bila
je to sitna smetnja, ali je mogla imati krupne posljedice. Bilo je ohrabrujuće
znati, da imamo na brodu dovoljno aparata za disanje za cjelokupnu
posadu.
U ponoć smo stigli do sjeverne geografske širine od 70 stupnjeva i 5
minuta, 60 milja na sjever od točke gdje nas je prilikom našega prvog
putovanja duboki led prisilio da okrenemo. Samo je nekoliko komadića
leda plovilo unaokolo. Zaobilazili smo ih u potrazi za pravim polarnim
ledenim pokrivačem. Proučavao sam led pažljivo gotovo jedan sat.
 Jednostavno govoreći, izgledao je otrcano — prljav, neravan,
nazupčan, izbrazdan, brežuljkast — i nimalo nije sličio bijelim, relativno
ravnim santama što smo ih bili vidjeli na Atlantiku za našeg krstarenja
1957. Potiho sam u sebi prelistao sočnije dijelove svog rječnika. Moje
primjedbe išle su na račun svih takozvanih arktičkih »stručnjaka«,
uključujući i mene samoga, koji su napisali o morskom ledu tako mnogo, a
znali su tako malo.
Visokoparne izjave, koje se mogu naći u mnogim knjigama o
Arktiku, predstavljaju klasične primjere nagađanja.
 20
U potrazi za najbržim prolazom

Problem pred kojim smo se našli u nepoznatim i neispitanim vodama

Čukotskog mora bio je uglavnom isti kao i prilikom prvog pokušaja: naći
dovoljnu dubinu da se uzmognemo podvući pod led i nastaviti prema
sjeveru.
Znali smo, da se daleko na istok od nas, na visini Point Barrowa na
Aljaski, nalazi uvala u dnu oceana — Barrowska morska dolina — koja
vodi prema sjeveru u arktički bazen. Kako se polarni ledeni pokrivač u
znatnoj mjeri povukao od obale Aljaske, znali smo također da postoje
prilično dobri izgledi da se dohvatimo te dubodoline i da je iskoristimo kao
prolaz. Međutim, ona je bila izvan našeg puta i zahtijevala bi da se držimo
prilično blizu kopna, što bi uvećalo mogućnosti da budemo otkriveni.
Nadali smo se, da ćemo moći jednostavno nastaviti plovidbu po
Čukotskom moru ravno na sjever, tapkajući dok ne naiđemo na kakvu
nepoznatu dolinu na dnu.
Srijeda 30. srpnja započela je dobro. Na dužnosti je bila smjena od
ponoći do četiri sata, pažljivo motreći sonare i dubinomjere, dok se
Nautilus smiono probijao pod vodom brzinom od 12 čvorova. Već smo bili
stigli na širinu od 70 stupnjeva i 45 minuta. Oficir promatrač bez prestanka
je motrio led kroz periskop (iako je u Nautilusu bila ponoć, gore je vladao
bijeli dan). Za kratko vrijeme naišli smo na led i skrenuli udesno — prema
istoku — da ga zaobiđemo. Ušli smo u gustu maglu i usporili. Sonari su
pokazivali, da smo prodrli u područje pokriveno malim blokovima leda, od
jedva metra u promjeru, koji su ležali nisko u vodi. Poručnik Lallor nazvao
ih je »kockicama leda«. Sjetivši se posljedica sudara naših periskopa s ne
baš velikom kockom leda prošle godine, naredio sam da stanemo. Zatim
smo se polako uspeli na površinu.
Popeo sam se na toranj da razgledam položaj. Bilo je jasno, da se
nalazimo usred ledenog krša, ali bilo je teško odrediti, jesmo li stigli na rub
pravog ledenog pokrivača. Nisam vidio velike komade nagomilanog leda;
unatoč tome nisam bio sklon da zaronimo, jer je voda još uvijek bila
prilično plitka. Ovaj put namjeravao sam napredovati polako, dok se točno
ne uvjerimo, kakve su ledene prilike i ostali uvjeti.
 Tad spazih da smo prilikom izronjavanja »uhvatili« mali komad leda
na našoj palubi. Pomislio sam, da bi taj led mogao predstavljati lijepu
uspomenu na naše putovanje pa sam jednoj grupi naredio da izađe na
palubu i da ga donese. Stavili smo taj komad leda u naš frižider i nekoliko
tjedana kasnije u New Yorku službeno ga poklonili kontraadmiralu
Rickoveru. Oni koji Rickovera smatraju tvrdim i bešćutnim čovjekom
trebali su vidjeti kako je to primio. Širok osmijeh ozario je njegovo obično
strogo, ozbiljno lice. Pregledavao je led s gotovo djetinjim ushićenjem.
Imao sam osjećaj, da mu taj komadić leda znači više nego sve počasti,
reklama i iskazi poštovanja kojima je obasut.
Iskoristili smo kratak boravak na površini da popravimo nekoliko
detektora u koje je prodrla voda i da zamijenimo antenu, koju je more
odnijelo u toku naše plovidbe ovamo. Zrak je u brodu osvježen, a mnogi od
posade popeli su se gore da bace pogled na čudan svijet, koji nas je
okruživao. Nisam bio naročito zabrinut, da bi nas netko mogao otkriti.
Ležali smo blizu leda. Magla je bila vrlo gusta. Teško je zamisliti kraj, koji
bi bio izoliraniji od svijeta.
Nakon nekoliko minuta krenuli smo naprijed po površini u potrazi za
dubokom vodom. Kako smo na zapadu vidjeli znatne količine leda,
odtumarali smo nekih desetak milja na istok prije negoli smo zaokrenuli
prema sjeveru. Bili smo sigurni, da ćemo naći duboku vodu u blizini 73.
stupnja sjeverne širine. Nakon mnogih sati plovidbe brzinom od 5 do 15
čvorova stigli smo do 72. stupnja i 15 minuta. Voda je još uvijek bila
preplitka da bismo se usudili pokušati podroniti led. Pažljivo smo
promatrali led, dok gusta magla nije i to onemogućila.
Donekle obeshrabren naredio sam da okrenemo za 180 stupnjeva.
Krenuli smo na jug, zatim na istok, pa na sjever. Opet smo se našli u ćor-
sokaku. Zatim se magla digla i mi smo primijetili, da je obzorje prema
zapadu solidna masa leda. Prema sjeveru i istoku more je bilo otvoreno.
Povećali smo brzinu na 15 čvorova i uzeli pravac sjeveroistok. U toku
vožnje neprestano sam promatrao led, koji je ležao od nas prema zapadu.
Neki komadi bili su crni gotovo kao ugljen. Očigledno je to bio
obalski led, koji je nosio sa sobom blato. Nepravilna oblika, neki su komadi
stršili do petnaestak metara uvis. To je značilo, da su se njihove kobilice
nalazile vjerojatno negdje na 40 metara pod vodom. Nije potrebno ni
spominjati da nisam osjećao ni najmanju želju da ukliještim Nautilus
između tog crnog leda i blatnjavog dna. Bilo nam je dosta toga prilikom
prvog pokušaja.
 Naši radiotelegrafisti trudili su se za to vrijeme da uhvate eventualne
poruke za Nautilus. Konačno su uhvatili jednu — naš dugo očekivani
izvještaj o kretanju leda iz Pearl Harbora. Ali ovaj nas je razočarao.
Avijatičari su naišli na gustu maglu duž čitavog puta i stoga su imali malo
što da jave. Morat ćemo istraživati sami.
Nastavili smo čeprkati po rubu ledenog pokrivača, tražeći duboku
vodu. Zatrčavali smo se iz jednog ćorsokaka u drugi. Bilo ih je toliko, da je
jedan od mornara ispjevao pjesmicu: »Kapetan je bio bijesan, jer je prolaz
svagdje tijesan.« Naširoko sam pretresao situaciju sa Shepom Jenksom.
»To je nemoguće, — rekoh. — Hajdemo na istok da pokušamo
Barrowskom morskom dolinom.« To je značilo priznati poraz, jer sam htio
naći eventualne udubine u Čukotskom moru. No vrijeme je letjelo, a mnoge
visoke oči u Washingtonu bile su značajno uprte na sjever. Svi su očekivali
ne samo uspješan, nego i brz prolaz ispod Pola.
Polako i oprezno okrenuli smo na jugoistok, povlačeći se duž granice
ledenog pokrivača prema Point Barrowu. Kako smo se približavali kopnu
preko kojeg su letjeli mnogi vojni avioni, uključujući i našu vlastitu službu
izviđanja leda, naredio sam krajnji oprez. Znali smo, da bi nepoznata
podmornica u tim vodama izazvala znatnu zabrinutost i u krajnjoj liniji
mogla ugroziti sigurnost našeg zadatka.
Nekoliko su sati kasnije stariji palubni oficir Ken Carr i mlađi
palubni oficir Bob Kassel sišli s tornja, a s njih se cijedila voda.
»Gore stalno pada kiša, kapetane«, — reče Carr.
Na to dr. Lyon, koji je bio upravo svratio u oficirsku blagovaonicu da
popije šalicu kave, naćuli uši.
»Pada kiša? — primijeti on. — U Arktiku je kiša izvanredno rijetka.
Morali biste se osjećati počašćenima. Vi pripadate redu onog malog broja
ljudi, koji su pokisli u Arktiku.«
Dok su svlačili potpuno prokislu odjeću vidio sam, da ni Carr ni
Kassel nisu znali cijeniti tu sumnjivu počast.
Kiša me podsjetila na našu brodsku parolu: »Sunce uvijek sije na
Nautilus.« Ta je izreka nastala prilikom porinuća broda. Tog historijskog
dana gusta magla pokrila je rijeku Temzu i zavila postrojenja kompanije
Electric Boat u Grotonu. No u posljednjem trenutku, kad je gospođa
Eisenhower zamahnula bocom šampanjca, da udari njome o Nautilusov
pramac, magle nestade i sunce je obasjalo čitav prizor. Desilo se to tako
neočekivano i brzo, da su mnogi prisutni to smatrali malim, ali autentičnim
čudom.
Pitao sam se: da li ta rijetka arktička kiša predstavlja loš znak za
Nautilus?
U podne je naš radar opazio avion i mi smo kliznuli pod vodu da
izbjegnemo otkrivanju. Ljudi s naših sonara smjesta su izvijestili o
neobičnim, zastrašujućim zvukovima u njihovim instrumentima. Opkolilo
nas je krdo morževa. Kad smo proslijedili prema jugu, još su nas dugo
slijedili na vrlo malom rastojanju, pitajući se bez sumnje, kakvo je to strano
čudovište došlo da uznemiri njihovo plitko, privatno more.
Napredovali smo polako. Dugi, nazupčani komadi leda, koje je
sjeverni vjetar odnio s ledenog pokrivača, presijecali su nam put i
prisiljavali nas, da često naglo mijenjamo kurs. Jednom prilikom našli smo
se između dvije veće nakupine leda i morali smo poduzeti dugačak,
zamoran zaobilazak prema sjeveru da bismo se izvukli. Kasnije te večeri
ponovo smo se našli među ledenim kockama, a magla se stala naglo
zgušnjavati. Osjećaj potištenosti obuze brod. Naredih, da Nautilus izroni
kako bismo mogli proslijediti — naravno, polako — a da rte dovedemo u
opasnost periskope.
Izviješten sam, da su se pojavile manje mehaničke teškoće. Trebalo je
najhitnije riješiti problem naše naprave za izbacivanje otpadaka, koja se
bila začepila. Naprava je za izbacivanje otpadaka cijev od tridesetak
centimetara promjera, koja vodi iz stražnje kuhinje kroz dno broda u more,
a funkcionira vrlo slično torpednoj cijevi. Kad je vanjski zaklopac
zatvoren, onemogućujući ulazak morske vode, unutrašnji zaklopac može se
otvoriti i u cijev se bace otpaci. Zatim se zatvori unutarnji zaklopac, otvori
vanjski i otpaci izbace vodom koja se ubrizga u gornji otvor cijevi. Kako bi
kroz tu cijev voda mogla lako preplaviti i potopiti brod, zaklopci su
povezani složenim sistemom, koji onemogućuje da se oba zaklopca,
unutarnji i vanjski, otvore istovremeno.
Naprava za izbacivanje otpadaka, jedina mogućnost da se riješimo
smeća dok smo pod ledom, bila je zakazala prošle godine prilikom našeg
krstarenja pod ledom i pričinila nam velike neugodnosti. Sad smo imali 116
ljudi na brodu od kojih je svaki jeo tri puta dnevno. Otpad i ostaci od 348
obroka dnevno predstavljaju prilično zamašnu količinu. Čvrsto sam
odlučio, da se ta neugodna situacija više ne ponovi te sam naredio oficiru
za kontrolu kvarova da poduzme potrebne mjere da se naprava neodložno
popravi.
White i njegova grupa za popravke ušla je u odjeljenje broda, koje se
sastoji od momčadske blagovaonice, podoficirske spavaonice i oficirske
blagovaonice. Zatvorili su svu ventilaciju i vrata, tako da su bili hermetički
odijeljeni od ostalih prostorija. Zatim su otvorili dovod zraka za nuždu i
stvorili unutra pritisak, koji je onemogućavao prodor morske vode u
prostoriju. (U momčadskoj prostoriji nastavljen je kartaški i šahovski turnir
— ne može se podmorničara otjerati s malo zračnog pritiska.) Sistem je
veza između vanjskog i unutrašnjeg zaklopca raskinut; dok je pritisak zraka
sprečavao ulaz morske vode, Frank Stewes i John McGovern pretražili su
cijev i ubrzo otkrili uzrok kvara: dva svežnja otpadaka bila su se zaglavila u
izlaznom otvoru. Zamoci su odmah uklonjeni, sistem veza ponovo
uspostavljen i pritisak zraka u prostoriji smanjen.
Da osiguramo ispravno postupanje s napravom za izbacivanje
otpadaka, obrazovali smo ekipu za uklanjanje otpadaka. Jednom dnevno
brodski opskrbni oficir poručnik Bili Cole i podoficir Skewes nadgledat će
dežurnog kuhara i momčadske kuhare kad budu izbacivali otpatke. Prvog
dana, sa svim tim nadglednicima oko sebe, kuhar Tom Deane je izjavio da
ozbiljno razmišlja kako da napiše knjigu pod naslovom: »Bio sam prvi
poslužitelj naprave za izbacivanje otpadaka.«
Ostatak »noći« prošao je polako, dok smo oprezno opipavali naš put
prema Point Barrowu. More je bilo mirno, ali prekriveno lutajućim ledom.
Povremeni je nailazak magle još više usporavao naše napredovanje. Katkad
smo se jedva kretali, a sve nas je to zanijelo daleko južnije nego što nam je
bilo drago.
Tik Point Franklina na Aljaski utvrdili smo našu poziciju pomoću
nekoliko brzih okreta radara. Pokazalo se, da smo zaobišli vrh pokrivača i
da konačno plovimo ravno prema Barrowskoj morskoj dolini, našem
podvodnom prolazu za zapadni arktički bazen.
Nekoliko sati kasnije, okruženi ledom s desne strane i s krme,
dočepali smo se duboke vode, dovoljno duboke da podronimo i najveća
ledena brda. Plovili smo pod površinom, kad rekoh sam sebi: »Tu smo. Sad
naprijed, samo naprijed!« Kroz periskop sam bacio posljednji pogled
prema nebu. Bilo je krasno, čisto jutro s punim mjesecom. Sunce je
izlazilo, a duvao je blag južni povjetarac.
 Proslijedili smo prema sjeveroistoku, duž morske doline, prema vrlo
dubokoj vodi. Svi sonari bijahu zaposjednuti, a ljudi su pazili da otkriju
eventualne duboke ledene grebene. Neprestano sam motrio dubinomjer.
Otkrivao je, da dno doline postaje sve dublje i šire. Bio sam uvjeren, da
smo konačno uspjeli. Držeći se doline, Nautilus se spustio u dubinu
povećavši brzinu na 18 čvorova. Imao sam osjećaj kao da smo iz zakrčene
ulice konačno izbili na slobodnu autostradu.
Ubrzo smo se nalazili dobrano pod pravim polarnim pokrivačem.
Pošto su sve pripreme izvršene i brod se konačno našao u svojoj pravoj
sredini — dubokoj vodi — s instrumentima i strojevima, koji su savršeno
funkcionirali, dao sam 1. kolovoza u 08.52 sati na 155. meridijanu
naređenje kormilaru Davidu Greenhillu: »Pravac ulijevo, sjever!« Ravno
pred nama, na udaljenosti od 1.094 milje, ležao je Sjeverni pol! 800 milja
dalje ležala je granica ledenog pokrivača u području Grenland —
Spitzbergen gdje ćemo, ako sve prođe dobro, izroniti.
 21
»Fan-tas-tično!«

Peary opisuje ledeni pokrivač u blizini Sjevernog pola kao

»neprohodni bezbojni kaos razbijenog i nagomilanog leda«. Sir John Ross
imao je ovo da primijeti: »Ali sjetimo se, da je morski led poput kamena,
plivajuća stijena u struji, predgorje ili otok kad je nasukan, ništa manje
čvrst, no što bi to bilo granitno kopno.« Imali su pravo. Ali oni nisu ni
sanjali o Nautilusu na nuklearni pogon američke mornarice iz godine 1958.
U subotu 2. kolovoza ujutro 116 ljudi jurilo je na dubini od 135
metara brzinom od 20 čvorova ravno na sjever, nekih 44 sata udaljeni od
kulminacione točke najuzbudljivije i najodvažnije plovidbe na koju se ikad
ukrcao ijedan mornar. Nad glavama je led bio gotovo bez pukotine i
nevjerojatno neravan, spuštajući se čak do 22 metra pod vodu, ali u
prosjeku 3-5 metara debeo. Ne bi bilo pošteno tvrditi, da se pod njim može
ploviti sasvim bezbrižno.
U prvo vrijeme Frank Adams i ja stalno smo se izmjenjivali; uvijek je
jedan bio budan i na nogama. Kad je moj zamjenik preuzimao komandu,
mogao sam nekoliko sati mirno spavati, jer sam znao da je brod u iskusnim
i sposobnim rukama.
Dok smo prodirali sve dublje pod ledeni pokrivač, pitao sam sam
sebe: »Gdje je točka odakle nema povratka? Ovdje? Stotinu milja odavde?
Dan plovidbe daleko? Možda na samom Polu?« Otvoreno govoreći, nisam
znao. Procijenio sam, da je to na »polu nepristupačnosti«, geografskom
centru ledenog pokrivača, oko 400 milja ispod pravog Pola. Ali što nas je
briga? Osjećali smo se sigurno, toplo i udobno u našem domu pod morem.
Moral je bio visok, a uzbuđenje je poput vrućice obuzelo ljude. Kad
smo jednom stigli do duboke vode pod pokrivačem, svi su osjećali, da je to
od tog trenutka »putovanje kući«. Iako je brzinomjer pokazivao 18
čvorova, strojarski podoficir Stuart Nelson, koji je dotad već bio stekao
nadimak »Stop Leak«, dojurio je iz mašinske prostorije da pita, ne bi li
inženjeri mogli »izvući nekoliko okreta više za povratak kući«. Naredio
sam 20 čvorova. Izgledalo je, da čitav brod prede od zadovoljstva što ga
osjeća u tako brzom kretanju.
»Momci, tako se istražuje!« — primijetio je bolničar I. klase Robert
N. Jarvis. S lulom u ruci, odmarao se pored šalice kave između dvije
analize naše unutrašnje atmosfere. »Skićemo se gore, dolje, lijevo i desno,
sve sa 20 čvorova, čitavog dana dišemo svjež zrak, živimo u toplom čamcu
i jedemo dobru toplu hranu. Ne bih volio pješačiti preko tih ledenih polja
gore do Pola, kao što je to učinio admiral Peary.«
Iako je većina nas smatrala Sjeverni pol poželjnim ciljem, naš je
prvenstveni zadatak bio da oplovimo iz Pacifičkog u Atlantski ocean,
probijajući nov, sjeverozapadni prolaz. Zapravo bi, sa stanovišta
funkcioniranja kompasa, možda bilo bolje zaobići Pol, ploveći oko njega
na nižim geografskim širinama. Međutim put ispod Pola bio je najkraći i
najbrži. Osim toga, tko bi se odupro iskušenju da prođe ispod Pola kad je
bio tako blizu pri ruci?
Dr. Lyon ostajao je satima prikovan uz svoje sonare, promatrajući
iglu koja je ocrtavala obrise podvodne strane leda. Njegovi novi
instrumenti fiksirali su sliku leda s mnogo više pojedinosti i mnogo točnije
negoli oni što smo ih upotrebljavali godine 1957. Zapravo smo tek ovdje
otkrili, da je ledeni pokrivač mnogo deblji, nego što smo to procijenili
1957. i da »pritisnuti grebeni« (led pritisnut u dubinu kad se masivna santa
navali na istu takvu) sežu i do 35 i 40 metara. Dok smo hitali naprijed,
instrumenti dra. Lyona registrirali su za sat više preciznih podataka o ledu i
dnu arktičkog bazena, nego što ih je skupljeno kroz čitavu povijest. Kad je
na kraju odlazio s broda, nosio je dva puna sanduka podataka.
A što je s vrhovima koji se okomito uzdižu s potpuno neispitanog
morskog dna? Naši sonari budno su »pazili« na takve zapreke. Naišli smo
na nekoliko takvih. Na sjevernoj širini od 76 stupnjeva i 22 minuta, u
području gdje naše karte nisu iskazivale još nikakva dubinska mjerenja, naš
dubinomjer, koji je prilično ravnomjerno pokazivao 3.800 metara,
odjednom je skočio na 2.700, a zatim na 900 metara, što me zabrinulo.
Nekoliko sati proveo sam uz dubinomjer, netremice promatrajući
krševit teren, što se prostirao pod nama. Primijetio sam nevjerojatno strme
litice, podmorska gorja, koja su se uzdizala na tisuće metara od dna oceana.
Nekoliko puta naredio sam da se uspori vožnja, a zatim da se ubrza kad bi
stijene prešle u podvodnu visoravan ili se isto tako naglo obrušavale u
dubinu kao što su se uzdigle. Obrisi toga podvodnog gorja bili su
fantastično divlji, izgledali su kao krateri na Mjesecu.
Dok sam šetao od instrumenta do instrumenta, stigao je bolničar
Aberle s posljednjom analizom naše unutrašnje atmosfere. Izvijestio me, da
naši aparati za čišćenje zraka rade dobro i da održavaju prosjek od 20 do 30
na milijun dijelova ugljičnog monoksida, 1.0 do 1.5 posto ugljičnog
dioksida, te između 20 i 21.5 posto kisika. Sve te brojke bile su potpuno u
sigurnim granicama.
Na sjevernoj širini od 83 stupnja i 20 minuta prošli smo ispod
geografskog centra polarnog ledenog pokrivača, »Ledenog pola« ili »Pola
nepristupačnosti«. Prije nuklearnih podmornica ovo je posljednje ime
vjerojatno odgovaralo. Sad će se morati promijeniti.
Bilo je pisano, da je posada Nautilusa »nepokretno visjela u vremenu
i prostoru«. Nema ničeg što bi bilo netočnije. Svaki čovjek na brodu bio je
intenzivno svijestan našega brzog i nezaustavljivog napredovanja prema
sjeveru. Kako su sati prolazili, svaka se smjena čudila našem
iznenađujućem napretku. Ljudi su kao ukopani stajali pred našim
elektronskim instrumentima, koji su otkucavali prijeđeni put milju po
milju, ili pred televizijskim ekranom na kojem su mogli vidjeti kako led
nad našim glavama promiče poput lijepih oblaka. Mješavina napetosti,
iščekivanja i nade osjećala se posvuda na brodu. Malo je njih moglo
spavati. Mnogi od nas strepili su za uspješno postignuće našeg cilja, koji je
sad izgledao na dohvat ruke.
Naš psihijatar dr. Kinsey pristupio je svom poslu metodički i
tajnovito, želeći, pretpostavljam, utvrditi one koji se boje. Svakog dana
podijelio je odabranoj grupi dobrovoljaca kartone s pitanjima kao: »Da li se
osjećate sretni?« Ako se čovjek nije osjećao sretnim, trebao je odgovoriti
jednim V na istom kartonu. Ako se osjećao donekle sretnim, morao je to
obilježiti s VV. Tri takva slova značila su da se osjeća dobro, a četiri da je
upravo oduševljen. Meni sve to nije kazivalo ništa. No ja nisam pripadao u
odabrane dobrovoljce.
Najviše sam se bojao onog čega i svi drugi: materijalnog kvara, koji
bi nas kao i 1957. prisilio da se vratimo. Svaki čovjek na brodu ispitivao je
i preispitivao svoje instrumente i opremu. Svi su znali, da će jedino budnost
spriječiti da se sitni nedostatak pretvori u nedaću, koja bi mogla zaustaviti
naše putovanje ili nas ostaviti nasukane pod ledom.
Nisam spavao i nisam mogao spavati. Bez prestanka sam obilazio
brod bacajući povremeno pogled kroz periskop. Bio sam iznenađen, što
sam u tim prilikama opazio fosforescirajuće pruge u vodi. To je vrlo obična
pojava u tropskim morima. Činilo mi se neobično da nađem takve pruge u
vodi tako hladnoj, da su. cijevi za morsku vodu u našoj mašinskoj prostoriji
bile prekrivene debelim naslagama inja.
 Obilazeći brod da opipam bilo posade, slušao sam kako ljudi pričaju
mornarske priče i dobacuju jedan drugome dosjetke.
Jedan mornar, sjećajući se vremena kad je Nautilus boravio u
znamenitom posjetu New Orleansu, privukao je pažnju ostalih ovom
pričom:
»Vraćao sam se na brod rano ujutro. Proveli smo veći dio noći u
Monkey baru u Francuskom kvartu. Nekako u praskozorje hodam ja duž
neke potpuno puste ulice. Odjednom primjećujem ispod oka kako je jedan
prosjak prešao ulicu i punom parom zaplovio prema meni. Zaustavio me i
zamolio koju paru. Pogledao sam tu ptičicu u oči i rekao: »Gledaj, prijaško
moj, ja obrađujem ovu stranu ulice, a ti izvoli ostati na tvojoj!« Da ste
mogli vidjeti izraz njegova lica. Bio je doista gotov.« U nekom drugom
odjeljenju razgovarala su dva mornara na dužnosti.
»Joe, znaš li ti, tko je čovjekov najbolji prijatelj?« — upitao je Bili.
»Dakle, uvijek sam slušao, da je to pas«, — odvrati Joe.
»Nije tako«, — reče Bili. »Dakle, ako nije pas, tko je?« — upita Joe.
»Ženka aligatora« — objašnjavao je Bili. — »Znaš, svake godine popnu se
ti ženski aligatori na obalu i izlegu oko 1.000 jaja. Zatim se, kažu,
aligatorica okrene i proguta oko 999 od onih jaja, što ih je izlegla.« »I
kakve to veze ima s čovjekom?« — upita Joe. »Vidiš, Joe, to ti je tako. Da
ženka aligatora ne proždre tih 999 jaja, mi bismo bili do guše među
aligatorima.«
Unatoč tim bezbrižnim razgovorima svaki je čovjek bio u punoj
pripravnosti za slučaj opasnosti. Kanali i lagune nisu bili česti, ali pozicija
svakog od njih brižljivo je bilježena, da bismo mogli naći otvor ukoliko se
ukaže potreba da moramo na površinu. James H. Prater bio je dežuran u
torpednoj prostoriji, pažljive ubacujući upravo potrebnu količinu kisika u
atmosferu. Pored njega nalazio se Richard M. Jackman, gotov da na dani
znak u trenutku spremi sve cijevi, ako se ukaže potreba da probijemo rupu
u ledu. Bili smo pripravni, ali mogućnost neke neprilike izgledala je mala.
Zapravo, nikad nisam vidio da je sve na brodu tako savršeno funkcioniralo
kao sad. Naš popis kvarova pao je na najnižu točku. Izgledalo je, kao da je
sam Nautilus našao zadovoljstvo i mir pod ledom. Da je brod ispunjavao
jedan od kartona dra. Kinseyja, stajala bi pored svakog pitanja četiri V, ako
ne pet ili šest.
Ubrzo po ponoći 3. kolovoza prošli smo sjevernu širinu od 48
stupnja. Otkad smo ušli u područje, u kojem se javljaju teškoće s
kompasima, poduzeli smo mjere opreza da ne padnemo žrtvom
longitudinalne rulete. Uravnotežili smo naš pomoćni žiro-kompas na
pravac kretanja tako, da — umjesto da teži prema sjeveru — pokazuje
pravac koji slijedimo: veliki krug uz zapadnu hemisferu preko Pola i na jug
niz istočnu hemisferu. To je bila putanja koje sam se namjeravao držati.
Kad naš glavni žiro-kompas bude počeo gubiti svoju osobinu da teži prema
sjeveru, što će se desiti netom se približimo najsjevernijoj točci Zemlje,
namjeravali smo se poslužiti pomoćnim. Tako ćemo imati nešto, po čemu
ćemo se upravljati u podvodnoj tami, nešto što će nas izvesti na naš put
prema jugu.
Kako bismo osigurali da svi žiro-kompasi ostanu ispravno
orijentirani, vršili smo sve izmjene u pravcu, brzini i dubini plovidbe
izvanredno polako. Na primjer, kad smo se penjali u blizinu površine, da
smanjimo pritisak vode na izvanjsku ljusku (to je poželjno, kad se
upotrebljava naprava za izbacivanje otpadaka), dizali smo se pod uglom od
1—2 umjesto uobičajenih 20—30 stupnjeva. Jednom smo mijenjali kurs za
22 stupnja. Okret je bio tako postepen, da je prošlo 6 minuta dok nismo
držali smjer kojim smo željeli ploviti. Neki je šaljivac predložio, da u
blizini Pola oštro zavrnemo kormilo i opišemo 25 uskih krugova, kako
bismo postali prvi brod, koji je 25 puta bez zaustavljanja oplovio Zemlju.
Naravno, takav ili sličan manevar uopće nije dolazio u pitanje.
Dok se Nautilus brzo približavao Polu, Tom Curtis je na inercijalnom
navigatoru, koji je neprekidno elektronskim putem utvrđivao našu poziciju,
vršio minuciozna dotjerivanja, kako bi njegov vrlo složen stroj ispravno
funkcionirao. U 10.00 sati prešli smo sjevernu širinu od 87 stupnjeva čime
smo potukli naš prošlogodišnji rekord. Sa svakom novom miljom kretali
smo se prema sjeveru dalje negoli ijedan brod u povijesti.
Dva sata južno od Pola val neopisivog uzbuđenja zapljusnuo je sve
na Nautilusu. Svaki je čovjek bio na nogama i neizmjerno ponosan što se
nalazi na brodu. Frank Adams, zureći netremice u elektronske aparate,
opetovano je mucao riječ koju naši ljudi, pošto iscrpe sve uobičajene izraze
udivljenja prema neprekinutim Nautilusovim trijumfima, tako često
upotrebljavaju: »fan-tas-tično«!
 22
Proboj Pola

Prilikom prijelaza Pola zvona ne će zvoniti, naravno, niti ćemo

osjetiti potres u brodu. Samo nam naši instrumenti mogu reći kako smo
blizu bili. Kad smo već donijeli odluku da prijeđemo Pol, željeli smo
pogoditi točno u crno. Zajedno s navigatorom Shepom Jenksom i njegovim
pomoćnikom, podoficirom Lyle B. Raylom, smjestio sam se u komandni
centar. Iako smo već bili toliko daleko na sjeveru, koliko čovjek uopće
može doprijeti na ovom planetu, doslovce smo se znojili nad kartama i
elektronskim mjeračima pozicije, ispravljajući naš kurs za polovice
stupnjeva.
Nautilusovi satovi, koji su još uvijek bili poravnati prema vremenu
Seattlea, pokazivali su 19.00 sati. Naš nuklearni pogonski stroj, koji je do
ovog trenutka bio vukao Nautilus 124.000 milja daleko, tiho je brujao. Igla
našega elektronskog brzinomjera ustalila se iznad 20 čvorova, a igla
mjerača naše plovidbene dubine na oko 135 metara. Naši osjetljivi sonari
pokazivali su, da je beskrajni polarni ledeni pokrivač debeo od 3 do 30
metara. Gore nad ledom, zamišljali smo, polarni vjetar urlao je tim
besputnim, pustim i golim površinama, tarući velike ledene sante jednu o
drugu.
Do tog trenutka bijasmo pod ledom već 62 sata. Bilo je, naravno,
sasvim nemoguće odrediti poziciju prema nebeskim tijelima, pa smo
napredovali isključivo na osnovu računanja. To znači, da smo unosili našu
brzinu i pravac na karte i otprilike svakih pola sata u skladu s tim
izračunavali našu poziciju. Mjerenja morske dubine, ponekad korisna za
podvodnu plovidbu, nisu nam također ništa pomagala u tim potpuno
neispitanim vodama. Osim toga naši su precizni dubinomjeri otkrili razlike
čak do 3.000 metara na onim rijetkim točkama, gdje su ranije već vršena
mjerenja, pa se na ova uopće nismo mogli osloniti. Jedino sredstvo za
provjeravanje naše navigacije bio je inercijalni navigator. Znali smo, da će
točno u trenutku kad budemo prelazili Pol instrument dati pozitivnu
indikaciju. Što smo se više približavali, Tom Curtis se tješnje privijao uz
svoje brojčanike i pokazatelje.
Milju južno od Pola rekoh Jenksu, da me upozori kad budemo prema
brzinomjeru udaljeni još četiri desetine milje. Brojač milja okretao se brzo.
Bilo je to samo još pitanje sekunda. Posada Nautilusa skupila se u
komandnom centru i u momčadskoj blagovaonici.
Na Jenksov znak dohvatio sam mikrofon brodskog razglasnog
sistema:
»Svima. Govori kapetan... Za nekoliko trenutaka Nautilus će ostvariti
cilj, koji odavno predstavlja san čovječanstva — stići će brodom do
geografskog Sjevernog pola. Ako nas dalje bude služila sreća, za dva ćemo
dana zabilježiti još značajnije historijsko prvenstvo: završetak
transpolarnog putovanja iz Pacifika u Atlantski ocean.
Razdaljina koja nas dijeli od Pola iznosi točno četiri desetine milje.
Dok se budemo približavali, izrazimo šutnjom našu zahvalnost na
blagoslovu, koji nas je pratio na ovom znamenitom putovanju, našu
molitvu za trajni mir u svijetu i naše duboko poštovanje prema onima, koji
su nam prethodili, bilo u pobjedi ili porazu.«
Muzički automat je iskopčan i u tom trenutku brodom je zavladala
potpuna tišina. Jedini zvuk koji se čuo bio je postojani staccato kucanja
naših sonara, koji su pažljivo ispitivali morsko dno, led i vodeni bezdan
pred nama.
Bacio sam ponovo pogled na indikator udaljenosti i zatim sam
odbrojao posadi: »Pazi! Deset. . . osam . . . šest. . . četiri. . . tri. . . dva .. .
jedan, USA! 3. kolovoza 1958., vrijeme 23.15 (Britansko ljetnje vrijeme).
Za Sjedinjene Države i mornaricu Sjedinjenih Država — Sjeverni pol!«
Čuo sam oduševljene poklike iz momčadske blagovaonice.
Zabrinuto sam pogledao prema Tomu Curtisu. Smijao se. Inercijalni
navigator naglo je prebacio indikacije, točno kao što smo očekivali, čime je
potvrdio, da smo prošli Sjeverni pol. Curtis je dobacio: »Zapravo,
kapetane, može se mirno reći, da smo bili tako blizu da smo probili Pol.«
Stajao sam za trenutak skamenjen, pun strahopoštovanja prema ovom
što je Nautilus postigao. Otvorio je novi, podvodni sjeverozapadni prolaz,
znatno skrativši za nuklearne podmornice vrijeme plovidbe iz Pacifika u
Atlantik, prolaz koji će se moći upotrebiti i u slučaju da Panamski kanal
bude zatvoren. Ako ikad budu izgrađene teretne nuklearne podmornice,
novi prolaz skratit će za 4.900 milja i 13 dana plovidbu od Japana do
Evrope. Nautilus je otvorio novu eru potpuno zagospodarivši prostranim,
negostoljubivim Arktikom. Naši instrumenti sastavili su prvi put točnu i
široku sliku arktičkog bazena i njegovih prilaza. Postignuće Nautilusa bila
je dramatska potvrda američkog vodstva na bar jednom važnom području.
Konačno, prvi put u povijesti jedan je brod stvarno stigao do Sjevernog
pola. I. nikad dotad nije toliko ljudi — njih 116 — bilo odjednom
okupljeno na Sjevernom polu.
Bio sam ponosan na ono što je Nautilus postigao, no nisam imao
osjećaj osobnog postignuća ili trijumfa. Bila je zasluga napora i podrške
mnogih ljudi, da smo uspjeli stići do Pola. Otvoreno govoreći, osjećao sam
neizmjerno olakšanje što smo nakon tolikih mjeseci priprema i dva
uzaludna pokušaja na kraju krajeva ipak uspjeli.
Točno na samom Polu zabilježio sam neke statističke podatke, koji
mogu, a ne moraju imati nikakvo specijalno značenje. Temperatura vode
bila je 0.2 stupnja Celzija. Dubina mora iznosi 4.470 metara, točno 642
metra više negoli je javio Ivan Papanjin, Rus koji je tvrdio, da se avionom
spustio tamo 1937. godine. (Godine 1909. admiral Peary je našao, da je
dubina »veća od 3.000 metara«.) Točno na samom Polu naši su sonari
utvrdili utisnuti ledeni greben preko 8 metara ispod površine.
Nakon prelaska Pola priključio sam se i ja »polarnoj proslavi« u
momčadskoj blagovaonici. Prvo sam odao skromno priznanje čovjeku, koji
je više nego itko drugi omogućio naše historijsko putovanje: predsjedniku
Sjedinjenih Država. Nekoliko minuta ranije bijah mu napisao poruku, koja
je završavala ovim riječima: »Nadam se, gospodine, da ćete primiti ovo
pismo kao spomen na jedno putovanje, važno za Sjedinjene Države.« U
momčadskoj blagovaonici, pred 70 članova Nautilusove posade, potpisao
sam to pismo, a također i jedno za gospođu Eisenhower, koja je krstila naš
brod.
Zatim su slijedile točke programa. »Polarni kolač«, koji je specijalno
u tu priliku ispekao glavni kuhar Jack L. Baird, razrezan je, razdijeljen i u
tren oka smazan. Električar I. klase James Sordelet digao je desnu ruku i
postao prvi čovjek u povijesti, koji je produžio svoju vojnu službu na
Sjevernom polu. Specijalnom polarnom ceremonijom proglašeno je drugih
11 ljudi, koji su već prethodno bili prošli stroge pismene i usmene ispite,
»kvalificiranim za nuklearne podmornice«. Kao najbolji počasni nadimak,
koji će stajati uz bok »poleđina ljuštura« i »modrih nosova«, proglašen je i
nagrađen »Panopo«, skraćenica za »Pacific to the Atlantic via the North
pole«.15 Čitavoj momčadi podijeljene su »polarne dopisnice«, proviđene
specijalnim polarnim žigom. Na poleđini je bila otisnuta McNallyjeva
karikatura, koja prikazuje mornara u kupaćem kostimu kako stoji na santi
leda, oslonjen o išarani »polarni stup«. Natpis glasi: »Pozdrav iz sunčane
Paname.« Filmske i fotografske kamere su bez prestanka zujale i škljocale.
 Zatim je »stupio na palubu« istaknuti građanin. Bio je to naš
svestrano nadareni McNally, prerušen u Djeda Mraza. Kako je samo
izgledao! Njegovo lice bilo je premazano crvenilom od povrća, njegova
brada izrađena od sanitetske vate, a debeli jastuk uguran u njegovo široko
odijelo, sašiveno iz tkanine za zastave.
Djed Mraz ukorio nas je, što smo upali u njegovo privatno boravište
za vrijeme njegova godišnjeg odmora. Posebno nas je izgrdio, što se nismo
pridržavali njegove zabrane, koja važi za sve prolazeće podmornice, da se u
njegovim vodama ne smije upotrebljavati naprava za izbacivanje otpadaka!
Ispričao sam se nepoznavanjem propisa i obećao u ime djece cjelokupne
brodske posade, da ću odsad poštovati sva njegova naređenja.
Pošto je to učinjeno, Djed Mraz se odobrovoljio i postao opet
druževan kakav je uvijek. Vrlo je strpljivo slušao dok je jedan od očeva
među posadom, strojarski podoficir Hercules H. Nicolas, iznosio kako
ponašanju naše djece nema nikakve zamjerke. Djed je s obzirom na naš
osobni posjet Sjevernom polu obećao, da će iduća zimska sezona biti sretna
i unosna za svu našu djecu.
Znojeći se dobrano, Djed Mraz konačno reče: »Dakle, moram se
vratiti na Pol da vidim da li patuljci rade.« I time je naša izvanredna
proslava okončana. Muzički automat ponovo je uključen, a ljudi su se
polako razišli da uhvate još malo sna.
Tog dana objavljeno je »izvanredno izdanje« našega brodskog lista,
koji je nosio naslov »Nautilus Express — polarno izdanje«. Bio je
neobično blag i svečan po tonu i nije sadržavao ništa zajedljivo. To je, čini
mi se, najbolji znak, da su svi ljudi bili duboko dirnuti Nautilusovim
trijumfom. Osjećaje posade izrazio je u svom članku urednik lista John H.
Michaud. Pisao je:

U NAUTILUSOVU NAJVEĆEM TRENUTKU

Posada USS Nautilusa (SS/N/571) izvršila je jedno od najvećih djela,
koja mogu učiniti miroljubivi narodi sastavljeni od prosječnih građana.
Stigli smo do točke do koje još nikad nitko nije dopro. Mnogi su hrabri
ljudi pokušali, malo ih je uspjelo. Sve one ljude, koji su pokušali, ponizno
molimo za izvinjenje. Imali su hrabrosti i snage, koje mnogi od nas nikad
nisu imali niti će ih imati ikad u životu. Tim je ljudima ovo posvećeno.
Stigli smo do Sjevernog pola. Do posljednjeg predjela Zemljine kugle, koji
još nije istražen. Istina je, doprli smo dovde u sredstvu, koje nije normalno
obitavalište čovjeka. Došli smo s najboljom opremom, najboljim ljudima i
relativno novom vrstom energije. Bez te energije ne bismo nikad postigli
cilj, koji smo sebi postavili; sad kad smo postigli taj cilj, ta će nas ista
energija odvesti kući našim dragima, koji su podnijeli mnoge tegobe za
koje nikad ne ćemo saznati. Opraštaju se od nas, neki sa suzama, neki s
napetim pogledom, ali uvijek s pitanjem u očima: ovaj put? Znaju za čime
smo išli od našeg povratka prošle godine, ali mjesto i vrijeme ne smijemo
reći. Ostavili smo naše drage kao i istraživači iz prijašnjih vremena, moleći
se za sretan povratak. Sad se već nalazimo na tom povratku s mnogo
veselja i u sretnim mislima na one koji su ostali iza nas. Što se tiče mojih
drugova, to je bilo jedno od najradosnijih putovanja na kojem sam ikad
sudjelovao. Bez svake sumnje i najvažnije. Neka sreća bude s vama na
svim putovanjima, koja ćete još poduzeti.
 23
»Nautilus 90 sjeverno«

Iako smo postigli jedan cilj — Sjeverni pol — morali smo ostvariti
još i drugi, značajniji: prvo potpuno transpolarno putovanje iz Pacifika u
Atlantik. Glavni dio puta bio je za nama. Ako sve bude i dalje teklo tako
dobro, stići ćemo u otvorene vode područja Grenland—Spitzbergen za dan
i po.
Ne mijenjajući kurs plovili smo prema jugu. Glavni je kompas
utvrđen i zatim okrenut za 180 stupnjeva. Polako se počeo smirivati na
novom meridijanu. Pomoćni žiro-kompas još je uvijek pokazivao u pravcu
sjevera, jer je jednostavno pokazivao dalje u prostor, rotirajući u istom
pravcu kao i Zemlja. Kako su se kormilari tužili, da upravljaju prema jugu
uz pomoć kompasa, koji taj smjer još uvijek označuje kao sjeverni!
Šef pomorskih operacija bio je zatražio od mene da mu, čim
prijeđemo Pol, pošaljem kratku poruku — ako uspijemo naći lagunu ili
kanal dovoljne širine da uzmognemo izroniti. Sastavio sam poruku. Bila je
kratka i jezgrovita: »Nautilus 90 sjeverno«. No lagunu smo tražili uzalud.
Led nad našim glavama bio je dubok, debeo i kompaktan. Strpao sam
najstrože povjerljivu poruku u svoj džep.
Život na Nautilusu opet se jednom vratio u svakidašnju kolotečinu, a
mi smo hitali »prema dopustu«, kako kažu mornari, s više od 20 čvorova.
Konačno, 4. kolovoza u 07.00 sati, kad je Pol bio već 240 milja za nama,
glavni se žiro-kompas smirio na pravom meridijanu. Naš kormilar, Daniel
Brigman, olakšano je uzdahnuo.
Sad je, ploveći prema jugu, konačno mogao i upravljati brod u smjeru
juga. Inercijalni je navigator nastavio savršenom točnošću »proračunavati«
našu poziciju.
Pošto se glavni žiro-kompas smirio (izgledalo je da odlično
funkcionira), osjetio sam se toliko sigurnim da naredim izmjenu kursa.
Zatražio sam od navigatora da odredi pravac prema otvoru između
Grenlanda i Spitzbergena. Nije to bio jednostavan zahtjev. Da bismo
slijedili pravilan kurs morat ćemo mijenjati pravac za jedan stupanj kadgod
prijeđemo jedan stupanj geografske dužine. Kako su te dužinske
(meridijanske) linije na toj širini vrlo blizu (one se na Polu sve sastaju u
jednoj točci), računali smo, da će biti ukupno 26 izmjena — svakih 20
minuta po jedna!
Te večeri, prema našem računskom navigatoru, Nautilus je ušao u
vode, koje smo istraživali prilikom našeg krstarenja prošle godine. Naše
karte bile su prekrivene dubinskim mjerenjima — onima što smo ih izvršili
prilikom prve vožnje pod ledom. Na naše se iznenađenje ono, što smo sad
očitavali s dubinomjera, nije poklapalo s podacima na karti. Pošto sam
proučio raspoložive podatke, zaključio sam, da se nalazimo sjeverno i
zapadno od naše »izračunate« pozicije. Stoga sam naredio polaganu
izmjenu kursa, koja će nas odvesti nešto na jug i istok — prema
Spitzbergenu.
Nekoliko sati kasnije, 5. kolovoza u 04.00 sati, prošli smo ispod
malog poteza otvorene vode. Ubrzo zatim naši su sonari otkrili golemu
santu, koja je mjerila 12 milja s kraja na kraj.
»Jeste li sigurni?« — upitah priskočivši instrumentima. Ta vrst leda
nije niukoliko odgovarala onome, što smo ga prije godinu dana bili zatekli
u ovom području. Onda je tu bilo uglavnom kršje i manji komadi, ali ne
sante od 12 milja.
U tom su trenutku naši dubinomjeri pokazivali 4.320 metara —
mnogo veću dubinu no što su dala naša prošlogodišnja mjerenja i izvještaji
koje smo bili primili. Pogledao sam na kartu. Takvu dubinu izmjerili smo
jedino u blizini Pola. Pitao sam se: da li su naši instrumenti zakazali?
Izgledalo je nemoguće. Previše se stvari podudaralo. Slegnuo sam
ramenima i otjerao sumnju misleći da smo jednostavno otkrili još jednu
čudnu karakteristiku leda i još jednu rupu u dnu oceana.
Međutim nekoliko trenutaka kasnije primili smo s batitermografa još
jedan zapanjujući — ili da otvoreno kažem zabrinjavajući — izvještaj.
Temperatura morske vode, koja nas je okruživala, nije postajala toplija,
kako smo očekivali ploveći prema jugu; bila je sve hladnija. U tren oka
naša nelagodnost pretvorila se u pravu zabrinutost. Nije moguće da smo
blizu sjevernog Grenlanda. Dosad bismo se već bili nasukali! Strahovita —
sad smiješna — sumnja uvukla se u moje misli: da li smo ipak pali žrtvom
longitudinalne rulete? (Plovimo li u neko nepoznato more? Možda u
istočno Sibirsko more?
Dok sam razmišljao o tim pitanjima, oficir promatrač javlja, da
upravo prolazimo pod jasno plavom vodenom površinom. Odjurio sam do
periskopa. Kroz staklo sam primijetio jasnu i ravnomjernu plavozelenu
svjetlost. Potpuno sam se zanio u promatranje vode. Prošla je jedna minuta,
zatim pet, pa deset. U međuvremenu sonari su javljali: »Sve otvoreno nad
glavom!«
Naredio sam da se uspori i mi se polako digosmo na periskopsku
dubinu — za slučaj da nas je zaveo u bludnju tanak ledeni pokrivač.
Zaustavio sam brod. Isturili smo lijevu antenu, našu »čačkalicu za led«.
Centimetar po centimetar približavali smo se površini. Kroz periskop sam
vidio kretanje valova. Periskop zatim probije površinu i blistavo sunčevo
svijetlo navre kroz staklo.
Kad sam, trenutačno zaslijepljen, okrenuo glavu, poručnik Ken Carr
primijeti: »Kapetane, sunce uvijek sije na Nautilus.«
Pažljivo sam razgledao površinu vode otkrivši nekoliko komada leda.
Ali velikih santa nije bilo. U želji da izbjegnem svako moguće oštećenje
periskopa, a da istovremeno pružim radio-telegrafistima što je moguće
veću visinu za antenu, naredio sam da se brod digne na površinu.
Po veličini valova bili smo sigurni, da se nalazimo na otvorenom
moru. Voda je izgledala slična onoj koju smo nalazili 1957. u
Grenlandskom moru. Kad smo pažljivo razgledali led, okrećući se prema
jugu i zapadu, zaključili smo provizorno, da smo stigli na rub ledenog
pokrivača. Iako smo otprilike znali našu poziciju, nestrpljivo sam čekao da
navigatori utvrde naš položaj na osnovu promatranja Sunca.
Za to smo se vrijeme probijali prema jugu, zaobišavši veliku santu,
koja se očigledno otkinula od pokrivača. Za razliku od prljavog leda, što
smo ga vidjeli na drugoj strani, taj je bio blistavo bijel. Prošli smo pored
sante na kojoj je ljenčario mali tuljan. Dok smo jurili pokraj njega on nije
izgledao ni najmanje iznenađen ili uznemiren. Zapravo se ponašao kao da
svaki dan gleda, kako podmornice izranjaju ispod polarnoga ledenoga
pokrivača.
Nakon otprilike jednosatnog boravka na površini, navigator je Jenks
raportirao našu točnu poziciju, koja je na zadovoljstvo svih pokazivala, da
se nalazimo upravo tamo, gdje smo mislili da jesmo: sjeveroistočno od
Grenlanda. Nakon plovidbe od 1.830 milja — 96 sati pod vodom — bili
smo samo nekoliko milja — daleko ispod deset — od izračunatog mjesta.
Mislim, da je to najznačajnije navigaciono postignuće koje je ikad
ostvareno. Zadivljeno sam kimao glavom i promucao izreku Nautilusovih
mornara: »Fan—tas—tično!« Zatim sam preko brodskog razglasnog
sistema obavijestio posadu o tome i uputio se u radio-postaju da vidim, je li
naša poruka otposlana.
Veze su u Arktiku, kao što je ranije rečeno, vrlo hirovite. Zatekao
sam radio-telegrafiste Harryja Thomasa i Terrence Provosta kako okreću
dugmad i pritiskuju prekidače, da bi izvukli posljednji atom energije iz
odašiljača. Služeći se skraćenim šiframa, Provost je zatim otkucavao: »Bilo
koja radio-stanica američke mornarice — ovdje neidentificirana stanica s
dvije hitne operativne poruke.« Provost je ponavljao i ponavljao taj pozivni
znak, ali nije dobijao odgovor. Bilo je to razočaravajuće. Ležali smo tu,
obuzeti izvanredno važnim vijestima, ali nitko nije htio da nas sasluša.
»Kapetane, — dobacio je jedan mornar — trebali smo ponijeti
nekoliko golubova listonoša.«
Upravo sam htio izdati naređenje da zaronimo i brzo nastavimo
prema jugu u povoljniju atmosferu, kad se javi slab signal. »Ovdje radio-
stanica američke mornarice u Japanu. Šaljite pozivni znak da vas bolje
uhvatim.« Nakon nekoliko mučnih minuta ispalili smo našu historijsku
poruku od tri riječi: »Nautilus 90 sjeverno.« Vijest je krenula na put u
Washington preko Japana.
Kad je Provost počeo otkucavati drugu poruku, Japan se izgubio, a
neka je druga stanica odgovorila. Ovaj put bila je radio-stanica američke
mornarice Honolulu. Onda se upleo radio Londonderry. Prenijeli smo
poruku u Honolulu i ubrzo zatim zaronili, zaplovivši punom brzinom
prema Danskom tjesnacu. Operacija SUNČEV SJAJ, možda najznačajnije
putovanje u ljudskoj povijesti, bila je izvršena.
Dalje se Nautilus kretao brzo, a događaji još brže.
Mjesecima ranije, još dok se Operacija SUNČEV SJAJ nalazila u fazi
planiranja, predsjednikov mornarički ađutant kapetan Aurand bio mi je
saopćio, da Bijela kuća želi, ukoliko pothvat uspije, što je prije moguće
objaviti vijest o tome. Da bi se to pospješilo, smišljen je izvanredan plan.
Pošto Nautilus izađe ispod ledenog pokrivača, proslijedit će do tajnog
mjesta nedaleko od Reykjavika, glavnog grada Islanda. (Navigator Shep
Jenks vrlo je teško izgovarao ime Reykjavik, pa mu je jedan od
Nautilusovih mornara rekao: »Nije važno kako ga izgovarate, samo ga
nađite!«) Na toj točci Nautilus će se zaustaviti, daleko od radoznalih očiju s
brodova i aviona, i sačekati jedan helikopter. Kad se taj helikopter ukaže na
nebu, mi ćemo izaći na površinu. Onda ću ja napustiti Nautilus i popeti se
na helikopter, koji će me prebaciti na Island. Tu će me sačekati avion kojim
ću odletjeti ravno u Washington, gdje ću podnijeti izvještaj izravno
Predsjedniku.
Moji osjećaji u pogledu te faze Operacije SUNČEV SJAJ bili su
podijeljeni. Bit će to, doduše, počast kakvu dotad nisam doživio niti ću je
vjerojatno ikad više doživjeti. Pružit će mi se osim toga prilika da vidim
Bonny, koja je čekala u našem domu u Mysticu. A pružit će se također
prilika da jedan od najsjajnijih podmorničkih oficira, Frank Adams, bar
privremeno preuzme zapovjedništvo nad podmornicom, koju obojica
smatramo najboljom na svijetu. Moja je glavna briga bila, što će za moje
odsutnosti oficiri i momčad Nautilusa otkriti, da se vrlo dobro može i bez
mene!
U zoru 7. kolovoza helikopter, jedan H-19 iz sastava zrakoplovstva,
pojavio se u vidnom polju periskopa. Dao sam sa tri zvižduka sirene alarm
za izronjavanje, prebacio zaštitnu odjeću (da sakrijem uniformu) i navukao
preko toga avijatičku vestu za spašavanje. Kad je komandni most izronio iz
vode, Frank Adams je preuzeo komandu. Pilot helikoptera lebdio je u zraku
jedva metar i po iznad naše palube. U tren oka moje su stvari bile gore. A
odmah zatim i ja uz pomoć ljestava od užeta i jednog mornara.
Na helikopteru zatekao sam, u avijatičkoj opremi, ljubaznog i dobro
poznatog oficira — kapetana Petera Auranda. Isporučio mi je tople
pozdrave Predsjednika i njegovu pismenu poruku koja je glasila:

OFICIRIMA I POSADI NAUTILUSA

Čestitam na veličanstvenom postignuću — SJAJNO IZVEDENO.
Dwight D. Eisenhower.

Uručili smo poruku jednom mornaru Nautilusa. 15 minuta kasnije H-

19 se spustio u Keflaviku, sasvim uz bok mornaričkog transportnog aviona,
kojemu su motori već radili. Ni minutu zatim avion se otkotrljao niz pistu i
uzletio. Dok smo sa četiri milje na minutu jurili prema jugu, rano je jutarnje
svijetlo izblijedilo. Moje su se misli vratile Nautilusu, koji je u tom
trenutku punom brzinom plovio prema istoku, duboko u Atlantik, na putu
za Portland u Engleskoj — vitak, sur, poput morskog psa izvana, a sjajan,
topao i udoban unutra. Nekoliko trenutaka u mojim su se mislima vrtjeli
nazupčani profili ledenih bregova. A onda sam, prvi put nakon Point
Barrowa na Aljaski prije šest dana, pao u dubok i okrepljujući san.
 Ubrzo — kako mi se činilo — točkovi našeg aviona dodirnuli su
pistu aerodroma u Washingtonu. Kola su čekala da bi nas odvezla u Bijelu
kuću. I opet sam se za nekoliko minuta našao, na svoje najveće
iznenađenje, okom u oko s Bonny koju je drugi mornarički avion doveo
ovamo iz Mystica. Još se nisam bio pravo ni snašao kad mi je netko šapnuo
u uho: »Predsjednik čeka.«
Bio sam suviše zbunjen, a da bih bio nervozan. Predao sam
predsjedniku, Eisenhoweru pisma što sam ih bio napisao na Sjevernom
polu, a i poseban dar posade Nautilusa za gospođu Eisenhower: jedan od
brodskih satova, zaustavljen u trenutku kad smo prošli Pol — 7.15 (23.15)
po seattleskom vremenu. Predsjednik je bio vrlo obradovan ne samo
Nautilusovim postignućem, već i ovim spomenima. Odgovorio sam
uglavnom: »Bez vaše podrške, gospodine, ovo putovanje nikad ne bi bilo
moguće.« Nije to bilo laskanje ni pretjerivanje. Nitko ne zna istinu o tome
bolje od mene.
Nekoliko trenutaka ćaskali smo još neslužbeno, a zatim smo Bonny i
ja slijedili Predsjednika u prostoriju, pretrpanu reporterima, fotografima,
televizijskim i filmskim kamerama. Tu je objavljena vijest o putovanju, a
Predsjednik je prvi put u doba mira podijelio Predsjedničku službenu
pohvalu jednom brodu.
Kapetan Aurand je pročitao pohvalu:
Za izvanredno postignuće u izvršenju prvoga u povijesti
putovanja preko vrha svijeta, plovidbu pod arktičkim ledenim
pokrivačem od Beringova tjesnaca do Grenlandskog mora. U
razdoblju od 22. srpnja do 5. kolovoza 1958. brod Sjedinjenih
Država NAUTILUS, prvi na svijetu brod na nuklearni pogon, uvećao
je svoju listu historijskih postignuća preplovivši Arktički ocean od
Beringova mora do Grenlandskog mora i prošavši pod vodom preko
geografskog Sjevernog pola. To putovanje otvara mogućnost novoga
komercijalnog morskog puta, sjeverozapadnog prolaza, između
glavnih svjetskih oceana. Teretne podmornice na nuklearni pogon
mogle bi u budućnosti koristiti taj put za dobro svjetske trgovine.
Oficiri i posada NAUTILUSA ispoljili su umješnost,
profesionalno znanje i hrabrost u skladu s najsvjetlijim tradicijama
oružanih snaga Sjedinjenih Država i s pionirskim duhom, koji je
oduvijek bio svojstven našoj zemlji.
 Nakon konferencije za štampu Bonny i ja odvezli smo se do ureda
admirala Rickovera da mu izrazimo naše poštovanje. Zatekli smo ga vrlo
sretnoga. Nismo ostali dugo jer, iako je duhovno dijete admirala Rickovera
omogućilo naše znamenito putovanje, on nije želio da samodopadljivo
raspravlja o tome. Njegove misli bile su zaokupljene planovima i detaljima
nuklearnih podmornica budućnosti.
U nedjelju, 10. kolovoza, već sam se opet nalazio u zraku, na putu u
Englesku, da se ukrcam na Nautilus pred samim Portlandom. Kad smo se
približavali Engleskoj, kapetan zračnog broda Pan American linije
uspostavio je radij om kontakt s Nautilusom. Saopćio sam im ukratko, što
se sve desilo — naročito iznenađujuću reakciju na naše putovanje u
čitavom svijetu — i upitao Franka Adamsa, je li mu je moj krevet bio
mekan. Posada, koja je preko brodskog radija hvatala emisije BBC-a, bila
je već o svemu obaviještena. Adams je odgovorio, da nije našao vremena
za spavanje.
U utorak 12. kolovoza popeo sam se u Portlandu na helikopter i
odletio do broda. Onda smo punom brzinom uplovili u Portland, gdje nam
je priređen veličanstven doček. Nakon šestdnevnog boravka u Engleskoj
potukli smo brzinski rekord za podvodnu vožnju do New Yorka, gdje nas je
dočekala armada teglenjača i vatrogasnih brodova. Kasnije smo doživjeli
posebnu počast: prijem u New Yorku. Posuti smo papirnatim trakama s
nebodera.
Bonny i većina ostalih žena Nautilusovih pripadnika stajala je na
pristaništu u New Yorku kad smo pristali uza nj. Kad sam ih ugledao,
pomislio sam na pjesmu, koju je skladištar podoficir Charles Payne napisao
za naročito polarno izdanje našega brodskog lista. Bio je to ganutljiv izraz
zahvalnosti našim ženama, čija je nesebična predanost, siguran sam,
omogućila mnoge od Nautilusovih uspjeha. Sjetio sam se dva stiha
Payneove pjesme:
Ne traže ništa — ništa što ne bismo mogli pružiti,
Žele samo da nas imaju kod kuće i da živimo
normalnim životom.
Bili smo takoreći kod kuće. Ali, čini se, život je rijetko kad normalan
za one koji služe na Nautilusu.
1
Mjesta u kojima se nalaze najpoznatije vojne akademije SAD, u West Pointu za kopnenu
vojsku, a u Amnapolisu za mornaricu (prim. prev.)
2
Odjeljenje (ministarstva obrane) za mornaričke reaktore (prim. prev.)
3
1 funta = 0,454 kg
4
1 gallon = 3,78 litara
5
Sonar, skraćenica od sound navigation ranging, aparat koji emitira visokofrekventne
zvučne valove u vodi i registrira kako se odbijaju od predmeta; upotrebljava se za
otkrivanje brodova, podmornica, jata riba, dubine mora i sl. (prim. prev.)
6
Značka, koja označava rod oružja (prim. prev.)
7
Aparat za stabilizaciju na brodovima (pr. prev.)
8
Snorkel (od njemačke riječi Schnorkel = spirala) — aparat za podmornice, sastoji se od
cijevi za uvođenje i izbacivanje zraka kod Diesel-mašina i za ventilaciju; dozvoljava
konvencionalnim podmornicama dugo zadržavanje pod vodom (prim. prev.)
9
1 quart (četvrtina gallona) = 0.95 litre (prim. prev.)
10
Hamburger — popularna vrsta američkih sendviča (prim. prev.)
11
Camel = deva; poznata vrsta američkih cigareta (prim. prev.)
12
Cribbage = vrsta kartaške igre (prim. prev.)
13
Počasni nadimak za moreplovca, koji je preplovio arktički krug (prim. prev.)
14
Počasni nadimak za moreplovca, koji je preplovio Ekvator (prim. prev.)
15
Od Pacifika do Atlantika preko Sjevernog pola.