KoTo(R)

KOTORU
KoTo(R)
KOTORU
Teatar zajednice POZORIŠTE O KOTORU

2016.
Izdavač: Expeditio - Centar za održivi prostorni razvoj, Kotor
Lektura i korektura: Jelena Vukasović, Maja Mrđenović i Vesna Leković
Crteži: Miodrag Vargić
Fotografije: Dragana Drašković, Stefan Lazarević, Srđa Mirković
Priprema za štampu: Expeditio
Štampa: Biro Konto, Igalo
Tiraž: 500

Kotor, 2016.

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the
views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made
of the information contained therein.

POZORIŠTE O KOTORU / Theatre about Kotor has been initiated by the NGO EXPEDITIO
in cooperation with the theatre director Petar Pejaković and supported by the Cultural
Centre „Nikola Đurković” Kotor. The play is part of the European ARTIZEN Initiative
funded through the EU Creative Europe Programme and the ACT4CITY project.
ACT4CITY is funded by Balkan Arts and Culture Fund BAC. BAC is supported by the Swiss
Government through the Swiss Agency for Development and Cooperation (SDC) and
the European Cultural Foundation (EFC).

JU Kulturni
centar
“Nikola
Đurković”
Kotor
Uzbudljivo i potresno o građanskoj (ne)svijesti 7
Grad koji se pobunio igrom 13
Pravi ljudi imaju moć koja je trajna 17
Osvješćivanje kroz umjetničke intervencije 25
KoTo(R) o Kotoru - tekst izvedbe 35
Pozorište o Kotoru 91
Apel za unapređenje života u gradu Kotoru 97
Uzbudljivo i potresno o
građanskoj (ne)svijesti
Pozorišni prikaz kritičara Aleksandra Milosavljevića

Pre trideset godina u tadašnjem glavnom gradu Crne Gore već su

prve predstave prikazane na tek osnovanom Festivalu jugoslovenskog
alternativnog tetara Titograd najavile da će ovaj Festival postati prostor
ozbiljnog preispitivanja stanja na našoj tadašnjoj alternativnoj pozorišnoj
sceni.

U to doba teatarska alternativa je podrazumevala predstave koje su

se i svojom estetikom ali i tematski razlikovale od onoga što su nudili
repertoari takozvanih „velikih” pozorišta, a demarkaciona linija između
glavnog repertoarskog toka i alternative bila je ogromna poput Kineskog
zida. Naime, ono što nije bilo moguće reći i prikazati u profesionalnim
pozorištima lako je prolazilo kada bi nastalo u amaterskim teatrima koji
su bili produkciona osnova ondašnje alternative. No, nije u to vreme bio
problem samo u onome šta je sa scene moglo da bude izrečeno. Ništa
manje značajno pitanje bilo je vezano za estetiku samih predstava.

Prisetimo se, 1986. godine, kada je održan prvi FJATT, BITEF je slavio
tek deseti rođendan, dakle još uvek je bio mlad festival koji je, uprkos
nesumnjivoj međunarodnoj afirmaciji, i dalje izazivao podozrenje
domaće kulturne javnosti, baš kao i političkog establišmenta. U to
doba beogradski internacionalni teatarski festival bio je ekskluzivna
7
 pojava i za beogradske krugove, oaza u kojoj su mogli istinski da uživaju
samo predstavnici autentične umetničke i intelektualne elite. U isti
mah, prestonički, ali i ne jedino beogradski teatri, repertoarski su još
uvek vidali rane od političkih zabrana pojedinih pozorišnih predstava
iz sedamdesetih i s početka osamdesetih godina, kada je teatarski
amaterizam u Jugoslaviji doživljavao svoje zvezdane trenutke.

Danas se najčešće prisećamo tog perioda zahvaljujući docnijim uspesima

mladića i devojaka koji su u profesionalne glumačke ili rediteljske
vode uplovili iz amaterizma, a pri tome zaboravljamo da su amaterska
pozorišta – barem u ono vreme – bila ozbiljan rasadnik ne samo glumaca
i reditelja nego i ideja. Amateri nisu mogli da podražavaju profesionalce,
jer kad god bi to učinili jasno bi se videla razlika, postajala bi evidentna
zanatska nemoć amatera i odsustvo njihovog profesionalnog iskustva. I
to je bilo tako čak i kada su s njima predstave pripremali profesionalni
reditelji. S druge strane, amateri su, u poređenju s profesionalcima, bili
vlasnici slobode. Mogli su, naime, da se bave najraznovrsnijim teatarskim
istraživanjima, da ispituju mogućnosti pojedinih scenskih formi i izraza,
a pri tom nisu morali strahovati da će njihova eksperimentisanja odbiti
publiku, niti su se brinuti da li će njihove predstave doneti očekivanu
zaradu pozorištima.

Oslobođeni ovakvih briga, zaštićeni od imperativa zarade, straha da li

će se dopasti gledaocima, polaganja računa političarima, jugoslovenski
teatarski amateri su punim plućima udisali svoju umetničku slobodu, a
pri tom su istraživali prostore pozorišne estetike koja će – vreme je to
pokazalo – tek stupiti u profesionalne institucije.

8
Prisećamo se ovih vremena i tadašnje teatarske atmosfere zato što je
na ovogodišnjem podgoričkom Festivalu internacionalnog alternativnog
teatra, nasledniku negdašnjeg FJATT-a, izvedena i jedna prvorazredna
amaterska predstava – KoTo(R) o Kotoru - dokumentarna predstava
pozorišta zajednice, u režiji Petra Pejakovića, predstava koja je na najbolji
i teatarski najefektniji način pokazala da na ovim prostorima, uprkos sve
agresivnijoj i pogubnijoj komercijalizaciji umetnosti, još uvek ima mesta
za ozbiljan, autentičan i predan amaterski angažman u pozorištu.

Kotorska predstava je dokumentaristički projekat, baziran na ličnim

iskazima učesnika, amatera, običnih građana, Kotoranki i Kotorana, koji
kroz formu teatra pokazuju svoj život, ili tačnije svoju muku. Jer njihov
život u Kotoru se pretvorio u muku. Od ispovednih fragmenata koji se
tiču kotorske svakodnevice nastala je scenska igra saopštena teatarskim
rečnikom, uzbudljiva, na momente potresna, nimalo pretenciozna. Ova
predstava iz prve ruke svedoči o postepenom ali sigurnom propadanju
Kotora, o gušenju grada koji na očigled svojih stanovnika nestaje pred
silovitim nasrtajima neoliberalnog koncepta takozvanog kulturnog
turizma.

Pomama za novcem, rasprodaja prirodnih resursa, ali i pojedinih

elemenata neprocenjive kulturne baštine, atmosfera diktirana idejom
brze i lake zarade, već godinama pretvaraju jezgro drevnog Kotora u
veliki kafić čija trešteća muzika krnji zidine Grada. U isti mah, kotorske
krivudave uličice, prelepi trgovi i ljupke pjacete, transformišu se u kič
ambijent koji je sve teže povezati sa bogatom povešću Kotora. Jedan
od bisera Boke Kokotorske, uokviren kapetanskim gradom Perastom,
Verigama kao zaprekom za piratske brodove, slavnom Gospom od
9
 Škrpjela, atraktivnim Risanskim zalivom i Ostrvom svetog Đorđa, Kotor
danas, polako ali sigurno, odumire izjedajući sâm sebe. Iznutra i spolja.

Ovu jednostavnu i evidentnu istinu akteri predstave KoTo(R) o Kotoru

saopštavaju i igraju kroz niz scenskih fragmena, stvarajući složenu
strukturu satkanu od elemenata koji međusobno nisu previše čvrsto
povezani, osim osnovnom tematskom niti – pričom o Kotoru i Boki
Kotorskoj. U jednoj sceni turistički vodič provodi goste kotorskim
ulicama, no sadržaj onoga sa čime upoznaje turiste ima manje veze s
burnom istorijom koja je vazda tutnjala ovim prostorima, a pre je uvod u
program predstojeće zabave. Jer danas nikoga više ne zanima povest, a
svet funkcioniše kao prostor neprekidno potencijalne zabave. Istorijska
faktografija se, dakle, ovde pojavljuje tek kao fon na kojem će se još
jasnije ocrtavati obrisi novoupostavljenog kotorskog vašara. U sledećoj
sceni će učesnici predstave svojim telima markirati kruzer čiji gabariti
poništavaju zidine starog Kotora, da bi u narednoj publika saznala da
lokalni političari itekako imaju plan kulturnog razvoja Grada, ali i otkrila
da je taj plan tipičan primer montipajtonovski izvitoperenog tumačenja
sveta. Neki od ovih scenskih prizora u sebi sadrže snažnu katarzu, neki
imaju tek ilustrativnu funkciju, dok ima i onih koje služe samo kao
svojevrsno vezivno tkivo, no svi oni vode ka finalu u kojem ćemo biti
suočeni sa reakcijom mnogih Kotorana na ovu predstavu.

Duhovite reminiscencije na kotorsku svakodnevicu u jednom času, naime,

postaju zastrašujuća slika joneskovski apsurdne stvarnosti koja preti
da sama izjede vlastitu supstancu, a usput i ruinira jedan od najlepših
gradova drevne mediteranske baštine. No, KoTo(R) o Kotoru pokazuje da
uništavanje Polisa ujedno podrazumeva i poništavanje građanske svesti,
10
a da gušenje Grada, osim razarajućeg dejstva na arhitekturu i poimanje
prostora, utiče i na raslojavanje unutar samog bića kotorskog građanstva.
Otuda su akteri predstave, prikazavši KoTo(R) o Kotoru u svom gradu,
prepoznati u Kotoru kao neprilagođeni buntovnici i remetilački faktor.
Rečju, identifikovani su kao drugačiji. A biti drugačiji, barem u mehanizmu
„filozofije palanke”, znači biti – neprijatelj.

Završne scene predstave – odjeci njenog igranja u samom Kotoru, užasne

pretnje i uvrede na račun njenih aktera – potvrđuju istinu da očuvanje
građanske svesti jeste jedno od centralnih civilizacijskih pitanja kojima
se sada i ovde ima smisla baviti. Uzmemo li, pri tom, u obzir činjenicu da
akteri predstave nisu glumci, te da ne pokušavaju da glume glumce, nego
svoje iskaze saopštavaju neposredno, autentično dokumentaristički,
te da u njihovom scenskom nastupu nema ni najmanjeg pokušaja
prikrivanja da su naturščici, onda takav njihov angažman dobija dodatnu
scensku težinu i dramatičnost.

Uostalom, već i sam naslov predstave je duhovita igra reči, jer ukazuje
na dvosmislenost: Kotor Kotoru, s jedne, ali i ali Ko-to-(radi)-Kotoru,
s druge strane, gde slovo „R”, stavljeno u zagradu na kraju prve reči,
ujedno asocira na uobičajeni simbol zaštite robne marke, pa ime grada
Kotor, sa naglašenim „R”, možemo prepoznati i kao dokaz da i kulturna
baština može da postane tržišni brend. A tržište, kao što nas podučavaju
magovi neoliberalnog kapitalizma, ima svoje zakone, po pravilu suprotne
interesima kulture.

No, ovako shvaćeno slovo „R“ možemo, međutim, tumačiti i na posve

drugačiji način: kao čvrstu rešenost autora i aktera predstave da sami
11
 zaštite Kotor od onoga što mu sledi ako sadašnji proces arhitektonske,
kulturne, duhovne i moralne devastacije bude nastavljen. Naime, jedno
od pitanja koja postavlja ova predstava glasi: od koga ga to ona zapravo
štiti? Ko sve ovo radi Kotoru? Ko mu ubija dušu i skrnavi ga? Ko mrvi
njegove drevne zidine i muti vodu u kojoj odvajkada živi vila primorkinja?
Ako na kraju predstave čujemo sve te strašne uvrede i pretnje koje su
Kotorani izrekli ili napisali svojim sugrađanima, akterima ove scenske
priče, moramo se zapitati da li se pravo na ljubav prema nekom gradu
stiče potvrdom da ste u tom gradu rođeni? Kupuje li se pravo na tu ljubav
kao što su nekoć bile kupovane indulgencije? Imaju li pravo na tu ljubav,
a u skladu s njom i pravo da štite grad koji vole, i oni koji u tom gradu nisu
rođeni? Da li su granice grada (polisa) ujedno i međe u kojima obitava
duša?

Nastala kroz proces pozorišne radionice koju je vešto i promišljeno vodio

reditelj Petar Pejaković, ova predstava je na najbolji način iskoristila
teatar kao medij da bi bio artikulisan precizan društveni stav. Forma
kotorske predstave je, dakle, scenskom igrom početnu metaforu Kotora
kao polisa na kojem se temelji mediteranska civilizacija, a šire i evropska,
smestila u sferu društvenog aktivizma, te se tako oslobodila obaveze
robovanja ma kakvim pozorišnim pravilima. Otuda KoTo(R) o Kotoru nije
samo teatarski čin, ili je to tek delimično, a sagledana u širem kontekstu,
ova predstava prerasta u pitanje koje prestaje da se tiče samo grada od
kojeg je satkan njen naslov. Tiče se, dakle, svih nas – tamo i ovde. Svuda.

Aleksandar Milosavljević, pozorišni kritičar

Septembar 2016.

12
Grad koji se pobunio igrom
U dnevnim novinama „Vijesti” 1. jula 2016. je objavljena kolumna
Božene Jelušić pod nazivom „Kotor i Vještica” u kojoj autorka piše o
premijeri predstave KoTo(R) o KOTORU.

Dok u Cmoj Gori protesti obespravljenih ne prestaju, zaposjedaju se

drumovi, štrajkuje glađu i izlazi se pred Skupštinu, u kojoj dobro (pre)
plaćeni poslanici glume prijatelje naroda, Kotorani su uspjeli da se pobune
pozorišnom predstavom. Za to su imali i previše razloga od surovosti
graditelja koji satiru ono što ga je stavilo pod Uneskovu zaštitu, preko
centralizacije i sloma nekada uspješne privrede, do moralnog bespuća
i žudnje za lako stečenim bogatstvom. Pozorišna scena je tako postala
politička tribina, a scenski pokret način da se saopšte moralni i politički
zadatak građanina. Sala CZK je bila prepuna, čak i prolazi i stepenice.
Teško da bi ijedna politička partija uspjela da okupi toliko ljudi, a da iza
okupljanja ne stoje goli interes ili životna prinuda.

Iako će se pozornice naših primorskih gradova i ovoga ljeta nadmetati

svojim manje ili više skupim programima, teško da će neki doseći
emotivnu snagu amaterske dokumentarne pozorišne predstave „KoTo(R)
o Kotoru” (igra riječi: Ko to o Kotoru) koja je u režiji Petra Pejakovića
premijemo izvedena u ponedjeljak 20. juna u dvorani Kulturnog centra
„Nikola Đurković” u Kotoru. Nažalost, na sajtu NVO Expeditio, koja stoji
iza ovog vrijednog projekta, vidi se da je odjek u javnosti bio odveć
skroman i da se u ovoj zemlji ružnih vijesti teško nalazi prostor za one

13
 malobrojne trenutke koji vraćaju nadu u mogućnost da nam bude bolje,
da društvo bude zdravije i pravednije.

Iako je Kotor jedinstveni grad koji se pobunio igrom, teško da će ih

nadležni čuti. Nadležni su navikli na dvorske predstave i na bezbjedni prvi
red u kome glume kulturu. Zato za njih ovdje nije bilo mjesta. Takvi kakvi
su, ne bi se ni usudili da dođu u srce karnevalske tradicije, koja ukida
hijerarhiju i razobličava one koji imaju moć. A Kotor je disao slobodom,
smijehom i satirom, koji su razobličavali i ismijavali sve one koji su ga
uvrijedili. I makar samo te jedne večeri, svako bi poželio da nikad nije bio
vlast, ni u Kotoru ni u državi, posebno kada su iz publike počele da stižu
salve optužbi i ponekad odveć grubih komentara.

Međutim, takvo satirično ismijavanje predstavlja srž i karnevala i

mediteranske dramske tradicije. Zato se grčkim komediografima ponekad
zabranjivalo da upotrebljavaju lična imena onih koje su kritikovali. O snazi
ismijavanja svjedoči i legenda o smrti Eupolida, žestokog kritičara vlasti.
Njega su bacili u more, po naređenju Alkibijada, uvrijeđenog njegovim
otvorenim ismijevanjem. Da je to bilo moguće, mnogi bi te večeri rado i
sam Kotor bacili u more.

Kao u vrijeme drevnog antičkog pozorišta i Aristofanovih predstava,

i mi živimo u vremenu apsurda, jeftine demagogije i obesmišljavanja
demokratije. Aristofanove komedije su prikazivale tamnu stranu života
atinskog društva: demagoge koji laskaju narodu skromne pameti, njihovu
sebičnost i pohlepu i sa druge strane potpunu ravnodušnost prema
narodnim interesima. Međutim, lopovluk i podmićivanje i zloupotrebe
svih vrsta, nisu kod Aristofana bili pripisivani samo vođama, već i samom
14
narodu koji je izgubio osjećaj za sopstveni interes. Kao i danas, bilo je
to vrijeme u kome se svako mogao kupiti, u kome su ljudi prodavali
svoje dostojanstvo, bježali od rada i sanjali o lako stečenom bogatstvu.
Zato Aristofan nije zazirao ni od grube farse, pa čak ni od profanisanja
demokratije, te najveće grčke svetinje, ukoliko je ona omogućavala da se
narod zavede i okrene protiv samoga sebe.

I Kotorani su ismijali slične probleme i posebno uništavanje grada i

njegovih ambijentalnih vrijednosti, sveopšte fizičko i moralno zagađenje,
podmitljivost onih koji bi morali da ga štite, oštećene Škaljare,
Dobrotu, Verige, mlade ostavljene ulici i nezaposlenosti... Ismijali su i
sopstvene slabosti, ksenofobiju i stereotipe, koji im često ne daju da se
konstruktivnije bore za javni interes.

Važno je ponoviti da se pozorišna kritika i opomena Kotorana da gradovi

pripadaju građanima, događa u osvit konačnog i neopozivog preuzimanja
svega što je u Crnoj Gori vrijedno i što je još u stanju da privuče sumnjive
investitore, kontroverzne biznismene i one koji imaju moć u društvu. A
zna se šta njih privlači: djevičanski prostori divlje ljepote, urbane cjeline
rijetkih kulturnih i ambijentalnih vrijednosti, luke i plaže. Istina, brižna
Vlada povremeno objasni građanima da će i dalje imati pristup plaži i
obali, kao da im velikodušno kaže da će imati pravo da dišu.

Važno je reći i da su na sceni CZK-a bili ljudi različitih godina i obrazovanja,

vjera i nacija, domaći i pridošlice svi zajedno građani Kotora. U završnoj
sceni, polako su ih na sve uži prostor sabijali graditelji sa žutim šlemovima,
koji su premjeravali i otimali prostor grada. Samo se vi igrajte, govorili su
im, a onda su građani shvatili šta im rade i počeli da se bune. Međutim,
15
 graditelji su uzvraćali uvijek novim strategijama. Prvo providnim
obećanjima, onda vrećama novca, potom prebijanjem neposlušnih. A
onda su lica pod fantomkama počela da ulaze među građane i da zajedno
sa njima uzvikuju „Grad je naš”, sve dok sa scene nije nestao i posljednji
građanin otvorenog lica. Ostali su samo ljudi sa fantomkama, a dijete
koje je došlo da ih rastjera sa scene bilo je tek naivan pokušaj da se igra
okonča srećnim krajem.

Ipak, odveć očita aluzija na kotorske kriminalne grupe bila je tek

metafora onih „kriminalnih grupa” koje nastupaju u skupim odijelima i
bez fantomki, u svojstvu predstavnika naroda, koji mu oduzimaju luku,
život, posao, Verige, Kostanjicu, pomorce...

Simptomatično je da je te večeri prva predstava budvanskog Grada

teatra odigrana u Bečićima, u naselju simboličkog imena Vještica. Jer
Budva je izgubila sve svoje scene, preostalo joj je samo mjesto na kome
se gnijezdi kolektor za prečišćavanje otpadnih voda, projekat kojim su
građani Budve opljačkani i prinuđeni da vraćaju preko sto miliona eura.
Simpotmatično je i da je te večeri igrana „Antigona 2000 godina kasnije”,
a Sofoklova drama je znamenita i po čuvenom Hemonovom odgovoru
surovom ocu i vladaru Kreontu, koji Antigonu osuđuje na smrt: „To nije
država što jednom pripada”.

Božena Jelušić, profesorica književnosti

Jul 2016.

16
Pravi ljudi imaju moć koja je
trajna
U dnevnim novinama „Vijesti” objavljen je 20. juna 2016. intervju sa
Petrom Pejakovićem o procesnom radu na predstavi KoTo(R) o KOTORU

Vaši profesionalni, rediteljski afiniteti vidno su usmjereni ka oblicima

tzv. primijenjenog pozorišta (kao što su performans, terapijsko, ulično
i nevidljivo pozorište...), koje podrazumijeva dešavanje u lokalnim
prostorima i upotrebu drame i pozorišta u radu sa nekom od različitih
socijalnih grupa ili lokalnih zajednica. Možete li ukratko objasniti
svoju viziju ovog pozorišta: šta je njegova suština, i šta bi na osnovu
dugogodišnjeg iskustva bio Vaš lični metod pri njegovom stvaranju?

U pozorištu me zanima ono pozorište koje je „bliže životu“. Današnje

pozorište je izgubilo vitalnost, značaj i društveni uticaj koje je imalo u
svim epohama do prije 100 godina. Od tada, to je jedina umjetnost koja
je drastično gubila svoj položaj u modernom društvu. I dalje ga ubrzano
gubi. U svemu tomo gubi i sebe. Veoma često se pozorišta zatvaraju u
jednu samodovoljnu i podrazumijevajuću važnost koja nema mnogo veze
ni sa čim. Rapidno se dešava da nas tzv. virtualna stvarnost ili sve ono
što je tehnološki posredovano neposrednije odvodi do nekog stvarnog
života, a pozorište koje bi trebalo da je živo samo po sebi, zamajava nas
nekom kobajagi realnošću. Priča, likovi, gluma, odnosi i sukobi, koliko
god bili životni i istinski u dobrom konvencionalnom pozorištu, nemaju
onu moć kakvu ima teatar koji ima neposredniju vrstu djelovanja. To sam
osjetio mnogo puta na svojoj koži, i kao gledalac, i kao učesnik.
17
 Volim i bavim se pozorištem koje je neposredno dio života. Pravi ljudi,
stvarni prostori, istinski događaji imaju moć koja je trajna i duboka.
Stvarajući i rukovodeći se u tim okolnostima dolazite sigurno u poziciju
da nešto možete da uradite. Uvjerenja sam da pozorište mora da ima
još neke funkcije u društvu pored toga da zabavlja i estetski djeluje.
Današnja kultura je potpuno pod uticajem zabave i estetizacije, tako
da je drugačije pozorište tim prije potrebno. Uostalom, pozorište kao
umjetnost to već ima u svom karakteru: žive ljude, realno okupljanje oko
zajedničkog interesa, posezanje za temama i fenomenima koji nas se tiču
bez ostatka, direktano i živo dejstvo na neposrednu stvarnost. Pozorište
mora da se vrati tim svojim fundamentima ili, ako hoćete, korjenima.

A lični motivi za bavljenje participativnom umjetnošću?

Postoje i razlozi koji su lične prirode koji određuju ovakve moje afinitete u
pozorištu. Izdvojio bih samo jedan. Moja empatija je mnogo više socijane,
nego individualne prirode. Više me se tiču fenomeni koji su društveni
od onih koji su lični. I u tom smislu bavim se više društvenim temama i
dešavanjima. Koliko god neka individualna sudbina bila bremenita i imala
univerzalni karakter, ona me se ne tiče u dovoljnoj mjeri i za mene ne
nosi jak podsticaj. Emotivnost, kao esencija svakog umjetničkog djelanja,
važnija mi je kao pojava kolektivnog i kao sila društvenih promjena.
Radio sam pozorišne predstave i procese sa Romima, maloljetnim
delinkventima, osobama sa psihičkim poremećajima, sa djecom bez
roditeljskog staranja, sa osobama sa oštećenjem vida i sluha i sa
raseljenim licima. Čitav moj dvadesetogodišnji pozorišni rad sa djecom
i mladima, i za njih, razumijevam isto kao dio socijalno angažovanog
umjetničkog stvaralaštva. Nažalost, često su djeca, a posebno mladi,
18
dio društva koji je ugrožen i/ili marginalizovan. Nakon svih tih iskustava,
osnovni razlog zašto se bavim ovom vrstom pozorišta je što sam se
snažno uvjerio u moć koju ova vrsta djelovanja ima. Ne mogu reći ni da
imam, ni da nemam metod. U najvećoj mjeri koristim igru i improvizaciju
kao sredstva da se ljudi opuste, ohrabre, oslobode, izraze i osjete jedni
druge. Pozorište ima široko primjenjivu moć.

Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU,

koji kroz Vaš procesni rad sa stanovnicima/cama Kotora treba da
iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na gradske
posebnosti i probleme, započet u oktobru prošle godine, približava
se kraju. Dvadesetog juna javno će biti prikazana predstava „KoTo(r)
o Kotoru“, koja je nastala kao rezultat višemjesečnog radioničarskog
procesa. Na samom početku, svi zainteresovani građani su bili pozvani
da se uključe, i da na razne načine postanu stvaraoci ove predstave.
S obzirom na mnogobrojne raznolike lične priče i utiske vezane za
grad koji su isplivali tokom radionica, kako se slagala ta mozaična slika
Kotora danas, koje su teme isplivale kao dominantne?

Ovo je veoma poseban pozorištan projekat. Nisu okupljene ciljane

društvene grupe kao učesnici, već je ostavljeno da se javi i uključi ko god
hoće i može. Grupa koja se okupila i ustalila broji dvadesetak članova i
plod je demokratskog principa da se ravnopravno djeluje. To je raznolika
grupa, koja mnogo više predstavlja centar nego marginu jedne gradske
zajednice. Najmanji mogući zajednički imenitelj je određeni aktivizam
koji svi članovi nose u sebe. Riječ „drama“, kao sinonim za dramsku i
pozorišnu umjetnost, potiče od starogrčke riječi koja znači radnja ili
akcija. Dakle, pozorište kao princip akcije, u ovom slučaju društvene
19
 akcije, nešto je što najsnažnije okuplja ovu grupu ljudi. Ovo je veoma
rijedak i značajan primjer pozorišnog djelovanja, ne samo u Crnoj Gori,
već i u regionu. Nadam se da će zaživjeti i dalje se razvijati.

Na samom početku pozorišnih radionica smo razgovarali i odlučivali

(glasali) koje su to teme koje su najvažnije za Kotor danas. Teme koje su
se iskristalisale kao najvažnije većini, ali i kao najsnažnije, su teme života
u strahu, izumiranja starog grada, borbe protiv kulture, ljubavi prema
gradu, neučinkovitosti gradske vlasti, devastacije, razornog licemjerstva
i ćutanja, dekadencije i dr. Sve ove teme su dobile svoje značajno mjesto
u predstavi koja je proizašla iz ovog osmomjesečnog procesa.

POZORIŠTE O KOTORU, osim dokumentarnim, možemo formalno

okarakterisati i kao skupno kreirano pozorište zajednice, koje
karakteriše „demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje
i skupno kreiranje teksta u radioničarskom procesu proba. Imajući u
vidu i raznolikost i nehomogenost grupe građana koja je učestvovala
na radionicama, i nepostojanje unaprijed postavljenih tematskih
odrednica, možete li reći nešto više o „pravilima igre“ tog suštinski
otvorenog procesa, koji karakteriše nepredvidivost, i istovremeno
privlačna i pomalo zastrašujuća sloboda? Koliki i kakav je zaista bio
stepen zajedništva u integraciji različitih gledišta, a kolika i kakva uloga
reditelja?

Sebi sam u ovom procesu, pored ostalih, uobičajenih pozorišnih zadataka,

zadao dodatni zadatak medijatora i katalizatora određenih stavova i
ideja. Ovo je veoma delikatan proces u ovakvoj vrsti pozorišnog rada, ali
je i presudan. Kao i u „stvarnom životu“, posegli smo za demokratskim
20
principima komunikacije i djelovanja, koje je veoma teško sprovesti.
Ubijeđen sam da je kvalitetna demokratija u društvu koje je nerazvijeno
nemoguća, odnosno da stepen razvijenosti demokratije zavisi od stepena
razvijenosti društva u cjelini. Štaviše, razvijenost demokratije ne garantuje
i razvoj društva. U slučaju ovog našeg malog pozorišnog društva, situacija
nije reprezentativna na širem planu, jer okupljena grupa ne predstavlja
idealan uzorak prosječnog kotorskog građanina. Sa jedne strane, to je u
određenoj mjeri odvelo proces od dokumentarističkog, i to ka određenoj
kritici i satiri. Sa druge strane, mnogo lakše su se iskristalisale značajne
društvene teme, kao izraz svijesti i potrebe da se društveno djeluje.

Primijenjeno pozorište često se naziva i „pozorištem promjene“, jer su

javna prikazivanja predstava koja nastaju kao njegovi rezultati, za razliku
od institucionalnih pozorišnih izvedbi, samo „vrh ledenog brijega“, dok
je ono što je potencijalno suštinski važno i dragocjeno upravo sam
višemjesečni radioničarski proces. Jedan od proklamovanih ciljeva i
POZORIŠTA O KOTORU jeste da se kroz stvaralaštvo razvijaju kapaciteti
građana/ki da kritički misle i da se osnažuju za zajedničku promjenu
u aspektima društvenog okruženja koje im nije prihvatljivo. Kako
objašnjavate alhemiju procesa kroz koji su se u raznolikoj, međusobno
nedovoljno poznatoj grupi građana postepeno stvarali povezanost,
povjerenje i solidarnost? Takođe, šta bi bio optimalan koncept da se
u tom pravcu šire djeluje i na ne-učesnike, publiku koja će pogledati
izvedbu?

Ovaj proces sam razumio, prije svega, kao mogućnost pruženu svakom
građaninu Kotora, da javno iskaže svoja mišljenja i osjećanja o svom
gradu. To je moglo da se uradi direktno sa pozorišne scene, ili kroz
21
 doprinos samom procesu i nastanku scenarija predstave, davanjem
ideja, prijedloga, materijala; te učestvovanjem u odlučivanju oko
važnosti oblikovanja tih ideja. Veoma značajna je stvar osvijestiti potrebu
i odlučiti se na javni izraz o javnom interesu. Za to je potreban podsticaj,
ohrabrenje, mijenjanje uvjeta i borba protiv inhibiranosti. Ovaj projekat
je zato i osmišljen. To je njegova suština - da pozove ljude da se javno
izraze, a one koji se nisu odazvali da ohrabri, podstakne i pokaže im da je
to moguće, na jedan lijep i bezbolan način.

Mnogi su imali i imaju predubjeđenje da pozorište nije dobar način

da se to uradi. Zapravo je suprotno - upravo povjerenje, solidarnost,
zajedništvo, tolerancija, razmjena, osjećajnost, sinergija i mašta, koje
dobro pozorište uvijek u obilju nosi u sebi, idealno su tlo i uvjeti da se
desi nešto istinski. Dobro pozorište je oaza.

U modernom svijetu parcipativnost u svim umjetničkim disciplinama,

kao i u kulturnim i repertoarskim politikama, urbanizmu, itd. postaje
opšteprihvaćeno pravilo. Kada je pozorište u pitanju, često se može
čuti mišljenje da se danas najzanimljivije pozorište pravi sa publikom,
a ne za publiku, i da ono ne treba da bude privilegija samo pozorišnih
ustanova, nego sredstvo kreativnog izražavanja svakog pojedinca, u
svrhe ličnog razvoja i društvenog angažmana. Nasuprot tome, utisak
je da su u Crnoj Gori kultura i umjetnost uglavnom okamenjeni u
tradicionalističkim, reprezentativističkim, larpurlartističkim, a vrlo
često i ideološki obojenim modelima, bez svijesti da bi kreativnost
mogla i trebalo da bude društveno usmjerena i kolaborativna. Da
li smatrate da umjetnici i kreativci nose, ili da bi trebalo da nose,
određenu odgovornost za stanje u našem društvu? Kako ih podstaći da
22
se aktivnije bave rješavanjem izazova sa kojima se suočavaju gradovi i
građani?

Iskonsko i prvobitno pozorište je nastalo iz publike, a ne za publiku. Svako

dobro pozorište, ma kakvo ono bilo, treba da se pravi iz publike, a ne za
nju. Sve ostalo je prostor manipulacije i zloupotrebe. Teško je ovladati
istinskom i iskonskom potrebom koja dolazi iz publike u određenom
vremenu. Publici ne treba podilaziti, nego joj treba nuditi ono što joj
stvarno treba, i još malo više. U definisanju ovog malo više je sva vještina
stvaranja.

Ne mislim da svi umjetnici i kreativci nose neku posebnu odgovornost

za opšte stanje u društvu. Takva vrsta generalizacije nije dobra ni za
umjetnike ni za društvo. Osjećajnost, umjetnički talenat i promišljanje
nisu dovoljni za javno djelovanje. Postoje umjetnici i kreativci koji imaju
i ostale osobine potrebne za takvu vrstu angažovanja i odgovornosti. To
što su umjetnici javne ličnosti ne podrazumijeva da imaju mogućnost
da javno djeluju na širem planu, a samim tim niti povlači njihovu
odgovornost. Sa druge strane, umjetnost ima moć da utiče na stvarnost
na toliko poseban način, za razliku od drugih oblika ljudskog djelovanja,
da je veoma važno da se ta njena moć razvija i da ona bude „odgovorna”.
Umjetnost mora da ima ambiciju da kreira novu stvarnost.

S obzirom da bi pozorište trebalo da bude „poligon za vježbanje

i zadobijanje slobode“, kako u opštoj društvenoj klimi straha,
pomahnitalih ideologija, „nezamjeranja“, „uhljebljavanja“,..., ostati
nezavistan i slobodan; kako biti efektivno kritičan prema izopačenom
sistemu, a ipak bivstvovati i djelovati u njemu?
23
 Teško. Svjestan sam da je teško. Moja očekivanja od pozorišta su mnogo
veća od toga da bude samo poligon za slobode. Ta sopstvena nerealnost
mi je veoma važna i ne bih mogao bez nje. Nemam recept za sve. Donekle
me „spašava“ moja priroda, koja je istovremeno veoma blaga, i sa izrazito
divljim željama. Uvijek postavim velike zadatke, a onda krenem iz samog
početka. Trudim se da djelujem sistematično, što znači strpljivo, pažljivo,
iz temelja i iz korijena, ako treba uvijek iz početka. Nastojim da mijenjam
sistem, a ne pojavne stvari. Olakšava mi što bezuslovno volim ovo što
radim. Neodoljivo me privlače „svjetle tačke“, kako ih naziva Njegoš, a
one su često u najdubljem mraku.

Razgovarala: Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka

Jul 2016.

24
Osvješćivanje kroz
umjetničke intervencije
U dnevnim novinama „Vijesti” objavljen je 20. 12. 2015. intervju sa
Tatjanom Rajić o radu na predstavi KoTo(R) o KOTORU

Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU kroz

procesni rad reditelja Petra Pejakovića sa stanovnicima Kotora treba
da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na gradske
posebnosti i probleme. Riječ je o skupno kreiranom pozorištu zajednice,
koje promoviše ideju teatra kao sredstva istraživanja i kreativnog
izražavanja svakog pojednica ili grupe u svrhe ličnog razvoja i društvenog
angažmana. Na taj način, pozorište zajednice postaje i neki mogući
kreativniji, dijalogičniji način postojanja i življenja lokalne zajednice u
kojoj se dešava.

O tome gdje Expeditio, kao inicijator i posredni finansijer POZORIŠTA

O KOTORU identifikuje tačke presjeka između dinamičnih društvenih
tokova, mogućih polja promjena, razvojnog djelovanja umjetnosti i
lične i društvene akcije, razgovaramo sa arhitekticom Tatjanom Rajić,
programskom koordinatorkom NVO Expeditio.

U svim projektima pokušavamo da reagujemo na probleme i potrebe

zajednice u kojoj živimo i da pronalazimo jasne, javnosti razumljive i, kad
god je moguće, kreativne načine da se bavimo temama koje prepoznajemo
kao značajne. Kada smo počeli da razmišljamo o POZORIŠTU O KOTORU,

25
 imali smo unaprijed postavljen samo jedan zadatak /izazov - kako osnažiti
građane/ke (kao i same kreativne aktere - umjetnike) kroz uključivanje
u jedan umjetnički proces. Inspirisani drugim praksama dokumentarnog
pozorišta i poznavajući rad Petra Pejakovića, lokalnog reditelja, odlučili
smo da pokušamo povezati temu koja nas najviše zanima - grad, sa
umjetničkom formom - teatrom. Imali smo u vidu, takođe, i da je okvir za
aktivno uključivanje građana/ki u umjetničke projekte u Kotoru prilično
sužen.

Građanima/kama se uglavnom nudi pasivno konzumiranje kulturnih

dešavanja, a znamo da aktivno učešće u umjetničkim i kulturnim
projektima unapređuje socijalni kapital jedne sredine i podiže ukupan
kvalitet života. Takođe, stvaralaštvo igra važnu ulogu u podsticanju
kritičkog mišljenja na osnovu koga se razvijaju kapaciteti građana/ki da
se bave aktivizmom i osnažuju se za promjenu u aspektima društvenog
okruženja koje im nije prihvatljivo. Uzimajući u obzir sve navedene
okolnosti - teme kojima se bavi Expeditio, dostupnost saradnje sa
lokalnim umjetnikom koji ima iskustva sa dokumentarnim teatrom i
potrebu za aktivnijim uključivanjem i osnaživanjem građana/ki, započelo
je POZORIŠTE O KOTORU, ističe Rajić.

Kroz procesni rad reditelja Petra Pejakovića i učesnika izdvojilo se oko

25 potencijalnih tema za predstavu o Kotoru. Ona za koju je velika
većina okupljenih zatim smatrala da je prioritetna za obrađivanje
pozorišnim sredstvima je - život u strahu. Nakon četiri održane
radionice sa građanima, utisak je da je riječ o prilično višeslojnom,
složenom osjećanju. Šta je vaš utisak, kako biste objasnili tu izvjesnu
sjenku straha nad životom u Kotoru?
26
Podstaknuta ovom temom, kao i nekim drugim razgovorima na radionici,
razmišljala sam da ima više nivoa straha kod ljudi, a samo jedan od njih je
strah od izražavanja sopsvenog mišljenja u javnosti. Na radionici je više
puta pokrenuta tema ozbiljne zabrinutosti Kotorana/ki zbog negativnog
uticaja ljudi „sa strane“ (npr. sa sjevera), a na drugoj strani o tome da se
„furešti“ ne osjećaju prihvaćenim od strane domaćeg stanovništva. Tu je
i strah od toga da će grad koji volimo i kakvog ga pamtimo iz vremena
djetinjstva nestati, da će se pretvoriti u nešto što ne želimo… Snažna
osjećanja prate ove strahove i u to smo se uvjerili na radionicama.
Mislim da iza svih tih strahova leži osjećaj nemoći, inercije i doživljaja
da ne možemo ništa učiniti osim da pasivno posmatramo transformaciju
grada koja nam se događa pred očima. Ako bismo uspjeli da, kroz proces
rada na ovoj predstavi, podstaknemo same aktere, ali i buduću publiku
na aktivizam, koliki god on bio, mislim da će cilj biti postignut. U početku
radioničkog procesa smo pokušali da prepoznamo probleme koji nas
okružuju, u kasnijim fazama smo povremeno maštali o željenoj slici
grada. Ono što bi bilo dobro je da se u predstavi prepozna šta je to što
predstavlja prepreke od sadašnjeg do željenog i na koji način svako od
nas može da doprinese toj pozitivnoj promjeni.

Sa druge strane, planirano je da predstavu prati i akcija zagovaranja

za rješavanje gradskih problema koji će kroz proces eventualno biti
identifikovani. Na osnovu dosadašnjeg procesa, da li imate utisak da
je dovoljno razvijena kritička imaginacija građana o tome kako bi grad
trebalo da izgleda; i da li su Kotorani dovoljno svjesni mogućnosti i
potrebe za građanskim inicijativama i akcijama?

27
 Iako su gradovi/naselja okvir naših života, iznenađujuće je koliko malo
znamo o tome kako bi oni trebalo da se razvijaju da bi bili kvalitetnija
mjesta za život. O tome nas ne uče mnogo u školama, a van škola gotovo
nimalo. Nažalost, ukupan pristup planiranju prostora je takav da su
ključne odluke o tome kako će gradovi izgledati podređene investitorskim
željama, ne vodeći mnogo računa o javnom interesu i sa minimalnim
uključivanjem građana/ki u kreativne faze procesa njihovog planiranja
i oblikovanja (npr. u odlučivanje o javnim prostorima, parkovima,
rekreativnim zonama, korišćenju napuštenih javnih objekata...). Primjeri
razvoja gradova koji nas okružuju najčešće nisu dobra praksa, pa ni to
nije poligon za edukaciju kako bi trebalo i moglo da bude. U takvom
kontekstu, sa malo dobrih uzora i bez prilike da se kreativno uključuju
u planerske procese, nerealno je očekivati da će sami građani/ke znati
kako bi njihovi gradovi trebalo da izgledaju da bi bili bolja i prijatnija
mjesta za život, te šta bi oni mogli da učine da tome individualno (ili kroz
građanske akcije) doprinesu. U tom smislu postoji ogroman prostor za
edukaciju, prvo o tome koji su kvaliteti života u gradovima, a potom i
kako djelovati. Podsjetiću samo na neke osobine gradova kao poželjnih
mjesta za život: podsticajan okvir za razvoj lokalne ekonomije, bezbjedan
je i pouzdan javni prevoz kao održiva alternativa upotrebi automobila,
uslovi za bezbjedno pješačenje i vožnju bicikala, dostupni i prijatni javni
prostori, snažno povezana zajednica, kulturni i socijalni sadržaji dostupni
svima itd.

POZORIŠTE O KOTORU jedna je od aktivnosti u sklopu šireg projekta

European Artizen Initiative. U opisu ovog projekta stoji da se isti odvija
u gradovima ili djelovima gradova u svojevrsnoj tranziciji - prostorima
u kojima se odvijaju dinamične prostorne, organizacione i društvene
28
transformacije. Takođe, ovi gradovi teže i ka poželjnom, otvorenom,
participativnom procesu vlastitog kreiranja. U čemu prepoznajete
tranzicioni položaj Kotora, i gdje se u njemu otvaraju pomenute
„pukotine“ za senzibilne procese, koji bi bili drugačiji od sadašnjih,
koji Kotor otrovnim dodirom modernog kapitala sve više izgrađuju
kao privatni prostor?

Mislim da se danas, u svim gradovima koji imaju namjeru da opstanu,

nužno dešavaju te dinamične prostorne i društvene transformacije.
Što su gradovi atraktivniji, pritisak kapitala je veći. Osnovno pitanje
je na koji način se javni sektor i struka odnosi prema pritisku kapitala,
i kako obezbijediti da se ne izgubi iz vida interes građana/ki, tj.
kako da javni interes ne bude žrtvovan zarad interesa pojedinaca,
te na koji način da se sa podjednakom važnosti tretiraju svi razvojni
aspekati gradova - ekonomski, ekološki, socijalni i kulturni. U tom
procesu jako je važno i da se mi, građani, osnažujemo i djelujemo,
postavljamo pitanja javnom sektoru otvoreno i bez straha i da
djelujemo aktivistički. Kroz aktivnosti u lokalnom kontekstu se može i
mora uticati na političke aktere kako bi oni uzimali u obzir građane/ke
kao važnog partnera u procesu oblikovanja gradova. U tom procesu
jako je bitna participativnost, iznova pitati građane/ke šta vide kao
ključne probleme, šta su njihove potrebe i kako da one u najvećoj
mjeri budu zadovoljene. Naravno, neophodno je, kako se ne bi
iznevjerilo povjerenje građana, obezbijediti da njihovo uključivanje ne
bude isključivo deklarativno (na šta smo navikli kroz javne rasprave)
već istinsko, ono koje vodi podizanju kvaliteta života u zajednici.
Obezbijediti participativnost, danas kada imamo savremena sredstva
komunikacije, lakše je nego ikada, samo je potrebna volja.
29
 Prema svim dostupnim podacima, u Crnoj Gori prevelika centralizacija i
čvrsto ustanovljene postojeće strukture moći ograničavaju i sabotiraju
društvenu kreativnost. Štaviše, donosioci odluka na državnom i
lokalnom nivou, osim deklarativno, evidentno ne žele stvarni dijalog,
stvaranje partnerstava i uspostavljanje zajedničke odgovornosti i
osjećaja „vlasništva“ građana nad mjestom u kome žive. Sa druge
strane, Expeditio kao organizacija kojoj je participativni pristup jedno
od osnovnih načela kojima se rukovodi u svome radu, veoma često kroz
različita istraživanja pita građane za mišljenje. Možete li se osvrnuti na
utisak da se ljudi poslije nekog vremena zamore i obeshrabre, kada
odvoje svoje vrijeme, a ne dobijaju povratne informacije i ne vide
konkretne rezultate svoga uključivanja?

Jeste, mi u svim projektima jako polažemo na participativnost i vjerujemo

u taj pristup. Nažalost, mi ne možemo obećati građanima, niti to činimo,
da će njihove ideje i predlozi koje daju kroz proces uključivanja, biti
realizovani ukoliko to od nas ne zavisi. Mi im kažemo da će njihovo mišljenje
biti uključeno u određeni set preporuka, istraživanje, studiju i slično. To
je granica do koje možemo da garantujemo, i to uvijek ispunimo. Mislimo
da ljudi koji se uključuju prepoznaju našu dobru namjeru i ne osjećaju
se zloupotrebljenim. Zato još uvijek imamo zadovoljavajući (čak i preko
očekivanog) nivo participacije, bez obzira da li organizujemo diskusiju,
iniciramo pozorišnu predstavu, kao sada, ili sprovodimo istraživanje.

Šta bi onda trebalo učini da se donosioci odluka navedu, pa ako treba

i primoraju, da počnu da računaju na „javnost“ i „javni interes“ kao
građanski institut koji je iznad slobodnog tržišta, ugovora, pa čak i
iznad zakona?
30
Ono što mi kao građani/ke možemo je da budemo aktivniji, da se među
sobom bolje organizujemo, koristimo sve legalne mehanizmime djelovanja
(građanske inicijative, javne rasprave, „praznu stolicu” u lokalnom
parlamentu, itd). Takođe, bitno je da podsjećamo donosioce odluka da su
oni tu gdje jesu zahvaljujući nama, građanima/kama, koji plaćamo porez da
bismo koristili servise javnog sektora. Građani/ke su inertni i apatični iz puno
razloga. Oni koji se, poput naše organizacije, godinama zalažu za promjene
reagujući putem legalnih mehanizama, vjerovatno dijele naše iskustvo da
njihova mišljenja i sugestije u najvećem broju slučajeva nisu uvažena. To
naravno ne uliva optimizam. Mnogi se umore i odustaju od pokušaja. Zbog
velikog broja negativnih iskustava postoji ogromno nepovjerenje građana
u rad javnog sektora (a to smo vidjeli i na radionicama POZORIŠTE O
KOTORU) a ono se može povratiti samo istinskim ulaganjem u aktivnosti
koje se tiču interesa građana, osluškivanjem potreba građana, ugledanjem
na najbolje prakse i marljivim radom.

U Crnoj Gori, dobre ideje i intervencije koje dolaze iz civilnog sektora

često ne uspijevaju da postignu cilj zbog nenaklonjenih struktura moći.
Kako postići balans - da inicijative imaju političko legitimisanje, ali da
budu duboko ukorijenjene i u civilno društvo? Drugim riječima, kako
primjenjivati dobre prakse razvijenijih zemalja, koje podrazumijevaju
razvijene mehanizme saradnje i zajednički jezik između dva sektora, u
sistemu koji nema stvarne veze sa teorijama, modelima, procesima i
onim kakve bi stvari trebalo da budu, nego gotovo isključivo sa ličnim
interesima?

U sistemu koji se bavi gotovo isključivo ličnim interesima jedino što vam
ostaje je da ne pristajete, u partnerskom smislu, da budete dio tog sistema
31
 već da djelujete sa strane pokušavajući da ukazujete na loše prakse i
predlažete moguća rješenja. Efekti svakog posla koji je od interesa za
širu javnost su svakako mnogo bolji kada se radi u partnerstvu javnog
i civilnog sektora, ali ne možete na to pristajati u svim slučajevima. Mi
imamo iskustvo saradnje sa nekim javnim institucijama u kojima postoji
volja i želja, najčešće pojedinaca/ki, za istinskim pozitivnim promjenama.
Isto tako, imamo iskustvo saradnje sa javnim institucijama kojima uopšte
nije stalo do najboljih mogućih rezultata određenog projekta već samo
da se ti projekti formalno realizuju. Možete poznavati najbolje prakse
razvijenih zemalja, možete obezbijediti i sredstva da se dobri projekti
realizuju i kod nas, ali ako nema volje, spremnosti i otvorenosti unutar
institucija sistema, sve se zaustavi na par publikacija i preporuka koje
čekaju neko drugo vrijeme i neke drugačije ljude.

Naglasak projekta European Artizen Initiative je na potrebi za

zajedničkim građenjem grada, odnosno suštinskim uključivanjem
građana i njihovih potreba u procese urbanog razvoja. Kao svojevrsni
facilitatori u kreiranju dijaloga i omogućavanju participativnih procesa
prepoznati su umjetnici, i uopšte, kulturno-kreativni sektor. Utisak je
da, iako na evropskom nivou kultura i kreativnost zauzimaju centralno
mjesto u rješavanju izazova sa kojima se gradovi i građani suočavaju,
umjetničke aktivnosti u Crnoj Gori odlikuje tradicionalan pristup
i nedostatak transdisciplinarnosti. To jeste, kreativnost se i dalje
romantičarski shvata kao „bljesak usamljenog genija“, a ne nešto što
može biti društveno usmjereno, kumulativno i kolaborativno. Koji je
to novi nivo sposobnosti i vještina koji bi kulturni i kreativni akteri u
Crnoj Gori trebalo da razviju da bi mogli da učestvuju u su-izgradnji
kreativnih i održivih gradova, i kako?
32
Da, umjetničke aktivnosti u Crnoj Gori još uvijek u najvećoj mjeri
odlikuje tradicionalan pristup, uz veoma malo transdisciplinarnog
eksperimentisanja i društvenog angažovanja. Na drugoj strani,
djelovanje na polju razvoja gradova, naročito kroz uključivanje i
osnaživanje građana/ki, zahtijeva novi nivo sposobnosti za kulturne i
kreativne aktere. Ovo je prepoznato na evropskom nivou, a važi naravno
i za područje Crne Gore. Dakle, potrebno je da se i sami kulturni akteri
osnaže kako bi se više bavili gradovima - od razumijevanja principa
održivosti gradova, preko uvođenja praksi uključivanja građana u
umjetničke projekte do načina da se utiče na političke aktere kako bi uzeli
kreativni sektor za ozbiljno. Ohrabrujuće je to što uočavamo da u Crnoj
Gori lagano raste broj organizacija, naročito unutar nezavisne kulturne
scene, koje su zainteresovane za bavljenje gradovima na različite načine
- umjetničke intervencije sa ciljem osvješćivanja javnosti, promocija
principa održivosti gradova, osvajanje i aktiviranje javnih prostora itd.
Za početak je neohodno da kreativni akteri koji se bave gradovima budu
prepoznati kao neko ko doprinosi urbanom razvoju, a zatim da im se,
kroz finansijske linije unutar javnih fondova (trenutno veoma oskudnim),
pruži prilika da realizuju što više projekata u toj oblasti. Takve okolnosti bi
stimulisale kreiranje novih aktera kulturne scene koji se bave gradovima,
a ujedno i doprinijele jačanju kapaciteta postojećih aktera. Kao takvi, oni
bi mogli postati podrška javnom sektoru u procesu planiranja gradova u
najrazličitijim oblastima - kao veza sa građanima, izvor ideja i slično.

Razgovarala: Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka

Decembar 2015.

33
 Teatar zajednice POZORIŠTE O KOTORU

KoTo(R)
KOTORU
Autori: Građani/ke Kotora
Reditelj: Petar Pejaković

Marjan Šantić Zorana Milošević

Radmila Beća Radulović Mitar Mića Jovanović
Slavica Lompar Antonio Grgurović
Jelena Vukasović Mirjana Popović
Maja Mrđenović Žarko Nikolić
Ilko Marović Mirjana Petrović
Dragana Kunarac Stefan Lazarević
Jelena Franović U saradnji sa umjetnicima:
Tatjana Rajić Miodrag Vargić
Aleksandra Kapetanović Dušan Murić
Maruška Drašković Aleksandra Dejanović

POZORIŠTE O KOTORU predstavlja osmomjesečni procesni rad reditelja Petra

Pejakovića sa stanovnicima Kotora čiji je cilj da se prikažu posebnosti, ali i
problemi koji tište građane/ke. Dokumentarna predstava „KoTo(R) o Kotoru”
(igra riječi: Ko to o Kotoru) je rezultat tog procesa. U predstavi su stanovnici/ce
ujedno i autori/ke i učesnici/ce.
GRAD
MARJAN
Ja sam večeras za sve vas, domaće i furešte,
grad koji voli fešte!
Za nekog sam mračni, vlažni, kameni tor,
a za one koji me vole - prekrasni grad Kotor.
I još ću samo ovo reći:
za uru-uru i kvarat nove neprijatelje ću steći.
SLAVICA (Šeta oko njega)
MARJAN Što se vrtiš oko mene? Ko si ti?
SLAVICA Kako ko sam? Ja sam Slavica, živim u tebi...
MARJAN U meni si se rodila, prohodala, rasla, školovala se, a onda
upoznala prvu ljubav i otišla.
SLAVICA Nisam nigdje otišla, cijeli život sam ovdje.
MARJAN Otišla-ne otišla. Nisi bila tu kad si mi najpotrebnija bila, a tako
mi je bio potreban tvoj glas podrške.
SLAVICA Glas? Čujes li kako vičem, volim te…
MARJAN To nije ljubav, to su samo riječi, a meni su potrebna djela!
SLAVICA Zar ne vidiš kako se mučim da preskočim zid koji stoji između
nas? A što tebe muči?
MARJAN Uništavaju mi more, zaliv, obalu, fasade kroz stari grad,
ormarić za struju, ormarić za vodu, ormarić za telefon, ormarić za
televiziju, kilometri kabla, trafo stanice, erkondišeni, beton...
SLAVICA Ali nije problem u menu, problem je u tebi. Ne možeš samo
postojati, moraš mi pomoći...
37
 MARJAN
Na svaku stranu nekakav klan.
Mafijaši sa kravatama u foteljama kao da imaju neki plan.
Pucanje za dobro jutro, pucanje za laku noć -
ko to nad nama pokazuje moć?
Kafići, muzika do daske, rade što hoće i dokle god hoće...
Stolovima, stolicama, suncobranima zatvaraju pijace, ulice, sve prolaze.
A Kotorani lagano u strahu odlaze, odlaze, odlaze...
SLAVICA Kad se samo sjetim, nekad si imao dušu, energiju, duh, a sada
stalno nešto kukaš. Reci mi nešto lijepo...
MARJAN
Naravno da ću ti reći nešto lijepo, našla si me dobre volje.
Opet mi raskopavaju ulice, dograđuju i ruše!
Djeca se bodu po venama, po bedemima piju i puše!
Pijano osoblje, grabežljivi birtijaši, direktori bez firmi, novopečeni
bogataši, advokati sposobni za sebe, nesposobni opštinari, katastar...
(smijeh)
Korumpirani političari, doktori, sudije, komunalni policajci, saobraćajci,
nevjerni vjernici - i kad će se svi oni primaći kraju?
A pare, pare brojati znaju.
SLAVICA A ja?
MARJAN A ja?
SLAVICA A ti?
MARJAN A ti?
SLAVICA A vi?
MARJAN A vi?
Idite svi u krasni Kotor i dignite svoj glas -
to je dobro i za mene i za vas!
38
Kad mene ne bude bilo, neće biti ni vas!
Mislite na moju budućnost, vašu i budućnost vaše djece!
Nadam se da ćemo skupa vidjeti svjetlost na kraju tunela,
ali znajte kad zlo zakuca na vaša vrata,
vaš vapaj niko neće čuti jer stigao je previše kasno.
SLAVICA Nije kasno, naša osjećanja su ista, hajde da ih spojimo.
ZAJEDNO Ultima je ura da počne bura!
(ulazi načelnik komunalne policije)
MIĆA Dobro veče! Ko ste vi? Imate li dozvolu da stojite tu?
SLAVICA Kakvu dozvolu?! Pa to je grad Kotor, on tu postoji vjekovima.
MIĆA Ko si ti, ko te što pita! Gubi se, mrš!
(okreće se Marjanu) Znate li vi ko sam ja? Ja sam načelnik komunalne
policije! Ajmo razlaz, nemoj da pišem prijavu! (karate gestovi)

Idite svi u krasni Kotor i dignite svoj glas!

39
40
TURIZAM KATASTROFE
ZORANA - Turistički vodič #1

Nakon što ste se upoznali sa znamenitostima Starog grada Kotora, dalji

obilazak nastavljamo izvan grada. Prolazimo kroz zapadna, najmlađa
vrata grada - od mora, i što vidimo? Ništa ne vidimo - uplovio kruzer!

Kako sa ove pozicije nismo u mogućnosti da sagledamo najljepši dio

– kraj Kotorskog zaliva - dno dna - škaljarsku obalu, predlažem da se
ukrcamo u barku i zaveslajima iz voda prošlosti zaplovimo ka vodama
budućnosti!

Prema prikazu sa Koronelijeve gravire iz druge polovine XVII vijeka,

škaljarska obala bila je vrt gospara kavalira Bolice. Osmišljen po uzoru
na vrtove starih Rimljana, imao je ribnjak sa raznim vrstama riba, stabla
narandži i kedrova izuzetne ljepote, kao i obilje najrazličitijeg cvijeća.
Pun nebeskih darova izgledao je kao raj, veličanstven i raskošan bio je
nadaleko čuven. A kako je danas?
41
 Pomorstvo - izvor života na kamenu! Pomorci, trgovci, ratnici, mecene
vjekovima su se topili i iznova izranjali, gradili Kotor - grad na kamenu i
moru. Kontinuitet slavne pomorske prošlosti tokom XX vijeka obilježila
je Jugoslovenska okeanska plovidba. Prvog januara 56. počela je sa
radom, a krajem 57. posjedovala osam parobroda. Parobrod „Orjen“
uplovio je u kotorsku luku maja 57. i bio dočekan oduševljenim
pozdravima stanovnika duž čitavog zaliva. Prihvatio je posadu i
sljedećeg dana otplovio za Sjevernu Ameriku.

Upravna zgrada „Jugooceanije”, izgrađena 67. prema projektu

znamenitih arhitekata, najznačajniji je primjer moderne arhitekture
druge polovine XX vijeka i danas je u dobrom stanju. Vrijeme se mijenja
i kako nije bilo prostornih uslova za držanje flote od tridesetak tankera
u ovako malom zalivu, odlučili smo da ih potopimo – poomorstvo u
pomorstvo! Naši pomorci su otplovili, plove pod tuđim bandijerama za
velike pare – paruštine! Doduše, kako se ko snađe!!!

Duhovi prohujalih vremena odmaraju se, druže, uživaju, organizuju zabave...

42
Prvi hotel u zaštićenom području bio je „Slavija“, izgrađen krajem XIX
vijeka, u okviru prostranog uređenog parka sa fontanom u kojoj su
plivale zlatne ribice. Srušen je nakon zemljotresa da bi na njegovom
mjestu bio podignut današnji hotel „Fjord“ sa parkingom. Usljed bogate
ponude apartmanskih jedinica, ni broja im se ne zna, ovaj hotel nema
gostiju. Posjećuju ga drugačiji gosti - zainteresovani za poseban vid
turizma - turizam katastrofe - duhovi prohujalih vremena odmaraju se,
druže, uživaju, organizuju zabave...

Ovu ponudu nadopunjuje fabrika sapuna - Rivijera - koju su osnovala

braća Vučkovići 1926. Kroz brojne faze razvoja i proširenja svoj
vrhunac dostiže u periodu proizvodnje praškastih proizvoda 80-ih
godina prošlog vijeka, kada je preseljena u industrijsku zonu. Fabriku
simbolizuje dimnjak visine 30 metara, uz koji planiramo da izgradimo
panoramski lift i vidikovac sa kojeg će se nesmetano pružati vizure ka
vrhunskim dostignućima urbanizma i arhitekture XXI vijeka.

O ovim dostignućima govoriće koleginica Sandra!

SANDRA - Turistički vodič #2

Dragi gosti, krećemo sada u obilazak zaliva.

Kao što znate, Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora se nalazi
na UNESCO-voj Listi svjetske baštine još od 1979. godine. I to ne samo
Kotor, već cijeli zaliv, jer je prepoznato da ovo područje ima izuzetnu
univerzalnu vrijednost za čovječanstvo, prije svega zbog harmoničnog
odnosa graditeljskog nasljeđa i impresivnog prirodnog okruženja.
A mi smo posebno ponosni, jer taj harmonični odnos stalno
43
 ...a danas to je arhitektonska bašta raznovrsnih volumena, oblika, boja...

unapređujemo. Jedan od najnovijih primjera toga je ova samonikla

zgrada, tu iznad Škaljara, koju smo ne slučajno prozvali „Pentagon“.
Pogledajte samo to čudesno zdanje, tu gromadu koja se tako suptilno
prikačila uz samo brdo. Izuzetan kulturni pejzaž, zar ne?

Uz to, ona je i posebno tehnološko dostignuće. To je zgrada koja lagano

klizi... I što je bliža moru, to se sve više povećava njena ekonomska
vrijednost i vrijednost okruženja.

Nastavljamo sada obilazak zaliva. Prolazimo pored primorskih naselja

Prčanj i Dobrota, koja su se razvila u periodu najvećeg uspona
pomorstva u zalivu. Ta naselja, sa grupacijama kamenih kuća i baroknim
palatama između kojih su se protezala terasasta imanja sa vrtovima i
obradivim docima, posebna su karakteristika UNESCO-vog područja.
44
Danas dodatnu vrijednost ovih naselja predstavljaju i nove
apartmanske atrakcije koje su poseban fokus našeg obilaska.
Pogledajte sada s mora ovu zonu između Svetog Matije i Kampa. Tu
su se u prošlosti, iza niza kuća uz obalu, nalazili obradivi doci i zeleni
vrtovi baroknih palata, a danas to je arhitektonska bašta raznovrsnih
volumena, oblika, boja i nekih novih čudnih palaca... I, složićete se
sigurno sa mnom, da izgleda čarobno...

Međutim, ova nova apartmanska naselja nemaju samo arhitektonsku

vrijednost koja je očigledna. Ona su fantastičan model održivog
upravljanja najvrijednijim resursima koje imamo. Sve te betonske
konstrukcije nisu nastale zbog stambenih potreba stanovnika Kotora,
one su na prodaju, i tako direktno doprinose održivom razvoju grada.
A uz to su i izuzetno energetski efikasne jer se koriste samo deset dana
godišnje.

Ali to nije sve... Ostale atrakcije u zalivu pokazaće vam koleginica Tanja.

TANJA - Turistički vodič #3

Dragi turisti,
raduje me što na našem turističkom obilasku zaliva imamo tu čast i
prvilegiju da posetimo biser Boke Kotorske - predivni barokni gradić
Perast.

Neću vas mnogo zamarati pričom o samom Perastu, ima tu nekakvih

palata, crkava i kojekakvih starina, manje-više to već i sami znate.
Radije bih vašu pažnju privukla nekim novim atrakcijama u nesrednoj
45
 blizini Perasta. Pozivam vas stoga da zajedno krenemo ka peraškoj rivi i
osmotrimo šta se može videti sa te tačke.

Sa peraške rive se pruža pogled na jednu od najatraktivnijih vizura ne

samo Boke Kotorske već i čitave jadranske obale. Odavde vidimo dva
čudesna ostrva - Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđe. Stariji među nama će
se setiti da je upravo ova slika krasila naslovne stranica monografija
ne samo Crne Gore već i stare Jugoslavije. A većina nas ostalih seća
se da je do nedavno pozadinu ostrva činila zelena panorama šuma
kestena i lovora u neposrednoj blizini malog naselja Kostanjica. Ali novo
vreme traži nove pejzaže, pa se tako danas iza perašikih ostrava uzdiže
velelepno apartmansko naselje Kostanjica, koje iz dana u dan sve više i
više i više - raste. Zaista impresivno zdanje.

Pa se pitamo - da li sada ostrva smetaju pogledu na ovaj fantastični

novoizgrađeni kompleks? Mišljenja su različita – neki smatraju da
bi ostrava naprosto trebalo izmestiti, dok su drugi, manje radikalni,
mišljenja da ih samo treba privesti nekoj novoj savremenijoj nameni
koja bi bolje odgovarala potrebama apartmanskog naselja.

Kako će biti - vreme će pokazati.  A naše vreme ističe pa nastavljamo

do poslednje u nizu atrakcija na našem obilasku „Turizam katastrofe”, a
to je tesnac Verige. Nekada najznačajnija strateška tačka ulaska u zaliv,
a danas mesto gde počinje i završava UNESCO-vo zastićeno područje.
Vekovima se niko nije dosetio da na ovoj lokaciji nešto sagradi, tu je do
nedavno postojala samo mala crkva Gospe od Anđela. Mađutim, danas
smo svedoci da upravo na toj lokaciji niče još jedan velelepni objekat
i to - ugostiteljskog tipa. To je, doduše, privremeni objekat (iako
46
neki kažu da nema ništa trajnije od privremenih objekata!?) ali će on
zasigurno trajno kultivisati pejzaž Boke Kotorske.

U prilog ovome govori nam i stručno mišljenje Uprave za zaštitu

kulturnih dobara u kome se kaže, citiram: „Privremeni objekat, osim
što će kultivisati dati prostor, upotpuniti ga potrebnim sadržajima i
omogućavati nesmetane vizure na zaliv i okolinu, takođe će i statički
ojačati stabilnost vještački nasutog terena, jer će njegov spoljni,
ukopani zid predstavljati ujedno i potporni zid saobraćajnice na datom
lokalitetu.” Kraj citata.

Ovim se naše putovanje završava. Na kraju bih samo dodala da sve

ovo što smo do sada videli predstavlja primer ne samo samo izuzetnih
arhitektonskih i urbanističkih dostignuća već nam govori i o tome kako
je moguće najvrednije lokacije staviti u funkciju javnog interesa i za
dobrobit svih nas - građana. U to ime, dragi turisti, pozivam vas da
zajedno popijemo kafu, gde drugo, nego, u kafani „Kod UNESCA”.

Pozivam vas da zajedno popijemo kafu, gde drugo, nego, u kafani „Kod UNESCA”
47
CILE
JELENA (sjedi i lista)
CILE (bojažljivo) E, Jelena, kako si? Zvala si me...
JELENA O, Cile, eh što mi je milo što te vidim, ma premilo, posebno kad
me zbog tebe prozivaju po sastancima! (grubo i rezignirano)
CILE (iznenađeno) Jesam li ja nešto, možda sam nesvjesno... Što, što
sam uradila, ne znam, kuku meni!
JELENA Vidi, ja sam zvala svakog koga sam mogla pozvati, da ti javi da
dođeš! Ja stvarno više ne znam kako da te vadim izđavola, stvarno mi
nije jasno, ja bih voljela da te izvadim izđavola, ali stvarno ne znam
kako više!
CILE Što, kuku meni, ja se trudim da što manje pričam! Ali sam što
rekla, ne znam što sam, možda nesvjesno! Nisam imena pominjala, ja
nikad imena ne pominjem... To mi je princip, sve, sve, al imena nikad!
JELENA Ti nesvjesno, ti princip!? Ideš po pjaci i pričaš! Za svakoga
svašta! Kod mrkve za predsjednika, kod cvekle za direktora! Rekla sam
ti - ne znaš, ne misliš, ne pričaš, ne vidiš - izborna je godina!
CILE (vrti glavom, poražena) Jedino ako je ko do pola rekao...
JELENA Pričaš mnogo! Ko se buni - ti se buniš! Đe si viđela da je pošten
neko?! Znači nema što da se priča - ukini jezik! Ali tebi pričat i zidu je
isto! Ne znam ko je tu kome što rekao, ja to stvarno ne znam, ali da je
grdno, grdno je i pregrdno i ne znam kako hoću li te moć izvadit ovog
puta!
CILE Ne znam, kuku meni, sve mislim, je li to ono u petak što je bilo?
JELENA U petak (cinično) aha u petak znači! I što, ja sad tebi treba da
kažem ko je meni rekao?! Pazi kome govoriš! Vidi, nije mi rekao bilo ko!
49
 Rekao mi je neko vrlo bitan, koliko je bitan - sve živo zna i svuđe je bio
direktor!
CILE (kuka, drži se za obraze u nevjerici)
JELENA Ja se samo s direktorima i družim!
CILE (ulizički) Pa jes, ti si najbolja, najviše si uradila, ti si najbolja...
JELENA Pa nego što sam! (stanka) Stoput sam ti rekla - ako ti dođe, Cile,
da nešto kažeš da na lakat ne pukneš, dođi, pa ćemo se dogovorit što
ćeš reć!
CILE (pokajnički vrti glavom)
JELENA (pokazuje papire u rukama) Evo me sa skupštinskim
materijalima, treba o tome da mislim sad...
CILE (prolazi s druge strane) I što sad ja mogu, kako bih te, kako bih te,
kako bih to popravila, kako bih ti se umilila... Što bih mogla, evo reci...
JELENA (hladno ćuti)
CILE Imam divnog sira iz ulja, kozjeg... (upitno)

Rekao mi je neko vrlo bitan, koliko je bitan - sve živo zna i svuđe je bio direktor!

50
Imam ti divnog sira iz ulja, kozjeg...

JELENA Nisu više ista vremena, nije narod sira gladan.

CILE Aha nije, nije, a što bih onda mogla, sigurno da nešto ima što bih
mogla da uradim...
JELENA (sad već hladno, gleda naprijed)
CILE Ima sigurno, uvijek ima nešto što se može uradit...
JELENA Ti kako te obraz veže... Vidiš sad kako pitaš, sad mi pade na
pamet što bi mogla da uradiš, eto sad mi pade na pamet...
CILE Što, što, reci mi, sve ću...
JELENA (hladno) Ona tvoja komšinica nešto se nećka da mi proda onu
zemlju u Škaljare - treba mi za parking.
CILE Aaa ona (prisjeća se koja), ona, znači... To ti je završeno! (sigurno)
To ti je sigurno završeno, odmah ću ujutro...
JELENA (prekida je, ustaje, vadi flaster iz džepa) I pazi što pričaš (prstom
preko usta), a znaš koliko smo uradili za ovaj grad i ovu državu (važno)!
CILE (potvrđuje, klima glavom) Znam, znam...
JELENA (daje joj flaster) I na radni zadatak!
51
52
STRATEGIJA RAZVOJA
KOTORA
(Izlazi hor)
JELENA
Dragi Kotorani i Kotoranke,
visoki gosti i zvanice,
prijatelji našeg grada,
predstavnici diplomatskog kora,
medija
danas vam predstavljamo
Strategiju razvoja Uneskovog Kotora!
Molim himnu!
MARJAN
Stani Jelena! Ja neću da se sprdam himni! Himna i zastava predstavljaju
jednu državu i ja neću da se sprdam.
JELENA
Pa si sad našao, Maki, usred predstave! I nije sprdanje ni himni ni
državi ni narodu! To je satirično sredstvo, samo pokazujemo kako oni
godinama zlupotrebljavaju himnu!
MARJAN
Neka je, ja neću! I rekao sam svoju posljednju riječ!
(Marjanu prilazi Mirjana)
JELENA
O, i ti si s njim. Prihvatam vaše mišljenja, samo stanite tamo sa strane.
(odlaze, a hor mumla himnu)

53
 JELENA

Dragi Kotorani i gosti,

evo zahtjeva Strategije razvoja grada
u narednih godinu dana.
Što bi drugi za sto godina,
mi ćemo za godinu
jer su na našoj strani i znanje i imanje!
• Stanovnici Kotora da plaćaju ulaz u grad, pa neka vide kaćega izlazit
a kaćega ulazit;
• Svi preostali Starograđani, njih 250, da se zaposle u opštinu da ne bi
plaćali ulaz u grad, a i na pauzu je lakše;
• Da se muzika još pojača i da bude od 19 do 7 sati što je, inače,
redovna smjena hitne;
• Da se stolovi i stolice kafića stave ne samo po trgovima nego i po
ulicama;

Da se izgrade parking i pumpa u Starom gradu!

54
• Da radi autentičnosti svi izađemo sa stolicom ispred kuće;
• Da se zvučnici koji prenose muziku postave u sve stanove, da se
mogu smanjiti, a ne isključiti;
• Da se zbog stolova i suncobrana za prolaz preko trgova postave
pasarele;
• Da se strancu, koji sad pršut proba na pjacu, omogući da proba i
pršut i sir pod markat, ali u eksluzivnom restoranu!
• Da se omogući ulazak u grad vozilima, da se izgrade parking i
pumpa u Starom gradu!
• Da se kruzeri vežu ispred katedrale, a odatle pravo žičarom na
Cetinje;
• Da se uz pothodnik kod lučke napravi podmornik do Šuranja;
• Da se Luka Kotor ko nacionalna luka hitno proda strancima;
• Da se katedrala preseli u Podgoricu pored Sat–kule ili na Cetinje đe
nam je Uprava za zaštitu kulturnih dobara, da se dobrotska čipka
preseli u Mojkovac, Gospa od Škrpjela na Skadarsko jezero, San
Đovani uz nikšićki bedem, da Tre sorele (na jedan mandat) idu u
Dubai - ko što smo i rekli finansijskim planom!
• Da se Don Brankovi dani muzike ukinu a za iste pare napravi muzički
festival rafalne paljbe i detonacija, a da se Smotra mode pretvori u
sajam naoružanja, uniformi, pancira i fantomki; iii...
• Prvih stotinu koji za nas glasa - dobija sajovca za po kući!

Pored mene je sekretarka za kulturu.

Samo što nismo ušli u Evropu,
pa mora malo i kulture...
Izvolite, koleginice, predstavite
nam kulturnu strategiju!
55
 MAJA
Dvije hiljade i pet stotina godina kulturnog kontinuiteta Kotor je
svjedok da prožimanjem snage umjetnosti i kulture ovi uzbudljivi
bedemi objedinju rezultate interkulturnog dijaloga jednog polisa i
pokazuju da je moguće ostvariti utopiju i otjelotvoriti je u kamenu,
kao što to dokazuje kamen Perastre odnosno puta prema zvijezdama,
jedrima univerzalnog, kosmopolitskog vapora, a otjelotvorenje te
utopije dokazuju još desetine bisera u cijelom zalivu Boke.

Harmonije logosa i svjetlosti, pa opet, kad se suočimo sa tom ukupnom

naučnom, filozofskom i poetskom disonancom kao nepredvidljivim
poljem moći duhovnih ishodišta, kao da smo na početku, pred
enigmom kozmogonije milenijumskih slojeva kulture koja iznova
kosmološki korespondira sa sadašnjošću i budućnošću, afirmišući
kotorsko multikulturno biće u službi daljeg razvoja svijesti o pripadnosti
temeljnim crnogorskim vrijednostima, ušuškanim blagodetima finih,
kreativnih razmjena.

Dvije hiljade i pet stotina godina kulturnog kontinuiteta...

56
I kao što Kotor nije grad ribarskih priča, tako i minuciozno osmišljen
program koji ste upravo čuli, pretvara zgarišta u nove konstrukcije, i
crvenim boji esencijalnu dihotomnost postojanja, u prvi plan stavljajući
velike uzlete duha, Crnu Goru, prijatelje, porodicu, sebe, u talasastoj
identitetskoj amplitudi krajnosti, što je zasluga i čast, ali i i dokaz
da zemlja koja drži do svoje kulture posjeduje neotuđivu prošlost i
izvjesnu budućnost, ne samo simbolički, nego, kroz fluidnu, repetitivnu
upornost, i suštinski.

Iskoristila bih priliku i da se najsrdačnije zahvalim Ministarstvu kulture

Crne Gore, koje neumorno bdi nad kulturnim životom i razvojem našeg
grada, i sa čijeg je sajta preuzet veliki dio dokumentarnog materijala za
izradu ovog sjajnog programa.

(HOR - klimanje glavom i odobravanje, divljenje)

57
 Treća tačka: Treći penzioner!

JELENA
Tu je i potpredsjednik za ekološka i socijalna pitanja.
Ajte vi malo jer smo i ekološka i socijalna država.

ILKO
Dragi moji, dragi moji, Kotorani, braćo i sestre. Veoma kratko, u samo
tri tačke iznijeću vam Strategiju ekološko-socijalnog razvoja Kotora.

Prva tačka: Ekološka sportska sala – jedina sala koja je završena u

samom svom početku. Što bi rekao Tomas Sterns Eliot: „U mom
početku je i moj kraj“. Pokoj mu duši. I sala koja na taj način idealno
koristi prirodne resurse, obnovljive izvore energije, sunce koje bije
u svakom njenom kutku, a prirodni erkondišn vjetri svaku njenu
održivost.
Druga tačka: Tender za oriđinale – već je raspisan tender za inostrane
oriđinale pošto su naši nestali. Tako da se očekuje priliv istih, a uskoro
ćemo raspisat i tender za preostale Kotorane.
58
Treća tačka: Treći penzioner! Da se dodijeli ekstra penzija od 1000 eura
svakom kotorskom domaćinstvu koje uspješno gaji tri penzionera u
kući.

JELENA
Sad kad smo vam predstavili strategiju, otvaram javnu raspravu!
Imate li neki predlog, sugestiju, možda i pohvalu! Ko bi želio riječ?
Izvolite, pa to je i vaš grad, slobodno!
(Žarko mumla – Jelena mu odobrava)
Znači niko više? Stavljam Strategiju razvoja grada na glasanje! Ko je za,
ima li ko protiv, ima li uzdržanih?
(Antonio broji i šapće)
Sa 7569 glasova za, jednim glasom protiv i jednim uzdržanim
- konstatujem da je Strategija razvoja grada usvojena jednoglasno!
Živjeli!
Samo što nismo ušli u Evropu, pa molim i himnu Evrope.
(hor mumla Odu radosti)

Stavljam Strategiju razvoja grada na glasanje!

59
POMORAC
MIĆA Alo, alo .. Ma to ti je završeno, kad ti ja kažem. Samo da mi se
javi. Alo.
MARJAN Ko je to?
MIĆA Čika Đuro, jeste li vi?
MARJAN Ja jesam. A ko je to?
MIĆA Ja sam, Zlatko.
MARJAN Koji Zlatko?
MIĆA Zlatko, Zlatne njive. Kako ne znate?
MARJAN Nemam pojma.
MIĆA Ma, Zlatko Nikov. Kako ne znate? Zlatne njive.
MARJAN A Niko, moj školski drug. A, znam, moj dobri Zlatko.
MIĆA Kako ste, kako ste?
MARJAN Dobro, dobro, moj dobri.
MIĆA A đe ste, čika Đuro? Kako je kod vas? Ima li šta novo?
MARJAN Evo me ispred Dojmija.
(sudaraju se leđima)
MIĆA Što je bilo, bitango jedna?
MARJAN Nisam te vidio. Oprosti molim te. Nisam te vidio. Izvini.
MIĆA Čika Đuro?
MARJAN Jes, ja sam.
MIĆA Ja sam, Zlatko.
MARJAN A, Zlatko, o blago meni, momčina prava.
MIĆA Ajde da popijemo nešto.
MARJAN A ja ti ne pijem, evo već nekolike godine nisam okusio.
61
 MIĆA I da te upoznam sa familijom.
MARJAN To može, to može.
MIĆA Ovo je moja četvrta supruga Ceca.
MARJAN Ceca, poštovanje, gospodin Đuro.
MIĆA Ovo mi je sin, Vedran.
MARJAN Đuro.
(Vedran u svom svijetu)
MIĆA Vedrane! To je čika Đuro. Sjedi, čika Đuro. Kako ste?
MARJAN Dobro, dobro, moj dobri Zlatko.
MIĆA Aj da popijemo nešto. Konobar!
MARJAN Ne pijem ti ja, otkad...
MIĆA Valja se jedna.
(dolazi konobarica)
DRAGANA Dobar dan.
MIĆA Dobar dan. Oćemo li jedan viski?

Plata? Ma neću više da plovim ispod 17 hiljada.

62
MARJAN Ako je viski, može dupli. Inače ti ne pijem.
MIĆA Dupli, dupli, ma donesi bocu. Što ćes ti, maco?
BEĆA Ja ću sokić.
DRAGANA Koji?
BEĆA Imate li fitnes?
MIĆA Vedrane, Vedrane, što ćeš ti?
ŽARKO Skuter.
MIĆA Vedrane, što ćeš da popiješ, čuješ li?
ŽARKO Jogurt.
MIĆA (konobarici) Imate li jogurt?
DRAGANA Nemamo.
MIĆA Molim vas, možete li da kupite? Molim vas, molim vas.
(konobarica klima glavom i odlazi)
MARJAN A vidi se fino dijete.
MIĆA A dobar je. Kako ste vi, čika Đuro.
MARJAN Evo, nije loše, moj Zlatko. Što se čini?
MIĆA A ništa, mlatinjam po tim brodovima.
MARJAN A ploviš?
MIĆA E, a kako ne.
MARJAN Na koju si kompaniju, molim te?
MIĆA E, sad sam promijenio. Sad sam ti na ove suplajere - dva kući, dva
na brod.
MARJAN A kakav ti je kuvar? To ti je najvažnije na brod.
MIĆA Nemoj mi ga pominjat. Bio mi je jedan crnac, crnčuga jedna,
glibav, glibov, to u životu nisam vidio.
MARJAN Vidi, Zlatko, nijesam znatiželjan, ali nešto bih te pitao. Kolika ti
je plata?
MIĆA Plata? Ma neću više da plovim ispod 17 hiljada.
63
 Evo, sad sam njoj kupio jedan mali trosoban stan, 200 kvadrata, u Beograd na vodi.

MARJAN Bog s tobom. Ja sam 17 na Jugooceaniju za 40 godina zaradio

i jedan stančić.
MIĆA Čika Đuro, znate li koliki su to troškovi? To su troškovi iz dana u
dan. Evo, sad sam njoj kupio jedan mali trosoban stan, 200 kvadrata, u
Beograd na vodi.
MARJAN 200 kvadrata!
MIĆA E, trosoban!
MARJAN Svaka čast! A moj dobri Zlatko! A momčina prava!
MIĆA A morao sam joj kupit i jedan poslovni prostor, ovamo u Porto
Montenegro, jedna butiga. Ovo za ove, znaš. Kako ono? (okrene se ka
Beći)
BEĆA Ormani.
MARJAN Dođi da te čika Đuro zagrli. (grli ga u znak čestitke) Bravo!
Prava momčina! Viđi ga! Bravo, bravo. Pametno razmišljaš.
64
MIĆA Hvala, čika Đuro!
MIĆA I kupio sam joj jedan džip, da ima sama da radi, a ne da bude kod
privatnika da je maltretira nego da sama bude...
MIĆA Malome sam kupio jednu jahtu, 18 metara, ali se vodi na mene. I
dalje se na mene vodi.
MARJAN 18 metara! Svaka ti čast! Ljudina, ponosim se i ja i tvoj otac s
tobom. Jeste, i majka.
MIĆA Jeste, i njima sam kupio, uzeo sam im 6-5 metara drva. I uzeo
sam im gore grobnicu na Vrbice.
MARJAN A đe grobnicu, Zlatko mili! Kao da nešto slutiš. Kao da ih
sahranjuješ. Nijesi to trebao činjet.
MIĆA Ali, čika Đuro, 8 x 6. To je ogromno!
MARJAN 8 x 6? Pa to je mauzolej!
MIĆA Mauzolej.
MARJAN Ponosiće se s tobom, vala će se dobro protegnut. Moj dobri.
Ljudina, ljudina. Nije čovjek, no ljudina, vidio sam odma čim sam te
vidio.
MARJAN E, moj Zlatko, blago tebi.
MIĆA Ne znam.
MARJAN Kaži, što te muči?
MIĆA Ja bih malo ako možemo da se dogovorimo. Imam jedan
problem.
MARJAN Reci, ako što mogu učinjet, ja ću ti učinjet.
MIĆA Ja sam na ovu kompaniju novu, ne mogu ukrcat malog...
MARJAN A ja sam ti u penziju, jadan! Ima pet godina da sam pošao.
MIĆA Je li moguće?
MARJAN Jes bogami, Zlatko, inače...
MIĆA Samo malo. Kupio sam mu ja ove papire u Beograd i Berane.
65
 MARJAN A ima papire?
MIĆA Sve završio, ja platio, sve.
MARJAN U Beograd i Berane?
MIĆA E, sve. A meni rekao stari: Ako ti iko može učinjet, to ti je čika
Đuro. Odma ga pozovi. Nemaš što čekat.
MARJAN Za Nika ću odmah učinjet. Samo da ti kažem. Ova žena što
završava na brod 6-7 hiljada mora joj se dat.
MIĆA Koliko?
MARJAN Umjetnička slika, narukvica, ogrlica, bilo što.
MIĆA Ma daćemo deset, deset ćemo dat.
MARJAN Bravo! Ljudino, ljudino!
MIĆA (ženi) Jesam ti reko? Jesam ti reko? Đe je konobar? Moramo
se počastiti, sad imamo razlog. Konobar! Molim vas, molim vas, brzo,
ovako, pošto je vrijeme ručka malo da se zasladimo.
MARJAN Ja ti imam čir.
MIĆA Stani, prstaci punjeni jagnjetinom, pa ovoga, pa onoga. Šta češ ti,
maco?
BEĆA Imate li suši? (konobarica potvrđuje)
MIĆA Suši, obavezno. Vedrane, što ćeš ti?
MIĆA Vedrane, što ćeš ti?
ŽARKO Čokolino.
MIĆA Imate li vi čokolino, molim vas? I još dajte ovome društvu ođe
obavezno nešto za mezu. Sira, pršute, maslina. I tamo kod Miša u
Perper obavezno. Molim vas, ispred Bandijere svima. Ali brzo. Svima da
se počaste. Imam razlog. Ajmo, ajmo.
MARJAN A, nemoj Zlatko, preklinjem te. Nemoj Zlatko, imam čir, ne
smijem ništa jest. Molim te, nemoj.
MIĆA Jagnjetine.
66
ANTONIO Zlatko, jesi li to ti?
MIĆA Đe si ti, viđi kakvi si. Je li moguće? Otkad se nismo viđeli.
(njih dvojica odlaze sa strane i pričaju)
ANTONIO Znaš li kakav tiket imam, to je strašno kakav je tiket. Javili su
mi, imam dojavu, sto posto dolazi.
(Mića vadi pare i daje mu i više nego što treba, pa se vraća za sto)
MARJAN Što ovaj oće?
MIĆA Ma ništa, neke pare. Kad se ima, krava ih ne može pojesti, krava
ih ne može pojesti. E, tako ti je to, moj dobri Đuro.
MARJAN Koliko prijatelja imaš kad imaš para.
MIĆA A normalno, kako neću.
MARJAN Reci ovoj maloj da mi jagnjetinu ne donosi.
MIĆA A što, jagnjetina je dobra, onako fino pečena, sa prstacima, nešto
ćemo lijepo kombinovat da zamezimo.
MARJAN Ubijedio si me.

Aj, kuku meni! Što je ovo danas? Vedrane!

67
 MIĆA Imamo razloga.
MARJAN Ubijedio si me. Na silu. Ma, neka boli.
MIĆA Ma, popićeš tablete. Đe je Vedran?
(okreće se ka praznoj stolici)
MARJAN Sad je tu bio.
MIĆA Vedrane, Vedrane!
MARJAN Sad je tu bio.
BEĆA Vedrane!
MIĆA Vedrane, Vedrane! Vedrane! Đe si pošo?
(istovremeno se okreću ka Žarku)
ŽARKO Tata, tata! (pada)
MIĆA Aj, kuku meni! Što je ovo danas? Vedrane!
BEĆA To mu je od čokolina.
MIĆA Vedrane, čuješ li me? Vedrane! Jesi li dobro?
(Žarko se budi, a Beća blisko priča sa nepoznatim sa strane)
ŽARKO Dobro sam. Šta je?
MIĆA Ao kako si me prepao, kuku mene kako si me prepao,
Vedrane. Ajde sjedi ovamo, što ti meni činiš!
(primjećuje Beću i prilazi)
MIĆA A ti, šta ti činiš tu? (hvata je za ruku i odvodi) Dolazi ovamo,
dolazi ovamo. Ko ti je to?
BEĆA Pa, to mi je drug iz razreda.
MIĆA Kakav drug?
BEĆA Iz razreda.
MIĆA Iz razreda, je li, majka mu možeš bit! Dođi ovamo. Sjedi tu.
BEĆA Pa znaš da te volim najviše.
MIĆA Ti mene voliš najviše? Dok sam ja tamo, ti tu, je li? Je li?
BEĆA A, nije, maco, ja samo s tobom.
68
Što je ovo? Ceco! Čika Đuro! Vedrane! Zeko...

MIĆA Ti sa mnom? Kad sam ja tamo, ti me najviše voliš. Nemoj me

nervirat! Mene to živcira!
BEĆA Ne, ne. Stvarno ti kažem. Daj da te poljubim...
MIĆA Nemoj me nervirat. Znaš da to ne volim. Nikad više da mi to nisi
uradila. Nikad više, da znaš...
ŽARKO De je zeka?
(okreću se Žarku koji se ustao i gleda u daljinu)
MIĆA Molim?
ŽARKO De je zeka?
MIĆA Što pričaš ti?
ŽARKO Zeko!
MIĆA Kakav zeka?
ŽARKO Zeko! Zeko! Zeko! (Žarko otrčava, Beća se nasmije)
MIĆA Kakav zeka? Što je ovo? Ceco... Čika Đuro... Vedrane... Zeko...
(Mića sijeda i hvata se za glavu, ulazi Beća ozbiljna sa strane)
69
70
BUKA
ŽARKO Počinje serija.
JELENA Tu su, tu su. Spavaju u sobi.
ŽARKO Da, da, poješće ih moljci.
JELENA Ona je trudna.
ŽARKO I meni je muka.
JELENA Jabuka. Opet jabuka. Svaku noć jabuka. Taman sjednem da
gledam, on jabuka. Evo ti jabuka.
ŽARKO Nije crna nego ona plava.
JELENA Evo ti jabuka.
ŽARKO Šta si to donela?
JELENA Ma, vidiš, to je njegovo dijete.
ŽARKO Ma, idi ti na dijetu. Dosta, bre, više! Oca vi jebem! Ubiću se!
JELENA Donesi i meni jedno.

Ma, vidiš, to je njegovo dijete...

71
 Jedno te isto, jedno te isto....

SLAVICA Alo, ljudi, što je ovo? Daj utišajte. Ne mogu mi djeca spavat.
Ovo nije normalno. Molim vas, tišina! Ima li iko da ovo spriječi?
ANTONIO Dajte, ljudi, prekinite više! Prosuću vrela govna po vama.
Prekinite više! Bagro jedna!
JELENA V. Stoko jedna! Ima li gazde terase da ga pitamo je li ovo
moguće.
JELENA F. Alo, dosta više!
JELENA V. Ima li policije?
ŽARKO Zovem policiju sad!
(dovode šefa komunalne policije)
MIĆA Šta je ovo ođe? Ko ste vi? Imate li vi dozvolu? Molim vas,
napustite ovo mjesto. Ja sam šef komunalne policije.
72
STEFAN Ma slavimo rođendan. Hoćete li popiti piće da nazdravimo?
(šef im se pridružuje, a stavljaju mu novac u džep)
ŽARKO Vidi ovu bagru! (građani viču i psuju)
SLAVICA U mom komšiluku ima 11 stanova. Dva su prodata nekim
strancima. I oni bi to vrlo rado prodali, ali nemaju kome. Tri su
pretvorena u apartmane za jednu noć, drugu i ne požele da ostanu.
Moja komšinica je trudna. Preselila se u Dobrotu, jer je nemoguće da
podiže bebu uz buku iz kafića. Preko puta mene komšije imali su smrtni
slučaj. Možete li da zamislite njihovu tugu uz ritam narodnjaka? A teta
Marija je prije deset dana operisala tumor. Ne misli na bolest. Željela
bi samo da stišaju malo muziku. Ja volim ovaj grad, ali, vjerujte mi, nije
više humano živjeti u njemu.
(zvona bude građane nakon provoda)
MIĆA U, moram predat smjenu.
Šta je ovo na zoru?
ILKO Oće li prestati više ta zvona?
Tiše!

Ja volim ovaj grad, ali, vjerujte mi, nije više humano živjeti u njemu.
73
SVIJEĆE
MARJAN Ne mogu više da se borim sa zvijerima! Nakon 45 godina
prodajem stan od 40 kvadrata. Prednost imaju gluvi.
JELENA V. Oduvijek sam željela i sada želim da odem.
MIRJANA PETROVIĆ Želim i dalje da živim u ovom gradu.
ŽARKO Ceo svet je moja država, a kuća mi je u Kotoru.
ZORANA Učim jezik kojim govore moja unučad.
MARUŠKA Živeći u ovom gradu osjećam se građankom svijeta.
ANTONIO Odlazim, ali nisam siguran hoću li se vratiti.
SLAVICA: Maštam o gradu mog djetinjstva.
JELENA F. Ja ostajem, al za moju djecu nisam sigurna.
SANDRA Ne znam ni sama što me toliko veže za ovaj grad.
BEĆA Čudno, kako djeca brzo rastu, a mi ne starimo.
MIRJANA POPOVIĆ Gdje god idem, tebi se vraćam.
DRAGANA Ne mogu da podnesem tišinu kojom govori ovaj grad.
MAJA Želim da preskočim nevidljive zidove ove palanke.
MIĆA Pička sam ako odem, a nemam muda da ostanem.
ILKO U ovom gradu su rođeni moji preci. U Kotoru sam rođen i ja i tu ću
ostati zauvjek.
STEFAN Još uvjek sam ovdje, ali neću još dugo.
TANJA Želim da živim u Kotoru na koji ću biti ponosna.
ZORANA Da nam ne zatruju duše, da nam ne obole tijela, za ruke se
držimo.

75
 Da nam ne zatruju duše, da nam ne obole tijela, za ruke se držimo.

Ja sam Petar, pravim predstavu o Kotoru.

76
PREDSTAVLJANJE
SANDRA Ja sam Sandra i tu sam jer mi je stalo do ovog grada.
ANTONIO Ja sam Antonio i ovdje sam jer volim da se družim.
DRAGANA Ja sam Dragana i ovdje sam zbog problema mladih.
MIRJANA PETROVIĆ Ja sam Mirjana i ne želim više da ćutim.
MARUŠKA Ja sam Maruška i ovdje sam zato što vjerujem u promjene.
STEFAN Ja sam Stefan i ovdje sam jer volim svoj grad.
JELENA F. Ja sam Jelena i ne znam zašto sam ovdje.
BEĆA Ja sam Beća i ovdje sam da kažem nešto u svoje ime i u ime onih
koji neće da kažu.
MIĆA Baba mi se zove Mitrana, đed Mitar, a ja sam Mitar Mića
Jovanović.
MARJAN Ja sam Marjan, želim nadležnima da odlijepim kapke.
SLAVICA Ja sam Slavica i ja sam Kotor.
MIRJANA POPOVIĆ Mirjana, ovdje sam zbog njih, radi sebe i radi nas.
ILKO Ja sam Ilko, ovdje sam da skupa sa svima vama vratim Kotor na
put stare slave.
ZORANA Dragi svi, zovem se Zorana. Život je igra i igram ga.
JELENA V. Ja sam Jelena i ovdje sam da satirom upozorimo nadležne.
ŽARKO Ja sam Žarko i ovom prilikom želim da se zahvalim gradu i da
naučim nešto novo.
TANJA Ja sam Tanja i želim da ova predstava pokrene na aktivizam.
PETAR Ja sam Petar, pravim predstavu o Kotoru.

77
78
OGOVARANJE PREDSTAVE
• Našli se došljaci da prave predstavu o Kotoru.
• Došli sa svih strana gdje im nije bilo dobro, a Kotor ih primio.
• Kvaziintelektualci se našli da prave pozorište u gradu pozorišne
tradicije.
• Pokušaj politikantskog opanjkavanja kotorske gradske vlasti.
• Pokušavaju da poturaju svoje mutne političke ciljeve pod velom
pozorišta.
• Neuspjelo pozorište u pokušaju.
• Galimatijas pretencioznosti.
• Sprdaju se sa crnogorskom državnošću.
• Zloupotrijebili su dobru volju Kotorana i kulturnog centra.
• Otpadnici koji nam se rugaju u lice.
• Ovo je od našeg novca.
• Pozorište treba da opusti i zabavi, a ne ovo.
• Zaveli su građane koji nisu ni znali u čemu učestvuju.
• Teatarski banditi.

79
 MAJA
• Neka prosipa pamet negdje drugo.
• Bolje bi joj bilo da zaćuti ako misli nešto da radi.
• Ako ovako misli da se negdje zaposli, onda slabo misli.
• Ko je ona i šta je postigla?
• Odakle je ona?
• Toliko je mnogo pridošlica da smiju i naglas da komentarišu.
• Šteta za Kotor kakvu je svu ološ udomio.
• Kotor je prelijep grad, kvare ga pridošlice jer dolaze iz rupe.
• Okle je to prezime?
• Ima komplekse jer je odnekud došla.
• Onaj ko dođe da živi ođe ima da hvali ili da ćuti.
• Najezda irvasa i Nikšićana.
• Kome se ne sviđa nek ide ća.
• Ona će mi odnekud ođe pričat, a mi je primili.
• Fali joj ona stvar.
• Neka svoje komplekse liječi negdje drugdje.
• Lekcije nam dijele naturščici koji su naučili na jedan površan način
kulturu našeg grada.
• Sišli divlji da ukrote pitome.
• Ja imam pravo da kažem, jer svi su moji ovdje rođeni.
• Treba joj sjesti na život da proklinje što je ikad pomenula „Kotor“ i
„Kotorani“.
• Ugasila si ga za Kotor zavazda.
• Prirodni je zakon da svaki zdrav organizam odbacuje strano tijelo
koje se ne prilagođava.

80
• Zatvorila je za sobom u Kotoru sva vrata.
• Ključevi drevnog Kotora su pasali drito u ruke mlađanih Žanjev do,
pa bih pitao, ako smijem, ima li koje kotorsko dijete da se prihvati
simbolike.

Iskazi koje ste upravo čuli u potpunosti predstavljaju dokumentarni

materijal.

Ugasila si ga za Kotor zavazda.

81
82
83
84
PROTEST
(radnici premjeravaju teren dok se građani zabavljaju zapitkujući što se
planira)
MIĆA Samo se vi igrajte, samo se igrajte.
Jao, kako ste mi slatki.
Samo se igrajte.
Ništa se ne dešava.
Koleginice!
BEĆA Strategija br. 1
MIĆA Mi ne radimo ništa.
BEĆA Mi ništa ne radimo.
MIĆA Samo se vi igrajte. Joj kako su slatki.
PETAR Baš ste slatki.
(radnici pokušavaju da prođu kroz masu, ali im ne dozvoljava)
MASA Što to radite? Pa već ste tuda mjerili? Što ćete pet puta tuda
mjeriti? Što planirate?
MIĆA Pustite me da prođem. Mi radimo svoje, vi radite svoje.
MIĆA Mi ne radimo ništa.
BEĆA Mi ne radimo ništa.
PETAR Pustite ga da prođe.
MASA Ma što da prođe, već je prolazio i mjerio!
MIĆA Pustite me da prođem, molim vas.
BEĆA Pustite nas da prođemo.
MIĆA Koleginice!
BEĆA Strategija br. 2
85
 Samo se vi igrajte....

MIĆA Mi hoćemo samo tu da napravimo jedan put.

BEĆA Hoćemo samo da napravimo put.
MASA Kakav put? Što će nam put kad već ima put?
MIĆA Mi hoćemo da napravimo dva potpuno nova parka.
BEĆA Dva nova parka.
MASA A parka, hm pa to nije loše... Ček da čujemo što sve planiraju,
park ne bi bio loš... Klupe, pa da se šeta, igra šah... Da vidimo i to čudo.
MIĆA Sačekaj, samo da vam objasnim. To će biti dva parka, potpuno
nova, sa zaobilaznicom, nadvožnjakom, podvožnjakom, i kiosk i žičara.
Ali potpuno novo, sve novo i parking.
BEĆA Dva parka, zaobilaznica, nadvožnjak, podvožnjak, kiosk i žičara.
Parking za sve.
MASA A znali smo da je tu nešto sumnjivo! Parking znači! Koji parking
kad već imamo parking!? Ne treba nam parking!
86
MIĆA Samo trenutak. Koleginice!
BEĆA Strategija br. 3
MIĆA Znači nećete, je li? Ne date nam da napravimo to što hoćemo.
(građani začuđeni i zainteresovani)
Vidite li vi ovo? Vidite li vi šta je ovo? Ne vidite. Sad ću da vam kažem.
Ovo je dokument, dozvola od ministarstva.
BEĆA Mi imamo sve dozvole.
MIĆA Dokument od opštine.
BEĆA Od opštine.
MIĆA I od U-U-UNESKA.
BEĆA Od UNESKA
MIĆA I pečat.
BEĆA I pečat.
MIĆA A da li vi imate ove dokumente da se tu okupljate? Imate li
dozvole?
MASA Što će nama dozvola kad smo ispred svojih zgrada? Ovo je naše
dvorište! Tu se okupljamo cio život! Nama ne treba dozvola za to!
PETAR Imate li vi dozvole da se okupljate ovdje?
PETAR Imate li dozvole?
MIĆA Imate li vi dozvole? Recite, recite. Imate li dozvole, a?
MASA Ma ne treba nam! Još ćemo dozvole tražiti za sjedanje ispred
zgrade!
PETAR Ajmo razlaz!
BEĆA Zvaćemo policiju, interventnu!
MASA Ma zovite koga god hoćete, mi se odavde ne mičemo!
(građani legnu u znak protesta)
PETAR Ajmo, ajmo, razlaz!
MIĆA Zovi klanove! Zovi sve klanove!
87
 BEĆA Zvaćemo klanove!
PETAR Alo, treba mi 20 fantomki! Šaljite hitno 20 fantomki u Kotor!
MIĆA Zovi policiju.
MIĆA Koleginice!
(radnici stavljaju fantomke)
JELENA V Pogledajte kakvi su ovo investitori! Pa oni imaju fantomke! Pa
koji investitori imaju fantomke sem ako su mafija!?
BEĆA Strategija br. 4.
MIĆA Ja bih volio ako možete da izaberete nekog od vas...
PETAR Jednu osobu... Predstavnika...
MIĆA Koji će sjutra u 8.30 doći na 5. sprat, kancelarija lijevo 40. Samo
jedan.
PETAR Jedan. Ko će?
MASA Nećemo nikoga da izdavajamo, svi smo zajedno! Svi za jednog,
jedan za sve! Čuš jednog za nas ovoliko, nema šanse!
(radnici uzimaju vreću para i dijele novac)
MIĆA Evo, možemo li da se dogovorimo?
PETAR Biće za sve.
MASA Nećemo pare! Ne možete nas kupiti! To su lopovske pare!
Nećemo novac! Ljudi, ne uzimajte pare!
MIĆA Evo, sad ćemo se dogovorit. Ovako, svakome apartman. Ko hoće
apartman? Neka digne ruku ko hoće apartman.
MASA Nemojmo, ljudi, da uzimamo! Što će nam apartmani! To su
njihove igre! Ko još kome tako lako daje apartmane!?
MIĆA Ajmo koleginice.
BEĆA Strategija br. 5.
PETAR Nema, nećemo ništa da radimo.
BEĆA Mi nećemo ništa da radimo.
88
MIĆA Ali da znate, vi kočite javni interes!
MASA Ma jes to javni interes! To je vaš interes a ne javni! Javni je naše
dobro, a to je samo i jedino vaše! Vi ćete nas učiti što je za nas bolje!
BEĆA Jer vi kočite javni interes.
MIĆA Vi, svi vi. Vi kočite javni interes.
PETAR Vi kočite razvoj grada.
BEĆA Vi kočite razvoj grada.
MIĆA Vi kočite razvoj grada, svi vi.
PETAR Ajmo.
MIĆA Idemo mi u Budvu.
(radnici odlaze)
JELENA V. Ima da pišem tekst o fantomkama. Zamislite vi to, došli nam
kriminalci ko investitori! To je mafija!
MASA Stalno se ti nešto buniš, možda smo mogli da vidimo što nude...
Lako je otjerati, a treba saslušati... Baš smo pogriješili...
SLAVICA Ajmo mi na papaladu ala maku! Fešta je od krempita, ali ste
zaboravili?
(čovjek pod fantomkom prilazi Jeleni V, obara je na pod snažnim
udarcima, zapanjena i sleđena masa podiže je s poda)
SLAVICA Ali, ljudi, grad je naš. Grad je naš.
MASA Grad je naš... Grad je naš... Grad je naš...
(stavljanje fantomki)
MASA Grad je naš! Grad je naš! Grad je naš! Grad je naš!
DJECA (masi) Ajte ća! (publici) Ajte i vi ća!

KRAJ

89
Pozorište o Kotoru
Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU
kroz procesni rad reditelja Petra Pejakovića sa stanovnicima Kotora
iznjedrio je dokumentarnu pozorišnu predstavu sa ciljem da se prikažu
posebnosti, ali i problemi koji tište stanovnike/ce Kotora. S obzirom da
osnovu predstave čine priče građana/ki, poziv za uključivanje u ovaj
specifični pozorišni proces bio je otvoren za sve, bez obzira na pol, godine,
obrazovanje i glumačko iskustvo. Bitna je bila želja da se svojom pričom
doprinese pozitivnim promjenama u Kotoru. Procesni rad POZORIŠTE
O KOTORU obuhvatio je preko 50 radionica (od oktobra 2015. do juna
2016) i u njima je uzelo učešće oko 60 građana/ki.

Poziv građanima/ama da se uključe u projekat

91
 Vrijednost kontakta između ljudi i umjetnosti ne može biti precijenjena.
Taj kontakt omogućava samospoznaju, posmatranje svijeta oko nas
iz različitih perspektiva, te predstavlja dragocjen vid međuljudske
komunikacije. Pozorište nosi potencijal najdirektnije i najhumanije
umjetnosti, najsrodnije životu, koja integriše različite vidove umjetnosti,
onemogućava lijenost uma, budi snagu kritičkog mišljenja prema svijetu
koji nas okružuje i vatru imaginacije koja nas podstiče da pokušavamo
stvarati bolji.

Kako god se legitimisalo, pozorište se nikada ne odriče pretenzije

na istinitost i svjedočenje o svijetu. Ono je par ekselans umjetnost
sadašnjosti, koja suštinski izranja iz aktuelnog društvenog realiteta.
Ako želi da ima opipljiv društveni značaj (a bez toga gubi svoju suštinu),
mora da bude čvrsto i konkretno vezano za vrijeme koje nastaje. Osim
bavljenja aktuelnim i bitnim temama (shvaćeno u širokom smislu, a ne
okviru dnevne politike), da bi pozorište ostvarilo svoju esenciju koja
se nalazi u komunikaciji i emociji sa svakim pojedinačnim gledaocem,
potrebno je da se tim temama bavi na scenski uzbudljive i maštovite
načine odnosno da bude vrijedno i kompleksno etički i estetski.

Radionica, novembar 2015.

92
Radionica, decembar 2015.

Dokumentarno pozorište

Iako je težnja svakog pozorišta koje pretenduje na značaj u društvenoj

zajednici u kojoj nastaje bavljenje neuralgičnim tačkama toga društva,
upravo i naročito dokumentarno pozorište reflektuje potrebu umjetnika
da direktno dramatizuju istinu na sceni, te da kroz pozorište izraze goruće
društvene probleme, neposredno, frontalno, bez skrivanja iza fiktivnih
likova. Dokumentarno pozorište je, kroz istoriju, uvijek bilo strogo vezano
za konkretan društveno-politički trenutak u kome je nastajalo, uvijek je
bilo vrlo politički osviješćeno i društveno angažovano kroz neposrednu
problematizaciju krupnih političkih pitanja. Ono se rađa u trenucima
potrebe za preispitivanjem gorućih društvenih problema i indikator
je potrebe za društvenim povratkom istine u fokus u okolnostima
vladavine tehnološkog kapitalizma. Potreba za direktnim tretiranjem
istine na sceni, odgovor na paniku za vraćanjem realnog, suočavanjem
sa potisnutim istorijskim istinama, bolnim i prećutanim, karakteristike
93
 su dokumentarnog izraza. Ono, dakle, nastaje iz potrebe da se ispričaju
istinita, lična, često i traumatična iskustva, da se na sceni neposredno
otvore, a tako možda i zacijele, bolne rane.
Međutim, ispunjavanje scene elementima iz neposredne
društvene realnosti nije po sebi dovoljno za pozorište. Drugim riječima,
nije dokument - stvarnost taj koji kreira istinitost nego je potrebno da
se taj materijal umjetnički uprizori, potrebna je dramska i pozorišna
zanimljivost i uzbudljivost u obradi dokumentarnog materijala. Štaviše
prevelika i prevashodna težnja ka „autentičnosti“, odnosno kreiranju
„visokoetičnih produkcija“ koje teže očuvanju „izvorne istine“, bez
značajnijeg propitivanja i pozorišnog preoblikovanja dokumenata
(„dokument“ valja shvatiti u najširem smislu riječi), može da bude
sputavajuća za kreiranje autentičnog, snažnog, pokrećujućeg i
provokativnog pozorišnog događaja postajući „terapijsko pozorište“,
katarzično samo za uzak krug ljudi.

Radionica, decembar 2015.

94
Pozorište zajednice

POZORIŠTE O KOTORU, osim dokumentarnosti, primjer je i takozvanog

primijenjenog pozorišta - pozorišta zajednice koje predstavlja
participativnu umjetnost odnosno neposredno uključivanje građana
u kreativne procese. Kreatori ovakvog pozorišta polaze od premise da
ono nije i ne bi trebalo da bude privilegija samo pozorišnih ustanova i
profesionalnih trupa, već sredstvo istraživanja i kreativnog izražavanja
svakog pojedinca ili grupe u svrhe ličnog razvoja i društvenog
angažmana. Ovo pozorište odvija se u lokalnim prostorima, promoviše
ideju teatra kao sredstva lične i društvene akcije i usmjereno je ka
participativnosti i ostvarivanju dijaloga učesnika sa publikom, odnosno
širom i užom društvenom zajednicom. Počeci primijenjenog pozorišta
leže u Brehtovoj praksi i teoriji, odnosno težnji da se svijet pozorištem ne
samo interpretira nego i mijenja, a veliki uticaj je izvršio i Boalov „teatar
potlačenih“ sa istom idejom da se pozorište može koristiti kao sredstvo
promocije društvene i političke promjene. Shodno tome, osim što se
bavi temama relevantnim za zajednicu koja ga kreira, najčešće ga prate i
akcije zagovaranja za rješavanje identifikovanih problema.

Skupno osmišljeno pozorište

Odlika kako dokumentarnog pozorišta koje kreiraju profesionalni

pozorišni umjetnici, tako i participativnog pozorišta zajednice u kojem
građani ili pak pripadnici neke određene socijalne grupe sarađuju sa
pozorišnim profesionalcima, jeste da je najčešće riječ o takozvanom
„skupno osmišljenom” pozorištu. To je pozorišna praksa oblikovana pod
uticajem burnih kulturnih i društveno-političkih promjena tokom 1960-
95
 ih, a njena posebnost je da kreaciji pozorišne predstave ne prethodi
nikakav tekstualni predložak, bilo napisani dramski tekst bilo scenario
izvedbe. Ovo predstavlja svojevrsnu inverziju u odnosu na proces koji je
usmjeren već postojećim dramskim tekstom, jer se glavnina materijala
i elemenata predstave stvara zajedničkim radom svih članova pozorišne
grupe tokom procesa proba. Čak i kada se paralelno dešava pronalazak,
izbor i integracija već dovršenih cjelina u predstavu tokom procesa
proba, one se ponovo kreiraju iz grupe i kroz grupu suautora, a nisu joj
unaprijed zadane i time nadređene. Ovakav proces rada po sebi, odnosno
„demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje i skupno
kreiranje teksta u procesu proba, upućuje i na izvjestan vid postdramske
pozorišne političnosti. Naime, ta nehijerarhizovnost i demokratičnost se
javljaju kao alternativa društvenim odnosima koji se nužno zasnivaju na
principima reda, hijerarhije, nadmoći, sile.

Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka

Radionica, proljeće 2016.

96
APEL ZA
UNAPREĐENJE
ŽIVOTA U
GRADU
KOTORU
98
Grupa građana/ki okupljenih oko projekta POZORIŠTE O KOTORU od oktobra
2015. do juna 2016. radila je na pripremi dokumentarne pozorišne predstave
o gradu Kotoru. U procesu pripreme je učestvovalo oko 60 građana/ki koji su,
tokom više od 50 radionica sa rediteljem Petrom Pejakovićem, razgovarali o
raznim problemima njihovog života u gradu.

Tokom osmomjesečnog rada sakupljeno je dosta materijala koji je oblikovan

u vidu pozorišne predstave pod nazivom KoTo(R) o KOTORU. Predstava je
premijerno prikazana 20. juna 2016. u prepunoj sali KC „Nikola Đurković” i vidno
je podržana od strane publike. Nakon premijere publika je kontaktirana putem
upitnika u kome im je, između ostalog, traženo da navedu tri najvažnije teme
za Kotor. Na upitnik je odgovorilo oko 60 građana/ki. Promišljanja građana/ki
okupljenih oko projekta POZORIŠTE O KOTORU, kao i dio sakupljenog materijala
(koji je publika dostavila nakon premijere i drugog izvođenja), formulisani su
u vidu APELA ZA UNAPREĐENJE ŽIVOTA U GRADU KOTORU. APEL je upućen
prvenstveno donosiocima odluka/gradskim vlastima koje finansiraju građani/
ke Kotora. Pročitajte ga u nastavku.

Posjetioci predstave KoTo(R) o KOTORU dobijaju nove razglednice iz Boke

99
 APEL ZA UNAPREĐENJE ŽIVOTA U
GRADU KOTORU

1 ŽELIMO POSVEĆENU, STRUČNU I NEKORUMPIRANU

GRADSKU VLAST KOJA SE RUKOVODI JAVNIM
INTERESOM* I POTREBAMA GRAĐANA/KI KOTORA

● Javni, državni ili opšti interes su pojmovi koji se koriste kad se žele označiti
koristi ili prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ili ličnih
interesa.

2 TRAŽIMO POSVEĆENOST LOKALNE SAMOUPRAVE

RJEŠAVANJU ZABRINJAVAJUĆEG TRENDA ISELJAVANJA
STANOVNIŠTVA IZ STAROG GRADA KOTORA

● Uslovi stanovanja za veliki broj stanovnika Starog grada Kotora nisu

adekvatni niti usklađeni s minimumom kvaliteta savremenog stanovanja.
Buka od kafića, nedostatak osnovnih gradskih sadržaja za život, blokada
javnih prostora terasama kafića, visoke cijene parkinga za lokalno
stanovništvo, nepostojanje stimulativnih uslova i podsticaja za razvoj
preduzetništva i malog biznisa - neki su od razloga trenda ISELJAVANJA
STANOVNIKA koji je evidentan, naročito u Starom gradu Kotoru;
● Život stanovnika koji žive u jednoj sredini od ključne je važnosti za
očuvanje karaktera svakog grada. Ukoliko se nastavi trend iseljavanja,
Kotor će za par godina postati prazna kulisa, grad duhova i mjesto u koje
će turisti doći samo jednom i više nikada neće poželjeti da se vrate - jer
u njemu nema STANOVNIKA KOJI GRAD ČINE ŽIVIM I AUTENTIČNIM i
drugačijim od ostalih;

100
Tražimo od lokalnih vlasti da PROBLEM ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA
PROGLASI URGENTNIM I PRIORITETNIM ZA RJEŠAVANJE. Kotor nije
jedini mediteranski grad koji se suočava s ovom pojavom. Postoje modeli
u drugim UNESCO-vim gradovima koji su se suočavali ili se suočavaju
sa sličnim problemima; trebalo bi ispitati njihova iskustva i prilagoditi
najbolja rješenja našim uslovima.

3 SADAŠNJA PREKOMJERNA URBANIZACIJA

(„APARTMANIZACIJA“) DEVASTIRA NAJVRIJEDNIJE
PROSTORNE RESURSE BOKE. TRAŽIMO DA SE
ZAUSTAVE ODLUKE KOJE DOPRINOSE GRADITELJSKOM
NASILJU NAD UNESCO-vim PODRUČJEM

● Svjedoci smo da se zelene i slobodne površine širom zaliva, koje

predstavljaju i jednu od značajnih karakteristika Područja Svjetske baštine,
UBRZANO I NEPOVRATNO URBANIZUJU, najčešće za potrebe izgradnje
apartmana koji kapacitetima ZNAČAJNO prevazilaze potrebe, a cijenom
platežne mogućnosti lokalnog stanovnišva. Ovi apartmani se uglavom
koriste svega nekoliko nedjelja godišnje i u vlasništvu su ljudi koji ne žive u
Kotoru;
● Sve ove transformacije se realizuju na osnovu NEKVALITETNIH PLANOVA
koji su usvojeni za skoro sva naselja i zone Boke;
● Najkvalitetniji prostorni resursi stavljaju se u funkciju od INTERESA
POJEDINACA/KI, u isto vrijeme trajno devastirajući UNESCO-v pejzaž Boke.
Neki od primjera su „Pentagon” iznad naselja Kukuriku, Dobrota Palazi
(Kamp), apartmani u Kostanjici, aktuelna gradnja „privremenog” objekta
na Verigama, a slijedi i turističko naselje Glavati;
● Dok se zelene površine i prazni prostori zauzimaju novogradnjom,
ZAPUŠTENI RESURSI GODINAMA OPSTAJU KAO RUGLO GRADA - prostor
Autoboke, livnica, Rivijera, gumara, industrijska zona, Fjord, URC itd.

101
 Tražimo da se trend HIPERURBANIZACIJE zaustavi, da se obustavi primjena
nekvalitetinih planova, da se građani/ke uključe u donošenje odluka o
korišćenju javnih resursa i da lokalna samouprava i nadležne državne
institucije stručnije i odgovornije planiraju prostor Boke koji ima izuzetnu
univerzalnu vrijednost.

4 STRAH OD JAVNOG IZNOŠENJA MIŠLJENJA GUŠI

GRAĐANSKI AKTIVIZAM. TRAŽIMO POSVEĆENOST
STVARANJU AMBIJENTA U KOME ĆE SE SVAKI
GRAĐANIN/KA OSJEĆATI KAO SLOBODNI/A
POJEDINAC/KA

● Uprkos nezadovoljstvu, zbog brojnih negativnih iskustava pri pokušaju

promjene društvenog okruženja, među građanima/kama postoji osjećaj
NEMANJA IZBORA i BEZIZLAZNOSTI iz sadašnje situacije. Rezultat toga je
njihova pasivnost i inertnost, zatvorenost, strah i autocenzura kada je u
pitanju bilo koji oblik javnog djelovanja i javnog iznošenja mišljenja;
● „NEPOSLUŠNE“ I „NEPODOBNE“ ELEMENTE (ZVIŽDAČE) političke elite
mahom teže da izbrišu sa scene ili barem unutar nje marginalizuju, tako
da se njihov uticaj svede na najmanju moguću mjeru. Ovo je u skladu
sa činjenicom da, prema svim dostupnim pokazateljima, politizovana
nekompetentnost suvereno vlada svim područjima društvenog i javnog
života u Crnoj Gori.

Tražimo usvajanje jasno određenih i transparentnih procedura odlučivanja

nasuprot polutajnih puteva ličnih interesa i naklonosti. Tražimo
posvećenost stvaranju ambijenta u kome će se svaki građanin/ka osjećati
kao slobodni/a pojedinac/ka.

102
5 HOĆEMO DA ŽIVIMO U KOTORU BEZ STRAHA OD
KRIMINALA I MAFIJAŠKIH KLANOVA
● Građani/ke Kotora žive u strahu od RASTUĆEG KRIMINALITETA.

Tražimo od državne i gradske vlasti da se trajno riješi problem kriminala u

Kotoru.

6 DECENIJSKA BUKA OD KAFIĆA OZBILJNO UGROŽAVA

ZDRAVLJE STANOVNIKA ČIJE JE PRISUSTVO KLJUČNO
ZA ŽIVOT, KARAKTER I DUH STAROG GRADA KOTORA.
TRAŽIMO DA SE POŠTUJE ZAKONSKA REGULATIVA
KOJA SE ODNOSI NA REGULISANJE NIVOA BUKE

● Prisustvo stanovnika koji žive u jednoj sredini od ključne je važnosti za

očuvanje karaktera svakog grada. Međutim, KVALITET ŽIVOTA I ZDRAVLJE
STANOVNIKA STAROG GRADA GODINAMA JE UGROŽENO ZBOG BUKE
koja nastaje od glasne muzike u pojedinim kafićima. Mediteranski gradovi
karaktera sličnog Kotoru (poput Dubrovnika i Venecije) svjedoče da je
moguće i poželjno razvijati turističke potencijale gradova bez glasne
muzike u večernjim satima tj. ne ugrožavajući pravo na zdrav život
građana/ki koji u tim sredinama žive.

Tražimo od lokalne vlasti da stavi tačku na ignorisanje problema buke

iz kafića koja dovodi stanovništvo Starog grada do stanja bezizlaznosti i
očajanja. Ne postoji uporište u postojećim zakonima da se ugostiteljskim
objektima odobri da obavljaju djelatnost kako je sada sprovode u praksi,
čime je očigledno i to da ne postoje adekvatni kapaciteti lokalnih izvršnih
organa da zakonsku regulativu sprovedu u djelo. Tražimo da se ovo stanje
promijeni.

103
 7 ŽELIMO DA KOTOR BUDE OTVOREN GRAD KOJI
ZADRŽAVA I PRIVLAČI KREATIVNE LJUDE
● Uprkos tradiciji multikulturalnosti i otvorenosti, sve češće se uočava da u
Kotoru raste negativan odnos prema „došljacima”. Treba biti svjestan da
ovaj trend u gradu postoji i tražiti načine da se ne dozvoli nijedan oblik
diskriminacije (rodna, nacionalna, seksualna), te da se podstiče otvorenost
za RAZLIČITOST KAO GRAĐANSKU I CIVILIZACIJSKU VRIJEDNOST;

Otvorenost za uticaje „izvana“ predstavlja ključnu karakteristiku

kreativnih gradova. Učiniti Kotor kreativnijim - da bi privlačio kreativne
ljude.

8 TRAŽIMO RJEŠENJE SAOBRAĆAJNIH PROBLEMA I

PODSTICANJE ODRŽIVIH VIDOVA TRANSPORTA -
BICIKLIZAM, JAVNI PREVOZ, VODNI SAOBRAĆAJ

● Svjedoci smo razlih oblika SAOBRAĆAJNIH PROBLEMA - gužve i kolapsi,

problem parkinga, neefikasnost javnog prevoza i nepostojanje vodnog
saobraćaja, nepostojanje biciklističkih staza. Želimo posvećenost lokalnih
vlasti rješavanju ovih problema;
● Uraditi STUDIJU ODRŽIVOG TRANSPORTA, kao i STUDIJU RAZVOJA
KRUZING TURIZMA i STRATEGIJU RAZVOJA TURIZMA, koja će dati
pokazatelje za dalji razvoj ovog oblika turizma (primjer Hrvatske);

104
9 KULTURNE AKTIVNOSTI I MANIFESTACIJE ČINE
GRADOVE DINAMIČNIJIM I POŽELJNIJIM MJESTIMA
ZA ŽIVOT. TRAŽIMO SADRŽAJNIJI KULTURNI ŽIVOT
TOKOM CIJELE GODINE
● Dosljedno i temeljno sprovoditi Program razvoja kulture opštine Kotor
2013-2017. godine, a po njegovom isteku, po istoj metodologiji donijeti
plan za sljedeće višegodišnje razdoblje;
● Osim trajanja ljetnjih festivala, Kotor uglavnom djeluje kao beživotna kulisa
iz koje su isisani životnost i urbani duh. Građani/ke Kotora zaslužuje da u
gradu TOKOM CIJELE GODINE postoji bogat i raznovrstan kulturni život;
● Obezbijediti da se kulturnim životom grada bavi STRUČAN I POSVEĆEN
kadar.

Apel potpisuju akteri predstave

KoTo(R) o KOTORU

Kotor, 4. jul 2016.

105
“
Vjerujem u borbe sa vjetrenjačama i tako
doživljavam ovaj projekat... I vjerujem da živa
emocija na sceni ima veliku moć.

Petar Pejaković, reditelj

“
Za ovaj projekat sam zainteresovana zato što smatram da
ovakva vrsta projekata može da podstakne otvaranje svih
onih rana koje su negdje duboko zakopane u nama. Njihovo
liječenje može pak pomoći formiranju neke kritične mase,
koja može da doprinese da sagledamo Kotor iz različitih uglova,
a samim tim i da doprinesemo svi zajedno da se stanje u kojem
se Kotor nalazi promijeni...

Učesnica procesnog rada POZORIŠTE O KOTORU