Iz djela O pojmu nauka о znanosti

Izvornik: J. G. Fichte, Über den Begriff der W issenschaftslehre,

u: Fichtes W erke, Berlin 1971, sv. I.
Prijevod i bilješke: Kiril Miladinov

PRVI DIO

O pojmu n a u k a о z n a n o s t i uopće

§ 1

Hipotetično postavljen nauk о znanosti

ZeIe li se pomiriti suprotstavljene strane, najsigurnije je poći od

onoga u pogledu čega su one složne.
Filozofija je znanost; u tome se svi opisi filozofije slažu ono­
liko koliko se razilaze u odredbi objekta te znanosti. A što ako ta
nesloga potječe otuda što sam pojam znanosti, kojom oni jedno­
dušno priznaju filozofiju, nije bio posve razvijen? Sto ako bi
odredba jedino te jedine značajke, koju svi priznaju, posve destá­
jala da se odredi sam pojam filozofije?
Svaka znanost ima sistemsku formu; u njoj se svi stavovi u
jednom jedinom načelu povezuju i sjedinjuju u cjelinu ­ to se ta­
kođer općenito priznaje. No je li pojam znanosti time iscrpljen?
Kada bi netko na nekom stavu koji nema temelja i koji se ne
može dokazati ­ na primjer na stavu da u zraku ima bića s ljud­
skim sklonostima, strastima i pojmovima, ali s eteričnim tijelima
­ izgradio ma koliko sistematičnu povijest prirode tih zračnih du­
hova, a što je samo po sebi lako moguće, bismo li takav sistem,
ma koliko se strogo u njemu zaključivalo i ma koliko čvrsto mogli
pojedini njegovi dijelovi biti međusobno povezani, priznavali za
znanost? I opet, ako netko navede i jedan jedini poučak - recimo,
mehaničar izrekne stav da stup, postavljen pod pravim kutom na
horizontalnoj površini, stoji perpendikularno i da, produži li se u
beskonačnost, neće visjeti ni na jednu stranu, a taj je stav jednom

Δάά
čuo i u raznovrsnom iskustvu našao istinitim 1 ­ svatko će prizna­
ti da on ima znanost о tome što je rekao, makar i ne umio sis­
temski izvesti geometrijski dokaz svojega stava od prvog načela
te znanosti. Zašto sada onaj čvrst sistem koji počiva na nedoka­
zanom i nedokazivom stavu ne zovemo znanošću, i zašto znano­
šću zovemo znanje ovoga drugoga koje za njega nije povezano ni
s kakvim sistemom?
Nedvojbeno stoga što ono prvo u svoj svojoj školskoj formi
ipak ne sadrži ništa što se može znati, dok ovaj potonji, i bez sve
školske forme, kazuje nešto što doista zna i može znati.
Prema tome bi se biće znanosti, čini se, sastojalo u vrsti nje­
zina sadržaja te u njegovu odnosu spram svijesti onoga za kojega
se kaže da zna, pa bi sistemska forma za znanost bila puko slu­
čajna; ona ne bi bila njezina svrha, nego samo možda neko sred­
stvo za svrhu.
To bi se zasada moglo ovako zamišljati. Ako bi iz bilo kakva
razloga ljudski duh samo vrlo malo toga mogao izvjesno znati, a
sve drugo samo mnijeti, nagađati, slutiti i proizvoljno pretpostav­
ljati, ali se ipak ­ opet iz bilo kakva razloga ­ ne bi mogao zado­
voljiti tim usko ograničenim i nesigurnim znanjem, onda mu ne
bi ostajalo ništa drugo nego da to znanje proširi i osigura tako
da neizvjesna znanja usporedi s izvjesnima te da iz jednakosti ili
nejednakosti ­ neka mi se zasada dopuste ti izrazi dok ne smo­
gnem vremena da ih objasnim ­ prvih s tim drugima zaključuje
о njihovoj izvjesnosti ili neizvjesnosti. Ako bi ona bila jednaka
nekom izvjesnom stavu, onda bi on mogao prihvatiti kao sigurno
da su i ona izvjesna; ako bi mu pak bila suprotstavljena, onda bi
sada znao da su pogrešna i osigurao bi se od toga da ga i dalje
varaju. On ne bi zadobio istinu, ali bi se oslobodio zablude.—
Bit ću jasniji. — Znanost treba biti jedno, ona treba biti cje­
lina. Stav da stup, postavljen pod pravim kutom na horizontalnoj
površini, stoji perpendikularno 2 za onoga je tko о geometriji /ili
о povijesti, 1. izdanje/ nema nikakva povezanog znanja, nedvoj­
beno neka cjelina, te utoliko i neka znanost.
IH neuk seljak činjenicu da je židovski povjesničar Josip živio u doba
razaranja Jeruzalema. (Dodatak prvom izdanju.)
ìli da je Josip živio u vrijeme razaranja Jeruzalema. (Prvo izdanje.)
No mi i svu geometriju /i povijest/ promatramo kao znanost,
jer uz taj stav sadrži još mnogo toga drugoga. — Kako i čime sada
neka količina po sebi krajnje različitih stavova postaje jednom
znanošću, jednom te istom cjelinom?
Bez dvojbe time što pojedinačni stavovi uopće ne bi bili zna­
nost, nego bi to postajali tek u cjelini, svojim mjestom u njoj i
svojim odnosom spram nje. No pukim sastavljanjem dijelova ni­
kada ne može nastati nešto što se ne nalazi u nekom dijelu cje­
line. Kada nijedan od povezanih stavova ne bi imao izvjesnost,
tada je ne bi imala ni cjelina koja je nastala njihovim poveziva­
njem.
Prema tome, morao bi biti izvjestan barem jedan stav koji bi
od svoje izvjesnosti davao drugima; tako da, ako i ukoliko taj je­
dan treba biti izvjestan, izvjestan mora biti i neki drugi te, uko­
liko taj drugi treba biti izvjestan, i neki treći itd. Tako bi pak više
stavova, i to po sebi možda vrlo različitih, baš time što bi svi imali
izvjesnost, i to jednaku izvjesnost, imali samo jednu zajedničku
izvjesnost te bi time postali i samo jedna znanost.
Stav koji smo upravo nazvali naprosto izvjesnim ­ pretposta­
vili smo samo jedan takav ­ ne može svoju izvjesnost dobivati tek
povezivanjem s ostalima, nego je mora imati prije tog poveziva­
nja; jer povezivanjem više dijelova ne može nastati ništa što nije
ni u jednom dijelu. No svi bi ostali morali svoju izvjesnost dobi­
vati od njega. On bi prije svakog povezivanja morao biti unaprijed
izvjestan i nesporan. Nijedan pak od ostalih to ne bi morao biti
prije povezivanja, nego bi to postajao tek njime.
Otuda ujedno postaje jasno da je naša gornja pretpostavka
jedina ispravna te da u nekoj znanosti može biti samo jedan stav
koji je prije povezivanja unaprijed izvjestan i nesporan. Kada bi
bilo više takvih stavova, oni ili s drugima uopće ne bi bili pove­
zani, te ne bi pripadali istoj cjelini, već bi tvorili jednu ili više
odvojenih cjelina, ili bi bili povezani. A ti stavovi ne trebaju biti
povezani drukčije nego jednom te istom izvjesnošću: ako je jedan
stav izvjestan, onda treba biti izvjestan i neki drugi, a ako jedan
nije izvjestan, onda to ni drugi ne treba biti; i samo taj međuso-
ban odnos njihove izvjesnosti treba određivati njihovu svezu. To
ne bi moglo važiti za neki stav koji bi imao izvjesnost neovisnu
о ostalim stavovima; ako njegova izvjesnost treba biti neovisna,
onda je on izvjestan i ako drugi nisu izvjesni. On, dakle, s njima
uopće ne bi bio povezan izvjesnošću. — Takav stav, stav koji je
235
izvjestan prije povezivanja, unaprijed i neovisno о njemu, zove se
načelo. Svaka znanost mora imati neko načelo; ona bi se čak pre­
ma svojemu nutarnjem karakteru mogla i sastojati od jednoga je­
dinog po sebi izvjesnog stava, no koji se tada, dakako, ne bi mo­
gao zvati načelom, jer ne bi ništa utemeljivao. A znanost ne može
imati ni više od jednog načela, jer u tom slučaju ne bi tvorila
jednu, nego više znanosti.
Osim tog prije povezivanja unaprijed izvjesna stava znanost
može sadržavati još više stavova koji se tek povezivanjem s onime
uopće mogu spoznati kao izvjesni, i to kao izvjesni na isti način
i u istome stupnju kao onaj. Veza se, kako smo upravo podsjetili,
sastoji u tome da se pokaže: ako je stav A izvjestan, onda i stav
B ­ a ako je on izvjestan, onda i stav C itd. mora biti izvjestan;
i ta se veza zove sistemskom formom cjeline koja se sastoji od
pojedinačnih dijelova. ­ Čemu sada to povezivanje? Bez dvojbe ne
stoga da bi se pokazala vještina, nego da bi se dala izvjesnost
stavovima koji je po sebi ne bi imali; tako sistemska forma nije
svrha znanosti, nego slučajno sredstvo za postizanje njezina cilja
koje se može primijeniti samo pod pretpostavkom da se znanost
treba sastojati od više stavova. Ona nije biće znanosti, već njezino
slučajno svojstvo. — Zamislimo znanost kao zgradu, i neka svrha
te zgrade bude čvrstoća. Čim se postavi čvrst temelj, t a bi svrha
bila ispunjena. No budući da se ne može živjeti u pukom temelju
niti se samo njime štititi od hotimičnog napada neprijatelja ni od
nehotimičnih ćudi vremena, dodaju mu se zidovi, a nad njih se
postavlja krov. Svi se dijelovi zgrade spajaju s temeljem i među
sobom, te time cjelina postaje čvrsta; ali ne gradi se čvrsta zgrada
da bi se moglo spajati, nego se spaja da bi zgrada bila čvrsta; a
ona je čvrsta ukoliko svi njezini dijelovi počivaju na čvrstom
temelju.
Temelj je čvrst i ne temelji se ni na kakvome novom temelju,
nego na čvrstome tlu. — A na što ćemo postaviti temelj svojih
znanstvenih zgrada? Načela naših sistema trebaju i moraju biti
izvjesna prije sistema. Njihova se izvjesnost ne može dokazati
unutar tih sistema, nego svaki dokaz, koji je u sistemima moguć,
nju već pretpostavlja. Ako su ona izvjesna, onda je, dakako, izvje­
sno i sve ono što iz njih slijedi: ali iz čega slijedi njihova vlastita
izvjesnost?
236
A i pošto bismo odgovorili na to pitanje, ne pritišće li nas
jedno novo, od toga prvog posve različito? — Pri izgradnji zgrada
naših nauka želimo ovako zaključivati: ako je načelo izvjesno, on­
da je izvjestan i neki određeni drugi stav. A na čemu se temelji
to onda! Sto je to što utemeljuje nužnu svezu između toga dvoga,
uz pomoć čega jednome treba pripadati upravo ona izvjesnost ko­
ja pripada drugome? Koji su uvjeti te sveze; i otkuda znamo da
su to njezini uvjeti, i to isključivi i jedini uvjeti, te kako uopće
dolazimo do toga da pretpostavljamo kako postoji neka nužna
sveza među različitim stavovima te da prihvaćamo isključive, ali
iscrpljene uvjete te sveze?
Ukratko, kako se može utemeljiti izvjesnost načela po sebi, i
kako pak pravo da se na neki određen način iz njega zaključuje
о izvjesnosti drugih stavova?
Ono što samo načelo treba imati te davati svim ostalim sta­
vovima koji se u znanosti pojavljuju zovem nutarnjim sadržajem
načela i znanosti uopće; način na koji ono to treba davati drugim
stavovima zovem formom znanosti. Prema tome, zadano pitanje
jest ovo: kako su mogući sadržaj i forma neke znanosti uopće, to
jest kako je moguća sama znanost?
Nešto u čemu bi se odgovaralo na to pitanje bilo bi i samo
neka znanost, ¿ to znanost о znanosti uopće.
Prije istraživanja ne može se odrediti hoće li se na ono pitanje
moći odgovoriti, tj. ima li naše cjelokupno znanje neki spoznatljiv
čvrst temelj ili pak, ma koliko čvrsto njegovi pojedini dijelovi bili
ulančani među sobom, naposljetku ipak - barem za nas - ne po­
čiva ni na čemu. No treba li naše znanje imati neki temelj za nas,
mora se moći odgovoriti na ono pitanje, te mora postojati neka
znanost u kojoj se na nj odgovara; i postoji li takva znanost, naše
znanje ima spoznatljiv temelj. Prema tome, о temeljitosti ili о ne­
utemeljenosti našega znanja ništa se ne može reći prije istraživa­
nja; i mogućnost znanosti koja se traži može se pokazati samo
njezinom zbiljnošću.
Kako će se nazvati takva znanost čija je mogućnost dosada
samo problematična, to je proizvoljno. No ako bi se pokazalo da
je ono tlo na kojemu prema svem dosadašnjem iskustvu uspije­
vaju znanosti već zauzeto onima koje mu pripadaju, te da se može
naći samo još jedan komad neobrađene zemlje, naime onaj koji je
namijenjen znanosti znanost! uopće; ako bi se, nadalje, pod je-
237
dnim već poznatim imenom (pod imenom filozofije) nalazila ideja
jedne znanosti koja također želi biti ili postati znanost i koja se
sama sa sobom ne može složiti о mjestu na koje bi se posadila,
ne bi bilo neumjesno dodijeliti joj to nađeno prazno mjesto. J e li
se dosada pod imenom filozofije mislilo baš na to, to je za samu
stvar potpuno svejedno; i tada bi ta znanost, kada bi samo jednom
postala znanošću, s pravom odbacila to ime koje je dosada nosila
iz skromnosti koja nije bila nimalo pretjerana ­ ime jednog skupa
poznavanja, ime zaljubljeništva, diletantizma. Ona nacija koja bi
pronašla tu znanost bila bi svakako vrijedna da joj da ime iz svo­
jega jezika 3 ; i tada bi se ona mogla zvati naprosto znanošću ili
naukom о znanosti. Dosada takozvana filozofija bila bi prema to­
me znanost о nekoj znanosti uopće.
Ona bi svakako bila vrijedna i toga da joj iz svojega jezika da ostale
tehničke izraze; i sam bi taj jezik, kao i nacija koja bi ga govorila,
time došao do odlučne prednosti nad svim drugim jezicima i nacijama.
(Primj. uz 1. izd.)
Postoji čak jedan sistem filozofske terminologije koji je nužan po
svim svojim izvedenim dijelovima i koji se kao nužan može dokazati
pravilnim napredovanjem prema zakonima metaforičnog označavanja
transcendentalnih pojmova; pretpostavi li se samo jedan znak kao
proizvoljan, budući da svaki jezik nužno polazi od proizvoljnosti. Ti­
me filozofija, koja po svojem sadržaju važi za svaki um, po svojim
oznakama postaje posve nacionalnom; ona je uzeta iz najdublje unu­
trašnjosti nacije koja govori taj jezik, te sama opet usavršava njezin
jezik do najpotpunije određenosti. No ta se sistematična nacionalna
terminologija ne može uspostaviti prije nego što je dovršen sam umski
sistem, kako opsegom tako i potpunom obrazovanošću svih dijelova.
Odredbom te terminologije filozofska rasudna snaga završava svoj po­
sao; posao koji bi u svojemu cijelom opsegu lako mogao biti prevelik
za jedan ljudski život.
To je razlog zašto autor dosada još nije izveo ono što se čini da
obećaje u gornjoj primjedbi, već se služi tehničkim izrazima upravo
onako kako ih je našao, bili oni sada njemački, latinski ili grčki. Za
njega je sva terminologija samo provizorna, sve dok se jednom ­ bio
sada taj posao prepušten njemu ili kome drugome ­ ne uzmogne utvr­
diti općenito i zauvijek valjano. Među ostalim je i stoga na svoju ter­
minologiju utrošio općenito manje brige te izbjegavao njezinu čvrstu
odredbu; također se nije poslužio ni nekolikim točnim primjedbama
drugih о tom predmetu (na primjer о predloženom razlikovanju izme­
đu dogmatizma i dogmaticizma) koje su ipak točne samo za sadašnje
stanje znanosti. On će i dalje svojim izlaganjima, opisima i razno­
vrsnošću izraza pribavljati jasnoću i određenost koje svaki put bude
zahtijevala njegova namjera. (Primj. uz 2. izd.)
238
§2
Razvoj p ojma nauka о znanosti
Iz definicija ne treba izvlačiti zaključke: to znači ili to da se otuda
što se pri opisu neke stvari, koja egzistira posve neovisno о našem
opisu, bez proturječja mogla zamisliti stanovita oznaka, ne treba
bez daljnjeg razloga zaključivati da se ta oznaka zato mora nala­
ziti u zbiljskoj stvari, ili to da se pri nekoj stvari, koja se sama
prema nekom о njoj oblikovanom pojmu, koji izražava njezinu
svrhu, treba proizvesti tek kroz nas, iz zamislivosti te svrhe još
ne zaključuje о njezinoj provedivosti u zbilji; ali to nikako ne mo­
že značiti da sebi pri duhovnom ili tjelesnom radu ne treba za­
davati svrhu te da ne treba nastojati učiniti je razgovijetnom već
i prije nego što se krene na posao, nego igri svoje snage uobrazbe
ili svojih prstiju prepustiti što bi moglo proizaći. Pronalazač
aerostatičnih lopti mogao je njihovu veličinu i odnos zraka u nji­
ma spram atmosferskog zraka, a otuda brzinu kretanja svojeg
stroja, izračunati i prije nego što je znao hoće li pronaći neku vrst
zraka koja će biti onoliko lakša od atmosferskog koliko je to po­
trebno; a Arhimed je mogao izračunati način da podigne Zemljinu
kuglu s njezina mjesta makar je sigurno znao da neće naći nika­
kvo mjesto izvan njezine privlačne sile s kojega bi se moglo tako
djelovati. — Tako je i s našom upravo opisanom znanošću: ona
kao takva nije nešto što bi postojalo neovisno о nama i bez našega
udjela, već, štoviše, nešto što se tek treba proizvesti slobodom na­
šeg duha koji djeluje u jednom određenom smjeru; ako postoji ta-
kva sloboda našeg duha, što također još ne možemo znati. Odre­
dimo unaprijed taj smjer; stvorimo za sebe razgovijetan pojam о
tome što naše djelo treba postati. Možemo li ga proizvesti ili ne,
to će slijediti tek iz toga proizvedemo li ga doista. O tome sada
nije riječ, nego о tome što zapravo želimo činiti; a to određuje
naša definicija.
1) Opisana znanost prije svega treba biti neka znanost zna­
nosti uopće. Svaka moguća znanost ima neko načelo koje se u njoj
ne može dokazati, nego mora biti izvjesno prije nje. Gdje se sada
treba dokazati to načelo? Nedvojbeno u onoj znanosti koja treba
utemeljivati sve moguće znanosti. — Nauk о znanosti s obzirom
na to trebao bi Činiti dvoje. Ponajprije, on bi trebao utemeljivati
mogućnost načela uopće, da bi se pokazalo kako, ukoliko, pod ko­
239
jim uvjetima i možda u kojim stupnjevima nešto može biti izvje­
sno te, uopće, što to znači ­ biti izvjesno; potom bi osobito trebao
dokazivati načela svih mogućih znanosti, a koja se ne mogu do­
kazati u njima samima.
Svaka znanost, ako ne treba biti jedan jedini otrgnut stav,
nego cjelina koja se sastoji od više stavova, ima sistemsku formu.
Ta forma, uvjet sveze izvedenih stavova s načelom, te temelj pra­
va da se iz te sveze zaključuje kako oni nužno moraju biti jednako
tako izvjesni kao i to načelo, jednako se tako ne može pokazati u
posebnoj znanosti, ako ona treba biti jedinstvena i ne baviti se
drugim, u nju nepripadajućim stvarima, kao što se u njoj ne može
pokazati ni istinitost njezina načela, nego se ona već pretpostavlja
za mogućnost njezine forme. Jedan opći nauk о znanosti obvezan
je, dakle, da utemelji sistemsku formu za sve moguće znanosti.
2) Nauk о znanosti sam je jedna znanost. Zato i on mora prije
svega imati jedno načelo koje se u njemu ne može dokazati, već
se pretpostavlja zbog njegove mogućnosti kao znanosti. No to se
načelo također ne može dokazati ni u kojoj drugoj, višoj znanosti;
jer onda bi sama t a viša znanost bila nauk о znanosti, a to ne bi
bila ona čije bi se načelo tek moralo dokazati. Stoga to načelo ­
načelo nauka о znanosti te putem njega svih znanosti i sveg zna­
nja ­ naprosto nije sposobno da bude dokazano, tj. ne može se
svesti ni na kakav viši stav iz čijeg bi odnosa spram njega slijedila
njegova izvjesnost. A ipak on treba dati osnovu sve izvjesnosti;
zato ono ipak mora biti izvjesno, i to u samome sebi, radi sama
sebe i samim sobom. Svi će drugi stavovi biti izvjesni zato što se
može pokazati da su mu u nekom pogledu jednaki; taj stav mora
biti izvjestan samo stoga što je jednak samome sebi. Svi će drugi
stavovi imati samo posrednu i od njega izvedenu izvjesnost; on
mora biti neposredno izvjestan. Na njemu se temelji sve znanje i
bez njega uopće nikakvo znanje ne bi bilo moguće; on se pak ne
temelji ni na kakvu drugome znanju, nego jest stav znanja na­
prosto. — Taj je stav naprosto izvjestan, tj. on je izvjestan zato
što je izvjestan 4 . On je temelj sve izvjesnosti, tj. sve ono što je
izvjesno izvjesno je zato što je on izvjestan; i ništa nije izvjesno,
ako on to nije. On je temelj sveg znanja, tj. ono što on kazuje zna
Ne može se bez proturječja pitati za temelj njegove izvjesnosti. (Auto­
rov rubni dodatak.)
240
se zato što se uopće nešto zna; ono se zna neposredno, Čim se išta
zna. On prati sve znanje, u svem je znanju sadržan i sve ga znanje
pretpostavlja.
Nauk о znanosti, ukoliko je sam znanost ­ ako se ne treba
sastojati od svojega pukog načela, nego od više stavova (a da će
biti tako, to se može predvidjeti zato što on treba postaviti načela
za druge znanosti) ­ mora imati sistemsku formu. Tu sistemsku
formu pak ne može po odredbi posuđivati ni od koje druge zna­
nosti ili se u pogledu valjanosti pozivati na njezin dokaz u nekoj
drugoj znanosti, jer­ on sam za sve druge znanosti ne sadrži samo
načela, te time njihov nutarnji sadržaj, nego treba također pos­
tavljati i formu, te time mogućnost da se u njima povezuje više
stavova. On, dakle, tu formu mora imati u samome sebi te je sa­
mim sobom utemeljivati.
To ćemo samo malo raščlaniti kako bismo vidjeli što se time
zapravo kazuje. — Ono o čemu se nešto zna neka se zove sadrža­
jem, a ono što se о tome zna formom stava. (U stavu zlato je tijelo
ono о čemu se nešto zna jesu zlato i tijelo; ono što se о njima zna
jest to da su oni u stanovitom pogledu jednaki te se utoliko jedno
može postaviti n a mjesto drugoga. To je potvrdan stav, i taj je
odnos njegova forma.)
Nijedan stav nije moguć bez sadržaja ili bez forme, Mora biti
nešto о čemu se zna, te nešto što se o tome zna. Prema tome,
prvi stav sveg nauka о znanosti mora imati oboje, i sadržaj i for­
mu. Sada on treba biti izvjestan neposredno i samime sobom, i
to ne može značiti drugo nego da njegov sadržaj određuje njegovu
formu te da, obratno, njegova forma određuje njegov sadržaj. Ta
forma može odgovarati samo tom sadržaju, i taj sadržaj može od­
govarati samo toj formi; svaka druga forma uz taj sadržaj ukida
sam stav te s njime i sve znanje, a jednako tako i svaki drugi
sadržaj uz tu formu. Dakle, forma apsolutnoga prvog načela na­
uka о znanosti njime, samim stavom, nije tek dana, nego je ta­
kođer postavljena kao naprosto valjana za njegov sadržaj. Ako
osim tog apsolutno prvog treba biti i drugih stavova nauka о zna­
nosti, koji bi samo dijelom morali biti apsolutni, a dijelom pak
uvjetovani prvim i najvišim 5 , jer inače ne bi bilo jednog jedinog
Jer oni u prvome slučaju ne bi bili načela, nego izvedeni stavovi, bu­
dući da inače u drugom slučaju itd. (Autorov rubni dodatak.)
241
načela, onda bi ono apsolutno prvo u nekom takvom stavu moglo
sno, tj. ako je njegova forma bila primjerena samo za njegov sa­
biti samo ili sadržaj ili forma, a jednako tako i ono uvjetovano.
držaj i njegov sadržaj samo za njegovu formu ­ a njime se odre­
Pretpostavi li se da je sadržaj ono neuvjetovano, onda će apsolu­
đuju svi mogući sljedeći stavovi, neposredno ili posredno, po sa­
tno prvo načelo ­ koje u tome drugom mora nešto uvjetovati, jer
držaju ili po formi ­ ako oni takoreći već leže sadržani u njemu,
inače ne bi bilo apsolutno prvo načelo ­ uvjetovati nj egovu formu;
onda о njima mora važiti upravo ono što važi о njemu, tj. da nji­
i prema tome bi se njegova forma određivala u samom nauku о
hova forma odgovara samo uz njihov sadržaj, a njihov sadržaj sa­
znanosti, puteni njega i njegova prvog načela; ili ako postavite,
mo uz njihovu formu. To se odnosi na pojedinačne stavove; no
obratno, da je forma ono neuvjetovano, onda će se prvim načelom
forma cjeline nije ništa drugo nego forma pojedinačnih stavova
nužno određivati sadržaj te forme, posredno, dakle i forma uko­
mišljena u jednome, i ono što važi о svakome pojedinome mora
liko ona treba biti forma nekog sadržaja; dakle i u tom bi se slu­
važiti i о svima, mišljenima kao jedno.
čaju forma određivala putem nauka о znanosti, i to njegova na­
No nauk о znanosti ne treba jedino samome sebi, nego tako­
čela. — No ne može biti nekog načela koje ne bi ni po svojoj formi
đer i svim mogućim ostalim znanostima davati njihovu formu, te
ni po svojem sadržaju bilo određeno apsolutno prvim načelom,
osiguravati valjanost te forme za sve. To se sada ne može zami­
ako nekoga apsolutno prvog načela, nekog nauka о znanosti i ne­
šljati drukčije nego pod uvjetom da je sve ono što treba biti stav
kog sistema ljudskog znanja uopće treba biti. Prema tome, ne bi
bilo koje znanosti već sadržano u nekom stavu nauka о znanosti
moglo biti ni više nego tri načela: jedno apsolutno i naprosto sa­
te je, dakle, već u njemu postavljeno u formi koja mu pripada. A
mim sobom određeno i po formi i po sadržaju, jedno, koje je sa-
to nam otvara lak put da se vratimo do sadržaja apsolutno prvog
mim sobom određeno po formi te jedno koje je to po sadržaju.
načela nauka о znanosti, о kojemu sada možemo reći nešto više
Ako u nauku о znanosti ima još stavova, onda oni svi moraju
no što smo mogli prije.
kako po formi tako i po sadržaju biti određeni načelom. Nauk о
Neka se pretpostavi da izvjesno znati ne znači ništa drugo
znanosti mora, dakle, određivati formu svih svojih stavova, uko­
nego imati uvid u nerazdvojnost nekog određenog sadržaja od ne-
liko se oni promatraju pojedinačno. Takva odredba pojedinačnih
ke određene forme (što ne treba biti ništa više nego nominalno
stavova nije pak moguća drukčije nego tako da oni uzajamno
objašnjenje, jer je realno objašnjenje znanja naprosto nemoguće),
određuju sami sebe. No sada mora svaki stav biti potpuno odre-
pa će se već sada otprilike shvatiti kako se time, što apsolutno
đen, tj. njegova forma mora odgovarati samo uz njegov sadržaj i
prvo načelo sveg znanja određuje svoju formu naprosto svojim sa­
ni uz koji drugi, i taj sadržaj samo uz onu formu u kojoj jest i ni
držajem, a svoj sadržaj naprosto svojom formom, svem sadržaju
uz koju drugu; jer inače stav ne bi bio jednak načelu, ukoliko je
znanja može odrediti njegova forma; ako naime sav moguć sa­
ono izvjesno (sjetite se onoga što je upravo rečeno) i, prema tome,
držaj leži u njegovu. Prema tome bi, ako naša pretpostavka treba
ne bi bio izvjestan. — Ako sada svi stavovi nekog nauka о zna­
biti ispravna i ako treba biti neko apsolutno prvo načelo svega
nosti trebaju biti po sebi različiti ­ kako i moraju, jer inače ne bi
znanja, sadržaj toga načela trebao biti onaj koji bi u sebi sadrža­
bilo više stavova, već više puta jedan te isti ­ onda nijedan stav
vao sav moguć sadržaj, a sam pak ne bi bio sadržan ni u jednome
ne može svoju potpunu odredbu dobivati drukčije nego putem je­
drugom. Bio bi to sadržaj naprosto, apsolutni sadržaj.
dnoga jedinog od svih; i time se potpuno određuje Čitav niz sta­
Lako je primijetiti da se pri pretpostavci mogućnosti nekog
vova, te nijedan ne može stajati na nekome drugom mjestu toga
takvog nauka о znanosti uopće, kao i osobito mogućnosti njegova
niza nego što je ono na kojemu stoji. Svakome stavu u nauku о
načela, uvijek pretpostavlja da u ljudskom znanju doista jest neki
znanosti njegovo je mjesto određeno nekim određenim drugim
sistem. Ako takav sistem u njemu treba biti, onda se također -
stavom, a on ga određuje nekome određenom trećem. Nauk о zna-
neovisno о našem opisu nauka о znanosti ­ može dokazati da mo­
nosti, dakle, samim sobom određuje formu svoje cjeline.
ra biti neko takvo apsolutno prvo načelo.
Ta forma nauka о znanosti ima nužnu valjanost za njegov
Ne treba li biti takva sistema, mogu se zamisliti dva slučaja.
sadržaj. Jer ako je apsolutno prvo načelo bilo neposredno izvje­
Ili nema uopće ničega neposredno izvjesnoga; naše znanje tvori

242
243
više ili jedan beskonačan niz u kojemu je svaki stav utemeljen
nekim višim, ovaj opet nekim drugim višim itd. Kuće u kojima
stanujemo gradimo na Zemljinu tlu, ovo počiva na slonu, on na
kornjači, ona ­ tko zna na čemu, i tako unedogled. — Ako sada
s našim znanjem stvar tako stoji, onda to, dakako, mi ne možemo
promijeniti, ali tada nemamo ni ikakva čvrsta znanja: možda smo
se vratili do nekoga člana u nizu ili smo sve do njega našli
čvrstim; ali tko nam može jamčiti da nećemo, pođemo li možda
još dublje, naići na bezdan i morati odustati? Naša izvjesnost je
isprošena i nikada ne možemo biti sigurni da će potrajati do
sutra.
Ili se ­ to je drugi slučaj ­ naše znanje sastoji od konačnih
nizova, ali od više njih, i svaki se niz zaključuje u jednom načelu
koje se ne utemeljuje nijednim drugim, već jedino samim sobom;
ali ima više takvih načela, koja, budući da se sva utemeljuju sa­
mima sobom i naprosto neovisno о svima ostalima, među sobom
nisu u svezi, nego su potpuno izolirana. R ecimo, u nama postoji
više urođenih istina, koje su sve jednako urođene i u čiju svezu
ne možemo očekivati daljnji uvid, jer ona leži iznad urođenih is­
tina; ili postoji neko raznovrsno jednostavno u stvarima izvan
nas, što nam se nadaje putem dojma koji one na nas čine, no u
čiju svezu ne možemo prodrijeti zato što iznad onoga najjednos­
tavnijeg u dojmovima ne može biti neko još jednostavnije. — Ako
stvari tako stoje, ako je ljudsko znanje po sebi i prema svojoj na­
ravi takva ulomina, kakvo je zbiljsko znanje mnogih ljudi, ako u
našem duhu iskonski leži mnoštvo nití koje među sobom ni u ko­
joj točki nisu u svezi niti se u svezu mogu dovesti, onda ponovno
ne možemo ništa protiv svoje naravi; našeje znanje, koliko se ono
prostire, doduše sigurno, ali ono nije jedinstveno znanje, nego su
to mnoge znanosti. — Naš bi stan tada doduše Čvrsto stajao, ali
ne bi bio jedinstvena povezana zgrada, već agregat odaja, od kojih
se iz jedne ne bi moglo prijeći u drugu; bio bi to stan u kojemu
bismo uvijek zalutali i nikada se ne bismo udomaćili. U njemu
ne bi bilo svjetla i uza sva bismo svoja bogatstva ostali siromašni,
jer ih nikada ne bismo procijenili, nikada ih ne bismo promatrali
kao cjelinu, te nikada ne bismo mogli znati što zapravo posjedu­
jemo; nikada ne bismo jedan dio toga stana mogli upotrijebiti da
poboljšamo ostale, jer nijedan dio ne bi bio ni u kakvu odnosu
spram ostalih. I više od toga, naše znanje ne bi nikada bilo do­
vršeno, morali bismo svakodnevno očekivati da se u nama očituje
244
neka nova urođena istina ili da nam iskustvo pruži nešto novo
jednostavno. Morali bismo uvijek biti spremni da si bilo gdje do­
gradimo novu kućicu. — Tada ne bi bio nužan nikakav opći nauk
о znanosti da bi se utemeljile druge znanosti. Svaka bi bila ute­
meljena na sebi samoj. Postojalo bi onoliko znanosti koliko bi pos­
tojalo pojedinačnih neposredno izvjesnih načela.
No ako možda ne treba da bude samo jedan ili više fragme­
n a t a nekog sistema, kao u prvom slučaju, ili više sistema, kao u
drugom, nego ako u ljudskome duhu treba da bude dovršen i je­
dinstven sistem, onda mora postojati neko takvo najviše i apso­
lutno prvo načelo. Prostiralo se sada naše znanje od njega u ma
koliko nizova, i polazili od svakoga od njih opet drugi nizovi itd.,
oni ipak moraju biti povezani u jednom jedinom prstenu koji nije
ni na što pričvršćen, nego vlastitom snagom drži sama sebe i cio
sistem. — Sada imamo Zemljinu kuglu koja se drži vlastitom si­
lom teže i čije središte postupno privlači sve ono što smo samo
doista dogradili u n u t a r njezina opsega, a ne možda u zraku, i sa­
mo perpendikularno, a ne možda pod kosim kutom, i nijedno se
zrnce prašine ne može otrgnuti iz njezine sfere.
Postoji li neki takav sistem i ­ što je tome uvjet ­ neko takvo
načelo, о tome ne možemo ništa odlučiti prije nego što to istraži­
mo. Načelo se ne može dokazati ni samo kao puki stav ni kao
načelo sveg znanja. Radi se о pokušaju. Nađemo li neki stav koji
posjeduje nutarnje uvjete načela sveg ljudskog znanja, onda ćemo
pokušati vidjeti ima li i vanjske; može li se na nj svesti sve ono
što znamo ili vjerujemo da znamo. Uspije li nam to, zbiljskim smo
postavljanjem te znanosti dokazali da je bila moguća i da postoji
sistem ljudskog znanja koji ona prikazuje. Ne uspije li nam, onda
ili uopće nema takva sistema ili ga samo mi nismo otkrili te nje­
govo otkriće moramo prepustiti sretnijim sljedbenicima. Jednos­
tavno tvrditi da ga nema, zato što ga mi nismo našli, jest preuze­
tnost čije opovrgavanje nije dostojno ozbiljnog razmatranja.
245
 DRUGI DIO
Ispitivanje pojma n a u k a о z n a n o s t i
§ 3
Znanstveno ispitati neki pojam ­ a jasno je da ovdje ne može biti
riječi ni о kakvom drugom ispitivanju nego о tome najvišem ­ za
mene znači navesti njegovo mjesto u sistemu ljudskih znanosti
uopće, tj. pokazati koji pojam određuje njegovo mjesto i kojemu
ga drugome on određuje. Sada pak pojam nauka о znanosti uopće
jednako tako ne može imati neko mjesto u sistemu svih znanosti
kao što to ne može pojam znanja uopće; štoviše, on je sam mjesto
za sve znanstvene pojmove te im njihova mjesta dodjeljuje u sa­
mome sebi i samim sobom. Jasno je da je ovdje riječ samo о hi­
potetičnom ispitivanju, tj. pitanje je sljedeće: pretpostavimo li da
već postoje znanosti te da u njima ima istine (što se о općem na­
uku о znanosti unaprijed uopće ne može znati), kako se tada
spram tih znanosti odnosi nauk о znanosti koji treba postaviti?
I na to se pitanje odgovorilo već pukim njihovim pojmom. One
se spram njega odnose kao ono utemeljeno spram svojega temelja;
one njemu ne dodjeljuju njegovo mjesto, ali on svima njima do­
djeljuje mjesto u samome sebi 6 i samim sobom. Prema tome, ovdje
će se raditi samo о daljnjem razvoju tog odgovora.
1) Nauk о znanosti trebao bi biti znanost svih znanosti. Pri­
tom se postavlja prije svega pitanje: kako on može jamčiti da ne
utemeljuje samo sve dosada poznate i izumljene znanosti nego i
sve koje se mogu i izumiti i koje su moguće, te da je potpuno
iscrpio sve područje ljudskoga znanja? /To protiv Enezidema.
Autorov rubni dodatak/
2) On bi u tom pogledu svim znanostima trebao davati nji­
hova načela. Prema tome, svi stavovi koji su u bilo kojoj posebnoj
znanosti načela ujedno su i stavovi nauka о znanosti; jedan te
isti stav treba se promatrati s dvaju gledišta: kao stav sadržan u
nauku о znanosti i kao načelo koje stoji na čelu neke posebne
znanosti. Nauk о znanosti nastavlja zaključivati iz stava kao sa­
držana u njemu; posebna znanost nastavlja iz istoga stava zaklju­
— zapravo ne u 'nauku о znanosti, ali ipak u sistemu znanja čija slika
on treba biti — (Autorov rubni dodatak.)
246
čivati kao iz svojega načela. Dakle, ili u objema znanostima slijedi
isto, te sve posebne znanosti nisu u nauku о znanosti sadržane
samo po svojem načelu, nego i po svojim izvedenim stavovima, i
uopće ne postoji posebna znanost, već samo dijelovi jednog te is­
tog nauka о znanosti; ili se u tim dvjema znanostima zaključuje
n a različite načine, što također nije moguće, jer nauk о znanosti
treba svim znanostima davati njihovu formu; ili nekom stavu pu­
kog nauka о znanosti mora pridolaziti još nešto što, dakako, ne
može biti preuzeto niotkuda osim iz nauka о znanosti, ako taj
stav treba postati načelo neke posebne znanosti. Nastaje pitanje:
što je to što pridolazi ili ­ budući da to što pridolazi tvori razliku
­ koja je određena granica između nauka о znanosti uopće i svake
posebne znanosti?
3) Nauk о znanosti trebao bi, nadalje, svim znanostima u is-
tom pogledu određivati njihovu formu. Kako bi se to moglo do-
gađati, to je već naznačeno. Ali na put nam s istim zahtjevom
staje jedna druga znanost pod imenom logike. Mora se odlučiti
između njih dviju, mora se istražiti kako se nauk о znanosti odno­
si spram logike.
4) Nauk о znanosti i sam je znanost i ono što on u tom po­
gledu treba pružiti gore je određeno. No utoliko ukoliko je on u
formalnom značenju puka znanost, neko znanje, on je znanost о
nekome nešto; on ima neki predmet i iz prije rečenoga je jasno
da taj predmet nije ništa drugo nego sistem ljudskoga znanja uop­
će 7 . Postavlja se pitanje: kako se znanost kao znanost odnosi
spram svojega predmeta kao takvog?
§4
Ukoliko nauk о znanosti može biti siguran
daje iscrpio ljudsko znanje uopće?
Dosadašnje istinito ili umišljeno ljudsko znanje nije ljudsko zna­
nje uopće. Pretpostavimo li da neki filozof doista obuhvati ono
prvo ili da potpunom indukcijom može dokazati da je ono sadrža­
Jer nauk о znanosti pita: 1) Kako je znanost uopće moguća? 2) On
namjerava iscrpsti ljudsko znanje izgrađeno na jednome jedinom na­
čelu. (Autorov rubni dodatak.)
247
no u njegovu sistemu, time on ni izdaleka ne bi ispunio zadaću
filozofije uopće: jer kako bi mislio svojom indukcijom iz dosada­
šnjeg iskustva dokazati da se ni u budućnosti neće moći otkriti
ništa što ne bi pristajalo u njegov sistem? — Temeljitija ne bi bila
ni izlika daje možda htio iscrpsti samo ono znanje koje je moguće
u danoj sferi ljudske egzistencije; jer ako njegova filozofija važi
samo za tu sferu, onda on ne zna nijednu drugu moguću, pa pre­
ma tome ne zna ni granice te sfere koja bi njegovom filozofijom
trebala biti iscrpljena; on je proizvoljno povukao granicu čiju va­
ljanost teško može dokazati drukčije nego dosadašnjim iskustvom
i kojoj uvijek može proturječiti neko buduće iskustvo, čak i unu­
tar sfere koju je on naveo. Da se ljudsko znanje uopće treba is­
crpiti, to znači da treba neuvjetovano i naprosto odrediti ono što
čovjek može znati ne samo na sadašnjem stupnju svoje egistencije
nego na svim njezinim mogućim i zamislivim stupnjevima 8 .
To je moguće samo pod sljedećim uvjetima: ponajprije, da se
može pokazati kako je postavljeno načelo iscrpljeno; a potom i to
da nije moguće nikakvo drugo načelo osim onoga koje je postav­
ljeno.
Jedno je načelo iscrpljeno kada je na njemu sagrađen potpun
sistem, tj. kada to načelo nužno vodi do svih postavljenih stavova
i svi se postavljeni stavovi nužno ponovno svode na nj. Kada se
u cijelom sistemu ne pojavljuje nijedan stav koji može biti istinit
Odgovor na jedan moguć prigovor, no koji bi mogao postaviti samo
neki popularan filozofi (Dodatak 1. izd.) — Naravno, navlastite zada­
će ljudskoga duha beskonačne su, i po broju i po opsegu; njihovo rje­
šenje bilo bi moguće samo dovršenim približavanjem beskonačnome,
što je po sebi nemoguće ­ ali one su takve samo stoga što su odmah
dane kao beskonačne. Postoji beskonačno mnogo radijusa jednoga
beskonačnog kruga, čije je središte dano; i kako je dano središte, tako
je svakako dan i sav beskonačni krug te njegovi beskonačno mnogi
radijusi. Jedna njegova krajnja točka leži, dakako, u beskonačnosti;
ali druga je u središtu i ona je svima zajednička. Dano je središte;
dan je i smjer linija, jer to trebaju biti ravne linije: dakle, dani su
radijusi. (Pojedini se radijusi iz tog beskonačnog broja određuju pos­
tupnim razvojem naše prvotne ograničenosti kao oni koje doista treba
povući; ali time oni nisu dani; dani su bili zajedno sa središtem.)
Ljudsko je znanje po svojim stupnjevima beskonačno, ali po vrsti je
potpuno određeno svojim zakonima i može se posve iscrpsti. Zadaće
su tu i treba ih iscrpsti; ali one nisu riješene niti se mogu riješiti.
(Autorov rubni dodatak.)
ako je načelo lažno ­ ili lažan ako je načelo istinito, tada je to
negativan dokaz da u sistem nije preuzet nijedan stav previše; jer
onaj koji ne bi pripadao u sistem mogao bi biti istinit i ako je
načelo lažno ­ ili lažan i ako bi načelo bilo istinito. Kada je načelo
dano, onda moraju biti dani svi stavovi; u njemu i njime dan je
svaki pojedini (poseban, autorov rubni dodatak). Iz onoga što smo
gore rekli о ulančavanju pojedinih stavova u nauku о znanosti
jasno je da ta znanost u sebi samoj i samom sobom neposredno
sadrži naznačen negativan dokaz. Njime se dokazuje da je zna­
nost uopće sistematična, da su svi njezini dijelovi povezani u je­
dnom jedinom načelu. — Znanost je jedan sistem, ona je dovršena
kada se ne može izvesti nijedan daljnji stav, i to pruža pozitivan
dokaz da u sistem nije preuzet nijedan stav premalo 9 . Pitanje je
samo sljedeće: kada se i pod kojim uvjetima može izvesti neki
daljnji stav; jer jasno je da ništa ne dokazuje puko regulativna i
negativna oznaka: ja ne vidim što bi moglo dalje slijediti. Poslije
mene svakako bi mogao doći netko drugi koji bi nešto vidio ondje
gdje ja nisam vidio ništa. Potrebna nam je neka pozitivna oznaka
kao dokaz da se dalje naprosto i bezuvjetno ništa ne može izvesti;
a to ne bi mogla biti nijedna druga nego ta da je samo načelo od
kojega smo bili pošli ujedno i zadnji rezultat. Tada bi bilo jasno
da ne bismo mogli ići dalje, a da još jednom ne prelazimo isti put
koji smo već prešli. — Kada jednom budemo postavljali znanost,
pokazat će se da ona doista dovršava taj kružni tok te da istra­
živača napušta upravo na onoj točki s koje je s njime pošla; da
ona, dakle, drugi pozitivan dokaz također sadrži u sebi samoj i
samom sobom 10 .
Ali i ako se postavljeno načelo iscrpilo te se na njemu sagradio
potpun sistem, otuda ipak još uopće ne slijedi daje time iscrpljeno
ljudsko znanje uopće; ako se već ne pretpostavi ono što bi se tre­
balo dokazati, da je ono načelo načelo ljudskoga znanja uopće.
Previše. 1. izd.
Prema tome, nauk о znanosti ima apsolutan totalitet. U njemu jedno
vodi к svemu i sve к jednome. No on je jedina znanost koja se može
dovršiti; dovršenje je, dakle, njezina odlikovna karakteristika. Sve su
druge znanosti beskonačne i nikada se ne mogu dovršiti; jer one ne
uviru ponovno u svoje načelo. Nauk о znanosti to treba dokazati za
sve te tome navesti razlog. (Autorov rubni dodatak.)
249
Onom dovršenom sistemu ne može se, dakako, ništa dodati niti
od njega oduzeti; ali što sprečava da, recimo, u budućnosti ­
premda se to dosada ne moglo ni naslutiti ­ povećanjem iskustva
do ljudske svijesti dospiju stavovi koji se ne temelje na onom na­
čelu, koji, dakle, pretpostavljaju neko ili više drugih načela;
ukratko, zašto uz onaj dovršen sistem ne bi u ljudskome duhu
mogao postojati još jedan sistem ili više njih? Dakako, oni ne bi
ni s onim prvim ni među sobom bili ikako povezani, ne bi imali
ni najmanju zajedničku točku - ali to i ne trebaju ako ne tvore
jedan jedini, nego više sistema. Dakle, ako se treba na zadovolja­
vajući način pokazati nemogućnost takvih novih otkrića, moralo
bi se dokazati da u ljudskome znanju može biti samo jedan jedini
sistem. — Kako bi taj stav, da sve ljudsko znanje tvori samo jedno
jedino, u sebi samome povezano znanje, i sam morao biti sastavni
dio ljudskoga znanja, on se ne bi mogao temeljiti ni na čemu dru­
gome osim na stavu koji je postavljen kao načelo sveg ljudskog
znanja i ne bi se mogao dokazati niotkuda osim iz njega. Na taj
bi način sada barem prethodno bilo dobiveno toliko da je jasno
kako neko drugo načelo, koje bi možda jednom dospjelo do ljudske
svijesti, ne bi bilo samo neko drugo i različito od postavljenog
načela, nego bi mu također moralo biti proturječno po formi. J e r
pod gornjom bi pretpostavkom u postavljenom načelu morao biti
sadržan stav da je u ljudskome znanju jedan jedini sistem. Sada
svaki stav, koji ne bi pripadao tom jedinom sistemu, od tog sis­
tema ne bi bio samo različit nego bi mu čak već svojim pukim
postojanjem izravno proturječio, ukoliko bi taj sistem trebao biti
jedini moguć. On bi proturječio onome izvedenom stavu о jedin­
stvu sistema; a ­ budući da su svi stavovi sistema među sobom
u nerazdvojnoj svezi i da su, ako je bilo koji od njih istinit, istiniti
nužno svi, a ako je bilo koji lažan, nužno svi lažni ­ i svakome
njegovu stavu, te osobito i načelu. Pretpostavimo li da bi i taj
strani stav bio na gore opisan način sistemski utemeljen u svijes­
ti, onda bi sistem, kojemu bi on pripadao, zbog puko formalnog
proturječja svojega postojanja morao i materialiter proturječiti či­
tavu prvom sistemu te počivati na nekom načelu koje je izravno
suprotstavljeno prvome načelu; tako da bi, kada bi prvi bio na
primjer: ja jesam ja, drugi morao biti: ja nisam ja.
Iz tog proturječja sada se ne treba i ne može izravno zaklju­
čivati na nemogućnost nekog takvog drugog načela. Ako u prvo­
me načelu leži stav da je sistem ljudskog znanja jedan jedini, onda
250
u njemu, dakako, leži i stav da tome jedinom sistemu ništa ne
smije proturječiti; a oba su ta stava tek izvedenice iz njega samog
te se, čim se prihvaća apsolutna valjanost svega onoga što iz njega
slijedi, prihvaća već i to da je on apsolutno prvo i jedino načelo
te da naprosto vlada ljudskim znanjem. Tu je, dakle, krug iz ko­
jega ljudski duh nikada ne može izaći; i doista se dobro postupa
ako se taj krug izrijekom prizna, kako se jednom ne bi možda
zbunilo njegovim nenadanim otkrićem. On je sljedeći: ako je stav
X prvo, najviše i apsolutno načelo ljudskoga znanja, onda je u
ljudskome znanju jedan jedini sistem; jer potonje slijedi iz stava
X. Budući da sada u ljudskome znanju treba biti jedan jedini sis­
tem, to je stav X, koji doista (kako tvrdi postavljena znanost) ute­
meljuje jedan sistem, načelo ljudskoga znanja uopće, a sistem koji
se temelji n a njemu jest onaj jedini sistem ljudskoga znanja.
Nema razloga da se sada tim krugom bude zatečen. Zahtije­
vati da se on ukloni znači zahtijevati da ljudsko znanje bude po­
sve bestemeljno, da ne treba biti baš ničega naprosto izvjesnog,
nego da sve ljudsko znanje treba biti tek uvjetovano te da nijedan
stav ne treba važiti po sebi, nego jedino pod uvjetom da važi onaj
iz kojega on slijedi; jednom riječju, to znači tvrditi da nema uopće
nikakve neposredne, nego da postoji samo posredovana istina ­ i
to bez nečega čime se ona posreduje. Onaj tko za to ima volje uvi­
jek može istraživati što bi znao kada njegovo J a ne bi bilo Ja, tj.
kada ne bi egzistirao i ne bi od svojega J a mogao razlikovati ni­
kakvo Ne­ja.
§ 5
Koja granica dijeli opći nauk о znanosti
od posebne, njime utemeljene znanosti ?
Gore smo (§ 3) našli da jedan te isti stav ne može u istom pogledu
biti stav općeg nauka о znanosti i načelo bilo koje posebne zna­
nosti, nego kao da još nešto mora pridolaziti ako on treba biti to
potonje. — To što mora pridolaziti ne može biti preuzeto niotku­
da osim iz općeg nauka о znanosti, jer je u njemu sadržano sve
moguće ljudsko znanje; ali to ondje ne smije ležati baš u tom sta­
vu koji sada tim dodatkom treba biti uzdignut u načelo neke po­
sebne znanosti; jer inače bi on već ondje bio načelo i ne bismo
251
imali granicu između posebne znanosti i dijelova općeg nauka о
znanosti. Prema tome, mora postojati jedan jedini stav nauka о
znanosti koji se sjedinjuje sa stavom koji treba postati načelom.
— Budući da ovdje ne trebamo odgovoriti na neki prigovor koji
bi neposredno proizlazio iz pojma samog nauka о znanosti, nego
na prigovor koji slijedi iz pretpostavke da izvan njega doista
postoje i druge, od njega odvojene znanosti, ne možemo odgovoriti
drukčije nego također jednom pretpostavkom; i zasada smo
dovoljno učinili ako pokažemo i samo bilo kakvu mogućnost
ograničenja koje se zahtijeva. Da se radi о pravoj granici ­ premda
bi to svakako moglo biti ­ ovdje ne možemo i ne trebamo do­
kazati.
Neka se, dakle, pretpostavi da nauk о znanosti sadrži one
određene radnje ljudskoga duha koje on - bilo to sada uvjetovano
ili neuvjetovano - obavlja prisilno i nužno; no nauk о znanosti
pritom kao najviši razlog tih nužnih radnji uopće postavlja neku
njegovu sposobnost da se naprosto bez prisile i nužde određuje
za djelovanje uopće; tako bi naukom о znanosti bilo dano jedno
nužno djelovanje i jedno djelovanje koje nije nužno ili koje je slo­
bodno. Naukom о znanosti bile bi određene radnje ljudskoga du-
ha ukoliko on nužno djeluje, ali ne ukoliko on djeluje slobodno.
— Neka se, nadalje, pretpostavi da bi se nekim razlogom trebale
objasniti i slobodne radnje; to se tada ne bi moglo događati u na­
uku о znanosti, ali bi ipak ­ budući da je riječ о odredbi ­ moralo
u znanostima, te dakle u posebnim znanostima. Predmet tih slo­
bodnih radnji sada ne bi mogao biti nijedan drugi nego ono nužno
što je dano naukom о znanosti uopće, jer nema ničega što on ne
bi davao, te on posvuda ne daje ništa osim onoga nužnog. Dakle,
u načelu neke posebne znanosti mora biti određena neka radnja
koju je nauk о znanosti ostavio slobodnom: nauk о znanosti tom
bi načelu davao ono nužno i slobodu uopće, a posebna bi znanost
davala slobodi njezinu odredbu; i tako bi bila pronađena oštra
granična crta i mi bismo, čim bi neka po sebi slobodna radnja
dobila određen smjer, iz područja općeg nauka о znanosti prelazili
na polje neke posebne znanosti. — Pojasnit ću to dvama primje­
rima.
Nauk о znanosti kao nužan daje prostor te točku kao apso­
lutnu granicu; ali snazi uobrazbe prepušta potpunu slobodu da
tu točku postavi kamo joj je volja. Čim se ta sloboda odredi, na
252
- ■ : ■
primjer tako da se ta točka pokreće prema ograničenju neograni­
čenog prostora te tako povlači liniju 11 , više nismo u području na­
uka о znanosti, nego na tlu jedne posebne znanosti koja se zove
geometrija. Zadaća da se prostor ograniči prema nekom pravilu,
ili konstrukcija u njemu, jest uopće načelo geometrije, koja je time
oštro odsječena od nauka о znanosti.
Naukom о znanosti kao nužna je dana priroda 12 , koja se po
svojem bitku i po svojim odredbama treba smatrati neovisnom о
nama, te su kao nužni dani zakoni po kojima se ona treba i mora
promatrati 1 3 : ali rasudna snaga pritom zadržava svoju potpunu
slobodu da te zakone uopće primijeni ili ne; ili da pri raznovrsnos­
ti zakona i predmeta zakon koji želi primijeni na proizvoljan pred­
met, na primjer da ljudsko tijelo promatra kao sirovu ili orga­
niziranu ili kao animalno oživljenu materiju. No čim rasudna
snaga dobije zadaću da neki određen predmet promatra po nekom
Pitanje matematičarima! Ne leži li pojam ravnoga već u pojmu linije?
Postoje li druge linije osim ravnih? I je li takozvana zakrivljena linija
nešto drugo nego niz beskonačno mnogih, beskonačno bliskih točaka?
Cini mi se da na to upućuje njezino porijeklo kao granične linije bes­
konačnog prostora (od onoga Ja kao središta povlači se beskonačno
mnogo beskonačnih radijusa, kojima, međutim, naša ograničena sna­
ga uobrazbe ipak mora postaviti neku krajnju točku; te krajnje točke
mišljene kao jedno jesu prvotna kružna linija); i otuda postaje jasno
da je i zašto je zadaća, da se ona mjeri ravnom linijom, beskonačna,
te se može ispuniti samo u potpunom približavanju beskonačnome.
Otuda također postaje jasno zašto se ravna linija ne može definirati.
(Primj. prvoga izd.)
Ne­ja. (1. izd.)
Ma koliko se to pokojem istraživaču prirode moglo činiti čudnim, ipak
će se, kada dođe vrijeme, ispostaviti da se može strogo dokazati kako
je tek on sam u nju položio zakone prirode, za koje smatra da ih od
nje uči opažanjem, te da se oni ­ najmanji kao i najveći, ustroj najsi­
tnije travke kao i kretanje nebeskih tijela ­ prije svakog promatranja
mogu izvesti iz načela sveg ljudskog znanja. Istina je da nijedan pri­
rodni zakon te nijedan zakon uopće ne dolazi do svijesti ako nije dan
neki predmet na koji se on može primijeniti; istina je da se s njime
ne moraju podudarati svi predmeti, i to ne niti svi u istom stupnju;
istina je da se nijedan s njime potpuno ne podudara niti to može; ali
baš zato je istina da zakone ne učimo opažanjem, nego ih svakom
opažanju polažemo u temelj, te da oni nisu zakoni za od nas neovisnu
prirodu, nego za to kako mi sami prirodu trebamo promatrati. (Primj.
uz prvo izd.)
253
određenom zakonu 14 , kako bi vidjela podudara li se on i ukoliko
s tim zakonom, ona više nije slobodna, već se nalazi pod jednim
pravilom; i mi prema tome više nismo u nauku о znanosti, nego
na polju jedne druge znanosti koja se zove prirodna znanost. Uop­
će je zadaća da se svaki u iskustvu dan predmet drži zakona, koji
je dan u našem duhu, načelo prirodne znanosti; ona se sva sastoji
od eksperimenata (a ne od pasivnog odnosa spram bespravilnih
učinaka prirode na nas), koje sebi proizvoljno zadaje te kojima
priroda može odgovarati ili ne. Time se prirodna znanost dosta­
tno odijelila od nauka о znanosti.
Dakle, već se ovdje vidi ­ n a što podsjećamo samo usputno ­
zašto samo nauk о znanosti može imati apsolutni totalitet, dok
će sve posebne znanosti biti beskonačne. Nauk о znanosti sadrži
jedino ono nužno; a ako je ono nužno u svakom pogledu, onda je
nužno i s obzirom na kvantitetu, to jest nužno je ograničeno. Sve
ostale znanosti kreću se к slobodi, kako slobodi našega duha tako
i slobodi о nama naprosto neovisne prirode. Ako to treba biti
zbiljska sloboda i ako ona naprosto ne treba stajati ni pod kakvim
zakonom, onda joj se ne može propisati ni bilo kakvo polje djelo­
vanja, što bi se moralo dogoditi putem nekog zakona. Polje nje­
zina djelovanja prema tome je beskonačno. — Dakle, od iscrpnog
nauka о znanosti ne treba se pribojavati opasnosti za perfektibil­
nost ljudskoga duha koja napreduje u beskonačno; ona se time
uopće ne ukida, već se, štoviše, postavlja kao potpuno sigurna i
izvan dvojbe, te joj se dodjeljuje jedna zadaća koju ona ni u vje­
čnosti ne može završiti.
§ 6
Kako se opći nauk о znanosti odnosi
osobito spram logike?
Nauk о znanosti treba postaviti formu za sve moguće znanosti.
— Prema uobičajenom mnijenju, u kojemu bi svakako moglo biti
Na primjer, može li se životinjski život objasniti iz onoga puko anor­
ganskog, je li možda kristalizacija prijelaz od kemijskog spoja к orga­
nizaciji, jesu li magnetska i električna sila u biću jedno te isto ili su
različite itd. (Autorov rubni dodatak.)
254
nešto istine, to isto čini logika. Kako se odnose te dvije znanosti,
te osobito kako se odnose u pogledu onoga posla koji si obje pri­
svajaju?
Čim se podsjetimo da logika svim mogućim znanostima treba
davati samo i jedino formu, a nauk о znanosti ne jedino formu,
nego i sadržaj, otvoren je lak put da se uđe u ovo krajnje važno
istraživanje. U nauku о znanosti forma nikada nije odvojena od
sadržaja ili sadržaj od forme; to su dvoje u svakome od njezinih
stavova najčvršće sjedinjeni. Ako u stavovima logike treba ležati
samo puka forma mogućih znanosti, ali ne i njihov sadržaj, onda
oni nisu ujedno stavovi nauka о znanosti, nego su od njih razli­
čiti; prema tome, ni cijela ta znanost nije ni sam nauk о znanosti
ni možda neki njezin dio; ona, ma koliko se to nekome pri sada­
šnjem stanju filozofije moglo činiti čudnim, uopće nije filozofska,
nego je vlastita, odijeljena znanost, čime se pak ne umanjuje nje­
zino dostojanstvo.
Ako ona to jest, onda se mora moći pokazati neka odredba
slobode kojom znanstveni postupak s područja nauka о znanosti
prelazi na područje logike i kod koje, dakle, leži granica između
tih dviju znanosti. A takva se odredba slobode lako može poka­
zati. Naime, u nauku о znanosti sadržaj su i forma nužno sjedi­
njeni. Logika treba postavljati puku formu, odijeljenu od sadrža­
ja; to se odjeljivanje, budući da nije iskonsko, može dogoditi samo
putem slobode. Prema tome, slobodno odjeljivanje puke forme od
sadržaja bilo bi ono čime nastaje neka logika. Takvo se odjeljiva­
nje zove apstrakcija; dakle, biće je logike u apstrakciji od sveg
sadržaja nauka о znanosti.
Na taj bi način stavovi logike bili samo forma, što je nemo­
guće; jer u pojmu stava uopće leži to da on ima oboje, i sadržaj i
formu (§ 1). Prema tome, ono što je u nauku о znanosti puka
forma moralo bi u logici biti sadržaj, i taj bi sadržaj opet dobivao
opću formu nauka о znanosti, koja bi se tu, međutim, određeno
mislila kao forma nekoga logičkog stava. Ta druga radnja slobode,
kojom forma (uopće, rub. dod.) postaje svojim vlastitim sadrža­
jem 1 5 i vraća se u samu sebe, zove se refleksija. Nikakva apstrak­
cija nije moguća bez refleksije; i nikakva refleksija bez apstrak­
cije. Obje su te radnje, mišljene odijeljeno jedna od druge i svaka
Formom forme, kao svojega sadržaja. (1. izd.)
255
promatrana za sebe, radnje slobode; ako se upravo tako odijeljene
jedna s drugom dovedu u odnos, onda je pod uvjetom jedne ona
druga nužna; no za sintetično mišljenje one su dvije samo jedna
te ista radnja promatrana s dviju strana.
Otuda slijedi određen odnos logike spram nauka о znanosti.
Ne utemeljuje prva potonju, nego potonja utemeljuje prvu: nauk
о znanosti naprosto se ne može dokazati iz logike i nijedan mu
se jedini logički stav ­ pa ni stav proturječja ­ ne može pretpos­
taviti kao valjan; naprotiv, svaki logički stav i cijela logika moraju
se dokazati iz nauka о znanosti; — mora se pokazati da su forme,
koje su postavljene u potonjoj, zbiljske forme stanovitog sadržaja
u nauku о znanosti. Dakle, logika dobiva svoju valjanost od na­
uka о znanosti, a ne nauk о znanosti svoju od logike.
Nadalje, nije nauk о znanosti uvjetovan i određen logikom,
ali logika jest naukom о znanosti. Nauk о znanosti ne dobiva,
recimo, svoju formu od logike, nego je ima u samome sebi te je
slobodno postavlja tek za moguću apstrakciju. No, nasuprot tome,
nauk о znanosti uvjetuje valjanost i primjenjivost logičkih stavo­
va. Forme koje on postavlja ne mogu se pri običnom mišljenju te
u posebnim znanostima primjenjivati ni na koji drugi sadržaj
osim na onaj koji obuhvaćaju već u nauku о znanosti ­ ne nužno
na sav sadržaj koji ondje obuhvaćaju, jer na taj način ne bi nas­
tajala nijedna posebna znanost, nego bi se samo ponavljali dijelovi
nauka о znanosti, ali ipak nužno na neki dio tog sadržaja, na neki
u njemu i njime pojmljen sadržaj. Osim pod tim uvjetom, posebna
znanost koja je nastala takvim postupkom jest kula u zraku, ma
koliko se u njoj logički ispravno zaključivalo 16 .
Naposljetku, nauk о znanosti je nužan ­ ne baš kao jasno
mišljena, sistemski postavljena znanost, ali ipak kao naravna mo­
gućnost ­ dok je logika umjetan proizvod ljudskog duha u njego­
voj slobodi. Bez prvoga ne bi bilo uopće moguće bilo kakvo znanje
ni bilo kakva znanost; bez potonje bi se sve znanosti samo kasnije
uspostavile. Prvi je isključiv uvjet sve znanosti; potonja je krajnje
dobrobitan izum, kako bi se osigurao i olakšao napredak zna­
nosti.
Takvi su predkantovski dogmatski sistemi, koji su postavljali pogre­
šan pojam stvari. (Autorov rubni dodatak.)
256
To što je ovdje sistematično izvedeno sada iznosim u primje­
rima:
A = A jest nedvojbeno logički ispravan stav te je, ukoliko to
jest, njegovo značenje sljedeće: ako je A postavljeno, onda je A
postavljeno. Pritom se postavljaju dva pitanja: je li A postavljeno?,
te ukoliko je i zašto je A postavljeno, ako je postavljeno, ili kako
su uopće povezani to ako i to ondal
Postavite da A u gornjem stavu znači J a te da, dakle, ima
svoj određen sadržaj; tako bi onaj stav najprije značio: J a jesam
Ja, ili:­ ako jesam postavljen, onda jesam postavljen. Ali, budući
da je subjekt tog stava apsolutni subjekt, subjekt naprosto, u tom
se jedinom slučaju s formom stava ujedno postavlja i njegov nu­
tarnji sadržaj: J a jesam postavljen zato što sam se postavio. J a
jesam zato što J a jesam. — Logika, dakle, kaže: ako A jest, jest
A; a nauk о znanosti: zato što A (to određeno A = Ja) jest, jest
A. I time bi se n a pitanje je li A (to određeno A) postavljeno, od­
govorilo ovako: ono jest postavljeno jer ono jest postavljeno. Ono
je neuvjetovano i naprosto postavljeno.
Postavite da A u gornjem stavu ne znači Ja, nego bilo što
drugo, pa se iz gore rečenoga može vidjeti pod kojim bi se uvjetom
moglo reći: A jest postavljeno; i s kakvim se opravdanjem zaklju­
čuje: ako A jest postavljeno, onda je ono postavljeno. — Naime,
stav A=A iskonski važi samo о onome Ja; on je apstrahiran od
stava nauka о znanosti: J a jesam Ja; dakle, sav sadržaj n a koji
se on treba moći primijeniti mora ležati u tome J a te biti pod
njim sadržan. Nijedno A ne može, dakle, biti nešto drugo nego
neko koje je postavljeno u Ja, i sada bi stav glasio ovako: ono što
je postavljeno u Ja, jest postavljeno; ako je A postavljeno u Ja,
onda je ono postavljeno (ukoliko je, naime, postavljeno, kao mo­
guće, zbiljsko ili nužno); tako je on neosporivo istinit ako J a treba
biti Ja. — Nadalje, ako je J a postavljeno zato što je postavljeno,
onda je sve što je postavljeno u J a postavljeno zato što je postav­
ljeno; i samo ako A jest nešto postavljeno u Ja, ono je postavljeno
ako je postavljeno; i tako se odgovorilo i na drugo pitanje.
257
 §7
Kako se nauk о znanosti kao znanost odnosi
spram svojega predmeta?11
Svaki stav u nauku о znanosti ima formu i sadržaj: zna se nešto,
te jest nešto о čemu se zna. No sada je sam nauk о znanosti zna­
nost о nečemu; ali nije samo to nešto. Dakle, on bi uopće sa svim
svojim stavovima bio forma stanovitog sadržaja koji je prisutan
pred njom. Kako se nauk о znanosti odnosi spram tog sadržaja i
što slijedi iz tog odnosa?
Objekt nauka о znanosti po svemu dosada rečenome jest sis­
tem ljudskoga znanja. Ono je dano neovisno о znanosti о njemu,
no njome se ono postavlja u sistemskoj formi. Sto je sada ta nova
forma; kako se ona razlikuje od forme koja mora biti dana prije
znanosti; i kako se znanost uopće razlikuje od svojega objekta?
Ono što jest u ljudskome duhu neovisno о znanosti to može­
mo zvati i njegovim radnjama. One su ono što, koje je dano; one
se zbivaju na neki određen način; po tom se određenom načinu
razlikuju jedna od druge; i to je ono kako. Dakle, u ljudskome su
duhu iskonski, prije našega znanja, sadržaj i forma, i oni su ne-
razdvojivo povezani; svaka radnja zbiva se na neki određen način
po nekom zakonu i taj zakon određuje tu radnju. Ako su sve te
radnje među sobom u svezi i ako stoje pod općim, posebnim i po­
jedinačnim zakonima, onda je za mogućeg promatrača dan i sis­
tem.
Ali uopće nije nužno da se te radnje u našem duhu doista po
vremenskom slijedu pojavljuju jedna za drugom u onoj sistemskoj
formi u kojoj se izvode kao jedna о drugoj ovisne; da se, recimo,
najprije pojavljuje ona koja sve obuhvaća pod sobom i daje najviši,
najopćenitiji zakon, potom ona koja pod sobom obuhvaća manje
itd.; nadalje, ne slijedi ni to da se sve one pojavljuju čiste i nepo­
miješane, tako da se više njih, koje bi mogući promatrač svakako
mogao razlikovati, ne bi trebale pojavljivati kao jedna jedina. Na
primjer, neka najviša radnja inteligencije bude ta da ona postavlja
samu sebe; uopće nije nužno da ta radnja bude i u vremenu prva
Treba primijetiti da se dosada posve apstrahiralo od tog pitanja i da,
dakle, nakon odgovora na nj treba modificirati sve što je prije rečeno.
(Autorov rubni dodatak.)
258
koja dospijeva do razgovijetne svijesti; i jednako tako nije nužno
da ona ikada čista dospije do svijesti, da inteligencija ikada bude
sposobna da naprosto misli: На. jesam, a da ujedno ne misli i nešto
drugo što nije ona sama.
U tome je sada sva građa za neki moguć nauk о znanosti, ali
ne i sama znanost. Da bi se ona proizvela, potrebna je još jedna
radnja ljudskoga duha, koja nije sadržana među svim onim rad­
njama, naime ta da on uzdigne do svijesti način svojega djelovanja
uopće. Kako ona ne treba biti sadržana među onim radnjama koje
su sve nužne, i to među kojima su sve koje su nužne, ona mora
biti neka radnja slobode. — Dakle, nauk о znanosti, ukoliko treba
biti sistemska znanost, nastaje baš onako kao i sve moguće
znanosti, ukoliko trebaju biti sistemske, naime putem neke
odredbe slobode; ta se radnja ovdje osobito određuje kao uzdiza­
nje do svijesti načina djelovanja inteligencije uopće; i nauk о zna­
nosti se od ostalih znanosti razlikuje samo po tome što je objekt
potonjih i sam neka slobodna radnja, a objekt prvoga nužna
radnja.
Tom se slobodnom radnjom sada nešto što je već po sebi for­
ma, nužna radnja inteligencije, kao sadržaj preuzima u jednu no­
vu formu, u formu znanja ili svijesti, teje, prema tome, ta radnja
neka radnja refleksije. One nužne radnje izdvajaju se iz niza, u
kojemu se po sebi možda mogu pojavljivati, te se postavljaju kao
slobodne od svakog miješanja; prema tome, ona je radnja također
i neka radnja apstrakcije. Nemoguće je reflektirati, a da se nije
apstrahiralo.
Forma svijesti, u koju se treba preuzeti nužan način djelova­
nja inteligencije uopće, bez dvojbe i sama pripada nužnim nači­
nima njezina djelovanja; u nju se njezin način djelovanja nedvoj­
beno preuzima upravo onako kao i sve drugo; zapravo, dakle, ne
bi smjelo biti teško odgovoriti na pitanje otkuda bi zbog nekoga
mogućeg nauka о znanosti trebala dolaziti ta forma. No ako i za­
nemarimo pitanje о formi, sva poteškoća pada u pitanje о građi.
— Ako nužan način djelovanja inteligencije po sebi treba biti pre­
uzet u formu svijesti, onda bi on morao već biti poznat kao takav,
on bi, dakle, već morao biti preuzet u tu formu; tako bismo bili
zatvoreni u krug.
Taj se način djelovanja uopće prema gore rečenome treba re­
flektirajućom apstrakcijom odijeliti od svega što on nije. Ta ap­
strakcija zbiva se putem slobode, i filozofirajuća rasudna snaga u
259
 njoj nije nimalo vođena slijepom silom. Cijela poteškoća sadržana
je, dakle, u pitanju: po kojim pravilima sloboda postupa pri tom
odjeljivanju? Kako filozof zna što treba preuzeti kao nužan način
djelovanja inteligencije, a što treba ostaviti kao nešto slučajno?
To on sada naprosto ne može znati ukoliko ono što on tek
treba uzdignuti do svijesti, nije dotle već uzdignuto; što je pro­
turječno. Dakle, za taj posao nema nikakvih pravila niti ih može
biti. Ljudski duh čini mnoge pokušaje; slijepim tapkanjem on dos­
pijeva u sumrak i tek iz njega prelazi na svjetlo dana. Na početku
ga vode tamni osjećaji18 (čiji iskon i zbilju treba izložiti nauk о
znanosti); i mi ni danas ne bismo imali nikakva razgovijetna poj­
ma i još bismo bili grumen zemlje koji se oteo tlu da nismo počeli
tamno osjećati ono što smo tek poslije razgovijetno spoznavali. —
A to potvrđuje i povijest filozofije; i sada smo naveli navlastit raz­
log što je ono što ipak otvoreno leži u svakome ljudskom duhu i
što svatko može rukama dosegnuti, ako mu se razgovijetno obja­
sni, tek nakon raznovrsnih lutanja dospjelo do svijesti samo ma­
lobrojnih. Svi su filozofi polazili prema postavljenom cilju, svi su
refleksijom htjeli odijeliti nužan način djelovanja inteligencije od
njegovih slučajnih uvjeta; svi su ih oni doista i odijelili, samo više
ili manje čisto i više ili manje potpuno; a filozofirajuća je rasudna
snaga u cjelini sve dalje napredovala i približavala se svojem cilju.
No budući da ta refleksija također pripada nužnim načinima
djelovanja inteligencije ­ ne ukoliko se uopće poduzima ili ne, jer
j e u tome smislu slobodna, nego ukoliko se poduzima po zakoni­
ma, ukoliko je, pod uvjetom da se uopće događa, određena njezina
vrst - njezini se zakoni moraju nalaziti u sistemu tih načina dje-
Otuda postaje jasno da filozofu tamni osjećaji onoga što je ispravno
ili genij nisu potrebni ništa manje nego, recimo, pjesniku ili umjetni­
ku; samo su oni druge vrsti. Potonjemu je potreban smisao za ljepotu,
a onome prvom za istinu; što svakako postoji. (Primj. uz 1. izd.)
Nije mi sasvim jasno kako i zašto, ali jedan se inače ugledan filo­
zofski pisac uzrujao zbog nedužne izjave u gornjoj primjedbi. „Neka
se prazna riječ genij prepusti plesačima na žici, francuskim kuharima
­ ljepodusima, umjetnicima itd., a za solidne znanosti neka se radije
postavi neka teorija izumljivanja." Dakako da bi to bilo potrebno, i
posve će se sigurno to i dogoditi čim znanost uopće uznapreduje do
mogućnosti takva izuma. Ali ukoliko je gornja izjava u proturječju s
takvom nakanom? I kako će se izumiti sama takva teorija izumlji­
vanja? Možda uz pomoć neke teorije izumljivanja teorije izumljivanja?
A ona? (Primj. uz 2. izd.)
260
lovanja uopće; i naknadno se, nakon dovršenja znanosti, svakako
može uvidjeti je li se tim zakonima djelovanja udovoljilo ili nije.
Moglo bi se, dakle, vjerovati kako bi barem naknadno bio moguć
evidentan dokaz ispravnosti našega znanstvenog sistema kao takvog.
Ali zakoni refleksije, koje u toku znanosti nalazimo kao jedine
moguće putem kojih bi mogao nastati neki nauk о znanosti, ipak
su ­ premda se podudaraju s onima koje smo hipotetično pretpos­
tavljali kao pravila našega postupka ­ sami rezultat svoje pretho­
dne primjene. Prema tome, otkriva se nov krug: pretpostavili smo
stanovite zakone refleksije te sada te iste putem znanosti nalazi­
mo kao jedine moguće; dakle ­ u svojoj smo pretpostavci bili sa­
svim u pravu i naša je znanost ispravna po formi. Da smo pret­
postavili druge, nedvojbeno bismo također druge u znanosti našli
i jedinima ispravnim; pitanje je samo bi li se oni podudarali s
pretpostavljenima ili ne; ako se ne bi podudarali s njima, onda bi
svakako bilo sigurno da su ili pretpostavljeni ili nađeni zakoni
pogrešni ­ ili najvjerojatnije oboje. Dakle, u naknadnom dokazu
ne možemo na naznačen pogrešan način zaključivati u krugu, ne­
go iz podudaranja onoga što se pretpostavilo i onoga što se našlo
zaključujemo na ispravnost sistema. No to je samo negativan do­
kaz koji utemeljuje puku vjerojatnost. Ako se pretpostavljene i
nađene refleksije ne podudaraju, ondaje sistem sigurno pogrešan.
Ako se podudaraju, onda on može biti ispravan. Ali on ne mora
nužno biti ispravan; jer premda se, ako u ljudskome znanju postoji
samo jedan sistem, pri ispravnom zaključivanju takvo podudara­
nje može naći samo na jedan način, ipak uvijek ostaje moguće da
se to podudaranje proizvelo slučajno, da je prouzročeno dvama ili
nekolikim neispravnim zaključcima. — To je kao kada množe­
njem ispitujem neko dijeljenje. Ako kao produkt ne dobijem želje­
nu veličinu, nego neku drugu, onda sam negdje u računu sigurno
pogriješio; dobijem li je, onda je vjerojatno da sam točno računao,
ali i samo vjerojatno; jer mogao sam pri dijeljenju i pri množenju
učiniti istu grešku, recimo u oba slučaja reći da je 5 X 9 = 36, te
tako podudaranje ne bi ništa dokazivalo. — Tako je i s naukom о
znanosti; on nije puko pravilo, nego je ujedno i račun. Onaj tko
dvoji u ispravnost našeg produkta ne dvoji baš u vječno valjan
zakon da se jedan faktor mora postaviti onoliko puta koliko onaj
drugi ima jedinica, nego mu je to možda upravo jednako toliko na
srcu kao i nama, te dvoji samo u to jesmo li mi to doista opazili.
Prema tome, čak i uz najveće jedinstvo sistema, što je nega­
tivan uvjet njegove ispravnosti, još uvijek nešto preostaje što se
261
nikada neće moći strogo dokazati, nego jedino prihvatiti kao vje­
rojatno, naime to da samo to jedinstvo nije nastalo slučajno, ne­
ispravnim zaključivanjem. Ta se vjerojatnost može povećati na vi­
še načina: može se više puta promisliti niz stavova, kada oni više
nisu prisutni u našem pamćenju; može se krenuti obratnim pu­
tem te se od rezultata vraćati načelu; može se ponovno reflekti­
rati о samoj svojoj refleksiji itd. Vjerojatnost pritom postaje sve
većom, ali ono što je bilo puka vjerojatnost nikada neće postati
izvjesnošću. Ako smo pritom samo svjesni toga da smo pošteno
istraživali 19 i da si nismo unaprijed zadali rezultate, koje smo
htjeli naći, možemo se posve zadovoljiti tom vjerojatnošću te od
svakoga koji dvoji u pouzdanost našeg sistema, zahtijevati da
nam dokaže greške u našim zaključcima; ali nikada se ne smije
polagati pravo n a infalibilnost. — Sistem ljudskoga duha, Čiji pri­
kaz nauk о znanosti treba biti, apsolutno je izvjestan i infalibilan;
sve ono što je u njemu utemeljeno jest naprosto istinito; on se
nikada ne vara i sve ono što je ikada nužno bilo ili će nužno biti
u nekoj ljudskoj duši, jest istinito. Ako su se ljudi varali, onda
greška nije bila u onome nužnom, već je reflektirajuća rasudna
snaga griješila u svojoj slobodi tako što je neki zakon brkala s
nekim drugim. Ako je naš nauk о znanosti pogođen prikaz tog
Filozofu nije potreban samo smisao za istinu nego i ljubav spram nje.
Ne govorim о tome da on ne treba svojim sofisterijama, kojih je sam
dobro svjestan, ali za koje vjeruje kako ih nitko među njegovim suv­
remenicima neće otkriti, pokušati dokazivati već pretpostavljene re­
zultate; tada on sam zna da ne voli istinu. No u tome je svatko svoj
vlastiti sudac i nitko nema prava da drugome predbacuje takav mutan
posao, ako znakovi nisu posve očiti. No valja se čuvati i nehotičnih
sofisterija, kojima nijedan istraživač nije izložen više nego istraživač
ljudskoga duha: nije dovoljno da o tome ima samo taman osjećaj, nego
njegova najviša, do jasne svijesti uzdignuta maksima mora biti to da
traži samo istinu, ma kako ona ispala; te da bi mu bila dobrodošla
čak i istina da uopće nema nikakve istine, samo kada bi to bila istina.
Nijedan stav, ma koliko izgledao suhim i sitničavim, ne smije mu biti
svejedan ­ svi mu moraju biti jednako sveti, jer svi pripadaju jednom
sistemu istine i svaki sve podupire. On nikada ne smije pitati: što će
otuda slijediti?, nego ravno napredovati na svojemu putu, ma što sli­
jedilo. Ne smije se bojati truda, ali ipak mora stalno održavati sposo­
bnost da odustane od najnapornijih i najdubokoumnijih radova čim
mu se ili pokaže ili sam otkrije da nemaju temelja. I ako bi se tada i
prevario u računu, što bi to bilo više, što bi ga drugo snašlo nego
zajednička kob svih dosadašnjih mislilaca?
262
sistema, onda je on naprosto izvjestan i infalibilan kao i taj sis­
tem; ali pitanje jest baš о tome je li naš prikaz i ukoliko je pogo­
đen 20 , а о tome nikada ne možemo izvesti neki strog dokaz, nego
samo dokaz koji utemeljuje vjerojatnost. Naš je prikaz istinit sa­
mo pod uvjetom i ukoliko je točan. Mi nismo zakonodavci ljud­
skoga duha, nego njegovi historiografi; dakako, ne novinska pera,
nego pragmatični povjesničari.
K tome pridolazi još i okolnost da neki sistem doista u cjelini
može biti ispravan, a da njegovi pojedini dijelovi nisu potpuno
evidentni. Može biti da se ovdje ili ondje neispravno zaključivalo,
da su preskočeni neki srednji stavovi, da su se dokazivi stavovi
postavili bez dokaza ili je njihov dokaz bio neispravan, a da su
najvažniji rezultati ipak ispravni. To se čini nemogućim; čini se
da bi i najmanje odstupanje od ravne linije moralo nužno dovesti
do odstupanja koje se povećava u beskonačno, i tako bi svakako
i bilo kada bi čovjek morao do svega što zna dolaziti razgovijetnim
mišljenjem i kada ne bi, štoviše, bez njegove svijesti njime vladala
Skromnost ove izjave neki su suprotstavili kasnijoj piščevoj velikoj ­
neskromnosti. Naravno, on nije mogao predvidjeti s kakvim će se pri­
govorima i s kakvim načinom iznošenja tih prigovora morati suočiti,
a većinu filozofskih pisaca nije poznavao ni izdaleka tako dobro kako
ih je u međuvremenu upoznao; inače ne bi bio propustio predvidjeti
svoje ponašanje i u onim slučajevima koji su doista nastupili. Uosta­
lom, gornja izjava ne sadrži ništa što bi bilo u proturječju s njegovim
kasnijim ponašanjem. Ovdje on govori о prigovorima svojim posljeci­
ma; ali protivnici dosada još nisu došli tako daleko, nego se još pre­
piru о načelu, tj. о čitavu nazoru koji pruža autor te filozofije; а о
tome prema njegovu tadašnjem i sadašnjem najdubljem uvjerenju ne­
ma prijepora, samo ako se zna о čemu je riječ, i s takvim protivljenjem
on doista nije računao. On govori о prigovorima koji barem izgledaju
temeljitima, kao da doista nešto dokazuju i pokazuju, a takvi se kod
onih koji tvrde da su pogođeni njegovom navodnom neskromnošću
nisu pojavili. Evo objašnjenja, čiju nužnost autor tada nije smio pret­
postaviti. Brbljanje, čiji začetnici nisu stekli nužna predznanja i nisu
obavili nužne predvježbe, te koje odmah odaje da oni ne znaju o čemu
je riječ, koje se iznosi lajući i sikćući, koje, budući da nikako ne može
proizlaziti iz uvjerenja i iz brige za napredak znanosti, mora izvirati
iz drugih, nedostojnih motiva (ljubomora, osvetoljubivost, slavohle­
plje, častohleplje itd.) ­ takvo brbljanje ne zaslužuje da ga se imalo
štedi, a odgovor na nj uopće ne podliježe pravilima znanstvenog spora.
Zašto ti tumači iz tih i sličnih izjava ne izvuku prije zaključak ­
jedini koji stoji ­ kako je taj ton, koji im se toliko ne sviđa, izazvan
samo njihovim? (Primj. uz 2. izd.)
263
umska osnova te ga novim zabludama s ravnoga puta formaliter
i logički ispravnog rezoniranja ponovno vodila do materialiter je­
dinoga istinitog rezultata, do kojega ne bi nikada mogao ponovno
dospjeti ispravnim zaključivanjem iz neispravnih međustavova, i
kada ne bi često osjećaj, odvodeći ga novom zabludom s ravne
staze rezoniranja, ispravljao stare zablude te ga ponovno vodio
onamo kamo ispravno zaključujući nikada ne bi ponovno stizao.
Dakle, makar se postavi neki opće važeći nauk о znanosti,
filozofirajuća će rasudna snaga i dalje čak i na tom polju morati
raditi na njegovu stalnom usavršavanju, ispunjavati praznine,
izoštravati dokaze, još bliže određivati odredbe.
Moram dodati još dvije primjedbe.
Nauk о znanosti pretpostavlja kao poznata i valjana pravila
refleksije i apstrakcije; on to nužno mora Činiti te se toga ne treba
stidjeti, ne treba od toga činiti tajnu ili to pak skrivati. On se
smije izražavati i zaključivati baš onako kako to čini svaka druga
znanost; on smije pretpostavljati sva logička pravila i upotreblja­
vati sve pojmove koji su mu potrebni. No te pretpostavke prihva­
ćaju se samo zato da bi se moglo biti razumljivim ­ ne izvlačeći
otuda, dakle, ni najmanju posljedicu. Sve što se može dokazati
mora se dokazati ­ svi se stavovi moraju izvesti osim onoga prvog
i najvišeg načela. Tako, na primjer, ni logički stav suprotstavlja­
nja (stav proturječja, koji utemeljuje svaku analizu) ni stav razlo­
ga (ništa nije suprotstavljene što u nekome trećem ne bi bilo je­
dnako, i ništa nije jednako što u nekom trećem ne bi bilo suprot­
stavljene, koji utemeljuje svu sintezu) nisu dobiveni od apsolutno
prvog načela, ali zato jesu od onih dvaju načela koja na njemu
počivaju. To dvoje su doduše također načela, ali ne apsolutna; u
njima je samo nešto apsolutno. Prema tome, ti se stavovi, kao i
logički stavovi koji na njima počivaju doduše ne moraju dokazati,
ali se moraju izvesti. — Bit ću još jasniji. Ono što postavlja nauk
о znanosti jest neki mišljen i riječima izražen stav; ono u ljud­
skome duhu, čemu taj stav korespondira, jest neka njegova radnja
koja se sama po sebi uopće ne bi morala nužno misliti. Toj se
radnji ništa ne mora pretpostaviti osim onoga bez čega bi ona kao
radnja bila nemoguća, i ono se ne pretpostavlja šutke, nego je
zadaća nauka о znanosti da ga razgovijetno i određeno postavi
kao ono bez čega bi radnja bila nemoguća. Ako je, na primjer,
radnja D četvrta u nizu, onda joj mora prethoditi radnja C, koja
se mora dokazati kao isključiv uvjet njezine mogućnosti (mogu-
264
ćnosti radnje D); a njoj opet mora prethoditi radnja B. R adnja A
je pak naprosto moguća, ona je posve neuvjetovana; i zato se njoj
ne smije i ne treba ništa pretpostaviti. — No mišljenje radnje A
sasvim je druga radnja, koja pretpostavlja mnogo više. Postavite
li da je to mišljenje u nizu radnji koje treba postaviti D, onda je
jasno da se zbog nje moraju pretpostaviti A, B, C, i one se ­ bu­
dući da to mišljenje treba biti prvi posao nauka о znanosti ­ mo­
raju šutke pretpostaviti. Tek će se u stavu D dokazati pretpos­
tavke prvog stava, no tada će opet više toga biti pretpostavljeno.
Forma znanosti, dakle, uvijek preduhitruje svoju građu, i to je
prije naznačen razlog što znanost kao takva posjeduje samo vje­
rojatnost. Ono prikazano i prikaz u dvama su različitim nizovima.
U prvome se ne pretpostavlja ništa što nije dokazano, a zbog mo­
gućnosti drugoga nužno se mora pretpostaviti ono što se tek ka­
snije može dokazati.
Refleksija koja vlada u cijelom nauku о znanosti, ukoliko je
on znanost, jest neko predočavanje; ali otuda uopće ne slijedi da
će sve o čemu se reflektira također biti samo neko predočavanje.
U nauku о znanosti J a se p redočava; ali otuda ne slijedi da se
ono predočava jedino kao predočavajuće, nego se možda u njemu
mogu naći i druge odredbe. To J a kao filozofirajući subjekt nepri­
jeporno je jedino predočavajuće, ali to bi J a kao objekt filozofira­
nja svakako moglo biti još i nešto više. Predočavanje je najviša i
apsolutno prva radnja filozofa kao takvoga; ali apsolutno prva ra­
dnja ljudskoga duha mogla bi svakako biti i neka druga. Da će
doista biti tako, to je prije svakog iskustva vjerojatno već stoga
što se predodžba može posve iscrpsti i što je njezin postupak pot­
puno nužan te, dakle, mora imati neki zadnji temelj svoje nužnos­
ti, koji kao zadnji temelj ne može imati nikakav viši. Pod tom bi
pretpostavkom neka znanost, koja je sagrađena na pojmu pre­
dodžbe, doduše mogla biti krajnje korisna propedeutika znanosti,
ali ne bi mogla biti sam nauk о znanosti. ­ No iz gornjeg navoda
sigurno slijedi toliko da svi načini djelovanja inteligencije, koje
nauk о znanosti treba iscrpsti, do svijesti dospijevaju samo u for­
mi predodžbe ­ samo ukoliko i kada se predočavaju 21 .
Tu je u prvome izdanju kao „Treći dio" slijedila „H ipotetična razdioba
nauka о znanosti", koja je, postavši suvišnom pošto je u međuvreme­
nu objavljen sam sistem, ispuštena već u drugom izdanju.
265
Iz djela Osnova cjelokupnog nauka о znanosti
Izvornik: J. G. Fichte, Grundlage der gesamten W issenschafts­
lehre, u: Fichtes W erke, sv. 1, Berlin 1971, str. 91­123.
Prijevod: Kiril Miladinov

PRVI DIO

N a č e l a cjelokupnog n a u k a о z n a n o s t i

§ 1
Prvo, potpuno neuvjetovano načelo

Na nama je da potražimo apsolutno prvo, potpuno neuvjetovano

načelo sveg ljudskog znanja. Ono se, ako treba biti apsolutno prvo
načelo, ne da dokazati ili odrediti.
To načelo treba izražavati onu udjelovljenu radnju koja se
među empirijskim odredbama naše svijesti ne pojavljuje niti se
može pojaviti, već je, štoviše, u temelju sve svijesti i jedina je čini
mogućom 1 . Pri prikazu te udjelovljene radnje ne moramo se bo­
jati da se pritom možda ne bi mislilo nešto što se treba misliti ­
za to se već pobrinula priroda našeg duha ­ već prije da bi se
mislilo nešto što se ne treba misliti. Zbog toga je neophodna re­
fleksija о onome što bi se možda moglo najprije time smatrati te
apstrakcija od svega onoga što tome stvarno ne pripada.
Čak ni putem takve apstrahirajuće refleksije ne može činje­
nicom svijesti postati nešto što po sebi to nije; ali njome se spo­
znaje da se ta udjelovljena radnja, kao osnova svake svijesti, nu­
žno mora misliti.
Zakoni 2 prema kojima se ta udjelovljena radnja svakako mora
pomišljati kao osnova ljudskog znanja, odnosno ­ što je isto ­ pra­

To su previdjeli svi oni koji podsjećaju da se ono što kazuje prvo na­
čelo ili ne pojavljuje među činjenicama svijesti ili im proturječi.
(Primj. uz 2. izd.)
Oni opće logike. (2. izd.)

309
vila kojima se vodi spomenuta refleksija, nisu se još dokazali kao
valjani, već se prešutno pretpostavljaju kao poznati i nesporni.
Tek ako se zađe dublje, oni se izvode iz načela čije je postavljanje
ispravno jedino pod uvjetom njihove ispravnosti. To je krug; ali
taj je krug neizbježan (v. O pojmu nauka о znanosti § 7). Budući
da je on, dakle, neizbježan i slobodno se priznaje, pri postavljanju
najvišeg načela bit će dopušteno i pozivati se na sve zakone opće
logike.
Na putu refleksije, koju treba obaviti, moramo poći od nekog
stava koji nam svatko priznaje bez protivljenja. Takvih bi stavova
svakako moglo biti i više. Refleksija je slobodna; nije presudno iz
koje točke polazi. Mi ćemo izabrati onu iz koje je put prema na­
šem cilju najkraći.
Čim se taj stav prizna, ujedno se kao udjelovljena radnja mo­
ra priznati i ono što želimo postaviti kao temelj cijelog nauka о
znanosti; a iz refleksije mora proizaći upravo to da se ono kao
takvo priznaje ujedno s tim stavom. — Postavlja se neka činjenica
empirijske svijesti; od nje će se odbacivati jedna empirijska odred­
ba za drugom, i to sve dok čisto ne preostane ono što se samo
naprosto ne da odstraniti i od čega se ništa više ne može odbaciti.
1) Stav A jest A (jednako kao A = A, jer to je značenje logičke
kopule) priznaje svatko, i to bez ikakva razmišljanja: on se pri­
znaje kao potpuno izvjestan i nesporan.
No ako bi tko tražio da se taj stav dokaže, nitko se ne bi ni
upuštao u takvo dokazivanje, već bi se tvrdilo da je taj stav na­
prosto, to jest bez ikakva daljnjeg razloga izvjestan; i kada se tako
postupa ­ nedvojbeno uz opće odobravanje ­ sebi se pripisuje moć
da se nešto naprosto postavi.
2) Tvrdnjom da je gore naveden stav sam po sebi izvjestan
ne postavlja se da A jest. Stav A jest A nije jednakovrijedan stavu
A jest, ili stavu jest neko A. (Biti bez predikata izražava nešto
sasvim drugo nego biti s predikatom; o tome nešto više kasnije.)
Ako pretpostavimo da A znači neki prostor ograničen dvjema rav­
nim linijama, onaj prvi stav ostaje uvijek ispravan, čak i kad bi
stav A jest bio očigledno neispravan. Nego, postavlja se sljedeće:
ako A jest, onda jest A. Prema tome, uopće nije riječ o tome da
li A uopće jest ili nije. Nije riječ о sadržaju stava, već samo о
njegovoj formi; ne o tome о čemu se nešto zna, nego o tome što
se zna, о bilo kojem predmetu, ma koji to predmet bio.
Prema tome, tvrdnjom da je gornji stav naprosto izvjestan
utvrđuje se to da između onoga ako i toga onda postoji nužna
310
veza, i ta nužna veza među njima jest ta koja se postavlja napros­
to i bez ikakva temelja. Tu nužnu vezu nazvat ću privremeno X.
3) No što se tiče samoga A, time još nije postavljeno da li ono
jest ili nije. Nameće se, dakle, pitanje: pod kojim onda uvjetom
jest A?
a. Barem je X postavljeno u J a i putem J a ­ jer J a je ono što
u gornje navedenom stavu sudi, i to sudi prema onome X kao
zakonu; to je X, dakle, tome J a dano i, budući da se ono postavlja
naprosto i bez ikakva daljnjeg temelja, proizlazi da je dano tome
J a putem samoga Ja.
b. Da li i kako je A uopće postavljeno, ne znamo; ali, budući
da X označava vezu između nekog nepoznatog postavljanja A i
nekog postavljanja tog istog A, koje je pod uvjetom onog postav­
ljanja apsolutno, onda je, barem ukoliko se postavlja ta veza, A
postavljeno u J a i putem J a zajedno s X. X je moguće samo u
odnosu na neko A; X je sada zaista postavljeno u Ja; prema tome,
i A mora biti postavljeno u J a ukoliko se X odnosi na nj.
с X se odnosi na ono A koje u gore navedenome stavu zauzi­
ma logičko mjesto subjekta, kao i na ono koje se nalazi na mjestu
predikata; oba se, naime, sjedinjavaju kroz X. Oba su, dakle, uko­
liko su postavljena, postavljena u Ja; a ono u predikatu je, pod
uvjetom da je postavljeno ono u subjektu, postavljeno naprosto.
Prema tome se gore naveden stav može izraziti i ovako: ako je A
postavljeno u Ja, onda ono jest postavljeno ili ­ onda ono jest.
A) Prema tome: onime' J a a putem onoga X postavljeno je: A
jest za sudeće Ja naprosto i samo putem svoje postavljenosti u
onome Ja uopće; to znači: postavlja se da u J a ­ bilo ono sada
posebno ono koje postavlja, ili koje sudi ili bilo koje drugo ­ jest
nešto što je samo sebi stalno jednako, stalno jedno te isto; a na­
prosto postavljeno X može se također izraziti i ovako: Ja = Ja;
J a jesam Ja.
5) Ovom operacijom već smo neprimjetno stigli do stava Ja
jesam (doduše ne kao izraza neke udjelovljene radnje, ali ipak
kao izraza neke činjenice). Jer:
X je naprosto postavljeno; to je Činjenica empirijske svijesti.
X je pak jednako stavu: J a jesam Ja; prema tome, i taj je stav
naprosto postavljen.
No stav: J a jesam Ja, ima sasvim različito značenje od stava:
A jest A. — Ovaj posljednji ima, naime, neki sadržaj samo pod
stanovitim uvjetom. Ako je A postavljeno, onda je ono, dakako,
311
postavljeno kao A, s predikatom A. No onim stavom još uopće
nije utvrđeno to je li A uopće postavljeno, dakle je li ono postav­
ljeno s ikakvim predikatom. No stav: J a jesam J a vrijedi bezuv­
jetno i naprosto, jer je jednak stavu X; on ne vrijedi samo prema
formi već i prema svome sadržaju. U njemu J a nije postavljeno
pod nekim uvjetom, nego naprosto, s predikatom jednakosti sa
samime sobom; dakle, ono je postavljeno te se taj stav može ta­
kođer izraziti i kao Ja jesam.
Taj stav: J a jesam dosada se temelji samo na jednoj činjenici
te ima samo valjanost neke činjenice. Ako stav A = A (ili, odre-
đenije, ono što je u njemu naprosto postavljeno = X) treba biti
izvjestan, onda mora biti izvjestan i stav Ja jesam. Činjenica je
pak empirijske svijesti da smo prisiljeni smatrati X naprosto
izvjesnim, pa prema tome i stav Ja jesam ­ na kojemu se X te­
melji. Prema tome, objašnjenje svih činjenica empirijske svijesti
u tome je što je prije svakog postavljanja u J a postavljeno samo
Ja. (Svih činjenica, kažem; a to ovisi о dokazu stava da je X naj­
viša činjenica empirijske svijesti, koja je svim ostalima u temelju
i u svima je njima sadržana; to bi se zacijelo moglo priznati bez
ikakva dokaza, bez obzira na to što se cjelokupan nauk о znanosti
bavi njegovim dokazivanjem.)
6) Vraćamo se na točku od koje smo krenuli.
a. Stavom A = A se sudi. Svako je suđenje, međutim, prema
empirijskoj svijesti neka radnja ljudskog duha; ono posjeduje sve
uvjete radnje u empirijskoj svijesti koji se radi refleksije moraju
pretpostaviti kao poznati i nesporni.
b. Ovoj je radnji pak u temelju nešto što se ne temelji ni na
čemu višem, naime X = J a jesam.
с Prema tome je ono što je naprosto postavljeno i na sebi
samome utemeljeno osnova neke stanovite (a cijeli nauk о znanosti
će pokazati, svake) radnje ljudskog duha, dakle njegov čist karak­
ter; čist karakter radnje po sebi, bez obzira na njezine posebne
empirijske uvjete.
Postavljanje J a putem sebe samoga jest, dakle, njegova čista
djelatnost. — J a postavlja samo sebe i ono jest zahvaljujući samo
tom postavljanju putem samoga sebe; i obratno: J a jest i postavlja
svoj bitak zahvaljujući svome pukom bitku. — Ono je istovreme­
no ono što djeluje i proizvod te radnje; ono djelatno i ono što se
tom djelatnošću proizvodi; radnja i djelo jedno su te isto; stoga je
to Ja jesam izraz jedne udjelovljene radnje; ali i jedine moguće,
kao što mora proizaći iz cijelog nauka о znanosti.
312
7) Još jednom promatramo stav: Ja jesam Ja.
a. J a je naprosto postavljeno. Pretpostavimo da je to J a koje
u gore navedenom stavu stoji na mjestu formalnog subjekta 3 , na­
prosto postavljeno, a da ono na mjestu predikata znači bivstvujuće
Ja; onda se naprosto valjanim stavom da su oboje u potpunosti
jedno izriče ili naprosto postavlja da Ja jest, zato što se samo pos­
tavilo.
b. J a u prvom i J a u drugom značenju trebaju biti naprosto
jednaki. Prema tome se gornji stav može i okrenuti i reći: J a pos­
tavlja samo sebe naprosto zato što jest. Ono se postavlja svojim
pukim bitkom i jest svojom pukom postavljenošću.
A to pak potpuno objašnjava u kojem smislu ovdje upotreblja­
vamo riječ Ja, te nas dovodi do određenog objašnjenja toga J a kao
apsolutnog subjekta. Ono čiji se bitak (biće) sastoji samo u tome
da postavlja samo sebe kao bistvujuće jest J a kao apsolutni su­
bjekt. Kako se ono postavlja, tako i jest; i kakojesř, tako se pos­
tavlja; prema tome, J a jest za J a naprosto i nužno. Sto nije za
samo sebe, to nije Ja.
(Za razjašnjenje! Zacijelo ćemo čuti pitanje: pa što sam onda
bio prije nego što sam došao do samovijesti? Prirodan je odgovor
na to: ja uopće nisam bio; jer nisam bio Ja. J a jest samo utoliko
ukoliko je svjesno sama sebe. — Mogućnost tog pitanja temelji se
na brkanju J a kao subjekta i J a kao objekta refleksije apsolutnog
subjekta, i sama po sebi potpuno je nedopustiva. J a predočuje sa­
ma sebe i utoliko sama sebe preuzima u formu predodžbe, te je
tek sada nešto, neki objekt; svijest dobiva u toj formi neki sup­
strat koji jesi i bez zbiljske svijesti, a uz to se još i misli tjelesno.
Pomisli li se na neko takvo stanje, pita se: što je tada bilo Ja, to
jest što je supstrat svijesti. Ali i tada se ne primjećujući tom sup­
Tako je, uostalom, i prema logičkoj formi svakog stava. U stavu A =
A prvo A jest ono koje se ­ bilo naprosto, kao Ja samo, ili iz bilo kojeg
razloga, kao svako određeno Ne-ja - postavlja u Ja. Pritom se Ja od­
nosi kao apsolutni subjekt, pa se zato ono prvo A zove subjektom.
Drugim se A označava ono koje ono Ja što sama sebe čini objektom
refleksije nalazi kao postavljeno u sebi, jer ga je najprije u sebe pos­
tavilo. Ono Ja koje sudi zapravo ne predicira nešto о A, nego о samo­
me sebi, naime to da u sebi nalazi neko A, i zato se ono drugo A zove
predikatom. ­ Tako u stavu A = B označava A ono što se sada pos­
tavlja, a B ono što se već zatječe kao postavljeno. ­ Ono jest izražava
prijelaz onoga Ja od postavljanja к refleksiji о onome postavljenom.
313
 stratu primišlja apsolutni subjekt kao da ga promatra; ne prim­
jećujući se, dakle, primišlja upravo ono od čega se navodno ap­
strahiralo te proturječi samome sebi. Uopće se ništa ne može mi­
sliti, a da se ne primišlja svoje J a kao svjesno sama sebe; nikada
se ne može apstrahirati od svoje samosvijesti; stoga se ni najedno
pitanje poput gore navedena ne može odgovoriti, jer se ona, ako
se dobro razumije sama sebe, neće ni postavljati.)
8) Ako J a jest samo utoliko ukoliko sebe postavlja, onda ono
također jest jedino za postavljajuće J a i postavlja jedino za biv­
stvujuće Ja. — Ja jest za Ja, ali ako ono postavlja sama sebe,
naprosto, tako kako jest, onda se ono postavlja nužno i nužno je
za Ja. Ja jesam samo za Sebe; ali za Sebe sam nužno (time što
kažem za Sebe već postavljam svoj bitak).
9) Postavljanje samog sebe i bitak su, kada ih upotrebljava
Ja, potpuno jednaki. Stav Ja jesam, jer sam se sam postavio, mo­
že se prema tome izraziti i ovako: Ja jesam naprosto zato što je­
sam.
Nadalje: postavljajuće J a i bivstvujuće J a potpuno su jednaki,
jedno te isto. J a jest ono kao što se postavlja; a postavlja se kao
ono što jest. Dakle: Ja jesam naprosto ono što jesam.
10) Neposredan izraz sada razvijene udjelovljene radnje bila
bi sljedeća formula: Ja jesam naprosto, to jest ja jesam naprosto
zato što jesam; i ja naprosto jesam ono što jesam; oboje za Ja.
Ako postavimo priču о toj udjelovljenoj radnji na početak ne­
kog nauka о znanosti, onda bi se ona morala izraziti otprilike
ovako: Ja iskonski naprosto postavlja svoj vlastiti bitak4.
Pošli smo od stava A = A ne zato što bismo mislili da se iz njega
može dokazati stav: J a jesam, već zato što moramo krenuti od
nekog izvjesnog, u empirijskoj svijesti danog stava. Ali čak i u
Drugim riječima, kojima sam to od ovoga mjesta izražavao, sve se to
sada izriče ovako: Ja jest nužno identitet subjekta i objekta, subjekt­
­objekt, i to je naprosto bez ikakva daljnjeg posredovanja. Kažem, to
znači to, bez obzira na to što se taj stav nije ­ kako bi se moglo po­
misliti ­ tako lako uvidio niti se lako pojmila njegova velika važnost,
koja je do nauka о znanosti bila posve zanemarena; stoga se ne mogu
izbjeći njegova prethodna objašnjenja. (Primj. uz 2. izd.)
314
Г..Г
našoj raspravi pokazalo se da stav A = A ne utemeljuje stav J a
jesam, već je, štoviše, obrnuto.
Ako u stavu J a jesam apstrahiramo od određenog sadržaja,
od Ja, te preostane samo forma, koja je s tim sadržajem dana,
forma zaključivanja od postavljenosti na bitak, kao što u svrhu
logike mora biti (v. Pojam nauka о znanosti, § 6), onda se kao
načelo logike dobiva stav A = A, koji se dokazati i odrediti može
samo putem nauka о znanosti. Dokazati: A jest A zato što je Ja,
koje je postavilo A, jednako onome u kojemu je ono postavljeno;
odrediti: sve ono što jest jest samo utoliko ukoliko je postavljeno
u Ja, i nije ništa izvan tog Ja. Nikakvo moguće A u gornjem stavu
(nikakva stvar) ne može biti ništa drugo nego neko koje je pos­
tavljeno u Ja.
Apstrahira li se, nadalje, od svakog suđenja kao određenog
djelovanja i gleda li se samo na onom formom dan način djelova­
nja ljudskog duha uopće, onda se dobiva kategorija realnosti. Sve
ono na što se može primijeniti stav A = A ima realnost ukoliko
se on na to može primijeniti. Ono što je postavljeno pukim pos­
tavljanjem bilo koje stvari (postavljene u Ja) jest realnost u njoj,
njezin bitak.
(Maimonov skepticizam temelji se naposljetku na pitanju о
našem pravu n a primjenu kategorije realnosti. To pravo ne može
se izvesti ni iz jednog drugog prava, mi to pravo naprosto imamo.
Sva se druga prava, štoviše, moraju izvoditi iz njega; i čak ga i
Maimonov skepticizam neopazice pretpostavlja time što priznaje
ispravnost opće logike. No može se ukazati na nešto iz čega je
samoga izvedena svaka kategorija: J a kao apsolutni subjekt. Za
sve moguće preostalo, na što bi se ona trebala primijeniti, mora
se pokazati da se realnost na nj prenosi iz Ja; da ono mora biti
ukoliko jest Ja.)
Na naš stav kao apsolutno načelo sveg znanja upozorio je Kant
u svojoj dedukciji kategorija; on ga, međutim, nikada nije odre-
đeno postavio kao načelo. Prije njega Descartes je naveo jedan
sličan stav: cogito, ergo sum, što ne moraju biti baš donja premisa
i konkluzija silogizma čija bi gornja premisa glasila quodcunque
cogitât, est, već što je on vrlo vjerojatno također promatrao kao
neposrednu činjenicu svijesti. Tada bi to značilo isto što i cogitans
sum, ergo sum (kao što bismo mi rekli, sum, ergo sum). Ali onda
315
je dodatak cogitans potpuno suvišan; ne misli se nužno ako se
jest, ali se nužno jest ako se misli. Mišljenje uopće nije biće, već
tek jedna posebna odredba bitka; osim nje postoje i mnoge druge
odredbe našeg bitka. — Reinhold postavlja stav predodžbe, te bi
njegovo načelo u Descartesovoj formi glasilo: repraesento, ergo
sum, ili točnije repraesentans sum, ergo sum. On ide znatno dalje
od Descartesa; ali ako želi postaviti baš samu znanost, a ne tek
njezinu propedeutiku, onda ne ide dovoljno daleko; jer ni predo­
čavanje nije biće bitka, već jedna njegova posebna odredba, i osim
nje postoje još i druge odredbe našeg bitka, iako one moraju proći
kroz medij predodžbe da bi stigle do empirijske svijesti.
Dalje od našeg stava u naznačenom smislu otišao je Spinoza.
On ne poriče jedinstvo empirijske svijesti, ali zato potpuno poriče
Čistu svijest. Po njemu se čitav niz predodžbi nekog empirijskog
subjekta prema jedinom Čistom subjektu odnosi kao jedna pre­
dodžba prema nizu. Za njega Ja (ono Ja koje on naziva svojim
Ja, a koje je za mene moje Ja) nije naprosto zato što jest, već zato
što nešto drugo jest. — Ja prema njemu, doduše, za Ja jest ­ Ja,
ali on pita što bi ono bilo za nešto izvan Ja. Neko takvo „izvan
Ja" bilo bi isto tako neko Ja, a postavljeno Ja (npr. moje Ja), kao
i svako drugo Ja koje bi se moglo postaviti, bila bi njegove modi­
fikacije. On dijeli čistu i empirijsku svijest. Prvu postavlja u Boga,
koji sebe nikada neće postati svjestan, jer čista svijest nikada ne
dospijeva do svijesti; drugu postavlja u posebne modifikacije bo­
žanstva. Tako postavljen, njegov je sistem potpuno konzekventan
i nepobitan, jer se nalazi na polju na koje ga um ne može dalje
slijediti; ali taj je sistem bez temelja, jer otkuda mu pravo da ide
dalje od čiste svijesti, koja je dana u empirijskoj? — Sto ga je to
natjeralo na njegov sistem, zacijelo se može pokazati: bila je to,
naime, nužna težnja da proizvede najviše jedinstvo u ljudskoj spo­
znaji. To jedinstvo jest u njegovom sistemu, a greška je tek u to­
me što je on vjerovao da zaključuje iz teorijskih razloga uma, a
zapravo ga je tjerala tek praktična potreba; što je vjerovao da pos­
tavlja nešto stvarno dano, a zapravo je postavljao tek istaknut
ideal koji se, međutim, nikada ne može dostići. Njegovo najviše
jedinstvo ponovno ćemo naći u nauku о znanosti, ali ne kao nešto
što jest, već kao nešto što se treba, ali se ne može proizvesti kroz
nas. ­ Primjećujem još da se, ako se prekorači preko onoga Ja
jesam, nužno mora doći do spinozizma (to da Leibnitzov sistem,
mišljen u svojoj dovršenosti, nije ništa drugo do spinozizam, po­
316
kazuje Salomon Maimón u raspravi koju je veoma vrijedno čitati:
O progresima filozofije itd.) te da postoje samo dva potpuno do­
sljedna sistema: kritički, koji tu granicu priznaje, i spinozistički,
koji je preskače.
Drugo, prema svojem sadržaju uvjetovano načelo
Iz istog razloga iz kojega se prvo načelo nije moglo ni dokazati
ni izvesti ne može se niti drugo. Stoga ovdje, upravo kao i gore,
također polazimo od neke činjenice empirijske svijesti i s njom
postupamo s jednakim pravom i na jednak način.
1) Stav: -A nije = A bez dvojbe će svatko priznati kao pot­
puno izvjestan i nesporan pa bi se teško moglo očekivati da netko
zatraži njegov dokaz.
2) No ako bi takav dokaz bio moguć, onda se on u našem
sistemu (čija je ispravnost po sebi, dakako, još uvijek ­ do dovr­
šenja znanosti ­ problematična) ne bi mogao izvesti drukčije nego
iz stava A = A.
3) Takav dokaz, međutim, nije moguć. Jer, postavi li se ono
krajnje, naime da je postavljeni stav potpuno jednak stavu -A =
-A, dakle -A nekome u Ja postavljenom Y, te da taj stav ovdje
znači isto što i: ako je suprotnost od A postavljena, onda je ona
postavljena, onda bi ovdje bila naprosto postavljena jednaka veza
(X) kao gore; i to ne bi bio nikakav stav izveden iz stava A = A,
niti njime dokazan, već bi to bio sam taj stav... Tako i forma tog
stava, ukoliko je on puki logički stav, zaista potpada pod najvišu
formu, formnost uopće, jedinstvo svijesti.
4) Sasvim netaknutim ostaje pitanje je li i pod kojim uvjetom
forme puke radnje postavljena suprotnost od A. To je onaj uvjet
koji bi se morao moći izvesti iz stava A = A, ako bi gore postav­
ljen stav i sam trebao biti izveden. Ali takav uvjet iz njega uopće
ne može proizaći, budući da forma protupostavljanja ne samo da
nije sadržana u formi postavljanja već joj je, štoviše, suprotstav­
ljena. Prema tome, suprotstavlja se bezuvjetno i naprosto. ­A je
kao takvo postavljeno naprosto zato što je postavljeno.
Prema tome, među radnjama toga Ja pojavljuje se suprotstav-
ljanje, što je jednako izvjesno kao to da se stav -A nije = A po-
317
 javljuje među činjenicama empirijske svijesti; i to je suprotstav­
ljanje prema svojoj pukoj formi radnja koja je naprosto moguća,
koja ne stoji ni pod kakvim uvjetom i nije utemeljena nikakvim
višim temeljem.
(Logička forma stava kao stava stoji (ako se postavi stav ­A
= ­A) pod uvjetom identiteta subjekta i predikata (to jest pre­
dočavajućeg J a i kao predočavajuće predočenog Ja; v. primj. br.
3). Ali čak i mogućnost protustavljanja po sebi pretpostavlja iden­
titet svijesti; i postupak onoga J a koje djeluje u ovoj funkciji jest
sljedeći: A (naprosto postavljeno) = A (onome о kojemu se reflek­
tira). Ovome A, kao objektu refleksije, suprotstavlja se kroz neku
apsolutnu radnju ­A, i о njemu se sudi da je suprotstavljene i
onom naprosto postavljenom A, jer je ono prvo jednako ovom dru­
gom; ta jednakost temelji se na identitetu postavljajućeg i reflek­
tirajućeg J a (§ 1). — Nadalje se pretpostavlja da u objema radnja­
ma djeluje i da о njima sudi jedno te isto Ja. Kad bi se ono samo
u objema radnjama moglo sebi suprotstaviti, onda bi ­A bilo =
A. Prema tome je i prijelaz od postavljanja к suprotstavljanju mo­
guć samo kroz identitet toga Ja.)
5) Sada se kroz tu apsolutnu radnju, i naprosto kroz nju, pos­
tavlja ono suprotstavljeno ukoliko jest suprotstavljeno (kao puka
suprotnost uopće). Svaka suprotnost, ukoliko ona to jest, jest na­
prosto, kroz neku radnju toga J a i ni iz kojeg drugog razloga.
Suprotstavljenost uopće naprosto je postavljena kroz Ja.
6) Treba li se postaviti neko ­A, onda se mora postaviti neko
A. Prema tome je radnja suprotstavljanja u nekom drugom po­
gledu također uvjetovana. Je li uopće moguća neka radnja, to ovi­
si о nekoj drugoj radnji; ta radnja je, prema tome, uvjetovana pre­
ma materiji kao djelovanje uopće; to je djelovanje u odnosu na
neko drugo djelovanje. Da se djeluje upravo tako, a ne nekako
drugačije, to je neuvjetovano; radnja je prema svojoj formi (u po­
gledu onoga kako) neuvjetovana.
(Suprostavljanje je jedino moguće pod uvjetom jedinstva svi­
jesti postavljajućeg i suprotstavi]ajućeg. Kad svijest prve radnje
ne bi bila u vezi sa sviješću druge, onda to drugo postavljanje ne
bi bilo predstavljanje, već neko postavljanje naprosto. Tek u
odnosu na neko postavljanje ono postaje protustavljanje.)
7) Do sada je bilo riječi о radnji kao pukoj radnji, о načinu
radnje. Sada ćemo prijeći na njezin proizvod ­A.
318
U ­A također možemo razlikovati dvoje: njegovu formu i nje-
govu materiju. Kroz formu se određuje daje ono uopće suprotnost
(nekoga X). Ako je ono suprotstavljeno nekom određenom A, onda
ono ima materiju; ono neko određeno nije.
8) Forma toga. -A određena je radnjom naprosto, ono jest
suprotnost zato što je proizvod nekog protustavljanja; njegova
materija određena je onim A, ono nije ono što A jest, i cijelo se
njegova biće sastoji u tome da ono nije ono što A jest. J a znam о
­A da je ono suprotnost nekoga A. Ali što jest ono о kojemu to
znam, mogu znati samo pod uvjetom da poznajem A.
9) Iskonski nije postavljeno ništa osim Ja, i samo je ono na­
prosto postavljeno (§ 1). Prema tome, samo se tome J a može na­
prosto suprostavljati. A ono koje je suprostavljeno tome J a jest =
Ne­ja.
10) Kao što se bezuvjetno priznanje apsolutne izvjesnosti sta­
va ­A nije = A javlja među Činjenicama empirijske svijesti, jed­
nako se tako izvjesno tome Ja naprosto suprotstavlja neko Ne­ja.
Iz tog iskonskog suprotstavljanja izvelo se, dakle, sve ono što smo
upravo rekli о suprotstavljanju uopće; stoga to za nj vrijedi iskon­
ski ­ ono je, dakle, prema formi naprosto neuvjetovano, ali prema
materiji uvjetovano. I tako se pronašlo i drugo načelo svega ljud­
skog znanja.
11) Od svega što pripada onome J a mora onome Ne­ja zbog
njegova pukog protustavljanja pripasti suprotnost.
(Uobičajeno je mišljenje daje pojam Ne­ja diskurzivan pojam,
nastao apstrakcijom od svega predočenoga. Ali lako je pokazati
plitkost tog objašnjenja. Čim trebam nešto predočiti, moram to
suprotstaviti onom predočavajućem. U objektu predodžbe sada
svakako može i mora ležati neko X, kojim se on otkriva kao nešto
što treba predočiti, a ne kao ono predočavajuće; ali to da sve ono
u čemu to X leži nije ono predočavajuće, već neko koje treba pre­
dočiti, to ne mogu naučiti ni pomoću kakvog predmeta; štoviše,
samo pod pretpostavkom onog zakona neki predmet uopće i pos­
toji.)
Iz materijalnog stava: Ja jesam nastalo je apstrakcijom od njego­
va sadržaja puko formalno i logičko A = A. Iz stava postavljenog
u ovom § istom apstrakcijom nastaje logički stav ­A nije = A, koji
bih nazvao stavom suprotstavljanja. On se ovdje još ne da odgo­
319
varajuće odrediti niti u nekoj formuli riječima izraziti; razlog to­
me pokazat će se u sljedećem §. Ako se konačno sasvim apstra­
hira od određene radnje suđenja i gleda samo na formu zaključka
od suprotstavljenosti na ne-bitak, dobiva se kategorija negacije.
U nju je također jasan uvid moguć tek u sljedećem §.
§3
Treće, p rema svojoj formi uvjetovano načelo
Svakim korakom naprijed koji činimo u svojoj znanosti približa­
vamo se području u kojemu se sve može dokazati. U prvom se
načelu baš ništa nije ni trebalo ni moglo dokazati, ono je bilo ne­
uvjetovano i prema formi i prema sadržaju te je bilo izvjesno bez
ikakva višeg razloga. U drugome se, doduše, nije mogla izvesti
radnja suprotstavljanja, ali kada se ona samo prema svojoj pukoj
formi neuvjetovano postavila, tada se moglo strogo dokazati da
bi to suprotstavljeno moralo biti jednako onome Ne­ja. Treće je
načelo gotovo posve moguće dokazati, jer se ono ne određuje -
kao ono drugo - prema sadržaju, nego upravo prema formi, i to
ne - kao ono - jednime, nego dvama stavovima.
Ono se određuje prema formi i neuvjetovano je samo prema
sadržaju ­ to znači da je zadaća radnje, koja se njime postavlja,
određeno dana prethodnim dvama stavovima, ali ne i njezino rje-
šenje. Ono se događa neuvjetovano i naprosto odlukom uma.
Prema tome, počinjemo s jednom dedukcijom i idemo s njome
onoliko daleko koliko to možemo. Nemogućnost da je nastavimo
bez dvojbe će nam pokazati gdje je moramo prekinuti te se po­
zvati na tu neuvjetovanu odluku uma.
A.
1) Ukoliko je postavljeno Ne­ja, J a nije postavljeno; jer J a se onim
Ne­ja potpuno ukida.
Ne­ja je pak postavljeno u onome Ja; jer ono je suprotstavlje­
no, a sve suprotstavljanje pretpostavlja identitet onoga Ja, u ko­
jemu se postavlja i u kojemu se tome postavljenom suprotstavlja.
320
Dakle, J a u J a nije postavljeno, ukoliko je u njemu postavlje­
no Ne­ja.
2) Ali Ne­ja se može postaviti samo utoliko ukoliko je u J a (u
identičnoj svijesti) postavljeno neko Ja, kojemu se ono može su­
protstaviti.
Ne­ja pak treba biti postavljeno u identičnoj svijesti.
U njoj, dakle, ukoliko treba biti postavljeno Ne­ja, mora biti
postavljeno i Ja.
3) Ta dva zaključka međusobno su suprotstavljena; i jedan i
drugi razvijeni su analizom iz drugog načela te su, dakle, u njemu
sadržani. Prema tome, drugo je načelo suprotstavljeno samo sebi
i samo sebe ukida.
4) Ali ono samo sebe ukida jedino utoliko ukoliko se ono pos­
tavljeno ukida onim suprotstavljenim, dakle ukoliko je samo na­
čelo valjano. Sada ono treba biti ukinuto samim sobom i ne treba
biti valjano.
Dakle, ono se ne ukida.
Drugo se načelo ukida; i također se ne ukida.
5) Ako je s drugim načelom tako, onda ni s prvim nije druk­
čije. Ono ukida samo sebe, i također se ne ukida. Jer:
Ako J a = Ja, onda je postavljeno sve što je u J a postavljeno.
Drugo načelo pak treba biti postavljeno u Ja, i također ne
treba biti postavljeno u Ja.
Dakle, J a nije = Ja, nego je Ja = Ne-ja, i Ne-ja — Ja.
B.
Svi su ti zaključci izvedeni polazeći od postavljenih načela prema
zakonima refleksije koji se pretpostavljaju kao valjani; dakle, oni
moraju biti ispravni. A ako su ispravni, onda se ukida identitet
svijesti, jedini apsolutni fundament našeg znanja. Time je sada
određena naša zadaća. Treba, naime, naći neko X putem kojega
postaje mogućim da svi ti zaključci budu ispravni, a da se ne uki­
da identitet svijesti.
1) Suprotnosti koje se trebaju sjediniti jesu u Ja, kao svijesti.
Prema tome, i X mora biti u svijesti.
2) I J a i Ne­ja jesu proizvodi iskonskih radnji onoga Ja, a i
sama je svijest takav proizvod prve iskonske radnje onoga Ja, pos­
tavljanja J a samim sobom.
321
 3) Ali, prema gornjim zaključcima, radnja čiji je proizvod Ne­
­ja, suprotstavljanje, uopće nije moguća bez X. Dakle, samo X mo­
ra biti proizvod, i to proizvod neke iskonske radnje onoga Ja. Pre­
ma tome, postoji neka radnja ljudskog duha = Y čiji je produkt
= X.
4) Forma te radnje potpuno je određena gornjom zadaćom.
Njome se trebaju sjedinjavati suprotstavljeni J a i Ne-ja, izjedna­
čavati se, a da se uzajamno ne ukidaju. Gornje suprotnosti tre­
baju biti preuzete u identitet jedinstvene svijesti.
5) No kako se to može dogoditi i na koji način će to biti mo­
guće, to se time još uopće nije odredilo; to nije sadržano u zadaći
i iz nje se ni na kakav način ne može razviti. Prema tome, mo­
ramo ­ kao gore ­ poduzeti eksperiment te se pitati: kako se mo­
gu zajedno misliti A i ­A, bitak i ne­bitak, realnost i negacija, a
da se ne poništavaju i ne ukidaju?
6) Nije za očekivati da će itko na to pitanje odgovoriti drukčije
nego na sljedeći način: oni će se uzajamno ograničavati. Prema
tome bi, ako je taj odgovor točan, radnja Y bila neko ograniča­
vanje dvaju suprotstavljenih jednoga drugime, a X bi označavalo
granice.
(Neka se ne pomisli da tvrdim kako je pojam granice analiti­
čan pojam koji bi ležao u sjedinjenju realnosti s negacijom te bi
se iz njega mogao izvesti. Doduše, suprotstavljeni su pojmovi dani
prvim dvama načelima, ali je zahtjev da ih se spoji sadržan u
prvome. No način, kako se oni mogu sjediniti uopće ne leži u nji­
ma, nego je određen jednim posebnim zakonom našega duha koji
bi se trebao prizvati svijesti putem onog eksperimenta.)
7) Ali u pojmu granice sadržano je više od traženog X; u nje­
mu, naime, ujedno leže i pojmovi realnosti i negacije koje se sje­
dinjuju. Prema tome, da bismo dobili čisto X, moramo poduzeti
još jednu apstrakciju.
8) Nešto ograničiti to znači negacijom ne posve, nego samo
dijelom ukinuti njegovu realnost. Dakle, u pojmu granice, osim
pojmova realnosti i negacije, leži još i pojam djeljivosti (kvantita­
tivne sposobnosti uopće, ne upravo neke određene kvantitete). Taj
je pojam ono traženo X te se, prema tome, radnjom Y i Ja i Ne­ja
naprosto postavljaju kao djeljivi.
9) I Ja i Ne­ja postavljaju se kao djeljivi; jer radnja Y ne
može slijediti radnji protupostavljanja, to jest ne može se proma­
trati kao tek njome omogućena, budući da se bez nje prema gor­
njem dokazu protupostavljanje samo ukida te nije moguće. Nada­
322
Ije, ona joj ne može ni prethoditi, jer se poduzima samo zato da
bi učinila mogućim suprotstavljanje, i djeljivost nije ništa bez ne­
čega djeljivog. Dakle, ona se događa neposredno u njoj i s njome,
obje su jedno te isto i razlikuju se samo u refleksiji. Dakle, čim
se onome J a suprotstavi neko Ne-ja, to se Ja, kojemu se suprot­
stavlja, i to Ne­ja, koje se suprotstavlja, postavljaju kao djeljivi.
C.
Sada moramo samo još istražiti da li se tom radnjom, koju smo
postavili, zadaća doista rješava i jesu li njome sjedinjene sve su­
protnosti.
1) Prvi je zaključak sada određen na sljedeći način. J a nije
postavljeno u J a ukoliko je postavljeno Ne-ja, to jest prema onim
dijelovima realnosti kojima je postavljeno Ne-ja. Jedan dio real­
nosti u J a je ukinut, to jest onaj koji se pripisuje onome Ne­ja.
Tom stavu onaj drugi ne proturječi. Ukoliko je postavljeno Ne­ja,
mora biti postavljeno i Ja; oni su, naime, oboje uopće postavljeni
kao djeljivi prema svojoj realnosti.
Tek se sada, zahvaljujući pojmu koji smo postavili, о njima
oboma može reći da oni nešto jesu. Apsolutno J a prvog načela nije
nešto (ono nema predikata i ne može ga imati); ono jest naprosto
ono što ono jest i to se ne može dalje objasniti. Sada je zahvalju­
jući tom pojmu u svijesti sva realnost; od nje pripada onome Ne­ja
ona koja ne pripada onome Ja, i obratno. Oboje jesu nešto; Ne­ja
jest ono što J a nije, i obratno. Suprotstavljeno apsolutnome J a
(no kojemu se može suprotstaviti jedino ukoliko se ono predoča­
va, a ne ukoliko jest po sebi; kako će se pokazati u svoje vrijeme),
ne­ja jest naprosto ništa; suprotstavljeno ograničivome Ja, ono je
negativna veličina.
2) J a treba biti jednako samome sebi, a ipak i samome sebi
suprotstavljeno. No ono je u pogledu svijesti sebi jednako, svijest
jest jedinstvena; u toj je svijesti pak postavljeno apsolutno Ja, kao
nedjeljivo; nasuprot tome je ono J a kojemu se suprotstavlja Ne­ja,
postavljeno kao djeljivo. Prema tome je Ja, ukoliko mu se suprot­
stavlja neko Ne­ja, samo suprotstavljeno apsolutnome Ja.
I tako su sve suprotnosti tako sjedinjene da nije povrijeđeno
jedinstvo svijesti; i to je tako reći proba koja potvrđuje da je pos-
tavljeni pojam bio ispravan.
ÓÁÓ
 D.
Budući da prema našoj pretpostavci, koja se može dokazati tek
dovršenjem nauka о znanosti, nije moguće više od jednog napros­
to neuvjetovanog načela, jednoga koje je uvjetovano prema sa­
držaju te jednoga uvjetovanog prema formi, ne može biti više ni­
jednoga osim onih koja smo postavili. Masa onoga što je neuvje­
tovano i naprosto izvjesno sada je iscrpljena, i otprilike bih je
izrazio sljedećom formulom: U Ja suprotstavljam djeljivome Ja
neko djeljivo Ne­ja.
Dalje od te spoznaje ne ide nijedna filozofija; ali svaka bi se
temeljita filozofija do nje morala vraćati; čim to čini, ona postaje
naukom о znanosti. Sve što se odsada treba pojavljivati u sistemu
ljudskog duha mora se moći izvesti iz postavljenoga.
1) Suprotstavljene J a i Ne­ja sjedinili smo pojmom djeljivosti. Ako
se apstrahira od određena sadržaja, od Ja i Ne­ja, te se ostavi
puka forma sjedinjenja suprotstavljenih pojmom djeljivosti, onda
imamo logički stav koji se dosada zvao stavom razloga: A je dije­
lom = ­A i obratno. Svako suprotstavljene u jednoj je značajci X
jednako onome što mu je suprotstavljene; a svako jednako je ono­
me što mu je jednako, u jednoj značajci X suprotstavljene. Takva
značajka X zove se razlogom, i to u prvom slučaju razlogom do­
vođenja u odnos, a u drugome razlogom razlikovanja: jer izjedna­
čavati ili uspoređivati ono što je suprotstavljene zove se dovoditi
u odnos; suprotstavljati ono što je izjednačeno znači razlikovati
­ ih. Taj logički stav dokazuje se i određuje materijalnim načelom
koje smo postavili.
Dokazuje se njime, jer
a. sve suprotstavljene -A jest suprotstavljen© nekom A, a to
je A postavljeno.
Postavljanjem nekoga ­A, A se ukida, a ipak se i ne ukida.
Dakle, ono se ukida samo dijelom, i umjesto onoga X u A ,
koje se ne ukida, u ­A nije postavljeno ­X, nego samo X; prema
tome je A = ­ A u X . što je bilo prvo.
b. Sve izjednačeno (= A = B) jednako je samome sebi zahva­
ljujući svojoj postavljenosti u onome Ja. A = A. B = B.
324
Sada se postavlja B = A, dakle B nije postavljeno onime A;
jer da jest postavljeno njime, onda bi ono bilo = A, a ne = B.
(Pred nama ne bi bila dva postavljena, nego samo jedno.)
No ako B nije postavljeno postavljanjem onoga A, ondaje ono
utoliko = ­A, i izjednačavanjem njih dvaju ne postavlja se ni A
ni B, nego neko X koje je = X i = A i = B. Što je bilo drugo.
Otuda slijedi kako može biti valjan stav A = B koji po sebi
proturječi stavu A = A. X = X, A = X, B = X; dakle, A = B,
ukoliko je oboje = X; ali A = ­ B , ukoliko je oboje = ­X.
Ono što je međusobno jednako suprotstavljena je samo u jed­
nom dijelu, a ono suprotstavljena samo je u. jednom dijelu jedna­
ko. Jer kada bi bili jedno drugome suprotstavljeni u više dijelova,
to jest kada bi u onima suprotstavljenima samima postojale su­
protstavljene značajke, tada bijedno od toga dvoga pripadalo ono­
me u čemu su ti koji se uspoređuju jednaki, tako da oni ne bi bili
suprotstavljeni; i obratno. Svaki utemeljen sud ima, prema tome,
samo jedan razlog dovođenja u odnos i samo jedan razlog razli­
kovanja. Ima li ih više, onda to nije jedan sud, nego više sudova.
2) Logički stav razloga određuje se gornjim materijalnim na­
čelom, to jest ograničava se sama njegova valjanost; on važi samo
za jedan dio naše spoznaje.
Samo pod uvjetom da se uopće izjednačavaju i suprotstavljaju
različite stvari one se u nekoj značajci suprotstavljaju ili izjedna­
čavaju. No time se uopće ne kazuje da sve ono što bi se moglo
pojaviti u našoj svijesti naprosto i bez ikakva uvjeta mora biti
jednako nekome drugom i suprotstavlj eno nekome trećem. Sud о
onome s kojim se ništa ne može izjednačiti i kojemu se ništa ne
može suprotstaviti uopće ne stoji pod stavom razloga, jer ne stoji
pod uvjetom njegove valjanosti; taj se sud ne obrazlaže, nego on
sam obrazlaže sve moguće sudove; on nema temelja, nego on sam
daje temelj svemu što je utemeljeno. Predmet takvih sudova jest
apsolutno Ja, i svi sudovi čiji je ono subjekt važe naprosto i bez
ikakva temelja; o čemu će biti još više riječi.
3) Ona radnja kojom se u dvama što se uspoređuju traži zna­
čajka u kojoj su ona suprotstavljena, zove se antitetični postupak;
češće analitični, no taj izraz nije tako prikladan, dijelom zato što
ostavlja prostora vjerovanju kako se, recimo, iz nekog pojma može
razviti nešto što se nije u nj putem sinteze prethodno položilo, a
dijelom zato što prvi naziv jasnije daje do znanja da je taj postu­
pak suprotnost sintetičnoga. Sintetični postupak sastoji se, na­
325
 ime, u tome da se u suprotstavljenima traži značajka u kojoj su
ona jednaka. Prema pukoj logičkoj formi, koja potpuno apstrahira
od svega sadržaja spoznaje kao i od načina na koji se do njega
dolazi, sudovi koji su proizvedeni na prvi način zovu se antiteti­
čnima ili niječnima, a oni proizvedeni na potonji način sinteti­
čnim ili potvrdnim sudovima.
4) Ako su logička pravila, pod kojima stoji sva antiteza i sin­
teza, izvedena od trećeg načela nauka о znanosti, ondaje od njega
izvedeno uopće pravo na svaku antitezu i sintezu. No u prikazu
tog načela vidjeli smo da iskonska radnja koju ono izražava, to
jest radnja povezivanja suprotstavlj enih u nekome trećem, nije
bila moguća bez radnje suprotstavljanja, a da ova opet također
nije bila moguća bez radnje povezivanja; te da su, dakle, te dvije
radnje uistinu nerazdvojivo povezane i mogu se razlikovati samo
u refleksiji. Otuda slijedi da također ni logičke radnje, koje se te­
melje na onima iskonskim i zapravo su samo njihove posebne,
pobliže odredbe, neće biti moguće jedna bez druge. Nijedna anti­
teza nije moguća bez neke sinteze, jer se antiteza sastoji u tome
da se u jednakima traži suprotstavljena značajka, a ona koja su
jednaka ne bi to bila kada ne bi bila najprije izjednačena nekom
sintetičnom radnjom. U pukoj se antitezi apstrahira od toga da
se ona najprije izjednačavaju takvom radnjom: ona se naprosto
pretpostavljaju kao jednaka, a da se ne istražuje otkuda; reflek­
sija se usmjerava samo na ono što je u njima suprotstavlj eno, koje
se time uzdiže do razgovijetne i jasne svijesti. — Tako, obratno,
ni sinteza nije moguća bez neke antiteze. Suprotstavljena se tre­
baju sjediniti; no ona ne bi bila suprotstavljena kada to ne bi bila
putem neke radnje onoga J a od koje se u sintezi apstrahira da bi
se refleksijom uzdignuo do svijesti samo razlog dovođenja u
odnos. — Prema tome, prema sadržaju uopće nema puko anali­
tičnih sudova, i jedino putem njih ne samo da se ne stiže daleko,
kako kaže Kant, nego se uopće ne miče s mjesta.
5) Sada se na najopćenitiji i najdostatniji način odgovorilo na
glasovito pitanje koje je Kant postavio na početku svoje Kritike
čistoga uma: kako su mogući sintetični sudovi a priori? U trećem
smo načelu proveli sintezu između suprotstavljenoga J a i Ne-ja
putem njihove postavljene djeljivosti, i о mogućnosti te sinteze ne
može se dalje pitati niti se može navesti neki njezin temelj; ona
je naprosto moguća, na nju imamo prava bez ikakva daljnjeg te­
melja. Sve ostale sinteze koje trebaju biti valjane moraju biti u
njoj sadržane; one su se morale provesti istodobno u njoj i njome
i, kako se to dokaže, tako je dan najuvjerljiviji dokaz da su one
valjane kao i ona.
6) Sve one moraju biti sadržane u njoj: to nam ujedno najod­
ređenije začrtava put kojim nam u našoj znanosti valja nastaviti.
— To trebaju biti sinteze, tako da će odsada sav naš postupak
biti sintetičan (barem ü teorijskom dijelu nauka о znanosti, jer
će u praktičnom biti obratno, kako će se pokazati u svoje vrije­
me); svaki će stav sadržavati neku sintezu. — No nijedna sinteza
nije moguća bez neke prethodne antiteze od koje mi, pak, apstra­
hiramo, ukoliko je ona radnja, te tražimo samo njezin proizvod,
ono što je suprotstavlj eno. Pri svakom stavu moramo, prema to­
me, polaziti od pokazivanja suprotstavlj enih koja se trebaju sje­
diniti. — Sve postavljene sinteze trebaju ležati u najvišoj sintezi,
koju smo upravo proveli, te se moći iz nje razviti. Zato u J a i
Ne­ja, koji su njome povezani, moramo ­ ukoliko su njome pove­
zani ­ potražiti preostale suprotstavljene značajke te ih povezati
nekim novim razlogom dovođenja u odnos, koji opet mora biti
sadržan u najvišemu od svih razloga dovođenja u odnos; u suprot-
stavljenima, koja su povezana tom prvom sintezom, također mo-
ramo tražiti nova suprotstavljena i njih opet povezati novim raz-
logom dovođenja u odnos, sadržanim u onome upravo izvedenom;
te to nastaviti sve dok to možemo, dok ne dođemo do nekih
suprotstavlj enih koja se dalje ne mogu potpuno povezati te tako
prelaze u područje praktičnog dijela. I tako je naš put čvrst i si­
guran, propisan samom stvari, te možemo unaprijed znati da na
njemu uz primjerenu pozornost uopće ne možemo lutati.
7) Kao što antiteza nije moguća bez sinteze ni sinteza bez
antiteze, upravo tako nijedna od njih nije moguća bez teze ­ bez
jednoga postavljanja naprosto, kojim se neko A (Ja) ne izjedna­
čava ni s kojime drugim niti se kojemu drugome suprotstavlja,
nego se sàmo naprosto postavlja. Ona s obzirom na naš sistem
cjelini daje postojanost i dovršenje, ta cjelina mora biti sistem, i
to jedan sistem; ono stoje suprotstavljene, sve dok još ima nečega
suprotstavlj enog, mora se povezivati dok se ne proizvede apsolu­
tno jedinstvo, koje bi se, dakako, a što će se pokazati u svoje vri­
jeme, moglo proizvesti jedino dovršenim približavanjem beskona­
čnome, što je po sebi nemoguće. — Nužnost da se suprotstavlja
i povezuje na određen način počiva neposredno na trećem načelu;
nužnost da se povezuje uopće, na prvome, najvišemu, naprosto
327
 neuvj eto vanóme. Forma sistema temelji se na najvišoj sintezi; da
nužno i moralo bi se moći pokazati da on ne leži u pojmu čovjeka,
uopće treba biti neki sistem, na apsolutnoj tezi. — Toliko о prim­
ali svakako u pojmu suprotstavlj enih bića; ujedno bi se također
jeni one primjedbe na naš sistem uopće; ali postoji i njezina dru­
morala moći pokazati značajka u kojoj bi se oni poklapali. Ali čov­
ga, još važnija primjena na formu sudova, koja se ovdje iz više
jek, ukoliko za njega može važiti predikat slobode, to jest ukoliko
razloga ne smije zaobići. Naime, kao što je bilo antitetičnih i sin­
je apsolutan, ne predočen niti predočiv subjekt, nema ništa zaje­
tetičnih sudova, tako bi prema analogiji svakako mogli postojati
dničko s prirodnim bićima te im, dakle, nije ni suprotstavljen. No
i tetični sudovi, koji bi onima bili u nekoj odredbi upravo suprot­
ta se dva pojma, prema logičkoj formi suda, koja je pozitivna, ipak
stavljeni. Naime, ispravnost obiju prvih vrsti pretpostavlja neki
trebaju sjediniti; ali oni se ne mogu sjediniti ni u kojem pojmu,
razlog, i to dvostruk razlog, jedan razlog dovođenja u odnos te
nego samo u ideji nekog J a čija svijest ne bi bila određena ničim
jedan razlog razlikovanja, koji se mogu pokazati, a i moraju, ako
izvan njega, već bi ono, štoviše, sve izvan sebe samo određivalo
se sud treba dokazati. (Na primjer, ptica je životinja; ovdje je ra-
svojom pukom sviješću. No sama ta ideja nije zamisliva jer za nas
zlog dovođenja u odnos, na koji se reflektira, određen pojam ži­
sadrži proturječje. Ali ona nam je ipak postavljena kao najviši
votinje, koji se sastoji od materije, organizirane materije, animal­
praktičan cilj. Čovjek se treba u beskonačnost sve više približa­
no oživljene materije; razlog razlikovanja, od kojega se apstrahi­
vati po sebi nedostižnoj slobodi. — Tako je sud ukusa: A jest li­
ra, jest pak specifična diferencija različitih životinjskih vrsta ­
jepo (koji kazuje da u A jest neka značajka koja jest i u idealu
imaju li one dvije ili četiri noge, perje, ljuske ili im je koža dla­
lijepoga), tetičan sud; jer tu značajku ne mogu uspoređivati s ide­
kava. Ili: biljka nije životinja; ovdje je razlog razlikovanja na koji
alom jer ideal ne poznajem. Štoviše, zadaća je mojega duha, koja
se reflektira specifična diferencija između biljke i životinje; razlog
potječe iz njegova apsolutnog postavljanja, da ga nađem, a ona se
dovođenja u odnos, od kojega se apstrahira, jest pak organizacija
može riješiti samo na koncu potpunog približavanja beskonačno­
uopće.) No tetičan bi sud bio onaj u kojemu se nešto ne bi ni s
me. — Zato su Kant i njegovi sljedbenici te sudove vrlo točno
jednim drugim izjednačavalo niti se ijednome drugom suprotstav­
nazvali beskonačnima, premda ih nitko, koliko mi je poznato, nije
ljalo, nego bi se jedino izjednačavalo sa samime sobom; prema
objasnio na razgovijetan i određen način.
tome, on ne bi mogao pretpostavljati nikakav razlog dovođenja u
8) Dakle, ni za jedan određen tetičan sud ne može se navesti
odnos ili razlikovanja, nego bi ono treće, koje prema logičkoj for­
neki razlog; ali postupak ljudskog duha pri tetičnim sudovima
mi ipak mora pretpostavljati, bila samo zadaća za neki razlog.
uopće temelji se na postavljanju onoga J a naprosto samim sobom.
Iskonski najviši sud te vrsti jest: J a jesam, u kojemu se baš ništa
Korisno je i pruža najjasniji i najodređeniji uvid u osebujan ka­
ne izriče о onome Ja, nego se mjesto predikata u beskonačnost
rakter kritičkog sistema, usporedi li se to obrazloženje tetičnih
ostavlja praznim za moguću odredbu toga Ja. Svi sudovi koji su
sudova uopće s onim antitetičnih i sintetičnih.
sadržani pod tim sudom, dakle pod apsolutnim postavljanjem
Sva u bilo kojemu pojmu koji izražava njihov razlog razliko­
onoga Ja, jesu te vrsti (makar i nemaju uvijek J a kao logički su­
vanja suprotstavljena poklapaju se u nekome višem (općenitijem,
bjekt). Na primjer, čovjek je slobodan. Taj se sud može promatrati
obuhvatnijem) pojmu koji se zove rodnim pojmom, to jest pret­
kao pozitivan (u kojem bi slučaju značio: čovjek pripada razredu
postavlja se neka sinteza u kojoj su oba sadržana, i to sadržana
slobodnih bića), i tada bi se trebao navesti neki razlog dovođenja
utoliko ukoliko su međusobno jednaka. Na primjer, zlato i srebro
u odnos između čovjeka i slobodnog bića, koji bi kao temelj slo­
su kao jednaki sadržani u pojmu metala, koji ne sadrži pojam u
bode bio sadržan u pojmu slobodnog bića uopće te u pojmu Čov­
kojemu se oni suprotstavljaju, ovdje, recimo, pojam boje. Otuda i
jeka; ali daleko od toga da bi se takav razlog mogao navesti: ne
logičko pravilo definicije da ona mora navoditi rodni pojam, koji
može se pokazati čak ni razred slobodnih bića. Ili se, pak, taj sud
sadrži razlog dovođenja u odnos, i specifičnu diferenciju, koja sa­
promatra kao negativan, tako da se na taj način čovjek suprot­
drži razlog razlikovanja. — Sva su izjednačena pak suprotstavlje­
stavlja svim bićima koja stoje pod zakonom prirodne nužnosti; ali
na u nekome nižem pojmu, koji izražava neku posebnu odredbu
tada bi se morao navesti razlog razlikovanja između nužno i ne
od koje se u sudu kojim se ona dovode u odnos apstrahira, to jest

328
329
 svaka sinteza pretpostavlja neku prethodnu analizu. Na primjer,
u pojmu tijela apstrahira se od različitosti boja, određene težine,
okusa, mirisa itd., te sada sve ono što ispunjava prostor, što je
nepropusno i ima ikakvu težinu, može biti tijelo, ma koliko bilo
među sobom suprotstavljene u pogledu onih značajki. {Koje su
odredbe općenitije ili specijalnije i koji su pojmovi, prema tome,
viši ili niži, to određuje nauk о znanosti. Općenito, što je manje
srednjih pojmova kroz koje se neki pojam izveo od najvišega, od
pojma realnosti, to je on viši; što je tih pojmova više, to je on niži.
Sigurno je da je Y niži pojam nego X ako se u nizu izvoda pojma
Y od najvišeg pojma pojavljuje X; i obratno.)
S onim naprosto postavljenim, s Ja, stvari stoje posve druk­
čije. S njime se, suprotstavljajući mu se, ujedno i izjednačava neko
Ne­ja, ali ne u nekome višem pojmu (koji bi ih, recimo, oba sa­
državao i pretpostavljao višu sintezu ili barem tezu), kao kod svih
drugih usporedbi, nego u nekome nižem. Sámo J a silazi u jedan
niži pojam, pojam djeljivosti, da bi se moglo izjednačiti s Ne­ja; i
u istome pojmu mu se i suprotstavlja. Tu nema, dakle, nikakva
uspinjanja, kao što je inače kod svake sinteze, nego je riječ о si­
laženju. J a i Ne­ja oboje su, čim se pojmom uzajamne ograniči­
vosti izjednače i suprotstave, sami nešto (akcidencije) u J a kao
djeljivoj supstanciji; postavljeni su od J a kao apsolutnoga neogra­
ničivog subjekta kojemu ništa nije jednako niti suprotstavljeno.
— Zato svi sudovi, čiji je logički subjekt ograničivo ili odredivo J a
ili nešto što to J a određuje, moraju biti ograničeni ili određeni
nečim višim; a svi sudovi čiji je logički subjekt apsolutno neodre­
divo J a ne mogu biti određeni ničim višim, jer apsolutno J a nije
određeno ničim višim, nego su oni naprosto utemeljeni i određeni
sami sobom.
U tome se sada sastoji biće kritičke filozofije, da se apsolutno
J a postavlja kao naprosto neuvjetovano i ničim višim odredivo, i
ta filozofija, ako konsekventno zaključuje iz tog načela, postaje
naukom о znanosti. Nasuprot njoj, dogmatska je ona filozofija ko­
ja nešto izjednačava s onim J a po sebi i nešto mu suprotstavlja;
to se događa u tobože višem pojmu stvari (Ens), koji se posve
proizvoljno postavlja kao naprosto najviši. U kritičkom je sistemu
stvar ono što je postavljeno u Ja; u dogmatskom ona je ono u što
je postavljeno samo Ja. Stoga je kriticizam imanentan, jer sve
postavlja u Ja, a dogmatizam transcendentan, jer ide još i preko
Ja. Ukoliko dogmatizam može biti konsekventan, spinozizam je
330
njegov najkonsekventniji proizvod. Postupa li se s dogmatizmom
prema njegovim vlastitim načelima, kako bi zapravo i trebalo, on­
da se postavlja pitanje zašto on bez nekoga višeg razloga ipak
pretpostavlja svoju stvar po sebi, premda je u slučaju onoga J a
pitao za neki viši razlog; zašto ona važi kao apsolutna, a J a nije
trebalo biti apsolutno. Na tako što on sada ne može odgovoriti, i
stoga s pravom zahtijevamo od njega da prema svojemu vlastitom
načelu da ništa ne prihvaća bez razloga, navede opet neki viši
rodni pojam pojma stvari po sebi te opet neki viši pojam tog poj­
ma i tako u beskonačnost. Do kraja dovedeni dogmatizam niječe,
prema tome, ili da naše znanje uopće ima neki temelj, da je u
ljudskome duhu uopće neki sistem, ili pak proturječi samome se­
bi. Do kraja dovedeni dogmatizam jest skepticizam koji dvoji u to
da dvoji; jer on mora ukinuti jedinstvo svijesti i s njime čitavu
logiku ­ dakle, on nije dogmatizam i proturječi samome sebi
tvrdeći da to jest 5 .
(Tako Spinoza postavlja temelj jedinstva svijesti u supstanciju
u kojoj je svijest kako prema materiji (određenom nizu predodža-
ba) tako i prema formi jedinstva nužno određena. No pitam ga
što je tada ono što ponovno sadrži temelj nužnosti te supstancije,
kako prema njezinoj materiji (različitim u njoj sadržanim nizovi­
ma predodžaba) tako i prema njezinoj formi (prema kojoj u njoj
svi mogući nizovi predodžaba trebaju biti iscrpljeni i tvoriti pot­
punu cjelinu). Sada mi on za tu nužnost ne pruža nikakav daljnji
temelj, nego kaže: naprosto jest tako; i to kaže zato što je prisiljen
pretpostaviti nešto apsolutno prvo, neko najviše jedinstvo. No želi
li to, mogao se odmah zaustaviti pri jedinstvu koje mu je dano u
svijesti, pa ne bi bio morao izmišljati neko još više, na što ga ništa
nije tjeralo.)
Postoje samo dva sistema, kritički i dogmatski. Skepticizam, kako se
gore određuje, ne bi bio nikakav sistem, jer niječe mogućnost nekog
sistema uopće. No nju on ipak može nijekati samo sistemski, dakle
proturječi samome sebi i posve je protuuman. Narav ljudskoga duha
već se pobrinula za to da bude i nemoguć. Još nikada nitko nije ozbilj­
no bio takav skeptik. Nešto je drugo kritički skepticizam, skepticizam
Humea, Maimona, Enezidema, koji otkriva nedostatnost dosadašnjih
temelja i upravo time naznačava gdje se mogu naći čvršći. Njime zna­
nost svakako dobiva, premda ne uvijek na sadržaju, no sigurno na
formi ­ i slabo se umije prepoznati što je na korist znanosti, uskrati
li se oštroumnom skeptiku poštovanje koje on zaslužuje.
331
 Naprosto se ne može objasniti kako je ikada neki mislilac mo­ općenito načina djelovanja - to da se jedno ograničava drugime -
gao ići preko onoga Ja, kao što se zatim ne mož'e objasniti ni to onda imamo kategoriju odredbe (ograničenje, kod Kanta !imitaci­
kako se, nakon što je to jednom učinio, bilo gdje mogao zaustaviti, ja). Naime, postavljanje kvantitete uopće, bila ona sada kvantite­
ne nađe li se razlog za to u nekoj praktičnoj okolnosti. Ono što ta realnosti ili negacije, zove se odredbom.
je dogmatičara tjeralo preko onoga J a bila je jedna praktična okol­
nost, a ne teorijska, kako se, izgleda, vjeruje: bio je to, naime,
osjećaj ovisnosti našega Ja, ukoliko je ono praktično, о nekome
Ne­ja koje naprosto nije pod našim zakonodavstvom te je utoliko
slobodno. A jedna ga je praktična okolnost natjerala također i na
to da se negdje zaustavi: naime, osjećaj nužnog podređivanja i
jedinstva svega Ne-ja pod praktične zakone onoga Ja. No to pod-
ređivanje i jedinstvo uopće nisu kao predmet nekoga pojma nešto
što jest, nego su kao predmet jedne ideje nešto što treba biti i što
treba biti proizvedeno kroz nas, kako će se pokazati u svoje vri­
jeme.
Otuda naposljetku postaje jasno da dogmatizam uopće nije
ono što navodi da jest, da smo u gornjem izvodu bili. nepravedni
spram njega i da je on spram sama sebe nepravedan kada n a to
pristaje. Njegovo najviše jedinstvo doista nije niti može biti nije­
dno drugo nego jedinstvo svijesti, a njegova je stvar supstrat dje­
ljivosti uopće ili najviša supstancija u koju su postavljena oba, i
J a i Ne­ja (Spinozine inteligencija i protežnost). On se uopće ne
uzdiže do čistoga apsolutnog Ja, a kamoli da bi išao preko njega;
tamo gdje ide najdalje, kao u Spinozinu sistemu, on ide do našega
drugog i trećeg načela, ali ne i do prvoga, naprosto neuvjetovana;
obično se pak ne uzdiže ni toliko. Kritičkoj je filozofiji preostalo
da učini taj zadnji korak te da time dovrši znanost. Teorijski dio
našeg nauka о znanosti, koji se također razvija samo iz dvaju po­
tonjih načela, jer prvo ovdje ima samo regulativnu valjanost, do­
ista je sistemski spinozizam, kako će se pokazati u svoje vrijeme,
samo što je jedina najviša supstancija samo svačije Ja; no naš sis­
tem tome dodaje i jedan praktičan dio koji utemeljuje i određuje
onaj prvi, time dovršava cijelu znanost, iscrpljuje sve ono što se
nalazi u ljudskome duhu i tako običan ljudski razum, koji je sva
filozofija prije Kanta vrijeđala, a naš ga teorijski sistem, kako se
Čini, posvađao s filozofijom bez ikakve nade u pomirenje, s njome
ponovno sasvim miri.
9) Ako se posve apstrahira od određene forme suda, od toga
da je on sup rotstavljajući ili usp oređujući, da počiva na nekom
razlogu razlikovanja ili dovođenja u odnos, te se ostavi samo ono

332
 Rječnik važnijih izraza der Satz ­ stav
das Selbstbewußtsein ­ samosvijest
die Anschauung ­ zor setzen ­ postavljati
der Beziehungsgrund ­ razlog dovođenja u odnos die Tathandlung ­ udjelovljena radnja
die Tätigkeit ­ djelatnost
einschränken - ograničavati die Teilbarkeit ­ djeljivost
entgegesetzen - suprotstavljati
unbedingt ­ neuvjetovano
folgern - zaključivati der Unterscheidungsgrund ­ razlog razlikovanj
frei - slobodno urteilen ­ suditi

gegensetzen - protustavljati die W irklichkeit ­ zbilja, zbiljnost

der Gehalt - sadržaj die W issenschaftslehre ­ nauk о znanosti
das Gesetztsein ­ postavljenost
die Gewissheit ­ izvjesnost
die Gleichheit ­ jednakost
gleichsetzen ­ izjednačavati
der Grund ­ temelj, razlog
die Grundbestimmung ­ temeljna odredba
die Grundlage ­ osnova
der Grundsatz ­ načelo
die Gültigkeit ­ valjanost

die Handlung ­ radnja

das Ich ­ Ja
der Inhalt
­ sadržaj
konstruieren
­ konstruirati
der Lehrsatz
­ poučak
das Merkmal
­ značajka
das Nicht­Ich
­ Ne­ja
das Raisonnement
repräsentieren ­ rezoniranje
­ reprezentirati
334